Čokolada i piva
nedjelja , 31.01.2016.Prognoza je u početku najavljivala sunčano vrijeme za vikend, i iako se u popodnevnim satima razvedrilo, kad sam ja ujutro izašao iz hotela bilo je jednako tmurno kao i prethodnih dana. Barem je bilo suho, ako ništa drugo. Današnji program uključivao je razgled dviju tvornica koje obilježavaju dunedinski prehrambeni sektor. Obje tvornice imaju organizirane ture, tako da je moguće i unaprijed rezervirati, no ja sam tomu pristupio padobranski.
No prvo nešto o samom gradu. Dunedin (maorski Ltepoti) je drugi najveći grad na Južnom otoku i sedmi najveći u čitavoj državi, s oko 120 000 stanovnika. Iako je u međuvremenu izgubio demografsku utrku s drugim gradovima, još ga se uvijek smatra jednim od četiriju najvažnijih novozelandskih gradova. Tijekom druge polovice 19. st. Dunedin je bio najveći grad Novog Zelanda, jer je u to vrijeme glavnina doseljenika živjela na Južnom otoku, a u zapadnom Otagu tražilo se zlato. Smješten je u najdubljem dijelu zaljeva Otago (po kojem se zove čitava regija), odvojenom od Pacifika uskim poluotokom koji se pruža paralelno s obalom. Krajolik oko grada je prilično brdovit (tradicionalno se naravno tvrdi da ima 7 brda), grad se širi kroz pojedine doline u tom krajoliku, uspinjući se potom i na okolna brda. Dunedin je i sjedište Otaškog sveučilišta, najstarijeg sveučilišta na Novom Zelandu, osnovanog 1869., te je stoga u njemu prisutna brojna studentska populacija (što sam vidio već prethodne večeri, budući da je bio petak, ulice su bile pune mladih koji ovdje tulumare, inače bi grad bio poprilično mrtav). Kuriozitet je da je Dunedin najudaljeniji grad na svijetu od Londona (19 100 km), a ujedno ima i najjužniju džamiju na svijetu (Invercargill ima mesdžid, tako da ovo nije najjužnija islamska bogomolja, ali je najjužnija prava džamija, ujedno i najudaljenija od Meke).
Dunedin je bio jednim od najranije nastanjenih maorskih lokaliteta na Novom Zelandu, a ujedno su naselja oko zaljeva Otago bila i među najvećima na Južnom otoku. Početkom 19. st. stižu europski lovci na tuljane, uslijed čega je došlo do sukoba s Maorima, te je od 1810. do 1823. trajao tzv. Tuljanski rat. Unatoč tomu, prvi naseljenici ovdje ustanovljuju farme već 1815., da bi nakon 1830. bila uspostavljena luka za kitolovce. U Waikouaitiju, nedaleko današnjeg Dunedina, osnovano je 1840. prvo pravo europsko naselje na Južnom otoku koje nije bilo izolirana farma ili kitolovačka luka. Nekoliko godina kasnije Slobodna škotska crkva poslala je brod Deborah u istraživačku misiju kako bi pronašao mjesto za predviđeno novo naselje koje su željeli osnovati. 1844. Deborah se zaustavila na mjestu Dunedina, nakon što su prvo odbacili lokalitet na kojem će kasnije niknuti Christchurch, uz obrazloženje da je teren uokolo Avona premočvarast. Dunedin je utemeljen 1848. i dobio je ime po Edinburghu (zato ga često i zovu Edinburghom juga), te je arhitektonski pokušao kopirati svog imenjaka. Vođa nove kolonije bio je kapetan William Cargill, veteran Napoleonskih ratova, a za duhovno se vodstvo brinuo Thomas Burns, nećak slavnoga škotskog pjesnika Roberta Burnsa. 1852. Dunedin postaje glavnim gradom Otaga, koji je u to vrijeme obuhvaćao čitav jug Južnog otoka, a 1861., nakon otkrića zlata, kreće masovno useljavanje, te Dunedin ubrzo postaje najvećim gradom Novog Zelanda. Najveći broj novih doseljenika bili su Irci, ali bilo je tu čak i Libanonaca, Židova i Kineza (štoviše, vjeruje se da su prvi muslimani u Dunedinu bili upravo Kinezi – dakle, vjerojatno Huiji). Kada je 1878. grad željeznicom povezan s Christchurchom, to je bio dodatni poticaj za njegov industrijski razvitak, a početkom 1880-ih počinje razvoj industrije smrznutoga mesa. Inače, kako je dunedinska luka relativno plitka, svi brodovi većeg gaza pristaju u Port Chalmersu, gradiću desetak km sjeveroistočnije, bliže početku Otaškog zaljeva. Dunedin je imao prve novozelandske dnevne novine, umjetničku školu, medicinsku školu, umjetničku galeriju… Iako je početkom 20. st. prestao biti najvećim novozelandskim gradom, svejedno se njegovo sveučilište nastavilo razvijati, privlačeći studente iz čitave zemlje. Cvjetala je i umjetnička scena, a u to je vrijeme utemeljeno i nekoliko industrija koje su otada vodeće u zemlji. Nakon Drugog svjetskog rata modernizacija je uništila neke od starih viktorijanskih zgrada, no Dunedin je unatoč svemu zadržao svoju reputaciju kulturnog središta, iako je odustao od demografskog nadmetanja sa sjevernijim gradovima. Osamdesetih godina u Dunedinu je cvjetala posebna glazbena scena, koja je svoje inspiracije tražila u glazbi šezdesetih, punku i psihodeličnom roku, nazvana Dunedin sound. Nakon Oamarua, i Dunedin je 80-ih godina počeo razvijati svoju reputaciju viktorijanskog grada. Između ostaloga, tu je i dvorac Larnach, zapravo raskošna viktorijanska vila, koja se reklamira kao „jedini dvorac na Novom Zelandu“, impresivna zgrada željezničkog kolodvora, nekoliko crkava, te još nekoliko javnih zgrada u centru. Važna grana ekonomije je i ekoturizam – nedaleko Dunedina, na poluotoku Otago, nalazi se jedina kolonija kraljevskih albatrosa smještena na kopnu (u smislu da nije na neko izoliranom otoku).
Dvije industrije koje sasvim sigurno obilježavaju grad su tvornica čokolade Cadbury i pivovara Speight's. Obje nude ture po tvorničkom krugu, uz degustaciju proizvodâ. Ove u Cadburyju idu svakih pola sata, a one u Speight'su samo u 10, 12 i 14 sati. Budući da sam iz hostela izašao u nekoliko minuta do 12, nisam mogao stići do pivovare na vrijeme, stoga pikiram onu turu u 2, a sada ću prvo do Cadburyja. Tamo međutim dolazi do razočaranja – sve vođene ture za danas su popunjene. Jedino što ostaje jest kratka samovođena tura po muzeju čokolade, uz vrećicu s nekoliko čokoladica, za 5$ (čitava tura od sat vremena košta 20$). Žena na blagajni mi kaže da doduše ima jedno slobodno mjesto na turi u 2 sata, ali to mi ništa ne znači, jer kako rekoh, tada sam već u Speight'su. Ništa, proći ću jeftinije, dobit ću ionako čokoladice, meni je tih 5 čokoladica dovoljno (nije da ne volim čokoladu – osim čokoladnog pudinga i sladoleda, to stvarno ne volim – ali mogu se suzdržati da pojedem samo malo, iznimka je jedino tekuća čokoladna krema za kolače poput čupavaca), a usput ću ipak nešto doznati o tvornici i o proizvodnji čokolade. Tvornica u Dunedinu osnovana je kao tvornica keksa Richarda Hudsona, 1868. 16 godina kasnije Hudson je počeo proizvoditi i čokoladu. No nakon velikog požara u tvornici početkom 20. st. Hudson je bio financijski uništen, te je morao prodati tvornicu, a to ga je toliko potreslo da je ubrzo i umro. Tvornicu je kupila britanska tvornica Cadbury iz Birminghama, jedan od najvećih svjetskih proizvođača čokolade. I zapravo u muzeju više učite o povijesti Cadburyja, nego o povijesti konkretne dunedinske tvornice. To mi se ne sviđa, pogotovo kada vidim kako se ime tvornice mijenjalo – nakon Hudsona bilo je prvo Cadbury-Hudson, a potom je postupno Cadbury zatro svaki spomen na Hudsona u imenu, reducirajući ga tek na povijesnu natuknicu. Otprilike kao što Dukatovi proizvodi za početak dobivaju onu oznaku „Président“, a onda će jednoga dana Dukat samo iščeznuti (istu je stvar doduše i Dukat radio sa Somboledom u Srbiji). A znamo kako se u biologiji zove vrsta organizama koji tako počnu s crpljenjem hranjivih tvari od domaćina, a potom ga posve preuzmu i unište.
Za proći po muzeju čokolade treba vam možda 20-ak minuta, ako toliko, a onda imate i neki popust u susjednom tvorničkom kafiću. Popit ću jednu vruću čokoladu s okusom jaffa naranče, pojesti tortu s karamelom, kupiti nešto čokolada u prodavaonici (2,90 dolara po tabli – izgleda jeftino, ali to je nekih 13 kn), a onda krećem prema Speight'su. Usput prolazim preko Octagona, gdje se upravo održava dunedinski skup protiv TPPA (Sporazuma o transpacifičkom partnerstvu – ono što je TTIP za Europu, to je TPPA za Aziju i Pacifik, samo što je ovaj potonji već odmakao malo dalje). Skupovi protiv TPPA najavljeni su diljem zemlje, koliko sam vidio po plakatima u gradovima kroz koje sam prolazio. Novi Zeland još nije potpisao, a ovi su skupovi metoda pritiska na političare da tako i ostane.
U Speight'su neugodna spoznaja – ture idu i kasnije, svakih dva sata, dakle mogao sam lijepo otići na punu turu u Cadburyju u 2, te potom na neku od kasnijih tura u Speight'su. Ali dobro, imam još planova za kasnije. I tura u 2 je skoro skroz popunjena, no ipak upadam na nju kao zadnji. Normalna cijena je 28 dolara, no kada tip vidi moju vrećicu iz Cadburyja (srećom ju nisam odložio u hostelu) kaže mi da imam pravo na popust, te da je cijena tada samo 25 dolara. Zvuči smiješno, ali to je preko 10% popusta. Tip koji prodaje karte ujedno je i vodič po pivovari. I vidi se da to radi sa strašću. Nažalost mu nisam upamtio ime, rođeni je Dunedinac, govori finim novozelandskim naglaskom i pojašnjava nam pojedine korake u proizvodnji pive, ali i povijest pivovare. Speight's je danas u vlasništvu japanske kompanije Lion, ali su ovi barem zadržali brand. Osnovana 1876., pivovara promiče imidž pravog južnjaka, pomalo surovog ovčara, u stilu Marlboro Mana. Njihova najpoznatija piva je Speight's Gold Medal Ale, koji zapravo uopće nije ale nego lager, a za moj ukus se previše osjeti kvasac. Ime dolazi od nagrade koju je ta piva osvojila na međunarodnoj izložbi u Melbourneu 1880. Speight's je danas glavni opskrbljivač Južnog otoka pivom, budući da je pivovara u Christchurchu uništena u potresu i neće se obnavljati. To je ujedno značilo da Speight's mora proširiti svoje proizvodne kapacitete, jer su Novozelanđani žedni ljudi, pa je tako tvornica trenutno u procesu dogradnje pogona. Tijekom ture upoznali smo se kako s popratnom pivskom industrijom (npr. bačvarstvom – bačvari su imali kvotu od 5 izrađenih bačava dnevno, a dobivali su po dvojica svakodnevno bačvu od 23 litre pive kao nagradu za svoj rad, koju su onda konzumirali uz posao; pitao sam vodiča je li se vidjela razlika u kvaliteti bačava proizvedenih ujutro i navečer, rekao je „vjerojatno“), s poviješću pivarstva (u svijetu i na Novom Zelandu – prvu je pivu na Novom Zelandu napravio James Cook, iako je to zapravo više bio nekakav napitak od biljaka protiv skorbuta), tako i s čitavom proizvodnjom pive, od sirovina (hmelj, ječam, voda – pivovara ima vlastiti izvor vode), preko fermentacije, do pročišćavanja i punjenja u ambalažu. Dunedinski pogon puni samo bačve, za boce i limenke zadužen je pogon u Aucklandu. Usto vodič napominje kako je pivovara imala i svoje rezidentne mačke (čak se na jednom mjestu u betonu vide i otisci njihovih šapa), te ih je jedan zaposlenik uzeo doma, ali nisu htjele piti ni vidu, ni mlijeko – samo pivu. Doznao sam nekoliko podataka koje nisam znao ranije – hmelj je botanički najbliži srodnik konoplje (navodno su svojedobno i pokušavali dodavati konoplju pivi, ali okus je bio presladak; također, vodič kaže „ako ste se zapitali, hmelj nije moguće pušiti u džointu, bolje ga je staviti u pivu“), a prašina koja nastaje mljevenjem prženog ječmenog slada eksplozivna je poput baruta i potrebne su poprilične mjere sigurnosti da to ne odleti u zrak. Također sam doznao proceduru kojom su u srednjem vijeku u Engleskoj kontrolirali kvalitetu pive. Kontrolor bi nosio kožne hlače, te bi prilikom kontrole polio malo pive po drvenoj klupi na kojoj je sjedio. Potom bi nastavio testirati druge aspekte, sve do trenutka ustajanja. Ako bi mu se hlače zalijepile za klupu, to bi značilo da u pivi ima previše šećera, te da ne prolazi ispit kvalitete (naravno, to nije bio jedini kriterij po kojemu je mogla pasti na testu). Inače, tim se poslom bavio i otac Williama Shakespearea.
Kvasac koji je odradio svoje u fermentaciji (zapravo su dakle u pitanju mrtve kvaščeve gljivice) prodaje se za proizvodnju Marmitea (to je ekvivalent australskog Vegemitea). Marmite je nešto ukusniji od Vegemitea, ali ne puno. Lakše se maže, tekućiji je. Zanimljivo, tvornica koja izrađuje Marmite na Novom Zelandu također je u Christchurchu, te je također bila oštećena u potresu. No nju su obnovili, ali neko je vrijeme vladala nestašica Marmitea, što se na Novom Zelandu popularno naziva Marmageddon. Posljednji dio ture je naravno degustacija, na kojoj imamo priliku probati 6 proizvoda Speight'sa, 5 piva i cider. U čašama od 2 dl. Dakle, u roku od nekih pola sata popio sam litru pive (probao sam sve osim Summita, vrlo laganog lagera koji sam već probao u Christchurchu). Kao da to sve nije dovoljno, odlazim još onda na ručak u susjednu tvorničku pivnicu, „da mi hrana malo upije alkohol“. Ali uz to uzimam i pintu Distinction Alea, tako da nema nekog efekta. A ručak je hladna plata od mesnih narezaka, namazâ i sira.
Nakon ručka krećem u šetnju prema sjeveru, usput bilježeći zanimljive ulične kadrove Dunedina. Proći ću pored dunedinskog zoološkog vrta i sveučilišta, ali glavni cilj te moje šetnje je Baldwin Street – najstrmija ulica na svijetu. Ova 350 metara duga ulica počinje sasvim obično, no njena druga polovica uzdiže se s nadmorske visine od 30 metara na 100 metara na samo 161 metar duljine, što je uspon od 35%. Zbog te strmine ulica nije prekrivena asfaltom, budući da bi se asfalt ocijedio nizbrdo prije nego što se osuši. Usto, asfalt bi bio presklizak u zimskim uvjetima. Zanimljivo je da nitko nije namjeravao raditi tako strmu ulicu – no kako je urbanistički plan Dunedina zamišljen na temelju zemljopisne karte, a ne stvarnog ispitivanja terena, i to od ljudi koji nisu nikad ni bili u Dunedinu, tako se zalomilo (pretpostavljam da bi improvizacija poremetila čitavu strukturu). Ulica je popularna i zbog nekoliko događaja koji se ovdje održavaju: godišnje utrke uzbrdo i nizbrdo (rekord je minuta i 56 sekundi za gore i dolje), kotrljanje čokoladnih bombona s vrha ulice (svaki bombon ima svoga sponzora, što znači da je u pitanju utrka sponzoriranih bombona), a bilo je i nekoliko kaskaderskih pokušaja spuštanja niz ulicu (na motociklu na jednom kotaču, u hladnjaku, u kanti za smeće – prilikom ovog posljednjeg pokušaja dvoje ljudi je poginulo, jer su se zabili u prikolicu parkiranu na pločniku). Ulica je inače otvorena za promet automobila, ali je slijepa. Uspio sam se ispenjati (negdje na sredini uspona je prijelom nivelete, te postaje još strmijom), ali tih 160 metara me izmorilo više od 3 km hoda od centra dovdje. Svakih 2,86 metara napredovanja, vi se uzdižete za 1 metar. Manje je naporno ako idete pločnikom, na kojem postoje stepenice, ja sam išao kolnikom. Pogled s vrha zakriven je okolnom vegetacijom, tako da nije baš neka nagrada za uspon. Po ulici se uglavnom naslikavaju razni turisti i lokalni studenti, a na vrhu, u produžetku ulice, nalazi se još nekoliko stambenih kuća – ne znam kako je živjeti ovdje i svaki se dan penjati ovuda, pogotovo ako nemate automobil. Ili kako biti spokojan ako imate djecu koja se požele otići igrati na ulicu… No iako je uspon bio naporan, spust je još naporniji, jer vam trpe koljena, nožni prsti…
Sada opet imam istih 3,5 km do grada, no malo ću promijeniti rutu, pa tako prolazim kroz botanički vrt i sveučilišni kampus, sve do ragbijaško-nogometnog stadiona Forsyth Barr, koji je posve natkriven, iako prozirnim krovom, kako bi trava ipak mogla rasti (mislim da je posrijedi jedini posve natkriveni stadion s prirodnom travom na svijetu, drugi obično imaju pomični krov). Nadimak mu je Greenhouse of Pain, budući da je njegov prethodnik imao nadimak House of Pain. Potom se vraćam u hostel, gdje ću ostatak predvečerja i dobar dio večeri prebacivati slike, napokon završivši oko pola 11. Srećom da je subota, pa je grad još živ, mogu otići nešto popiti prije spavanja. Usput pitam za sutrašnji izlet na poluotok Otago, htio bih vidjeti albatrose i pingvine, možda i onaj dvorac, ali piše da izlet traje pola dana, a kako mi bus ide u 5 popodne, želio bih znati kad je polazak i povratak. Nažalost, polazak je tek u pola 4 popodne. To je predvečernji izlet, zato što su ptice očito danju u lovu. Znači ništa od albatrosâ, a bogme ni od pingvina u divljini. Sve mi se čini da ću se morati vratiti u Dunedin jednom prilikom, previše sam stvari propustio. A i ugodan je grad, tu negdje u rangu Wellingtona. Ispada da su atraktivniji ovi gradovi „iz sjene“, nego najveći centri na oba otoka. OK, nije Auckland toliko loš, samo mi izgleda nekako skučeno, iako su svi drugi gradovi manji od njega. Ili je to bio općeniti dojam novozelandske skučenosti koji sam prenio na Auckland…
Subota navečer je, kako sam već rekao, dosta živahna, iako strogo ograničena na Octagon i duž George Streeta. Izvan toga je grad prilično pust. Vidim da je očito običaj natrpati se u auto (obično karavan ili kombi) i potom se vozikati gore-dolje duž centra uz trešteću glazbu i deranje. To je nešto što bih očekivao u zemljama poput Albanije ili čak i Irana (samo što tamo to vjerska policija ne bi dopustila), ali ne baš i na Novom Zelandu. Dosta barova ima pred sobom redare koji ne puštaju ljude koji se ne uklapaju u dress code (kao ono kad mene nisu pustili u Aucklandu), ovoga sam puta odjeven u duge hlače i imam cipele na nogama, iako sumnjam da i ovo zadovoljava kriterije. Nalazim konačno jedan malo opušteniji pub, koji ne inzistira na odjeći, iskapljujem jedan cider (ako ne računamo onaj na degustaciji, nisam od popio nijedan od srijede), ali kuhinja je zatvorena, a kako bih ipak još nešto pojeo prije spavanja, morat ću otići u jedini restoran koji radi – McDonald's, na dupli Filet-o-Fish. I tako dan koji je započeo sa šmekerskim čokoladama i pivama završava u McDonald'su. Neznani su putevi Krešini…
komentiraj (0) * ispiši * #
Dallies
subota , 30.01.2016.Budući da je jutro osvanulo vrlo slično prethodnom danu, nisam ni komplicirao s dodatnim pokušajima razgledavanja, već sam se spakirao i uputio prema mjestu gdje sam doručkovao prethodni dan, a koje je odmah pored oamaruske autobusne stanice. Jedna od prednosti novozelandske arhitekture, barem modernijih zgrada, jest da vrlo često kuće imaju uvučena prizemlja, tako da pločnik zapravo prolazi kroz natkriveni prostor. To sam viđao u Rotorui, Taupu, sad i ovdje…nadam se da će tako izgraditi i one nove zgrade u Christchurchu, da ima barem neke koristi od zatiranja stare arhitekture.
Autobus dolazi po voznom redu, vožnja do Dunedina traje oko dva sata, opet kroz spektakularne pejzaže, no kako i opet sjedim uz prolaz, a i vrijeme je depresivno, ne fotografiram, jer smatram da bi mi slike bile presumorne. Radije pišem. U Dunedinu me autobus ostavlja kojih 20-ak minuta hoda od moga hostela, imam se prilike prošetati i vidjeti na što liči ovaj grad. Prilično je hladan – temperatura je trenutno 12°, a navečer će se spustiti i na 9°. Po ostalim stvarima koje vidim, grad je jako lijep i ponosi se svojim škotskim nasljeđem. Izgovor imena grada je ponešto neintuitivan – kad bi ime bilo englesko, bilo bi [d'Śnedjn], no škotskog je porijekla, pa je prvi vokal u, a i naglasak je na drugom slogu: [dŠn'edjn]. Ime je zapravo isto kao i škotski keltski naziv Edinburgha (Dun Eideann), pri čemu je dun keltska riječ za grad, koju često nalazimo u toponimima (npr. dočetak –don u imenima poput Swindon i London, zatim početni element u Dumfries ili Dumbarton, a tu su i stara keltska imena diljem Europe, poput antičkog naziva Krškog Neviodunum, ili Beograda Singidunum). Grad je organiziran oko središnjeg trga koji se zove Octagon, jer je točno takvog oblika, a oko njega se koncentrično pruža nekoliko ulica (naravno, prekinutih četirma glavnim ulicama koje se zrakasto pružaju sa središnjeg trga). Moj je hostel u jednoj od tih ulica, izgleda čisto i uredno, jedino je problem što ima samo jednu kupaonicu na čitav hostel (s dva tuša i dva zahoda za muškarce, pretpostavljam da je isto i za žene), a kapacitet je po mojoj procjeni tridesetak ljudi. Hostel ima i prekrasnu mačku, s onim uzorkom krzna koji se naziva kornjačevinom, a koja suvereno vlada društvenom prostorijom hostela, šetajući po recepcijskom pultu, izležavajući se po kaučevima i slično. Ne da se baš maziti.
Nekih sat vremena provodim u razgovoru s jednim od cimera, nekim Šveđaninom imenom Oscar, koji je inače na working holiday vizi u Australiji, a sada je uzeo četiri tjedna odmora i putuje po Južnom otoku Novog Zelanda. Inače je iz Linköpinga (začudio se kad sam mu rekao da znam gdje je to), živi sad u Sydneyu, a na svoj put Južnim otokom je krenuo iz Christchurcha, gdje je također bio u istom hostelu kao i ja, samo kaže da se razbolio i da je 4 dana praktički samo ležao u krevetu. Tješim ga time da nije puno propustio ne vidjevši Christchurch. Sada će biti u Dunedinu koja 2-3 dana, zatim ide dalje putem sličnim mojemu – Invercargill, Queenstown…možda se još i sretnemo na putu (uz naravno ova tri dana koja ću provesti ovdje), u Invercargillu, koliko vidim, postoji smo jedan hostel, dakle svi bekpekeri su tamo. Malo sam mu pričao svoje doživljaje i dojmove s dosadašnjeg putovanja, iskustva…i ja se ponekad osjećam kao pokvarena ploča kada prepričavam iste stvari različitim ljudima…nekada zaboravim jesam li nekomu već nešto ispričao (imao sam taj slučaj s Ivanom u Christchurchu, nisam se više sjećao što sam mu sve ispričao u Aucklandu) – a kako ja baš ne volim ponavljati stvari (barem ne u jako kratkim vremenskim ciklusima), mislim da će mi biti poseban izazov kako ću nakon ovog puta držati izlaganja o njemu na više mjesta, jer ću se morati potruditi da svako bude jedinstveno. :D Srećom, s obzirom na broj anegdota, to i ne bi trebalo biti toliko teško, forma je takva da je nemoguće prepričati deset mjeseci puta u nekih sat i pol izlaganja, zajedno s pitanjima publike, tako da ću vjerojatno ponavljati samo najopćenitije stvari. Jedina konstanta će naravno biti pljuvanje po Indonežanima. :D Ujedno je to i mig potencijalnim organizatorima i zainteresiranoj publici (ali prvo organizatorima, jer publiku ne mogu zvati na nešto što nije organizirano). A još kad se sjetim kako će me sada frendovi razvlačiti na sve strane…prvih nekoliko tjedana u Zagrebu bit će vrlo intenzivni, gotovo kao da sam i dalje na putu. A to je uostalom i bolje od kolotečine, zar ne? Taman kad mine taj interes, doći će mi želja za nekim novim, kraćim putovanjem…
Nakon što je Oscar otišao, ja sam još dovršio svoj zapis, potom još neke obaveze i taman kad se Oscar vratio, ja sam bio spreman za polazak u grad. Vrijeme me doista izaziva, stvarno postaje dovoljno hladno za jaknu, ali ne želim to raditi, zato što se nadam da će još biti toplih dana, a to bi značilo novo prepakiranje ruksaka…kako se putovanje približava kraju sve sam ljeniji. Iako bi mi ruksak bio lakši za nositi, ali sada to i više nije toliko neizdrživo, nije vruće. A i ruksak mi je nažalost lakši bez vreće…
Dunedin je u petak popodne prilično pust. Nisam načisto je li to konstanta Novog Zelanda ili ja jednostavno biram krive gradove (vjerojatno jest konstanta, jer nigdje, čak ni u Aucklandu, nisam u popodnevnim satima doživio gužvu – kao da nakon što se ljudi vrate kućama s posla više nitko ne izlazi; osim toga, kako bih mogao birati krive gradove kada sam bio u najvećim gradovima u državi, teško da su Invercargill ili Nelson življi od Aucklanda i Wellingtona). Možda neke veze s time ima i vjetar, koji propuhuje do kosti, uz već ionako nisku temperaturu. Zapravo je ovo neugodnije od one simulacije antarktičke oluje. Ali tamo sam barem imao njihovu jaknu… Prošetao sam se do željezničke stanice, koja nažalost danas više nije u funkciji za daljinski promet. 2002. ukinut je The Southerner, vlak koji je spajao Christchurch i Invercargill, na taj način čineći Invercargill najjužnijim putničkim kolodvorom na svijetu. Dunedinski kolodvor svojedobno je bio najprometniji u zemlji, no kako su se postupno ukidali prigradski vlakovi i pobočne linije, The Southerner je ostao jedini putnički vlak koji je opsluživao ovu impresivnu viktorijansku zgradu. Unatoč protestima javnosti, Novozelandske su željeznice odlučile ukinuti i njega, smatrajući da je neprofitabilan (pa svrha putničkog željezničkog prometa nije profit, nego usluga! – zapravo, svrha svake ekonomske djelatnosti bi trebala biti prvenstveno usluga, a ne profit. Profit se u željeznici ostvaruje teretnim prometom, te je nužno samo da ga bude dovoljno da se putnički i teretni promet mogu održavati na pozitivnoj nuli.), a sada postoje ideje o njegovoj obnovi, makar na dionici između Dunedina i Invercargilla, no KiwiRail kaže kako ga to ne zanima i kako bi se time eventualno mogli baviti privatni operateri. Trenutno su jedini vlakovi na ovoj stanici (osim teretnih) turistički vlakovi koji pripadaju firmi Dunedin Railways, u vlasništvu lokalne samouprave, a koji voze na dionici od Dunedina do Middlemarcha, kroz spektakularan krajolik preko brojnih vijadukata i tunela. Meni se taj izlet ne uklapa u trenutne planove, a kako ionako idem na TranzAlpine Express, mislim da je to atraktivnije. Inače, The Southerner je specifičan po još jednoj stvari, a to je da je on posljednji redovni putnički vlak na Novom Zelandu koji su vukle parnjače. Parnjače su se redovno u drugim državama iz prometa povlačile prvo na glavnim linijama, a tek na kraju s lokalnih pruga, no na Novom su Zelandu parnjače do svoga kraja vukle jedan od najvažnijih vlakova u zemlji. Jedna od njih danas je i izložena ispred kolodvora, no kako se nalazi u staklenom kavezu, teško ju je fotografirati budući da staklo stvara odbljesak.
Dunedinom i okolicom ću se detaljnije pozabaviti u preostala dva dana ovdje (bus za Invercargill mi ide u nedjelju u 5 popodne), sada ću se samo nabrzinu uputiti na večeru, i to u turski restoran Paasha (baš tako, s dva a), na jedan Adana kebap, čisto da se malo podsjetim kako je dobra turska kuhinja. Kada izađem iz restorana, pola je 10 navečer, a još je dan. A nisam toliko daleko na jugu, otprilike sam kao u Hrvatskoj, a tamo sunce u ovo doba godine (naravno, +6 mjeseci) zalazi barem pola sata ranije. Doduše, ima to i neke veze s time da recimo Hrvatska leži točno na 15. meridijanu (a svakih 15 stupnjeva geografske dužine je jedan sat razlike u kretanju sunca), dok ovaj dio Novog Zelanda leži na 170. meridijanu istočne zemljopisne dužine, a vrijeme mu se ravna po 180. meridijanu (+12 u odnosu na UTC), pa je ovdje vrijeme zalaska sunca kao otprilike u Lyonu u srpnju (dakle, dok u Hrvatskoj zalazi oko 9, u Lyonu zalazi oko 9.40, jer je on u istoj vremenskoj zoni kao Hrvatska, ali 10 stupnjeva zapadnije). Budući da je prohladno, vratit ću se u hostel, uploadati slike, te potom na spavanac.
A kako ne bih prerano završio, sada ću još ukratko nešto ispričati o već spominjanoj temi Hrvatâ na Novom Zelandu. I to onih koji ovdje stvarno žive već generacijama, ne ovima na working holiday vizi. Prvi Hrvati na Novom Zelandu pojavljuju se već među pionirima 1850-ih godina (prvim Hrvatom na Novom Zelandu smatra se Pavao Sebastijan Lupis 1858. godine), no prvo značajnije doseljavanje započinje 1890-ih nakon već poznate krize vinogradarstva u Dalmaciji, uzrokovane nepovoljnim ugovorom o uvozu vina iz Italije, te kasnije filokserom. Dok su se ovi raniji useljenici čak i vraćali nakon nekoliko godina provedenih na Novom Zelandu (navodno ih se čak 60% vratilo), ovi kasniji su došli da ostanu. Kako je u to vrijeme Dalmacija bila neovisna krunska zemlja Austro-Ugarske, mnogi od njih zvali su se jednostavno Dalmatincima, neki su se zvali i Hrvatima, a Novozelanđani su ih zvali Austrijancima, budući da su dolazili iz Austrije. U početku ih se gledalo s podozrivošću, jer su dolazili iz zemlje koja je bila neprijateljska u Prvom svjetskom ratu, a zamjerali su im i što zarađeni novac šalju kući, što su bučni, itd., itd. Njihovo vino u početku su zvali Dally plonk („Dalmoški kiseliš“) i trebalo je dosta vremena da steknu reputaciju vrijednih radnika i počnu uživati ugled koji danas imaju u novozelandskom društvu. Medo je spomenuo kako su ga, kad je spomenuo da je iz Hrvatske, Novozelanđani odmah počeli gledati s većim poštovanjem. Za razliku od Anglosaksonaca, Maori su vrlo spremno prihvatili Dalmatince, davši im ime Tarara – „oni koji brzo pričaju“. Štoviše, sklopljeni su i neki maorsko-dalmatinski brakovi, te je tako nastala i čitava miješana etnička skupina nazvana upravo Tarare. Čak su navodno neki Maori naučili svirati tamburice i plesati kola. Isprva su se Dalmatinci bavili smolarstvom, tj. vađenjem smole drveta kauri, koja je imala ulogu u proizvodnji sredstava za poliranje drva. Kada im je to otežano zakonima koji su pravo smolarenja davali isključivo podanicima britanske krune, prešli su na vinarstvo, te su, kako smo vidjeli u muzeju Te Papa, neke od najpoznatijih novozelandskih vinarskih obitelji porijeklom iz Dalmacije, poput Babicha (zanimljivo je da se prezivaju kao jedna od najpoznatijih hrvatskih sorta vina – doduše, to je ipak jedno od najčešćih prezimena u Hrvatskoj), Selaka, Yukicha, Nobila i Delegata. Neki su se bavili i ribarstvom – recimo ribarska industrija Talley u svom imenu nosi nadimak osnivača, Ivana Talijancicha.
Kada je nastala Jugoslavija, mnogi su novozelandski Dalmatinci prihvatili taj identitet nasuprot austrijskomu, no sljedeći val doseljenika, koji je došao tijekom međuratnih godina, bio je manje sklon tom imenu, budući da su vidjeli na što liči karađorđevićevska Jugoslavija. Oni su se izjašnjavali ili kao Hrvati ili kao Dalmatinci. Također, novozelandske su vlasti ograničile kvotu na maksimalno 3500 Jugoslavena, nakon kojih je bilo dopušteno još samo spajanje obitelji. No u to je vrijeme procvjetao i biznis s „instant mladenkama“ – ono što su danas „ruske nevjeste“, to su tada bile Dalmatinke koje su se udavale za Novozelanđane samo na osnovi fotografija. Onda je došao Drugi svjetski rat i prodaja Dalmacije od strane Pavelića Italiji. Doseljenici iz toga doba pak često nisu željeli da ih se zove Hrvatima jer su to povezivali s Pavelićem, ustašama i izdajom. Nakon rata neki su se novozelandski Dalmatinci odazvali Titovom pozivu da pomognu u izgradnji zemlje. No kako su govorili engleski, bili su sumnjivi kao špijuni, te ih je ispitivala tajna policija. Mnogi su se zbog tih neugodnih iskustava kasnije vratili na Novi Zeland. Od 50-ih godina počinje dolaziti i dosta iseljenika iz drugih krajeva Jugoslavije, te jugoslavensko ime opet postaje najpopularnije, pa se tako društvo iseljenika u Aucklandu u to vrijeme zvalo Jugoslavenski klub. No mnogim iseljenicima u to vrijeme, koji su bježali iz Jugoslavije iz političkih razloga, to nije bilo milo, kao što im nije bio jasan ni ponos koji su rani doseljenici osjećali zbog svog južnoslavenskog nasljeđa, budući da su oni tu državu drugačije doživljavali. Nakon raspada Jugoslavije vraća se dalmatinsko ime klubu, a ukupno je tih godina u zemlju ušlo preko 4500 izbjeglica s područja Jugoslavije.
Dalmatinci na Novom Zelandu žive uglavnom u Aucklandu i u području Northlanda, budući da se to područje podudara s područjem rasta kaurija, čiju su smolu vadili. U gradu Kaitiji, na krajnjem sjeveru, na ulazu u mjesto stoji trojezični natpis „Haere mai/Dobrodošli/Welcome“. Maleni broj ih živi u Canterburyju i provinciji Southland, na krajnjem jugu Južnog otoka, gdje su nekoć tražili zlato. Nekadašnji pogrdni termin Dally danas je postao hipokoristik uz koji se vezuju pozitivna iskustva – marljivost, poštenje, spremnost na pomoć… Prema popisu stanovništva 2013. relativno mali broj ljudi – samo 2673 – se izjasnio kao Hrvati ili Dalmatinci, no računa se da oko 100 000 ljudi na Novom Zelandu ima barem jednim dijelom hrvatsko porijeklo. Svakako najpoznatija danas u svijetu jest Ela-Marija Lani Yelich-O'Connor, poznatija kao Lorde, mlada kantautorica rođena 1996. (otac joj je Irac, majka Hrvatica), a treba spomenuti i ragbijaša Franu Boticu, jednog od rijetkih igrača koji su igrali u obje varijante ragbija (rugby union i rugby league), kao i Lauralee Martinovich, Miss Novog Zelanda i prvu pratilju Miss svijeta 1997.
To je to.
komentiraj (0) * ispiši * #
Prijestolnica steampunka
petak , 29.01.2016.Ovo je jutro bilo još jesenskije od prethodnih, osim kišice sada se uokolo vukla i nekakva izmaglica. Čak je i naš vozač, koji je negdje iz područja sjeverno od Christchurcha, rekao kako nije vidio ovakvo vrijeme već jako dugo, toliko kišno ljeto. A prognoza najavljuje takvo vrijeme negdje do vikenda.
Budući da sam prilikom prijave za autobusnu kartu (kako imam pokaz, onda uvijek samo upišem iduću relaciju i platim pokazom, tj. oduzmem od postojećeg broj sati) upisao mogućnost da me pokupe nedaleko moga hostela, tako da ne moram klipsati skroz do kolodvora u centru, nisam bio sasvim siguran koliko to funkcionira, tj. hoće li se doista autobus pojaviti na rečenoj autobusnoj stanici samo radi mene. Doživio sam svašta na ovom putovanju, pa tako i situaciju da su me jednom skoro ostavili (ono u Kupangu). No bus stiže točno po voznom redu, u 7.15, ja sam prvi kojega treba pokupiti, zato imam na izbor sva sjedala u autobusu. Tek potom odlazimo na autobusni kolodvor. Bus inače vozi sve do mjesta Te Anau, na obali istoimenog jezera na samom rubu regije Fiordland. Dotamo mu dakle treba kojih 12 sati vožnje. To zahtijeva i dvojicu vozača, a budući da je jedan od njih gotovo neprestance pričao informacije o tome kuda prolazimo, zaključujem da je to bio ovaj drugi, koji nije vozio pa mu je bilo dosadno. Do Oamarua (za koji sam ujutro doznao da se naglašava na zadnjem slogu, dakle Oama'ru) imamo oko 4 sata vožnje, uglavnom kroz neprekidnu kišu i sumoran jesenji pejzaž. Vozimo se po rubu Canterburyjske ravnice, najveće ravnice na Novom Zelandu, koja se proteže na jug sve do početka regije Otago, gdje se nalazi i Oamaru. Imamo dva kraća stajanja radi uzimanja novih putnika i eventualno WC-a, a prvo veće stajanje je upravo Oamaru, gdje ja silazim. I upućujem se do desetak minuta udaljenog hostela, smještenog u staroj viktorijanskoj kući. Čitav Oamaru poznat je po takvoj arhitekturi, to je uostalom i glavna atrakcija ovog nevelikog grada. Zapravo, ima još jedna… Hostel je čini se obiteljski biznis, ima pomalo kućnu atmosferu, u dormitoriju je zasada još samo jedan tip, predstavio mi se kao Ted ili Todd ili nešto takvo, neki panker sa zihericama umjesto naušnica. Malo smo pročavrljali o Christchurchu, jer me pitao odakle sam stigao, on isto kaže da se nepotrebno oteže s izgradnjom novih zgrada, da ni država baš nema novca za ono što je pod njezinom jurisdikcijom… Potom on odlazi svojim poslom, ja još završavam nešto svoje i upućujem se u grad, u kojem je u međuvremenu ponovno počela padati kiša. Nije to nešto osobito neugodno, više rominjanje, gotovo kao da je rosulja, ali svejedno, smeta. Tim više što mi se cipele još nisu osušile, pa umjesto njih uzimam japanke. Temperatura se sada već spustila na nekih 12°, uz neugodan vjetar. Odlazim prvo na zakašnjeli doručak (oko 2 popodne), te potom krećem u šetnju prilično pustim ulicama Oamarua. Ne znam je li ta pustoš posljedica nezgodnog vremena, ili je grad i inače tako pust.
Oamaru ima oko 13 750 stanovnika i najveći je grad sjevernog dijela Otaga. Maorsko je ime grada Te Oha-a-Maru, Maruovo mjesto (s time da nije poznato tko ili što je Maru, ista se riječ pojavljuje i u imenu sjevernijeg grada Timarua, što je pak od Te Tihi-o-Maru, što isto ima nekoliko tumačenja), a u okolici grada nađeni su nalazi iz ranog maorskog doba, što znači da je ovo bilo jedno od najranije naseljenih područja Novog Zelanda. Kada je međutim ovuda prošao James Cook, tvrdio je da je područje nenastanjeno. No nakon što je 1831. poglavica Te Rauparaha razorio p (utvrdu) u Kaiapoiju, nedaleko budućeg Christchurcha, izbjeglice iz Kaiapoija naselile su se u ovim krajevima između ostalog i na području Oamarua. Europljani su se počeli doseljavati 1850-ih, a za desetak godina to je bio trgovački gradić u kojem se prodavala poljoprivredna i stočarska roba iz zaleđa. 1871. počinje izgradnja poštene luke, a razvitak industrije smrznutoga mesa u okolici grada dao je dodatan impuls njegovom uzletu. Kako je u blizini grada bilo dosta kamenoloma vapnenca, građevni je materijal bio lako dostupan, pa su tako u gradu sagrađene mnoge monumentalne građevine, poput palače suda, opere, nekoliko hotela, banaka itd. Zvali su ga „najbolje građenim gradom Australazije, s najskupljim zemljištem“. Iako ga je ekonomska kriza s kraja 19. st. pogodila, stanovništvo je nastavilo rasti sve do 1970-ih. Tada je zatvorena luka, a ekonomska kriza u čitavoj državi nagnala je Oamaru da traži druge pravce razvoja. Tako je Oamaru postao jedan od prvih novozelandskih gradova koji je shvatio turističku vrijednost svog arhitektonskog nasljeđa. Osnovana je zaklada kojoj je cilj promicati svijest o vrijednosti viktorijanske arhitekture, mnoge su građevine obnovljene, te su u nekima od njih otvoreni i kulturni sadržaji povezani upravo s brendiranjem grada kao bisera očuvane viktorijanske arhitekture. Čak su i privatni poslovni prostori (prodavaonice, uslužni lokali) često uređeni u viktorijanskom stilu. S takvim preduvjetima nije ni čudo da se Oamaru prometnuo u novozelandsku prijestolnicu steampunk supkulture. Steampunk je inače pravac u znanstvenoj fantastici koji pretpostavlja tehnologiju parnog stroja kao konačnu, te stvara alternativan svijet u kojem postoje mnogi današnji izumi, ali koji funkcioniraju pomoću tehnologije na razini druge polovice 19. st. Steampunk se širi i na modu, na skulpturu, pa tako često imate kipove izrađene od odbačenih dijelova strojeva, a utjecao je i na poznatu britansku znanstvenofantastičnu seriju Dr. Who. Svake se godine u Oamaruu u kasnu jesen (negdje u lipnju) održava i festival steampunka.
Nakon svog zakašnjelog doručka (pita sa svinjskom potrbušnicom i jabukama, te pecivo slično pinci sa sultaninama (to su one bijele grožđice), kokosom, koje mi je još ženska prerezala i namazala ga putrom) upućujem se prema obali. Oamaru je smješten u zaljevu koji je otvoren prema sjeveroistoku, tako da uz obalu vjetar poprilično puše. Dolazim do zgrade nazvane Steampunk HQ, u kojoj se nalazi svojevrsna galerija skulptura i umjetničkih instalacija u stilu steampunka. Na ulazu se nalazi lokomotiva smještena na podestu, koja za 2 dolara proizvodi efekte dimljenja, izbacivanja vatre i trubljenja parnom zviždaljkom. Glavni tip na ulazu izgleda kao mehaničar ili bajker, govori jakim naglaskom (regija Otago poznata je po velikom broju doseljenika škotskog porijekla, što se u njihovom govoru još uvijek čuje), te o onome što me čeka unutra priča s oduševljenjem entuzijasta. Očekujući ludu zabavu ulazim u prostor galerije, koji me ostavlja razočaranim. Osobno nemam nikakvog iskustva sa steampunkom, nisam čitao čak ni Wellsov Vremenski stroj, koji se smatra jednim od kanonskih djela žanra. Skulpture i kreacije su zanimljive, ali da bih osjetio oduševljenje o kakvome ovaj priča, morao bih ipak biti malo fanatičniji. Ovako mi to sve izgleda kao garaža nekog sakupljača sekundarnih sirovina. Ono što se u čitavoj galeriji ističe kao neobično i anakrono jest Portal, prostorija s ogledalima na zidovima, s raznim lampicama koje vise uokolo, dok vi stojite u sredini na ograđenom prostoru, koji izgleda kao da ste na nekoj platformi usred ničega. Kada se zatvore vrata prostorije, započinje 2,5-minutni light show koji vam stvara iluziju da brodite svemirom na toj istoj platformi, a program se razlikuje u svakom navratu kako uđete u prostoriju. Iako nije baš „having a time of your life“, kao što je to sugerirao tip na ulazu, svejedno je možda najzanimljivije iskustvo u čitavoj galeriji. U dvorištu se nalazi još nekoliko vozila koja se polako transformiraju u steampunkovske kreacije (recimo, željeznički vagon pretvoren u autobus, chopper motocikl, nešto što liči na top za ispaljivanje u cirkusu, cepelin…). Pogledao sam i nekoliko video instalacija, ima tu i nekoliko zgodnih skulptura jednog nažalost prerano preminulog dunedinskog kipara koji je radio životinje od starih dijelova motora, mehaničke orgulje u kojima je na svaku tipku spojen nekakav nasumični zvuk industrijskog doba…priznajem da postoji umjetnost koju mi je teško razumjeti, a ovo je još moderna umjetnost s dodatkom vrlo specifične supkulture o kojoj znam jako malo. Nisam oduševljen (to po novozelandsku, znači da je teško sranje :D ), no smatram da bi se ljudi koji su u tome potkovaniji od mene svakako bolje snašli.
Odlazim potom na ručak u jedan pub, gdje dobivam odlično jelo u levantinskom stilu, lepinju koja je prekrivena obiljem povrća, pečenom piletinom i kuskusom, sa začinskim travama i limunskim sokom. I desert je solidan, nekakvi keksi s hokey pokey sladoledom (sladoled od vanilije sa spužvastim karamelicama), preliven slanim karamelom (iz nekog razloga je to u Australiji i na Novom Zelandu jako popularno, salted caramel). Nastavljam šetnju jednako pustim ulicama Oamarua, uputivši se na poluotok koji s juga zatvara luku. Nakon ukidanja luke 70-ih godina Oamaru je ostao tek lučica za rekreativne i pokoji ribarski brod, pristani su oronuli i ruševni, lukobran je također zatvoren… Prolazim i kroz lučku četvrt danas pretvorenu u niz galerija i prodavaonica, ali iz nekog su razloga sve zatvorene. Mislio sam da je možda neki praznik, ali ne – u popodnevnim satima Oamaru je jednostavno redovito mrtav. Teško je stoga osjetiti tu atmosferičnost o kojoj toliko pompozno pričaju turistički vodiči. Postoji inače i vlak vučen parnjačom koji od stanice Harbourfront vozi do kamenoloma na poluotoku na južnoj strani luke (tamo kamo ja idem), ali naravno da je i za njega prekasno. A sutra prvi vozi u 11 ujutro, to mi je naknap, jer mi bus ide u podne. Odlučio sam se radije iskoristiti to vrijeme u Dunedinu, ostajati ovdje do 6 popodne (kada ide sljedeći bus) samo da ne propustim jednu atrakciju je ipak malo previše. Uostalom, parnjačom se mogu voziti bilo gdje.
Obližnje dječje igralište na rubu luke također je uređeno u stilu steampunka, kao i obližnji kafić, restoran, što li. Na poluotoku na koji idem od početka 90-ih nalazi se lokalna kolonija malih plavih pingvina, koji se u sumrak vraćaju iz lova, a žive u napuštenom kamenolomu. To je ona druga atrakcija koju sam spomenuo da postoji u Oamaruu. No pingvine neću moći vidjeti iz dvaju razloga. Prvi je taj da je još prerano – trenutno je oko pola 7, a oni se počinju vraćati oko sat vremena prije zalaska sunca, dakle negdje oko pola 9. A vrijeme je ovdje, pogotovo na poluotoku, poprilično neugodno, vjetar baš pošteno dere i ne čini mi se smislenim dvaput klipsati ovamo. Drugi je razlog što je jedini način da se pingvine vidi taj da se ode u centar za posjetitelje, koji naravno naplaćuje kartu. I to 20 dolara da vidite pingvine kako se vraćaju na obalu. Napravili su čak i neku vrstu tribina, s kojih možete promatrati spektakl. Dok su pingvini u lovu pristup tribinama je otvoren, a trenutno se tamo nalazi kolonija tuljana. U prvi mah pomislim „pa zar ne jedu tuljani pingvine?“, onda mi sine da su to ipak orke. Kada se približi vrijeme povratka pingvinâ, morate se pokupiti iz tog prostora ako nemate kartu, ne možete gledati povratak ako niste iskeširali 20$. Uokolo tribina se nalaze kutije u kojima se pingvini gnijezde (tako da više ne moraju kopati rupe u zemlji). Zaključujem da mi se ne isplati platiti i čekati još dva sata da se pingvini uopće pojave, a potom ih vidjeti iz jednake daljine (ako ne i veće) kao onda u Antarktičkom centru. Odlučujem se radije prošetati nazad prema hostelu, tamo je barem toplo. Inače, na drugom kraju toga istog poluotoka nalazi se i kolonija žutookih pingvina, no do nje treba malo više hodati, što po ovom vremenu nije baš neka sreća. Te sam večeri u hostelu razgovarao s cimerom koji se kasnije pojavio (ispostavit će se da je Izraelac), koji je rekao da su bili gledati pingvine. Kad sam mu objasnio da se meni nije dalo plaćati da bih vidio nešto što već jesam, i pitao ga koliko je on platio, rekao mi je da je besplatno. Dakle, čini se da je on išao u tu dalju koloniju. Neka, kolonija žutookih pingvina ima i nedaleko Dunedina, tako da oko toga ne trebam žaliti. Ma zapravo, ne trebam žaliti ni za čim u Oamaruu. Vidio sam ono što me zanimalo, to je to. Sutra odlazim u Dunedin, to je ipak veći grad i bit će atrakcija, dovoljno da tamo provedem dva puna dana.
Navečer sam još samo skoknuo na večeru (koja se ispostavila samo pivom, jer je kuhinja već bila zatvorena) u isti onaj pub gdje sam i ručao, tamo je bila hrpa nekih pijanih budala, čak mi se čini da su neki pokušavali isprovocirati sukob, jer bi me povremeno pogodili pečenim krumpirićima, ali su taman počeli kad sam ionako bio na odlasku pa sam jednostavno odšetao – a i što napraviti u takvoj situaciji, kada si u evidentnoj manjini i inače nisi sklon tučnjavama? Pustiti da to i dalje rade nije opcija. A bogme ni razbiti nekom njušku. To je situacija u kojoj nema dobrog rješenja osim maknuti se i ignorirati. Oamaru je noću još pustiji nego danju, opet rominja neka kišica, taman je vrijeme za ušuškati se u krevet i naspavati se, nakon toplog tuša i pranja kose…
komentiraj (0) * ispiši * #
Vrata Antarktike
četvrtak , 28.01.2016.Vrijeme je ovdje izgleda definitivno ušlo u jesenski mode, pa sam tako za početak izvukao duge hlače, a ako tako nastavi, ubrzo bi mogla i jakna na sunce. Tj. na kišu. Ali još se uvijek nadam da je ovo prolazna epizoda, bilo bi stvarno jezivo da sam 9,5 mjeseci putovao do Novog Zelanda da onda gledam oblake, kišu i izmaglicu. Takvo je vrijeme ujedno posve potisnulo ideju da se uputim prema južnim dijelovima grada, bliže obali, te sam se umjesto toga odlučio posjetiti Međunarodni antarktički centar, smješten pored aerodroma, na kojem je na zabavan i interaktivan način predstavljen istraživački rad antarktičkih znanstvenika, vremenski uvjeti na Antarktici, ponešto o povijesti istraživanja ovog kontinenta, a tu se nalazi i utočište za male plave pingvine, iako oni zapravo ne žive na Antarktiku, već duž čitave obale Novog Zelanda i na južnim obalama Australije. Kao uvertiru u taj posjet, prethodne sam večeri čuo kako je umro Henry Worsley, britanski avanturist i bivši vojnik, koji se pred nekih dva mjeseca uputio u pothvat prelaska Antarktike na skijama, bez ikakve druge pomoći (ranije je to već napravio jedan tip, ali imao je zmaja koji ga je vukao – i pod zmajem mislim na ono što se u engleskome zove kite, a ne dragon). Bio je samo 48 km od svog cilja, no shrvala ga je bakterijska upala potrbušnice, te je morao zvati pomoć. Prebacili su ga u bolnicu u Punta Arenasu i tamo je podlegao. To ukazuje da je Antarktika i danas kontinent koji ne oprašta, čak i u relativno blagim ljetnim uvjetima.
Kartu sam kupio preko interneta, to me došlo 6 dolara jeftinije. Inače, Novi je Zeland zemlja s možda i najvećim postotkom financijskih transakcija koje se obavljaju kartično – gotovo nitko ne nosi gotovinu, budući da se svugdje može platiti karticom, čak i piva u pubu. Doduše, riječ je prvenstveno o debitnim karticama, ne znam koliko bi baš pivu plaćali kreditnima. Često me zbunjuje kada mi nakon obavljanja usluge postave pitanje „Cash or card?“, na što ja uvijek začuđeno odgovaram „Cash, of course.“ Ali ovdje to i nije toliko samorazumljivo. Vjerojatno iz toga razloga ni kultura napojnica nije osobito razvijena. Još jedna stvar koju sam primijetio u Australiji i Novom Zelandu, a nisam baš u drugim zemljama – čak i ako sjedite u pubu duže vrijeme, pa naručujete više rundi, od vas se očekuje da plaćate odmah čim ste naručili. Nema toga da na kraju pokupite račune i platite sve, nema nasreću ni onog „E, završava mi smjena, mogu naplatiti?“, prvo plati, pa pij (ili jedi – hrana se isto plaća unaprijed, barem u restoranima gdje se naručuje na šanku).
Iz centra grada (ispred Muzeja Canterburyja) do aerodroma vozi posebni shuttle za posjetitelje Centra, koji vozi jedna simpatična gospođa. Usput priča pomalo o Christchurchu i o centru grada, te o rušenju… Kako smo u busu samo neka Dankinja i ja, prekidam ju pa ju pitam misle li se obnavljati stare zgrade koje su srušene. Ne misle. Pa zašto? Pa to bi bilo preskupo, izgraditi ih onakve kakve su bile. Ali svejedno će se na tim parcelama sagraditi druge zgrade? Da. Pa i njihova izgradnja košta. Ali te bi bile građene po boljim standardima gradnje. Pa mogu i ove biti građene tako, a samo zadržati vanjski izgled… Onda ona nastavlja o tome kako Crkva želi srušiti katedralu, i umjesto nje na istom mjestu (mora biti isto mjesto, jer se trg zove Cathedral Square) podići novu futurističku crkvu od stakla koja bi izgledala kao preokrenuti brod, s isto tako staklenim zvonikom. Građani se bune, ali izgleda da će na kraju biti ipak onako kako Crkva želi, budući da zemljište pripada njoj, te oni na svom zemljištu mogu raditi što hoće (apsurd svetosti privatnog vlasništva nad javnim objektom). Argument Crkve jest taj da je stara katedrala previše koštala, tj. zbog starosti su bili nužni stalni popravci. I tu vozačica kaže „Pa zašto jednostavno ne sagrade novu crkvu identičnu staroj, ali bila bi nova, bez potrebe za popravcima.“ Pa upravo to i govorim! Zašto ne rekonstruiraju stari Christchurch, ali s boljim sigurnosnim standardima zgrada?
