Budim se prije alarma i iskradam iz sobe.
Pusim. Puno pusim. Pijem kavu.
Oci su mi teske. Dusa mi je teska.
Svaki pokret mi predstavlja napor.
Znam se dovoljno dobro da prepoznam znakove.
Ooo, da, prokletstvo se vratilo.
Na brzinu se oblacim i kamufliram u nesto zivo.
Dajem poljubac bicu koje je jos u polusnu.
Voznja do posla predstavlja problem, ali nekako postizem dovoljno fokusa da dodjem nekako do skole.
Ali ne idem jos u skolu.
Ne dozvoljavam da me ucenici vide u ovom stanju.
Ostavila sam si taman vremena da idem u uobicajeni kafic i popijem jos jednu kavu. I da jos pusim.
Nikad ne uzimam tablete za smirenje po jutrima. Danas je iznimka. Pokusavat cu raditi na pola kapaciteta.
Jer pola sustava jednostavno ne radi.
To nije tuga.
Ne bi se moglo ni otprilike opisati kao tuga.
Nego zjapeca praznina i mrak.
Ne osjecam nista. Osim praznine.
Toliko je stvarna da je mogu opipati.
Ima hladan osjet. Osjecam da me gusi.
Cekam da tablete ostvare svoju funkciju.
Tek onda cu krenuti u skolu.
I dalje necu osjecati. Ali barem cu opet biti funkcionalna.
Donekle.
Post je objavljen 15.11.2019. u 08:13 sati.