Nastojim živjeti u Sad. Godinama sam živjela u prošlosti, tako da mi to dođe kao nova pojava.
Nastojim voljeti sad. Ne odgađam pokazivanje ljubavi osobama koje volim.
Nastojim im pokazati da su mi bitni, da ne zaborave ni na trenutak.
Trenutno je sad trenutak u kojem zamotana u dekicu pijem čaj.
Imunitet mi se srušio nakon dva dana hibernacije.
Ali osjećam se dobro. Nekako mirno.
Uzimam tipkovnicu u ruke. Osjećam ritam dok tipkam.
Nastaje upravo ovaj tekst. Riječi idu same.
Stvaram. Ostavljam zapis dok vrijeme prolazi.
Dugo sam bila promatrač izvana. Sanjar. I sanjala sam divne snove.
Ujedno sam ih i odgađala za neki bolji dan. Neko drugo jutro.
Neko drugo sutra. Sad shvaćam: Nema odgađanja.
Ne vjerujem da sam vezana nitima sudbine. Mene vežu druge spone.
Imam izrazit osjećaj da moram paziti na ljude koje volim.
Imam izrazit osjećaj da moram u svakom trenutku dati najbolje.
Kad razmislim o godinama koje su prošle, shvatim da je to bilo učenje.
Treniranje da postanem kreator vlastitog života.
Moji osobni porazi nisu bili porazi, već lekcije.
I naučila sam. Jedino što je vrijedno na ovom svijetu ne može se izraziti brojkom.
Može se mjeriti jedino udaljenostima od srca do srca. Od otkucaja do otkucaja.
I tu sam. Prisutna. Budna. Djelujem. Volim. Živim. Živim u sad.
Post je objavljen 12.11.2019. u 18:17 sati.