Međunarodni antarktički centar otvoren je 1990., a u početku je bila riječ o bazi za novozelandske, američke i talijanske istraživačke ekspedicije na Antarktiku. Kasnije su se priključili i Južnokorejci. Iako nije najbliži veći grad Antarktici (to je Punta Arenas), Christchurch svejedno služi kao baza za antarktičke ekspedicije, budući da je najbliži Rossovom ledenom šelfu, najdubljem zaljevu na Antarktici, što opet znači da je najpovoljnija baza za opskrbu južnopolske istraživačke baze Amundsen-Scott, i naravno američke baze McMurdo. Odavde polijeću transportni Herculesi koji praktički opskrbljuju čitav istočni dio Antarktike (jedan se dio prevozi i brodovima iz Hobarta), a zanimljivo je da osim kotača isti imaju i – skije, budući da su opremljeni za slijetanje na snijeg. No uza sve hvalevrijedne primarne aktivnosti ovog centra, ljudi koji nemaju izravne veze s Antarktikom dolaze ovamo radi centra za posjetitelje, danas nazvanog Antarctic Attraction, gdje se ukratko upoznaju s najjužnijim kontinentom. Postoji nekoliko interaktivnih atrakcija, kao što je npr. vožnja Hägglundom, terenskim vozilom razvijenim za švedsku vojsku, koje se međutim pokazalo vrhunskim radnim konjem antarktičkih ekspedicija, budući da je posrijedi gusjeničar sposoban za kretanje po velikim strminama, preko višemetarskih pukotina, na lateralnoj kosini, te kroz vodu. Sve nam je to bilo demonstrirano u osmominutnoj vožnji po specijalnom poligonu koji pomalo liči na stazu za motokros. Zatim je tu simulacija antarktičke oluje. Antarktika je inače najvjetrovitiji kontinent na Zemlji, gdje vjetrovi dosežu brzine i od 350 km/h, što su uvjeti kakvi se inače mogu doseći samo u uraganima, ako i tada. Najniža temperatura koja je ikad izmjerena iznosila je -89,2°C, na istraživačkoj stanici Vostok, iako je po nekim indicijama u nekim izoliranim dolinama bilo i hladnije. Na takvoj temperaturi čovjek će bez zaštite (u svakodnevnoj odjeći) umrijeti za manje od dvije minute, jer mu tijelo previše gubi toplinu. Simulacija antarktičke oluje me pomalo razočarala. Naime, vi ulazite u prostoriju u kojoj se nalazi snijeg, i u kojoj je stalna temperatura -8°. Morate odjenuti jaknu i posebne kaljače, kako ne biste prljali snijeg. Kada krene simulacija oluje, ventilatori uspiju temperaturu sniziti do -18,4° (tako pokazuje displej), što čak nije ni najhladnija temperatura na kojoj sam bio (bio sam u Poljskoj na -19° i sjećam se kako mi je udisanje takvog zraka bilo kao da mi nešto reže nos). U međufazi, dok čekate da ovi pokrenu oluju, možete sami aktivirati ventilator (ali ne za cijelu prostoriju već samo jedan, pred kojim stojite), i tada ide do -25°. Hm, ja sam se nekako nadao da ću iskusiti nešto barem približno slično Vostoku. Ali pretpostavljam da bih za to trebao biti mnogo zabundaniji ako ne želim dobiti momentalne ozebline. Ako vam to nije dovoljno, u predvorju imate dvije rupe kroz koje možete gurnuti ruke, a unutra se nalazi voda na antarktičkoj temperaturi (ne znam o kojoj je temperaturi riječ, kockice leda plutaju unutra), i onda kažu da probate izdržati barem minutu. Ja sam izdržao manje od pola minute. Prvih desetak sekundi još kako-tako, onda počinje bol, a pri kraju vam se već priviđa amputacija.
Ništa, ako hoću iskusiti ozbiljniju hladnoću, čini mi se da ću kada se konačno odlučim na putovanje Transsibirskom željeznicom, morati skrenuti u Jakutsk. Ili se čak uputiti do Ojmjakona… Nakon simulacije oluje upućujem se u dio posvećen pingvinima. U sklopu Međunarodnog antarktičkog centra djeluje utočište za male plave pingvine, najmanju vrstu pingvina, visoku samo 30-ak cm. Kako rekoh, ovi pingvini žive duž čitave obale Novog Zelanda, kao i na jugu Australije (između ostalog na onom molu u St. Kildi, kao i u Manlyju kod Sydneya), a kolonije su nađene i u Čileu i Južnoj Africi. Ovi koji su u utočištu zapravo su primjerci koji iz raznoraznih razloga ne bi mogli preživjeti u divljini (preslabi su, imaju amputiranu nogu i sl.), pa ih je netko našao i dopremio ovamo. Ukupno se u utočištu nalazi 20-ak pingvina. Ne spadaju svi u male plave pingvine, neki spadaju i u vrstu koja se na hrvatskome također zove mali pingvin (katkada se iz tog razloga male plave pingvine naziva patuljastim pingvinima), a karakterizira ju tamnija boja perja (siva umjesto plave) te bijele peraje. Nije jasno je li riječ o zasebnoj vrsti ili tek podvrsti malog plavog pingvina. Njihovo je područje pak vrlo ograničeno – žive uglavnom na obalama poluotoka Banks, južno od Christchurcha. Prisustvovao sam i hranjenju pingvinâ, koje je isto tako atrakcija, no ne toliko zbog hranjenja (barem meni – mislim, životinje jedu bačenu im ribu) nego zbog toga što nam je njihova timariteljica onda i ispričala ponešto o njima kao vrsti, kao i o pojedinim primjercima. Navodno postoji i jedan koji odbija plivati. Taj zasigurno ne bi preživio u prirodi. Inače, pingvini se mitare jednom godišnje i to odjednom, te ako pritom ne akumuliraju dovoljno masnog tkiva, vjerojatno neće preživjeti. Svega ih petina preživi prvu godinu, a njihov prosječni životni vijek u prirodi je oko 6,5 godina, premda u zatočeništvu mogu preživjeti i do 25 godina. Baš me taj izraz „zatočeništvo“ nagnao na promišljanje ima li to jednaku vrijednost za ljude i za životinje. Ako promatramo zatočeništvo ljudi, to je obično neka vrsta kazne ili mučenja. A životinje su po svojoj prirodi slobodne, pa bi tako i za njih zatočeništvo trebalo biti negativna stvar. No kada uzmemo u obzir da primjerice ovi pingvini žive dulje i kvalitetnije od onih na slobodi (kvalitetnije u smislu toga da ne moraju svaki dan brinuti o lovu hrane, o tome gdje će podići gnijezdo…postoji „socijalna služba“ koja se brine o tome), da imaju dostupnu veterinarsku njegu, te da mnogi od njih uopće ne bi preživjeli u prirodi…je li ograničenje kretanja vrijedno ovih dobrobiti? Procijenite sami.
U nastavku obilaska centra za posjetitelje posjećujem projekciju 4D filma Ledeno putovanje (pri čemu se 4D efekti sastoje od toga da vam nekoliko puta špricne voda u lice i katkada vam se zatrese sjedalo), potom prolazim kroz dio koji prikazuje čime se bave znanstvenici u antarktičkim istraživačkim stanicama (na primjeru novozelandske istraživačke stanice Scott – na treba ju brkati sa stanicom Amundsen-Scott, koja se nalazi na samom Južnom polu, ova leži na Rossovom otoku u Ross Dependencyju), uz neka razmišljanja o budućnosti Antarktike, kako u vidu njenih resursa, tako i u vidu ozonske rupe i mogućnosti izgradnje vjetroelektrana koje bi koristile snažnu energiju najvjetrovitijeg kontinenta u korist održive i čiste električne energije. Tu je i predstavljanje antarktičke faune (i ono nešto malo flore – mahovina, algi i lišajeva – koja uspijeva tamo izrasti za tih nekoliko tjedana kada se led povuče s nekih mjesta), a sve završava projekcijom filma „Onkraj zaleđenog sutona“ (Beyond the frozen sunset), dokumentarca kojeg je snimio Emmyjem nagrađeni redatelj Mike Single, a koji u 17 minuta prikazuje niz spektakularnih kadrova antarktičke prirode tijekom jednogodišnjeg razdoblja. Iako svakako jedno od najnegostoljubivijih okruženja na svijetu, Antarktika je prekrasna. I vrijedna posjeta. Makar se ne bih bunio ni da obiđem samo neke od okolnih otoka, poput Kerguelena, Bouveta, pa čak i Tristan da Cunhe. Iako se tada opet javlja problem najjužnije točke… :D
Vraćam se u grad, smještam u jedan pub i šaljem poruku Ivanu. U ponedjeljak je bio izvan grada, jučer smo se čak i trebali naći, ali ga je uhvatila kiša kad je krenuo prema meni, pa smo pomaknuli za danas. I danas pada kiša, ali ovoga je puta ponio kišobran. Ali ja nisam. Čak ni na putovanje. Nema veze, prosjedit ćemo veći dio predvečerja u tom pubu, uz tri pive (ja sam još prije toga maknuo jednu pizzu i cider), klafrajući o raznim stvarima. Ivan ima sličan dojam o Christchurchu poput mene, ali kaže da mu to zapravo odgovara, treba mu mjesto na kojem neće biti distrakcija, na kojem će se moći posve posvetiti poslu, jer je u prva 4 mjeseca u Aucklandu uglavnom samo bančio i sada je već u minusu. Bio je danas na intervjuu za neki posao, bravarski, i trebao bi od sutra početi raditi. I on gleda Novi Zeland poput mene, kao prekrasnu zemlju koja ipak nije mjesto na kojem bismo ostali živjeti, upravo zbog te udaljenosti i poprilične monotonosti života. A možete misliti kako je onda na nekom manjem pacifičkom otoku, pogotovo u državama koje se sastoje od atolâ. Iako, s druge strane, pa to je način na koji je većina čovječanstva živjela skoro čitavu povijest. Sama činjenica da nas dvojica Hrvata sada sjedimo u pubu u Christchurchu, gdje smo obojica tek privremeno, nešto je što bi bilo nevjerojatno i pred samo 150 godina. OK, naši motivi zašto smo ovdje se međusobno razlikuju, ali poanta je da smo obojica vidjeli daleko više svijeta nego prosječni Europljanin 19. st. (a o stanovnicima drugih kontinenata da ne govorimo). No naša perspektiva ne bi trebala biti kategorički imperativ, nama možda taj neki pacifički bodul izgleda kao da živi skučeno (u zatočeništvu, da se opet vratim na to), ali to je ionako sve u našoj glavi. Netko putuje u potrazi za boljim svijetom i životom, a shvaća da mu je i dalje loše, jer jad nosi sa sobom. Možda ovaj koji nije mrdnuo sa svoga otoka živi ispunjeniji život od njega. Ispunjeniji možda zato što je uzeo manju posudu. Ponekad je niže postavljena letvica tek znak realnosti, a ne pesimizma. Dobro je sve dok ti, koji nisu čitav život napustili svoju baru, ne počnu pričati o dalekim morima i kakva su ona zapravo. Osoba koja je sretno prihvatila svoja ograničenja i koja ih je svjesna – takva osoba ima moje poštovanje.
Oko pola 10 smo se rastali, on priča kako nije zadovoljan ovdašnjim hostelima, skupi su i osoblje je neljubazno, nadaju se da će naći neku jeftiniju bazu, kaže kako je Mariju, iako sada radi u nekom restoranu za 20$ po satu, već pomalo dosta Novog Zelanda i da bi se pokupio, dočim on želi još ostati, možda uspije dobiti i produženje od tri mjeseca, ako nađe dobrog poslodavca koji mu ponudi ugovor…i onda bi se vratio doma oko Božića. Razgovarali smo malo o onome čega smo se uželjeli od hrane. Meni je boravak kod Mede i Jenny utolio glad za nekima od tih stvari, a ako razmišljam o tome što bi mi baš pasalo po povratku…možda székelygulyás, ili fileki, ili ričet…nešto od toga sa žlicom. Može i paštafažol. A i pašticada nije za odbaciti, pogotovo ako je sa suhim šljivama… Ivan bi sarmu. Nažalost, ja sarmu baš ne volim, tako da ne dijelim oduševljenje. Ivan kaže da su inače među najboljim poslovima koji se mogu naći ovdje oni po farmama. Plaća je dobra, imaš stan i hranu, ostane ti većina love koju zaradiš…a za kojih dva mjeseca bi trebala započeti i berba grožđa, tu uvijek ima posla. On se ne bi vraćao na Sjeverni otok do kraja boravka, pa prema tome, stvarno bi mogao pronaći nešto u Marlboroughu…
Pozdravljamo se, nadam se da ćemo se možda još vidjeti kada za desetak dana opet prođem kroz Christchurch, a ako ne tada, onda kada se on vrati u Hrvatsku. Bit ćemo u kontaktu. Simpatičan i komunikativan momak, čak bi bio i zanimljiv suputnik. Do hostela imam 20-ak minuta hoda, kiša i dalje nesmiljeno pada (nije jako, ali dovoljno da moči i probija mi u cipele). U sobi zatičem neku drugu trojicu tipova, iako je ujutro još tu bila ona cura koju sam zatekao i kad sam se uselio, a čak su u sobi ostale i neke njezine stvari… Tko zna kamo je otišla. Rano se dižem, neću dugo, samo prebaciti slike i ušuškati se…
komentiraj (2) * ispiši * #
Grad kojeg nema
srijeda , 27.01.2016.Iz sobe sam izašao oko podneva, preventivno obukavši duge rukave, s obzirom da mi pogled kroz prozor nije baš obećavao osobito toplo vrijeme. Kad sam izašao, shvatio sam da sam trebao obući i duge hlače. Temperatura je bila nekih 16-17°, uz poprilično snažan vjetar i cmoljeću kišu. Dosadno jesensko vrijeme. Dobrodošao na Južni otok. Jučer je doduše bio sunčan dan, ali koliko vidim, to bi ovdje mogla biti iznimka. Danas ću pokušati izdržati u kratkim hlačama, ali ako ostane ovako, mislim da je vrijeme da se počnem lagano aklimatizirati na vrijeme kakvo me čeka po povratku. Barem bi lanene duge hlače, kakve sam nosio po Iranu i Pakistanu, trebale biti dobre za početak. Upućujem se prema centru grada već poznatom rutom kojom sam prošao jučer u suprotnom smjeru. Još jednom provjeravam je li to doista centar grada, i sada nema dvojbe, ono što tražim upravo su te prazne parcele, ruševine i gradilišta. Urbani centar Christchurcha kakvog bismo očekivali nestao je prije 5 godina.
S oko 382 000 stanovnika, Christchurch (maorski Ltautahi) treći je najveći grad Novog Zelanda i najveći na Južnom otoku. Leži u regiji nazvanoj Canterbury, sjeverno od vulkanskog poluotoka Banks, pomalo u unutrašnjosti (iako se sada već raširio do obale). Ime grada predložio je John Robert Godley, utemeljitelj kolonije u Canterburyu, koji je pohađao oksfordski koledž Christ Church. Zanimljivo je da je grad dobio ime i prije nego je osnovan, tj. to je bilo dogovoreno ime za budući glavni grad Canterburya na sjednici Canterburyjskog društva 1848. Osnovan je 1850., a 1856. je dobio status grada, kao prva naseobina s tim statusom na Novom Zelandu. Rijeka Avon, na kojoj leži, nije dobila ime po onom engleskom Avonu, već po njegovom škotskom imenjaku, budući da su braća Deans, prvi naseljenici na ovom području, bili Škoti iz Ayrshirea, kuda prolazi rijeka Avon. Christchurch je inače poznat po iznimno visokoj kvaliteti pitke vode, koja se dovlači iz planina, premda je na mahove – naročito u vrijeme potresa – voda bila nesigurna za piće. Christchurch je samo jedan od 4 grada u svijetu koji su građeni po planu pravokutnog centra sa središnjim trgom, s vanjske strane uokvirenog pojasom parkova, i to najmlađi od njih; preostala tri su Philadelphia, Savannah i Adelaide. Također je jedan od rijetkih gradova koji imaju svoj antipodni grad – u slučaju Christchurcha to je A Coruńa u španjolskoj Galiciji. Grad je bio poznat po mnogim neogotičkim zdanjima, te je imao snažan engleski štih. U studenom 1947. u robnoj kući Ballantynes dogodio se požar u kojem je život izgubila 41 osoba. To je do danas najsmrtonosniji požar u novozelandskoj povijesti. No ništa nije moglo biti gore od onoga što je grad zadesilo početkom drugoga desetljeća 21. stoljeća. 4. rujna 2010. u 4:35 ujutro Christchurch je pogodio potres jačine 7,1 stupnjeva po Richteru, s epicentrom 40 km zapadno od grada. Potres je trajao 40 sekundi i unatoč materijalnoj šteti, nije odnio nijedan život (ako se ne računa jedna osoba koja je doživjela srčani udar i umrla). Međutim, velik je broj zgrada u samom centru bio oštećen, neke i nepopravljivo. Budući da su bile pod zaštitom, bilo je bunjenja zašto ih se ruši, umjesto da ih se pokušava konsolidirati. I taman kako je grad započeo obnovu nakon potresa, 22. veljače 2011. u 12:51 dogodio se novi potres, ovoga puta jačine od 6,3 stupnja po Richteru. Iako slabije magnitude, njegov je epicentar bio mnogo bliže gradu, te su posljedice bila tragičnije: učinak potresa bio je IX stupnjeva Mercallijeve ljestvice, što je najsnažniji takav potres zabilježen u povijesti u urbanom okruženju (potresi u Agadiru 1960. i Ciudad de Méxicu 1985. nisu imali epicentar u gradu). Ovoga je puta bilo žrtava, i to njih čak 185, najvećim dijelom u zgradi CTV-a (Canterburyjske televizije), koja se posve urušila, a potom ju je još zahvatio požar. Ukupno su poginuli bili državljani čak 20 zemalja, među njima i jedna osoba iz Srbije. Zgrade nagrižene potresom skoro pola godine ranije sada su se urušile, povećavajući tako materijalnu štetu. Srušio se i zvonik anglikanske katedrale, već oštećen ranijim potresom. Grad je osim materijalne štete i žrtava doživio i odseljavanje oko 10 000 stanovnika, čime je Christchurch, koji je nedugo prije toga prestigao Wellington i postao drugi najveći grad Novog Zelanda, opet potonuo na treće mjesto. Ukupno je u gradu oštećeno 100 000 stambenih zgrada, od toga je 10 000 zahtijevalo rušenje. Ekonomisti su predviđali da je materijalna šteta tolika da bi novozelandskoj ekonomiji moglo trebati i 50 do 100 godina da se oporavi. Zbog izvanrednog stanja koje je proglašeno u čitavoj državi otkazan je i planirani popis stanovništva, koji se ovdje inače provodi svakih 5 godina. Kao da to nije bilo dovoljno, 13. lipnja 2011. u 14:20 grad je pogodio i treći potres, magnitude 6,3 po Richteru, dodavši još 6 milijardi novozelandskih dolara na već postojeću štetu od 40 milijardi. U to je vrijeme već polovica zgrada u centru bila oštećena ili srušena, dočim je nakon ovog potresa još 100 zgrada završilo na tom popisu. I premda nevolje obično dolaze u skupinama po tri, 23. prosinca 2011. udario je još jedan potres, magnitude od 6,2 stupnja. Ukupno se u razdoblju od 22. veljače 2011. do 15. siječnja 2012. na području Christchurcha dogodio 31 potres jači od 5 stupnjeva Richtera, dok je između 4. rujna 2010. i 3. rujna 2014. regiju potreslo 4 558 potresa jačih od 3 stupnja Richtera. Kada to shvatite, onda vam je jasno zašto Christchurch otprije 6 godina više ne postoji. Ukupno je u centru grada srušeno 1240 zgrada. Mnoge od njih bile su na listi zaštićene novozelandske baštine, i premda se slažem da ih je trebalo srušiti ako su bile oštećene, trebalo ih je isto tako obnoviti. No koliko vidim, mnoge od njih neće biti obnavljane, već će umjesto toga na njihovom mjestu niknuti neke druge zgrade. Christchurch tako postaje tabula rasa za arhitekte i građevinare, koji će novostvorene slobodne površine iskoristiti za svoja modernistička izdrkavanja. Nazovite me konzervativnim ili malograđaninom, ali smatram da, ako se nakon Drugog svjetskog rata moglo centar Varšave obnoviti jednako vjerno kao što je bio i nekada, čak pronalazeći uzorke kocaka na cesti koji su nekada postojali (nažalost, ni ta obnova nije cjelovita, jer širi centar nije obnovljen, umjesto toga tamo je onaj agorafobični trg sa staljinističkom zgradom Palače kulture i znanosti), onda je isto tako moguće vjerno rekonstruirati Christchurch kakav je bio prije potresa, vjerojatno uz isti trošak kao i za podizanje novih zgrada. Umjesto toga, eventualno će se obnoviti neke starije zgrade koje nisu nepopravljive, možda će negdje biti zadržana stara fasada na novoj zgradi, ali uglavnom će lijepe neogotičke fasade biti zamijenjene dosadnim ravnim plohama od stakla i čelika, bez imalo duha i ornamentiranja. Da, ne volim modernu arhitekturu, čast izuzetcima poput Le Corbusiera, Franka Lloyda Wrighta, pa i Utzonove sydneyske Opere… Meni to sve izgleda poprilično isto – bila to zagrebačka kockica, Svjetski trgovački centar, Toranj Montparnasse… Premda neki turistički gurui već nazivaju novi Christchurch jednom od najcool novih svjetskih destinacija, ja radije biram onaj stari, neogotički Christchurch. Koji nisam nikad vidio, ali vjerujem da je bio ljepši od ovoga sada (to sigurno), a i od onoga što će ovdje tek nastati.
Prva postaja u obilasku je stara katedrala, ChristChurch Cathedral, građena između 1864. i 1904. Danas bez srušenog zvonika, te s oštećenim ulaznim zidom koji se, ironično, urušio pod težinom skele koja je stavljena kako bi stabilizirala rozetu nakon potresa u veljači 2011., ali je gurala zid prema unutra, što je u idućem potresu bilo kobno. Danas ju cinično zovu „najvećim golubinjakom na svijetu“. Biskupija ju je namjeravala srušiti, ali zbog masovnih protesta su zasad odustali od toga te ne znaju što će s njom. Cathedral Square na kojem se nalazi nekoć je bio središte urbanog života grada, danas je okružen s nekoliko praznih parcela i još nekoliko zgrada koje tek treba srušiti. Na trgu je postavljena izložba o viziji novoga Christchurcha, kao i o onome što se dosada napravilo u stabilizaciji infrastrukture. Nastavljam prema pješačkom centru grada, ulici Cashel, kojom je nedugo prije potresa provučena linija tramvaja. Naime, Christchurch danas ima tramvaj na kružnoj turističkoj liniji, no on nema više transportnu ulogu. Mreža je prije potresa trebala biti proširena u dvije faze, prva je faza započeta, pa potom morala biti suspendirana zbog potresa, da bi ju ipak djelomično pustili u promet prošloga ljeta. Još je ostao jedan mali dio za završiti. Druga faza je trenutno na neodređenom čekanju, iako se od nje nije odustalo. U ulici Cashel postavljen je svojevrsni šoping centar nazvan Re:START, smješten u nizovima kontejnera, s raznim kafićima, restoranima, štandovima s hranom…i nekoliko bankomata. Ovdje na bankomatu BNZ uspijevam dobiti izvješće o stanju računa, ali ne mogu podići novac. Na susjednom bankomatu međutim uspijevam – ali maksimum je 800 dolara. Izgleda da ću morati dignuti još jednom prije nego napustim Novi Zeland…
Šetnja ulicama Christchurcha uglavnom je depresivna. Zvukovi koji se čuju uglavnom su zvukovi gradnje: nabijanje po metalnim konstrukcijama, rad strojeva, okretanje kranova… Dolazim do „Kartonske katedrale“, zamjenske anglikanske katedrale koju je projektirao Shigeru Ban, poznati japanski arhitekt specijaliziran za privremene građevine u uvjetima prirodnih katastrofa. Sagrađena je na mjestu crkve Sv. Ivana Krstitelja, koja je, ironično, bila prva crkva u Christchurchu sagrađena od trajnih materijala, a također je srušena nakon potresa. Crkva prima 700 ljudi, a krov joj je sagrađen od drveno-čelične konstrukcije, na kojoj leži 96 tuljaca od kartona (naravno, impregniranih) od kojih svaki teži 500 kg. Zidove čini 8 kontejnera. Izvorno su i zidovi trebali biti od kartona, ali domaći proizvođači nisu mogli proizvesti dovoljno snažan karton, a bila je odluka da ga se ne uvozi (odgovorna država štiti svoju industriju). Osim kao crkva, građevina služi i kao konferencijska i koncertna dvorana. Na parceli iza crkve nalazi se konceptualni spomenik od 185 praznih stolaca, koji simbolizira 185 žrtava potresa. Stolci su raznih vrsta, fotelje, vrtni, barski, dječji za hranjenje, čak i invalidska kolica…svi obojani u bijelo. Ideja je da prolaznici mogu sjesti na neki od njih i kontemplirati ili jednostavno odati počast.
Nakon obilaska Kartonske katedrale vraćam se u centar i sjedam na tramvaj. Slično kao i u Bendigu, vozni park krajstčerčskog tramvaja (zanimljivo je da Novozelanđani ime grada izgovaraju gotovo kao „Krašić“ :D ) skupljen je s raznih strana, pa je gotovo svako vozilo jedinstveno. Mene su dopala kola iz Invercargilla, grada koji je do 1954. imao najjužniji tramvaj na svijetu. Danas je to upravo Christchurch, premda, ako uzmemo u obzir samo tramvaje za redovni prijevoz putnika, onda je to Melbourne. Vozač je ujedno i vodič, tj. nema snimljenog zapisa već on jednostavno priča i ukazuje na pojedine građevine. Čitava vožnja traje možda oko sat vremena, prvo se skreće obići novoproduženi dio, koji još nije ni dovršen, potom se mijenja smjer i vraća na glavni krug kroz centar, koji ide sve do muzeja i botaničkog vrta. Osim razglednog tramvaja, postoji i tramvaj-restoran, no isti je definitivno izvan mog cjenovnog razreda, kao uostalom i u Melbourneu. To ću koristiti ako jednom u Zagrebu odluče napraviti, bile su neke ideje o preuređenju nekog od starih njemačkih tramvaja, povučenih iz prometa pred kojih 6-7 godina, ali znate kakav je ZET…
Napravivši krug tramvajem, ja sam u biti vidio sve što danas u Christchurchu vrijedi vidjeti, a da me zanima, čak i više od toga. Sutra ću još obići jedan tematski park, da ga tako nazovemo, ali otom potom. Vraćam se pješice prema hostelu, ručat ću u pivnici, večerati u vijetnamskom restoranu još oko kilometar dalje u predgrađu (i podsjetiti se kako je to kada u azijskim restoranima naručiš juhu, čak su mi i ovdje donijeli zdjelu za valjda 5 osoba), navečer se spustila i malo ozbiljnija kiša… Tužno je to što se dogodilo Christchurchu, no ono što isto tako zaprepašćuje jest da skoro 5 godina nakon najgoreg potresa i 4 godine nakon smirivanja tla grad još uvijek izgleda kao da je potres bio pred koji mjesec. Druga stvar je bamska citadela, koja je sagrađena od krhkog i sipkog materijala, no ovo je moderan grad u razvijenoj zemlji, odaziv za međunarodnu pomoć je bio velik, nije da se stvari nisu mogle brže odvijati. Doduše, kao što je rekao jedan komentator, zemlje poput Turske ili Irana ne mare toliko za raznorazna birokratska pravila kada stvari treba počistiti ili obnoviti, ovdje se moraju riješiti kojekakvi certifikati o sigurnosti, pa natječaji, sve mora biti transparentno, rokovi žalbe…i zato grad još uvijek izgleda ovako. Možda je čak i bolje da nisam nikad vidio stari Christchurch, tada bih bio još deprimiraniji, znajući da je odlučeno da se većina tih zgrada neće obnavljati. Ovako, ako ikada ponovno dođem, stvari će biti samo bolje. Mislim, doći ću ponovno za desetak dana, ali sumnjam da će dotada biti nekih značajnijih promjena. :D
komentiraj (0) * ispiši * #
Mili Bože, kud sam zaš'o
utorak , 26.01.2016.Današnji dan nije bio osobito bogat događajima. Jutro sam doista iskoristio da pošteno odspavam, shvativši kako moj dorm zapravo i nije najbolje ergonomski dizajniran. Naime, probudivši se ujutro – a ponavljam da sam bio sâm u sobi – shvatio sam da sam pocuclao većinu kisika, jer je bilo strahovito zagušljivo, čak i unatoč ne pretjerano vrućem danu. Da nas je bilo četvero, ne znam kako bismo – soba naime ima samo mali krovni prozor. Ali dobro, krevet je bio udoban i naspavao sam se kako već dugo nisam (iako to još uvijek nije bio onaj san kada se ujutro budite posve odmorni, bez trunke preostale pospanosti – tako se valjda nisam naspavao otkako sam krenuo u školu. Odjavljujem se iz hotela i odlazim na doručak u neki od restorančića i kafića koji se nižu na stranu suprotnu od one kamo sam krenuo sinoć. Ovo je zapravo pravi centar Kaikoure. Sjedam napokon u jedan omanji kafić na kraju toga niza i za doručak uzimam neobičnu kombinaciju – palačinke punjene bananama uz dodatak voća i jogurta. Što je tu neobično? Pa to da uza sve to ide još i – slanina. I ta kombinacija uopće nije loša. Uostalom, želja mi je probati Elvisov sendvič, sendvič s maslacem od kikirikija, bananom, slaninom, a katkada se još dodaje i pekmez ili med. Postoji i varijanta koja se radi u izdubljenoj polovici štruce kruha. Za one koji broje kalorije, navodno ih jedan takav obrok ima preko 8000 (preporučeni dnevni unos je oko 2700 za muškarca mojih godina, dakle ovo je trodnevni obrok). Ove palačinke ih imaju manje i uopće nisu toliko loše (to ja kažem po novozelandsku, što znači da su odlične :D ), trebalo bi pokušati varijantu s pršutom (ja uvijek spominjem kako sam svojedobno jeo salatu od hobotnice sa šlagom i sos od hrena s čokoladom, tako da sam, recimo to tako, „otvoren za nova iskustva“). Prosjedio sam u tom kafiću ostatak jutra, do vremena kada mi je bilo poći na autobus, a tada sam još u prolazu kupio i novu kapu. Bijelu. Konačno sam našao jednu koja ima i suvenirsku vrijednost (s decentnom granom srebrne paprati), no za razliku od one stare, koja je koštala nekih 10-ak kn, ova košta 19,90 dolara (dakle nekih 95 kn), a i dalje je made in China.
Autobus je pun, pa tako sjedim uz prolaz. Pejzaži su i dalje prekrasni, ali ovoga puta nisam vadio fotić. Nije mi se dalo, pisao sam, a i morao bih inkomodirati tipa do sebe, pa sam se tako zadovoljio povremenim pogledima na smirujuće zelene poljane i šume četinjača pored kojih smo prolazili. Doista, što se pejzaža tiče, Novi Zeland jest najljepša zemlja na mom putu – s izuzetkom maloga dijela južno od Aucklanda, nigdje nisam vidio nijedan sumorni pejzaž. Dramatičan da, sumoran ne. I upravo iz tog razloga dolazak u Christchurch predstavlja svojevrsni antiklimaks, naročito kada dođete u centar. Jer, koliko sam vidio, centar toga grada zapravo baš više i ne postoji. Dopustit ću mogućnost da sam pogrešno procijenio, budući da večeras više nisam stigao zbog spleta okolnosti otići do centra, ali na mjestu gdje bi po rasteru trebao biti centar, nalaze se samo gradilišta, prazne parcele ispunjene automobilima ili pak zarasle u travu, na kojima piše „prodaje se“. Nije ni čudo, nakon paklenog razdoblja 2010-2012. oko trećine zgrada u središtu grada trebalo je biti srušeno zbog oštećenja. O potresu ću više pričati neki drugi dan, vjerojatno sutra, ali činjenica je da nakon Aucklanda i Wellingtona dolazim u jedan bitno drugačiji velegrad, velegrad koji doduše liže svoje rane, ali to ide nevjerojatno sporo. Uspoređujem tu situaciju s Vanom, u kojem sam bio manje od tri godine nakon dvaju razornih potresa, i koji je većinom obnovljen. A ovo je Novi Zeland, dakle bogatija zemlja, prošlo je i više vremena, vjerojatno je i gradnja bila solidnija… Ne znam. Ono što je sigurno jest da u Christchurchu definitivno ima posla za radnike na gradilištima, budući da su ona posvuda. Moj je hostel smješten sjeverno od centra, na jednoj od okvirnih avenija (slično Adelaideu i njegovim Terraceima, tako je i Christchurch počeo kao pravokutni grad, pa se kasnije raširio uokolo), a dotamo imam 20-ak minuta hoda. Hostel se nalazi u nizu niskih zgrada, prizemnica, koje podsjećaju na američke motele. Sobe s jedne strane imaju ulazna vrata, a s druge klizna vrata koja vode na terasu koja se nalazi ispred svake sobe – a ona je zapravo drvena platforma s koje se opet može u zajednički prostor između tih „bungalova“. Drugim riječima, moguće je ući u sobu s obje strane – pače, za ovo drugo ne trebate ni ključ. Nije to baš neka sigurnost. Dormitorij je četverokrevetni, jedan krevet na kat i dva obična. Jedan je krevet zauzet, nekom curom koja je cijelo popodne spavala (možda jet lag?), a ja uzimam onaj najbliži izlaznim vratima na terasu (klasična introvertska taktika, uvijek uzmi mjesto najudaljenije od druge osobe :D ). U času dok sam kretao iz sobe, pojavila se još jedna cura, a kasnije navečer stigao je i neki frajer koji je zauzeo jedini preostali krevet. Ja sam pak imao najbolju želju navečer se malo prošetati gradom i pribilježiti štogod fotomaterijala, ali sam ugledao obavijest kako je u pivnici točno pored moga hostela (možda su čak te dvije firme u nekoj simbiozi) ponedjeljkom navečer kviz. Eto, izgleda da brdo dolazi Muhamedu (na Novom Zelandu, s obzirom na njegovu tektoniku, brda doista mogu doći Muhamedu, samo ako je Muhamed dovoljno strpljiv). No prije toga kviza ipak moram obaviti još jednu stvar – naime, došao sam do kraja sa svojih 1400 dolara (za malo manje od 2 tjedna – znači trebat će mi još oko 2000 dolara dok sam ovdje), pa stoga moram na bankomat. Postoje dva u neposrednoj blizini, ali oni primaju samo kartice australskih i novozelandskih banaka. Drugi najbliži je u 15-ak minuta hoda udaljenom šoping centru. Kada dođem tamo, uviđam da mi moja Visa Electron kartica opet ne radi, ni na jednoj od triju opcija. Možda u Hrvatskoj rade backup, možda ova banka jednostavno ne prepoznaje Visu Electron…opet ista situacija kao u Darwinu. Klipšem nazad do hostela po Maestro (nosio sam ih obje, a onda sam pred koji tjedan zaključio da mi sad očito više ne treba Maestro, jer Visa Electron radi – i radio je, na aerodromu – pa sam odlučio Maestro vratiti u njegovo redovno spremište), pa opet do bankomata…na Maestru mi čak i nudi mogućnost dizanja novca, ali mi kaže da će mi na tu cifru ići i provizija od 70-ak eura. Proviziju ne mogu izbjeći, ali ju mogu umanjiti, taman posla da dajem 500 kn za ništa. Dižem umjesto 2000 samo 500 dolara, za to mi je provizija i dalje nemalih 17,67 eura, ali alternativu ne znam. (Nikad mi nije jasno tko točno uzima tu proviziju, matična banka ili banka koja je vlasnik bankomata?) Sad sam miran možda i do nedjelje, ali svakako ću pokušati vidjeti što je s Visom Electron. Možda je ipak bio samo backup u pitanju. No ovo putovanje kao da mi zadnjih tjedana neprekidno sprema spačke i šalje znakove da je vrijeme da se vratim. Znam to i sâm, ne treba mi takav poticaj. Večer dakle provodim igrajući kviz u pubu, nažalost sâm (druge ekipe su bile popunjene, a ja baš i nisam tip od ulijetanja nepoznatim ljudima). Kviz ima dosta novozelandskih pitanja, od kojih neka znam zahvaljujući istraživanjima za ove članke, dok neka jednostavno moram prihvatiti da nisu dio moje opće kulture (pitanje o natjecatelju u X-Factoru NZ ili o nekim ragbijašima, kao i koji je od triju novozelandskih gradića – za koje nisam nikad ni čuo, nekmoli da znam išta drugo – najbliži moru). Unatoč peripetijama, uspijevam završiti na 12. ili 13. mjestu od 15 timova, ostali su očito solidnije pokrili različita područja. Večer završavam u sobi, tj. na terasi, pišući. I da, naravno da sam i u Christchurch donio kišu. Always take the weather with you…
I sada bih, budući da nema gotovo nikakvih drugih događaja, iskoristio ovu priliku da nešto detaljnije napišem o otocima koji tvore Novi Zeland. Kao što je već poznato, dva su glavna i velika otoka, te još jedan manji, koji čine oko 99% teritorija države. Sjeverni otok površinom je gotovo točno dvaput veći od Hrvatske (ima 113 729 km2), i 14. je najveći otok na svijetu (manji od Jave, veći od Luzona). Na njemu živi oko 3,5 milijuna stanovnika, odnosno 77% novozelandskog stanovništva. Ovdje se nalaze i dva najveća grada. Sjeverni je otok i neupitno gospodarsko središte države, generirajući oko 79% nacionalnoga BDP-a. Tu se nalazi i najdulja novozelandska rijeka (Waikato) i najveće jezero (Taupo). Najviši vrh je 2797 metara visok Tahurangi, jedan od triju vrhova vulkana Ruapehu. Otok ima otprilike oblik slova „y“, kojemu je istočni krak kraći od zapadnoga. Malo podsjeća i na amblem Univerzijade u Zagrebu 1987. Iako ga Maori zovi Te Ika-a-Mui (Muijeva riba), do 20. st. ime Aotearoa, koje danas označava čitav Novi Zeland, koristilo se isključivo za Sjeverni otok. Klima je blaža od one na Južnom otoku, pri čemu na poluotoku sjeverozapadno od Aucklanda (koji se naziva jednostavno Northland) ima i suptropska obilježja. Južni dio, uz Cookov prolaz, mnogo je vjetrovitiji. Sjeverni je otok poznat i kao mjesto na kojem se nalazi lokalitet najdužeg imena na svijetu (ako ne računamo službeno ime Bangkoka, koje se zapravo sastoji od više riječi). Radi se o 305 metara visokom brdašcu na istočnoj obali, otprilike na pola puta između Napiera i Cookova prolaza, koje se zove Taumatawhakatangihangakoauauotamateaturipukakapikimaungahoronukupokaiwhenuakitanatahu, odnosno, u prijevodu, „Vrh na kojem je Tamatea, čovjek velikih koljena, hodač, planinar, čovjek koji je proputovao svijet, svirao nosnu sviralu za svoju dragu“ (nosna svirala je tradicionalni puhački instrument iz Polinezije, koji se doista svira tako da se zrak u nju upuhuje kroz nos, a ne kroz usta).
Južni je otok veći (150 437 km2), te mnogo rjeđe naseljen (samo oko milijun stanovnika – dakle, više ljudi živi u aglomeraciji Aucklanda nego na čitavom Južnom otoku). On je 12. najveći otok na svijetu, manji od Sulawesija, a veći od Jave. Sve do 20. st. Južni je otok imao više stanovnika, budući da su se ovdje nalazili rudnici zlata. Christchurch je tako recimo prvo naselje na Novom Zelandu koje je dobilo status grada. Vjerojatno je upravo to stavljanje težišta rane europske kolonizacije na Južni otok uzrokovalo da maorska populacija na njemu posve iščezne (danas naravno da ima Maora i na Južnom otoku, ali to su doseljenici). Južni otok, za razliku od Sjevernoga, nema neko osobito maorsko ime, osim već spomenutoga Te Waka-a-Mui koristi se i Te Waipounamu, što se smatra da dolazi od Te Whi Pounamu, „mjesto zelenog kamena“ (pounamu je onaj karakterističan glatki kamen zelene boje koji sam fotkao u muzeju Te Papa, a nalazi ga se uglavnom samo na Južnom otoku). Južni je otok približno pravokutna izduljenog oblika, položen u smjeru jugozapad-sjeveroistok, pri čemu glavnina stanovništva živi uz istočnu, pacifičku obalu. Zapadna obala ima prilično neugodnu, kišovitu klimu, a krajnji jugozapad otoka, regija Fiordland, gotovo je posve nenaseljena, uz more ispresijecana dubokim ledenjačkim dolinama koje se spuštaju s gorja Južnih Alpa koje tvore kičmu otoka i kulminiraju u najvišem vrhu Novog Zelanda, 3754 metra visokom Aorakiju, zvanom i Mount Cook. Neki od ledenjaka stvorili su i doline na istočnoj strani gorja, koje su također ispunjene vodom, te su tako nastala uska i dugačka, fjordolika jezera. Najveći grad Južnog otoka je Christchurch, treći najveći u državi, a još su značajniji gradovi Dunedin, Invercargill i Nelson. Južni otok je prvenstveno poljoprivredna regija, a na planinskim rijekama velik je broj hidroelektrana. Osim toga, važna grana je i turizam, kako avanturistički, tako i skijališni. Centar aktivnog i adrenalinskog turizma je gradić Queenstown. Za razliku od Sjevernog otoka, na Južnome nema aktivnih vulkana. Južni otok još od 19. st. ima tradiciju separatizma, koja danas međutim nema osobitu potporu stanovništva (zadnji put je Južnootočka stranka sudjelovala na izborima 1999. i osvojila 0,14% glasova).
Kuriozitet je da imena „Sjeverni“ i „Južni“ otok, iako se koriste od europske kolonizacije, nisu do 2013. bila sankcionirana kao službena. Prema maorskoj legendi, otoci su nastali tako da je polubog Mui sa svojom braćom lovio ribu u svojoj pirozi (koja je Južni otok). Ulovili su jedan veliki primjerak (Sjeverni otok), te su ga, dok Mui nije gledao, njegova braća sasjeckala, što objašnjava brda i doline na otoku (to su rezovi). Rašljasti sjeverni dio Sjevernog otoka doista podsjeća na riblji rep. U ranim danima nezavisnosti, Novi Zeland je bio podijeljen na tri provincije nazvane po irskim regijama: New Ulster (sjeverni dio Sjevernog otoka), New Munster (južni dio Sjevernog otoka i Južni otok) i New Leinster (otok Stewart). Kasnije je čitav Sjeverni otok ujedinjen kao New Ulster, a New Leinster je nestao i uključen je u New Munster.
Otok Stewart ima površinu od 1746 km2 i treći je najveći otok u državi, iako ima samo 380 stanovnika, uglavnom u naselju Oban na sjevernoj obali. Od Južnoga ga otoka odvaja prolaz Foveaux. Današnje maorsko ime mu je Rakiura, što znači „plamteće nebo“, a to bi trebala biti aluzija na zalaske sunca ili čak možda i na južnu polarnu svjetlost, koja se katkada može vidjeti s otoka (iako je on prilično daleko od polarnih područja za to – ekvivalent na sjevernoj polutci bi bila geografska širina Graza – geomagnetska anomalija omogućuje vidljivost polarne svjetlosti i toliko daleko na sjever). Nekad su ga zvali i Te Punga o Te Waka-a-Mui, tj. „Sidro Muijeve piroge“. Otok je prilično nerazvijen u odnosu na ostatak zemlje, tj. infrastruktura mu je dosta rudimentarna, struja se proizvodi generatorima (i zato je mnogo skuplja od ostatka zemlje), a ni internet baš nije na razini. Ja sam ga na ovom svom putu odlučio izostaviti – budući da ću odsjesti u Invercargillu, bilo bi mi prenaporno otići tamo na jednodnevni izlet, a postoji i još jedan razlog: otok je prevelik da bih nedvosmisleno mogao doći do najjužnije točke putovanja (i vjerojatno najjužnije točke koju ću do daljnjega posjetiti), a kako sam rekao da mi je cilj jednom u životu biti svjesno na nekoj od ekstremnih točaka, a ne ju naknadno rekonstruirati, bit će to Stirling Point u Bluffu, točka na kojoj se nalazi i ovaj putokaz u zaglavlju stranice.
Osim spomenutih otoka, Novom Zelandu pripadaju i već spomenuto otočje Chatham, oko 1000 km istočno od Južnog otoka, otočje Kermadec sjeveroistočno od Sjevernog otoka, otoci Three Kings u produžetku poluotoka Northland, te još subantarktička otočja Antipodes, Bounty, Campbell i The Snares (ovdje izostavljam otoke u sastavu Ross Dependencya, te Cookove otoke i Niue).
I sad ću završiti, nadam se da će sutra biti više konkretnog materijala za pisanje…
komentiraj (0) * ispiši * #
Ukrcavanje u Muijevu pirogu
ponedjeljak , 25.01.2016.Budim se u 15 do 7, no dok se razbudim, obavim kupaonicu i pakiranje, zaključujem da od doručka, tj. palačinki, neće biti ništa. Do trajektnog mi terminala pješice treba kojih 40-ak minuta, a vrata se zatvaraju 45 minuta prije polaska (koji je u 9). Jutro je naravno vjetrovito, iako sunčano. Prtljagu kao na aerodromu ostavljamo zasebno, vidjet ćemo ju tek na izlasku s broda. Repina je poprilična, nikad ne bih rekao da toliko ljudi putuje amo-tamo brodom, prije bih rekao da lete. No ima dosta onih koji su s vozilima, pa turista… Brod je ogroman, trajekte takve veličine dosad sam viđao samo u Skandinaviji. Iznutra je uređen prilično luksuzno, ima čak i kino za one kojima se ne da gledati van ili su to već vidjeli više puta, imaju i animatora-mađioničara koji izvodi program za djecu… Vrijeme nije baš za pretjerano boraviti na palubi, naime činjenica da u Wellingtonu uvijek puše dolazi od njegova smještaja uz Cookov prolaz. A mi sada preplovljavamo taj prolaz, što znači da nemamo nikakvog zaklona i izloženi smo fijuku vjetra kroz jedan od najopasnijih morskih prolaza na svijetu.
Iako mu je maorsko ime Raukawa Moana, Europljani prolaz zovu po Jamesu Cooku koji je prvi kroz njega prošao 1770. Prvi ga je od Europljana ugledao još Abel Tasman 1642., ali je mislio da je riječ tek o zaljevu. Prolaz je na najužem mjestu širok 22 km, a osim vjetrova, opasnosti i nepredvidljivosti pridonose i morske struje koje se kreću između Tihog oceana i Tasmanova mora. Naime, dva mora imaju gotovo posve suprotne faze plime i oseke, tako da ta struja teče kroz tjesnac, u idealnom slučaju 6 sati u jednom, pa 6 sati u drugom smjeru. No uvjeti nisu idealni, pa ta razdoblja traju dulje, a dodatno stvari kompliciraju razni grebeni i vodotoci koji utječu u prolaz, te stvaraju manje struje i vrtloge. Na sredini prolaza razlika plime i oseke gotovo da i ne postoji. Postojali su planovi o izgradnji elektrane koja bi koristila plimni val za pokretanje turbina, ali zasad još ništa od realizacije. Budući da kroz njega prolazi selidbena ruta kitova, tijekom 19. je stoljeća ovdje nastalo nekoliko kitolovnih uporišta, najviše na području Marlborough Soundsa, spleta zaljeva i tjesnaca na krajnjem sjeveroistoku Južnog otoka. Na obalama Cookova prolaza postavljen je i prvi svjetionik na Novom Zelandu. Prosječna dubina prolaza je 128 metara, što znači da je za vrijeme posljednjeg ledenog doba bio na suhom. Po dnu tjesnaca položeno je nekoliko električnih i telekomunikacijskih kablova koji spajaju dva otoka. U prošlosti se u tjesnacu dogodilo nekoliko brodoloma, a posljednji s tragičnim posljedicama bilo je nasukavanje i prevrtanje međuotočkog trajekta Wahine (da, brod se zvao jednostavno „Žena“ :D ) burnog jesenskog dana 10. travnja 1968., kada su udari vjetra dosezali i 250 km/h. Poginulo je 53 ljudi. Unatoč zastrašujućoj reputaciji, maorske legende pričaju o ljudima koji su preplivali prolaz. Prvo moderno preplivavanje dogodilo se 1962., a otada je prolaz preplivalo 65 ljudi, neki i više puta. Najmlađa osoba bio je 11-godišnji Aditya Raut, indijski plivač dugoprugaš. Najstarija osoba je Pam Dickson s 55 godina. Jedna od legendi Cookovog prolaza i okolnih voda je i Pelorus Jack, Rissov dupin koji je od 1888. do 1912. vodio brodove kroz opasni prolaz French Pass, na ruti od Nelsona do Wellingtona. Rissovi dupini inače nisu uobičajeni oko Novog Zelanda, u povijesti su ovdje viđeni svega 12 puta. Prvi spomen Pelorus Jacka bio je njegov susret sa škunom Brindie, čija ga je posada htjela ubiti. Srećom ih je kapetanova žena uspjela od toga odgovoriti, te je potom dupin uspješno proveo brod kroz opasan tjesnac, pun podvodnih stijena. Tijekom 24 godine, nijedan brod koji je Pelorus Jack vodio nije se nikad nasukao. Često bi mornari znali čekati pred prolazom dok se ne bi pojavio. Nakon što je 1904. na njega pucano iz puške s broda Penguin, Pelorus Jack je zaštićen zakonom – prva individualna životinja u povijesti s kojom je to bio slučaj. Loša karma je sustigla Penguin – brod je 1909. potonuo u Cookovu tjesnacu, odnijevši u smrt 75 ljudi, što je najveća pomorska katastrofa Novog Zelanda u 20. stoljeću. Nije mi jasno što nekomu mora biti u glavi da ide pucati u nedužno i dobroćudno biće koje ti želi pomoći… I naravno da je strašno to što se kasnije dogodilo s Penguinom, budući da tadašnji putnici nisu imali veze s incidentom od 5 godina ranije, bila je to jednostavno tragedija, a riječ je samo o neugodnoj slučajnosti. Pelorus Jack prestao se pojavljivati 1912., te premda su neki mislili da je ubijen, vjerojatno je umro prirodnom smrću, budući da su drugi fizički znakovi ukazivali da je riječ o staroj životinji. Od 1989. Pelorus Jack se nalazi na amblemu Interislander Ferryja, jedne od dviju kompanija koje organiziraju trajektni prijevoz preko Cookova tjesnaca (s njima sam i ja išao).
Plovidba preko tjesnaca traje 3,5 sata i brod se uglavnom kreće u smjeru sjeverozapada (logično, ako ideš sa Sjevernog na Južni otok, tada treba ići na sjeverozapad :D ), da bi potom ušao u splet kanala Marlborough Soundsa i kroz impresivne i divlje pejzaže doplovio do luke Pictona, glavnih ulaznih vrata Muijeve piroge (kako nazivaju Južni otok – Te Waka-a-Mui; zanimljivo je da se riječ waka danas koristi za bilo koje prijevozno sredstvo, bio to autobus, automobil, pa čak i zrakoplov). Ovdje moramo pokupiti prtljagu (ovoga puta nema neugodnih iznenađenja), te se potom ukrcati na bus za Christchurch (barem ja, ima i buseva za druge pravce) koji će mene prebaciti do 2 sata udaljene Kaikoure. Jedna stvar koju sam zaboravio navesti jest da u Intercity autobusima, čija mreža pokriva čitav Novi Zeland i čiji pokaz sam i ja uzeo za čitav boravak ovdje (Intercity je ime kompanije, ne tipa autobusa) vozači također znaju služiti kao vodiči, pa vam često dok voze iznose određene generalije o krajevima kuda prolazite, čak i ako ste lokalac. Zgodno i poučno, ja tomu uvijek dajem palac gore, bilo bi zgodno kada bi naši vozači tako…ma, nema veze. Da biste mogli pričati takve stvari morate ih i sami znati. Naši vozači ne znaju na skali pronaći nijednu drugu radiostanicu osim Narodnog radija, kamoli da vam ispričaju nešto o Tulovim gredama, npr.
Južni je otok mnogo slabije naseljen od Sjevernoga, pogotovo u zapadnom dijelu, gdje se nalazi gorje Južnih Alpa. Krajolici su dramatičniji, atmosfera Britanskih otoka je mnogo intenzivnija. Iznenađujuće je da je upravo regija Marlborough, u sjeveroistočnom kutu Južnog otoka, šibana vjetrovima i kišom, najproduktivnija vinorodna regija u zemlji. Dakle, ne sjever oko Aucklanda, ne Waiheke (iako i tamo ima vinogorja, naravno), nego baš ovdje. Pa i ono vino koje je Ante u Aucklandu donio bilo je iz Marlborougha – i to upravo sauvignon blanc za koji sommelieri diljem svijeta smatraju da je najbolji sauvignon blanc na svijetu. Nakon Blenheima izbijamo na istočnu obalu i vozimo se cestom koja prolazi uskim obalnim pojasom, širokim taman za cestu i prugu, dok se iza toga proteže pojas planina. Vozač nas upozorava na koloniju tuljana koja obitava na stijenama ispod ceste, iako su smeđom bojom stopljeni s kamenjem na kojem se izležavaju, svejedno ih uspijevam vidjeti i fotografirati. Riječ je o novozelandskim krznenim tuljanima, vrsti koja je u prošlosti također bila žrtvom ljudskog divljanja, te tako svedeni na svega 10% negdašnje populacije. Naime, čitava istočna obala Južnog otoka mjesto je brojnih krvavih pirova u kojima su Europljani masovno lovili kitove i tuljane. Dok su Maori također iskorištavali te životinje, oni kitove uglavnom nisu lovili, već bi ubijali one koji su se nasukali, što su smatrali darom Tangaroe, boga mora. No populacijski pogrom dogodio se tijekom druge polovice 19. st. Kaikoura, mjesto koje je moje današnje odredište, izrasla je na kostima kitova – i doslovce i u prenesenom značenju. Kitovi su bili temelj ekonomije, ali su kitove kosti ležale posvuda, pa se i danas koriste kao dekorativni materijal (u spomen-parku poginulim vojnicima, smještenom na obali, postoji svojevrsni prolaz uokviren lukovima od kitovih kostiju – danas su zbog dotrajalosti mnoge od njih pojačane betonom), a u nekim su kućama i dio konstrukcije.
Oko 3.20 stižemo u Kaikouru. Neveliko je to mjesto (ima manje od 2000 stanovnika), ali je jako razvučeno. Proteže se duž poluotoka koji se zario u more odmičući se tako od one skučene obale, a od moga hostela do vrha poluotoka ima oko 3,5 km hoda. Srećom do samog hostela ne treba puno, on je točno preko puta autobusne stanice, a ima zanimljivo ime Fish Tank Lodge, pojačano i akvarijem sa zlatnim ribicama koji stoji na recepciji. Ne znam kako se to uklapa u činjenicu da hotel ima i prekrasnog crnog mačka. Soba koju dobivam je četverokrevetni dorm u kojem sam sâm. Prvi puta nakon Melbournea da imam čitavu sobu za sebe, paše mi malo samoće i privatnosti. Mogao bih naravno platiti i ovdje privatnu sobu, ali to bi me previše koštalo. Napokon ću dobiti priliku da u miru i uz dovoljno mjesta presložim stvari u ruksaku, iako nakon svakog tog preslagivanja i komprimiranja zapravo imam još manje mjesta nego ranije. Ujedno u inspekciji utvrđujem da sam kao i uvijek ponio neke komade odjeće koji mi uopće nisu zatrebali na ovom putu (a teško da će mi zatrebati u preostala tri i pol tjedna), kolikogod se trudio biti racionalan prilikom pakiranja. Utvrđujem i ono što sam slutio – naravno da mi ovi na aerodromu nisu spakirali vreću u torbu, zašto bi to itko radio (to mi je inače onaj Etiopljanin u Aucklandu predložio kao mogućnost). O vreći inače nema nikakvih novosti, kontaktirao sam i Qantas, rekli su da će mi odgovoriti u roku od 15 dana. Bravo momci, volim kad ste brzi…
Puno maorsko ime mjesta je Te Ahi KaikMura a tama ki te Rangi, što bi trebalo biti „Vatra KaikMure i djece Neba“ ili takvo što, a ime KaikMura dolazi od kai „hrana“ ili „jesti“, ovisno o tome je li glagol ili imenica, i kMura „jastog“. I doista, ovo je mjesto na kojem se može jesti jastoge, tj. Kaikoura je poznata po morskoj hrani. Nekada naselje kitolovaca, danas se kitove ovdje može loviti samo fotoaparatom – s vrha poluotoka navodno je moguće vidjeti ulješure, grbave kitove, dupine, a tu se naravno također nalazi jedna kolonija tuljana. Ja sam uspio vidjeti samo potonje – ne znam jesu li za ove prve bili pogrešni vremenski uvjeti (dosta je puhalo), doba dana, doba godine, loš horoskop, ili tko zna koji drugi razlog, tek – od ulješura nisam vidio ništa. A realno, što možete i vidjeti od kita? Samo rep ako zaranja, te eventualno mlaz vode koji izbacuje kroz dišni otvor. Čitavog ga možete vidjeti samo ako se nasuče. Ili ako ronite oko njega, što nije baš preporučljivo s obzirom na njegove gabarite.
Popodne mi je proteklo u šetnji do vrha poluotoka i natrag, uz fotografiranje mjesta koje je poprilično mrtvo, iako je sredina ljeta i trebala bi biti top sezona. Osjećao sam se kao čuvar plaže u zimskom periodu. Vrijeme jesensko, na cesti gotovo nikoga, u moru također, puše snažan sjeverac… Na vrhu poluotoka je parkiralište i tamo sam mogao vidjeti tri tuljana (ili prije bih rekao tuljanice, s obzirom na ono što sam pročitao o fenotipskim razlikama spolova) kako se izležavaju, dva u obližnjem šašu, a jednoga na samoj pješačkoj stazi. Iako izgledaju lijeno i sporo, tuljani su divlje životinje koje ne dopuštaju preveliko približavanje, a u slučaju da se osjete ugroženima mogu vrlo lako napasti i pritom zadati snažan ugriz koji se znade zagnojiti. Stoga se preporučuje držati barem deset metara razmaka. Inače ova vrsta tuljana je poznata po tome da roni dulje i dublje od bilo koje druge vrste tuljana – do 380 metara, ostajući pod vodom i do 15 minuta. U povratku u mjesto zastajem u jednom restoranu, te se odlučujem za jednu mješavinu morskih plodova – školjaka, rakova, liganja, ribljeg mesa – s tjesteninom. Uz to cider od crvene naranče s kardamomom. I biskvit od datulja (ovdje to zovu pudding iako je kruto) sa sladoledom i šlagom. Na večeru čekam dobrih 50-ak minuta, jer je navodno kuhinja bila zauzeta poslovima. Iako ja baš ne vidim preveliku gužvu na terasi. A koliko treba da se pripremi takvo jelo, 15-ak minuta maksimalno. I kada konačno dođe, nije neka sreća, mršava porcija, neočišćeni škampi… Mogao sam i bolje odabrati.
Večer – uobičajena za dilidžane. Upload slika i odluka da sutra ujutro odem u Christchurch ranijim busom. Nema smisla da se ustanem rano ujutro i da klipšem opet do vrha poluotoka, a sumnjam da ću ovdje lako vidjeti kitove s obale, ionako se sve ture za njihovo gledanje, kako ću kasnije doznati, obavljaju brodom ili avionom (što reklamiraju kao Wings over whales). Bolje da umjesto toga iskoristim popodne u Christchurchu, to je ipak dovoljno velik grad da se nađe aktivnosti za navečer. A i Ivan i Mario bi trebali biti tamo… Naravno, mogućnost da se bolje naspavam također ne treba isključiti. Kao i da imam sve utičnice u dormu samo za sebe. Od čega nema puno koristi, budući da imam samo jedan adapter. A taj je stvarno velik…
komentiraj (1) * ispiši * #
Thank you
nedjelja , 24.01.2016.Novozelanđani su jako pristojna čeljad, do razine apsurda. Vidi se da to nisu potomci robijaša kao u Australiji. :D Zapravo, u nekim su komunikacijskim obrascima slični Šveđanima. Pitanja su često indirektna, posuta mnogim kondicionalima, riječima isprike i zahvale… Ako su vam u restoranu zaboravili donijeti vilicu, najbolje bi bilo na to ukazati s „Excuse me, I hope you don't mind, but I was wondering if you would perhaps happen to have a fork available for me, please? Thank you.“ Obavezno na kraj ide thank you, čak i ako vam usluga još nije izvršena. Tako npr. kada nešto plaćate na blagajni, to zvuči otprilike „That'll be four dollars fifty, thank you.“ - (vadi novac) „Thank you!“ – (uzima novac) „Thank you!“ (to još u slučaju da nema kusura, ako ga ima, onda jasno još ide jedan thank you prilikom povrata kusura) Ti rituali zvuče komično, ali su ukorijenjeni u ovo društvo u kojem direktnost nije baš smatrana vrlinom. Štoviše, Novozelanđani imaju nešto slično ta'arofu, tj. nude stvari za koje možda ne žele da ih druga strana prihvati, ili pak odbijaju nekoliko puta prije nego ih prihvate. Često koriste i ublažavajuće izjave, poput „It was alright.“, što znači da je zapravo bilo fenomenalno, dok „You're a tad bit late.“ znači da ste debelo zakasnili. Uza sve to, poprilično često koriste psovke kao dio svakodnevnog vokabulara, što je teško spojivo s ovim prije. Dakle, netko vam posve raznježeno može reći da ste „cute little fucker“ i to je čisto izražavanje simpatija. :D Odnos Novozelanđana i Australaca je srdačan, a već sam spomenuo stalne zafrkancije na računa sportskog rivaliteta, naročito u ragbiju i kriketu. Kad god bih prisustvovao činjenici da netko pored mene priopći Novozelanđanima da je Australac, uslijedilo je „Cheers, mate!“ i zafrkancija na način na koji Australci izgovaraju [j]. Te zafrkancije idu i do najviših razina, npr. kada su svojedobno novozelandskog premijera pitali kako komentira stalno iseljavanje s Novog Zelanda u Australiju, on je rekao kako smatra da je to dobro jer se time podiže prosječni kvocijent inteligencije u objema državama.
Kako se ovo putovanje bliži kraju, pisanje dnevnih zapisa mi oduzima sve više vremena. Zato ne zamjerite što oni postaju kraćima, ali jednostavno ipak želim više vremena posvetiti ovoj zemlji koja je cilj čitavog ovog dugog putovanja. Ipak za sastaviti jedan dnevni zapis treba oko 2-3 sata, i to kada sve tipke rade. Kada otkažu poslušnost, to je još dodatno otezanje. Danas sam tako pisao uz doručak (vjerovali ili ne, uzeo sam black pudding, što bi dakle bila krvavica, iako je to ovdje zapravo više ličilo na faširanac od one mase kojom se pune krvavice – a ja inače mrzim krvavice), a kad sam završio bilo je već skoro 1 sat. Srećom da ovoga puta nisam imao toliko obaveza, samo su dvije glavne stvari bile na mom programu, pa se nisam morao bojati da neću stići. Ali opet, nezgodno je kada ti dan počne iza podneva. Izlazim iz hostela, prolazim pored gradske knjižnice Wellingtona, danas smještene u modernoj zgradi pored nekadašnje, u kojoj je danas dio Gradske galerije. Nastavljam do Lambton Quaya, gdje se nalazi donja stanica uspinjače koja spaja centar grada s četvrti Kelburn, u kojoj je velingtonski botanički vrt. Trasa je duga 628 metara, a visinska razlika 120 metara. Pritom prolazi kroz tri tunela i preko tri mosta, na sredini je mimoilaznica, a unatoč kratkoj trasi na njoj se nalaze čak tri međustanice, na jednakim razmacima (moraju tako biti, budući da su dvoja kola zavisna jedna o drugima). Brzina kretanja je 18 km/h, a svaka kola imaju svog vozača koji…pa zapravo ne znam što radi, budući da se kola ne kreću neovisno jedna o drugima. Jedino što radi jest otvara vrata. Budući da je nagib trase oko 18%, došlo mi je da pitam vozača je li mu čudno kada na kraju smjene mora ići doma i hodati po ravnome. Tj. ima li osjećaj sličan mornarima, kojima se more ljulja pod nogama kad siđu s broda. Velingtonska uspinjača inače postoji od 1902. (znači, mlađa je od zagrebačke), a 1979. je obnovljena i pretvorena u punu uspinjaču (iako se i dalje zove cable car – naime, razlika između cable cara i funiculara jest u tome da kod cable cara postoji sajla koja se permanentno kreće, a kola na donjoj strani imaju hvataljku kojom se po želji spajaju na sajlu i otkvačuju s nje; kod funiculara to nije slučaj, tu je sajla fiksna, a dvoja kola zapravo vuku jedna druga; cable car vam je npr. ono što imate u San Franciscu i što se često pogrešno zove tramvajem).
Na gornjoj se stanici uspinjače upućujem pješice prema Zealandiji. Postoji navodno i nekakav shuttle bus, ali taj se nije pojavio dok sam ja tuda prolazio, iako mu je taman bilo vrijeme. Umjesto toga imam oko pola sata hoda do ulaza u Zealandiju. Riječ je o zaštićenom području površine 225 hektara, kojemu je cilj biti utočištem za ugroženu novozelandsku faunu, u prvom redu ptice. Područje na kojem se danas nalazi Zealandija u prošlosti je bilo glavno velingtonsko vodocrpilište, s dvama jezerima, koja su prestala obavljati tu funkciju tijekom devedesetih. Kao vodozaštitno područje, ovdje je došlo do obnove izvornog vegetacijskog pokrova koji je na drugim mjestima bio izmijenjen ljudskim aktivnostima. Stoga je predloženo da se iskoristi prirodna osnova i izolacija toga mjesta kako bi se ustanovilo utočište. Nakon studija o izvedivosti pristupilo se uređenju parka, te je on otvoren 1999. kao prvo utočište takve vrste na Novom Zelandu, ujedno postavši uzorom još nekolicini kasnijih utočišta. Jedna impresivna stvar nalazi se već na ulazu – rukohvat stepeništa kojim se uspinjete do blagajne na sebi ima rupice u razmacima od po jednog centimetra. Svaka rupica predstavlja 100 000 godina – doba otkako se vjeruje da su moderni ljudi napustili Afriku. Na vrhu stepenica, 800 rupica dalje, nalazi se dakle trenutak kada se, pred 80 milijuna godina, Novi Zeland odvojio od Gondvane. Čitavo to vrijeme njegovo je postojanje bilo u izolaciji, sve dok prije 800-tinjak godina ovamo nisu stigli Maori. Doduše, posjećivale su ga ptice, koje bi možda sa sobom donijele i neki mikroorganizam ili sjemenje, ali razvitak endemske flore i faune tekao je nesmetano desetcima milijuna godina. A onda su došli ljudi, potamanili staništa, uveli mnoge invazivne vrste i ukratko napravili pogrom postojeće flore i faune. I pritom nema uobičajene mantre kako su Europljani krivi za sve, ovdje su i Maori sasvim solidno zaribali. Nakon ulaska u utočište, ne možete izbjeći glavni element – 8,6 km dugu ogradu koja u potpunosti okružuje utočište, a ima različita sredstva zaštite kako bi spriječila predatore da ju preskoče, popnu se po njoj, provuku kroz nju ili čak prokopaju ispod nje. I uspješno obavlja svoju funkciju, budući da je jedina životinja koja se u većem broju uspijeva uvući unutar ograde kućni miš, zahvaljujući pojedinim većim očima u mreži, a jedine izvanredne okolnosti su slučajevi kada za vrijeme neke oluje grana ošteti dio ograde, pa je tako bilo slučajeva da se u parku pojavio štakor ili lisica. U utočištu zasada postoji 14 vrsta ptica, uključivo i malog pjegastog kivija, takah (vrstu liske plavoga perja koja danas živi samo u izoliranim dijelovima Južnog otoka), vrstu papige zvanu kk, te malu pjevicu zvanu hihi. Uz obalu jezera i u njemu žive razne močvarne i vodene ptice, poput kormorana, a zatekne se i pokoji crni labud. Ima i dosta pataka, uglavnom lokalnih vrsta, ali i europska divlja patka (tj. ono što se na engleskome zove mallard). U utočište navraćaju i druge ptice, čija je populacija stabilna i žive u okolici Wellingtona, poput novozelandskog sokola ili južne jastrebače, jedine danas živuće autohtone vrste sove (postojala je još jedna ali ju je istrijebilo). Osim ptica, u utočištu se nalazi i određen broj žaba, weta (kukaca sličnih skakavcima ili cvrčcima, ali mnogo većih – gigantska weta je najteži kukac na svijetu, teži od vrapca), te onoga što je meni najzanimljivije – premosnikâ ili tuatarâ.
Premosnike nazivaju živućim fosilima, budući da je riječ o vrsti koja je preživjela oko 200 milijuna godina. Iako izgledaju poput iguana, premosnici nisu gušteri, već čine zasebnu taksonomsku granu, mada su im ljuskaši (gušteri i zmije) najbliži evolucijski srodnici. Postoje dvije vrste, obje žive samo na Novom Zelandu, točnije na manjim otocima pored njega. Maorska riječ tuatara znači „leđa sa šiljcima“, a premosnici, naročito mužjaci, imaju na leđima niz šiljaka koje se pružaju čitavom duljinom tijela (koja može biti i do 80 cm). Sivo-smeđe su ili zelene boje, što im omogućava kamuflažu (trebalo mi je vremena da jednog skužim među lišćem). U gornjoj čeljusti imaju dva usporedna reda zubiju, u donjoj jedan, koji pristaje među njih, što ih čini jedinstvenima u životinjskom svijetu. Također imaju (doduše samo u fazi mladunaca) treće oko na tjemenu, koje zapravo i nije oko, već samo pjega koja registrira količinu svjetlosti. Nemaju vanjskih ušiju, ali čuju zvukove. Premosnici su vrlo spore životinje, kako u pogledu kretanja, tako i u pogledu razvitka. Spolno zreli postaju s 20 godina. Prednost je da zato žive dulje, po 80 godina (neki tvrde da u zarobljeništvu mogu doživjeti i do 200 godina). Temperatura tijela im je niža od one ostalih gmazova, 10-20° C.
Kao i u slučaju ptica, tako i u slučaju gmazova postoji nekoliko vrsta guštera (macaklina i skinka) koji dolaze u utočište izvana. Ja sam se u utočištu zadržao kojih dva sata, vidjevši većinu od najatraktivnijih životinja, osim naravno kivija (jer je noćna ptica), takaha i wete. Ali glavno da sam vidio premosnika, on mi je bio najvažniji. Na izlasku nalijećem na shuttle kombi koji me ovoga puta odvozi skroz do centra grada, pače, ostavlja me nasuprot moga hostela. Odavde ću sada pješice prema istoku kako bih se popeo na Mount Victoria Lookout, vidikovac s kojega puca poprilično dobar pogled na grad, luku, zaljev, aerodrom i Cookov prolaz. Ali prije toga ću svratiti u Little Penang, malezijski restoran koji nudi čak i mee siam, koji sam ono bezuspješno pokušavao pronaći u Singapuru. S time da ovaj mee siam nema veze s onim tamo, jer nema tamarinda. Uzimam ga kao prilog uz neki kari, prije toga još jedan prženi baozi i jedno đumbirovo pivo…ceh ispada 20,70. Dajem tipu na blagajni 100 dolara, jer nemam sitnije. On prtlja po sitnišu, a onda meni sine da imam 70 centi i da mu mogu i to dati, pa će mu biti lakše vratiti mi. Kažem mu da ću mu dati još 70 centi, on kaže „Ne, u redu je“, i dalje prebirući po sitnišu. Ja mu svejedno dajem, znam da njemu treba sitniš, a ja se uvijek želim otarasiti kovanica. On zbunjeno i dalje prebire po ladici s novcima i kaže „Oprostite, ali ne znam kako bih vam onda vratio.“ Kažem mu da uzme mojih 70 centa i vrati mi 80 dolara i on tek tada skuži da je to zapravo najpraktičnije rješenje. Eto, još jedan primjer toga kako se Kinezi ne znaju snaći u nepredviđenim okolnostima. Ali to mi nije jasno, pa najbolji trgovci istočne Azije i Pacifika su Kinezi. A za baviti se trgovinom moraš biti vješt i moraju ti brzo raditi klikeri. Možda je problem jednostavno u ovom tipu, a ne u Kinezima (u Kinezima su razni drugi problemi, ali te ste priče već čuli).
Do vidikovca na Mount Victoriji put vodi kroz lijepo naselje art deco obiteljskih kuća koje podsjeća na San Francisco. Sâm vrhunac uzdiže se 196 metara na istočnom rubu centra grada, odvajajući ga od četvrti Miramar, smještene na poluotoku na čijoj se prevlaci nalazi i velingtonski aerodrom. Za ljubitelje serijala Gospodar prstenova, na ovom su brežuljku snimljene prve scene Prstenove družine (i prve snimljene scene ikad u serijalu): scena nazvana „Get off the road“ i malo kasnije „Escape from the Nazgűl“. Uspon je pretkraj vrlo strm i vodi kroz park-šumu, da bi izbio na vrh gdje je napravljena razgledna terasa okruglog oblika. Pogled jest impresivan, iako prema sjeveroistoku vegetacija pomalo zakriva pogled na izlaz iz luke (to ću riješiti otišavši na jedan drugi vidikovac malo sjevernije). Na jug se, nakon aerodroma, pruža beskonačni Pacifik, a prvo kopno s te strane je Antarktika. Kao podsjetnik na to, na vrhu brda stoji i spomenik Richardu Byrdu, jednom od pionira polarne avijacije, po čijoj se ženi Mariji zove najizoliraniji dio Antarktike, jedini koji nijedna zemlja nije proglasila svojim sektorom (nalazi se inače upravo na jugoistok od Novog Zelanda, istočno od Ross Dependencyja, novozelandskog teritorija Antarktike, te zapadno od Britanskog antarktičkog teritorija).
Silazim duljim i zavojitijim putom, koji vodi među vilama. Wellington mi se više sviđa od Aucklanda. I dalje stoji sve što sam rekao u vezi života na Novom Zelandu – daleko je, i klaustrofobičan mi je zbog te izolacije, unatoč svim ljepotama (ovo je zemlja koju su ide posjećivati, ne nužno živjeti, barem tako kažem ja, i barem tako kažem u ovom periodu života) – ali da moram birati gdje bih živio na Novom Zelandu, Wellington je zasad u prednosti. Još kad ne bi toliko puhalo… Navečer su na Cuba Streetu postavili nekakve štandove posvećene raznim etničkim kuhinjama, pa sam opet nakon dugog biranja uzeo nešto vijetnamsko. I lassi od borovnice. I belgijske vafle. Sve to na Novom Zelandu. Živjela globalizacija. Navečer još perem obojeno rublje i nastojim ići spavati čim prije, budim se prije 7, ali to mi naravno ne uspijeva, zbog spore internetske veze i učitavanja fotografija. A sutra je vrijeme da krenem na najudaljeniju kopnenu masu na ovom putu…
komentiraj (0) * ispiši * #
Vjetroviti grad
subota , 23.01.2016.Hostel nudi besplatan doručak u vidu palačinki. Odnosno, u vidu tijesta za palačinke, pečenje obavljate sami (a ako vam se ne da, možete kao moja baka napraviti i Kaiserschmarrn :D ). Nakon doručka još ostajem pisati, tako da se već bliži podne u trenutku kada izlazim u šetnju Wellingtonom. Iako je vani sunčano, vjetar je nesmanjeno žestok, tako da sam dobro odlučio da uzmem duge rukave. Prvo ću napraviti jedan krug po pješačkoj zoni, a potom krenuti prema prvoj današnjoj atrakciji…
Wellington (maorski Te Whanga-nui-a-Tara, Velika Tarina luka, katkada i PMneke, što je od Port Nick, nadimačkog oblika od Port Nicholson, imena središnjeg gradskog maraea, tj. ritualnog mjesta u maorskoj kulturi) glavni je i drugi najveći grad Novog Zelanda, koji broji oko 400 000 stanovnika u čitavoj gradskoj aglomeraciji, koja obuhvaća i industrijske spavaonice sjeverno od njega. Leži na obalama Wellingtonskog zaljeva, koji je odvjetak Cookova prolaza, na krajnjem jugu Sjevernog otoka, te je ujedno i najjužniji glavni grad neke neovisne države na svijetu (ima južnijih glavnih gradova teritorijâ – mislim da je Grytviken na Južnoj Georgiji baš najjužniji glavni grad na svijetu, ako se naselje od 15-ak stanovnika može nazvati gradom). Wellington je i najudaljeniji glavni grad na svijetu – dijeli to mjesto s Canberrom, tj. upućeni su jedno na drugo, barem dok Nova Kaledonija ne proglasi neovisnost, tada će ona biti bliža Canberri, a Wellington će ostati sâm. Kao i njegov parnjak na sjeveru Sjevernog otoka, i Wellington je u vrhu svjetskih gradova po kvaliteti života i poželjnosti za život, ako vam ne smeta vjetar (prosječna brzina vjetra je 27 km/h) i činjenica da ljeto traje 2 dana. Iako je na području grada postojalo nekoliko maorskih pa (tvrđava), europska kolonizacija započinje izvidnicom koja se iskrcala u rujnu 1839., a grad je utemeljen 22. siječnja 1840. (što znači da je upravo danas bila 176. godišnjica njegova osnutka). Nazvan je prema Arthuru Wellesleyu, vojvodi od Wellingtona – to je onaj koji je neko vrijeme upravljao i Penangom, a poznat je i po štemanju Napoleona kod Waterlooa. Pitanje s jednoga pub kviza glasilo je „Po kojoj su osobi nazvani vrsta jela, grad od preko 100 000 stanovnika i vrsta obuće?“ Naravno, riječ je o čizmama velingtonkama i govedini Wellington. 1865. Wellington postaje glavnim gradom Novog Zelanda zbog svog centralnog položaja, budući da je postojala bojazan da bi Južni otok (u to vrijeme naseljeniji od Sjevernoga, s mnogim rudnicima zlata) mogao zatražiti da postane samostalna kolonija. Kako bi se to zauzdalo, ovamo je preseljen parlament iz dalekog Aucklanda. Unatoč tomu, Wellington je ipak ostao samo političkim (i kasnije filmskim) središtem države, a vjerujem da je tomu dosta pridonio i faktor klime, koja je u Aucklandu ipak mnogo ugodnija.
Smješten na obalama prostranog zaljeva koji je dobar zaklon u za plovidbu vrlo neugodnom Cookovu prolazu (jednom od najopasnijih na svijetu), Wellington nema previše prostora za širenje, budući da je sa svih strana okružen visokim brdima. Stoga je kroz povijest bilo mnogo slučajeva otimanja zemlje moru, pa – kao i u Napieru – postoje ulice koje nose ime „quay“, a nalaze se u unutrašnjosti, baš zato što su nekada bile na obali. Još jedna je stvar kao u Napieru – potresi su česti, uz moguća velika izdizanja tla. Kaže se da Wellington u prosjeku pogodi barem jedan potres tjedno. Grad leži na aktivnom geološkom rasjedu koji prolazi kroz sâm centar, a 1855. se ovdje dogodio i najjači potres u zabilježenoj novozelandskoj povijesti, magnitude od 8,2 stupnja po Richteru. Razaranja su ipak bila manja od onih u Napieru, jer je grad bio manji i slabije izgrađen, a i epicentar nije bio u samom gradu. Iz tog razloga većina zgrada u gradu čak i danas ima drvenu konstrukciju, koja „radi“ s kretanjem tla. Posebno je impresivna stara palača generalnog guvernera, danas Pravni fakultet, koja je u cijelosti izgrađena od drveta, iako izvana izgleda poput neorenesansne palače. To je ujedno najveća drvena zgrada na južnoj polutci. Zanimljiva pojava su tzv. „spori“ potresi, koji se na području grada javljaju u prosjeku svakih 5 godina, a traju i po godinu dana. Iako oslobode količinu energije koliko i potres magnitude 7 stupnjeva, događaju se u toliko dugom razdoblju da se to ne primijeti.
Inače, za gradnju drvenih konstrukcija se često koristilo drvo kauri, vrsta četinjače karakteristična za Sjeverni otok, koja može živjeti i do 2000 godina, a deblo mu doseže obujam od 20-ak metara. Budući da deblo nema nikakvih čvorova ili grana sve do visoko iznad tla, kauri je bio omiljeno drvo za gradnju i izradu namještaja u početcima kolonizacije Novog Zelanda, sve dok njegove šume nisu drastično smanjene (danas raste uglavnom u predjelima sjeverno od Aucklanda i zaštićen je). Danas ga ugrožava i bolest koja napada korijenje drveća i uzrokuje njegovo sušenje, a uzrok joj je gljivica koja se pojavila 70-ih godina 20. st. Obično se prenosi na cipelama, ali ju mogu prenijeti i razne životinje, stoga je nužna stroga kontrola ulaska u današnje šume kaurija kako bi se očuvalo preostale nasade ovih moćnih divova. Osim po drvetu, kauri je poznat i po svojoj smoli, koja se također koristila za izradu nakita, za žvakanje (maorske žvakaće gume), kao kresivo, te za premaz drva.
Moja prva današnja postaja je Te Papa Tongarewa („Muzej blaga ove zemlje“), poznat i kao Muzej Novog Zelanda. Smješten u modernoj zgradi otvorenoj 1998. na samoj obali (koja je kontroverzna zbog lokacije – zgrada na obali u aktivnoj seizmičkoj zoni ugrožava sigurnost fundusa), muzej obuhvaća prirodoslovnu kolekciju, koja daje uvid u prirodnu osnovu Novog Zelanda, uključivo i omanji botanički vrt; dio posvećen Maorima i njihovoj kulturi, kao i odnosu s Europljanima (tu je izložen i Sporazum iz Waitangija – naravno, ne original, on se čuva u državnom arhivu); dio posvećen kulturi i povijesti pacifičkih otočana na Novom Zelandu (uz svjedočanstva različitih pridošlica s Tonge, Samoe, Fidžija, Niuea, Samoe, Tokelaua i Tuvalua); dio posvećen europskim doseljenicima (inače, naziv koji se koristi za bijelce na Novom Zelandu je Pkeh, čija etimologija nije sasvim jasna, ali mogla bi se odnositi na nadnaravna bića bijele kože iz maorske mitologije; riječ Mori pak znači „normalan, običan“, npr. wai mori je „slatka voda“), te naposljetku dio posvećen suvremenom novozelandskom društvu, uz podosta kiwiane (što meni ne znači osobito puno, budući da nisam odrastao u tom društvu). Naravno, postoji i posebna izložba posvećena Galipolju…
Kada već spominjem stanovnike pacifičkih otoka, treba reći da je Novi Zeland prema njima imao majčinski, ali i maćehinski odnos. Novi je Zeland u amanet dobio mnoge britanske teritorije po Pacifiku o kojima se brinuo uglavnom iz strateških razloga. Samo su najdarovitiji učenici (i oni iz bogatih obitelji) s tih otoka dobivali priliku za nastavkom svoga obrazovanja, i to je redovno bilo na Novom Zelandu, kao najbližoj lokaciji koja je imala sveučilište. Tek nakon Drugog svjetskog rata, kada je novozelandska ekonomija krenula rasti, a imigranti iz Europe nisu baš bili voljni preuzeti najslabije plaćene poslove, s pacifičkih je otoka počelo stizati i siromašnije stanovništvo, koje je zarađujući prilično slabu plaću na Novom Zelandu još uvijek tako zarađivalo mnogo više nego što je moglo kod kuće. Kako je to još uvijek bilo vrijeme u kojem zračni promet nije bio razvijen, ti su radnici dolazili teretnim brodovima koji su inače služili za prijevoz banana. Stoga je nastao pejorativni izraz fob, skraćeno od fresh off the boat („upravo sišao s broda“), koji se u novozelandskom društvu koristio za te useljenike (ali ne i za Europljane, koji su također dolazili brodovima). Zanimljivo je da su u toj diskriminaciji sudjelovali i Maori, iako su im pacifički otočani bili rasno i kulturno mnogo bliži nego Europljanima. No ekonomski gledano to i nije toliko čudno – Maori su u novozelandskom društvu radili slabije plaćene poslove, one koje su tada preuzimali pacifički otočani. Premda su neke od tih država u međuvremenu postale neovisne, mnogi su pacifički otočani ostali živjeti na Novom Zelandu i nakon toga, zasnovavši obitelji, te su danas već uglavnom pripadnici druge generacije – oko 7,5% novozelandskog stanovništva se izjašnjava kao pacifički otočani, no preko 60% njih je rođeno na Novom Zelandu. Najveći broj čine Samoanci, zatim stanovnici Cookova otočja, Tonganci i Niueanci (oko 90% etničkih Niueanaca živi na Novom Zelandu). Novozelandska je vlada sve do osamdesetih godina vodila vrlo strogu politiku prema takvim imigrantima, smatrajući ih doslovce gostujućim radnicima koji se nakon prestanka važenja vize imaju tornjati iz države, što ovima nije padalo na pamet, budući da se na Novom Zelandu moglo pristojno zaraditi. Stoga je ta igra mačke i miša prerasla u zloglasne „racije u zoru“, u kojima bi policija usred noći upadala u mjesta gdje su bili smješteni gostujući radnici, tražeći one kojima je istekla viza kako bi ih deportirali. Radnici su osnovali militantnu skupinu zvanu Polinezijske pantere (po uzoru na Crne pantere) koja je pružala pravnu pomoć radnicima koji su se suočili s deportacijom, a također su i sami izveli nekoliko „racija u zoru“ u kućama ministara tadašnje nacionalističke vlade. Kritičari racija upozoravali su da su pacifički otočani činili svega trećinu onih koji bi ostajali u zemlji dulje od važenja vize, ali čak 86% onih koji su zbog toga završili na sudu. Pogoršali su se i novozelandski odnosi sa Samoom i Tongom, a same deportacije nisu davale rezultata (novozelandska je ekonomija tih godina bila u krizi zbog pada cijene vune na svjetskom tržištu, kao i činjenice da je Velika Britanija – glavni novozelandski izvozni partner – pristupila EEZ-u, te na taj način morala preurediti tržišne tokove; zato se Novi Zeland odlučio na smanjenje radne snage, ali to nije pomagalo). Stoga su početkom 80-ih godina te racije prestale, a s vremenom se razvio sve pozitivniji stav prema pacifičkim otočanima, tako da se danas u Aucklandu održava i veliki godišnji festival Pasifika, koji slavi raznolikost kultura pacifičkih otoka. Danas je čak i fob identitet postao pozitivan, pa tako postoje majice s natpisima „My parents came on a banana boat!“ i slično.
Muzej je jedina zgrada koju sam posjetio iznutra, ostatak dana sam šetao gradom, uživajući u vjetru koji mi je mrsio kosu, kao i u gradskim ulicama koje mi iz nekog razloga daju dojam kao da sam negdje u Austriji. Ne znam zbog čega, niti je Austrija na moru, niti ima takvu arhitekturu, ali neki su me dijelovi Wellingtona doista podsjećali na širi centar Graza ili Beča. Centar grada je malen i može ga se obići u dan-dva (tako da ipak krećem u nedjelju dalje), s mnoštvom skulptura postavljenih na ulicama. Jedna od njih, Zefirometar, svojevrsni je mobil koji pokazuje smjer i jačinu vjetra. Druga se sastoji od metalnih ploča s ispupčenjima, koja su zapravo pjesma na Brailleovom pismu. U središtu grada je i velika palača banke danas pretvorena u šoping centar (slično našem Oktogonu) u čijem se podrumu još može vidjeti (ali nažalost i vrlo teško slikati) ostatke nasukanog broda. Zgrada je smještena na mjestu gdje je nekada bila obala, u međuvremenu pomaknuta kojih 200-tinjak metara dalje. Na obali se nalazio nasukani brod ironičnoga imena Inconstant, koji je bio pretvoren u pristan, a u unutrašnjosti trupa bilo je smješteno skladište i prostorija za licitacije. Ujedno je služio i kao ured lučkog kapetana, carinarnica i imigracijski ured, a na njega je montirano svjetlo koje je postalo prvi velingtonski svjetionik. Kada se obala pomaknula, došlo je do razgradnje broda, te je naposljetku od njega ostao samo pramac, ukopan među temelje zgrade banke, ponovno otkriven prilikom arheoloških iskopavanja 90-ih godina. Osim toga, prilikom obilaska Wellingtona svakako valja spomenuti i zgradu Izvršnog krila novozelandskog parlamenta, zbog svoga karakterističnog oblika prozvanu Košnicom, smještenu odmah pored stare palače parlamenta, kao i Parlamentske knjižnice. Ručao sam u jednom bistrou nedaleko Muzeja Novog Zelanda, nadajući se da ću kušati pravo polinezijsku hranu (tako piše u recenzijama), ali na meniju nije bilo ničeg sličnog, pa sam na kraju uzeo Buffalo wings. Pravi polinezijski specijalitet. Za večeru sam se odlučio za jedan vijetnamski restorančić, da se malo podsjetim jedne od rijetkih azijskih kuhinja koje nisu ljute. Proljetni smotuljci, neka salata od pačetine s jabukom i povrćem, te ljepljiva riža…kao da me vratilo u prošlo ljeto. Vijetnam je bio jedna od ljepših dionica moga puta.
Tek ću navečer shvatiti da sam okinuo 200-tinjak slika, poprilično dobro dokumentiravši grad. Još će mi sutra ostati dovoljno vremena za obići stvari koje su mi danas proletjele ispod radara ili sam ih svjesno izostavio jer mi se nisu uklapale u itinerer. A u krajnjoj liniji, vraćat ću se preko Wellingtona, pa ako nešto kasnije utvrdim da sam propustio, uvijek mi ostaje popravni ispit. To je jedna od prednosti kada kružno putujete kroz državu izduljena oblika… Eh da, i kupio sam konačno avionsku kartu Sydney-Bangkok-Beč-Zagreb, za kojih 780€. Kako najavih, slijećem u Zagreb u petak 19. veljače u 7:50 ujutro… :)
komentiraj (0) * ispiši * #
Art deco feniks
petak , 22.01.2016.Malo sam se preračunao. Planiranih 5 sati bilo mi je i više nego dovoljno za prošetati se centrom Napiera, razgledati njegovu art deco arhitekturu, baciti pogled na more po danu, usporediti koliko je točno ta točka na obali malo južnije od grada istočnije od mjesta na kojem sada stojim… Još je i pošteno upeklo, tako da sam požalio što nemam kapu. Gledao sam inače po suvenirnicama različite kape, ali ili nemaju bijele, ili imaju ali su toliko ofucane (stvarno, jedna na koju sam naletio u Aucklandu izgledala je kao da ju je netko zagubio u prodavaonici, pa su ju u nedostatku boljega tutnuli među asortiman), ili su vunene (a negdje sam čak čuo da je vuna kao dobar toplinski izolator čak i neloš izbor za kapu na vrućini, no ne bih se složio nakon nošenja kilta jedne ljetne večeri – čak i noseći ga na škotski način svejedno sam se skuhao).
Napier (maorski Ahuriri) je grad od oko 61 500 stanovnika, smješten u Hawke's Bayu, na istočnoj obali Sjevernog otoka. S gradom Hastingsom, smještenim 20-ak km južnije tvori povezanu urbanu zonu, petu najveću na Novom Zelandu (nakon Aucklanda, Wellingtona, Christchurcha i Hamiltona). Napier je i važna teretna luka (nije čudo da u njemu živi i Hamish Jamieson :D ), odakle se izvoze primarni proizvodi ove regije – vuna (Napier je najveći centar proizvodnje vune na južnoj polutci), voće, smrznuto meso i drvne prerađevine. Područje oko Napiera je i jedna od glavnih novozelandskih vinorodnih regija. Na području Napiera nalazila se nekad morska luka Ahuriri, smještena u laguni okruženoj s nekoliko ribarskih sela. Prvi Europljanin koji je posjetio ovu lokaciju bio je James Cook 1769. Povoljni uvjeti privukli su u 19. stoljeću brojne europske koloniste, te je 1851. otkupljeno zemljište od Maora, a Europljani su ovdje odlučili izgraditi planski grad, nazvan po Sir Charlesu Napieru, vojnom zapovjedniku u Indiji. Mnoge ulice u Napieru nazvane su po različitim lokacijama važnima za britansku kolonijalnu povijest. Grad se razvio u perspektivnu luku, polako se širio uz obalu, no razvoj dublje u unutrašnjost onemogućavalo je močvarno zemljište u zaleđu. A onda je došao 3. veljače 1931. (dakle točno 28 godina prije „dana kada je umrla glazba“), dan kada je umro Napier. Grad je toga dana pogodio potres od 7,8 stupnjeva, s epicentrom upravo na području grada. Potres se osjetio gotovo na čitavom Novom Zelandu, sve do juga Južnog otoka. To je do danas najveća prirodna katastrofa koja je zadesila Novi Zeland u njegovoj naseljenoj povijesti (iako je ništa prema erupciji Taupa). Potres su pratile i masovne tektonske promjene – tlo se na nekim mjestima uzdiglo preko 2 metra u visinu, te je tako nastalo ukupno 40-ak km2 novog suhog tla, prvenstveno na području močvara u zaleđu. Također se pomaknula i obala, pa tako danas u gradu imate ulice koje se zovu „quay“, a nalaze se u unutrašnjosti. Nakon potresa, koji je doslovce zbrisao Napier s mape, izbili su i požari koji su dokrajčili onih nekoliko zgrada koje su preživjele potres. Ukupno je u potresu i požarima smrtno stradalo 256 ljudi, a više tisuća ih je ozlijeđeno. Broj žrtava bio bi i veći da se u to vrijeme u luci nije nalazio brod Britanske kraljevske mornarice koji je pomoću svoga radiotelegrafa zatražio pomoć i poslao vijesti o katastrofi. S potresom je povezana i prva novozelandska zrakoplovna nesreća, kada se avion koji je prevozio unesrećenike i namirnice između Hastingsa i Gisbornea srušio nedaleko Wairoe, pri čemu je smrtno stradalo troje ljudi. Nakon najjačeg potresa uslijedio je niz od čak 597 manjih potresa, od kojih se posebno ističu onaj 8. veljače, magnitude 6,4, i onaj 13. veljače, magnitude 7,3 stupnjeva. Izgradnja grada je započela već iste godine, i to u stilu koji je u to vrijeme bio u modi – art decou. Napier je tako stilski prilično uniforman grad (jedan od samo dva u svijetu koji ima toliku količinu art deco zgrada – drugi je Southern Beach na Floridi), a donesena su i vrlo stroga pravila oko građevne sigurnosti, kao i visine zgrada (postoje samo 4 zgrade više od 4 kata). Napier je inače prozvan „Nicom Pacifika“, a mnogi su se građani složili kako je nakon potresa postao mnogo privlačniji i ljepši grad nego što je bio ranije. Jedna žrtva potresa bili su i napierski tramvaji, čija mreža nije nikad obnovljena. Grad je 2007. kandidiran za UNESCO-v popis svjetske baštine, kao prvi novozelandski kandidat iz područja kulture. Nije prošao, ali mu je priznat nacionalni kulturni značaj. Inače, svake godine u veljači se u gradu održava Tremains Art Deco Weekend, kulturni festival posvećen razdoblju art decoa. Velika količina šute koja je nastala urušavanjem zgrada jednostavno je odložena uz obalu, poravnata, te je na njoj napravljen obalni park i promenada. Iako otada više nije bilo značajnih potresa, Napier kakav je danas podložan je i cunamijima od drugih potresa u Pacifiku, budući da mu je obala niska i nezaštićena.
Na obali se nalazi i kip Panie od grebena (Pania of the Reef), svojevrsne napierske varijante Male sirene, kako po kipu, tako i po priči koja stoji iza njega. Pania je bila djevojka koja je danju živjela u moru, a noću bi izlazila na kopno i odmarala se u grmlju lana uz rječicu koja je ovdje utjecala u zaljev. Karitoki, sin lokalnog maorskog poglavice, dolazio je svako predvečerje tažiti žeđ na toj rječici, nedaleko mjesta na kojem se Pania odmarala, budući da je tamo voda bila najslađa. Pania ga je promatrala i svidio joj se, te mu se tako jedne večeri ukazala. Očaran njenom ljepotom, Karitoki se odmah zaljubio, ona također, obavezali su se na vjernost i potajno se vjenčali (kako to sve ide kao na traci u tim legendama). No kako je Pania bila biće mora, kada bi ju ujutro morska bića zazvala, morala se odazvati zovu, inače ne bi preživjela. No obećala se vratiti navečer, i tako je to funkcioniralo neko vrijeme. No Karitoki se naravno želio pohvaliti svojom lijepom ženom (muškarci!), međutim nitko mu nije vjerovao (tada se noću nije išlo u posjete nego se spavalo, tako da nije mogao pozvati frendove na večeru i partiju prefa). Stoga se Karitoki obratio seoskom vraču koji je znao da bića poput Panie postoje, te mu je on rekao da se Pania neće smjeti vratiti u more ako pojede kuhanu hranu. Te noći, dok je spavala, Karitoki je Panii krišom u usta krenuo staviti komadić kuhane hrane. No sova, koja je vidjela da je Pania u opasnosti, oglasila se hukom, što je probudilo Paniu, a ona, shvativši što joj Karitoki pokušava napraviti, skočila iz kreveta i pobjegla prema moru. Drugi od njene vrste izronili su na površinu i povukli ju u dubine. Iako je Karitoki plivao za njom, više ju nije mogao naći. Danas neki ljudi tvrde da se u vodi i dalje može vidjeti njen lik kako pruža ruke prema obali, no nije jasno da li zato što traži objašnjenje od Karitokija (a objašnjenje je jednostavno – nezasitnost i hvalisavost, da ne govorim o krajnje površnim motivima zašto ju je uopće uzeo za ženu, ali tako to ide u legendama), ili pak – a i to nažalost tako ide u legendama – i dalje izražava čežnju za svojom ljubavi. Kip Panie postavljen je na obali 1954., a 1982. ga je netko upucao u glavu, dok je 2005. ukraden (i pronađen tjedan dana kasnije).
Oko 1 se vraćam u hostel po stvari, te potom krećem na kolodvor. Bus malo kasni, kad sam vidio masu koja se okupila oko njega mislio sam da nećemo svi ni stati, no ovo su prilično prostrani busevi, mislim da imaju čak kojih 60-ak mjesta. Do Wellingtona imamo kojih 6 sati vožnje. Da, Novi Zeland izgleda relativno maleno, pogotovo Sjeverni otok, ali ipak su to dosta velike udaljenosti (Sjeverni je otok zapravo točno duplo veći od Hrvatske, i 14. je najveći otok na svijetu). Ovoga sam se puta bolje pozicionirao, bilo je atraktivnih krajolika i s moje strane busa, kombinirao sam pisanje i drijemež, rano me dizanje ostavilo dosta umornim. Imali smo jedno dulje stajanje, od pola sata, u Palmerston Northu, gradu 140 kilometara sjevernije od Wellingtona. Centar grada sličan je pomalo Napieru, za razliku od Rotorue i Taupa, ovo doista izgleda kao pravi grad, malo me podsjeća na neki grad u Mađarskoj svojom kombinacijom arhitekture s prijelaza 19. u 20. stoljeće, te modernim zgradama koje su interpolirane među starije, a tu je i prostrani glavni gradski trg (maštovitoga imena The Square) koji je ujedno i park. Neobično ime grada (zvuči kao neko predgrađe ili željeznička stanica) zapravo je odluka poštanske službe. Naime, postoji i Palmerston nedaleko Dunedina na Južnom otoku, pa je onda ovaj dobio oznaku „North“ da se zna da je na Sjevernom otoku (iako je Palmerston North danas daleko veći i značajniji grad, dobio je ime kasnije, zato južni Palmerston ima privilegiju da mu ne treba dodatna odrednica).
U Wellington stižemo oko 20 minuta do 8 sati. Iako na karti izgleda da Wellington leži na obalama Cookova prolaza, zapravo leži u prostranom zaljevu oblika gotovo savršenog kruga, i to na njegovoj zapadnoj strani. Autobusni kolodvor je odmah pored željezničkoga, a otamo imam 15-ak minuta hoda do svoga hostela. Iako je predvečerje radnog dana, grad izgleda prilično pusto. Po onome što vidim, simpatičniji mi je od Aucklanda. I on ima nebodere, ali nekako su suptilnije uklopljeni od onih u Aucklandu, a ulice u unutrašnjosti liče mi na neki srednjoeuropski grad. Ujedno mi ne treba dugo da uvidim zašto, kao i Chicago, nosi nadimak Vjetroviti grad. Iako smo usred ljeta, vrijeme nije za kratke rukave. 17 stupnjeva i vjetar koji to spušta za još barem 5 stupnjeva. Mogu si onda zamisliti kako je zimi. Hostel je u centru, 50-ak metara od glavne pješačke ulice, čini se čist i uredan, jedino što u dormu ne radi jedna od lampi (tj. radi-ne radi-radi-radi-ne radi…taman za dobiti epilepsiju), a negdje u blizini je i nekakav klub u kojem poprilično glasno nabija glazba, i to će trajati veći dio večeri.
Wellington inače slovi za gurmansku meku, pa tako neću imati poteškoća s odabirom lokacije za večeru. Evo, dvije ulice dalje je Siem Reap, kambodžanski restoran s prilično dobrim recenzijama. I radi do pola 11. Ali kada se nacrtam u restoranu kažu mi da je kuhinja napola zatvorena i da mogu dobiti samo kari. Naime, kuhinja se zatvara u 9, a ja sam došao u 9.03, pa su mi velikodušno ponudili da si odaberem kari. I to ne bilo koji od njih desetak na popisu, već samo jedan od 4 moguća. Uzimam zeleni. Hrana je dobra, razumijem zašto takve recenzije, ali malo mi ta fora sa zatvaranjem kuhinje sat i pol prije zatvaranja restorana liči na onu foru „ne možeš dobiti kavu, oprao sam aparat“. A kad sam napustio restoran, prije 10 navečer, za mnom su zatvorili vanjska rešetkasta vrata. Čemu onda zbunjuju ljude takvim radnim vremenom?
Umoran sam još od prethodne noći, neću večeras predugo biti budan, cimeri u sobi su mi jedan par i jedna cura (s kojom sam imao komičnu situaciju – naime, australsko-novozelandske utičnice redovito dolaze u blokovima po dvije, no kako ja imam ogroman adapter, onda on zapravo onemogući pristup drugoj utičnici u istom bloku. I sada, ta cura je utaknula svoje, dolazim ja i velim da bih morao staviti puniti svoju bateriju za fotić, ona kaže da mogu, ali potom nastaje razgovor kao iz jeftinih pornića – „But the trouble is that mine is really big.“ „Oh my God, it really IS so big...“ :D :D :D A već je ranije pitala, dok sam punio mobitel, „Can I plug yours into mine?“ Ili to samo moj prljavi um vidi nešto više od razgovora o adapterima? :D ), oni će isto rano na spavanje, ja se planiram ustati ranije, napisati svoje ujutro i onda krenuti u obilazak grada. Još nisam siguran ostajem li 3 ili 4 noći, bit ću pametniji sutra navečer…
komentiraj (0) * ispiši * #
Duž rijeke
četvrtak , 21.01.2016.Kako mi je bus za dalje kretao u 5.40, a veći dio stvari koje sam želio vidjeti bio izvan grada, ujutro sam nakon odjave unajmio bicikl kojim ću obići slapove Huka, te otići do brane Aratiatia, točnije do brzacâ ispod nje, a onda se vratiti u Taupo i, ako mi ostane vremena, otići malo uz jezero prema jugu. Bicikl je nov, svi dijelovi su tehnički ispravni, ali naravno da jedna stvar ne štima. Sjedalo mu je postavljeno previsoko. To je stvar oko koje uvijek ratujem u servisima bicikala, a danas se nažalost pokazalo da sam u pravu. Naime, uzima se da bi sjedalo trebalo biti postavljeno tako da u trenutku sjedenja na njemu tlo dotičete nožnim prstima i onim „jastučićima“ iz njih, dok vam svod stopala i peta ostaju u zraku. Kužim logiku, na taj način imate maksimalnu polugu noge u času dok vrtite pedale, ali meni je to jednostavno prenestabilno. Padovi s bicikla uglavnom se događaju ako se trebate naglo zaustaviti, a niste u mogućnosti spustiti nogu na zemlju i stvoriti si oslonac. Zato ja uvijek spustim sjedalo tako da u trenutku dok sjedim na njemu i ispružim nogu, tlo dotičem cijelim stopalom. Tako se osjećam mnogo stabilnije. Kako je veći dio moje današnje vožnje bio offroad, po neravnom terenu, stabilnost mi je bila još potrebnija nego inače. I naravno da se u jednom času dogodilo da sam se zaustavio na terenu s nagibom na lijevu stranu, krenuo stati, ali kako je teren imao nagib morao sam se nagnuti još više nego na ravnome, težina bicikla je izvršila još veći pritisak na moju trećinu stopala kojom sam doticao zemlju, ona se odsklizala prema unutra, a ja sam naravno završio na tlu. Dočekao sam se na dlanove, čak je i fotić poljubio tlo (srećom bez posljedica), jedino sam si malo ogrebao dlanove i stopala. I tu se i opet pokazalo ono da nije važno samo znati upravljati vozilom, važno je znati stati. Iz toga razloga ja biram niže sjedalo. Da, možda će mi se više umarati noge, ali ću barem biti siguran da neću dlanovima orati pod. A da, ako se netko pita zašto nisam spustio sjedalo – ona ručica za olabavljivanje bila je toliko zapečena da ju nisam mogao ni mrdnuti.
Moja današnja ruta vodi me niz rijeku Waikato, kojih petnaestak kilometara, pored dviju prirodnih atrakcija. Waikato inače na maorskome znači jednostavno „tekućica, voda koja teče“, i riječ je, kako sam već rekao, o najdužoj novozelandskoj rijeci. Ovdje je još čista, u donjem toku je dosta zagađena, industrijskim otpadom, ali i umjetnim gnojivima i drugim neugodnim proizvodima poljoprivrede. Krajolik uokolo rijeke podsjeća me recimo na tok Kupe oko Karlovca, rijeka je relativno široka, do stotinu metara, može se po njoj i veslati, uokolo se prostiru livade i šumarci koji se osrednje strmo spuštaju prema rijeci… Stvari se naglo mijenjaju nekih 7-8 km nakon Taupa, kada rijeka naglo ulazi u svega 15 m širok usjek i započinje njezino rušenje preko slapova Huka. Slapovi se sastoje od dva segmenta, prvoga s padom od 8 metara, te drugoga kojemu je pad manji, preko 6 metara, ali kako je strmiji, uzevši u obzir dubinu vode, to ispada oko 11 metara visinske razlike. Protok vode kroz slapove je 200 m3/sek, što znači da u sekundi ovuda promakne 200 000 litara vode! Mirna i lijena zelena rijeka ovdje se pretvara u kotao zapjenjene bijelo-plave vode (maorska riječ huka znači „pjena“, a prikladno je i hrvatsko značenje te riječi), a sila vode je toliko jaka da je riblja populacija u uzvodnom toku izolirana od one u nizvodnom toku. Dakle, u jezeru Taupo nema jegulja, jer one nisu uspjele proći ovu barijeru (u obratnom bi smjeru teoretski neka riba i mogla proći, ako bi preživjela vodeni žrvanj slapova Huka). Slapovi su velika turistička atrakcija, što se i vidi, posvuda uokolo su turisti, koji dolaze pješice, biciklima, automobilima, autobusima… Preko slapova vodi most s kojeg možete promatrati kako ispod vas ushuktala voda prolazi od prvih do drugih slapova, a potom se upućujete do razgledne terase s pogledom na zadnji, najviši slap. I selfie s njime, naravno. Ako ste avanturistički raspoloženi, možete otići i na turu preko slapova u jetboatu (mlaznom brodu?). Jetboat je inače upravo novozelandski izum, koji je 1954. stvorio Sir William Hamilton specifično za novozelandske rijeke, koje su brze i imaju prilično plitko dno s dosta podvodnog kamenja, o koje bi propeleri zapinjali. Danas već postoje i ratni mlazni brodovi, premda je najviše jetboatova namijenjeno turizmu i osobnoj razonodi (poput npr. jet-skija). Novozelandski se Queenstown smatra svjetskom prijestolnicom jetboatova.
Nastavljam biciklom nizvodno, sada turistički mnogo manje napučenom stazom, čak je i teren divljiji, ali je staza barem većim dijelom ravna, pa tako iskušavam pravu terensku vožnju, sve dok se ne dogodi onaj već spomenuti pad. Srećom mi nije ništa, ali zanima me kako drugi vladaju tim biciklom kad ga unajme – kasnije ću u hostelu utvrditi da sam dobio bicikl s najpodignutijim sjedalom koji su imali na lageru. Iduća su postaja brzaci Aratiatia, koji su donekle slični slapovima Huka, ali je rijeka ovdje pregrađena radi stvaranja akumulacije za potrebe hidroelektrane Aratiatia. Na taj su način brzaci nestali, u nastavku toka nakon brane ostao je tek potočić kroz uzak kanjon od crnih vulkanskih stijena, ali kako je elektrana Aratiatia zapravo protočna i nema pretjeranu potrebu za akumulacijom, osim u vrijeme niskog vodostaja, tako se nekih 4 puta dnevno – u 10, 12, 14 i 16 sati – otvaraju vrata akumulacije kako bi se ponovno pojavili brzaci. U doba kada sam ja došao do brane – oko 1 sat – tamo je bilo izuzetno malo ljudi, iako je kanjon i bez vode dovoljno impresivan. Nažalost, kako sam bicikl morao vratiti do 3, a trebao sam se još i vratiti do 13 km udaljenog Taupa, uglavnom uzbrdo, odlučio sam ne čekati da ovi to otvore u 2 sata. Zapravo je veća fora ovako vidjeti „infrastrukturu“ brzacâ.
Vrijeme mi nažalost curi, tako da ništa od vožnje prema jugu uz jezero Taupo, bit će mi drago da se uopće dovezem do Taupa na vrijeme ili malo prije vremena. Bogme mi je stvarno trebalo skoro sat vremena, zato što je prvi dio puta dugačka neugodna uzbrdica, na kojoj sam odustao od vožnje i gurao bicikl kojih kilometar (naravno, zahvaljujući visokom sjedalu je i kretanje na uzbrdici nakon stajanja izazov, budući da nemate dovoljnu površinu stopala kojom biste si dali početni odguranac dok ne uhvatite pedalu).
Ovog sam se puta po dolasku u Taupo odlučio požaliti u hostelu zbog sjedala, za boljitak sljedećih korisnika. Oni su obećali da će nešto poduzeti, da li kurtoazno ili stvarno… Sjedalo je inače meni, kada stojim pored bicikla, u visini pojasa. Dakle, sigurno 130-ak cm od tla. Htio bih vidjeti Kylie Minogue na tom biciklu… Odlazim nešto čalabrcnuti u grad, opet nalijećem na konobara specijalca. Dakle, u pubu sam naručio fetuccine, koje imaju s piletinom i s račićima. Cijena je ista. „One fetuccine, please!“ „With chicken or prawns?“ „Chicken, please.“ „Prawns?“ „No, chicken.“ On odlazi ukucati mi račun, „What did you say, prawns?“ „No, chicken!“ Da koštaju više još bih razumio što pokušava izvesti, ovako ga jednostavno smatram mutavim. Naposljetku, kad sam ih dobio, nisu bile dovoljno slane. Tko zna, možda bi one s račićima bile…
Vraćam se u hostel pokupiti stvari i krećem prema autobusnom kolodvoru, ako se to uopće može tako nazvati – izgleda kao obično gradsko stajalište autobusa, s dvije nadstrešnice. Bus za Napier ubrzo dolazi, odlučujem sjesti s desne strane, jer procjenjujem da ću otamo bolje vidjeti jezero, uz koje bismo se trebali voziti. No autobus ubrzo skreće s dužjezerske ceste, prelazi na nacionalnu cestu broj 1, a ona prolazi malo podalje od jezera. Iako svejedno prolazi spektakularnim pejzažima, koji imaju samo jednu manu – svi su na lijevoj strani autobusa. Na kojoj nema nijednog slobodnog mjesta. Ovoga puta me krajolici podsjećaju na neke kanjone po središnjoj Bosni, recimo jednu dionicu ceste Kupres-Bugojno. Do Napiera nam treba oko dva sata vožnje, dolazimo oko pola 8, imam još desetak minuta hoda do hostela, duž glavne gradske ulice koja izgleda kao korzo, ali nije posve pješačka. Napier je poznat po svojoj art deco arhitekturi, posljedici potresa koji je pogodio grad 1931., i to je najveća nakupina art deco zgrada bilo gdje u svijetu. Čak se i moj hostel nalazi u jednoj takvoj zgradi – očito nekadašnjem hotelu, neobična imena Criterion. Dok sam obavio prijavu, smještaj i rezervaciju prijevoza za sutradan, kao i rezervaciju hostela u Wellingtonu (koji je inače užasno skup, jer je to glavni grad, pa su zato cijene više, bez obzira što je to glavni grad samo formalno – takav je slučaj i s Canberrom, diplomati dižu cijene), već se lagano spustio sumrak. Sunce zalazi oko 9, prema jugu se još vidi svjetlost…znate kako to ide ljeti u umjerenom pojasu. Veseli me da će mi se dan još malo duljiti kako idem prema jugu, ipak je tu još kojih 700-tinjak km u pitanju…
Napier je najistočnija točka moga puta. Doduše, sutra ću, vozeći se prema Wellingtonu, još malo proći prema istoku, tako da ću najistočniju točku zapravo proći u autobusu. S obzirom na to gdje se nalazim, malo je prilike da odem još dalje na istok – jedino da posjetim Fidži ili Tuvalu. Ili da jednostavno preletim datumsku granicu, čime bih riješio i najistočniju i najzapadniju točku jednom zasvagda – ali letom to nije to, ne možeš ju identificirati, ne možeš ju osvijestiti. Zapravo je to uvijek dosad bilo tako na mojim putovanjima kada bih postavljao nove rekorde u najdaljim točkama pojedinih strana svijeta – uvijek bih ih rekonstruirao naknadno, uspoređujući karte tih lokaliteta. No za najjužniju točku znam gdje će biti na ovom putu i potrudit ću se da doista fizički stanem na nju i budem svjestan te činjenice u tom trenutku. :) Jer nju ću teško skinuti, osim ako ne odem na Antarktiku. Što mi zapravo i jest želja, ali… Mogu doduše i u Patagoniju.
Dok stojim na plaži i gledam valove Pacifika kako se kotrljaju pijeskom, užasnuto shvaćam da, ako bih sada krenuo ravno ovom paralelom prema istoku, prvo kopno na koje bih naišao bilo bi u južnom Čileu, negdje tamo kod Valdivie. Na ovoj geografskoj širini (i južnije od nje) postoje smo tri kopnene mase na koje mogu naići – Novi Zeland, Južna Amerika i Tasmanija. Sad sam već južnije od najjužnije točke australskog kontinenta. Sad sam konačno doista na kraju svijeta.
Navratio sam još u jedan pub kako bih popio večernji cider, naletio opet na pub kviz u tijeku, shvatio da pitanja nisu nimalo lagana (osim nekih koja su nama prilično lagana, no za Novozelanđane teška, poput „Tiber je treća najdulja rijeka u kojoj državi?“), popio još i jednu pivu, pojeo neke mini-lazanje i otpravio se na počinak kako bih ujutro ustao među prvima i imao čitavo jutro za pogledati Napier…
komentiraj (0) * ispiši * #
Plašt
srijeda , 20.01.2016.Budući da mi je bus iz Rotorue za Taupo polazio tek u 1 popodne, imao sam vremena čitavo jutro da u miru obavim sve obaveze. Prvo sam dvojio otići u svojevrsni rezervat za kivije, koji se nalazi na rubu grada, ali sam odustao nakon čitanja recenzija, naročito kad sam uvidio da životinje drže u skučenim kavezima. Radije ću u Wellingtonu otići u Zeelandiu, zoološki vrt otvorenog tipa, ne samo zbog kivija (njih je i inače teško vidjeti u zoološkim vrtovima zato što su noćne životinje, preko dana se uglavnom nekamo zavuku na spavanje), nego i zbog tuatare. Srećom je današnje vrijeme daleko bolje od jučerašnjeg, zapravo je idealno – toplo i vedro, ali s određenim brojem bijelih vunastih oblačića po nebu. Uspijevam u nakani – dovršiti pisanje teksta prije početka puta, tako da mogu u miru promatrati i bilježiti okolni krajolik. Koji će se ispostaviti predivnim. Novi Zeland što se krajolika tiče podsjeća na mješavinu alpskih brda i planinskih proplanaka, irskog zelenila trave, islandskih geotermalnih pojava…na Južnom otoku pojavit će se i elementi Norveške, u vidu fjordova… No prije nego krenem na taj put, još jutarnja anegdota, gdje sam se otišao tuširati, pritom naravno ostavivši ključ u sobi, jedan cimer je još spavao, a tu je bila i jedna cura koja je pakirala svoje stvari u trenutku dok sam izlazio. Naravno, to nije situacija u kojoj pretpostavljate da će vam netko zaključati vrata, pa ne ponesete ključ. A onda se neugodno iznenadite kad se vrata po povratku ne žele pomaknuti. Kucate na njih, ali cimer (za kojeg ćete kasnije utvrditi da je i dalje u sobi) spava kao klada. Spustite se na recepciju (gdje je i opet ona Maorka koja se fura na mongoloidnost – zove se Jury, inače) omotani samo ručnikom (ako vas netko čudno pogleda, možete reći da glumite maorskog ratnika), te vam ona onda dadne drugi ključ, uz napomenu da obavezno vratite oba (a što bih ja s njima?). Kad se vratite u sobu, ubrzo se pojavi i cura koja vas je zaključala (mislio sam da je otišla, ali još su joj stvari bile u sobi, kao i spavajući cimer – zašto pobogu zaključavati sobu u kojoj netko spava?), i onda razmišljate da li da ju upozorite na to što je napravila ili shvatite da je to sad prošlost i ostavite taj događaj tamo. Doduše, možda sam ju trebao upozoriti jer možda to radi nesvjesno i ovako bi se više koncentrirala – a možda baš zato i ne bi, upravo zato što to radi nesvjesno. Eto, to je jedna od sitnih promjena koje primjećujem na sebi – mogućnost da ne ukažem nekomu na pogrešku i tako ne ispadnem zajedljiv, iako još uvijek nisam siguran da to nije sebično i da tim propustom neću usositi nekoga u nekom drugom hostelu koga će ova opet zaključati.
Odjavljujem se na kraju 15-ak minuta nakon službenog roka odjave u 10, nitko ne obraća pažnju, ostavljam stvari i odlazim na doručak. Jaja Benedict s lososom. Ovdje to i nije toliko skupo, 13 dolara. Losos je na Novom Zelandu jako dostupan, mrijesti se u vodama Južnog otoka. Kasnije ću toga dana u Taupu jesti i pizzu s lososom, nju već po mnogo manje pristupačnoj cijeni, iako klasičnoj novozelandskoj cijeni velike pizze – 28 dolara. I konačno je bila normalne veličine za hrvatske pojmove – pizza s lososom, kaparima, mozzarellom, lukom i pekmezom od marelice (! – prilično se dobro sljubio s ostalim sastojcima, te ih potom obljubio i snubio).
No vratimo se mi busu za Taupo, i rajskim pejzažima Novog Zelanda. U busu uglavnom bekepekeri, ne idu vjerojatno svi za Taupo, neki su po iskrcavanju na kolodvoru u Taupu ostali čekati bus za dalje, ja se pak upućujem do svoga hostela koji je smješten na rubu gradskog centra (što znači praktički i na rubu grada, jer je ovdje teško povući granicu između urbanog i ruralnog). Taupo je, kao i Rotorua, plansko naselje, ulice se križaju pod pravim kutom, većina zgrada su prizemnice ili jednokatnice, sa širokim okućnicama…i vjerojatno nijedna od tih zgrada nije starija od 40 godina. Hostel je ugodan, krevet također (onaj u Rotorui je čak i bio udoban, ali imao je jednu boljku zbog koje mi nije bilo ugodno u njemu spavati – naime, bio je to gornji krevet kreveta na kat, ali nije imao nikakvu ogradu, a kako se ja prilikom spavanja dosta vrtim, opasnost da sletim s preko metra i pol visine na prilično tvrd pod nije bila toliko nerealna, morao sam se šćućuriti uza suprotni zid). Ovaj u Taupu je donji, ali također ima problem što je prenizak. No čini se da bih večeras mogao spavati kao bebica. Tim više jer sutra unatoč odjavi u 10, ipak imam cijeli dan vremena, budući da sam rezervirao tek bus u 5.40 za dalje. Soba je peterokrevetni dorm, zauzeta su samo dva kreveta, tu je neka Koreanka i još jedan Azijat, a soba ima i svoju kupaonicu. Iako hostel i inače izgleda čisto, čišće od prethodna dva na Novom Zelandu. Krećem u obilazak Taupa.
Taupo ima nešto manje od 25 000 stanovnika, a kao i u Rotorui, njegovo ime je europsko kraćenje punog maorskog imena koje glasi TaupMnui-a-Tia, tj. Veliki Tijin plašt. Tia je jedan od ranih maorskih istraživača Novog Zelanda. Leži na nadmorskoj visini od 360 metara, na obalama jezera Taupo, najvećeg jezera na Novom Zelandu, na mjestu gdje iz njega istječe rijeka Waikato, s 425 kilometara najdulja novozelandska rijeka. Grad je također poznat po geotermalnim izvorima, a čitavo jezero Taupo leži u kalderi, i to kalderi supervulkana. Geotermalna se energija iskorištava i za dobivanje struje, sjeverno od grada nalazi se geotermoelektrana Wairakei (mislim da smo dosada već upamtili da wai na maorskome znači „voda“). Osim turizma, važna ekonomska grana u Taupu je šumarstvo – na području istočno i jugoistočno od jezera nalazi se crnogorična šuma Kaingaroa, najveća umjetno posađena šuma na južnoj polutci (neki kažu i na svijetu), s površinom od 2900 km2 (orijentacije radi – to je veće od Istre). Šuma se eksploatira od strane privatne kompanije koja je vlasnik drveća, ali zemlja na kojoj je to drveće pripada Maorima, kojima je vraćena nakon duge pravne borbe (još jedan apsurd kapitalizma – kako drveće može biti neovisno o zemlji iz koje raste?).
Taupo dakle leži na obalama istoimenog jezera, koje je s površinom od 616 km2 najveće na Novom Zelandu i drugo najveće u Oceaniji (samo je jezero Murray na Novoj Gvineji veće), maksimalne dubine 186 metara. Jezero leži u kalderi supervulkana Taupo, koja je nastala erupcijom prije 26 500 godina. Bila je to posljednja erupcija u povijesti s indeksom vulkanske eksplozivnosti 8 (to su kataklizmičke erupcije), a smatra ju se odgovornom za nastanak posljednjeg ledenog maksimuma. Erupcija je izbacila oko 1170 km3 vulkanskog materijala i prekrila veći dio središnjeg Sjevernog otoka s oko 200 metara debelim slojem ignimbrita, a 18 cm debeo sloj vulkanskog pepela pronađen je i na 1000 km udaljenom otočju Chatham (to je ono gdje su živjeli Morioriji). Rijeka Waikato je nakon erupcije promijenila smjer – nekoć se ulijevala u Tihi ocean istočno od Aucklanda, danas se ulijeva u Tasmanovo more sjeverozapadno od Hamiltona. Kasnije se – nije točno poznato kada, ali vjeruje se 186. po Kr. – dogodila još jedna erupcija s indeksom 7. Prošao sam na ovom putu kraj Krakataua i Tambore, no to su sve male bebe prema Taupu, barem što se tiče prve erupcije, ova druga je bila slabija od Tamborine, izbacivši „samo“ oko 120 km3 materijala (Tambora je izbacila oko 160), od toga četvrtinu u nekoliko minuta. Glede točnog datuma druge erupcije, argument za 186. su zapisi rimskoga povjesničara Herodijana i kineskoga Fan Yea, koji su opisali meteorološki fenomen po kojem je nebo postalo crveno, vjerojatno uslijed količine izbačenog pepela. Kada se uzme u obzir da je Europa točno na suprotnom kraju Zemlje (otprilike nasuprot Taupu je Andaluzija), onda se dobiva približna svijest o razmjerima kataklizme. Neki su stručnjaci prema zapisima C-14 ustanovili da se erupcija dogodila kasnije, oko 233., što onda ostavlja zagonetku što je uzrokovalo raniji fenomen. U vrijeme erupcije, Novi je Zeland bio nenastanjen, pa nije bilo posljedica po stanovništvo (najbliža ljudska populacija bila je u Australiji). 30-ak godina kasnije dogodila se još jedna manja erupcija, i to je bilo to od Taupa, barem zasada. Iako nije erumpirao u zadnjih skoro 2000 godina, svejedno ga se smatra neaktivnim, ali ne i ugaslim, upravo zbog postojanja geotermalnih aktivnosti uokolo, ali i u samom jezeru.
Sâm gradić Taupo je poprilično dosadan, a u večernjim satima i posve otvoreno mrtav, uz izuzetak nekoliko barova, u jednom se čak održavao i kviz, vidio sam natpis, ali nisam čuo zvuke. Ionako je već bilo prekasno da se uključim. Ranije toga popodneva šetao sam uz jezero, gdje se dosta ljudi kupalo (probao sam temperaturu vode – brrrr…), tražio možda neko mjesto s kojega polaze panoramski brodovi, budući da sam htio iskoristiti popodne za neku aktivnost, jer sam se bojao da će mi biti premalo vremena za boravak u Taupu – a uspon na planinu Tauhara mi se čini preambicioznim. No kako sam se uputio u krivom pravcu, ne nalazim ništa, osim lijepe prirode i ludih Novozelanđana koji su na obali postavili pozicije za početni udarac u golfu, a rupa je na plutajućoj platformi u jezeru, udaljena 102 metra. I onda možete okušati svoju sreću u a hole in one, što se, po njihovoj evidenciji, događa jednom svaka 2 tjedna. Imaju i posebnu ekipu koja izranja loptice koje padnu u jezero. Taupo je inače centar različitih sportskih aktivnosti, postoje biciklistička, pješačka i hodačka utrka oko jezera, novozelandsko natjecanje u Ironmanu, plivačka natjecanja u jezeru… Što se onog nezdravog dijela tiče, imaju McDonald's. Što je čudno u tome? Pa, McDonald's u svom sklopu ima parkiran pravi avion, DC-3, koji je stajao na tom mjestu od ranije, a nakon što su ga kupili Zlatni lukovi, adaptiran je u aneks njihova restorana, s mjestom za 20 ljudi. Jedini McDonald's na ovom putu u koji se isplati otići. Inače bojkotiram, i jedem isključivo u KFC-u, Burger Kingu, Wendy'su…zapravo, u svemu što nije McDonald's. Čak i u McCafé navratim. Važno je biti dosljedan i odan načelima.
Što sam jeo već sam opisao, kakav je Taupo večerima također sam opisao (ipak sam uspio ubosti jednu pivu – dakle, ne cider, baš pivu – i shvatio da nakon cidera nikad nemam onaj osjećaj suhoće u ustima kao nakon pive), čak sam dao naslutiti i kakav je krevet – pa ću stoga otići uživati u njegovoj udobnosti.
komentiraj (0) * ispiši * #
Gejziri i Maori
utorak , 19.01.2016.Rotorua me ujutro dočekala oblačna, i kao da je ranije ujutro padala kiša. Kad sam izišao iz zaklona, shvatio sam da kiša još uvijek pada, i to ona sitna, gotovo kao rosulja. No u ostatku jutra neće biti nimalo sitna, u više se navrata pretvarala u snažne pljuskove, te sam naposljetku morao kupiti onu najlonsku kabanicu, jer je to bio jedini način da ostanem većim dijelom suh (iako te kabanice često djeluju poput osmotske membrane i na kraju budu svejedno propusne za ono ispod njih). Na uglu moje ulice trebao bi me pokupiti minibus, koji će nas prvo prebaciti do termalnog parka Waiotapu (ne Waitapu!), naše prve današnje postaje. To je udaljeno kojih 30-ak km od Rotorue, na cesti prema Taupu. Za vrijeme vožnje vozač nešto priča, ali mrmlja i govori teškim novozelandskim naglaskom, a meni se još drijema, tako da nisam puno uspio razumjeti. Prije ulaska u sâm kompleks, bacit ćemo oko na jedan omanji sustav blatnih vulkana, ali i na Lady Knox Geyser, nazvan po Constance Knox, kćeri 15. guvernera Novog Zelanda. Gejzir nema maorskog imena, budući da je otkriven tek u 20. st., i to kada je u ovom području otvoren zatvor otvorenog tipa, gdje su zatvorenici mogli raditi u šumi. Tako su otkrili čistinu gdje se gejzir nalazi, a to kako potaknuti njegovu erupciju otkriveno je kada su jednom prilikom neki od njih željeli oprati svoju odjeću u gejziru (odnosno, tada su mislili, u termalnom izvoru). Nasapunali su ju, ubacili u otvor…i morali ju pokupiti 20-ak metara dalje, nakon što ju je mlaz gejzirske vode lansirao uvis. Time su otkrili da se gejzir aktivira sapunicom ili deterdžentom, tako da se danas za potrebe turizma isti postupak može ponavljati u kontroliranim uvjetima, ali ipak to rade samo jednom dnevno, pretpostavljam da inače ne bi bilo dovoljno vode. Gejzir je počeo kao rupa u zemlji, u međuvremenu se nataložilo dovoljno silike da danas ima stožasti oblik, a svaka erupcija traje od nekoliko sekundi do preko jednog sata, izbacujući vodu i do 20 metara u zrak. Bez obzira što nije spontana, erupcija je svejedno spektakularna.
Nastavljamo potom do ulaza u glavni dio Waiotapua. Waiotapu znači „svete vode“ na maorskome, te je jedna od najaktivnijih geotermalnih zona u Taupskom vulkanskom području, koje s dužinom od oko 350 km i širinom od 50 km praktički zauzima čitav središnji dio Sjevernog otoka. Nazvano je po jezeru Taupo, koje je zapravo kaldera vulkana s nekoliko globalnih erupcija, pri čemu je posljednja bila u doba kada su Europom vladali Rimljani. O Taupu ću još pisati jer u njega idem sutradan, sada bih samo malo bolje pojasnio Waiotapu. Pompozno turistički nazvan Thermal Wonderland, Waiotapu je danas u vlasništvu lokalnih Maora. Tankoća zemljine kore rezultirala je brojnim izvorima, jezercima živih boja, ovisno o kemijskom sastavu, naizgled praznim malenim kraterima iz kojih se još čuje zlokobno krkljanje, čitavim poljanama na kojima se skuplja termalna voda i sl. Lokaliteti imaju živopisna imena, iako uglavnom u njima figurira vrag (Vražje tintarnice, Vražja kupka, Vražji krater itsl.), no najpoznatiji lokaliteti imaju imena poput Slikarove palete (zbog nekoliko boja koje se pretapaju na površini čitavog područja preko kojega se prelijeva visokomineralizirana voda) ili Bazen šampanjca (naravno, jasno je da su tu posrijedi mjehurići, a poznat je njegov jarkonarančasti rub, koji je stvoren naslagama arsenovog i antimonovog sulfida).
Kroz park vodi jedna staza, i vrlo je jasno dano do znanja da bilo kakvo zastranjenje od iste može biti kobno. Iako to sve izgleda simpatično, dim, izvori koji svako malo nešto izbace ili samo grgolje u unutrašnjosti, no tankoća Zemljine kore znači da vrlo lako može pod vašim nogama doći do odrona ili pucanja zemlje – takve se nesreće događaju i danas, pred nekoliko je godina tako jedan turist poginuo. No i na toj jednoj stazi imate više mogućnosti, točnije, možete odraditi malu, srednju ili veliku turu, od kojih potonja traje oko sat i 15 minuta. Nažalost, kiša ne da ne prestaje, ona se još i pojačava, nastaju brojne lokve, fotić držim ispod kabanice, to ga koliko-toliko štiti od vode, ali šetnja nije nimalo ugodna, svodi se na lovljenje pojedinih točaka obilaska, zadizanje kabanice kako bih oslobodio put fotiću, jalovu nadu da će konačno kiša prestati… Sve u svemu, spektakularni su prizori izostali, izuzev određene igre šarenila naslaga, ali bilo je lijepo i zanimljivo barem iz prve ruke shvatiti kako izgleda boravak u sjeni vulkanâ. Ovdje se vidi da je čitav Novi Zeland zapravo u opasnosti od devastacije ako se opet probudi supervulkan u Taupu. Područje uokolo Taupa i Rotorue mogao bih nazvati „novozelandskim Yellowstoneom“, budući da ima sve tamošnje elemente, osim bizona.
U podne nas dolazi pokupiti naš minibus, koji će nas sada prevesti do Waimangua, mjesta koje je više-manje nastavak Waiotapua u stilu onoga što se može vidjeti, iako ovdje niste toliko blizu geotermalnim pojavama. Waimangu je rasjedna dolina nastala 10. lipnja 1886. (dakle, točno 129 godina prije dana na koji ću ja izgubiti mobitel), kada je došlo do erupcije vulkana Tarawera, koja je drastično izmijenila krajolik u ovom području. I prije toga je područje bilo privlačno posjetiteljima, bile su tu bijele i ružičaste terase u termalnim izvorima, pretpostavljam nešto slično turskomu Pamukkaleu, koje su u erupciji uništene (iako neki znanstvenici tvrde da su ih pronašli u dubinama jezera Rotomahana). Inače je riječ o najsmrtonosnijoj erupciji na Novom Zelandu od dolaska Europljana, s oko 150 žrtava. Tri vrha planine Tarawera razneseni su, a stup dima i pepela sukljao je oko 10 km u zrak. Planina se raspuknula i nastala je 17-kilometarska dolina kroz koju danas mislim šetati (ne u cijelosti) To je dakle najmlađi dio Novog Zelanda :) . Naravno, i ovo je područje vulkanski aktivno, ali pretpostavljam da ga motre i da bi bili u stanju evakuirati turiste na vrijeme, ako nešto pođe po krivu, budući da ovdje nije posrijedi bazaltna lava kao u Aucklandu. Tlo je nakon erupcije bilo prekriveno slojem vulkanskog pepela debljine čak 20 metara. Ukupno je poznato čak 6 (maorskih) naselja koja su uništena ili zatrpana pijeskom. Jedno od njih, Te Wairoa, danas je muzejsko selo, gdje se može pogledati izložba pronađenih predmeta iz zatrpanih kuća, kao i muzej posvećen samoj erupciji. Nisam stigao otići, a i naplaćuje se, pa sam odustao od ideje. Bio sam u Pompejima uostalom, sumnjam da ovo može biti spektakularnije… Ujedno je erupcija stvorila jezero Rotomahana, na mjestu dvaju manjih jezera iz ranijeg razdoblja, jezero koje nema svoga odljevka, pa je tako povećane kiselosti. Moja me šetnja baš vodi do obale jezera, neću stići uloviti brod koji vozi 45-minutne ture po jezeru, premda bi bilo korisno vidjeti neke formacije uz pomoć vodiča kojeg navodno ima na brodu. Zanimljivo je da je nastankom doline ovdje stvoreno i nekoliko rekordnih pojava: gejzir Waimangu plesao je jako kratko – samo 4 godine (1900-1904.) – ali je prilikom toga bio najsnažniji gejzir na svijetu, izbacujući vodu i po 460 metara u zrak. Kako je voda koju je izbacivao bila puna vulkanskog kamenja i blata, Maori su gejzir prozvali Waimangu, što znači „crna voda“ (dakle, Karašica :D ), a po gejziru je onda nazvana i cijela dolina. Tu je još i Tavno jezero (Frying Pan Lake), najveći svjetski termalni izvor, te kratersko jezero Inferno, u kojem se danas nalazi najveći gejzir na svijetu, ali je potopljen, tj. erumpira direktno u vode jezera, pa se ne vidi s površine. Prije erupcije Tarawere u ovom području uopće nisu postojali površinski geotermalni fenomeni, a otada stalno nešto novo. Od 1981. u ovom području nema erupcija, tako da je naizgled mirno (iako i dalje vrije pod površinom).
Šetnja me vodi niz koja 4 km staze, uz spektakularne panorame i pogled na jezero u daljini, imam i brošuricu koja pruža neke zanimljive informacije o mjestima kraj kojih prolazim, jedino što je napravljena na vrlo lošem papiru, pa se tako gotovo posve rastopila na kiši koja je opet nagrnula nakon što je u trenutku našeg dolaska na blagajnu za kupovinu ulaznica bila prestala, čak se zakratko bilo pojavilo i sunce, ali je potom opet uslijedio potop, taman da mi onesposobi vodič. Usto mi mutni objektiv nije baš bio od pomoći, a mnogo mi je veća briga bila kako da mi fotić ostane suh u ovakvim nemogućim uvjetima. Geotermalne su pojave u takvim slučajevima sekundarne. Od jezera sam se do ulaza vratio autobusom koji vozi cesticom preuskom za mimoilaženje. Treba mu možda kojih 5 minuta da dođe do ishodišta. Ovdje ću još nešto pojesti dok čekam prijevoz natrag za Rotoruu, sada je već prošlo 3.15, a u 4.15 već imam idući program.
Skuplja nas drugi vozač, koji također na povratku nešto priča (to sam prvi puta vidio u Australiji i sada ovdje – dakle, vozač je redovito i vodič, ali kako ne bi dovodio u opasnost sigurnost vožnje, mikrofon mu je pričvršćen kao i plesačima – na glavi), ali je i opet prijem loš, a njegov izgovor vrlo opskuran. U Rotorui taman imam vremena da ostavim dio stvari u hostelu i mogu odmah prema uredu maorskog tradicionalnog sela Tamaki. E sad, neki kažu da je dotično selo turistička zamka, da nije autentično (i to je točno, ali meni osobno ne bi ni bilo previše ugodno vrzmati se po selu u kojem ljudi žive, to mi je kao da im upadam u dnevnu rutinu, sjećam se kako mi je bilo kad smo na poslu imali dan otvorenih vrata, pa su nam neki studenti banuli), neki kažu da je manje komercijalizirano od drugih sličnih sela (i to je točno – ni u jednom nas času nitko nije davio time da kupujemo suvenire)…sve je stvar osobnih očekivanja i karaktera osobe. Meni se program u selu – koji traje koja tri sata – svidio. Selo su inače 1989. osnovala dva brata Maora, zabrinuti zbog odumiranja tradicije njihova naroda. Budući da im banke nisu bile voljne pomoći u toj avanturi, jedan je prodao svoj Harley Davidson…klasična kapitalistička priča o uspjehu. Sada okreću poprilično velik novac – ulaznica za program stoji 95$ ako bukirate preko hostela, a 115$ ako bukirate izravno od njih (što me, moram priznati, malo čudi, bilo bi logično da je jeftinije na izvoru), a svaki program – naš je bio u 5, ima još jedan kasniji, ne znam ima li i ranijih – prati kojih 5-6 autobusa turista.
Kompletno osoblje sela, uključivo i vozače autobusâ, su Maori, a dok se vozimo prema selu (udaljenom kojih 20-ak minuta vožnje od Rotorue) naš nam vodič (ovoga puta nije vozač taj koji priča) ukratko pripovijeda ponešto o povijesti Maora. Rečenica koja će se najviše puta ponavljati toga popodneva jest Kia ora, što je maorski pozdrav, a znači nešto tipa „Zdrav budi!“ Spomenuo je i još dosta maorskih riječi, klasičan pokušaj animacije turista koji onda trebaju ponavljati te riječi za njim. Ukratko, ja ću ovdje to malo proširiti. Iako se uzima da su Maori zauzeli Novi Zeland u 13. ili 14. st., moguće je da su postojali neki raniji kontakti polinezijskog stanovništva s novozelandskim otočjem, možda ne s dvama glavnim otocima, nego s nekim rubnima. Polinežani su, kako rekoh, najdalji odvjetak malajo-polinezijskih naroda čija je pradomovina Tajvan, odakle su se između 5000. i 2500. pr. Kr. počeli seliti isprva na jug, na Filipine, te su se otamo račvali u dva pravca – jedni na zapad, koji su kolonizirali Indoneziju (i u konačnici doprli sve do Madagaskara), te drugi koji su krenuli na istok i jugoistok, uz obale Nove Gvineje, te potom preko Solomonskih otoka i Fidžija oko 1000. pr. Kr. stigli u Polineziju. S Fidžija su zauzeli Tongu, pa Samou, da bi tada uslijedilo oko 1000 godina pauze u migracijama (dijelom i zato što se ovaj prethodni niz otoka praktički pruža tako da su otoci jedni drugima u vidokrugu, pa nije bila potrebna tolika odvažnost da biste se otisnuli na put do idućeg otoka). Samoanci su inače slovili za najbolje pomorce na Pacifiku (kolonijalno ime Samoe bilo je Navigatorski otoci), što je vjerojatno posljedica toga da su stoljećima bili najistureniji narod u Polineziji. A onda je krenulo širenje – oko 300. godine po Kr. Polinežani su otkrili Rapa Nui (Uskršnji otok), 400. Havaje, zauzeli su Cookove otoke i otočje Tuamotu, a s obzirom na jezičnu bliskost maorskoga s jezikom Cookovih otoka, čini se da su upravo oni pradomovina Maora. Maori, kao i mnogi drugi polinezijski narodi, svoju pradomovinu (ali i mjesto kamo im nakon smrti odlaze duše) nazivaju Hawaiki – riječ koja je očuvana u nazivu najvećeg havajskog otoka Hawai'i, te u nazivu samoanskog otoka Savai'i. Gdje je točno Hawaiki, kao i je li uopće riječ o stvarnom fizičkom mjestu, nije poznato. Maorska legenda kaže kako su njihovi predci naselili Novi Zeland u 40 piroga (waka). Maori su se našli u daleko prostranijoj zemlji, s mnogo više resursa, ali i s mnogo surovijom klimom. Unatoč većem broju resursa i prostranosti teritorija, Maori su svejedno zadržali svoju ratničku tradiciju, nepovjerljivost prema strancima i spremno hvatanje za oružje.
Po dolasku u selo trebamo prvo proći elaboriranu ceremoniju dobrodošlice, koja zahtijeva od nas da izaberemo poglavicu (javio se neki Australac kineskog porijekla, Lance, iz Canberre) koji nas onda „zastupa“ u tom ritualu. Svaki autobus ima svog poglavicu. Na početku se pojavljuje skupina ratnika koji doveslaju u pirogi, iskaču i počinju plesati haku, čiji je cilj preplašiti pridošlice, tj. provjeriti jesu li im namjere časne (inače, i sami Maori priznaju da haka nije baš bila učinkovita, budući da bi obično postigla kontraefekt, samo bi razbjesnila protivnike i onda bi došlo do sukoba). Upozoreni smo da taj ritual može izgledati komično nenaviklom oku i da se ni slučajno ne smijemo, jer je to uvreda i mogli bismo izazvati rat (naravno da ne, no da smo kojim slučajem mornari Jamesa Cooka onda vjerojatno bismo). Možda najsmješniji dio čitavog rituala je pkkana, gesta u kojoj ratnik snažno izbeči oči i isplazi jezik, što bi vjerojatno trebalo imati za cilj plašenje protivnika, ali izgleda komično. Nakon što je utvrđeno da pridošlice nisu zlonamjerne, slijedi izmjena poklona, što je u ovom slučaju grana paprati. Poglavice ne smiju prilikom razmjene darova gubiti kontakt očima s poglavicom plemena u koje dolaze, jer je i to uvreda. Ako sve prođe u najboljem redu, slijedi hongi, tradicionalni pozdrav trljanjem nosova i čela. I tada smo pripušteni u selo. Koje zapravo čini nekoliko koliba poredanih ukrug, a u kojima nam pojedini članovi „plemena“ objašnjavaju pojedine aspekte maorskoga života. Prvo nam je jedan tip malo pričao o haki, uz demonstraciju zainteresiranih pojedinaca iz grupe (ja sam imao fotoaparat i kabanicu, pa nisam otišao plesati). Haku inače plešu i muškarci i žene, i, kako rekoh, nije uvijek nužno ratni ples, može se plesati i u sklopu raznih svečanosti na kojima se odaje počast. Žene su osim toga vješte u baratanju poijem, lopticom na traki, koja ima dekorativno-žonglersku ulogu prilikom plesa, pomalo kao pomponi. Isto tako postoje i nekakve palice koje se bacaju i dodaju između partnera. Zatim su tu rukotvorine, tj. pletenje odjeće i košara iz nečega sličnog liku, tetoviranje (koje inače potječe iz Polinezije), tj. postupak koji je bio prilično bolan i nehigijenski (boja se nanosila alatkom sličnom dlijetu koje je imalo lijevak – znači time bi se ušlo pod kožu i potom ostavljalo trag boje pod kožom, otvorene rane bi se, ako sam dobro shvatio, zatvarale pepelom?), ali tetovaže su bile čast, te je i danas većina Maora tetovirana (ovi u selu imaju i tetovaže na licu, ali to je vjerojatno iscrtano). Pokazuju nam i kako nam pripremaju večeru. Riječ je o hangiju, tradicionalnoj podzemnoj peći, gdje se meso (piletina i janjetina, ali i riba) stavlja u rupu u zemlji gdje je već užareno kamenje, potom se na to meso slaže povrće (danas je sve u svojevrsnim košaricama, sličnim onima koje idu u fritezu, valjda da bude higijenskije), te se odozgo sve pokriva tkaninom koja čuva toplinu. Potom još odlazimo na kulturni program, gdje će nam čitavo „pleme“ izvesti pjesme i plesove, kako tradicionalne, samo uz pratnju bubnja (osobito mi se sviđa taj stil pjevanja koji podsjeća na rap), ali i melankolične ljubavne pjesme koje su osobito glazbeno obogaćene posebnim instrumentom koji se naziva ¬kut – tj. gitarom :D Inače, za vrijeme te ceremonije žene ne smiju sjediti u prvom redu, kako bi, u slučaju da dođe do sukoba, muškarci mogli spremno preuzeti obranu. Tu sam utvrdio da mi fotić, koji je pokisnuo, opet šteka, tj. ne da se isključiti, niti snima zvuk u videima. Kasnije se normalizirao glede isključivanja, za zvuk ću još trebati provjeriti. Nakon kulturnog programa slijedi večera, i moram priznati da kuhanje na užarenom kamenju daje mesu poseban okus. Od povrća tu su mrkva, krumpir, slatki krumpir, kao i neka neodređena žitarica. Hrana je poslužena na švedskom stolu, tako da možemo i po repete. Za desert imamo neki lokalni biskvit koji se poslužuje s kremom od jaja i vrhnjem i – pavlovu. Bolju nego prethodnu večer. Naravno, deserti nisu tradicionalno maorski, ali to sve spada u ono što se naziva kiwiana – stvari tijesno povezane s novozelandskim identitetom. Naravno, nisu propustili staviti kajlu Australcima s time kako je riječ o novozelandskoj – pazite, NOVOZELANDSKOJ – pavlovi (pavlovoj?). Bilo je tu još podjebavanja, na početku ceremonije pozdravljanja davali su nam neke instrukcije kako na pojedine komande pljeskati, skakati, lajati kao psi (da, turisti su izgleda u turističkoj industriji predmet sprdačine), a onda je uslijedilo pitanje „Ima li ovdje Australaca?“ Nakon što se netko javio, odgovor je bio „OK, kad kažem wallaby, vi onda izgubite u ragbiju.“ :D (mislim da je nadimak australske ragbijaške reprezentacije The Wallabies). Bilo je tu još par zafrkantskih fora koje bolje zvuče uživo nego kada ih sada ovdje opišem („Pazite da netko slučajno ne upadne u hangi, jer ako vidim meso unutra, ja to pokrivam i kuham.“, nakon jednog poteza u haki kojim plesači pokazuju kako će neprijateljima otrgnuti glavu – „Ali ne bojte se, danas imamo McDonald's!“ i slično).
Zadnji dio rađenja budala iz turista pod egidom teambuildinga bilo je da turisti iz različitih zemalja moraju otpjevati neku karakterističnu pjesmu iz svoje zemlje. Australci su otpjevali Waltzin' Matildu, Britanci Rule, Britannia!, a ja sam se našao na mukama, jer nisam znao što da otpjevam, a da bude u stilu (ne valjda Hrvatine od Đuke Čaića :D ). Na kraju sam se odlučio za Krasna zemljo, Istro mila. :D No zasjenila me Korejka koja je otpjevala Gangnam Style. :D
Večer sam proveo u hostelu, vrijeme je bilo takvo da mi se nije nikamo dalo ići, a i trebalo je srediti slike i tekst. Koji je već poprilično dug, pa ću ga ovdje okončati.
komentiraj (2) * ispiši * #
Drugo jezero
ponedjeljak , 18.01.2016.Pitanje iz Kviskoteke: „Prva zemlja u svijetu u kojoj su žene dobile pravo glasa ima puno ovaca, gejzira i – Dalmatinaca. To je?“ O ovcama nemam puno za pisati (a ovlaš sam se dotaknuo druge vunonosne stoke), o Dallies (kako ih ovdje zovu) nekom drugom prilikom, a ovoga sam se puta uputio u regiju gdje se vulkanizam Novog Zelanda osjeća na najjače. Središnji dio Sjevernog otoka mjesto je gdje Zemljina unutrašnjost izlazi na vidjelo, i u geološkom je smislu to najmlađi dio ove države – još sredinom 19. stoljeća ovdašnji je krajolik izgledao bitno drugačije. Upravo je zato to ljepota s ograničenim rokom trajanja, neprestano u izmjeni. Uzdam se u njenu konstantnost barem idućih nekoliko dana, dok ju ne dokumentiram…
Bokserice nisam našao ni na dnevnom svjetlu, očito će se netko drugi kočoperiti s klokanom na gaćama (a baš bi to moglo imati kojekakvih zgodnih implikacija…), ni na recepciji nema nikoga, cedulja kaže da se vraćaju za 5 minuta, ali pitanje otkad stoji, a ja nemam vremena za gubiti 5 minuta da bih provjeravao, ostavljam im ključ i odlazim, već je 15 do 9, bus mi polazi u pola 10, ali trebam biti na kolodvoru 15 minuta ranije. A dotamo mi još treba 20 minuta. Hodajući se pozdravljam s Aucklandom, vratit ću se još u njega za skoro mjesec dana. Tako ću se isto u dva navrata obreti i u Wellingtonu i Christchurchu. I u Sydneyu. I u Bangkoku, samo što tamo neću moći napustiti tranzitnu zonu aerodroma. Doista, povratak kući – zapravo, već kretanje nazad iz Invercargilla – bit će kao neko ubrzano prematanje putne trake, kao ono kad ti život proleti pred očima prije smrti…iako se nadam da će se meni traka ovoga puta još puno, puno puta vrtjeti, u uređivanju tekstova za knjigu, na predavanjima i prepričavanjima dogodovština u neformalnom društvu, itd. Sjećam se kako sam, kada sam kao mlađi i još u strahu od letenja (iz čega je i potekla cijela ideja ovoga putovanja „bez aviona“) razmišljao „A kada dođem na Novi Zeland i razgledam ga, mogu se vratiti avionom, nakon toga će mi pothvata biti svejedno, tada mogu i mirno umrijeti“. Ali sada bih to ipak malo produžio, kao što je Sizif pokušao zeznuti Smrt koja je došla po njega. Ma o čemu ja pričam? Kakvo umiranje, koji mi je vrag? 19. veljače u pola 8 ujutro, inšallah, slijećem na Pleso. Tko me želi dočekati, dobro je došao. :)
Autobus je na kolodvoru, moje je ime na popisu, iznutra je bus kao i oni Greyhoundovi, ima i wi-fi, jedino što je dupkom popunjen. Kraj mene sjedi neka mlađa Maorka, koja je u nekoliko navrata tijekom vožnje razgovarala na telefon, naravno na engleskom. Iako je maorski službeni jezik, te je teoretski ravnopravan engleskome u svim kontekstima, postoji čak i jednojezični televizijski kanal isključivo na maorskom, postoje čak i škole za „uranjanje u maorski“ (kako se to zove, iako u prijevodu zvuči blesavo – Mori immersion schools), svega 4% Novozelanđana – odnosno, oko četvrtine maorskog stanovništva – sposobno je komunicirati na maorskom na svakodnevnoj bazi, dok samo 9% Maora posjeduje stvarnu tečnost i potpunu jezičnu kompetenciju. Usto, dojma sam da je maorski izgovor engleskoga još netransparentniji od uobičajenog novozelandskog izgovora. Novozelandski engleski je doživio pomak vokalskog trokuta, pa je tako već spomenuto kratko srednje i (fonetski zapisivano kao [j]) pomaknuto unatrag, tako da live zvuči kao luve; e je pak pomaknuto uvis i postalo zatvorenije, pa riječ left u izgovoru zvuči kao lift; dok je otvoreno e (fonetski zapisivano kao [ć]) postalo obično e (pa su bad i bed homonimi). A Maori još uglavnom imaju neke svoje dodatne osobine u izgovoru, koje ne mogu jasno definirati, ali čuo sam da mi zvuče totalno nerazumljivo. Inače, maorski, kao i većina polinezijskih jezika, ima prilično siromašan glasovni inventar – 5 vokala, s razlikovnom kategorijom duljine, te još 10 konsonanata. Ostale glasove zamjenjuju onima koji njima zvuče najbliže. Tako imena mjeseci u godini, ako su posuđena iz engleskoga, zvuče: Hnuere, Ppuere, Mehe, perira…i tako dalje, jasni su vam razmjeri prilagodbe.
Do Rotorue treba oko 4 sata vožnje. Ja sam uglavnom pisao, iako su nakon izlaska iz Aucklanda krajolici postali stvarno prelijepi. Opet ono zdravo zelenilo. Ima tu ponešto od Engleske, ali ovo su ipak vulkanska brda, tako da su strmija i viša. A tek kad dođem na Južni otok, gdje će početi prava divljina, ovo je ipak još dosta napučeno područje… Zastali smo zakratko u Hamiltonu, gradu u koji ću svratiti na povratku, postoji ovdje jedan razvijeni sustav spilja, s posebnim bioluminiscentnim crvima koji žive u njima, a malo dalje od grada nalazi se i filmski set naselja Hobbiton, izgrađen za potrebe snimanja filmova iz serijala Gospodar prstenova i Hobbit, koji je danas turistička atrakcija. Kako ću doznati, tamo se može doći i izletima iz Rotorue, koja je čak bliža od Hamiltona. No nekako bi me više zanimalo vidjeti stvarne čudesne pejzaže prirode Novog Zelanda, nego konstruirane rupe u zemlji s vratima (u koje se ni ne može ući, budući da se to koristilo samo za eksterijere, interijeri su se snimali u studiju u Wellingtonu). Ako mi ostane vremena, možda, ali nije mi među prioritetima.
Bus me ostavlja u centru Rotorue, koja je u biti planski sagrađen grad i ima sličnu atmosferu kao i Alice Springs. U oba sam grada došao kad je bila nedjelja, tako da su izgledali još mrtvije nego inače. Upućujem se do hostela, koji je dvije ulice dalje, na recepciji je tip koji bi mogao biti Maor, kasnije će ga odmijeniti cura koja je definitivno Maorka, to joj se nepogrešivo vidi na faci. Rotorua je središte maorske kulture na Novom Zelandu, 37,5% stanovnika su Maori. Ova druga cura se inače baš ne zna našminkati i rezultat je prilično neugodan. Naime, Maori imaju blago kose oči (jer u konačnici, kao i svi malajo-polinezijski narodi, potječu iz jugoistočne Azije), a cura je usto malo jače građe i ima široko lice, te onda još stavi svijetlu (zlatnu) šminku na donji rub kapka, valjda da istakne trepavice. Ukratko, lice joj izgleda kao da ima Downov sindrom.
Hostel je čist i uredan, dormitorij u kojem odsjedam im 6 kreveta, od kojih su na trima neki Nijemci. Nakon što sam se pofriškao krećem u razgled. Današnje ću popodne posvetiti gradu, taman mi je tih nekoliko sati (još uz ručak u irskom pubu, nekakvu akciju pive i pastirske pite za 15 dolara, te cheesecake od Bailey'sa) dovoljno za obići sve što se može vidjeti u gradu (ili, bolje rečeno, njegovoj najbližoj okolici, jer se u gradu ne može vidjeti gotovo ništa). Sutra ću se pak posvetiti geotermalnim čudesima okolice grada, kao i maorskoj kulturi.
Službeno maorsko ime grada je Te Rotorua-nui-a-Kahumatamomoe, tj. „Drugo najveće jezero Kahumatamomoea“ (Kahumatamomoe je bio jedan od ranih maorskih istraživača Novog Zelanda), a leži na obali istoimenog jezera (premda se ukupno oko Rotorue nalazi čak 17 jezera). Europljani su ponešto skratili izvorno ime, pa europska verzija jednostavno znači „Drugo jezero“. Grad ima oko 57 000 stanovnika i smatra se svojevrsnom prijestolnicom aktivnog turizma na Novom Zelandu. Osnovan je 1883., kao kupališno mjesto, s obzirom na to da su se dotada već pročule priče o sumpornim izvorima u ovom području. 1893. do grada je stigla i željeznica, što je pomoglo njegovom razvitku. Poznata kao Sumporni grad, Rotten-rua (aluzija na pokvarena jaja po kojima smrdi zbog sumpornih isparavanja), ali i Roto-Vegas (da li zbog strelovite preobrazbe iz selendre u grad ili nečeg drugog, ne znam), i dalje je u biti ostala uspavani mirni provincijski gradić, kakvih nalazimo u velikom broju po Australiji ili SAD-u. Iz Rotorue je inače onaj Sam, Novozelanđanin koji je frend od Ting i kojeg sam preko nje i upoznao onda u Bangkoku, ali više nisam ništa čuo o njemu, tko zna je li došao u Mongoliju i tamo se nastanio?
Uz rub jezera nalazi se veliki park, nazvan Government Gardens, u kojem se već vide lokalne geotermalne pojave, osjeća se smrad sumpornih isparavanja, čuje se grgoljenje termalne vode… Sama je obala jezera ograđena, budući da je ovdje površina zemlje vrlo tanka i lako možete propasti u neku od podzemnih šupljina ispunjenih kipućom vodom ili otrovnim plinovima. Rotoruanski su termalni izvori prethodili gradu, postoje priče o Maorima ali i prvim europskim useljenicima koji su se kupanjem u tim smrdljivim lokvama izliječili od raznih boleština. Danas postoji kupališna infrastruktura, nekad ste si jednostavno sami iskopali rupu u zemlji i brčkali se u njoj. Ako zanemarite smrad sumpora, priroda je prekrasna, naročito kada se udaljite iz zaljeva u najjužnijem dijelu jezera, gdje je voda zelenkastobijela, i izgleda prilično prljavo (i zove se Sulphur Bay, što objašnjava neke stvari). Mnogi ovuda džogiraju, iako mi nije jasno zašto to rade u tom smradu. Uz obalu se nalazi i igralište za golf, brojne kolonije ptica nastanjuju obale jezera (galebovi, crni labudovi, divlje patke i guske…), po njemu se možete voziti i razglednim brodom, ili ga nadletjeti panoramskim letovima… Probao sam temperaturu vode, očekujući toplinu, ali zapravo je obično hladno jezero. Prave termalne izvore ću obići sutra.
Kao što sam rekao, tih mi je nekoliko sati popodnevne šetnje bilo dovoljno za vidjeti grad Rotoruu, sutra ću se posvetiti okolici. Navečer sam se još malo prošetao u potrazi za nečim što je otvoreno, pronašavši jedan pub u kojem su mi konačno, po prvi puta otkako sam u Australiji i Novom Zelandu (te tek drugi puta na putovanju – nakon Dalata, naime) poslužili pavlovu. Spomenuo sam da se oko pavlove – voćne torte od bezea sa šlagom – spore Australija i Novi Zeland, budući da je ista napravljena za turneju ruske balerine Ane Pavlove po tim dvjema zemljama 1920., a navodno joj je prvi puta poslužena u Wellingtonu, iako Australci tvrde da je autor recepta bio Australac. Pomalo je to kao svojatanje Nikole Tesle, nema neku praktičnu svrhu osim ponosa što je nešto „ naše“. Štoviše, ova rotoruanska pavlova je bila lošija od dalatske, a Novozelanđani se kunu da nema do domaće. Morat ću se ipak aktivnije usredotočiti na Couchsurfing, možda me netko počasti…
Prvi sutrašnji izlet počinje u 9.15, trebali bismo se vratiti do 3.45, potom u 4.15 imam večernji, kulturni program. Predstoji mi naporan dan, pa odoh na počinak…
komentiraj (0) * ispiši * #
Otok vrijedan posjeta
nedjelja , 17.01.2016.Za zadnji dan u Aucklandu (barem što se prvog navrata tiče) imao sam nekoliko mogućnosti, mogao sam otići u zoološki vrt, u srednje daleku okolicu, možda čak i na poluotok Coromandel ili u Bay of Islands, ali kako rekoh, putovanje je kao švedski stol, ne možeš odabrati sve i uvijek se osjećaš blesavo kada ti netko kaže „ali šteta je da nisi vidio još i to“, jer ti je žao odbiti preporuku, ali jednostavno ju vremenski, ili financijski, ili iz tko zna kojega razloga ne možeš prihvatiti. I onda si čak pomalo i ljut na tu osobu što ti stavlja bube u uho i podsjeća te da postoji još mnogo stvari vrijednih gledanja, a ti pomišljaš jesi li donio ispravne odluke da vidiš to što vidiš. I tako sam se ja odlučio za izlet na Waiheke, otok u zaljevu Hauraki, omiljeno vikend izletište Aucklanđana, od kojih mnogi tamo imaju i vikendice. Otok je poprilično velik (ima 92 km2) i treći je najnapučeniji na Novom Zelandu (nakon dvaju glavnih). Usto se u zadnje vrijeme počeo pojavljivati na raznim popisima najpoželjnijih svjetskih destinacija. Razlog je njegova mediteranska klima uslijed koje na otoku uspijevaju vinova loza i masline (proizvodi se najpoznatije novozelandsko djevičansko maslinovo ulje), a tu su i plaže koje mame mnoge turiste na kupanje u moru koje je mnogo čišće od onoga na plažama pored samoga grada.
Do Waihekea iz centra grada vozi hidrogliser koji vas za malo više od pola sata prebaci do 17,5 km udaljena otoka. S hidroglisera se otvaraju brojni spektakularni vidici grada i luke, pa kasnije okolnih obala i otokâ, sve dok naposljetku ne uplovite u luku Matiatia na zapadnoj glavi Waihekea. Onaj komu se stvarno žuri može umjesto brodom ići i helikopterom, postoje redovni letovi između grada i otoka. Po dolasku na otok dočekuju vas autobusi koji vas razvoze dalje, imate i organizirane vinske ture uz degustacije… Ja sam se ukrcao u autobus broj 1, koji me na kraju odveo skroz do plaže Onetangi, otprilike na sredini sjeverne obale otoka. Nisam ponio opremu za kupanje, nekako si mislim da novozelandsko more nije meni ugodne temperature, a ono što sam ugazio u plićak mi je to i potvrdilo – temperatura je slična Jadranu. Prvo sam se instalirao u obližnji restoran, gdje sam pisao, čekajući da žega popusti (na otok sam došao oko pola 3, u Onetangi oko 3 – ujutro sam malo dulje spavao :D ). Trebalo je oko sat vremena da se pojavi konobar (najozbiljnije – ima ih valjda 5 u ne prevelikom restoranu, ali meni nitko nije navratio, onda sam čisto iz kurioziteta htio vidjeti hoću li moći sjediti ovdje 2 sata, a da me nitko ne oslovi), a kad sam naručio pizzu, za jezivo skupih 25 dolara (jer se plaća lokacija, naravno), dobio sam malu. Doista, što se hrane tiče, Novi Zeland i Australija nisu neka sreća – hrana po restoranima je skupa, a i izbor je uglavnom amerikanski stil, uz ponešto etničke hrane azijskih naroda. Australija još kako-tako, po većim gradovima ima raznih etničkih restorana, na Novom Zelandu vas uglavnom očekuje fish 'n' chips, hamburgeri, pizza i razne pržotine.
Nakon što sam završio s ručkom i tekstom bio sam spreman za obilazak otoka – zato sam uostalom i kupio autobusni pokaz za cijeli dan, uključen u cijenu karte za brod – ali tada sam shvatio da po voznom redu idući bus s moje stanice polazi tek za sat vremena. Iako zadnji brod za Auckland ide oko ponoći, ipak ne bih htio provesti čitavu večer na otoku, tim više jer će iza 9 pasti mrak, pa umjesto da dreždim sat vremena čekajući na idući bus, krećem pješice po dužotočnoj cesti prema 11 km udaljenoj Matiatiji. Trebat će mi dakle kojih 2,5 sata. Da sam došao ranije, mogao sam izvidjeti i istok otoka, ovako ću se samo vratiti na polazno mjesto, usput uživajući u prekrasnim pejzažima.
Waiheke znači „curkajuća voda“. To je pomalo ironičan naziv, budući da na otoku baš nema puno izvora pitke vode (iako ima ponešto manjih vodotoka), a glavnina vodoopskrbe doista dolazi od „curkajuće vode“ – naime, od kišnice. Stoga u ljetnim mjesecima, kada se kiša prorijedi, znade biti problema s vodom. Na otoku živi oko 8400 ljudi (ne računajući vikendaše), te je to najgušće naseljen novozelandski otok. Većina stanovnika živi na zapadnoj strani, na istoku su uglavnom vinogradi i privatne farme. Otok je poznat po svojim vinskim festivalima i vinskim cestama. Troškovi života su veći nego na kopnu, čak i u odnosu na skupi Auckland. Unatoč tomu, otok je omiljeno mjesto za život umirovljenikâ i različitih kreativaca, a njegovi krajolici, po onome što sam vidio tijekom tih 2,5 sata šetnje, doista su inspirativni. Po svojoj prirodi, otok podsjeća na neke dijelove Hrvatske, u unutrašnjosti čak pomalo i na Gorski kotar, s proplancima i šumama crnogorice. Od životinja sam viđao krave, ovce, ali i – ljame. Morat ću pomnije istražiti, ali već sam na nekoliko mjesta vidio plišane figurice ljama, tako da me ne bi čudilo da je na Novi Zeland uvezena populacija andskih ljama kako bi se obogatila industrija vune (doista, kasnije sam našao podatak da su još u 19. stoljeću po prvi puta na Novi Zeland uvezene ljame i alpake, ali da je masovniji uvoz bio sredinom 1980-ih, iz Čilea). Osim ljama, još je jedna životinja izvor krzna kojim se na Novom Zelandu obogaćuje vuna – četkastorepi oposum, životinja unesena iz Australije, koja se zbog nedostatka prirodnih neprijatelja namnožila po novozelandskim šumama i sada je štetočina. Stoga ih se trudi na sve načine držati pod kontrolom, a jedan od njih je i odstrel radi krzna. Drugi je naravno trovanje nekakvim pesticidom, a postoji i politička stranka kojoj je jedini cilj zabraniti upotrebu tih pesticida (uvijek su me fascinirale stranke kojima se čitav program vrti oko jedne stvari – npr. reforme javne uprave i slično).
Otok je dosta brežuljkast (iako najviša točka nije osobito visoka – samo 231 metar), što daje vrlo slikovite pejzaže, s brojnim vinogradima i maslinicima na padinama, dok su plaže gotovo sve pješčane. Na istoku se otoka mogu vidjeti i ostatci ratnih bunkera i topovske bitnice, postavljenih ovdje za zaštitu od Japanaca u Drugom svjetskom ratu. Naselja na otoku dosta su razbacana, ne postoji striktna podjela na naseljeno i nenaseljeno područje, tek po nekoliko stotina metara razmaka među pojedinim objektima. Prošao sam i pored muzeja Waihekea, u to vrijeme već zatvorenog, ali koji osim glavne zgrade obuhvaća i selo od „tradicionalnih“ kuća, koje se svode na nekoliko klasičnih kućica sagrađenih od drvenih dasaka, kakve se uobičajeno viđaju po predgrađima američkih, australskih i novozelandskih gradova. Ne znam što je sve točno prikazano u muzeju, našao sam podatak da se bave prikazom procesa obrade vune i sličnih tradicionalnih obrta, ali, kako rekoh, bio je zatvoren. Prošao sam potom i pored „hrama neslužbene novozelandske religije“, igrališta za ragbi. Ragbi je važan dio novozelandske kulture, neslužbeni nacionalni sport koji igraju jednako i Europljani, koliko i Maori. Novozelandska nacionalna reprezentacija, poznata i kao All Blacks, zbog dresova crne boje sa siluetom grane srebrne paprati, aktualni je svjetski prvak i prva reprezentacija u povijesti koja je uspjela obraniti naslov. U zemlji djeluje preko 500 klubova, s oko 140 000 registriranih igrača, što znači da u prosjeku svaki 32. Novozelanđanin igra ragbi. All Blacks su poznati po haki, maorskom plesu koji plešu prije svake utakmice. Iako se haka obično smatra ratničkim plesom, to nije točno, može biti riječ o plesu dobrodošlice, odavanja počasti (haka se znade izvoditi i na sprovodima), pokazivanja trijumfa i slično. Inače, crna boja dresova je simbolična – simbolizira žaljenje zbog poraza njihovih protivnika. :D Od imena All Blacks izvedeni su razni drugi nadimci novozelandskih sportskih reprezentacija: All Whites (nogomet), Tall Blacks (košarka), Black Caps (kriket), Ice Blacks (hokej na ledu), Black Sticks (hokej na travi)… Ženske reprezentacije u svom imenu obično imaju ferns („paprati“).
Naposljetku sam stigao na brod u 8 za natrag, u protivnome bih morao čekati onaj u 9.30. Svaki ima svojih prednosti, ovaj raniji mi je omogućio fotkanje zalaska sunca nad Aucklandom, onaj kasniji bi mi omogućio bilježenje noćne panorame. Možda nisam iskoristio Waiheke koliko sam mogao, ali opet, opremu za kupanje nisam ponio, a obilaženje vinarija je preskup sport (iako postoje ture za stotinjak dolara – što je za novozelandske pojmove relativno jeftino). Jedno od vina, sauvignon blanc, sam igrom slučaja probao te večeri u hostelu. Naime, nakon što sam se vratio i prebacio slike na internet, otišao sam još u jednu obližnju pivnicu, riješio dvije pive i jedan tanjur s mini-samosama, a potom se vratio u hostel u nakani da što bolje iskoristim noć prije sutrašnjeg puta. No naletio sam na Ivana, koji me pozvao da im se pridružim na druženju na požarnim stepenicama, gdje sam upoznao još jednog Hrvata, Antu s Korčule, koji ovdje radi, ali ne na working holiday vizi, već je dobio radnu vizu na dvije godine. On je inače prehrambeni biotehničar, tako nešto, te ovdje radi nešto u vinarskoj industriji, pa tako dobiva dosta tih vina na testiranje, a višak mu ostane za osobnu konzumaciju. I sada je donio nekoliko boca, pa sam si natočio jednu čašu sauvignona. Što se tiče ostale dvojice, Mario će već u ponedjeljak krenuti u Christchurch, Ivan će još ovaj tjedan biti u Aucklandu, ja bih pak u Christchurch isto trebao stići početkom idućeg tjedna, sve ovisi koliko ću još ostati u pojedinima od preostala 4 mjesta na Sjevernom otoku. Na kraju sam legao iza 3, a dižem se u 8, kako bih se u miru spakirao. Dok sam neke stvari već navečer smještao u prtljagu, primijetio sam da su mi nestale bokserice koje mi je Qantas dao zajedno s majicom. Možda su slučajno pale s ruba kreveta, pa ih je onaj drugi tip (onaj koji je zatvarao prozor, a jutros se pokupio) spakirao, možda ih je odnijela čistačica, možda ih je netko popalio – ali zašto bi itko uzeo bokserice? OK, jest da su kul jer imaju na sebi logo Qantasa, ali ipak… Baš je zaredalo sad s tim nestajanjem stvari, dobro, za bokserice se nisam vezao, nisam ih ni obukao, no svejedno mi nije drago. Još jedna čudna stvar – večer prije u sobu nam je došla neka cura, ostavila stvari, zauzela jedan krevet i otišla. Tu noć nije spavala u sobi. Pojavila se opet ujutro, prepakirala neke stvari, opet nešto stavila na krevet (ovoga puta drugi) – i opet nekamo nestala, te je navečer opet nije bilo u sobi. Stvarno kao kolodvor… Ante inače ne živi u našem hostelu, ali je obično praksa da redovni posjetitelji (unatoč zabrani ulaska istih u hotel navečer) tako ulete u neku sobu gdje ima slobodni krevet, pa tamo skvotiraju jedan od njih. Tako sam mu spomenuo da sigurno imamo jedan slobodan krevet u sobi, te se on ove noći uvalio u njega. Eto, i to je došlo kraju, 5 noći u Aucklandu koje su započele poprilično frustrirajuće, još se uvijek nadam da će ovi na aerodromu nešto skemijati za vreću. Ono što je pomalo tužno jest da će sljedeći put kad vidim Auckland to biti na samom kraju… S jedne mi se strane ide u Hrvatsku, s druge strane to znači da putovanje neminovno dolazi svom kraju, a ipak je to 10,5 mjeseci svakodnevnog druženja, preko pola svijeta. Pomalo obiteljska atmosfera na stranici (uz Muppete koji podbadaju :D ). No, nema predaje, do leta natrag je još 31 dan…
komentiraj (0) * ispiši * #
Prevlaka
subota , 16.01.2016.Kako rekoh, Auckland leži na prevlaci, i to između luke Waitemata, dijela zaljeva Hauraki, koji pripada Tihom oceanu, te luke Manukau, koja je zaljev Tasmanovog mora (koje je tehnički također dio Tihog oceana, ali nema veze). Prevlaka je najuža na istočnom i zapadnom kraju, gdje su dvije vodene površine udaljene 1,5-2 km. Prevlaka je posuta s nekoliko vulkanskih stožaca, među kojima se osobito ističu Maungawhau/Mount Eden (najviša točka na prevlaci), te Maungakiekie/One Tree Hill, malo istočnije. Poprijeko prevlake vodi 16 km duga pješačka staza, obilježena ne pretjerano čestim i ne pretjerano uočljivim oznakama, koju sam ja odlučio prijeći biciklom. Za hod se računa da je potrebno koja 4 sata, meni je za vožnju trebalo oko 3 sata, zato što sam na nekim mjestima gurao bicikl, jer je bilo prestrmo, a morao sam ga čak i nositi po stepenicama i prebacivati preko ograde u visini pojasa (što je bilo osobito zanimljivo, jer sam usto imao i ruksak i fotoaparat, koji su mi naravno otežavali posao, srećom je bicikl vrlo lagane konstrukcije).
Ovoga puta sam odlučio krenuti rano i osvanuo u iznajmljivačnici već u cik zore, u pola 12. Prije toga sam izlazeći iz hostela zavirio u sobu pored recepcije, vreća se nije pojavila, a šef (onaj Etiopljanin) mi je rekao da često, ako nema prtljažne markice na nekom od predmeta koji otpadnu, oni to jednostavno bace ili nekamo zature. Mislim, to je nešto što bih očekivao u Pakistanu, ali ne i na Novom Zelandu, gdje je tu svetost privatnog vlasništva? To bi čak trebalo biti utuživo. Svejedno, pričekat ću još, a pokušat ću kontaktirati i Qantas.
Najam bicikla ovoga je puta 30$, jučer je bio 20$ za 2,5 sata. Bolji cost benefit. Sjedam na prilično neudobno sjedalo (ispočetka nije, no do kraja vožnje ću već pošteno osjećati stražnjicu) i odvozim se do luke, gdje je početna stanica ture. Prve tri stanice nalazim relativno lagano, ali na trećoj više nema stupa s oznakom kamo dalje, pa se moram snalaziti preko internetske stranice. Ukupno sam u četiri navrata krivo skrenuo, ali bih se na kraju uvijek izvukao zahvaljujući karti. Doista bih očekivao da su te oznake malo transparentnije… Staza vodi uglavnom kroz stambene četvrti obiteljskih kuća, iz kojih se može vidjeti da je Auckland miran grad za obiteljski život, ali pomalo dosadan. Ne znam, čudno je to – što sam stariji, sve me više privlači život u gradovima srednje veličine, i to mi ne bi smetalo, ali faktor geografske izolacije (odnosno, njenog nedostatka) je ono što po mom mišljenju daje presudnu prednost Europi čak i pred Australijom, a kamoli pred Novim Zelandom. Dok sam bio u Australiji, osjećao sam tu atomiziranost, po kojoj do prvog većeg susjednog grada najbrže dođeš za kojih 2 sata leta, ali u Australiji barem imaš relativnu prostornost, ako poželiš, možeš se voziti satima, razgledavati taj Lebensraum. Novi Zeland je čitav velik kao Victoria. Ali nije da je zbog toga klaustrofobičan, koliko zbog toga da ti do prve susjedne države treba 3 sata leta. Tako je i u Australiji – da bi uopće došao do Indonezije iz najnapučenijeg dijela države, jugoistoka, treba ti kojih 5-6 sati leta. U Europi, za manje od toga stigneš iz Zagreba na Island avionom (OK, možda i ne, jer moraš presjedati), a ako sjedneš u auto, možeš danas komotno i do Venecije. U tom pogledu kulturnog i etničkog šarenila, Europa je nenadmašna. Svakako, postoje krajevi gdje ima sličnosti, npr. u Indiji, ali prometna infrastruktura to otežava. Dakle, da živim na Novom Zelandu ili u Australiji, to bi mi jako nedostajalo, ta mogućnost da sjednem u vlak i za tri sata od Zagreba mogu sići u Sloveniji, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini… Za nas koje, kako Hrvoje Ivančić kaže, korijenje, koje nam noge počnu puštati ako smo predugo negdje, škaklja po tabanima i tjera nas na pokret, Australija i Novi Zeland su jako nezgodno smještene zemlje.
Na svom pedaliranju prvo prolazim kroz Auckland Domain, najveći i najstariji park u gradu, stvoren 1840-ih, također u jednom od vulkanskih kratera. Danas se u njemu nalazi aucklandski botanički vrt, ali i Aucklandski ratni muzej, koji unatoč svom imenu nije samo ratni, već opći muzej, s odličnom zbirkom primjeraka maorske materijalne kulture, prirodoslovnom i umjetničkom zbirkom. 1940., za stogodišnjicu Novog Zelanda, planirana je izgradnja velike aleje kroz park, Centennial Drivea, ali se to nije nikad realiziralo zbog rata. 1913. u parku je održana i Svjetska izložba. Gotovo posvuda uokolo nalaze se razne zgrade aucklandskog sveučilišta, koje je najveće na Novom Zelandu – Auckland je uza sve ostalo i studentski grad, s preko 40 000 studenata. Nastavljam na Maungawhau/Mount Eden, 196 metara visok vulkanski vrh s kojeg puca pogled na Auckland i okolicu. Vrh je okružen s nekoliko kratera, danas ispunjenih travom, koji ne izgledaju nimalo zastrašujuće, dapače, izgledaju kao idealno mjesto za sanjkanje, kada ne bi bio zabranjen pristup (i kada bi postojao nekakav ski-lift, jer su stranice kraterâ dosta strme – i, naravno, kada bi u Aucklandu padao snijeg, što se događa jednom u nekoliko desetljeća i nikad se ne prima). Englesko ime brda nije po Rajskom vrtu, već po onom istom Georgeu Edenu po kojem se zove i cijeli grad. Maorsko ime znači „Brdo drva whau“ (riječ je o jednom od brojnih novozelandskih endema). Na vrhu je razgledna platforma, odakle se lijepo vidi i Maungakiekie i spomenik na njegovom vrhu. Spuštam se s Maungawhaua pored Government Housea, zgrade u kojoj stoluje generalni guverner Novog Zelanda (koji je trenutno Maor, Jerry Mateparae), a potom kroz mirne stambene kvartove, uz dva kriva skretanja, dolazim do Cornwall Parka, usred kojega se uzdiže Maungakiekie. I on je vulkanski vrh, visok 182 metra, od velike simboličke važnosti za Maore, ali i za ostale Novozelanđane. Ovdje se u razdoblju prije dolaska Europljana nalazila najveća maorska tvrđava (p) na Novom Zelandu, u kojoj je živjelo i do 5000 ljudi. Danas se na vrhu brda nalazi obelisk kojemu je prvotna namjera bila memorijalna. Naime, John Logan Campbell, čovjek kojeg se smatra „ocem Aucklanda“ (i koji je pokopan u grobu odmah pored obeliska) smatrao je da će Maori s vremenom izumrijeti kao narod, a da će im taj obelisk onda odati počast (!, naravno, prvo ćete ih istrijebiti, a onda im odati počast). Kako se to nije dogodilo do 1930-ih, kada je započela gradnja obeliska, netko je predložio da to bude spomenik stogodišnjici Sporazuma iz Waitangija. On je na kraju i dovršen do 1940., ali je u skladu s maorskim običajem da se svečanosti ne održavaju u doba krvoprolića njegovo otvaranje odgođeno za 1948. Inače, ime One Tree Hill dolazi od činjenice da se do 1852. na vrhu nalazilo osamljeno drvo pMhutukawa, koje je posjekao jedan od europskih doseljenika, bilo za ogrjev, bilo kao čin vandalizma. Maori međutim tvrde da je u pitanju bilo sveto drvo tMtara. Kasnije je u nekoliko navrata bilo pokušaja da se posadi zamjensko drvo, no bilo koje domaće novozelandsko drvo koje bi posadili ubrzo bi usahlo, preživljavalo je samo drveće unesenih vrsta, koje su pak Maori u dva navrata napadali, kao simbolično ukazivanje na nepravde koje su Europljani nanijeli Maorima i njihovoj zemlji. Trenutno na vrhu nema drveća (zato ga zovu i None Tree Hill), ali nakon što je 2014. postignut sporazum o povratu zemlje Maorima, ove bi godine trebao biti posađen šumarak pMhutukawâ. Inače, ime brda poslužilo je kao inspiracija za istoimenu pjesmu grupe U2, koja je pak dala ime američkoj tinejdžerskoj TV seriji. Na padinama One Tree Hilla nalazi se i aucklandski opservatorij.
Odavde put vodi uglavnom nizbrdo do zaljeva Onehunga, na obali Tasmanova mora, gdje poprilično nespektakularno završava pored neke bare. Budući da nemam ovdje osobito puno za raditi, upućujem se sada kraćim putem natrag do Aucklandskog ratnog muzeja, taman ga stignem brzinski pogledati prije no što se u 5 nacrtam natrag u iznajmljivačnici bicikala. Muzej je smješten u impresivnoj neoklasicističkoj palači iz 1929., smještenoj na obodu nekadašnjeg vulkana, ponad Auckland Domaina. Na platou pred muzejom je smješten Kenotaf, spomenik neznanom junaku, okružen natpisom „ova zemlja je posvećena, ne hodajte po njoj, osim za ceremonije“. Čime je posvećena? Ova zemlja je oteta Maorima, a potom je na njoj izgrađen spomenik Novozelanđanima poginulima za tuđe interese. Ako je do ičega, onda bi sami Maori trebali dignuti taj spomenik u zrak. Muzej obuhvaća tri etaže, u prizemlju je etnološko-arheološka zbirka posvećena Maorima i njihovom naseljavanju Novog Zelanda, kao i poveznicama s ostalim narodima Polinezije, retrospektiva novozelandskog dizajna, kao i privremena izložba posvećena povijesti Air New Zealanda. Na prvom je katu prirodoslovna zbirka, u kojoj se osobito ističu preparirani primjerci novozelandske ptičje faune, prvenstveno kivija, koji je možda najpoznatiji simbol Novog Zelanda (toliki da je čak dao i nadimak po kojem se Novozelanđani prepoznaju u svijetu), ali i moe, najveće ptice koja je ikad živjela. Polinezijska riječ moa inače znači jednostavno „kokoš“, no moe nisu imale veze s kokošima, srodne su s južnoameričkim pticama iz red tinamua, a zanimljivo je da za razliku od ostalih neletačica nisu imale čak ni zakržljala krila. Iako ih se često prikazuje uspravno, kako bi se naglasila njihova visina, moe su vjerojatno većinu vremena, slično kivijima, svoju glavu držale ispruženu paralelno sa zemljom, budući da su bile biljojedi i brstile lišće. Jedini predator koji ih je mogao ozbiljnije ugroziti bio je Haastov orao, inače najveća vrsta orla, s rasponom krila od oko 3 metra i težinom do 15 kg. No nisu bile spremne na nove dvonožne došljake koji su ih nemilosrdno lovili. Moe su istrijebljene do sredine 15. st., a izumro je i Haastov orao, koji je ostao bez izvora hrane. No preostao je dovoljan broj materijalnih ostataka da se može otkriti moin genom, što daje nadu u mogućnost kloniranja. Naravno, postoje anegdotalni zapisi svjedoka koji su viđali moe žive u divljinama krajnjeg jugozapada Južnog otoka, no to se zasada odbacuje kao prevara. Postojalo je inače 6 rodova i 9 vrsta moa, a latinsko je ime Dinornis (grč. „strašna ptica“), što ukazuje na njenu veličinu. Vjerojatno su se mogle glasati, proizvodeći dubok zvuk sličan emuima.
Osim biološke zbirke, u prirodoslovnom se odjelu nalazi i dio posvećen vulkanizmu, onomu od čega na Novom Zelandu ne možete pobjeći. Postoji čak i soba u kojoj možete pogledati simulaciju (s popratnim efektima, poput potresa) što bi se dogodilo da se u Aucklandu upravo sada probudi vulkan. Budući da je riječ o bazaltnoj lavi, koja se kreće vrlo brzo, stanovništvo bi imalo malo vremena za evakuaciju, iako postoji uigrani sustav mjera u slučaju najgoreg. Simulacija predviđa buđenje podmorskog vulkana u luci, ali vulkanolozi više sumnjaju na Devonport, lokalitet sjeverno od centra grada, s druge strane luke.
Zbog nedostatka vremena, a i nesklonosti takvoj tematici, propustio sam drugi kat, na kojem je smještena zbirka posvećena ratovanju, kako kolonijalnog Novog Zelanda, tako i Maora. Umjesto toga, vraćam se svom biciklu, koji sam sparkirao pred muzejom, shvaćajući da ga uopće nisam zavezao oko štange, nego sam jednostavno lanac zataknuo sâm u sebe. Ali ovo je Novi Zeland, tu ne kradu bicikle, samo vreće za spavanje.
Vraćam bicikl na vrijeme, odlazim još na ručak u jednu tavernu, potom odvagujem isplativost nečega što sam vidio u iznajmljivačnici. Tamo naime imaju brošuru posvećenu InterCity autobusnom pokazu, koji omogućava lakše i jeftinije putovanje busom po Novom Zelandu. Kupi se određen broj sati (maksimalno je 60 sati za 449 dolara), te vam se onda prilikom svake rezervacije skida određen broj sati s te kvote. Ako vam nije dovoljno, uvijek možete nadoplatiti još sati, a nepotrošeni višak možete i prodati natrag. Izračunao sam po priloženoj karti koliko bi mi sati trebalo za ono što namjeravam obići tijekom ovih 5 tjedana, i zaključio da mi je 60 sati taman. A kad podijelim s brojem putovanja, to je oko 24 dolara po putovanju, što je jeftinije od mnogih pojedinačnih karata. Evo, već za Rotoruu individualna karta košta 30-ak dolara (koštala bi manje da sam ju kupio ranije), a imam fleksibilnost promjene itinerera do 2 sata prije polaska. Pokaz nije fizički dokument, u ovoj zemlji to sve ide elektronički (Novi Zeland je inače jedna od zemalja s najvećim brojem kartičnih transakcija na svijetu, gotovo nitko ne nosi novac). Kupujem pokaz i odmah bukiram i kartu za Rotoruu za nedjelju, ipak sam se odlučio već u nedjelju otisnuti dalje, stigao sam danas u muzej, nema potrebe da dulje ovdje dreždim, a ionako se još vraćam u Auckland na kraju puta, pa ako mi još nešto vrijedno padne na pamet ili ne stignem sada, stići ću obići tada. Sutra još imam cijeli dan na raspolaganju…
Petak navečer u gradu donosi mnoštvo alkoholiziranih ljudi, ali i dulje radno vrijeme ugostiteljskih objekata, pa tako mogu popiti još cider prije spavanja. U sobu je došao novi cimer (opet će prespavati samo jednu noć i opet ne znam odakle je), koji je, kako ću utvrditi po večernjem povratku u sobu, jedan od onih ljudi koji zatvaraju prozore prije spavanja, čak iako u sobi spavamo trojica od kojih jedan, kako sam rekao, većinu vremena pušta vjetrove. Srećom da sada i ovaj zatvarač spava, tako da mogu nesmetano odškrinuti prozor prije nego utonem u san…
komentiraj (0) * ispiši * #
Zemlja dugog bijelog oblaka
petak , 15.01.2016.Iako se Novi Zeland i Australija često navode zajedno, čak dotle da ima ljudi koji misle da je Novi Zeland dio Australije (što i nije sasvim netočno, do 1840. je to stvarno i bio, tj. bio je dio Novog Južnog Walesa, a i australski ustav još uvijek dopušta Novom Zelandu mogućnost priključenja Australiji – ne znam doduše što o tome kaže novozelandski ustav, premda dotični zapravo ne postoji kao jedinstveni dokument, postoji samo Ustavni akt iz 1986.), u stvari vjerojatno na svijetu nema različitijih susjednih komada kopna, po mnogostrukim faktorima. Australija je područje s jednom od najkontinuiranijih ljudskih populacija (u smislu nemiješanja s kasnijim pridošlicama – 40 000 godina Aboridžini su opstojali u gotovo potpunoj izolaciji, izuzev rubnih dodira s Melanežanima), dok je Novi Zeland posljednja veća kopnena masa na svijetu koju su ljudi naselili (Antarktiku ne računam, jer tamo nema stalnog stanovništva). Dok vas u Australiji i njenim okolnim vodama može ubiti sve, od hobotnice i meduze, pa do krokodila i morskih pasa, na Novom Zelandu nema otrovnih zmija, a postoje samo tri vrste otrovnih paukova – od kojih su dvije unesene iz Australije. U moru ima nešto otrovnih meduza i puževa, ali to je također uglavnom bezopasno za ljude. Dok su australski Aboridžini uglavnom miroljubivi, Novi Zeland nastanjuju ponositi Maori, jedni od najsurovijih ratnika koji su kročili zemljom. Dok je Australija u geološkom smislu najstariji kontinent, bez ikakvog vulkanizma i s vrlo slabom seizmikom, Novi Zeland je dio Cirkumpacifičkog vatrenog prstena, te ima i aktivne vulkane i potrese (posljednja dva su bila u Christchurchu 2011.) Sličnost postoji zasad još u zastavama, ali i to bi se od ožujka moglo promijeniti, budući da će se tad održati referendum o budućoj zastavi, tj. hoće li se zadržati stara kolonijalna, s Union Jackom i zviježđem Južnog Križa, ili će ju zamijeniti nova, također sa zviježđem Južnog Križa, ali i s granom srebrne paprati, jednim od simbola Novog Zelanda.
Novi Zeland (maorski Aotearoa – Zemlja dugog bijelog oblaka) obuhvaća 268 021 km˛, gdje živi preko 4,5 milijuna stanovnika. Smješten je u jugozapadnom dijelu Tihog oceana i zapravo je u geološkom smislu uz Novu Kaledoniju jedini veći dio potopljenog kontinenta Zelandije (dakle, nije riječ o pučinskom otočju). Obuhvaća dva velika otoka, Sjeverni (Te Ika-a-Mui – Muijeva riba; ika je srodno s malajskim ikan, što je također riba) i Južni (Te Waipounamu – Mjesto žada; katkada i Te Waka-a-Mui – Muijeva piroga), otok Stewart južno od Južnog otoka (zanimljivo je da je u prvo vrijeme Južni otok bio nazivan Srednjim, a otok Stewart Južnim), te nekoliko manjih otoka uokolo. Najbliže kopno Novom Zelandu su Nova Kaledonija, Fidži i Tonga, koji leže oko 1000 km sjevernije. Istočna obala Australije udaljena je oko 1500 km, a Tasmanovo more, koje ih razdvaja, u slengu se često naziva The Ditch (Jarak), aludirajući na „baru“ i „jezero“, koji se koriste za Atlantski i Tihi ocean. Glavni grad države je Wellington, najveći Auckland (oba na Sjevernom otoku), a najveći grad na Južnom otoku je Christchurch. Službeni jezici su engleski, maorski i novozelandski znakovni jezik, a oko 3/4 stanovništva je europskog porijekla. Starosjedioci Maori čine oko 15% stanovništva, uglavnom su koncentrirani u unutrašnjosti Sjevernog otoka. Najviši vrh je Aoraki/Mount Cook, s 3754 metra jedan od tri najviša vrha Oceanije (za razliku od drugih kontinenata, gdje je uglavnom jasno koji je najviši vrh – s izuzetkom Europe, gdje zbog fluidnosti njene istočne granice to može biti ili Mont Blanc ili Elbrus na Kavkazu – najviši vrh najmanjeg kontinenta problematičan je; ako naime uzimamo u obzir samo kontinentske mase, onda je najviši vrh Mount Kosciuszko u Australiji, ako pak gledamo geopolitičku Oceaniju, onda je to Aoraki, a ako gledamo geološki sve što ulazi u Oceaniju, onda je najviši vrh Puncak Jaya na Novoj Gvineji, iako se nalazi u njenom indonezijskom dijelu), u sklopu tzv. Južnih Alpa, planinskog masiva na Južnom otoku.
Geografska zabačenost Novog Zelanda uzrok je njegovu kasnom naseljavanju. Naime, seljenje malajo-polinezijskih naroda kroz Tihi ocean krenulo je vjerojatno s otokâ istočno od Nove Gvineje (Solomonskih otoka), potom na obližnji Fidži, pa Tongu, Samou, odakle su se vjerojatno račvali dalje – na sjever prema Havajima, na istok i jugoistok kroz otočje Tuamotu i sve do Uskršnjeg otoka, te s Tuamotua na jugozapad na Novi Zeland. Kad se točno doseljavanje Polinežana na Novi Zeland dogodilo, ne zna se sa sigurnošću, ali se vjeruje da je to bilo u drugoj polovici 13. st. Dakle, zamislite si na trenutak stvari koje ste učili iz povijesti – Belu IV. Mongoli tjeraju po Hrvatskoj, a na Novi Zeland još nije kročila ljudska noga! Kad su se Maori ubrzo iskrcali, potamanili su ovdašnju megafaunu, prije svega nekoliko vrsti divovskih ptica neletačica moa, koje su bile visoke i do 3,5 metra. I inače je flora i fauna Novog Zelanda prepuna endema, što je razlog zašto postoje toliko strogi propisi o biosigurnosti. Maori se danas smatraju jedinstvenim narodom, no oni su u biti podijeljeni u manje društvene jedinice nazvane iwi, što doslovce znači „narod“. Iwiji su se međusobno znali gložiti i ratovati, katkada i surađivati. Jedan odvjetak Maora odselio se u jednom trenutku na otočje Chatham (Rkohu, otočje istočno od Novog Zelanda, uz samu datumsku granicu, koje ima posebnu vremensku zonu, 45 minuta ispred novozelandskog kopna), gdje su razvili poseban etnički identitet, nazvan Moriori. Zbog ograničenih prirodnih resursa Moriorija nije bilo više od 200-tinjak, te su čak prakticirali kastraciju kao metodu populacijske kontrole. Moriorije su kasnije Maori podjarmili i pretvorili u svoje robove, ponašajući se prema njima gore nego što su se Europljani ponašali prema Aboridžinima – ubijajući ih i jedući (Maori su bili kanibali), tjerajući ih da vrše nuždu po svojim grobovima, zabranivši im da govore moriorski i da se međusobno žene i imaju djecu. Maorski su muškarci uzimali Moriorke za žene, a posljednji čistokrvni Morior umro je 1933.
Prvi Europljanin koji je ugledao obale Novog Zelanda bio je Abel Tasman 1641., i nazvao ga je Staten Landt, prema nazivu za otok na jugu Južne Amerike, za koji je vjerovao da je povezan s Novim Zelandom. Današnje ime dali su mu nizozemski kartografi 1645. Tasmanov susret s Maorima nije baš prošao srdačno, Maori su mu ubili 4 mornara. 10 godina kasnije do Novog je Zelanda doplovio James Cook, oplovio ga i kartografirao obale. Time je započela europska trgovina s Novim Zelandom, a dvije su robe imale presudni utjecaj na život Maorâ – krumpir, koji je revolucionirao poljoprivredu, i muškete, koje su revolucionirale maorsko ratovanje. U razdoblju od 1801. do 1840. vođeno je čak 600 bitaka u kojima se 30-40 tisuća Maora međusobno poubijalo, a još ih je oko 30 000 bilo porobljeno ili protjerano. Tijekom 19. st. počelo je europsko doseljavanje, i prije svega rad kršćanskih misionara, koji su naposljetku uspjeli pokrstiti većinu Maora. No s Europljanima su stigle i bolesti. Na kraju 19. st. populacija Maora iznosila je 40% one s početka stoljeća.
Novi je Zeland u početku bio priključen Novom Južnom Walesu. No kako su se u međuvremenu pojavili i Francuzi s interesima kolonizacije, a Britanci su formirali i Novozelandsku kompaniju s ciljem sustavnog naseljavanja i stvaranja „novog engleskog društva na južnoj polutci“, 35 maorskih poglavica sa Sjevernog otoka poslalo je britanskom kralju Vilimu IV. dokument o proglašenju neovisnosti i zatražilo njegovu zaštitu (nikad mi nisu bili jasni ti potezi – tražiš neovisnost, a onda to radiš pod zaštitom monarha iste države od koje tržiš neovisnost). Novi Zeland u to je vrijeme bio u limbu – nije bio kolonija, nominalno je pripadao Novom Južnom Walesu, imao je britanskog namjesnika, ali Maori su uglavnom bili prepušteni sebi i svojim međusobnim sukobima. No ta je deklaracija neovisnosti dovela do sklapanja čuvenog Sporazuma iz Waitangija, potpisanog 6. veljače 1840. Tim je sporazumom reguliran odnos između britanske krune i Maorâ, čime je Maorima priznato vlasništvo nad zemljom, ali su istovremeno postali podanicima britanske krune. Sporazum je kontroverzan jer njegova engleska i maorska verzija imaju drugačije formulacije – Britanci su tvrdili da Sporazumom imaju pravo na punu suverenost nad Novim Zelandom, dok su Maori vjerovali da ih Britanci samo štite od daljnjih kolonijalnih pretenzija, istovremeno im ostavljajući suverenost u njihovim unutrašnjim pitanjima. Britanci se naravno kasnije nisu pridržavali obveza preuzetih tim sporazumom, te je do 1970-ih postojao stav kako je sporazum imao svoju svrhu kada je potpisan, ali da su se kasnije okolnosti promijenile. Od 1960-ih Maori su počeli ukazivati na kršenja sporazuma i s vremenom postigli to da im se prizna zadovoljština i dadnu im se neke privilegije koje im je Sporazum jamčio. Novi Zeland je službeno postao samostalnom kolonijom 1841. 1852. je dobio prvu vladu, a 1854. i prvi saziv parlamenta. 1856. kolonija je dobila punu samoupravu, a kako su postojale bojazni oko separatizma Južnog otoka 1865. glavni je grad premješten u centralnije smješteni Wellington. Kako je raslo useljavanje u drugoj polovici 19. st. došlo je do sukobâ i otimanja maorske zemlje. Progresivna vlada Liberalne stranke koja je došla na vlast 1891. donijela je nekoliko ključnih odluka – 1893. Novi je Zeland postao prva država na svijetu koja je dala ženama potpuno pravo glasa, iduće godine uvedeno je obavezno posredovanje između poslodavaca i sindikatâ, dok je 1898. donesen prvi zakonski akt o općim mirovinama u Britanskom Carstvu. 1907. Novi Zeland postaje dominionom, još jedan važan korak prema samostalnosti. Potpuna neovisnost proglašena je 10. prosinca 1947. U to je vrijeme na vlasti bila laburistička vlada koja je uvela širok program socijalnih mjera i protekcionizam, čime je došlo do povećanog prosperiteta u razdoblju nakon neovisnosti. Ujedno je to pripomoglo doseljavanju Maorâ u gradove, razvitku postkolonijalne kritike eurocentrizma i preispitivanju odnosa prema Maorima i Sporazumu iz Waitangija. Iako je Novi Zeland u oba svjetska rata sudjelovao u borbama za Britance (opet ANZAC), danas vodi prilično pacifističku politiku (ipak je u Pacifiku!), pa je tako istupio iz ANZUS pakta, potjeravši američke vojne brodove iz svojih luka, a aktivno se zalaže protiv nuklearizacije Pacifika, pa je tako slao svoje ratne brodove u vode oko atola Mururoa, u Francuskoj Polineziji, gdje su Francuzi sredinom 90-ih izveli svoje posljednje nuklearne testove.
Od 1947. službeni je naziv države Kraljevstvo Novi Zeland (Realm of New Zealand). Kraljevstvo Novi Zeland dijeli se na Novi Zeland u užem smislu (tri glavna otoka, otočja Chatham, Kermadec, Three Kings i subantarktički otoci, Ross Dependency – novozelandski sektor Antarktike, te Tokelau), te na dvije države u slobodnoj asocijaciji s Novim Zelandom – Cookovi otoci i Niue. Potonje nisu članice Ujedinjenih naroda, ali imaju samostalnost u vanjskopolitičkim odlukama, pa je tako npr. Niue samostalno priznao Kosovo. :D Zbog podosta razbacanih vanjskih otoka, ekskluzivna ekonomska zona Novog Zelanda obuhvaća 15 puta veću površinu od same kopnene površine.
O kulturi Novog Zelanda ću još pisati, već sam se i ovdje raspisao, a nisam još ni spomenuo svoj dan. Ujutro su mi se javili prtljagaši, rekavši mi da moram ispuniti neki obrazac i poslati im ga (jer naravno, to što sam im sve podatke već napisao u prvom mejlu nije dovoljno, ne mogu oni izvući te podatke i sami ispuniti obrazac; umjesto toga su mi poslali obrazac u PDF-u, koji dakle prvo moram isprintati, ispuniti, skenirati i onda im ga poslati natrag mejlom – da stvar bude bolja, uopće ga ne treba potpisati, dakle mogao je biti i u Wordu, ali njima je svakako bolje da se ja bakćem s tim nego oni), te će onda oni, ako im netko donese vreću na šalter za izgubljeno-nađeno, poslati istu meni na adresu hostela. To ako je vreća ispala bilo gdje u trenutku od ukrcavanja u Sydneyu, pa do karantene u Aucklandu. Ako je ispala još u Sydneyu, onda moram kontaktirati ne službu za izgubljene i nađene stvari na sydneyskom aerodromu (oni su odgovorni samo za ono izgubljeno u prostorijama aerodroma – njih bih eventualno mogao kontaktirati za kapu, ali to bi stvarno bilo bizarno), nego izravno Qantas. Koji međutim nema mejl adresu za tu svrhu, već samo telefonski broj. Koji je dakle u drugoj državi i to mi je popriličan trošak poziva. Mogao bih kontaktirati svoga Tonganca Siomea (ili kako se već zove) i pozdraviti mu majku. Da prtljaga nije išla na izvangabaritnu, došla bi redovno, pa čak i da je vreća tada ispala, barem bih odmah utvrdio gdje je ispala. Srećom da se ja vraćam preko Aucklanda (i Sydneya!), tako da mi vreću mogu dostaviti unutar idućih mjesec dana u hostel u kojem trenutno odsjedam. Ako ju dotad ne nađu, onda stvarno ne znam. Obično se te stvari čuvaju i daju na aukciju ako ih nitko ne podigne, tako barem rade u Sydneyu, našao sam taj podatak na netu.
Iz hostela sam izašao tek oko 2, pa sam se prvo zaputio u jednu turističku agenciju koja iznajmljuje bicikle, ali oni rade samo do 5, a kako sam ja došao u pola 3, onda više nije bilo šanse da odradim Coast to coast walkway, jer bi mi za to trebalo tamo i natrag koja 4 sata. To ću onda sutra, krenut ću ranije ujutro, tekst ću objaviti kasnije, ionako sam sad 12 sati ispred Hrvatske i mogu tekst objaviti i navečer, taman da ga ljudi čitaju uz jutarnju kavicu. Odlučio sam se provezati obalom Aucklanda prema istoku, do Mission Baya, predgrađa s plažom i mnogim restorančićima i kafićima, 7 km udaljenog od centra grada. Zaljev je dobio ime po tzv. Melanezijskoj misiji, anglikanskoj školi za dječake melanezijskog porijekla koja je ovdje djelovala od kraja 1840-ih do 1867. Kasnije je u toj zgradi bila letačka škola, a zaljev je služio kao polijetalište za hidroavione. Zato se katkada naziva i Flying School Bay. Vožnja uz obalu do zaljeva otkriva lijepe poglede na sjeverni dio Aucklanda, koji se nalazi s druge strane zaljeva Hauraki, te na otok Rangitoto, najveći i najmlađi od 50-ak vulkana Aucklandskog vulkanskog polja, nastao u seriji erupcija koje su počele pred 6000 godina, a ona posljednja se dogodila pred nekih 600-tinjak godina. Iako ga se ne smatra opasnim, činjenica je da je Rangitoto kroz povijest imao više razdoblja aktivnosti i neaktivnosti, što bi moglo sugerirati njegovo ponovno buđenje, no vulkanolozi nisu našli potvrdu za takva predviđanja (iako bi moglo doći do buđenja novih vulkana na području grada, a kako je riječ o bazaltnoj magmi, koja erumpira vrlo brzo, u slučaju nove erupcije neće biti puno vremena za upozoravanje. Auckland živi pod Damoklovim mačem.
U grad sam se vratio oko pola 5, vratio bicikl, potom se prošetao nekim dijelovima centra koji su mi promakli prethodnih dana, usput skužio da se ovaj tjedan u Aucklandu igra ATP turnir (tu su Tsonga, Ferrer…), da nemam pametnijeg posla možda bih čak i otišao, piše da su ulaznice od 10$, ali to je možda bilo za neke ranije kvalifikacijske susrete, sad je ipak već došlo do polufinala. Navečer sam se ovoga puta odlučio za solo program, prebacio slike, otišao u pub na pintu cidera i pisao dio teksta, kako bih sutradan imao manje posla. Bogme me ujutro držao mamurluk od prethodnog dana, pretjerao sam s pivom, popivši nekih 4-5 malih piva, što možda i nije puno, ali budući da ja uglavnom ovih dana pijem cider, očito me ovo ulovilo na krivoj nozi. Popio sam doduše taj dan ranije jednu pintu pive uz one školjke… Dobra je vijest da tipka „a“ opet raducka. Ne redovito, ali počela je surađivati. Možda sam razmrdao onu mravlju kiselinu unutra. Vratio sam se u hostel iza ponoći, pa još malo pisao u predvorju, dok mi se oči nisu počele sklapati, pa sam se uputio svom cimeru Ircu, koji je ovaj dan bio začudo trijezan. Ali svejedno hrče. I pušta vjetrove. :D Inače, još važem da li da ostanem u Aucklandu do ponedjeljka, vremena imam, mislio sam za vikend otići na jedan dan u Northland, regiju koja je ona „peteljka“ Sjevernog otoka sjeverozapadno od Aucklanda, i gdje ima i najviše Hrvata (zapravo Dalmatinaca, o tome ću isto još pisati), ali iako to izgleda prilično blizu na karti, zapravo do Kaitake, zadnjeg grada u tom reviru, ima čak šest i pol sati vožnje, što znači da je to nemoguće izvesti kao jednodnevni izlet. A osim toga, postoji samo jedan dnevni bus, s presjedanjem… Kaitaka će me vidjeti kad idući put dođem. Onda možda povedem sa sobom i nekoga tko zna voziti, pa uzmemo rent-a-car. Znam jednoga koji ima takve sklonosti, ali nažalost ima običaj gubiti dokumente po vlakovima…
komentiraj (0) * ispiši * #
Grad jedara
četvrtak , 14.01.2016.Ujutro oko 9 spuštam se na recepciju provjeriti je li stigla prtljaga. Nije još, prema onome što mi veli šef (koji je, kasnije ću doznati, Etiopljanin), oni to dostavljaju tek nakon podneva. Tada naime završe s pregledom jutarnje i večernje prtljage, pa zovu vozače. Vraćam se u sobu i završavam još svoje obaveze, potom se odlazim otuširati, tražio sam tipa s recepcije može li mi barem dati ručnik, zašto ne. Oko podneva krećem prema gradu, no silazeći u predvorje vidim poznatu plavu torbu. Stigla je dakle. Ali nešto fali… „Oprostite, gdje je vreća za spavanje?“ „Samo ovo je dostavljeno.“ Krasno, sad ću još morati zvati na aerodrom, jer su uspjeli zagubiti vreću. Koja nije bila navedena kao posebni dio prtljage, jer je bila povezana s torbom. Gdje je ispala? Nadam se na karanteni, kad su pregledavali prtljagu. Mogla je međutim isto tako ispasti i u avionu, ili čak još u Sydneyu. Nadam se da ću uspjeti stupiti u kontakt s ovima u službi za pronalazak prtljage. Zovem ih, nitko se ne javlja. Preusmjeravaju me na govorni automat, pa onda kažu da ostavim poruku. Neću, želim razgovarati s fizičkom osobom. Tip s recepcije mi kaže da im je u ovo doba obično gužva i da pokušam kasnije. Odlazim stoga u grad, moram riješiti novozelandsku SIM karticu i promijeniti preostale američke dolare koje još nosim od Zagreba, a uzeo sam ih za svaki slučaj dok sam još mislio da ću u Kini imati problema s međunarodno povezanim bankomatima. Ostalo mi je još 900 američkih dolara, za koje ću dobiti oko 1300 novozelandskih dolara. Bojao sam se da mi ih neće htjeti primiti, budući da su se dosta uprljali – naime, nosio sam ih u torbici s novcem koju sam uvijek nosio uz tijelo, ispod odjeće, a oni su bili smješteni u džepu uz samu moju kožu. Iz koje je znoj naravno prodirao u torbicu, i tako 9 mjeseci. Nakupilo se prljavštine na njima. Ali Kinezu u mjenjačnici to ne smeta, nije ništa komentirao, nije čak tražio ni legitimaciju, očito je ovo mjenjačnica u koju se ide zametnuti trag novca. Nakon što kupim SIM karticu ponovno nazivam sva tri broja s papira koji mi je dala ona ženska na šalteru, kao referentne za kontakt ako nešto pođe po krivu. No sada, kada je pošlo, nema nikakve koristi od tih brojeva. Ili zvone u prazno, ili dobivam opet onu istu poruku od jutros. Nazivat ću još tijekom dana, ali tu je i mejl adresa na koju ću se pokušati javiti (koja međutim ništa ne jamči, tko kaže da to itko čita, ili da ne ide u spam foldere). Krećem u šetnju centrom Aucklanda.
Auckland (maorski Tmaki Makaurau, ali i karana) je s oko milijun i pol stanovnika najveći grad Novog Zelanda, u kojem živi oko trećina stanovništva. Auckland je zapravo centar Novog Zelanda po svemu osim po nominalnom bivanju glavnim gradom, premda je nekad i to bio, prije nego je središte vlasti preseljeno u centralnije smješteni Wellington. Osim što je najveći novozelandski grad, Auckland je i najveći grad u Oceaniji izvan Australije. Smješten je na vrlo razvedenoj obali na sjeverozapadnom dijelu Sjevernog otoka, na prevlaci između Tasmanovog mora i Tihog oceana, te spada u rijetke svjetske gradove koji imaju dvije luke na različitim morima. Okrenutost plovidbi vidi se po tome što je to grad s najvišom stopom vlasništva brodova po glavi stanovnika u svijetu (oko trećine stanovnika Aucklanda posjeduje brod), a nadimak mu je Grad jedara. Redovito završava u vrhu različitih popisa gradova po kvaliteti života, no moj je dojam da je riječ o mirnom i pomalo sterilnom gradu, vjerojatno manje dinamičnom čak i od Zagreba. Područje Aucklanda prvi su naselili Maori sredinom 14. stoljeća. Europljani su stigli ovamo tijekom 19. st. i otkupili područje 1832., da bi 1840., nakon Sporazuma iz Waitangija novi guverner William Hobson odabrao ovo mjesto kao lokaciju novog glavnog grada. Nazvao ga je Auckland prema tadašnjem potkralju Indije, Georgeu Edenu, grofu od Aucklanda. Od 1841. do 1864. Auckland je obavljao dužnost glavnog grada Novog Zelanda. U prvom valu europskih doseljenika bilo je mnogo britanskih razvojačenih vojnika, prvenstveno protestantskih Iraca iz Ulstera. Brzi razvoj (stanovništvo je naraslo s 1500 na oko 12 000 tijekom razdoblja u kojem je Auckland bio glavni grad) donio je uobičajene probleme: zagađenje, prenaseljenost i prometni kaos, naročito u drugoj polovici 20. st. Tijekom 20. st. grad se počeo razvijati u svim smjerovima, obuhvativši veliko područje uokolo prevlake na kojoj je izvorno bio smješten, proširivši se na Aucklandsko vulkansko polje – Auckland je jedini grad u svijetu koji leži na aktivnom vulkanskom polju (Campi Flegrei jesu blizu Napulja, ali ipak ne u gradu), iako su svi pojedinačni vulkani u tom polju ugasli. Etnički se sastav stanovništva dosta promijenio otkako je 1986. dopušteno useljavanje iz Azije – prije toga broj stanovnika azijskog porijekla bio je oko 1%, danas je u centru grada već 36%. To se itekako i vidi. Maori čine oko 10%, a još je 14% stanovništva pacifičkog porijekla. Grad je inače poznat po brojnim zelenim površinama, koje se uglavnom nalaze uokolo njega, plažama na tihooceanskoj strani, ali i kulturnim događanjima, poput festivala i izložaba, sportskih događaja (najčešće su u pitanju razne regate). Ekonomski, Auckland je nesporni centar Novog Zelanda, s oko 36% ukupnog BDP-a države. Sve počinje i završava ovdje, sve tvrtke koje otvaraju svoje međunarodno predstavništvo na Novom Zelandu otvorit će ga u Aucklandu. Grad ima jednu od najviših cijena nekretnina u svijetu, gotovo dvostruko višu od one u Wellingtonu. No svejedno ima svojih problema, kao što je npr. prilično neefikasan javni prijevoz, budući da je urbanističko planiranje još uvijek orijentirano na automobilski promet, autobusne su linije uglavnom usmjerene prema udaljenim predgrađima, te su rijetke i neredovite, noću gotovo da ih nema, a usto su podijeljene između više različitih prijevoznika koji sve donedavno nisu bili koordinirani, pa je svaki prijevoznik zahtijevao svoju kartu. Mislim da je tek prošle godine to objedinjeno. Grad je inače odlučio ponovno uvesti i tramvaj, i to kao kružnu liniju u Wynyardu, nekadašnjem području lučkih skladišta, koje se u međuvremenu prometnulo u umjetničku četvrt s restoranima, muzejima, tu je i stara riblja tržnica… Za ostatak grada tramvaj bi bio nepraktičan, budući da je Auckland dosta brežuljkast grad. Sâm centar grada obiđe se relativno brzo, on je kako malen prostorom, tako i ne pretjerano bogat atrakcijama. Za dalje lokacije jedan od ovih dana ću uzeti bicikl, planiram se provesti obalom prema istoku, ali i napraviti tzv. Coast to coast rutu, koja spaja dva mora koja oplakuju gradske obale. Pješice bi mi trebala 4 sata, biciklom će ići brže.
U luci je inače, u sklopu proslave 75-godišnjice Air New Zealnda postavljena upravljačka kabina jednog od ANZ-ovih Boeinga 737, pa je tako moguće ući i razgledati na što to liči. Ako naravno dođete na red od silnih klinaca, cure koje tamo rade stalno su morale tjerati ljude da se požure, jer kad netko zasjedne u kokpit, onda se ne miče. Ručao sam u jednoj pivnici koja na meniju ima uglavnom morske plodove, prvenstveno školjke češljače (eng. scallops, to vam je npr. jakobova kapica), koje su ovdje relativno jeftine. Naravno, polinezijska kuhinja uglavnom stavlja naglasak na morske plodove, jer je to ono čega najviše ima i najdostupnije je, barem po manjim otocima. Velik broj Azijata u Aucklandu znači i podosta azijskih aščinica i food courtova.
Po povratku u hostel poslao sam mejl ovima za prtljagu, a potom malo razgovarao sa svojim cimerom (koji je Irac, nije Novozelanđanin, i još muca dok govori, tako da ga je prilično teško razumjeti kad se uz to doda njegov irski naglasak negdje sa zapadne obale). On je navodno ovdje bio 3 godine i ubrzo ide kući, već se veseli. Ima i curu, koja radi kao stjuardesa za ANZ. Kaže mi kako je prije mog dolaska u ovoj sobi također bio jedan Hrvat, otišao je možda dan ranije, prvo u Albaniju (!), potom u Hrvatsku. I ostavio pola stvari za sobom. Knjige, kovanice australskih dolara… Kao da je pobjegao. Oko 7 se spuštam na 5. kat, gdje se nalaze društvene prostorije hostela, a gdje se nalazi i većina hostelskih long termera, uključivo i dvojicu Hrvata. Inače, srijeda je dan kada se na Novom Zelandu isplaćuje socijalna pomoć, pa tako taj dan prodavaonice alkohola snizuju cijene (tragikomično, ali tako je – iako možemo reći da je to samostalna odluka korisnikâ socijalne pomoći da ju potroše na alkohol i da se to ne tiče prodavača; štoviše to bi bilo dosljedno s onime kad sam u Maleziji pisao da me iritira natpis o neprodavanju alkohola muslimanima i uplitanju prodavača u odnos čovjeka i Boga) – recimo pakiranje od 15 malih boca pive košta 20 dolara, što je čak i u Hrvatskoj prihvatljivo (to je 6 kn po boci – ne znam koliko u Hrvatskoj košta velika boca pive ako se kupi u gajbi, kad se oduzme kaucija za gajbu). Tu ću čuti priču spomenute dvojice. Oni su ovdje već 4 mjeseca, kažu da su se dosad uglavnom zafrkavali, ali sad se lova već istopila i trebaju zapeti. Planiraju vjerojatno krajem ovoga ili tijekom idućeg tjedna otići u Christchurch, tamo navodno ima više posla nego tu, tj. raznolikiji su (ovdje uglavnom možeš dobiti rad na baušteli), tako da ćemo se po svoj prilici vidjeti i tamo. Mario je rođen u Osijeku, proveo djetinjstvo u Novom Sadu, inače je kuhar po struci, a kako nije baš ukorijenjen na jednom mjestu, dosad je već živio neko vrijeme u Irskoj, sad je tu, a kasnije će vidjeti. Kaže kako ga ništa ne veže ni za Hrvatsku, ni za Srbiju, tako da se ne bi imao želje vraćati. Ivan, s kojim sam više pričao, dolazi iz Kumrovca, po struci je zrakoplovni tehničar, pokušao je studirati, bio se prijavio i u kadetski program HV-a, ali je onda uslijed nekoliko životnih kriza odlučio putovati, pa se tako našao i u working holiday viznom programu za Novi Zeland. Kaže kako bi nakon Novog Zelanda volio probati otići u Kanadu, na istu foru, on pak im želju vratiti se, ali ne dok ne sakupi neku lovu, budući da u ovom trenutku u Hrvatskoj za sebe ne vidi neku perspektivu. Inače, zanimljivo me podsjetio na jednu od stvari koje sam svojedobno iznosio ovdje u tekstu – kazao je kako do pred koje 2 godine nije bio nigdje u inozemstvu, „osim što je bio jednom u Njemačkoj, a i kako je iz Kumrovca, Slovenija mu je odmah pod nosom, pa to ni ne računa, i još par puta kod bake u Hercegovini i jednom kao klinac u Gardalandu“. Dakle, iako „nije nigdje bio“, boravio je u 5 država (ako računamo i Hrvatsku). Sad si zamislite nekog prosječnog Vijetnamca ili Indonežnina, koji pitanje da li uopće zna nabrojati 5 država…
Piva koju smo uzeli zove se Wild Buck, a fora je zato što se na unutrašnjoj strani čepova nalaze interesantni trivijalni podatci, tipa da se devino mlijeko ne gruša, zatim onaj o aucklandskom vlasništvu brodova i slično. Moj cimer Irac, koji je još bio relativno trijezan kad sam popodne došao u sobu, te se večeri pošteno razbio od cuge, mislim da je sâm polokao barem dva six packa, postajući sve nesuvisliji. Dio ekipe je kasnije navečer otišao u jedan birc na obali, nedaleko trajektnog pristaništa, gdje je večeras bila neka akcija, mislim Heineken za 3 dolara, pa smo se i Ivan i ja već oko ponoći prošetali dotamo, no nažalost, vratar je bio neumoljiv – nije me pustio unutra u kratkim hlačama i japankama. A kako ja osim japanki imam još samo radne cipele (i sandale, ali one su ista kategorija kao i japanke), nemoguće je da uopće ikako odjeven uđem u taj snobovski birc. Znam da u Australiji takve zakone imaju zbog Aboridžinâ (tamo je eksplicitno naglašeno da gosti moraju imati cipele, jer su oni često bosi), ali zašto ovdje? Maori isto žive katkad na marginama društva, ali su mnogo integriraniji, nemaju toliki problem segregacije. Ivan mi je doduše rekao da im socijalnih problema upravo s Maorima, od kojih mnogi radije biraju živjeti od socijalne pomoći nego raditi. I navodno je dosta velik problem meth, koji se ovdje može relativno lako nabaviti, iako je poprilično loše kvalitete, kao i većina druge novozelandske droge. Kad sam Ivana pitao za podatak koji sam nedavno pronašao, da Novi Zeland trenutno prolazi kroz razdoblje relativno visoke nezaposlenosti, on je odgovorio kako ovdje posao ne može naći samo onaj tko ga ne želi raditi. Doduše, on se referirao na posao na baušteli, koji je zapravo NKV posao (satnica je neto nekih 12 dolara, dakle 60-ak kn), ali kvalificirane bjeloovratničke poslove je mnogo teže naći. Uostalom, zato i on ide u Christchurch, vjerojatno bi radije bio u uredu nego na gradilištu.
Po povratku u hostel uviđam da je moj cimer sve pijaniji, dok se odjednom nije posve obučen, u cipelama, izvalio na krevet i zakrmio. Hrčući. Ha dobro, to je to, ja ću još malo u kuhinji piskarati svoje, pa se potom povući na počinak da to ujutro dovršim. Odgovora na mejl još nema, a u sobu je došao i treći cimer, ali taj isto već spava, a ujutro će se pokupiti tako da nisam ništa doznao o njemu…
komentiraj (4) * ispiši * #
Nema kape, nema torbe, ima Hrvata
srijeda , 13.01.2016.Kad su mi poslali aviokartu na mejl, napomenuli su da moram imati isprintanu kopiju karte prilikom check-ina. Ne vidim osobitog razloga za to, s obzirom da imam rezervacijski kôd i da oni to sigurno imaju u svom sustavu, ali hajde da to ipak napravim, za svaki slučaj. Jedini printer je onaj na hostelskoj recepciji. Odnosim im USB s datotekom, e ne može, valjda ih je strah virusa, neka ja to njima pošaljem na mejl. Šaljem im na mejl, a onda oni desetak minuta pokušavaju osposobiti printer, da bi mi rekli da ništa od toga. Kažu da pokušam u nekoj kopirnici malo niže, ma idem ja lijepo na blef na aerodrom, pa letim Qantasom, višekratno najboljom svjetskom aviokompanijom, taman posla da me ne bi imali u sustavu… Pakiram stvari, sve je tu, kapa, šešir, vreća za spavanje, ruksaci…odjavljujem se iz hotela i krećem pješice do kolodvora, nije to toliko daleko, a i opet sam na Opalu došao u opasnu zonu, ne bih volio da me ne pusti iz sustava na aerodromu jer sam u minusu. Na kolodvoru uskačem u vlak koji me za 4 stanice iskrcava na međunarodnom terminalu aerodroma Kingsford Smith (nazvanog po jednom od pionira australskog zrakoplovstva), koji je inače mislim najstariji putnički aerodrom u svijetu u kontinuiranoj upotrebi. To se i vidi – praktički je okružen gradom, premda su i inače u Australiji aerodromi smješteni mnogo bliže gradovima nego što je uobičajeno. Na aerodromskim stanicama gradske željeznice plaća se nekakva posebna pristojba, za koju ni meni nije jasno čemu služi (gate fee – pristojba za vrata), a ista iznosi oko 16 dolara, nekakva totalno nebulozna cifra. Srećom, plaća se tako da ju se skine s Opala, tako da mi je sada stanje -12 dolara (dakle Opal vas ipak pusti iz sistema čak i kad odete u minus). Bilo bi super da ga više ne moram koristiti, no ako budem, morat ću pokriti taj minus i još dodati u plus onoliko koliko mi bude trebalo za tu jednu večer i jutro u Sydneyu na povratku.
Penjem se u glavnu salu i odlazim na check-in. Prvo stajem u red, a onda vidim da je preko kompjutorskih terminala moguće napraviti ne samo check-in, nego i prijavu prtljage. To i radim, skeniram putovnicu, svi podatci su već u sistemu, čak me ne traži ni rezervacijski kôd, ali glavno da oni spominju da moram imati papirnatu kopiju karte. Pa dobro, mislite li vi na ekologiju? No nakon što sam napravio čitavu proceduru vraća mi se početni ekran i ništa ne izlazi – ni ukrcajna propusnica ni naljepnica za prtljagu. Mašem za pomoć ženski koja se tuda vrzma i pomaže ljudima oko procedure, no umjesto toga dolazi jedan drugi zaposlenik, upadljivo pacifičke fizionomije, mislim da je možda Maor. Ja mu kažem što je na stvari, on me pita koja putovnica, aha, Hrvatska, dođite na šalter. On obavlja chek-in, pita me imam li povratnu kartu ili kartu za let izvan Novog Zelanda, nemam još, nisam ju mogao kupiti jer mi je kartica ovaj mjesec probila limit. Ali morate imati povratnu kartu ili drugi dokaz kako ćete napustiti Novi Zeland ako tamo idete turistički, oni vam to traže. Ali imam dovoljno sredstava da se mogu uzdržavati tamo, obično je to dovoljno ako nemam kartu. Ne, morate baš imati kartu, jer znate što će vam se dogoditi? Vratit će vas natrag prvim letom, i to o Qantasovom trošku (tu smo, ne laje pas radi sela…). A ako kupim kartu na Novom Zelandu? Neće vam to dopustiti. Zapravo, nećete moći ni poletjeti odavde. Što, nećete me pustiti na let? Tu me on upućuje kolegi koji mi kaže istu stvar. Naravno, moj balkanski „sve se može dogovoriti“ odbija vjerovati u toliku hladnu racionalnost. Pokušavam s još nekim pojašnjenjima: „Gledajte, ja nemam odakle platiti tu kartu, kreditna kartica mi je do 21. siječnja u knockdownu, a od dvije debitne Qantas mi nije htio prihvatiti Maestro, a Visa Electron inače ne radi u Australiji“. Tu dolazi jedan od odgovora ovog Polinežanina koji me baš raspizdio: „To je na vama da riješite.“ Ja tu pokušavam razmišljati konstruktivno, a on se drži kao da ga se to nimalo ne tiče. „Imam problem, hajdemo mi pomoći.“, to je moj način pristupa situaciji, inkluzivnost, ali ovomu ovdje je svejedno hoću li ja danas letjeti ili ne. „Trebali ste misliti ranije“, samo što mi ne veli. Onaj drugi mi kaže da mogu otići tu malo niže u putničku agenciju i vidjeti opcije koje imam u vezi cijene leta. Mogu kupiti najjeftiniju kartu s povratom…uglavnom, oni će mi reći opcije. Ovaj Polinežanin mi kaže da to riješim, pa da ćemo onda završiti check-in. Odlazim u agenciju. Ja načelno već znam i kad ću letjeti i kamo (17. veljače u Sydney, idući dan dalje prema Europi), samo bih iz čisto praktičnih razloga još malo pričekao s kupovinom karte, ipak je to kao konačna presuda ovog putovanja. U agenciji iznosim svoj jad, kažem da bih preferirao popodnevni let iz Aucklanda, i žena mi govori ono što već znam – najjeftiniji let je onaj od Emiratesa, u pola 7 predvečer, s dolaskom u Sydney iza 8 navečer (Novi Zeland je dva sata ispred Australije). Cijena je 200 dolara. Ha dobro, dajte onda to, ali nisam siguran hoćete li mi moći naplatiti… Žena mi izdaje kartu, provlači Visu Electron i transakcija opet prolazi. Fiju… OK, grabim stvari i natrag na šalter. Pokazujem kartu, ovaj je zadovoljan, dovršava check-in, ja pokušavam skužiti odakle je, aha, pa ima pločicu s imenom, zove se nešto poput Siome, ali na pločici mu se jasno nalaz i zastavica države iz koje dolazi. Sada je mnogo susretljiviji, čak me i pita je li to prvi puta da putujem na Novi Zeland, da je čuo da je Hrvatska jako lijepa, onda mi važe prtljagu (20,9 kg), pa mi kaže da bi mi zbog nestandardnog oblika (zbog vreće za spavanje) preporučio da možda ruksak odnesem na oversize baggage… Ali nije predimenzioniran! Pa da, ali je bolje, brže će proći pregled jer ne mora čekati u redu (ili tako neki razlog), dovozi mi potom i kolica, „da si odmorim leđa“… Čudan zaokret u ponašanju. Ili ga je možda uhvatila grižnja savjesti zbog one osornosti ranije. Na kraju mi želi sretan put i dobru zabavu na Novom Zelandu. Ja kažem „Hvala, i nadam se da ću jednom stići i do Tonge!“ „Do Tonge?“ „Pa da. Vi ste s Tonge, zar ne?“ „Da, jesam, ali kako vi to znate?“ „Vidio sam da ste očito Polinežanin, a na kartici s imenom imate zastavu Tonge.“ „Vi znate kako izgleda zastava Tonge?“ „Naravno. Zemljopis mi je oduvijek išao.“ :D Dobro da mu nisam rekao da znam i kako se zovu glavni grad i valuta, pao bi u nesvijest…
Na šalteru za izvangabaritnu prtljagu neki frajer šalje daske za surfanje, a ja se osjećam totalno bezvezno u takvom okruženju sa svojim ruksakom. Dolazi neka ženska, aha, to ide za Auckland, dobro. Stavlja ruksak na pokretnu traku i to je to. Mogu na svoj izlaz. Odnosno, prvo moram obaviti izlaz iz Australije, koji se obavlja običnim skenom putovnice, nemam više čak ni razgovor s policajcem. Predajem ispunjeni izlazni listić i nastavljam prema rendgenu. Ja zapravo iz nekog razloga volim aerodrome, iako su mi naporne te silne predradnje, svejedno volim tu postupnu gradnju napetosti, prijava na let, granica, rendgen, provjera karte na izlazu, kretanje prema avionu… Rendgen prolazi bez poteškoća, stižem na svoj izlaz, čekam još desetak minuta i onda ukrcaj. Do prozora sam (to mi je onaj Tonganac rekao „nadam se da vam to ne smeta“ – ma što bi mi smetalo, pa to je jedino zanimljivo mjesto u avionu, osim ako stjuardese nisu superatraktivne, onda može i uz prolaz. :D ), u zadnjem redu, točno iznad otvora gdje ukrcavaju prtljagu. Nisam vidio otpočetka, no dok sam ja tamo sjedio, nije ukrcan moj ruksak. Pretpostavljam da je već unutra. Uostalom, što da radim, da dižem paniku samo zato što ga ne vidim? To je Qantas, ne bi oni imali takav propust… Napokon, koju minutu nakon pola 1 krećemo. Rulanje podosta traje, aerodrom je velik, uokolo nekoliko neobičnih prijevoznika, između ostalih i avion s Nove Kaledonije...po izlasku na pistu odmah kreće sa zaletom, a uzlijetanje je zanimljivo i pomalo jezivo, jer je odmah nakon piste more, a avion radi oštri zaokret odmah na par desetaka metara visine. Iznad Sydneya je danas oblačno, tako da neću puno vidjeti od kontinenta prije nego ga ostavimo za sobom. Po izlasku na otvoreno more stvari postaju čišće, a ja se posvećujem pisanju. I tako pišem veći dio leta, prekidan samo stjuardesinim donošenjem cuge i hrane. A hrana je vijetnamska salata s govedinom. „Vijetnamska“ valjda samo zato što ima rezance i povrće. Taman kad je poslužen ručak počele su prilično žestoke turbulencije, ali u poprilično neisplativom smjeru (bilo bi recimo dobro da idu tako da metneš nož na meso, a meso se usred turbulencija počinje kretati lijevo-desno i samo od sebe rezati, tj. podlijetati pod nož). Negdje usred leta shvatio sam da više nemam kapu na glavi. Gdje sam ju posijao, ne znam. Nadam se da je pala na pod, kao što mi se već događalo na putu…
Do Novog Zelanda letimo oko 3 sata, bez osobitih poteškoća. Prilikom slijetanja utvrđujem da je i ovdje oblačno i da me umjesto sunca koje obasjava zelene poljane ovdje čeka neko tmurno proljetno vrijeme. Kad smo napokon stali na stajanci, dok se avion počinje prazniti gledam kako ovi već iskrcavaju prtljagu, ali moga ruksaka opet nema. Pa dobro, ako je ukrcan među prvima, onda će biti iskrcan među zadnjima, logično. Napokon su se dignule i dvije Francuskinje koje su sjedile pored mene, pa mogu smireno pogledati gdje je kapa. Nema je. Izgleda da je ostala u Sydneyu. Gdje točno, ne znam. Bila mi je kao dio glave, nisam bio svjestan kad ju nosim kad, ne. Vjerno me pratila sve dovdje, ali nije joj bilo suđeno da se vrati prljava i poderana natrag u Zagreb. Možda mi je i ostala na rendgenu… Stižemo u aerodromsku zgradu, na graničnu kontrolu. Policajka me pita je li mi ovo prvi puta na Novom Zelandu, jest, gdje ste bili ranije, u Australiji, dokad ostajete, do 17. veljače, kamo onda, vraćam se u Australiju, imate li australsku vizu, da, jednogodišnju turističku. OK, uzima mi putovnicu, udara muhur i mogu ići. To je to? A karta, „neće vas pustiti u državu“ i slično? Nepotrebna gnjavaža jutros, a sve zbog pretjerano revnog službenika s Tonge.
Hajdemo vidjeti što s prtljagom. Ništa. Doslovce. Karusel se izvrtio, a čak je nas desetak završilo pred šalterom za prijavu nestale prtljage. I to svi drugi s vezanim letovima, jedino ja s izravnim. Jedna mi žena, Maorka, kaže da je nemoguće da zagube prtljagu na izravnom letu. Moguće je, Damir (suputnik iz Irana 2013.) je tako ostao bez ruksaka na izravnom letu Teheran-Istanbul. No njemu je ruksak čini mi se negdje zapeo, ili pao s trake, moj to ne može, prevelik je. Dok čekam u redu, vidim da postoji i posebno mjesto gdje se odlaže izvangabaritna i lomljiva prtljaga, no tamo ničega sličnog mom ruksaku. Frajeru koji je bio dva mjesta ispred mene donose ruksak iz stražnje prostorije. Momak ispred mene nije te sreće, njemu će vjerojatno biti kasnije dostavljena prtljaga. Dolazim i ja na red, predajem potvrdu o predanoj prtljazi, ženska prvo gleda u evidenciju, veli da ne može naći nigdje tu torbu. Onda se ipak ispravlja i kaže da je označena da ide večernjim letom, da bi ovdje trebala biti oko 11 navečer, tako da bi mi ju sutra trebali dostaviti u hostel. Vidjet ćemo. Dakle, opet me Tonganac zajebao. Da stvar bude gora, nemam ništa odjeće osim onoga na sebi, na nogama bakandže, čak su i gel za tuširanje i šampon u torbi. I ručnik. Ne mogu se dakle ni istuširati, ni obrisati, ni presvući. Onako ovlaš već na odlasku pitam ženu mogu li možda dobiti kakve higijenske potrepštine, ona mi bez krzmanja daje vrećicu u kojoj su gaće, majica i sanitarni komplet. Barem sad imam majicu s logom Qantasa. Samo se nadam da će me podsjećati na anegdotu, ne na tragediju.
Krećem prema izlazu, točnije prema karantenskoj kontroli. Novozelandski su zakoni o karanteni i biosigurnosti vrlo striktni, stroži od australskih, sve se mora prijaviti, inače slijedi kazna od 400 dolara (novozelandski je dolar vrijednošću sličan australskom – 1 AUD = 1,1 NZD) i konfiskacija neprijavljene robe. Naveo sam čak i svoj kopi luwak i šafran iz Irana, naravno, morate navesti i ako ste bili u prirodi, pa imate zemlje ili sjemenja na cipelama… Na šalteru za zagubljenu prtljagu žena mi je izdala potvrdu za karantensku kontrolu, nadam se da mi neće razvaliti ruksak kada dođe, trebali bi samo izvaditi cipele i oprati ih. Službenik na šalteru izgleda prilično nezainteresirano, prijavljujem i šešir i drvenu narukvicu (sve treba biti navedeno, a to dvoje je vidljivo, jer ih imam na sebi), odlazim na rendgen, samo ruksak, sve je u redu, prolazim kontrolu bez ikakvih poteškoća. I granica i karantena riješene bez pol muke. Očito nikomu nisam sumnjiv.
Aucklandski je aerodrom smješten kojih 20-ak km južno od grada, do grada mogu gradskim busom, ali ne znam gdje je stanica, a i morao bih presjedati na vlak, pa se stoga odlučujem za izravni shuttle koji košta prilično skupih 16 dolara. U vožnji promatram krajolik. Ovaj je dio Sjevernog otoka prilično bezvezan, ravan, s nekoliko zaljeva, liči na krajolik istočne Engleske. Spektakularne ljepote počinju južnije. S busa silazim kod kampusa aucklandskog sveučilišta i potom imam još 15-ak minuta pješice do hostela. Koji je smješten u sklopu jednoga hotela, dva su kata namijenjena hostelu. Na recepciji je šef, koji je po izgledu negdje iz Afrike, ali bliže mu porijeklo ne mogu odrediti. Dok se prijavljujem, na vrata ulaze neka dvojica od kojih jedan drugom kaže „daj mi ključ“. Jedan od njih još ima i majicu „Žuja je zakon“. Taman mi u tom času tip na recepciji kaže kako ima još Hrvata u hostelu. Pozdravljam ih, jedan me pita jesam li ja onaj s kviza. Mogu pobjeći nakraj svijeta, ali kviz me prati. :D Dogovaramo se za kasnije, iako se na kraju tu večer više nismo potrefili, jer ja nisam znao gdje su oni, a oni su me tražili u sobi kad sam ja već bio otišao u večernju šetnju. Mislio sam da će me možda ovaj staviti u sobu s njima, ali završio sam u četverokrevetnom dormu s nekim drugim tipom, čini mi se Novozelanđaninom. U liftu se nalazi članak o tome kako je John Cleese posjetio ovaj hotel, i to u znak sjećanja na svoj boravak ovdje šezdesetih kada je u ovom hotelu izgubio nevinost. :D Nemam puno za raditi u sobi, pričekat ću da mi prtljaga stigne ujutro, pa se onda istuširati, nisam sada toliko znojan, a nemam ni ručnika za obrisati se. Otići ću u večernju šetnju gradom. Budući da smo mi sletjeli oko pola 6, pa onda sve ovo s prtljagom, tek sam oko 7 krenuo u grad, dok sam stigao, smjestio se, poslao tekst, bilo je već 9. Auckland jest milijunski grad, ali mnogo mirniji od Sydneya i Melbournea, više u rangu Adelaidea. Medo je bio u pravu. Prošetao sam se do Queen Streeta, glavne ulice, gdje sam pokušao pronaći nešto za pojesti, ali sam na koncu otišao u Burger King. Konačno opet Burger King, u Australiji ti restorani posluju pod imenom Hungry Jack, zbog firme koja je vlasnik franšize. Po ulicama i dalje velik broj Azijata, kao i u Australiji. Ima i ljudi s Bliskog istoka, naravno i Maora… Auckland je vrlo etnički šarolik grad, a kako je ujedno i najveći grad u Polineziji, tako ovdje živi više pripadnika nekih polinezijskih naroda nego u njihovim matičnim državama. Sutra ću se više posvetiti razgledu, po ovome što vidim, grad mi se sviđa. I uopće nemam osjećaj izolacije, zasad. Inače, jedna stvar koja će se primijetiti na Novom Zelandu, ako idete u internetske kafiće, cijena surfanja je poprilično visoka. To je zato što je Novi Zeland s ostatkom svijeta povezan samo jednim podmorskim telekomunikacijskim kablom. A ni signal mobitela nije baš svedostupan, pogotovo izvan naseljenih mjesta, pogotovo na Južnom otoku. Pogled na kartu u predvorju hostela kaže mi da je Auckland na 175° istočne zemljopisne dužine, samo 5 stupnjeva zapadno od meridijana nasuprotnog Londonu, malo više od datumske granice, koja se tu mislim još nije vratila na 180. meridijan nakon devijacije oko Kiribatija i Samoe. Novi Zeland je inače jedna od rijetkih država na svijetu čiji se teritorij proteže s obiju strana datumske granice. Striktno govoreći, tu je riječ ne o državi Novi Zeland, već o kraljevstvu Novi Zeland. Naime, Novi je Zeland dominion kojem je titularni šef države britanski monarh, ali nije dio Ujedinjenog kraljevstva, nego samostalna država s posuđenim monarhom (to vam je recimo kao što je i kajkavski u lingvističkom smislu samostalan jezični sustav, ali nema više svoju književnu normu nego posuđuje štokavski za tu svrhu). Kraljevstvo Novi Zeland osim glavne države i nekoliko manjih okolnih otoka obuhvaća i samostalne teritorije Tokelau, Cookovo otočje i Niue. Potonja dva leže preko datumske granice, tj. leže u jučer.
Pisat ću još o tome, sad se idem onesvijestiti…
komentiraj (0) * ispiši * #
Plave planine
utorak , 12.01.2016.Iako sam svakako mogao naći aktivnosti i u samom gradu za ispuniti posljednji dan u Sydneyu, odlučio sam se otići u Plave planine, omiljeno izletište i šetalište Sydneyaca, udaljene kojih 50-ak km zapadno od grada. Plave planine su dio Velikog razvodnog gorja, zapravo jedinog pravog gorja u Australiji, koje se pruža istočnom obalom od Queenslanda do Victorie. Plave su planine pješčenjački plato ispresijecan brojnim dubokim dolinama strmih strana. Zbog toga su dugo vremena predstavljale neprelaznu barijeru europskim doseljenicima, premda je postojala ideja da se zapadno od njih nalazi plodna zemlja. Ime Plavih planina dolazi od brojnog eukaliptusovog drveća koje ispušta terpenoidnu izmaglicu koja pod ultraljubičastom svjetlošću poprima plavičastu boju, pa tako planine iz daljine izgledaju plavo. Plave su planine na UNESCO-vu popisu svjetske baštine, a u njihovom se sklopu nalazi nekoliko nacionalnih parkova.
Ja sam se do Plavih planina uputio vlakom koji vozi iz Sydneya do Katoombe, najvećeg naselja i centra mnogih turističkih šetnji po Plavim planinama. Vožnja dotamo traje dva sata, a vlakovi voze svakih sat vremena. Planirao sam ići vlakom u 8.40, da bih po dolasku na kolodvor utvrdio da sam nešto krivo zapamtio i da je vlak otišao u 8.24. Pričekat ću sljedeći, valjda ću imati dovoljno vremena za sve… Po dolasku u Katoombu, koja je sasvim prosječni australski gradić, odmah se autobusom upućujem do Echo Pointa, razgledne terase s koje puca pogled na šume i platoe Plavih planina, kao i neke začudne formacije, poput tri pješčenjačka stupa nazvana Tri sestre. Nema veze s Čehovom, nego je riječ o lokalnoj aboridžinskoj legendi koja kaže kako su tri sestre bile zaljubljene u tri mladića iz susjednog plemena, a to je bilo zabranjeno. Kako bi ih zaštitio, seoski je vrač pretvorio sestre u kamen, ali je umro prije nego ih je uspio vratiti u ljudsko obličje. Kao što je slučaj s mnogim legendama i romantičnim nacionalnim pričama, i ova je izmišljena, od strane jednog mještanina Katoombe i nema veze s Aboridžinima.
Ime Echo Point bi trebalo podrazumijevati da vam glas stvara odjek po svim tim brdima i dolinama, no kako je ovdje hrpa turista, vjerojatno je svima neugodno derati se, ili se boje da ne bi čuli svoj glas jer bi to izazvalo domino efekt. A tko zna, možda bi imalo i nekog efekta na trusno stijenje. S Echo Pointa se upućujem Giant Stairwayem, stepeništem od preko 800 vrlo strmih stepenica, od kojih su neke metalna konstrukcija postavljena iznad dijelova gdje je stijena jednostavno prestrma, ali mnoge su usječene u stijenu još tamo pred 80-ak godina, što znači da su ih brojne hodačke noge i atmosferilije izglodale, te su im gazišta često samo kosine. Postoji gelender na gotovo čitavoj dužini stepeništa, ali se na suncu užari toliko da ga ne možete držati da se ne opečete. A ja još u japankama… (Da, zanimljiva trivija je da se u australskom engleskom japanke zovu „thongs“.) Ukratko, bilo je to napetih pola sata u kojima sam se pitao ima li smisla dan prije kulminacije putovanja ovako se izlagati pogibli. Uz put ima nekoliko razglednih terasa koje zbog napredujuće okolne vegetacije sve manje služe svojoj izvornoj svrsi, ali dobro dođu kada treba obaviti križanje s pješacima iz suprotnog smjera ili dopustiti da vas brži preteknu. Ne znam je li gore ići uzbrdo (ako nemate kondicije) ili nizbrdo. Barem sam se uvjerio da nemam više straha od visine. Na dnu stepeništa izlazite na običnu šumsku stazu koja pruža ugodnu šetnju, ali slabe vidike, izuzev prelaska preko slapa Katoomba Falls, te ponovnog vidika na Tri sestre ispod kojih prvo prođete (ali ih od gustiša slabo vidite), a onda ih ugledate s druge strane uvale koju ste zaobišli. Tu imate dvije opcije. Možete se vratiti na vrh panoramskom željeznicom (koja je zapravo uspinjača, i to najstrmija na svijetu), koja je svojedobno bila željeznica za izvlačenje ugljena iz rudnika u ovom području (osim ugljena tu se vadio i uljni škriljac, čijim mljevenjem se dobivao parafin), na kojoj su vikendom putovali izletnici. Onda su rudnici ukinuti, a čitava je željeznica preuređena za izletnike. Druga opcija je prošetati se šumskom poučnom stazom, izdignutom od šumskoga tla, te doći do stanice panoramske žičare. Iz žičare je pogled nešto spektakularniji i mirniji, jer vozi polakše i visi nad šumom, iako ni ovdje vožnja nije preduga, možda koje 3 minute. Stižem na gornju stanicu, ovdje još postoji i Skyway, što je vodoravna žičara sa staklenim podom preko jedne od dolina, ali to ću propustiti. Već je oko 1 sat, trebat ću nešto i ručati i onda se zaputiti lagano natrag u Sydney, želio bih stići večeras u pola 8 na pub kviz, koji se održava u drugoj filijali moga hostela, smještenoj u Kings Crossu, poznatoj četvrti bekpekera i prostitucije (jer to dvoje naravno ide skupa). Dok čekam bus natrag za centar Katoombe čujem odjednom neobično ptičje glasanje, vrlo karakteristično i teško opisivo – žvrgoljenje koje prelazi u nešto nalik histeričnom smijehu, a moglo bi imati i nešto od one trube iranskih autobusa, ako se tko sjeća. Uglavnom, ja nisam u prvi mah skužio što je to, ali je netko od drugih ljudi na stanici rekao „Kookaburra!“ Kookaburra je jedan od simbola Australije, službena ptica Novog Južnog Walesa i jedan od važnih elemenata australske kulture (postoji dječja pjesmica Kookaburra koju ste svi barem jednom čuli – naime, njena je melodija na flauti korištena u poznatoj pjesmi Down Under grupe Men at Work). Ova malena ptica (najveći primjerci nisu dulji od 40 cm) inače je mesojed i znade loviti zlatne ribice iz ribnjaka (taksonomski pripada porodici vodomara), a one koje žive bliže naseljenim područjima čak kradu i meso s roštilja.
U Katoombi se stacioniram u jedan irski pub u kojem imaju akciju da uz pintu pive bilo koji obrok košta 20 dolara. Točno ono što sam jučer govorio. Za 100 kn dobijete hamburger (prilično bogat, doduše), pomfrit i pivu. Uz ručak pomalo piskaram, potom se iza 3 prebacujem na kolodvor shvativši tamo da mi vlak ide tek za pola sata. Nema veze, valjda ću stići u hostel otuširati se prije kviza… Put do Sydneya prolazi u pisanju, na kolodvoru Central sam u 6.20. To je već naknap. Hvatam brzo bus, u hostelu sam za 5 minuta, tuš, poslati dnevni zapis na stranicu – internet opet ne radi! Grabim tablet i jurim van iz hostela, dovoljno daleko od zgrade da više ne hvata hostelski wi-fi, priključujem se na neku susjednu nezaštićenu mrežu, čisto da znam da nije problem u njegovoj mrežnoj kartici. Nije. Vraćam se u hostel, sad se spaja normalno. To je on „šetanje po kvartu“ o kojem sam govorio. Kad mu je mreža pod nosom onda ju ne želi, moram mu ju uskratiti, onda se odmah pomami. Kao životinje kad se tjeraju. Sad natrag u sobu, ostaviti tablet na punjenje i štura van na bus. Broj koji mi treba još nije prošao, eno ga, dolazi u daljini, sad će se zaustaviti…koji vrag? Umjesto da barem pogleda ima li koga zainteresiranog na stanici, on je jednostavno prošišao zaklonjen od nas drugim busom koji je stajao na stanici. Što sad? Imam još mogućnosti, ali bojim se da neću stići do pola 8… Nema veze, priključit ću se nekomu, ili ću igrati sâm, baš da vidimo… No dok čekam nadoplatit ću još love na Opal, blizu nule sam, možda mi neće biti dosta za danas i sutra. Može 5 dolara? Ne, najmanje je 10. Pa dobro, letjet ću natrag preko Sydneya… Napokon dočekujem bus, pa na metro, koji čekam 10 minuta… Dolazim na rečeno mjesto u 20 do 8, ne izgleda mi kao da se tamo održava pub kviz, ljudi sjede za stolovima, ništa ne pišu… Onda vidim na šanku jedan od obrazaca za odgovore. Dakle ipak je to tu. Jest, i počinje u 8. OK, kupujem pivu, dajem 5 dolara…i shvaćam da mi je to zadnja lova. Bio sam uvjeren da imam još jednu pedeseticu, ali ne. Potrošio sam 500 dolara u 5 dana Sydneya. Sad imam još 4,40 dolara do sutra u podne. Hm, morat ću pobijediti na kvizu večeras, nema mi druge… Odlazim za stol gdje ima još ekipe iz mog hostela, koliko vidim to su sve long termeri, kojiput se pitam koliko po australskim hostelima živi privremenih gostiju, imam osjećaj da su to uglavnom domovi za ekipu na working holiday vizi. Po pravilima kviza ekipe su tročlane, pa tako završavam s dvojicom Nijemaca. Jedan se mislim zove Ali, i njegovi su iz Gaziantepa. Drugi se zove Florian Tušek i otac mu je iz Čabra. Ali ne zna hrvatski. Kviz ima samo 4 rubrike po 10 pitanja, teme su logotipi (slikovna rubrika s prepoznavanjem segmenata poznatih logotipa, uglavnom sve lagano), Disney (pitanja o Disneyevim crtićima – tu smo bili katastrofalni), glazba (prvo su trebali biti hitovi broj 1 iz prošle godine, ali srećom se voditelju nešto pošemerilo, pa je umjesto toga stavio pjesme iz filmova, gdje je svaka nosila 3 boda – za film, ime pjesme i izvođača. Imali smo 27 bodova od mogućih 30. :D ), te posljednja rubrika opće znanje, gdje je voditelj demonstrirao da ne zna baš ono što pita, jer je prvo tražio krivo rješenje matematičkog zadatka, a onda nam prigovarao da smo napisali prezime arhitekta sydneyske opere bez „i“. On je naime imao podatak da se dotični zvao Utizon. Svatko tko me ikad vidio kakav sam kad igram pub kvizove (UFC borci su male bebe) može si zamisliti kako je bilo jadnom tipu kad sam krenuo prema šanku istjerivati pravdu s otvorenom Wikipedijom na mobitelu. :D Naposljetku, izjednačenje na prvom mjestu s našim susjedima za stolom. Po jedan igrač iz svake ekipe za pripetavanje. Nije bilo dvojbe tko igra za našu ekipu. Pitanje procjene: koliki je promjer Zemlje. Samo treba podijeliti 40 016 (ili tako nešto) s 3,14. Pišem oko 13 000. Protivnici su napisali 5000. Prva nagrada konzumacija na šanku u iznosu od 50 dolara. Po ekipi, ne po osobi. Drugoplasirani imaju 30, treći 20. Pića su po 4 dolara, 2 deci miješanih pića poput džin tonika ili burbon kole. Znači svakom od nas trojice po 4 pića. No generalno se osjećam kao uljez u ovoj ekipi, oni su kao neka sekta, imaju svoje interne fore, ja nisam tip koji će se nametati, a ionako se moram ujutro relativno rano dignuti, pa ću se nakon popijenih pića pokupiti u hostel. Dođoh, vidjeh, pobijedih, utekoh. Ili ne odmah, ipak ću prihvatiti poziv ekipe na karaoke u jednom obližnjem baru. Gužva je međutim prevelika, šankerica iz hostela (koja je Kanađanka) prijavila nas je da svi zajedno otpjevamo Summer of '69 od Bryana Adamsa (nas desetak na tri mikrofona), a potom smo se opet svi razmiljeli po gužvi. Moju namjeru da se pošteno pozdravim barem sa svojim suigračima omela je činjenica da su oni bili zauzeti nekakvim razgovorima s trećim osobama, a meni se žurilo na vlak koji je polazio za neke tri minute. Ništa, bila je to još jedna od prolaznih putničkih epizoda…
Srećom, sydneyski javni prijevoz odlično funkcionira cijelu noć, bilo je već 15 do 1, a sve je klapalo. Osim moje odluke da odem dvije stanice dalje vlakom, te tamo ulovim bus koji mi treba. Prvi međutim dolazi ekspresni bus, koji samo prošiša pored stanice gdje bih trebao sići i ostavlja me 2 km dalje. Još 20-ak minuta pješačenja. I onda, napokon pred hostelom, vrata zaključana, moj papir s kodom za otključavanje u sobi, svi već spavaju (radni je dan), zovem broj night managera, nitko se ne javlja. Prekrasno. Nema mi druge, moram i dalje zvati, to mi je jedina šansa, vrata su staklena, ne mogu ni lupati po njima… Napokon se javlja pospani ženski glas. Jedna od cura iz hostela dolazi i otvara mi vrata. Ispričavam se, nemam ništa drugo za ponuditi u ovom času osim toga da sam neodgovorni idiot. Odlazim u sobu, prebacujem fotke, potom ih uploadam, tražim smještaj (ništa od CS-a), svi hosteli s recenzijama su grozni, ili su debelo izvan grada. Nalazim jedan koji se čini najmanje loš, već je pola 4 u trenutku lijeganja.
Obavio sam i Australiju. Sutra iza podneva letim na kraj svijeta. Ne mogu vjerovati da sam uspio, da sam gotovo neokrznuto prošao čitav put… Mislim da će mi tek nakon puta postati jasno što sam napravio. Sada se sve to nekako nastavlja jedno na drugo, logički slijed je tu… No dobro, odoh sad spavati da se barem malo odmorim…
komentiraj (0) * ispiši * #
Na visini
ponedjeljak , 11.01.2016.Jedna razlika između Hrvatske i Australije koju mi je ispričao Medo tiče se cijena benzina. Osim što su različite, i to premoćno u korist Australije (izuzev nekih benzinskih pumpi po Outbacku, gdje tankaju klokani), cijene su u Australiji u neprekidnoj korekciji, praktički iz sata u sat. Kod nas Ina diže i spušta cijene u utorak u ponoć (ne znam kako je s privatnicima), u Australiji možete različito platiti benzin ako ga kupite dok idete na posao ili se s njega vraćate. Usto se još sve firme međusobno špijuniraju, pa ako jedan diže, diže i drugi i obratno.
Baš sam razmišljao kako je problem zemalja poput Australije, u kojima sve fercera, taj da nemam s čime popuniti određeni broj redaka u dnevnom zapisu. Indonezija je bila naporna, ali se stalno nešto događalo, stalno neki zapleti, pojave od kojih ti stane pamet, situacije u kojima se moraš navikavati na bizarnosti. Ne žalim za Indonezijom, sačuvaj Bože, samo mi izgleda da ova šetnja Australijom, pogotovo ovim dijelovima gdje su Aboridžini potamanjeni, izgleda pomalo kao da opisujem svoju zagrebačku svakodnevicu. OK, u Zagrebu pijem manje cidera. Moj je dan ovoga puta započeo kraćom šetnjom po Glebe Point Roadu, ulici s etničkim restoranima koju sam dosada vidio samo noću. Danju je simpatična ulica šarenih kuća, no kako je bila nedjelja, a uglavnom vodi prema stambenim četvrtima, vratio sam se bliže središtu događanja, Parramatta Roadu, gdje se nalazi i ulaz u kampus Sydneyskog sveučilišta, najstarije visokoškolske obrazovne ustanove na australskom tlu. Osnovano 1850., danas ima oko 53 000 studenata i proglašeno je za 27. najbolje sveučilište na svijetu. Ujedno je 14. sveučilište na svijetu po lakoći zapošljavanja, a dalo je i pet nobelovaca. Njegov je kampus proglašen jednim od deset najljepših u svijetu, a nalazi se odmah pored Victoria Parka, preko puta moga hostela. Glavna zgrada sagrađena je kao kombinacija zgrada sveučilištâ u Cambridgeu i Oxfordu, naravno od pješčenjaka – naime, kao što u Americi najstarija i najprestižnija sveučilišta nose naziv Ivy League, zbog činjenice da su im glavne zgrade obično obrasle bršljanom, tako se šest najprestižnijih sveučilišta u Australiji (Sydney, Melbourne, Adelaide, Tasmania, Queensland, Western Australia) nazivaju Sandstone universities. Postoje još i Redbrick universities i Gumtree/Verdant universities – ovi potonji nisu sagrađeni od eukaliptusa, nego su im kampusi često smješteni u bujnom zelenilu (zato verdant, uostalom) koje između ostaloga uključuje i eukaliptuse. Sydneysko sveučilište, osim obrazovnih ustanova, sadrži i nekoliko muzeja, među njima i Macleay Museum, najstariji prirodoslovni muzej u Australiji. Zanimljivost je da je na sydneyskom sveučilištu 12 godina predavao i Janis Varufakis, grčki ekonomist i političar (dotični posjeduje i australsko državljanstvo).
Nastavljam kroz kampus, koji je, budući da je nedjelja usred ljetnih praznika, poprilično mrtav. Upućujem se u Newtown, kvart u kojem sam bio dan ranije, tražeći onaj gruzijski restoran. Kako rekoh, to je ispao debakl, ali u Newtownu također ima dosta zgodnih restorančića, a kako je već oko 2 popodne, mogao bih nešto meznuti prije nego što krenem u centar i na Sydney Tower. Bit će to valjušci u jednoj kineskoj aščinici, a potom se prebacujem u obližnji Cider Yard, gdje je ponuda dotičnog pića malo bogatija nego u uobičajenim pubovima, gdje uglavnom nude irski Magners i Bulmers, australski 5 Seeds, a ponegdje čak i Sommersby. Općenito, smatram da je šteta da je kod nas to piće još uvijek poprilično marginalizirano, jabuka barem imamo, stvarno je šteta da u Zagrebu kvalitetni cider morate platiti po tridesetak kuna za pola litre, dok je piva upola toliko. No kako je krenuo val craft pivarstva među Hrvatima, možda nekomu konačno sine da se od jabuka ne mora raditi samo ocat i štrudl ili pita, već da ih se može pretvoriti u ukusno blagoalkoholno piće. Nije ni u Australiji jeftin – pintu Mercury hard cidera platio sam 11 dolara, a inače košta 8-9. A kad se sjetim kako sam se zgražao kad sam prvi put čuo da u Norveškoj pola litre pive košta 60 kn, dok ovdje bez treptaja plaćam po 45. Jake valute i mali apoeni su vrag. Nešto košta 3 dolara? Sića. Onda shvatiš da je to 15 kn. Večera od 20 dolara je jeftina, iako je obično riječ o jednom artiklu i cugi. U Zagrebu za 100 kn mogu pošteno krkati (npr. u Maximillianu – ali stvarno mi ne plaćaju za reklamu :D ).
Sjedam na bus i napokon krećem obići Sydney Tower. Ovoga puta rade svi liftovi (ukupno tri), te za 26 dolara dobivam ulaznicu koja osim vožnje na toranj uključuje i promociju filma u 4D tehnici. Kakvog filma, ne znam. Saznat ću. Cura na blagajni je ljubazna i susretljiva do granice iritantnosti, kad me vidjela reagirala je kao da joj je došao rođak kojeg nije vidjela 5 godina. Nije da previše gotivim naše nadrkane uslužne djelatnike sa „samo si mi još ti falio“ gardom, ali ni ovakva hinjena pretjerana ljubaznost mi nije draga, upravo zato što je – hinjena. Lijepo je vidjeti nasmijano srdačno lice, ali smanji malo doživljaj, zaboga. Poslujemo, ne trebaš se ponašati kao groupie pred rock zvijezdom. Potom stajem u red koji vodi prvo na projekciju filma pa onda u lift. Dok čekam u redu (jedna od mojih najvećih frustracija) iza mene je neka indijska obitelj s klincem od kojih dvije godine u kolicima, koji ne zna komunicirati ako ne urla (moja druga najveća frustracija). Ja doista ne znam što je s tim roditeljima, ali pojava je masovna – čini mi se da nijedno dijete više ne zna izraziti frustraciju nego tako da urlicima para uši svih oko sebe. I sad, ja još razumijem da dijete ne poznaje granice i da to radi gotovo nagonski, ali izostanak reakcije roditelja, koji mu ni ne pokušavaju ukazati da je takvo ponašanje neprihvatljivo, to je ono što zabrinjava. Da su odmah kod prvog urlika roditelji zauzeli čvrst stav „OK je izražavati frustraciju, ali nije OK derati se, naročito kad smo vani“, toga ne bi bilo, ili bi do ove dobi već nestalo. Ja inače nisam malograđanin u smislu toga da smatram da se u javnosti treba pokazivati idila, da se ljudi ne smiju svađati pred drugima, ali dijete koje urla je neugodno za slušati. Deranje i pičkaranje mi ne smeta – ili ću se isključiti ili uključiti (u korist strane za koju smatram da ima bolje argumente). Urlik koji para bubnjiće mi naprotiv itekako smeta. Toliko da sam u stanju postati agresivan prema takvom djetetu. Jer, unatoč svom razumijevanju, to dijete je ipak neodgojeno derište. I agresivno je prema mojim bubnjićima.
Film je najobičnije konceptualističko izdrkavanje. 4D znači da i ja, koji imam astigmatizam i nikad ne vidim jedrilicu koju prate galebovi u onom bućkurišu koji zovu 3D slika, nego buljim ko blesav i onda odustanem, moram staviti one kartonske naočale, jer je u protivnome slika mutna. Ali to da će kakadu iz filma prolepršati pored mene i još mi usput ostavit bijeli flek na ramenu, to moje oči ne mogu vidjeti. Film je više-manje nekakav niz spektakularnih zračnih švenkova iznad Sydneya, par kadrova tornja, zatim prikaz velike bijele psine u akvariju…traje 5 minuta i čitav film je poprilično skupa psina (velika, ali ne i bijela) zbog koje ulaznice vjerojatno toliko koštaju. A onda napokon cijela buljumenta (među njima i moj kreštavi prijatelj) kreće prema liftovima. Pored kojih je prvo ženska s fotoaparatom koja bi vas fotkala pred zelenim kadrom (znam da se ne zove tako nego bluscreen, ali zvuči mi smiješno) i onda vam skupo proda tu fotku nakon što vas u Photoshopu natefteri pred neki atraktivni prizor sydneyskog skylinea (nebnice?). U liftu se vozim s indijskom obitelji. A lift je trokutasta oblika i klaustrofobičan. Pomislim si kako je mali u ozbiljnoj životnoj opasnosti ako samo zucne, ali srećom tih 44 sekunde uzašašća protječe u grobnoj tišini (no pun intended). Potom izlazimo na ostakljenu razglednu terasu.
Sydney Tower je dovršen 1981. i visok je 309 metara (ali se razgledna terasa nalazi na 265 metara). Drugi je to najviši toranj na južnoj polutci, samo je aucklandski Sky Tower viši, ali ima 50 metara nižu razglednu terasu. Kružna konstrukcija na vrhu tornja ima 4 kata – na prvom je okretni restoran, na drugom samoposlužni restoran, na trećem sala za društvene događaje (najviša na južnoj polutci), a na četvrtom rečena razgledna terasa. Kako se čitava konstrukcija suzuje prema donjem kraju, možete stati na podest uz sâm prozor i gledati ravno ispod sebe u ambis. Oni kojima to nije dovoljno od 2005. mogu ići i na Skywalk, posebnu staklenu kružnu terasu koja se nalazi na krovu kružne konstrukcije i pruža se preko njenog ruba, tako da možete stajati na staklu iznad ponora. Skywalk se dodatno plaća i morate imati posebnu odjeću (jer puše nenormalno, pa da vas ne propuše) i obuću (jer puše nenormalno, pa da vas ne otpuše). Slično Eiffelovom tornju, na razglednoj su terasi označene u pojedinim smjerovima udaljenosti do relevantnih gradskih znamenitosti ili svjetskih gradova. Tako doznajem da sam od Madrida udaljen svega 17 000 km, a i obližnji Auckland mi je na preko 2000 km. Da, ipak od Sydneya imam još tri sata leta, Novi Zeland je STVARNO daleko. A zamislite si da još idem na Tuvalu – to je još kojih 2 sata leta od Aucklanda do Suve, a onda ne znam koliko još plovidbe od Suve do Tuvalua, mislim dan-dva. Ali jednog bih dana želio otići posjetiti tu treću najmanju suverenu državu na svijetu, prije nego ju globalno zagrijavanje zauvijek gurne pod vode Pacifika. Dugujem to svim onim natjecateljima iz Tog se nitko nije sjetio koji su zaboravili gađati tu gotovo uvijek sigurnu nulu. :D
Inače, do vrha tornja se je moguće popeti i stepenicama, njih 1504, a svake godine postoji i trkačka utrka uz stepenice, čiji pobjednici u muškoj i ženskoj konkurenciji dobivaju kvalifikaciju za istu takvu utrku po stepenicama Empire State Buildinga. Ja iskreno moram priznati da sam očekivao više. Problem je u smještaju tornja. Naime, pogled prema središnjoj luci, onoj kod Circular Quaya, sakrivaju drugi poslovni neboderi, tako da se jedino vidi most, a i on djelomično, Opera je prenisko i prezabarikadirana zidom čelika i stakla. Vidi se lijepo ulazni dio zaljeva, tamo prema Manlyju, Hyde Park i okolne građevine, a neboderi zakrivaju čak i Queen Victoria Building, atraktivni retro-šoping centar s impozantnom kupolom, gradsku vijećnicu i anglikansku katedralu. Dan je bio vedar i sunčan, ali u daljini se nužno u takvim uvjetima pojavi ona izmaglica koja muti daljnje vidike.
Spuštam se na razinu tla, odlazim do središnje željezničke stanice, gdje ću uskočiti u tramvaj, tj. laku gradsku željeznicu, koja će me transportirati u zapadni širi centar grada, točnije u kvart Leichhardt u kojem, što se vidi i iz imena, žive – Talijani (naravno, za one koji nisu skužili, ovo je bio sarkazam). Tipičan je to kvart obiteljskih kuća, uglavnom prizemnica, s brojnim pizzerijama, trattoriama i inim ugostiteljskim objektima koji se uklapaju u kvart (npr. suši barovi, indijski vegetarijanski restorani…), a tu su i agencije koje izdaju avionske karte za Alitaliu i nude turističke aranžmane putovanja po Italiji (što pretpostavljam nije za lokalno stanovništvo, oni vjerojatno imaju gdje odsjesti kad putuju u Italiju i sumnjam da idu tamo turistički – kakve Cinque Terre, kakvi bakrači, emigranti su većinom Sicilijanci i drugi južnjaci). Za razliku od kineskih četvrti, koje redovito imaju ona ulazna zmajska vrata, u Maloj Italiji toga nema. A baš su mogli staviti jednu repliku Titova slavoluka… Ima doduše jedna zgrada koja liči na rimski hram, nazvana Italian Forum, za koju ne znam je li šoping centar ili sjedište političke stranke (možda poznaju Furia Radina). Ostatak kvarta je prilično prosječan. Ja sam se ovamo zaputio jesti (nikad ne biste pogodili) :D . Naime, oni su me arancini od neki dan toliko iznervirali da sam poželio probati prave, velike. A toga bi nadam se trebalo biti u Maloj Italiji. Činjenica da je nedjelja popodne ne ide mi na ruku, neki su ugostiteljski objekti zatvoreni, mnogi su ograničeni na pizzu. Srećom, imam mobitel, pa ću se prokonzultirati s njime, a potom doznat da trebam lokal maštovito nazvan Bar Italia, u kojem ne samo da dobivam arancine, nego i cannole, također sicilijanske kolače u obliku cjevčica, ali uobličenih onako da kvadratnom komadu tijesta podvinete nasuprotne kutove, tako da iz profila izgleda trokutasto, a unutar te cijevi stavite ricottu (svježi južnotalijanski sir, sličan skuti) obogaćenu šećerom, limunovom koricom i boktepitaj čime još, te onda to sve ispečete. Jako su ukusni, tim više jer mene tako zapečena ricotta podsjeća na šaum, a šampite su nam većini guilty pleasure. Ili ako ne šampite, a ono barem Super Dickmans. Ono što mi je posebno smiješno jest da se kompletno osoblje u restoranu, iako su svi Talijani, razgovara međusobno na engleskome, ali engleskome s toliko tipičnim talijanskim naglaskom. Dakle nije da su zaboravili talijanski i postali monolingvalni, jednostavno su pokondireni. Ili misle da su tako transparentni pred gostima (pada mi na pamet scena iz Seinfelda s Elaine i korejskim manikerkama).
Nakon obroka se vraćam u hostel, stavljam prati novu turu rublja, nema ga puno, ali želim doći na Novi Zeland bez prljavog rublja (neću, jer sam oprao samo bijelo). Program pranja traje samo 40-ak minuta, opet miriši na katastrofu, jer nigdje ne vidim regulator temperature. Ali dobro, u Australiji se više ne znojim toliko, niti su uvjeti toliko prljavi, u Indoneziji sam bio sretan ako sam dva dana za redom mogao nositi istu majicu. Stavljam ga potom u sušilicu, taj program pak traje sat vremena (dulje suši nego pere, tko je tu lud?), a ja planiram dok se to suši skoknuti na jednu pivicu u obližnji pub (onaj bez wi-fija i s mikroarancinima), ali već u pola 10 mi kažu da zatvaraju. Nedjelja navečer. Bezveze. Moram nekako zadovoljiti oralnu fiksaciju, liquor storeovi su zatvoreni, da kupim neki sokić… Ma, kupit ću još jedan pileći hamburger i to je to. Sutra se dižem rano, idem u Plave planine, gledao sam za smještaj u Aucklandu, poslao opći zahtjev preko Couchsurfinga, ništa. Cijene hostela su slične onima u Australiji. Vidjet ću još sutra što će biti… Ja još uvijek ne mogu vjerovati da ću za 40-ak sati biti na Novom Zelandu! To je kao kad maratonac već vidi ulazna vrata stadiona, a meni će doista moj krug po Novom Zelandu biti kao onaj završni krug koji maratonci trče po stadionskoj stazi. Ne počasni, Topaloviću.
Noćca!
komentiraj (0) * ispiši * #
Sydharb
nedjelja , 10.01.2016.Nedaleko moga hostela postoje čak dva servisa u kojima bih teoretski mogao popraviti tablet, ili barem utvrditi što mu je. Dobro, jedan od njih je zapravo prodavaonica koja prodaje Asusove laptope i tablete, ali bi oni mogli imati i servis. Ono na što ja sumnjam kao uzrok kvara jest jedan mrav koji mi je negdje u Indoneziji, ne sjećam se više gdje, ušetao u laptop kroz USB utičnicu. Možda je on napravio ršum negdje unutra, možda je samo ispustio mravlju kiselinu koja je oštetila kontakte, možda sam ja samo naivan. Ali činjenica je da su mi riknule tipke koje su najbliže tom otvoru. Prvi servis (prodavaonica) je zatvoren do ponedjeljka, to lijepo piše na vratima, drugi radi od 10, iz čega logično slijedi da će u 10.15 na vratima još biti rešetke i da unutra neće biti žive duše. Toliko o mogućnosti popravka. Nastavljam dalje s redovnim planovima, zbog relativno oblačnog jutra odustao sam danas od Sydney Towera, za sutra najavljuju sunčano pa ću tada. Vraćam se u hostel i pišem, potom oko pola 2 odlazim u jedan restoran, kafić zapravo, za koji sam preko neta pronašao da servira gruzijsku hranu. Dugo ju nisam jeo, uželio sam je se. To je relativno blizu moga hostela, par stanica autobusom, kvart izgleda baš kao Camden ili dio nekog manjeg britanskog grada. Sydney općenito više liči na engleske gradove nego Melbourne.
U restoranu (više?) nemaju gruzijsku hranu. To jest to mjesto, ali u pitanju je obični bistro koji servira doručke, brze prigrize i kavu. Imaju ponešto egzotike – etiopski burger od crvene leće, npr. – ali ja sam se uželio hačapurija i hinkalija. Ništa, Etiopija it is. I još kruh od banane sa slatkim vrhnjem, bananama, jagodama i medom. Sasvim dovoljno. Krećem nazad prema centru, danas sam naumio malo krstariti sydneyskom lukom. Dok se vozim vlakom prema centru sine mi da bih mogao stati na stanici Museum, koja je inače sačuvana u izvornom stanju iz doba izgradnje toga željezničkog sustava, za što bih rekao da su 1920-e ili 30-e. Čak su i reklame na stanici ili ostavljene iz tog doba, ili, za one gospodarske subjekte koji posluju skroz otada, napravljene u retro-stilu, uz podsjećanje na tradiciju.
Stižem na Circular Quay, gdje je terminal brodova koji plove lukom, bilo na zapad, u dubinu kopna, bilo na istok, prema izlazu iz luke. Moje me današnje putovanje vodi na Manly, lokalitet smješten praktički na samom ulazu u sydneysku luku, gdje se nalaze tri poluotoka, nazvani North, Middle i South Head, a Manly je na strani gdje je North Head, tamo se u rane dane kolonizacije nalazila karantena za useljenike. Plovidba traje oko pola sata, i osim što nudi spektakularne vidike uobičajenih sumnjivaca sydneyske luke, dodatno osnažuje poveznice s Istanbulom i plovidbom Bosporom. Ili to samo mene pere nostalgija? Ako sve bude u redu, početkom rujna bih trebao ići na neku konferenciju u Tbilisi, tako da ću dobiti i dozu gruzijske hrane i dozu Istanbula (jer je tako najlakše doći do Tbilisija, avionom preko Istanbula). Frapantno je da mi je taj datum trenutno bliže nego moj prošli boravak u Istanbulu, tijekom ovoga putovanja.
Na sredini plovnoga puta u luci nalazi se Fort Denison, tvrđava na otočiću koji je nekada služio kao stratište za kriminalce u ranim danima Sydneya. Nakon što su 1839. dva američka ratna broda pod okriljem noći uplovila u sydneysku luku i kružila oko otoka, Britanci su se zabrinuli i shvatili da Sydney nije dovoljno dobro branjen. Stoga je odlučeno da se na otoku, tada nazvanom Pinchgut Island, sagradi obrambena tvrđava. Izgradnja je počela 1841., ali nije dovršena. Nastavljena je 1855., zbog straha od ruske odmazde tijekom Krimskog rata (ma tko bi bio toliko lud da plovi do Australije samo radi osvete?). Tvrđava je dovršena 1857. i nazvana po Sir Williamu Thomasu Denisonu, tadašnjem guverneru Novog Južnog Walesa. No već kad je izgrađena, bila je zastarjela, s obzirom na razvitak topništva. Danas je u tvrđavi muzej, restoran (ovdje se obično održavaju pirovi i poslovni ručkovi), a svaki dan u 1 popodne s tvrđave puca top (i oni dakle imaju taj običaj).
Stižemo do Manlyja, četvrti smještene sjeverno od samog ulaza u luku. Pristanište je s lučke strane, ali naselje ima i obalu na vanjskoj, oceanskoj strani, točnije u jednom tamošnjem zaljevu gdje je i plaža. Ime lokalitetu dao je sam Arthur Philip, koji je ovdje susreo neke Aboridžine koji su na njega ostavili dojam svojim „muškim“ ponašanjem. Štoviše, uslijed nesuglasica, jedan ga je čak ubo kopljem u rame. 1850-ih Manly se počeo razvijati kao utočište za odmor od gradske vreve, sa sloganom „sedam milja od Sydneya i tisuću milja od briga“. To je značilo izgradnju uobičajene infrastrukture karakteristične za sva takva kupališna mjesta po svijetu, obalne šetnice i mola za šetnju, zabavišta, kupališnog paviljona, brodskog pristaništa… Šetalište uz obalu zasađeno je tzv. norfolškim borovima, vrstom stabla izgledom sličnom četinjačama, ali koja zapravo pripada porodici Araucaria, endemičnoj za Australiju, Oceaniju i mali dio Južne Amerike. Manly je inače danas jedan od najskupljih dijelova Sydneya s obzirom na vrijednost stambenog prostora. U Manlyju sam najveći dio vremena proveo odmah pred zgradom pristaništa, promatrajući kako ljudi pokušavaju izvesti nešto što bi im donijelo 50 dolara. Naime, tamo je neki frajer postavio ljestve od dva lanca, međusobno spojene gumenim pritkama, koje su na vrhu i dnu pričvršćene onim okretnim kukama, po jednom na svakoj strani, tako da se ljestve bez problema mogu okretati oko svoje osi. Cilj je popeti se po njima (ima nekih 8 pritaka) i rukom dotaknuti sliku novčanice od 50 dolara na vrhu, te tada dobijete istu kao nagradu. Ljestve su inače položene ukoso, tako da se, ako izgubite ravnotežu, okrenu i vi završite na donjoj strani, leđima okrenuti tlu, te se to računa kao pad. Stvar je da se svaki poremećaj ravnoteže prenosi kao val i ako napravite i malu grešku na višim će pritkama to biti neoprostivo. Dok sam ja bio tamo, a bio sam kojih 40-ak minuta, nitko se nije uspio popeti. Osim samog tipa koji vodi čitav posao i naplaćuje 3 dolara pokušaj. On je nekoliko puta demonstrirao kako se penje, caka je u dijagonalnom raspoređivanju težine, lijeva ruka i desna noga, s tim da se noga mora izbaciti iskrenutog koljena prema van…razmišljao sam da li da se okušam (ja inače nisam baš neko oličenje spretnosti), imao sam čak i ideju taktike, pokušati držati uporište nogu uvijek u sredini pritke, čime sam doduše ranjiv na nestabilnost izazvanu rukama, ali više težine je na nogama, one obično remete ravnotežu), ali sam primijetio još jednu stvar. Naime, kad god bi se netko drugi penjao, tip mu je u početku držao ljestve, da ih stabilizira. Onda bi ih oko sredine pustio, da mu svojim rukama ne smeta u traženju uporišta. Kada se sâm penjao, nitko mu nije držao ljestve. Pomislio sam naravno, što ako, poput šibicara, on kontrolira situaciju, tj. može, pridržavajući ljestve, dodati malo ljuljanja, dovoljno da penjač izgubi ravnotežu? Postojao je samo jedan način da saznam, da se oprostim od 3 dolara. Nisam. Umjesto toga prošetao sam se do plaže u na vanjskoj strani, kako bih konačno došao u priliku da ugazim u Pacifik. Plaža je smještena u slikovitom širokom zaljevu, valovi su ogromni, pravi oceanski, ljudi surfaju (prvi puta u životu vidim taj prizor uživo), a ja ću samo umočiti stopala u najplićem plićaku. Dovoljno da protrnem od jeze. U plićaku, gdje je uvijek najtoplije, voda po mojoj procjeni ne prelazi 20 stupnjeva. Bojim se da me Pacifik neće vidjeti što se kupanja tiče, što znači da je zadnje kupanje bilo ono gacanje po plićaku pored Maumerea. Doduše, oko Aucklanda bi na istočnoj strani more još možda i moglo biti donekle toplo, to mi je potvrdio Medo, ali Medo se na more naučio u Karlobagu, koliko je on objektivan? Sama plaža u Manlyju je lijepa, dugačka i pješčana, imaju čak i tipa s detektorom metala koji prolazi i skuplja metalne predmete u pijesku, uglavnom limenke, kako bi plaža bila čista. No kako rekoh, more je hladno, svojski vas se trudi izbaciti na obalu, a ima i neugodnih podvodnih struja.
Vraćam se u pristanište i plovim natrag do centra grada. Već je predvečerje, ali svejedno još stignem otíći u Darling Harbour, nekadašnji lučki bazen zapadno od centra, koji je kasnije bio ranžirni kolodvor, a onda je krajem 1980-ih ostao pust. Tijekom priprema za Olimpijske igre čitavo je područje uređeno i pretvoreno u šetalište s nizom zabavnih i kulturnih sadržaja. Tu se nalazi marina, IMAX kino (s najvećim ekranom na svijetu), nekoliko muzeja (između ostalog Pomorski muzej i sydneyska ispostava Madamme Tussaudsa), konferencijski centar, akvarij, mnoštvo restorana, a čitavu luku nadvisuje most Pyrmont, nekada glavni cestovni ulaz u centar grada sa zapada, a danas otvoren samo pješacima i biciklistima. Inače, Darling Harbour bi trebao postati i mjesto Globe Streeta, australazijsko-pacifičkog ekvivalenta Wall Streetu. Nadajmo se da će kapitalizam propasti prije toga. :D
Upućujem se prema svom hostelu u smjeru jugozapada, kroz dijelove Darling Harboura koji još trebaju biti izgrađeni, ostalo je tu još dosta posla. Tu se nalazi i plivački centar nazvan po legendarnom australskom plivaču Ianu Thorpeu, rođenom Sydneycu, koji je upravo pred domaćom publikom 2000. ostvario svoj najveći uspjeh, tri olimpijska zlata (s tri svjetska rekorda) i dva srebra. Imao je nepunih 18 godina. Kuriozitet u vezi Thorpea je da je bio u Svjetskom trgovačkom centru u jutarnjim satima 11. rujna 2001., ali se vratio u hotel jer je zaboravio fotoaparat. Zato je i dalje živ, sada u Kristovim godinama.
Večerat ću u Glebeu, tj. Glebe Point Roadu, jednoj od najpoznatijih ulica s etničkim restoranima u Sydneyu, a ovoga je puta na red došla i libanonska kuhinja, mislim prvi puta nakon Beograda. U pitanju je bila neka janjetina u sosu od jogurta sa začinima, te riža s rezancima kao prilog. Večer sam završio s Hot100, pretposljednjim na ovom putu, uz ne pretjerano dobar rezultat – naime, ovaj je bio posvećen gotovo isključivo događajima iz 2015., a kako sam ja aktualnosti uglavnom pratio usput, ako bih vidio nečije komentare na Facebooku i slično, tu sam imao dosta rupa. Premda, 55 bodova od 100 nije ni malo, taman onako gaussovski…
Relativno kratak dan, sutra ću nadam se vidjeti više, a vjerujem da će mi i vrijeme biti milostivo, da se popnem na Sydney Tower…
komentiraj (0) * ispiši * #
Atraktivna kažnjenička kolonija
subota , 09.01.2016.Moja prateta bila je u Sydneyu, ako se ne varam, 2003., sa svojom prijateljicom i vršnjakinjom, posjetiti prijateljičinog sina. Tada su zajedno imale 158 godina (svaka po 79). Obje su i danas žive i uglavnom zdrave (koliko je to moguće u toj dobi), a ove će godine zajedno imati 184. Jer devedesete su nove tridesete. No uglavnom, ono što je važno jest da je ona opisala Sydney kao grad u kojem je za sve obaviti potrebno ići automobilom, u kojem stanovnici uglavnom ne šetaju ulicama već šoping centrima, ukratko, moj je dojam Sydneya bio sličan (vjerojatno isto tako pogrešnom) dojmu Los Angelesa – ogromna mreža autocesta koja prolazi među rezidencijalnim kvartovima i šoping centrima, a zabava je atomizirana u posebnim kvartovima, ili smještena također u šoping centrima. I postoje Opera i Harbour Bridge koji stoje izvan konteksta, okruženi šoping centrima. :D Naravno, i ja sam u životu vidio dovoljno svijeta da znam da to nije tako, ali me zanimalo odakle takav dojam. Kasnije sam doznao da dotični sin živi u nekom udaljenom predgrađu, oko pola sata automobilom od centra, a kako su njih dvije uglavnom provodile vrijeme u kući (moja prateta nije baš nikad bila tip osobe koja voli pretjerano tabanati, nekmoli pri kraju osmog desetljeća života), njihov dojam o Sydneyu dojam je nekoga tko zaključuje kakav je Zagreb na osnovi nekoliko tjedana provedenih u Svetoj Nedjelji.
Moj je dojam o Sydneyu bitno drugačiji. Iako me Melbourne oduševio, u mom srcu ima mjesta i za Sydney. :) Nisam bio u New Yorku, ali Sydney doživljavam kao New York s ugodnijom klimom. Čak su mi se i neboderi počeli sviđati, iako još uvijek prednost dajem art deco zgradama. Pomalo je nevjerojatno kada šećući veličanstvenim ulicama toga grada pomislite kako je pred 200 godina ovo bila kažnjenička kolonija u koju su ljudi odlazili puni očaja. Da, priroda je tada bila mnogo okrutnija, no s obzirom na položaj Sydneya, mislim da se ovdje nikada nije mogao osjetiti onoliki užas kao na drugim, negostoljubljivijim obalama Australije. Sydney leži na obalama Port Jacksona, najveće prirodne luke na svijetu. Zapravo je riječ o potopljenoj riječnoj dolini dugačkoj 19 km, ali s ukupnim opsegom obale od 317 km. U Australiji inače postoji posebna mjera za volumen vode, nazvana Sydharb (skraćeno od Sydney Harbour) koja označava približni ukupni volumen vode u sydneyskoj luci, a to je oko 500 gigalitara. O sydneyskoj ću luci još pisati, jer će me itinerer voditi njome, sada ću napisati prvo nekoliko generalija o Sydneyu.
S preko 4 800 000 stanovnika, od kojih je otprilike trećina rođena izvan Australije, Sydney je najveći grad Australije i Oceanije. Smješten na istočnoj obali kontinenta, ujedno je i glavni grad australske države Novi Južni Wales, te najstarije europsko naselje u Australiji, osnovano 26. siječnja 1788., isprva u susjednom zaljevu Botany, odakle je zbog nedostatka vode preseljen u Port Jackson. Danas se proteže oko oba zaljeva, te u unutrašnjost do Plavih planina. Neosporni svjetski alfa grad, Sydney je i sekundarno sjedište australske vlade i generalnog guvernera. U gradu se govori preko 250 jezika, a jedna trećina stanovnika kod kuće govori jezik koji nije engleski. Iako mu je centar smješten uvučeno u odnosu na obalu, Sydney se proteže skroz do obale Tasmanova mora, gdje se nalazi čak 70-ak plaža, od kojih je vjerojatno najpoznatija plaža Bondi. Iako je službeno utemeljen 1788., na području Sydneya James Cook se iskrcao već 1770., što je bio njegov prvi kontakt s australskim kopnom. Kako je bio u istraživačkoj misiji, nije imao ovlasti utemeljiti naselje, ali ga je proglasio britanskim teritorijem. Kada je kolonija osnovana trebala se zvati New Albion, ali je na kraju prozvana po Thomasu Townshendu, lordu Sydneyu, koji je odigrao važnu ulogu u uspostavi kolonije. Tzv. Prva flota, koja se sastojala od 11 brodova s oko 850 kažnjenika, pod zapovjedništvom kapetana Arthura Philipa, iskrcala se u zaljevu Botany 18. siječnja 1788., ali je tlo bilo neplodno, a vode malo, pa su digli sidro i otplovili u susjedni zaljev. Budući da je glavna kazna za zatvorenike bilo već samo izgnanstvo, nisu postojale nikakve druge kaznionice u koloniji, iako su zatvorenici (premda je pitanje možemo li ih onda tako zvati) živjeli u svojevrsnim masovnim spavaonicama, na mjestu današnjeg sjevernog ruba Hyde Parka, što se zvalo Hyde Park Barracks. Postojale su kazne za prijestupe unutar kolonije, u vidu bičevanja i vješanja. Prve su godine bile teške, hrane je bilo malo, a nije baš bio uspješan ni njen uzgoj. Neki su se Aboridžini bunili, a oko polovice ih je riješila epidemija malih boginja koja je izbila 1789. Stvari su se za Europljane poboljšale kada je 1810. na mjesto upravitelja kolonije došao Lachlan Macquarie, koji je uspio izvući maksimum iz škrtih uvjeta. U njegovo je vrijeme intenzivirana trgovina, koja je smanjila izolaciju kolonije, a pokrenut je i program izgradnje kojih 260 građevina. Do 1822. Sydney je ličio na grad, a Macquarie je, u želji da poboljša uvjete, omogućio zatvorenicima da postanu slobodni građani. Posljednja tranša zatvorenika stigla je u Sydney 1850., a grad je u to doba imao 35 000 stanovnika. 8 godina ranije proglašen je prvim gradom u Australiji. Kada je 1851. otkriveno zlato sydneyska je populacija do 1871. dosegla 200 000. U trenutku federalizacije brojao je već 481 000, iako je još uvijek kaskao za Melbourneom. Prvi milijun dosegao je 1925., kada je grad već počela nagrizati depresija, u kojoj je na kraju trećina radnog stanovništva bila nezaposlena. Gradsko je gospodarstvo preživjelo zahvaljujući izgradnji Harbour Bridgea, koja je zaposlila oko 1400 ljudi. Drugi svjetski rat preokrenuo je situaciju – sada je bilo premalo radnika, a većinu poslova preuzele su žene. Grad je u svibnju i lipnju 1942. pretrpio napad japanskih podmornica u luci, ali nije bilo većih razaranja. Nakon rata, pojačanim useljavanjem, Sydney nastavlja rasti i postaje najvećim australskim gradom. 1975. ima tri milijuna stanovnika. 1973. otvorena je legendarna zgrada Opere, a 2000. Sydney je ugostio Olimpijske igre, tada proglašene „najboljima ikad“. Posebno je emotivan bio trenutak paljenja olimpijske baklje, čast koja je pripala u to vrijeme najpoznatijoj aboridžinskoj sportašici, atletičarki Cathy Freeman. Bile su to ujedno i prve Olimpijske igre na kojima su (doduše kao „nezavisni olimpijski natjecatelji“) nastupili i sportaši iz Istočnog Timora.
Iako je već 1790. napravljen urbanistički plan za Sydney, on je od samog početka ignoriran, tako da je grad građen dosta stihijski. Središte grada pruža se oko 3 km južno od uvale Sydney Cove, jednog od zatona Port Jacksona. S istočne ga strane omeđuje Botanički vrt, sa zapada Darling Harbour. Šire središte grada danas je uglavnom gentrificirano. Elitne četvrti smještene su na istoku, uz obalu Tasmanova mora, ili na zapadu, u podnožju Plavih planina. Arhitektura središta grada zgodan je potpuri monumentalnih georgijanskih, neogotičkih, viktorijanskih i art deco zgrada, s modernim neboderima smještenim među njima. Za ljude koji uživaju u impresivnoj arhitekturi, šetnja Sydneyem sama je po sebi dovoljna nagrada.
Ja sam iz hostela krenuo kasno, nakon podneva, a kako bih minimizirao lutanje, pronašao sam na Wikitravelu itinerer nazvan One week in Sydney, te u samo pola dana uspio odraditi dva dana itinerera. :D Tajna je u tome da kad oni po itinereru dođu do muzeja, to podrazumijeva i ulazak u taj muzej i njegov razgled. Kod mene to znači sliku-dvije i idemo dalje. Ljepše je gledati grad izvana, pogotovo kada je lijepo ljetno vrijeme kao danas. Jedina stvar koju sam propustio bio je Sydney Tower, i to ne svojom krivnjom – riknuo im je jedan lift, pa su se stvarale gužve i onda su prestali prodavati karte za taj dan. Srećom imam još dosta cajta… Ušao sam u par besplatnih zgrada, poput ANZAC-ova spomenika, gdje se u prizemlju vrti film o povijesti ANZAC-a. Kao osobu koja je pacifist i koja ne voli kult ratnih žrtava, čak ni u obrambenim, a kamoli napadačkim ratovima, sve me više živcira ta australska strast odavanja počasti svojim žrtvama. Tim više jer se u filmu pojavljuje kadar s plakatom koji kaže otprilike „Australija je obećala Britaniji pomoć od 50 000 ljudi. Pomozite nam održati to obećanje!“ Drugim riječi, budite topovsko meso naših obećanja koja smo dali bez da smo ikoga pitali. I naivne ovce pohrliše pod nož. Fuj. Posebno je bizaran spomenik postavljen nedaleko ANZAC-ova spomenika, a koji se sastoji od nekoliko uspravno postavljenih metaka, uz dva-tri srušena. Spomenik predstavlja pale i preživjele vojnike aboridžinskog i torreškootočnog porijekla koji su se također borili za „slobodu Australije“ (koju jebenu slobodu Australije na Galipolju?). Na spomeniku piše kako je ironično da istu tu slobodu nisu dočekali u svojoj domovini za sebe, ostavši građani drugog reda. Jedino kad su bili ravnopravni, bilo je na bojnom polju, kada je trebalo dati život, tada je aboridžinski život vrijedio jednako.
U šetnji gradom ovoga puta zavirujem u katoličku katedralu Sv. Marije (u njezin anglikanski ekvivalent, Sv. Andriju, nisam uspio ući), pa potom nastavljam na sjever, već poznatom rutom od prethodnog dana, kroz Botanički vrt, ali sada izravno do Opere. Gotovo da doživljavam pariški sindrom, ne toliko od samog prizora, koliko od implikacije gdje se nalazim, koliko daleko. Opera je tu tek podsjetnik. U luci je privezan Voyager of the Seas, svojedobno najveći kruzer na svijetu (svi najveći su iz te „… of the Seas“ serije), koji je gotovo pa veći od Mamutice. Želite li krstariti u Mamutici? Nije li ideja krstarenja odmor u tišini koju pruža more, plovidba…a ne ista gradska vreva translatirana na more? I još to naplaćuju ko Svetog Petra kajganu…
Ručao sam višekratno, jedan quiche, jedan vijetnamski sendvič, popio jedan smoothie te se u popodnevnim satima uputio kroz četvrt The Rocks, smještenu sjeverno od centra grada, bogatu restorančićima i kafićima, kako bih se popeo na čuveni most. Pogled s mosta je pomalo zakriven postavljenim mrežama za samoubojice (tj. protiv samoubojica), tako da morate pažljivo ciljati fotoaparatom. No pogled na Operu i nebodere središta grada je spektakularan, a još je bolji s druge strane luke, iz podnožja mosta, gdje se nalazi jedna livada idealna za piknik, a mjesto je s kojega mnogi Sydneyci promatraju doček Nove godine, budući da se vidi spektakularni vatromet iznad središta grada. Nisam ostao skroz do mraka, popio sam pivu u jednoj pivnici posvećenoj lokalnim craft pivarima, potom se vlakom vratio do centra. Sydney nema podzemnu željeznicu u pravom smislu riječi, riječ je o običnoj prigradskoj željeznici koja u središtu grada vozi pod zemljom. Iskrcavam se na središnjem kolodvoru, primjećujući kako je vani mračno. A mračno je zato što se ovdje javna rasvjeta pali tek kada sunce posve zađe. Da, ima svjetla s reklamnih panoa i zgrada, ali ulice su uglavnom u mraku. Vraćam se u hostel, a potom odlazim na večeru u obližnji pub (onaj isti gdje sam prethodne večeri tražio wi-fi), jer sam vidio da imaju arancine – ne ušećerenu narančinu koru, nego sicilijansko jelo od prženih kuglica riže punjenih mesom ili patlidžanima ili gljivama ili… Uglavnom, meni jedno od dražih jela. Porcija sadrži 4 arancina i košta 11,90 dolara. A kad dođu, ispadaju smijurija. Veličine su poput kroketa (pravi su veličine šake), i eventualno bi mogli poslužiti kao predjelo. Morat ću još nešto pojesti… Ujedno mi tijekom večere otpada zadebljali nokat koji mi je štitio prst otkako su mi ga ono vrata zgnječila u Guilinu. Sve je super, ispod je normalni zdravi nokat. Općenito, s obzirom na higijenske uvjete u kojima sam proveo većinu puta, s obzirom na izmorenost, kojekakvu prehranu, moj imunološki sustav je zvijer. Čini mi se da za to ponajprije mogu zahvaliti svom ujaku koji zadnjih 23 godine uzgaja koze, tako da ja uglavnom za doručak pijem kozje mlijeko i jedem ostale derivate od njega. A za kozje mlijeko kažu da jako pozitivno djeluje na imunitet. I doista, osim jednog žestokog proljeva u Lahoreu i povremene grlobolje, drugih zdravstvenih problema nisam imao. Tu ne računam kojekakvo samoozljeđivanje.
Večeru sam još dopunio nekakvim sendvičima s prženim halloumijem (ciparskim sirom) i cheesecakeom, uz ponovno blesavo pitanje konobarice „Cheesecake hoćete poslije?“ Da. Kad poslije, za koliko minuta? Znate ono kako su nekad muškarci pričali da su tek odlaskom u JNA shvatili kakvi sve ljudi žive u Jugoslaviji? Tako sam ja na ovom putu po prvi puta spoznao dvije stvari: koncept fascinacije strancima, te to da postoje ljudi koji ne shvaćaju da desert dolazi kasnije i da je najsigurniji znak kada ga treba donijeti prazan tanjur gosta. Uostalom, nije da moraju išta pripremati, imaju već gotov cheesecake. Ako ima netko među čitateljima s iskustvom konobarenja u restoranu, volio bih čuti logiku (nadam se da nije ona „želim što prije skinut gosta s…, da ne moram pamtiti narudžbe predugo“).
Internet na tabletu opet nije radio, morao sam ga malo prošetati po kvartu da dođe k sebi (tablet, ne internet – zapravo, da internet dođe k tabletu). Sama ideja da izvodim tablet u šetnju da se trgne i počne hvatati matični hostelski wi-fi jedna je od najsumanutijih na ovom putovanju koje poprilično obiluje bizarnostima. Nakon što se rastrčao, radi ko urica. Učitavam slike, potom tonem u san. Dorm je prazan, petak je navečer, svi partijaju. Ja ću u ponedjeljak, na pub kvizu. :D
Eh da, čuo sam se s Clare, ona putuje prema Queenslandu, a na Novi Zeland dolazi početkom idućeg mjeseca. Možda se vidimo na Južnom otoku…
komentiraj (0) * ispiši * #
Put do Vješalice
petak , 08.01.2016.Tipka „a“ i društvo su definitivno crkli. Stoga ću vjerojatno biti prisiljen pisati manje, iako to ovisi i o količini događaja u danu. Jučerašnji je srećom bio relativno siromašan.
Canberra se probudila u sunčanom, ali vjetrovitom jutru, onom što bi se nazvalo „zdravim vremenom“. Kartu sam odlučio kupiti na kolodvoru, tako da krećem iz hostela odmah po odjavi. Iza ugla je autobusna stanica, upravo mi bježi jedan bus, nema veze, imam skoro dva sata do polaska vlaka, idući dolazi za 11 minuta. Sjedam na klupicu na stanici, razmišljam kako mi ovo vjetrovito vrijeme sve više priziva potrebu za dugim rukavima i nogavicama, a to znači lakši ruksak. Na Novom će Zelandu toga biti još više, tamo stalno puše, pogotovo na Južnom otoku. Priprema mi je to za zimu u koju se vraćam…
Drugi autobus koji mi treba samo je prošišao. Nevjerojatno, ovo je civilizirana zemlja, očekivao bih da ovdje vozači obraćaju pažnju na putnike, a tip koji sjedi na stanici s dva ruksaka poprilično izgledno čeka tvoj bus, ako ti voziš pored željezničkog kolodvora. U Indoneziji se to ne bi moglo dogoditi, tamo bi se zaustavili čak i da uopće ne čekam bus. E sad, kako naći tu finu razliku između „svaki bus staje čim te vozač ugleda“ i „bus ne staje dok mu eksplicitno ne mahneš“? Mislim da gudači to zovu „sweet spot“. Treći je napokon stao, čekao sam ga u busiji, vidio ga već s 200 metara udaljenosti i učinio se vidljivim. Pomoglo je što je tu bila i još jedna cura s torbom na kotačiće, a to je valjda lakše primijetiti. Do kolodvora treba desetak minuta vožnje, sama zgrada je poprilično neugledna prizemnica, nešto što biste očekivali u Alice Springsu, ali ne i u prijestolnici. Ali s obzirom da je Canberra zadnja stanica na pokrajnjoj pruzi koja se odvaja od magistrale Sydney-Melbourne… Čak ni kanberski aerodrom nema međunarodne letove, jedan od rijetkih glavnih gradova koji su takva slijepa crijeva. Naravno, ne postoji ni kolodvorska restauracija, nema ničega ni uokolo kolodvora, morat ću za doručak uzeti neke kekse iz samoposlužnog aparata i kavu. Dok čekam da dođe moj vlak iz Sydneya (jer je to taj jedan jedini – dođe iz Sydneya i ide natrag, i tako triput dnevno) u jednom času iza mene na klupu sjedaju jedna ženska od 44 godine (rekla je to kasnije – ne bih mogao sâm procijeniti) i tip od, po mojoj procjeni, osamdesetak. Iako ona govori s jakim engleskim naglaskom, nesumnjivo je kojim jezikom govori – hrvatskim. On govori kao da je jučer stigao negdje iz Dalmacije. Sjede točno iza mene, tako da i nehotice čujem dijelove razgovora. Ništa pretjerano zanimljivo, govore nešto o međusobnim obiteljskim odnosima. Ona je kasnije s nekim razgovarala na telefon i referirala se na njega kao na „unclea“, no kako je to gotovo pa generički termin, tko bi ga znao u kojem su stvarno odnosu. On je pak govorio kako namjerava izdati neku knjigu memoarskog tipa, spominjao kako je radio na osnivanju hrvatskog društva u Woolongongu (gradu nedaleko Sydneya), ali da su ga opstruirali ostali iz hrvatske zajednice… Ne mogu procijeniti je li tip normalni iseljenik ili ustaša. Mislio sam mu se možda javiti u vlaku, ako budemo sjedili blizu, ali on je na kraju završio u drugom vagonu.
Vlak do Sydneya vozi oko 4 sata, sporije od busa, ali je udobniji, ima mjesta za prošetati se, nije prepun, priroda kojom prolazi je lijepa, iako tmurno vrijeme tomu ne doprinosi. Pruga vodi visoravnima i pašnjacima, isprekidanima šumama četinjača. Prelazak u urbanu aglomeraciju Sydneya je relativno nagao, a po izlasku iz vlaka utvrđujem da i u Sydneyu puše. Izgleda da je s neizdrživom vrućinom definitivno gotovo, Coober Pedy je bio zadnja epizoda. Izlazim i pješice se upućujem do oko kilometar i pol udaljenog hostela. Usput promatram vrevu Sydneya, koji mi još i više od Melbournea liči na London. Čak su i imena lokaliteta londonska: Hyde Park, Regent Street, imaju čak i Speaker's Corner…pokoje ime je i njujorško (Broadway). Iako, po ovome što vidim, Melbourne mi ipak ima dvije prednosti: više drvoreda i tramvaje. Ali čini mi se da će mi i Sydney leći kao grad.
U hostelu mi se prilikom prijave ponavlja ista situacija kao i iz Canberre, kad sam htio platiti karticom – ne prima transakciju. Pada mi na pamet što bi moglo biti – u Australiji sam dosta plaćao karticom, a tu je i ona karta za avion Dili-Darwin. Ukratko, čini se da sam probio svoj mjesečni limit na kartici, koji iznosi 8000 kn. Provjeravam, točno je to na stvari, imam još 200 kn fore do 21. siječnja, bit će dovoljno za možda još pokoju rezervaciju preko Hostelworlda, ali kartu za Novi Zeland morat ću kupiti drugim putem. Soba u hostelu je osmokrevetni dormitorij, 4 kreveta na kat ugurana u sobu u koju bi realno stala dva, zajedno s ormarićima. Blagodati kapitalizma. Ako hoćeš jeftino spavati u Sydneyu, spavat ćeš u kutiji sardina, u štakornjaku, među žoharima, u predgrađu, pod mostom… No ovaj je hostel barem relativno čist i uredan, osim što su cimeri razbacali stvari posvuda. Čini mi se da je to još jedan od hostela u kojima ljudi žive, u Australiji je to konstanta. I ima užasno puno Nijemaca koji to rade. Je li to puki avanturizam, skupljanje životnog iskustva, ili oni stvarno traže radna mjesta zato što u Njemačkoj nema posla za njih? Zar smo dotle došli? Inače, postoji ta posebna kategorija nazvana working holiday visa, koja ljudima između 18 i 31 godine starosti omogućava boravak do godinu dana u Australiji uz rad ili učenje. Važno je samo da nemate dijete koje uzdržavate. Slično postoji i za Novi Zeland i Kanadu, ne znam kako je za druge zemlje. Službeno je opravdanje da je to za „poticanje kulturalne razmjene“, iako mi se čini da je to pomalo kao „osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa“, uz ponešto bolju plaću. Eto, ja sam prestar, ali ako je nekomu zanimljivo, neka se raspita.
Uglavnom, platit ću jednu noć i polog za ključ, pa onda otići do bankomata. Ostavljam stvari u sobi, gotovo da mi treba žlica za cipele da uguram ruksak među krevete, osjećam se kao na groblju Santa Cruz u Diliju, naravno da su i svi priključci za struju zauzeti, jer su on rađeni za sobu dok je tamo bio normalan broj kreveta (ovo je ranije bio neki obični hotel)…ovo će biti zanimljivih 5 noći. Ali vidim da je u ponedjeljak pub kviz, da se barem malo raspištoljim prije nego odem na jugoistok.
Dignut ću još 500 dolara, vjerojatno će mi ostati, ali mislim da ću preko Sydneya letjeti natrag, pa neka se nađe. Potom obrok u njemačkom restoranu, plata kobasica za 24 dolara. Eh, veselim se zagrebačkom Maximillianu, veće porcije i manja cijena. Ovaj je restoran dvosmisleno nazvan Essen, bilo po gradu, bilo po riječi koja znači jednostavno „jelo“. Ali ono čemu se veselim u Sydneyu, to je prilika da naletim na neki polinezijski restoran, ta mi je kuhinja još poprilično neistražena. Bit će toga i po Novom Zelandu.
Prva stvar za obaviti danas, u zalazak sunca – vidjeti dvije ikonične građevine koje obilježavaju Sydney. Srećom su u istom kadru, samo što moram otići do jednog od rtova pored sydneyske luke. Za to mi treba bus, a za vožnju busom mi treba Opal kartica, slična londonskom Oyster Cardu – vrijednosna kartica na koju učitaš iznos i onda se pri svakom ulasku i izlasku prijaviš, a što više putuješ iznos koji se skida je sve manji, tj. postoji dnevni maksimum nakon kojega se voziš besplatno. Silazim u Cityju, koji poprilično liči na New York, šuma nebodera koji čak i nisu toliko ružni kao inače. :D Upućujem se kroz Botanički vrt do Mrs. Macquarie Chair, stijene koju su 1810. zatvorenici isklesali u obliku klupe kako bi na njoj sjedila gđa Elizabeth Macquarie, supruga tadašnjeg guvernera Novog Južnog Walesa. No moj cilj nije sama stijena, već dvije stvari koje nisu ni postojale u vrijeme dok je dotična na ovoj stijeni promatrala brodove koji su doplovljavali iz Velike Britanije, a na koje se odavde pruža jedan od najboljih pogleda u Sydneyu. Prva je znamenitost Harbour Bridge, građen od 1923-1932., jedan od najprepoznatljivijih svjetskih mostova. Sydneyci ga zovu jednostavno Most, a šaljivi mu je nadimak Vješalica za kapute, zbog karakterističnog oblika. Riječ je o šestom najduljem lučnom mostu na svijetu (a ujedno je i lučki most :D ), te najvišem mostu s čeličnim lukom, 134 metra od vrha do površine vode. Drži ga inače 6 milijuna zakovica, a težak je 52 800 tona. Sa svake se strane nalaze po dva betonska pilona prekrivena granitom. Zanimljivo je da piloni nemaju nikakvu strukturalnu ulogu u stabilizaciji mosta, osim vizualne, a dodani su kako bi se umirilo javnost koja je izražavala bojazan zbog vizualne krhkosti mosta. U tu je svrhu iskopano 18 000 mł granita koji su prevezeni iz kamenoloma na jugu Novog Južnog Walesa trima specijalno sagrađenim brodovima. Sve samo da javnosti srce bude na mjestu. Danas je u jednom pilonu vidikovac, u drugom centar za nadgledavanje prometa, a u preostala dva odvodni dimnjaci za ventilaciju ispušnih plinova iz tunela koji prolazi ispod luke. O stabilnosti mosta najbolje govori to što je testiran opterećenjem od čak 96 parnih lokomotiva poredanih duž njega. Na otvaranju mosta okupilo se između 300 000 i milijun ljudi, a dogodio se i manji incident, kada je premijer Novog Južnog Walesa trebao prerezati vrpcu pojavio se tip na konju u vojnoj uniformi koji je sabljom presjekao vrpcu i otvorio most uime naroda Novog Južnog Walesa. Ispostavilo se da je riječ o jednom od pripadnika desničarske skupine Nova garda, koja je bila nezadovoljna zato što nitko od predstavnika kraljevske obitelji nije pozvan na otvaranje. Vrpcu su nabrzinu popravili i ponovno prerezali. Most je inače nazvan Čeličnim plućima, budući da je obdržao ekonomiju tijekom razdoblja Velike depresije. Postoje inače i posebne penjačke ture uzduž lukova mosta, a čitav prelazak, zajedno s pripremama traje 3,5 sata. Most ima 8 cestovnih traka, 2 željezničke pruge, jednu biciklističku i jednu pješačku stazu.
Druga građevina koja nepogrešivo predstavlja Sydney, a nalazi se ispod mosta, jest zgrada Sydneyske opere. Građena od 1959. do 1973. prema projektu danskog arhitekta Jřrna Utzona, postala je jednim od simbola Australije. Od 2007. nalazi se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Iako se zove operom, to je zapravo sjedište opere, baleta, kazališnog udruženja i simfonijskog orkestra. Godišnje ju posjeti oko 8 milijuna ljudi. Gradnja opere bila je trnovita. Prema anegdoti, Utzonov je nacrt isprva odbačen, a spasio ga je čuveni finski arhitekt Eero Saarinen. Proces izgradnje je kasnio zbog raznih tehničkih poteškoća, poput poplavljivanja gradilišta, nedovršenih Utzonovih planova, ali i zbog tipične neusklađenosti arhitekta i građevinara, kada nešto možda lijepo estetski izgleda, ali je tehnički teško izvedivo. Ovoga je puta to bio krov. Utzon je i inače imao reputaciju arhitekta koji pobjeđuje na natječajima, ali mu se projekti nikad ne izgrade. Problem je bio i novac, zbog kašnjenja projekta nova liberalna vlada Novog Južnog Walesa prestala je financirati izgradnju, te je nakon niza sukoba između Utzona i Davisa Hughesa, ministra javnih radova, i duga od oko 100 000 dolara uslijed čega Utzon više nije mogao plaćati ni svoje zaposlenike, Utzon napustio projekt 1966. Više se nikad u životu nije vratio u Australiju. Konačna je izvedba različita od Utzonovih planova, iako je nakon pomirenja 1990-ih Utzon sudjelovao u nekim planovima za obnovu i buduće održavanje zgrade. Umro je 2008. i jedan je od samo dvojice arhitekata koji su za svoga života doživjeli da im rad bude proglašen svjetskom baštinom (nemojte me pitati koji je drugi).
Suton lagano pada, a ja se upućujem prema hostelu. Moram što prije srediti aviokartu za Auckland u utorak. Najjeftinija je ona s Jetstarom, Qantasovom niskotarifnom ispostavom, ali kada se doda dodatak za moju mrcinu od prtljage, ispada mnogo više. Jeftinije mi je onda letjeti izravno s Qantasom, imam uračunatih 30 kg prtljage, letim u relativno normalno vrijeme, dobijem i obrok (ipak su to 3 sata leta), garanciju da se neću srušiti… No sada me zeza hostelski internet. Prije je normalno radio, sada se ne želi spojiti, ali samo na tabletu, mobitel normalno radi. Pitam tipa na recepciji, on kaže da on nema problema, da je vjerojatno do mog tableta. Krasno. Kao što tijelo pred kraj života počne posve otkazivati, tako i ovdje tablet pred kraj puta rikava na sve strane. Odlazim do obližnjeg puba, nadajući se da će barem oni imati wi-fi, tako da uz cider vidim je li do tableta ili ipak do mreže, no oni nemaju wi-fi. Rezerviram kartu preko mobitela, sad plaćanje. Kreditna kartica ništa, debitna kartica, nemaju Maestro. Probam s Visom Electron, iako se bojim da od toga ništa, to ne radi u Australiji, morat ću izgleda u Qantasov ured…prolazi! OK, karta je osigurana, 12. siječnja stižem na Novi Zeland, ali što s tabletom? Po povratku u hostel normalno radi, spaja se na mrežu, stabilan je… Tko će ga znati. Barem mogu uploadati fotke. Odoh spavati, sutra krećem s prvim od tri dana obilaska, ako uspijem doprijeti do kreveta…
komentiraj (0) * ispiši * #
Mjesto susreta
četvrtak , 07.01.2016.Rivalstvo Sydneya i Melbournea oko toga koji će grad biti glavnim nove države završilo je u patu, pa je tako kao kompromis predloženo da novi glavni grad bude na području Novog Južnog Walesa, ali ne manje od 100 milja od Sydneya. Melbourne je dobio čast biti privremenim glavnim gradom dok se novi ne izgradi. Postojale su dvije moguće lokacije, Dalgety i Canberry, s time da je potonje na kraju i odabrano nakon detaljnih terenskih ispitivanja. Ime Canberra često se navodi u značenju „mjesto susreta“ u jeziku ngunnawal, ali za tu tvrdnju nema dokaza. Druga etimologija, koju je pojasnio jedan od pripadnika naroda Ngunnawal, kaže da ime dolazi od riječi nganbra, u značenju „dojke“, tj. „udubina među dojkama“, aludirajući na brda Black Mountain i Mount Ainslie, te dolinu rijeke Sullivan's Creek među njima. Vjerujem da ipak nacionalromantičnije zvuči prvo značenje, nego da vam se grad zove „međusisni procjep“. Iako se mnogi ne bi bunili da mogu reći da su rođeni u Međusisnom Procjepu… (npr. Joe Šimunić, koji je doista rođen u Canberri) Europljani su mjesto nazvali Canberry, kasnije je ime pomalo deanglificirano. Iako ga mi naglašavamo kao [kanb'era], Australci ga izgovaraju kao [k'enbÝra]. Prva europska naseobina na tom području pojavila se 1823., kao stočna farma Joshue Johna Moorea. Stanovništvo je pomalo raslo, ali mjesto nije nikada postalo čak ni gradić, ostavši tek nakupinom farmi. Odluka o imenovanju Canberryja mjestom na kojem će niknuti glavni grad donesena je 1908., kada je ujedno formiran i Teritorij federalnog glavnog grada (suprotno predodžbi, grad Canberra zauzima samo manji dio toga teritorija, smješten na krajnjem sjeveru, ostatak Teritorija čini uglavnom divljina, danas obuhvaćena s nekoliko nacionalnih parkova). Održan je i međunarodni natječaj za urbanističko rješenje glavnog grada, na kojem je 1911. pobijedio rad američkog bračnog para Waltera Burleya Griffina i Marion Mahony Griffin. Točno u podne 12. ožujka 1913. započela je izgradnja novog grada. Cinici su čitavu ideju oko izgradnje novoga grada u unutrašnjosti Novog Južnog Walesa nazvali „traćenjem prostora za pašnjak“, a zbog velikog broja zelenih površina grad se i danas naziva bush capital. Canberra je inače s oko 390 000 stanovnika osmi najveći grad u Australiji i najveći u njenoj unutrašnjosti.
Rani dani izgradnje bili su teški. Birokracija i nedostatak sredstava tijekom Prvog svjetskog rata uzrokovali su da Canberra do 1920., kada je Burley Griffin otpušten s mjesta glavnog voditelja izgradnje, liči na „Skadar na Bojani“. Bile su započete glavne ceste, ali administrativne zgrade su još čekale neke bolje dane. 1927. otvorene su zgrada parlamenta i premijerov ured, ali je onda uslijedila Velika depresija, pa je gradnja opet stala. Neki projekti, poput rimokatoličke i anglikanske katedrale, posve su otkazani. Od 1920. do 1957. za izgradnju su bila odgovorna tri različita vladina tijela, ali njihova međusobna nekoordiniranost i nepoštivanje Griffinovih planova doveli su do dodatne konfuzije. Nakon Drugog svjetskog rata, više od 30 godina nakon početka izgradnje, Canberra je i dalje bila selendra. Australski dugovječni premijer Robert Menzies, zgranut time na što „grad“ liči, otpustio je nekoliko nadležnih ministara i pokrenuo aktivniju izgradnju. Tijekom svakih 5 godina u razdoblju od 1955. do 1975. stanovništvo Canberre se više nego udvostručilo. Konačno su se u grad počela seliti ministarstva iz Melbournea, započela je izgradnja vladinih stanova za novoprispjelo stanovništvo, a riješen je i jedan od bizarnijih urbanističkih sporova – kako će točno izgledati i kuda se prostirati Burley Griffinovo jezero, jedno od najvažnijih obilježja grada, koje ga dijeli na administrativni i civilni dio. Nakon 4 godine rada, jezero je dovršeno 1964. Definiranjem jezera, određen je i prostor za brojne državne zgrade koje su po planu trebale biti izgrađene na njegovim obalama. Grad je dobio skulpture u javnom prostoru, otvorene su Nacionalna galerija i Nacionalna knjižnica, a 1988., povodom 200-godišnjice Australije (samo čije 200-godišnjice, pitanje je) izgrađena je i nova zgrada parlamenta, u središtu administrativnog dijela grada, na Capital Hillu (baš tako, ne Capitol), točnije, U Capital Hillu, budući da je zgrada djelomično ukopana, kako bi bilo omogućeno građanima da se šetaju po brežuljku i tako se simbolično nađu iznad parlamenta. Iste te godine, Teritorij federalnog glavnog grada (preimenovan u Teritorij australskog glavnog grada) dobio je punu samoupravu, što je značilo i izgradnju niza zgrada vezanih za teritorijalnu administraciju. 2003. dijelovi grada zahvaćeni su šumskim požarima, u kojima je poginulo četvero ljudi, ali ih je ozlijeđeno 435, a uništeno je preko 500 domova, kao i teleskopi u opservatoriju Mount Stromlo. 2013. grad je nizom događaja obilježio svoju stogodišnjicu.
Canberra je, kako već rekoh, podijeljena na administrativni i civilni dio, a Griffinovi su umjesto uobičajenog kvadratnog rastera odabrali onaj kojim dominiraju krugovi, šesterokuti i trokuti. Dva kružna segmenta su Capital Hill u administrativnom i Vernon Circle u civilnom dijelu. Uokolo njih pružaju se šesterokutne avenije, a prema rubovima grada se zrakasto granaju ceste koje vode prema drugim istaknutim znamenitostima (poput Australskog ratnog spomenika) ili odvode promet iz grada. Izvan središnje zone planiranje je bilo mnogo stihijskije, tj. odustalo se od geometrijskih uzoraka, ali unatoč tomu su propisi o upotrebi zemljišta u Teritoriju australskog glavnog grada mnogo stroži od onih u ostatku zemlje, upravo kako se ne bi narušila predviđena struktura. Iako naravno ima apela koji traže opoziv tih propisa. U gradu postoji nešto lake industrije, no uglavnom je većina radnih mjesta u administrativnom sektoru (grad uhljeba :D ) i sektoru usluga. Prosječna plaća je iznad nacionalnog prosjeka, a nekretnine su poprilično skupe (samo Sydney ima skuplje, od većih australskih gradova). Stanovništvo grada je obrazovanije i mlađe od državnog prosjeka, što je naravno posljedica velikog broja državnih službenika (ne impliciram nužno da su isti mladi i obrazovani, ali svakako stoje bolje u odnosu na pripadnike nekvalificirane radničke klase). Oko 45% radno sposobnog stanovništva ima barem nivo sveučilišnog prvostupnika. Grad je vrlo ambiciozno do 2010. planirao postati prvi u svijetu koji neće proizvoditi nimalo smeća (otpad nije smeće – ali stvarno, ovdje se dakle misli na to da bi jedini otpad bio reciklabilni ili kompostabilni otpad, drugoga ne bi bilo; ili ga „ne bi bilo“ jer bi ga izvezli u neki drugi grad), no nije im uspjelo, iako su postignuti značajni pomaci u smanjenju mase smeća, oko 75% otpada se reciklira, a zabranjene su i polietilenske vrećice s debljinom vlakana manjom od 35 mikrometara.
Ja sam se radi bržeg razgleda Canberre odlučio na unajmljivanje hostelskog bicikla. Na recepciji mi kažu da odem u podrum, pogledam bicikle i odaberem onaj koji mi odgovara, te se vratim i kažem im koji sam odabrao, onda će mi oni dati ključ, pa ću se ja opet spustiti u podrum, pa liftom iznijeti bicikl… Da stvar bude bolja, u prvom navratu odabirem bicikl kojemu ne funkcionira lanac za zaključavanje, što i jest uredno označeno, ali kako su bicikli nagurani, bio sam uvjeren da se ta oznaka odnosi na susjedni. Odabirem drugi, izvlačim ga iz podruma i shvaćam da: a) sjedalo nije najbolje pričvršćeno, pa se pomiče lijevo-desno, b) nema mjenjača brzina, c) ima torpedo kočnicu, d) prednja mu kočnica ne radi (što je možda i bolje, jer bih se ja inače mogao zaboraviti i po automatizmu kočiti kočnicom na desnoj ruci, koja je ovdje prednja i onda se sunovratiti na glavu na nekoj nizbrdici), e) nema zvono (iako mi to s obzirom na pustoš koja vlada na ulicama i nije najpotrebnije). Kasnije ću shvatiti da se u čitavom nizu vrlo sličnih bicikala u podrumu nalazio i jedan (1!) koji ima mjenjač i uobičajene ručne kočnice. Nepostojanje mjenjača ne bi bio problem da je Canberra ravan grad, ali ima dosta onih neugodnih blagih uspona koji traju i pomalo vam izvlače snagu. Usto sam obavezan nositi kacigu, ovo je Australija, tu svi jure kao manijaci i velike su šanse da vam netko otfikari glavu u tom procesu. Doista ironično – u zemlji u kojoj svi voze civilizirano morate imati kacigu na biciklu (razumijem još motor, ali bicikl?), čak i kad ga uglavnom vozite po stazama i pločnicima, dok u Indoneziji ili Vijetnamu, gdje stvarno postoji mogućnost da vas netko trkne na cesti (a ne postoje ni biciklističke staze), vjerojatno nisu ni čuli za koncept biciklističke kacige.
Otputio sam se u administrativni centar, tamo će biti dovoljno atraktivnih zgrada za slikanje. Civilni dio grada podsjeća me na neki novozagrebački kvart, mnogo je manje monumentalan. Iako Sveta tri kralja nisu praznik u Australiji, svejedno je grad pust kao da je subota. Govorio samo tome, planski gradovi su striktno podijeljeni na spavaonice, radionice i zabavljaonice, sa slabom međusobnom povezanošću. Koncept „kvartovske birtije“ ne postoji u takvim gradovima, ako se želite družiti idete u posebne četvrti s tom namjenom. Totalna atomizacija urbanog života, što je po mom mišljenju totalno suprotno onomu što bi grad trebao biti. Grad bi u društvenom smislu trebao biti nadogradnja sela, veća mreža društvenih odnosa, ali ne hladna atomizirana struktura u kojoj sâm biraš elemente gradskog života i držiš ih u posebnim košarama. Grad je cjelina koja je veća od zbroja dijelova, ovo ovdje je SimCity, intelektualna igra koja se trudi održati određene parametre urbanog života na visokoj razini, ali samim time neće stvoriti grad. To je kao da pokušavate masturbirati samo tehnički tempirajući brzinu pokretâ šake. Možda ćete i postići vrhunac, ali on će svakako biti lišen užitka. Bit nije u tome kako, bit je u tome što. Nije ni čudo što je preko 60% stanovništva u Canberri u zadnjih 20 godina u taj grad ili došlo (vjerojatno poslom) ili iz njega planira otići. Ovo je grad za yuppieje, no nije grad za zasnovati obitelj. Barem je to moje mišljenje, ja osobno ne bih mogao živjeti u Canberri, naročito nakon što sam vidio Melbourne.
Uz jezero se na sjeveroistočnoj strani administrativnog dijela grada nalaze redom: Nacionalna knjižnica, Questacon (Nacionalni centar za znanost i tehnologiju), Nacionalna galerija portreta, Visoki sud Australije i Nacionalna galerija. Uz šetalište na obali jezera nalaze se zastave zemalja s kojima Australija ima diplomatske odnose. Tu je i Reconciliation Place, trg na kojem se nalaze izlošci posvećeni aboridžinskoj kulturi, ali i Ukradenoj generaciji, s potresnim citatima djece koja su bila odvedena od svojih roditelja, bilo da su usvojena ili da su odvedena u domove, priče kako su majke te djece pokušavale stupiti s njima u kontakt da bi bile ignorirane od strane vlasti… Pa onda priče usvojiteljâ, koji su tu zapravo bili sudionici u zločinu iako su to činili iz ljubavi prema toj djeci, stvarno su vjerovali da im pomažu… Zapravo su djeca u obiteljima još dobro i prošla, najgore je bilo onima koja su završila u internatima, gdje su trpjela batine, mučenja od strane bijelih štićenika… I to još prije manje od 50 godina. Najpotresnija je izjava jednog od te djece kako zbog toga što sami nisu iskusili ljubav i nježnost danas nisu sposobni prikladno voljeti svoju djecu niti im pružati nježnost. Kaže: „Kada mi moje dijete priđe i traži nježnost, ja se odmaknem, jer ne znam kako reagirati.“ Ispred stare zgrade parlamenta nalazi se Aboridžinsko šatorsko veleposlanstvo, nešto za što nisam uspio utvrditi je li protestni kamp, alternativni forum za odlučivanje ili nešto treće. Do nove zgrade parlamenta potreban je dugi i dosadni uspon, koji me potpuno izmučuje, zato što je zgrada naravno smještena na vrhu Capital Hilla, kako bi monumentalno dominirala okolicom (iako ne dominira, budući da je, kako sam već napomenuo, uglavnom smještena pod zemljom). Prelazim na drugu stranu brda, prema kvartu Yarralumla, gdje se uglavnom nalaze zgrade veleposlanstava, mnoge od njih napravljene u arhitektonskom stil države koju predstavljaju. Malo dalje je i Government building, što ovdje nije zgrada vlade, već sjedište generalnog guvernera, koji je zapravo namjesnik britanskog monarha. Government building je sakriven s ulice i nije ga moguće fotografirati, osim s razgledne platforme nasuprot, a ista mi je bila predaleko za pedaliranje. Općenito, premda Canberra nije velik grad, zahtjevan teren, dosta uspona i fotografski zanimljivih zgrada, loš bicikl i određen stupanj zasićenja odvratili su me od želje da doprem do svih zanimljivosti. Jedina stvar koje mi jest žao je Nacionalni muzej, kontroverzna građevina izgrađena devedesetih na mjestu bivše bolnice, na poluotoku zarivenom u jezero. Kontroverza je počela već samom idejom da se ruši bolnica radi muzeja, a nastavila se kada je prilikom implozijskog rušenja, zbog loše izvedenog planiranja, dio krhotina odletio uokolo (neke i do 600-tinjak metara), prilikom čega je poginula jedna djevojčica. Muzej je osim toga arhitektonski nekima bio nakazan, a mnogi su s bunili i zbog njegovog postava, budući da je grupiran poprilično nasumično, ni kronološki ni tematski, nekim nacionalistima ne odgovara preveliko stavljanje naglaska na aboridžinsku povijest i bjelačku krivnju…ne znam, ja sam na kraju s obilaskom u administrativnom dijelu bio gotov oko pola 3, odlučio sam skoknuti nešto pojesti, jer hostel ne služi doručak, pa sam ujutro krenuo natašte, ali kako rekoh, u Canberri je to sve razbacano po segmentima, pa moram ići na drugu stranu, nalazim neki malajski restoran, zašto ne, dugo nisam, ali muzej radi do 5, a kažu da mi treba barem dva sata, tako da ga na kraju propuštam. A ostati jedan dan dulje u Canberri samo radi muzeja izgleda mi besmisleno. U Sydneyu ću imati više stvari za raditi. Iako je Sydney skup i zapravo bi mi odgovaralo biti u njemu što kraće, to ipak nije opcija, Sydney pruža više aktivnosti od Canberre – osim toga, Sydney je punokrvni grad, a ne urbanistički eksperiment.
Pokušao sam srediti spavanje tako da pitam Scotta je li u Sydneyu. Nje, u Tajlandu je. Ni Clare nije u gradu, iako je u Novom Južnom Walesu. Stavio sam oglas na Couchsurfing, bezuspješno. Prekasno, vjerojatno. Ostaje mi opcija hostela, iako je u Sydneyu teško naći dobar hostel za manje od 40 australskih dolara (200 kuna). Dovraga. Našao sam jedan za nekih 36 dolara, čak je i u centru. Kakogod loš bio, ne može biti lošiji od nekih mjesta po kojima sam spavao u Indoneziji.
Popodne sam se još počastio jednim ciderom (u malezijskom sam restoranu dobio jelo koje bih prije okarakterizirao indonezijskim, rendang, za koji sam još tražio da bude manje ljut, ne znam kakav bi bio da to nisam napisao – ili se netko u kuhinji samo nasmijao na moju molbu, u stilu „vidi naivčine“ – te puding od tofua s malakanskim palminim šećerom, a za predjelo neki dim sum), te večer proveo u hostelu. Iako mi je lijepo da su mi dani opet dugi, još se nisam oslobodio osjećaja da kad sunce zađe imam još možda samo 3, a ne 6 sati do ponoći, kao u tropima, tako da opcija „malo ću se odmoriti, a onda na večeru“ više ne igra. Pojeo sam samo neko slatko pecivo i popio kokosovo mlijeko za večeru, vodio borbu s uploadom slika, jer mi je tijekom učitavanja istekao 24-satni internet, pa mi nije snimio nijedan komentar slika u albumu (a bilo ih je preko 100). Da stvar bude još mučnija, poslušnost mi je počela otkazivati tipka „a“ na tipkovnici. OK, i „q“ i „y“, ali bez njih je lakše. Ali pomisao da iduća 44 dana ovisim o ćudljivoj tehnici…doduše, touchscreen tableta radi. Ako ništa drugo, barem imam kakvu-takvu zamjenu. Morat ću se doduše prilagoditi drugačijem tipkanju i rasporedu tipkovnice, ali nije da je to vožnja drugom stranom ceste, riješi se to začas.
A sad zadnji grad u Australiji…
komentiraj (0) * ispiši * #
Back to Outback
srijeda , 06.01.2016.Dobro, krajevi uokolo Canberre ne bi se mogli nazvati outbackom, prije običnim bushom, ali dobro zvuči kao naslov.
U Australiji, kamo god da se vozite, to ne može biti brzo. Melbourne i Canberra su prilično blizu na karti, pogotovo ako se usporedi s prostranstvima zapadnije i sjeverozapadnije, ali svejedno će vožnja između njih trajati 9 sati (OK, uz pauzu od pola sata za ručak). Budući da između Melbournea i Canberre ne voze vlakovi, opet sam bio prepušten Greyhoundu, ovoga puta kupivši kartu preko interneta. Ekološkije je ako samo pokažem kartu na ekranu mobitela nego trošiti papir na njeno printanje. Malo se lecnem kad utvrdim da mi mobitel ne može skinuti privitak, ali ni to nije problem, sve dok me oni imaju na svom popisu, a ja imam uz sebe nekakvu ispravu.
Iz hotela sam se odjavio po već opisanoj proceduri, iako nije baš bio bogznakako udobno mjesto, svejedno mi je malo žao što odlazim, Melbourne mi je postao drag. To je ta spomenuta ambivalentnost nas sentimentalnih putnika. Do Southern Crossa mi treba oko pola sata, već mi se počeo priviđati jučerašnji scenarij. Srećom stižem na terminal autobusa kojih 15-ak minuta prije polaska, autobus mi se čini luksuzniji od onih koji su me vozili od Darwina do Adelaidea, kožna sjedala, wi-fi radi cijelim putem (ali to je više stvar pokrivenosti signalom). Imamo vozačicu. U Hrvatskoj je još uvijek čudno vidjeti ženu kako vozi kamion ili autobus, u Australiji je to normalno.
Ono što zbunjuje u Melbourneu jest koliko se lako i brzo izađe iz grada. Iako grad po broju stanovnika kao Hrvatska, Melbourne je toliko dobro prometno povezan raznim tangentama da ćete za 5 minuta već izaći iz njega, čak i ako ste krenuli iz samog centra. A tada vas preuzima mreža autocestâ države Victorie koja bi vas relativno brzo – ali ipak smo u Australiji – trebala dovesti do (ili barem u blizinu) vašeg odredišta unutar države, ili vas isporučiti u neku od susjednih dviju država s kojima Victoria graniči.
Budući da ju danas napuštam, a u njoj sam proveo najviše vremena od svih australskih federalnih jedinica na ovom putu (iako mi se boravak u Sjevernom teritoriju činio duljim, vjerojatno zbog više kretanja po njemu), bio bi red i da kažem ponešto i Victoriji. Površinom druga najmanja, ali najgušće naseljena australska država nosi nadimak The Garden State, kao i američki New Jersey. Površine 237 629 km2, Victoria je malo manja od Ujedinjenog Kraljevstva, a nastanjuje ju oko 5,9 milijuna ljudi, najgušće koncentriranih oko zaljeva Port Philip, gdje leže i dva najveća grada, Melbourne i Geelong. U tom je zaljevu 1803. osnovano i prvo naselje, Sullivan Bay, koje su činile 402 osobe, od toga 307 kažnjenika. Razlog je bio pomalo isforsiran – naime, 1802. su se ovdje pojavili Francuzi koji su kartografirali obalu, te se iskrcali na otoku koji se danas zove French Island, a oni su ga naravno nazvali Île des Français. Kako je to bilo doba zategnutih odnosa između Britanaca i Francuza (a kad nije?), Britanci su odlučili osigurati taj dio obale od francuskih pretenzija osnovavši na njemu naselje. Drugim riječima, osnutak naselja u Sullivan Bayu bio je britansko zapišavanje teritorija prije nego ga Francuzi ščepaju. No naselje je napušteno nakon nekoliko mjeseci, uslijed nepovoljnih uvjeta (nedostatak obradivog tla i vode, jake morske struje, loša kvaliteta građevnog drveta…), te su stanovnici uglavnom prebačeni u Hobart. U idućih tridesetak godina na južnu su obalu Victorie svraćali samo lovci na kitove i tuljane. Bilo je nekoliko ekspedicija u unutrašnjost Victorie, sa sjevera, kada je otkrivena kvalitetna zemlja za poljoprivredu i ispašu. To je zaintrigiralo neke stočare s Tasmanije, gdje je vladala nestašica dobrih pašnjaka, te su oni u nekoliko navrata tražili dopuštenje za naseljavanje, no guverner Novog Južnog Walesa Ralph Darling redovno je to odbijao. No sve veći populacijski pritisak na maloj Tasmaniji i sve više pozitivnih izvještaja o povoljnim zemljištima na sjevernim obalama Bassova prolaza više se nisu mogli ignorirati. Naposljetku je 1834. na zapadu današnje Victorie osnovan Portland, prvo uspješno europsko naselje na području države. Iako je zajednica prosperirala zahvaljujući plodnom zemljištu, počelo je dolaziti do trzavica i sukoba s Aboridžinima oko korištenja zemlje i njenih resursa. Prekretnica u razvoju Victorie bio je osnutak Melbournea 1835., nakon kojega je došlo do masovnijeg doseljavanja, ali i kupovine zemljišta, pri čemu su mnogi Aboridžini ubijeni ili protjerani. Do 1845. manje od 240 Europljana podijelilo je među sobom sve dozvole za ispašu na području koje će postati Victoria (tada se jednostavno zvalo Port Philip District). Bit će to temelji kasnije viktorijske elite koja će vladati državnom politikom i ekonomijom u nadolazećim desetljećima. Sve do 1851. čitavo je područje bilo dijelom Novog Južnog Walesa, iako su lokalni kolonisti u više navrata zahtijevali neovisnost. Napokon je 1. srpnja 1851. distrikt Port Philip proglašen samostalnom krunskom kolonijom, koja je dobila ime po tada vladajućoj britanskoj kraljici. Samo nekoliko mjeseci nakon odvajanja, u središnjoj je Victoriji pronađeno zlato. Kao da je željelo biti nađeno tek kada Victoria postane samostalna. Prvo je pronađeno nedaleko Ballarata, potom u Bendigu, a zatim diljem države. Bila je to jedna od najvećih zlatnih groznica u povijesti, a stanovništvo države se unutar deset godina usedmerostručilo. Rušili su se rekordi, pronađen je i najveći zlatni grumen u povijesti, preko 71 kg težak Welcome stranger, a Victoria je u to doba proizvela trećinu svjetske proizvodnje zlata. 3. prosinca 1854. izbila je pobuna rudara protiv previsokih cijena rudarskih dozvola i poreza, tzv. Pobuna u Eureki, koja je, iako skršena za pola sata (pri čemu je život izgubila možda i polovica rudara), bila ključna za razvitak demokratskih procesa u Australiji (neki vođe pobune kasnije su postali zastupnici u viktorijskom parlamentu). Već sam rekao da je Victoria u to vrijeme bila jedan od najbogatijih dijelova Britanskog Carstva, da se novac neprestance slijevao ovamo, te je onda to dovelo do bankarskog špekuliranja sa zemljištima i nekretninama (nevjerojatno kako se povijest ponavlja), što je rezultiralo propašću čak 14 banaka 1893. godine. Neki su ljudi izgubili svoju životnu ušteđevinu, a Victoria je dotakla dno. Nezaposlenost, pad cijena, bankroti…bili su svakodnevica u Victoriji toga doba. Vjerojatno je iz tih razloga Victoria bila jedna od najvećih zagovornica federalizacije, isto kao što su 50 godina ranije drukali za neovisnost. Nakon federalizacije, Melbourne je postao glavnim gradom nove države, sve do potpune izgradnje Canberre 1927. Victoria je danas najurbaniziranija australska država, s preko 90% gradskog stanovništva. Ujedno je i najliberalnija u pogledu zakonâ o pravima manjina i podršci istima. Ekonomski je druga najjača država u Ausztraliji (nakon Novog Južnog Walesa), doprinoseći četvrtini australskog BDP-a. Unatoč urbaniziranosti, preko 60% države se poljoprivredno iskorištava, a ovdje se nalazi i preko 60% australske mljekonosne stoke. Rudarstvo, nekoć glavni pokretač ekonomije, danas zapošljava manje od 1% stanovništva.
Naša vožnja na sjeveroistok opet nas vodi kroz naglašeno poljoprivredni pejzaž, samo što, dok smo na putu za Great Ocean Road uglavnom viđali krave, ovdje susrećemo i ovce. Računa se da diljem Victorie živi 20-ak milijuna ovaca, a godišnja proizvodnja vune je oko 108 000 tona. Vrijeme je i opet tmurno, jesensko. Na mahove ulazimo u pljuskove, pa opet samo curka… U Alburyju stajemo na ručak, a ujedno i prelazimo granicu Novog Južnog Walesa. Do Canberre imamo još kojih 5 sati vožnje, te kad napokon stignemo shvaćam da i ovdje poprilično kiši. Poprilično sam umoran, spavao sam prethodne tri noći prilično kratko, danas sam u vožnji uglavnom pisao, a sjedio sam pored nekog tipa koji nije baš imao osjećaj za prostor, te se tako širio i na moju stranu (a ja sam sjedio do prozora), još se žaleći zašto se ja stalno gnijezdim i namještam. Napokon sam nakon ručka zadrijemao, ali nije mi to osobito pomoglo. Još je i vrijeme u Canberri bilo takvo da bi se čovjek najradije zavukao u krevet i spavao. Hostel je iz lanca YHA, smješten je u samom centru (iako je to u Canberri zeznuto, jer ona ima dva centra, državno-administrativni i stambeno-poslovni), a nudi i najam bicikala. Ako sutra ne bude kiše možda unajmim bicikl, brže ću obići ovaj neveliki, ali dosta razvučeni grad. Inače, ono što sam primijetio dolazeći, čini mi se da je u planskim gradovima (a ovo mi je treći na putu, nakon Islamabada i Shah Alama) glavni cilj postići da uopće ne kužite da ste u gradu. Ceste su uvijek odvojene brežuljcima, livadama, imate osjećaj da vam za svaku daljnju migraciju gradom treba automobil. Ekološki je to možda puno bolje, ali meni nekako treba urbano tkivo, trebaju mi gradske ulice, puno mi bolje izgleda centar Melbournea – urbano, a zeleno. Drvoredi su ključ, a ne razbacivanje grada po šumi. Dok hodam prema hostelu primjećujem dosta etničkih restorana, što mi se sviđa, iako u Australiji to nažalost i nije baš najjeftinija opcija…
U predvečerje ću malo prošetati uokolo hostela, na večeru otići u jedan kineski restoran s valjušcima, ali kako je vani i dalje 16° (barem je kiša prestala) vrijeme nije baš najugodnije za šetnju, pa se odvlačim u hostel, još malo pišem, ali već me oči bole od umora, tako da oko ponoći liježem. Nadam se da ću sutra stići obaviti sve što sam naumio…
komentiraj (0) * ispiši * #
Zlatonosna polja Victorie
utorak , 05.01.2016.Posljednji dan u Melbourneu odlučio sam iskoristiti za posjet jednom od gradova u središnjoj Victoriji vezanih uz rudnike zlata koji su omogućili nastanak i razvoj ove kolonije (i kasnije savezne države). Dvojba je bila da li Bendigo ili Ballarat. Medo mi je preporučio Ballarat, budući da se tamo nalazi obnovljeni rudnik koji služi kao muzej, pa tako zorno prikazuje nekadašnji rudarski život. No potom sam doznao za postojanje sličnog takvog rudnika i u Bendigu, a kako isti ima i povijesni tramvaj, te zanimljivu viktorijansku arhitekturu (a i veći je grad), odlučio sam se ipak za njega. Postojala je doduše i šansa da odem u oba grada, ali to bi zahtijevalo dosta rani polazak iz Melbournea i podosta jurnjave. A kako mi je još u petak Petar poslao poruku da se nađemo jedan dan dok sam još u Melbourneu, pa smo se okvirno dogovorili za ponedjeljak, nisam se htio prekasno vratiti. Do Bendiga s melburnskog kolodvora Southern Cross voze vlakovi, svakih sat vremena. Ja sam pikirao vlak u 10.15, do Bendiga treba oko 2 sata, tamo sam iza podneva i imam vremena do pola 6, kada mi ide vlak za natrag, tako da se mogu naći s Petrom oko 8, možda i ranije.
Uputivši se međutim na tramvajsku stanicu linije koja me vozi direktno na Southern Cross utvrđujem da su u tijeku neki radovi, te da linija ne vozi. Zamjenjuje ju bus, koji stoji u susjednoj ulici i ide svakih 10 minuta. Dolazim na spomenutu stanicu busa i počinjem čekati. Doista, za manje od 10 minuta se i pojavljuje bus, ali taj iz nekog razloga ne uzima putnike nego odlazi prazan. Očekujem da će se svaki čas pojaviti drugi bus, ali taj drugi dolazi po svom voznom redu, 10 minuta kasnije. Sada je već naknap, vlak mi polazi za 15 minuta, a još nisam ni kupio kartu. Bus ni ne vozi do kolodvora, nego jedan blok prije njega, a dotamo mu treba malo više od 10 minuta. Izlazim iz busa 3 minute prije polaska vlaka. Nažalost, to je neizvedivo, morat ću čekati vlak u 11.15, što mi ostavlja samo 4 sata za razgled svega što sam želio vidjeti u Bendigu. Valjda će biti dovoljno… Na blagajni doznajem da mi je Myki kartica dovoljna za put do Bendiga, iako ću na nju morati učitati kojih 40-ak dolara, tako da svejedno još imam bavljenje na blagajni. Ujedno doznajem i da ću dio puta morati ići autobusom, očito su neki radovi u tijeku. Očekivano, dok pristignem na autobusni terminal (koji je odmah pored željezničkoga), autobus od 10.15 već je otišao. Ubit ću sat vremena internetom i sendvičem u Subwayu, a idući se autobus pojavljuje debelo prije predviđenog roka polaska, dapače, čak i kreće koju minutu ranije. Srećom sam ovoga puta ja u njemu. Autobusom idemo do Gisbornea, mjesta kojih 30-ak km sjeverozapadno od Melbournea, gdje ćemo presjesti na vlak. Unatoč brzini vlaka i ne pretjeranoj udaljenosti na karti, svejedno treba skoro 2 sata od Melbournea do Bendiga. Na nevelikom bendiškom kolodvoru promatram kartu grada, atrakcije, ne čini se to osobito velikim i zahtjevnim gradom za prehodati, atrakcije su uglavnom smještene centralno, za sve ostalo tu je Mast…tramvaj.
Bendigo (naglasak je na prvom slogu, iako sam ja mislio da je Bend'igo) je, s oko 146 000 stanovnika, treći najveći grad u Victoriji, nakon Melbournea i Geelonga. Početci su mu u malenoj farmi ovaca koja je 1850-ih otkrićem zlata postala bogat gradić, s raskošnom arhitekturom, ponekad i premonumentalnom za grad te veličine (recimo, katedrala je mislim čak veća od melburnske). Zlato se isprva ispiralo iz rijeka, da bi se potom krenulo kopati podzemna nalazišta, gdje je zlato bilo pomiješano s kvarcom. Ukupno je od 1851. u Bendigu pronađeno 777 tona zlata, čime je to bilo najveće zlatno nalazište u Australiji u 19. st., sve do otkrića novih rudnika u Zapadnoj Australiji, oko Kalgoorlieja. Početkom 20. st. Bendigo je zatvaranjem većine rudnika počeo stagnirati, ali preporod je nastupio nakon Drugog svjetskog rata, a broj stanovnika odonda samo raste. Bendigo je danas i značajan financijski centar, s vlastitom burzom i bankom. Do 1891. nosio je ime Sandhurst, tada je nazvan prema rječici koja protječe gradom. A rječica je pak dobila ime po lokalnom pastiru čiji je nadimak bio Bendigo, po poznatom 19-stoljetnom boksaču Williamu Thompsonu koji je nosio isti nadimak. 1862. u Bendigo je stigla željeznica, a grad nikada nije privredno ovisio samo o rudnicima zlata, već je razvio bogatu industriju: prerada vune, mlinovi, talionice, kožare, kamenolomi, drvna industrija, industrija hrane i eukaliptusova ulja… Mnogi novi doseljenici u grad bili su Kinezi, koji su inače tijekom doseljavanja imali popriličnih problema, budući da je država Victoria naplaćivala porez kineskim brodovima s doseljenicima koji su pristajali u njene luke (koncept „Bijele Australije“, jel). Stoga su kineski kapetani pristajali u Južnoj Australiji, odakle bi onda novi doseljenici kretali na put do Bendiga, i to uglavnom pješke. Trajalo je i po nekoliko tjedana.
Arhitektonski je pečat tadašnjem Bendigu dao William Charles Vahland, arhitekt porijeklom iz Njemačke, koji je razvio karakteristični stil kuće s verandom ukrašenom metalnom „čipkom“, koja je ubrzo postala popularna diljem Victorie. Vahland je i autor Aleksandrine fontane na Charing Crossu, glavnom gradskom križanju, te još 80-ak zgrada po gradu. Vahlandova je ambicija bila stvoriti „Beč juga“, te je s tim ciljem pozvao mnoge europske obrtnike da se dosele u grad. Kinezi, iako su isprva također došli kao rudari, ubrzo su se počeli baviti onim što najbolje znaju – trgovinom. Potkraj 19. st. grad je dobio i tramvaj, isprva akumulatorski, pa parni, sve dok konačno 1903. nije proradio električni tramvaj sa strujom iz gornjeg voda. Danas postoji još samo jedna linija tramvaja, te se i ona eksploatira u turističke svrhe.
Posljednji rudnik zlata zatvoren je 1954., te je grad otada čist i poprilično ugodan za život, što dokazuje njegov ubrzani rast stanovništva. Krajevi oko Bendiga poznato su vinogorje, gdje se uzgaja shiraz. Inače, zlata još uvijek ima, vjerojatno jednako toliko koliko je dosad izvađeno, no razlozi zatvaranja rudnikâ i diverzificiranja ekonomije bili su sve veća dubina rudnika (pojedini i do 900 metara), kao i prodiranje podzemnih voda u rudničke tunele. Čitav Bendigo premrežen je podzemnim hodnicima, te se kaže da je moguće prehodati s jednoga na drugi kraj grada ne izlazeći na površinu. Grad ima i nekoliko omanjih kineskih četvrti, a u jednoj od njih se nalazi i Muzej zlatnog zmaja, koji sadrži i lutku Sun Loonga, najduljeg svjetskog kineskog carskog zmaja, dugačkog preko 100 metara. Od dvaju gradskih kazališta, jedno je bivši masonski hram, a drugo je bivši zatvor.
Moja me šetnja vodi ravno na Charing Cross, odakle ću glavnom ulicom, nazvanom razgovorno Pall Mall, prošetati pored impresivnih građevina magistratskog suda, gradske vijećnice, spomenika vojnicima i vojnog muzeja, te hotela Shamrock. Tom ulicom prolazi i danas jedina linija tramvaja, na kojoj voze različita stara kola prikupljena iz više australskih i svjetskih gradova. Pruga je dvosmjerna, s mimoilaznicama, položena sredinom ceste, što, zajedno s okolnom arhitekturom, podsjeća na neki panonski grad početkom 20. st. S druge se strane ceste nalazi Rosalind Park, veliki gradski park u kojem je veliki školski kompleks također izgrađen u viktorijanskom stilu, moderna zgrada Umjetničke galerije, te vidikovac napravljen od nekadašnjeg rudarskog tornja. Vidikovac je inače zeznut za fotografiranje s njega, budući da je razgledna platforma ograđena metalnom ogradom koja onemogućava potencijalne samoubojice, ali „okna“ u toj mrežastoj ogradi su poredana dovoljno gusto da vam ulaze u kadar, osim ako doslovce ne prislonite objektiv na jedno od njih. Nakon što sam bacio pogled odozgo na grad spuštam se ponovno na Charing Cross, gdje zastajem da pogledam vozni red tramvaja. Dvojba je da li da se prvo provezem tramvajem ili prvo odem u rudnik Central Deborah. Zapravo, tramvaj i vozi do rudnika. Ali dolazi tek za 20-ak minuta… I u tom času ga ugledam kako dolazi s druge strane, iz smjera rudnika. Mogu se i tako provozati, ionako linija nije previše duga, a budući da ga zovu „Talking Tramway“, jasno je da usput slušate i priče o povijesti Bendiga. Budući da je riječ o turističkom muzejskom tramvaju, karta košta 17,5 dolara (i ne vrijedi Myki :D ), na što me kondukter čak dobrohotno i upozorio. Kondukter i vozač su odjeveni u starinske uniforme, tramvaj je iznutra također pomno restauriran, jedino je moderan zvučnik iz kojega se oglašava snimljeni glas vodiča koji nam pojašnjava pojedine građevine pored kojih prolazimo, priča anegdote i sl. Jedino što to radi tonom koji zvuči uzrujano, poprilično se dere.
Kako sam rekao, prvi tramvaj u Bendigu bio je električni akumulatorski tramvaj koji je vozio samo tri mjeseca 1890., jer su akumulatori često rikavali, pa su tramvaj morali šlepati. Potom je 1892. uveden parni tramvaj koji je vozio idućih 9 godina. No njegovo šištanje plašilo je konje i stoku, a osim toga je zahtijevao i velike količine vode, koja je u Australiji uvijek rijedak resurs. Napokon je 1903. uveden električni tramvaj s gornjim vodom, koji je bio glavno prijevozno sredstvo Bendižana do kraja Drugog svjetskog rata i masovnije automobilizacije. Vodič nam priča anegdote o tome kako bi se konjske potkove znale okliznuti kada bi konji prelazili preko tračnica, kako bi kotači zaprežnih kola znali upasti u žlijebove na tračnicama, te kako je postojao neki pas koji je volio spavati na tračnicama. Da stvar bude gora, bio je gluh, tako da bi vozač svaki puta morao zaustaviti tramvaj, sići i potapšati ga da se probudi i makne. Nakon što su građani prešli na automobile, sve ih se manje vozilo tramvajem i on je postao nerentabilan. Poslije duge agonije, bendiški je tramvaj ukinut u travnju 1972. No odmah je pokrenuta akcija građana koji su tramvaj smatrali jednim od simbola grada, sa željom da tramvaj u Bendigu opstane makar kao turistička atrakcija. I to se zaista dogodilo, već u rujnu iste godine tramvaj se vratio na tračnice, ali ne kao svakodnevno prijevozno sredstvo, već samo kao prinova u turističkoj ponudi Bendiga, na probni rok od dvije godine. Pokazao se kao pun pogodak i otada vozi redovito. Slično Melbourneu, i u Bendigu su uveli restoranski tramvaj. U nekoliko je navrata vršeno ispitivanje isplativosti ponovnog uvođenja tramvaja u redovni promet, ali svaki puta je podrška bila premala. Za tako malu tramvajsku mrežu, Bendigo ima začudno velik vozni park tramvajskih kola, raspoređen u dvije remize. Jedna od tih remiza obnovljena je početkom ovog desetljeća. Mi ćemo zakratko skrenuti u remizu i ondje se zadržati 20-ak minuta prije polaska dalje. Možemo razgledati stara vozila, neka su u stadiju obnove, pa nije moguće približiti im se…ali to je dobar primjer kako uz odgovarajući entuzijazam i razumijevanje vlasti čak i nešto ekonomski neisplativo može postati atrakcija. Vidi se da se trude pružiti kvalitetnu uslugu, postoje kombinirane karte za tramvaj i određene muzeje, za tramvaj i rudnik (eh, da sam znao), karta vrijedi dva dana i donosi neke dodatne pogodnosti (nažalost, ja sam tu samo danas)… Naravno, postoji i Anzacov spomen tramvaj, prilikom vožnje kojim vam pričaju o utjecaju Prvog svjetskog rata na Bendigo. U Australiji ne možete uteći Anzacu i sjećanjima na njega. Nakon remize nastavljamo još dalje, pored jezera Weeroona (svojedobno su htjeli prugu produžiti oko jezera, ali lokalno se stanovništvo bunilo), sve do završne stanice pored kineskoga hrama, nazvanoga Joss House. Taj je stari engleski naziv za kineske hramove navodno nastao iskrivljavanjem od dios, španjolske riječi za boga. Vraćamo se potom nazad prema centru te nastavljamo napokon prema rudniku, prošavši usput i pored impresivne rimokatoličke katedrale (anglikanska je mnogo manja) Presvetog srca, koja se počela graditi 1897., ali je dovršena tek 1977., izgradnjom zvonika na čijem je vrhu 7 metara visok i 3 tone težak križ. I napokon dolazimo do rudnika Central Deborah.
Rudnik nudi 4 vrste tura: površinsku turu, u kojoj možete obilaziti postrojenja na površini, popeti se na most kojim su se vagoneti izvučene rudače prevozili do separatora, otići u Muzej zlata, koji objašnjava tehnike kojima se kopalo zlato, geološku osnovicu ovdašnjih naslaga, izlaže opremu rudarâ, daje presjek čitavog rudnika… Ta je tura otvorena i vremenski neograničena. Tura „Iskustvo rudnika“ odvija se pod stručnim vodstvom, a spušta vas na drugu razinu pod zemljom, na dubinu od 61 metra. Traje 75 minuta. Tura „Podzemna avantura“ traje 2,5 sata i idete na 85 metara, na treću razinu. Najdulja i najdublja je tura „Devet nivoa tame“, gdje tijekom 3,5 sata odlazite na devetu razinu, duboku 228 metra. Naravno, što je tura dublja, to je skuplja. „Devet nivoa tame“, košta mislim 200-tinjak australskih dolara, oko 1000 kn. Rudnik inače ima ukupno 17 razina, s tim da se zadnja nalazi na dubini od 411 metara. Ja ću međutim otići na „Iskustvo rudnika“, ima jedna tura u pola 4, to je taman za 10-ak minuta. No žena na blagajni mi kaže da ne, da to što piše nije točno, da je zadnja tura ušla u 3. Mogu doći sutra. Ne mogu. Onda mogu jedino obići površinske objekte. Kakva šteta i pogrešna procjena. Da nisam išao na tramvaj, stigao bih u rudnik, ali bih vjerojatno propustio tramvaj, jer on isto vozi taman do završetka zadnje ture u rudniku. A za odvesti se tih nekoliko stanica do remize bila bi mi ludost platiti 17,5 dolara. Za mene kao railfana, drago mi je da sam se provezao tramvajem. No smatram da bi mi veći doživljaj – i atraktivnije za putopis – bilo da sam otišao u rudnik. Osim ako je unutra zabranjeno fotografiranje, onda mi je svejedno, jer ću ionako ovdje napisati ponešto o rudniku. (Mogao sam doduše doći i ranijim vlakom i sve stići, ali to stvarno nije moja krivica.)
Central Deborah posljednji je aktivni rudnik zlata u Bendigu, a radio je od 1939. do 1954. Iz njega je tijekom toga razdoblja izvađeno 929 kg zlata (tijekom 103 godine rudarenja zlata uokolo Bendiga djelovalo je ukupno oko 5600 registriranih rudnika). Brojka možda na prvi pogled izgleda mala, ali na ulazu stoji zapanjujuća tvrdnja – u svijetu se samo u jednom satu proizvede više čelika nego što je iskopano zlata u čitavoj povijesti. U rudniku Central Deborah u njegovu je radnom vijeku radilo sveukupno 375 ljudi, a dogodio se samo jedan smrtni slučaj.
Zlato se u okolici Bendiga prvo vadilo ispiranjem iz riječnog pijeska, no kada je to presušilo, uslijedilo je kopanje u bogate naslage kvarca ispresijecanog zlatnim žilama. Kvarc bi se izvlačio na površinu, drobio se u sitni pijesak, koji bi se potom prosijavao i dodavala mu se živa, koja na sebe veže zlato. Takav bi se amalgam potom stavljao u posebnu centrifugu gdje bi se iz njega izdvajalo zlato. Naravno, s obzirom na negativan utjecaj žive na ljudsko zdravlje, ni rad u ovom rudniku nije bio mnogo manje nezdrav od rada u rudniku ugljena. U sklopu pogona separacije nalaze se bazenčići u kojima se i sami možete okušati u ispiranju zlata, za što sam ja uvijek mislio da se radi pomoću nekakvih sita, ali ispada da se radi pomoću običnih plastičnih posuda sličnih tanjurima, iz kojih vrlo strpljivo morate prosijavati praktički zrnce po zrnce. Previše minuciozan posao za mene. Navodno ako nađete koje zrnce zlata možete ga zadržati, čak vam na ulazu uz brošuru daju i malu plastičnu vrećicu, kao da je to puka formalnost, svaki posjetitelj ima vremena prosijavati pijesak satima. Ili ima ludu sreću. Trebalo bi prosijavati kroz ovčje runo, tako su to radili u kavkaskim krajevima, gušće je, bolje filtrira, a tako je uostalom nastala i legenda o zlatnom runu.
Svaki je rudar prije presvlačenja u svoju svakodnevnu odjeću trebao istu dati na detaljnu kontrolu, kako slučajno neki grumen zlata ne bi „zalutao“ i tako bio neprimjetno iznesen. Odjeću je u ovom rudniku pregledavao tip koji je bio punac vlasnika rudnika, tako da mu se nije bilo uputno zamjeriti. Premda, detaljno pretresanje nečijih hlača i gaća isto baš nije neki osobito privlačan posao…
Završavam s obilaskom rudnika, pred nosom mi bježi tramvaj, otpješačit ću do centra, to je ionako samo jedna stanica. Usput bih negdje nešto nabrzinu i pojeo, imam još oko sat vremena do polaska vlaka. No to je lakše reći nego učiniti. Iz nekog razloga svi restorani u Bendigu (izuzev uobičajenih fast foodova) rade dvokratno, s time da im popodnevna smjena počinje u pola 6. Nakon još malo lutanja korzom i osvještavanja da me ovaj grad po urbanizmu i ritmu života stvarno podsjeća na neko vojvođansko ili mađarsko mjesto (ili je to samo nostalgija?), napokon pronalazim neki restoran s rezancima, u stilu našeg Woka by Matija. Uzimam pad thai i još neke pržene bananice, dok ovaj to napravi već se približilo i 5 sati, morat ću to ubaciti u sebe što prije ako želim uloviti vlak. Dovršavam pola pad thaija i desert, drugu polovicu uzimam sa sobom iako ne znam hoće li mi pasati kad se ohladi (piletina im je već i sad žlundrava), jurim na kolodvor, lovim vlak i šaljem Petru poruku da sam nakon pola 8 u gradu. U međuvremenu su se oblaci koji su se skupljali cijelo popodne otvorili, ponovno me prati kiša. Petar kaže da ima neku obavezu izvan grada i da neće stići. To mi čak i odgovara – iako mi je žao da nećemo još malo prodivaniti, dobro će mi doći večer da poobavljam neke poslove, javim se Hamishu i kažem da odustajem, rezerviram smještaj u Canberri, pojedem pad thai (ipak) i iskapim dva cidera u pubu. Budući da ujutro odlazim prije otvaranja recepcije, objasnili su mi kako ću se odjaviti (zapravo samo ubacim ključ kroz otvor za poštu na vratima, vratili su mi polog već danas), posteljinu samo skinem i ostavim u sobi (inače se nosi na recepciju), i to je to.
Šest dana u Melbourneu je došlo kraju. Zapravo je to drugi najdulji kontinuirani boravak u nekom gradu (u Phnom Penhu sam bio 6 dana, ali 3+3, u Melbourneu sam proveo čak dvije godine :D ), i mogu reći da je ovo grad u kojeg bih se rado vratio. Bila je čak i kombinacija da letim preko njega natrag (ima mogućnost Auckland-Melbourne-Doha-Zagreb), ali nekako mi se baš ne leti preko tih trusnih područja, pogotovo u svjetlu recentnih događaja između Irana i Saudijske Arabije, a i razmak između dvaju letova u Dohi je samo 50 minuta, malo mi je to naknap, pa ću izgleda letjeti Auckland-Sydney-Bangkok-Beč-Zagreb. Ali doonda imam još mjesec i pol, sada je došlo vrijeme da pogledam što mi nudi glavni grad Australije…
komentiraj (0) * ispiši * #
Najveće svjetsko ratno spomen obilježje
ponedjeljak , 04.01.2016.Zaboravio sam reći da mi se prethodni dan cimer odselio u drugu sobu, ne znam je li to zbog mene ili iz nekog drugog razloga. :D Sad sam sâm u trokrevetnom dormitoriju.
Polazak je u 7.15 ispred hostela udaljenog desetak minuta od moga smještaja, a naš vozač i vodič je Tim, sredovječni tip s karakterističnim australski zafrkantskim pristupom, srednjedugom prosijedom kosom i opaljen suncem. Baš je Julia istaknula kako Australci u prosjeku izgledaju starije od Europljana iste dobi, budući da im pretjerana izloženost suncu, naročito uslijed ozonske rupe, poprilično šteti koži. Možda zato toliko vole Vegemite – B vitamini iz kvasca im barem donekle ublažavaju štetu. Iako bi im za kožu trebao i E vitamin… Tim je dobro potkovan u pogledu informacija koje nam daje i dozira ih u više poglavlja, koja rasteže kroz čitav dan – od povijesti Australije i lokalnih Aboridžina iz naroda Kulin, preko toga kako su se Europljani obreli u Australiji i ustanovili ovdašnje kolonije, kako je otkriven Bassov prolaz i kartografirane južne obale Australije, pa sve do izgradnje Great Ocean Roada. Uslijed požarâ koji i dalje haraju istočnim dijelom ceste, zaobišli smo taj dio autocestom kroz unutrašnjost, krenuvši razgledavati atrakcije redoslijedom obrnutim od onoga koji je uobičajen. Prva stanica je sklonište za životinje Serendip, osnovano 1959. prvenstveno radi očuvanja ptica koje obitavaju u močvarnim staništima ravnica zapadne Victorie. Sklonište je u međuvremenu obuhvatilo i razne vrste sisavaca, a uz spasilačku sve je više počela prevladavati edukacijska dimenzija. Budući da se ovdje zadržavamo kojih 40-ak minuta, odabrat ćemo kraću šetnju kroz park, koji u rano tmurno jutro svejedno obiluje aktivnošću, iznad glava nam kriješte jata papiga koja se također ovdje gnijezde. Inače, posebno je neobično u Australiji vidjeti papige po gradskim ulicama i parkovima, onako kao što biste kod nas vidjeli vrapce ili golubove, tako nije neobično da na ulici pored vas krešteći prhne neka plavo-zelena papiga. Ili kakadu.
Tim nam je pripremio i doručak, čaj/kavu uz pomoć vode iz termosice, te prigrize u obliku keksa i vlastitih peciva izrađenih od lisnatog tijesta sa sirom i Vegemiteom. S time da se Vegemite uopće ne osjeti. Navodno u tome i jest trik, mora ga se namazati jako tanko, što je poprilično teško, jer je dosta krut. Očito je i mazanje Vegemitea nešto što se uči cijeli život.
Nastavljamo kroz žitna polja i pašnjake koji Victoriji daju izgled sličan pejzažu u Engleskoj. Posve nespojivo s krajolicima kojih se sjećam iz prvog tjedna svojega puta po Australiji. Po pašnjacima se okupljaju brojna stada krava, nešto manje ima ovaca, čini mi se da su glavna ovčarska područja sjevernije i zapadnije. Uz kraću pauzu za fiziološke potrebe i rani ručak u gradiću Colacu, stižemo iza podneva do 12 apostola, glavne atrakcije na Great Ocean Roadu.
Great Ocean Road naziv je za 243 km dugu obalnu cestu u južnoj Victoriji koja se pruža od Torquaya do Allansforda, prolazeći pored spektakularnih oblika nastalih abrazijom i erozijom mora i vjetra na lokalne vapnenačke i pješčenjačke stijene. U zaleđu ceste nalaze se visoki klifovi (s kojih su u prošlosti bili česti odroni kamenja, a ni sada baš nisu najsigurniji), ali i brojne prašume eukaliptusa i paprati. Idejni začetnik izgradnje ceste bio je Howard Hitchcock, nekadašnji načelnik Geelonga, koji je boraveći u Kaliforniji bio oduševljen tamošnjom obalnom cestom, te je pomislio kako bi se takvo što dalo napraviti u Victoriji, čija je obala isto poprilično spektakularna, a ujedno bi to bilo od koristi i za lokalna obalna mjesta koja su dotada bila uglavnom dostupna morem ili eventualno cestama iz zaleđa. Kako je to bilo u vrijeme nakon završetka Prvog svjetskog rata u kojem je, kako sam već rekao, sudjelovala skoro desetina Australaca, od kojih su mnogi nakon rata ostali bez posla, izgradnja ceste bila je prilika da se tim ljudima pronađe kakav-takav posao. Budući da država Victoria nije imala dovoljno novca za financiranje čitavog projekta, Hitchcock je sâm darovao 3000 funti za geodetske radove, a ujedno je i kroz fond za donacije i zajmove uspio skupiti 81 000 funti. Plan je bio da se na cesti postave naplatne kućice, a kada se investicija otplati, cesta bi bila poklonjena državi Victoriji i cestarina ukinuta (tako se to radi, a ne da početna investicija bude argument za vremenski neograničeno ubiranje profita). Gradnja je započela u rujnu 1919., a na njoj je bilo angažirano oko 3000 bivših vojnika, koji su radili u osmosatnim smjenama tijekom radnih dana i četiri sata subotom. Plaća je bila 10 šilinga i 6 penija po danu. Spavalo se u šatorima. Gradilo se pomoću krampova, lopata, tački i eksploziva, uz tek manju pomoć strojeva. Naravno, gradnja je ubrala svoj danak u nekoliko ljudskih života, pogotovo na stjenovitim dionicama duž istočnoga dijela ceste. Motivaciju su radnici nalazili u tome što je cesta proglašena spomen obilježjem za sve njihove izginule suborce u Prvom svjetskom ratu. Brinulo se i za opuštanje radnika, tako da su u kampovima postojali gramofoni, društvene igre, novine… No najveća, neplanirana prilika za opuštanje pojavila se kada se 1924. na obali nasukao parobrod Casino, s 500 bačvi pive i 120 gajbi žestice. Tovar je pao u ruke radnika koji se nisu trijeznili dva tjedna. Prvi dio ceste otvoren je 1922., uz naplatu od 2 šilinga za automobile i 10 šilinga za kola s više od dva konja. Cesta je bila uska, širine dovoljne tek za jedno vozilo, s vrlo malo mjesta za mimoilaženje. Trebalo je još 10 godina da se cesta posve dovrši, što nažalost Hitchcock nije dočekao, umro je tri mjeseca ranije. No unatoč ne pregustom prometu, bile su potrebne samo 4 godine da cesta otplati troškove izgradnje, te je 2. listopada 1936. izvršena svečana primopredaja ceste državi Victoriji, kojom su prilikom uklonjene i naplatne kućice. Tijekom idućih osam desetljeća cesta je proširivana, ali često i bila pod napadom prirodnih sila koje su ju pokušavale uništiti – odronâ kamenja, klizištâ, urušavanjâ dijelova ceste, pa i požarâ, koji doduše nisu uništavali cestu, ali su ju svakako činili nesigurnom za putnike. Isprva je cestom putovao tko je morao, no već 60-ih godina postala je turističkom atrakcijom, pogotovo u dijelu oko Port Campbella, gdje se nalaze najspektakularnije formacije.
12 apostola o kojima je ovdje riječ naziv je za 50-ak metara visoke vapnenačke stupove nedaleko obale, kojih uopće nema 12 (nije ih nikad ni bilo – bilo ih je 9, sada ih je 8,5, jedan se urušio 3. srpnja 2005.), a nekad su imali mnogo prozaičnije i turistički neprivlačnije ime – Krmača i praščići. Onda ih je netko prozvao Apostolima, a kako je istih bilo 12… Nastali su erozijom, brzinom od oko 2 cm godišnje – prvo nastane spilja, pa se ona proširi, pa ostane samo stjenoviti luk, koji se također uruši i potom ostanu stupovi. Na kraju i njih pojede more. Tako se polako južna obala Australije smanjuje. Oko 2 km istočnije od Apostola, nalaze se tzv. Gibsonove stepenice, koje mi nećemo obići, ali ćemo zato obići klisuru (zapravo uvalu koja je od mora otvorena uskim prolazom) Loch Ard, nazvanu po kliperu koji se nasukao na obližnjem otoku Muttonbird (to je „krmača“) 1. lipnja 1878., putujući iz Engleske u Melbourne. Svi putnici i posada su se utopili, spasio se samo 15-godišnji Tom Pearce, mali od palube, i Eva Carmichael, 17-godišnja Irkinja, putnica na brodu. Točnije, i nju je spasio Pearce. Uspjeli su doplivati do rečene uvale, gdje je Pearce požurio potražiti pomoć. Danas se na toj lokaciji nalazi i groblje u kojem su pokopani utopljenici, a kada je 2009. došlo do urušavanja luka koji je spajao dva vapnenačka stupa, novonastali su stupovi nazvani Tom i Eva. Nedaleko je i Razorback, ogromna izolirana gromada strmih i oštrih rubova. Čitava se ta obala naziva Shipwreck Coast, s obzirom da su u prošlosti mnogi brodovi ovdje doživjeli brodolom, a razlog je bio što je čitav potez obale bez svjetionika. Pretpostavljam da je razlog nestabilan rub klifova na kojem bi bilo teško izgraditi svjetionik, a da ne dođe do urušavanja.
Ovo je dio na kojem se okuplja najviše turista, pa tako različiti vozači smišljaju kojekakve taktike kako bi izbjegli gužvu i došli dovoljno rano ili dovoljno kasno. Ali s obzirom na ukupni broj turista koji pohode ovo područje, gužvu je nemoguće izbjeći. Kao ni manijake sa selfie štapovima. A bogme ni muhe. Unatoč snažnom vjetru, muha ima u gomilama. Možda manje nego uokolo Ulurua i u kanjonu Kings, ali ipak dovoljno da morate lamatati rukama. Uokolo su brojni pašnjaci s kravama, a to ih privlači. Osim zujanja muha, zuje i elise helikoptera, za dodatnih 100$ možete otići na panoramski let iznad mora, kako biste promotrili obalu iz tog rakursa. To je možda s aspekta brzog pregleda i najpraktičnije, jer možete vidjeti Gibsonove stepenice, a i Londonski lűk (nekadašnji Londonski most, ali dio koji ga je spajao s obalom se urušio – uostalom, London Bridge is falling down), koji mi također nismo stigli vidjeti, i to zato što je Tim procijenio da bi nam se više isplatilo napraviti zaobilazak u jednu šumu punu koala, nego još voziti do Londonskoga luka i nazad.
Great Ocean Road je mjesto na koje se najviše isplati ići vlastitim prijevozom i vlastitim tempom, po mogućnosti izvan vremena u kojem na najatraktivnije lokacije nasrću turisti, a pravi šmekeri smatraju da za proći čitavom dužinom ceste treba oko tjedan dana. Mi smo se još zaustavili na nekoliko vidikovaca uz obalu (pejzaži u unutrašnjosti u međuvremenu su više počeli ličiti na Škotsku – polja i livade zamijenili su brdski pašnjaci), potom se doista uputivši u rečenu šumu s koalama. Kako je dan bio prilično vjetrovit, dosta koala je spavalo stisnuto u rašljama gdje se grane odvajaju od debla (mislim, koale i inače spavaju većinu vremena), no to nam je barem omogućavalo da ih bolje poslikamo nego kad se kreću. Tim nam je inače ispričao još nekoliko zanimljivih prirodoslovnih stvari – između ostalog nam je pokazao eukaliptusovo lišće i karakteristični ljuti omamljujući miris njegova ulja koji se osjeti kada se list protrlja, uz zaključak „nije čudo da koale stalno spavaju, pa od toga si stalno polupijan“, ispričao kako je osobno svjedočio padu koale s drveta (bila je malo ošamućena, ali se potom ustala i otišla), te kako se jednom nekim tipovima na kampiranju dogodilo da im je usred noći koala pala na šator. Inače, prema zakonu države Victorie, ovdje je zabranjeno držati koalu (ne držati kao kućnog ljubimca, nego fizički držati, kao ono u parku Cleland), upravo zbog njihovih pandži i pomalo prijeke ćudi. Onda se nadovezao s time kako u Australiji postoji preporuka (nije zakonska, više moralna obaveza) da, ako autom udarite ženku neke životinje (najčešće su to ipak klokani, oni su totalni idioti u prometu), provjerite nije li slučajno u tobolcu nosila mladunče. Majci vrlo često neće biti pomoći, ali mladunca se može othraniti, postoje posebni volonteri koji brinu o njima, za što Tim kaže da je teška muka, jer mali klokani sišu višekratno, ali u malim količinama. A kako su uglavnom noćne životinje, to znači poprilično neprospavanu noć. Usto je formula koja se daje klokanima užasno skupa, oko 20 dolara dnevno. I onda nastavlja priču kako je on svojedobno također živio na nekoj farmi i tako mu je jedne noći pokucao frend koji je udario ženku vombata i donio mladunče, također ženku. Tim je nazvao jednog od volontera, ali on je rekao da stvarno nema prostora za još jednu životinju (obično su ti volonteri po jedan u svakoj općini, što u unutrašnjosti Australije nije dovoljno), i može li ju Tim nekako pričuvati. I kaže „Tako smo idućih 18 mjeseci živjeli s Chloe.“ Vombate je nemoguće pripitomiti, to su tvrdoglave i agresivne životinje koje jedu kad hoće, vrše nuždu gdje hoće, kada krenu grepsti po vratima možete ih otvoriti ili će se nastaviti zalijetati u njih dok ih ne razvale…morali su ju držati izvan kuće, ali to je bilo teško. U nekoliko su ju navrata odvozili u divljinu i ostavljali ju tamo. No uvijek bi se nakon nekoliko dana vratila, prekrivena blatom, krpeljima, ozljedama… Sve dok konačno nakon godinu i pol nije ostala. On se nada da je dobro, no postoji naravno i ona druga mogućnost – da se nije vratila jer joj se nešto dogodilo.
Zaustavljamo se potom u lokalnoj kišnoj šumi, koja se razlikuje od tropskih šuma – ovakve se šume nalaze na jugu Victorie i u Tasmaniji. Čine ih uglavnom eukaliptusi (u Australiji ih zovu gum tree, budući da kad se zarežu luče gusti sok, sličan kaučuku; ima ih preko 700 vrsta), koji su inače drveće koje dosiže najvišu visinu (do 135 metara, malo viši od sekvoja – iako su sekvoje mnogo deblje), te paprati, i to paprati visoke desetak metara, zbog čega čitave šume imaju prapovijesni izgled (naime, i eukaliptusi u vrućim danima stvaraju posebnu izmaglicu od terpenoidnih para koja još dodatno doprinosi tom dojmu). Zanimljiva je stvar da eukaliptusi otpuštaju tvari koje priječe rast drugih biljaka uokolo, ne znam jesu li paprati na to otporne, ali dobro surađuju. Eukaliptusi i paprati reagiraju gotovo suprotno na požare. Dok su paprati pune vode i vrlo teško gore, eukaliptusovo ulje je vrlo zapaljivo, te drvo koje zahvati vatra jednostavno eksplodira. To je jedan od faktora katastrofalnih šumskih požara u Australiji.
Tim nam je pokazao mjesta gdje su koale praktički pobrstile čitavu šumu eukaliptusa, nakon čega se drveće jednostavno preda, nema više snage boriti se sa štetočinama, i onda umre – a to znači i pomor koala, zbog njihove visokospecijalizirane dijete. Inače, spomenuo sam kako je eukaliptusovo lišće otrovno, te da koale imaju dugo slijepo crijevo u kojem lišće fermentira dok ne postane probavljivo. Mladunčad koala nema samostalnu mogućnost razgradnje tih toksina, nego odgovarajuće crijevne bakterije mora dobiti od majke. Kako? Kroz feces. Majka luči poseban kašasti izmet koji mladunci onda konzumiraju, dolazeći tako do prijeko potrebnih pomagala za konzumaciju eukaliptusova lišća.
U našem je programu bio obećan „ručak“, koji je zapravo umjesto toga bio večera, a to je bila pizza za van koju smo unaprijed naručili iz ponude jedne pizzerije u Apollo Bayu (ja sam uzeo napolitanu), i to još mala pizza. Usput je Tim spomenuo da postoji neka obližnja sladoledarnica koja proizvodi i sladoled s okusom Vegemitea, za koji je on pretpostavljao da je odvratan, a na kraju ga je ugodno iznenadio – no kad smo došli na rečeno mjesto, ja sam posve smetnuo s uma taj ugostiteljski objekt. A ne sumnjate valjda da bih propustio priliku da vidim kako slano-kiselo-umami namaz od ostataka kvasca funkcionira kao sirovina za sladoled? :D Nakon što smo preuzeli pizze, Tim nas je odvezao na plažu Marengo, odmah pored Apollo Baya, koja bi možda u neki sunčani dan trebala biti privlačna, no sada je vrijeme tmurno, puše tako da imate osjećaj da će vas otpuhati u Novu Gvineju, a more je uskiptjelo valovima koji se lome preko niskoga grebena pred obalom. Nakon večere krećemo prema Melbourneu. Predviđeni je povratak bio oko 9, sada Tim kaže da će biti oko 10. Vozimo se obalnom cestom prema dijelu gdje je cesta blokirana zbog požara, te bismo tamo trebali skrenuti u unutrašnjost. Ali na tom mjestu nema nikakve blokade, pa Tim pomalo začuđeno nastavlja ravno, razmišljajući jesu li u međuvremenu pustili promet. Nakon 10-ak ćemo kilometara utvrditi da nisu, nego je cesta djelomično otvorena samo za lokalno stanovništvo, a onda je netko od njih uklonio barijeru. Sada smo dakle bezveze vozili čitavu tu dionicu, moramo se vratiti, što u konačnici pomiče povratak skoro na 11 sati. Ali smo barem vidjeli još jedan dio Great Ocean Roada, onaj gdje cesta doista visi nad samim morem (u zapadnijim dijelovima ide malo kroz unutrašnjost, odakle se onda odvajaju prilazi do atrakcija na samoj obali). Štoviše, kad se sad sjetim nekih reklama za automobile, gdje su snimane neke jurnjave po takvoj cesti koja visi nad morem, onda je to možda bilo snimljeno ovdje. Premda takvih cesta ima i na ligurskoj obali, na Korzici…
Kako pada mrak, pomalo zamire i atmosfera u minibusu, Tim na kraju nije ispričao završno poglavlje, ono o osnutku Melbournea, ali to sam ja ionako već spomenuo, možda bi Tim mogao to tek dopuniti pokojom zanimljivošću. U Melbourne stižemo doista oko 11, već sam u jučerašnjem nastavku natuknuo da me na ulaznim vratima opet dočekalo neugodno iznenađenje u vidu pištanja, srećom je recepcija i opet imala jednog tipa koji mi je sada sredio karticu. Odlučio sam da u utorak definitivno krećem, neka vrag nosi i trivia night, osjećam zov ceste iako mi se Melbourne sviđa i mogao bih ovdje boraviti i dulje vrijeme. Ali treba finiširati Australiju. Sutra još malo viktorijske provincije, pa onda na sjeveroistok. Melbourne će sada neko vrijeme biti najjužnija točka, dok ne dođem do Napiera na Novom Zelandu. Odnosno, pogrešno, najjužnija je točka bio jedan vidikovac na Great Ocean Roadu, kod mjesta Glenaire (da, to je u onom „škotskom“ pejzažu – čak je i ime škotsko). Svejedno, i to je sjevernije od Napiera. A Napier će ujedno biti i najistočnija točka moga puta. I tamo živi Hamish Jamieson, kojemu još moram napisati košaricu…
komentiraj (0) * ispiši * #
Great southern land
nedjelja , 03.01.2016.Anyone will tell you it's a prisoner island, hidden in the summer for a million years…
Australija je po mnogo čemu specifična. Kada se geološki raspala Gondwana, ostali su se kontinenti, osim Antarktike, uglavnom približili, čak je i Indija, izvorno dio Gondwane, otplovila na sjever i udarila u Aziju. No Australija je ostala izolirana milijunima godina, zaboravljena od gotovo svih, osim jedne skupine ljudi koja se ovamo doselila pred kojih 40-50 tisuća godina. Ta je izoliranost pomogla preživljavanju tobolčara i jednootvora, koje su drugdje uglavnom istisnuli placentalni sisavci (s izuzetkom nekih tobolčara koji su preživjeli u Južnoj i Srednjoj Americi, pa se čak, poput oposuma, uspjeli proširiti i na južni dio Sjeverne Amerike). Jedini placentalni sisavci u Australiji dugo su vremena bili samo dingo i čovjek, prije nego je potonji uveo još njih i tako izazvao višestruke pogrome. I Australija (točnije, Sahul, kontinent koji su činili Australija, Nova Gvineja i okolni otoci) je pomalo plovila na sjever, tako se pomalo sušeći i postajući sve negostoljubljivijim mjestom za život. Kako je Australija bila na sredini svoje tektonske ploče, potresi i vulkanizam pomalo su zamrli, kontinent je postao ravan i nizak, s izuzetkom omanjih uzvisina u unutrašnjosti i tek jednim istaknutim gorjem duž istočne obale.
S vremenom bi netko prošao pored Australije, ali zadržavanje je uvijek bilo kratko. Bugijski su trgovci sa Sulawesija znali za postojanje Australije, trgujući s lokalnim stanovništvom uz obalu, nabavljajući trpove. Tko zna, možda upravo drastično različita kultura naroda Tiwi ima nekakve veze s time da su bili izloženi većem utjecaju strane kulture Bugija. Kada su Nizozemci osvojili Indoneziju, i do njih su doprle priče o zemlji koja se nalazi južno od Timora. Europljani su dugo vremena tražili zagonetnu Terru Australis, Južnu zemlju (prema riječi auster, koja znači „južni vjetar“ – Šemsa Suljaković et Auster), među njima i Marko Polo, koji međutim nije dospio dalje od Sumatre (ako je dospio i tamo). Europska je logika bila poprilično sumanuta – budući da na sjevernom dijelu zemljine ploče (još smo u tom vremenu) postoji jako puno kopna, mora postojati nekakvo veliko južno kopno koje služi kao protuteža. No kada su Nizozemci i ugledali to južno kopno, nisu puno učinili, osim što su ga nazvali Nova Holandija (ne Nizozemska, nego baš Holandija, pokrajina u Nizozemskoj). Očito im njegova negostoljubivost nije izgledala atraktivnom za osnivanje kolonija, pa ju čak nisu ni službeno proglasili posjedom nizozemske krune. Prvi ga je 1606. ugledao Willem Janszoon i iskrcao se na poluotoku York, u sjevernom Queenslandu, na najsjevernijoj točki australskog kopna. Bilo je to prvo službeno iskrcavanje Europljana u Australiji. Zanimljivo je da je već 90-ak godina ranije Magellan prošao kroz Pacifik i doplovio do Azije, ali učinio je to sjevernijom rutom, kroz Mikroneziju do Filipina. Tko zna kako bi svijet izgledao da je išao južnije. Prvo ga ne bi ubili na Filipinima, a drugo, možda bi Španjolci proglasili Australiju posjedom španjolske krune. Iako bi ju po svoj prilici izgubili u Španjolsko-američkom ratu, kao i Filipine i Kubu. Kad smo kod Španjolaca, Janszoon naime nije shvatio da je posrijedi novi kontinent, on je mislio da je riječ o produžetku Nove Gvineje, budući da nije išao dovoljno na istok da uoči prolaz između Australije i Nove Gvineje. 4 mjeseca kasnije Luis Váez de Torres otkrio je prolaz koji odvaja Australiju od Nove Gvineje, danas prozvan po njemu. On pak nije vidio australsko kopno. Tako su Nizozemci na svojim kartama prikazivali Australiju kao dio Nove Gvineje, a Španjolci nisu imali ništa južnije od Nove Gvineje. Prvi Britanac koji se ovdje iskrcao bio je William Dampier, u dva navrata, 1688. i 1699. Ali ni on nije ništa poduzimao, osim što je Aboridžine opisao kao primitivne i nakazne, smatrajući ih „najjadnijima od svih ljudi“, nesposobnima za ikakav napredniji život. Nizozemci su također nastavili nailaziti na zapadne obale Australije budući da su u svojim plovidbama do Batavije koristili Južnu struju Indijskog oceana, koja bi ih katkada odnijela predaleko na istok. Usput su kartografirali obalu. Abel Tasman je 1642. otkrio otok koji će se kasnije prozvati po njemu, iako ga je on nazvao Van Diemenovom zemljom, po tadašnjem glavnom guverneru Istočne Indije. No iz nekog čudnog razloga, nitko se nije iskrcavao. Dok su u Americi 20 godina nakon što je Kolumbo ugledao San Salvador već nicali prvi europski gradovi, Australiju nitko nije dirao 200-tinjak godina. Sve dok se u te vode nije zaputio James Cook. On je otkrio mnoge otoke južnog Pacifika, oplovio Novi Zeland, a tek nakon toga doplovio je do obala Australije. 1770. proplovio je uz istočnu obalu kontinenta (koja dotada gotovo uopće nije vidjela „akcije“, što se tiče Europljana), te dotično područje proglasio britanskim posjedom, nazvavši ga Novi Wales. Kasnije će dopuniti ime, budući da je novo područje bilo na južnoj polutci, te ga nazvati Novi Južni Wales. Cook se 29. travnja 1770. iskrcao u zaljevu koji je prozvao Botany Bay, po svom suputniku, botaničaru Josephu Banksu. No Britanci se i opet neće baviti tim područjem sve dok nakon gubitka američkih kolonija u Američkom ratu za nezavisnost ne budu prisiljeni potražiti nova područja za smještaj robijaša, budući da su britanski zatvori bili puni. I tako je 1787. poslana tzv. Prva flota, brodovlje pod zapovjedništvom Arthura Philipa, kojemu je zadatak bio ustanoviti kažnjeničku koloniju u Botany Bayu. No zbog nedostatka pitke vode, prva je kolonija uspostavljena u susjednom Port Jacksonu, 26. siječnja 1788., na datum koji se odonda slavi kao Dan Australije (iako ima i onih koji se ne slažu s tim imenom i nazivaju ga Danom invazije). Bio je to početak Sydneya, najstarijeg europskog naselja u Australiji. 12 dana kasnije Novi Južni Wales je i službeno proglašen kolonijom. Useljavanje kažnjenika se nastavilo, a 1803. osnivaju se naselja i na Van Diemenovoj zemlji (prije svega Hobart), za koju je do prije nekoliko godina smatrano da je dio australskog kopna, budući da još nitko nije plovio kroz Bassov prolaz. Prvo oplovljavanje kontinenta dogodit će se 1802., u izvedbi Matthewa Flindersa. 1824. kontinent je i službeno prozvan Australijom, a 1825. Van Diemenova je zemlja proglašena zasebnom kolonijom i prekrštena u Tasmaniju. Godinu dana kasnije Britanci će položiti pravo i na Koloniju rijeke Swan, preteču današnje Zapadne Australije. Ostatak 19. st. zapravo je pomalo sjeckanje Novog Južnog Walesa i stvaranje današnjih političkih jedinica: 1836. Južna Australija, 1844. Novi Zeland (i on je bio dio Novog Južnog Walesa), 1851. Victoria, 1859. Queensland. 1848. obustavljeno je useljavanje kažnjenika u Novi Južni Wales, čime je završeno kažnjeničko razdoblje australske povijesti. Šest je kolonija postupno dobilo svoje vlade, sa sve većim ovlastima, te su međusobno dobro i prisno surađivale (uz određeni izuzetak Zapadne Australije, koja je oduvijek imala zaseban identitet i na kraju je nevoljko pristala i na udruživanje), što je formalizirano stvaranjem Australskog Saveza (Commonwealth of Australia) 1. siječnja 1901. Iako je kroz 20. st. politički odnos između Velike Britanije i Australije bio sve slabiji, te je danas praktički samo stvar da je britanski monarh poglavar Australije, Australci su u oba svjetska rata bili spremni pružiti pomoć Britancima u borbi za njihove imperijalističke ciljeve, pa je tako u Prvom svjetskom ratu služilo čak 450 000 australskih dobrovoljaca (od 5 milijuna stanovnika). Nakon Drugog svjetskog rata i pogotovo britanskog debakla na Dalekom istoku (pad Singapura), Australija se sve više veže i uz SAD, stvarajući ANZUS pakt (iz kojega se Novi Zeland kasnije povukao, pa je danas to AUS pakt), ali i opet djelujući u interesu imperijalizma, sudjelujući u okupaciji Iraka i Afganistana. Sve do 1970-ih Australija je otvoreno provodila politiku Bijele Australije, ograničavajući useljavanje iz azijskih i afričkih zemalja, ujedno šikanirajući Aboridžine, o čemu sam već pisao. Još je 1869. u Victoriji donesen orvelovski nazvan Akt o zaštiti Aboridžina, kojim je vladina služba za zaštitu Aboridžina dobila pravo odlučivanja o pitanjima boravišta, zaposlenja i čak i vjenčanja za Aboridžine. Ujedno je započet program uklanjanja aboridžinske djece iz njihovih obitelji i davanja na usvajanje u bjelačke obitelji, pod izlikom pružanja boljih uvjeta života (što i nije bilo sasvim netočno – bijelci su nesumnjivo imali bolje uvjete života od Aboridžina, ali to se onda trebalo rješavati poboljšanjem uvjetâ života za Aboridžine, a ne oduzimanjem djece). Bio je to početak tzv. Ukradene generacije (iako bi zapravo trebalo govoriti u množini, jer je ta praksa diljem Australije potrajala preko stotinjak godina).
Današnja Australija je jedina država koja obuhvaća čitav kontinent, površine 7 692 024 km2 što ju čini šestom najvećom državom svijeta (samo su Rusija, Kanada, Kina, SAD i Brazil veći). Procjenjuje se da danas ima oko 24 milijuna stanovnika, a s gustoćom od 2,8 ljudi po km2, to je treća najrjeđe naseljena neovisna država na svijetu (iza Mongolije i Namibije – tu je još i Zapadna Sahara, ali njen je status upitan). Većina stanovništva koncentrirana je na istočnoj obali i na jugoistoku, s izuzetkom aglomeracije Pertha, koji je drugi najizoliraniji milijunski grad na svijetu (nakon Aucklanda). Najviši je vrh Mt. Koscziuszko, visok 2 228 metara (ako ne računamo nekoliko viših vrhova na vanjskim teritorijima), najdulja rijeka Murray, dugačka 2 375 km, najveće jezero (i najdublja depresija) Eyre s 9 500 km2 i -15 metara. Najveći je grad Sydney, zatim Melbourne, Brisbane, Perth i Adelaide. Australija je federalna država koju tvori 5 saveznih država (Novi Južni Wales, Victoria, Queensland, Južna Australija, Zapadna Australija i Tasmanija), 3 teritorija (Sjeverni teritorij, Teritorij glavnog grada i tzv. Teritorij Jervis Baya, koji je zapravo bio stvoren kao eksklava Teritorija glavnog grada, kako bi Canberra imala pristup moru – slično npr. njemačkom Bremerhavenu – ali danas ima zaseban status), te 7 vanjskih teritorija (Australski antarktički teritorij, Otočje Ashmore i Cartier, Božićni otok, Otočje Cocos (Keeling), Otoci u Koraljnom moru, Otoci Heard i McDonald i Otok Norfolk). Zanimljivo je da Australija – ne računajući Australski antarktički teritorij – polaže pravo na veću ekskluzivnu pomorsku zonu nego što iznosi ukupna površina države (preko 8 milijuna km2). Unatoč tomu što ima zastupljene i prašume i džunglu i planinske pašnjake, većina Australije je ipak suha i neplodna (Australija je kontinent s najmanjim udjelom obradive zemlje). Žitnica države jest njezin jugoistok, područje Victorie i krajnji jugoistok Južne Australije. Australija je osobito bogata rudnim bogatstvima, a diljem kontinenta je zabilježeno nekoliko zlatnih groznica, od kojih su najpoznatije ona u Victoriji 1850-ih i ona u Kalgoorlieju 1890-ih. Velika bogatstva, rijetka naseljenost i geografska udaljenost od svjetskih kriznih žarišta ono je što Australiji omogućuje stabilnu i naprednu ekonomiju. Australija ima drugu najvišu prosječnu stopu osobnog bogatstva u svijetu, no ima i jednu od najviših cijena nekretnina u svijetu, a nivo duga kućanstava je također visok. Zanimljivo je da Australija nema službeni jezik – engleski je de facto službeni, ali nigdje nije eksplicitno definiran. Oko 81% stanovništva kod kuće govori samo engleski. Od drugih jezika najviše je govornika mandarinskog, talijanskog, arapskog, kantonskog, grčkog i vijetnamskog. Od preko 250 domorodačkih jezika, manje od 20 se danas upotrebljava u svakodnevnoj komunikaciji svih generacija. Još 110 ih se govori, ali govore ih isključivo starci.
Nego…što je bilo s mojim danom? Pa zapravo ništa osobito – osim što sam otkrio indijski restoran u kojem za 6,5 dolara postoji aranžman „jedi koliko možeš“ (ali meni je jedna porcija bila dovoljna), uglavnom sam se šetao i uživao, bez ikakvih posebnih ciljeva. S jedne strane, Melbourne je stvarno dušu dao za takvo što, ima mnoštvo uličnih izvođača, neki su zabavni, a ima i stand up komičara u proboju čije fore nisu nimalo smiješne. Ne da mi se obilaziti muzeje, u Australiji je to pogotovo skup sport. Budući da sam produžio boravak u Melbourneu do utorka, odlučio sam se ipak sutra otići na Great Ocean Road, uplatio sam jednodnevni aranžman za nemalih 125$, tura polazi ujutro u 7 i trebali bismo biti natrag do 9. Inače, zbog požara u Victoriji dio ceste je zatvoren, ali do glavnih se atrakcija može, jer su požari na istočnom kraju, malo zapadnije od Geelonga.
Jedina koliko-toliko incidentna situacija (koja se srećom riješila) dogodila se kad sam odlučio skoknuti do 7 Elevena preko puta hostela po nešto za popiti. Uzeo sam samo novčanik, odmah se vraćam. I obavim ja tako svoje, vraćam se u hostel, kad shvatim da ne mogu otvoriti karticom vrata hostela. Naime, onaj mamlaz koji je morao 29x3 množiti na kalkulator zaboravio mi je produžiti karticu za 3 dana. Srećom, recepcija je još bila zaposjednuta (inače preko noći mislim da nema nikoga), i to onim istim mamlazom, koji mi je produljio karticu. Ali je i dalje ostao mamlaz, što ću utvrditi kada me isto iznenađenje dočeka idući dan. Srećom sam taj drugi puta naletio na normalnijeg recepcionara koji mi je uprogramirao još ta dva dodatna dana.
Idem spavati, dižem se rano, moja nedjelja je radna…
komentiraj (0) * ispiši * #
Najteža novogodišnja odluka
subota , 02.01.2016.Budući da sam iz hostela izašao tek oko 8 navečer i nisam napravio ništa osobito, osim što sam se u sumrak prošetao do centra duž St. Kilda Roada, malo se vrzmao po centru i oko 11 navečer se vratio u hostel, dan zapravo nije imao nikakvih događaja vrijednih spomena koji se tiču konkretnog boravka u Melbourneu, ali se ipak dogodila jedna stvar koja će utjecati na daljnji tijek moga putovanja. Naime, ujutro mi se javio Hamish Jamieson i rekao mi da je konačni dogovor sljedeći: karta košta 795€, i plovidba traje 5 dana. Ispričao mi se zbog promjene angažmana, ali on je samo posrednik, konačnu riječ ionako ima brodar. Usto mi je poslao još nekoliko obrazaca koje moram ispuniti, nešto mojih generalija, nešto kojekakvih spisa u kojima ja prihvaćam uvjete i odričem se ikakve žalbe ako stvari ne budu onakve kakve sam očekivao (jer je brodski teretni prijevoz specifičan i oni mi ne mogu jamčiti da će konačna usluga biti identična onoj kakvu očekujem)…sve su to formalnosti. Ono što međutim nije formalnost jest medicinski obrazac, u koji bi moj liječnik trebao upisati podatke o tome koja od navedenih medicinskih stanja imam ili nemam (a ona se nižu od žučnih i bubrežnih kamenaca, umjetnog kuka, alergija, problema s vidom i sluhom, srčanih bolesti, tlaka, mentalnih poremećaja, čira na želucu ili dvanaestercu…), te to jamčiti svojim potpisom i žigom, uz napomenu koliko je već dugo moj liječnik. I sve bih te papire trebao poslati natrag do 6. siječnja. Tu mi pada mrak na oči. U međuvremenu je vikend, 6. je praznik u Hrvatskoj, sva je prilika da do svoga doktora neću ni moći doći, možda spaja praznike, a pitanje je uopće raspolaže li skenerom da mi pošalje skenirani ispunjeni obrazac. Objašnjavam Hamishu u čemu je stvar, on kaže da može biti i bilo koji drugi liječnik, nisu striktni, a da konkretan obrazac ne trebam poslati do 6., dotada moram poslati samo svoje osobne podatke i barem 50% cijene. Malo mi je sad lakše, ali gdje naći liječnika u Australiji koji će to potpisati, hoće li inzistirati da mi napravi sistematski, ili će samo potpisati dokument prema mojim uputama? Javljam se Medi, on bi mogao imati nekog iskustva s time. Medo kaže da je to vrlo teško – tipična balkanska praksa u kojoj doktor samo lupi žig, a ostalo je vaša briga, ovdje ne prolazi. Ovdje te doktor mora uvesti u dosje, kako bi evidentirao što je radio. To naravno podrazumijeva i naplatu usluge, za koju mi Medo kaže da ne zna koliko bi koštala, ali puni sistematski bi mogao koštati i do 200 dolara. Moje putno zdravstveno osiguranje ne pokriva takve troškove, nego isključivo hitne slučajeve i eventualno prijevoz moga tijela u domovinu, ako se dogodi najgore. Kao stranac s turističkom vizom, ja u Australiji nemam pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu. Nije dakle pitanje hoću li platiti, nego koliko. A kad se uzme u obzir da me sâm prijevoz brodom košta već skoro 800€, ima li uopće sve to smisla? Medo mi kaže da se raspitam, jest da je Nova godina, ali neki od medicinskih centara bi morao raditi, čisto informativno, da znam što mogu očekivati, čemu se mogu nadati. Ali šanse da prođem lišo su minimalne. Već je skoro 8 sati, jedna stvar koju ću napraviti jest produžiti boravak za još 3 noći (zanimljiva komunikacija s recepcionarom: „Koliko smo ti naplatili ove 3 noći?“ „87 dolara.“ „OK, sad ćemo ti naplatiti trokrevetnu sobu, koja je 29 dolara po noći, puta tri, to je…“ (vadi kalkulator i upisuje) „87 dolara.“ (on svejedno računa na kalkulatoru) „Da, točno. Nisam baš tehnički najpotkovaniji…“ Doista, kalkulatori su uništili mlađe generacije. Ja sam na ovom putu nebrojeno puta svjedočio situacijama gdje ljudi više ne znaju ni zbrajati i oduzimati „pješice“, kamoli množiti i dijeliti – a mi smo se čak učili i kvadrirati i korjenovati bez upotrebe kalkulatora. Napredak? Donekle jest, ali ako ne znaš bez kalkulatora izračunati 47-12, onda to više baš i nije napredak.), a potom ću se uputiti pješice prema gradu. Razmišljam što mogu napraviti. Platiti svakako neću – em je skupo, em je to suprotno ideji besplatnog zdravstva (čak je suprotno Hipokratovoj zakletvi). Mogu se nadati da će moj doktor ipak biti u ponedjeljak u ordinaciji. Ali ponedjeljak ujutro u Hrvatskoj je već ponedjeljak navečer u Australiji. A do srijede bih morao platiti 50% iznosa. Što ako izvisim? Čini mi se da nema refundiranja. Hm, mogu li možda privatnim kanalima pronaći nekog doktora u Hrvatskoj koji bi bio spreman napraviti mi uslugu… Šaljem pitanje jednoj osobi koja bi to mogla znati, i doista, ubrzo dobivam informaciju da zna doktora koji mi je spreman upisati križiće u rubriku „no“ kod svakoga pitanja (izuzev toga da sam kratkovidan i alergičan na kućnu prašinu i grinje), to potpisati i pečatirati, te mi potom poslati skeniranu verziju na mejl. Odlično, stvar je sređena. Sada mi je još jedina briga pronaći printer i skener za druge dokumente, ali to valjda imaju u hostelu…
Oko 11 se vraćam u hostel, popit ću još jedan cider… Neću, pub se zatvara u 11. Pa dobro, mogu jedan dan i bez njega. Internet u hostelu šteka, no kada napokon proradi krećem sastavljati mejl za toga liječnika, unosim podatke koje će trebati upisati, tu je između ostaloga i ime broda, datum isplovljavanja… I tada mi nešto zapne za oko. Datum isplovljavanja je 14. siječnja. Prvo je bilo 13. siječnja i 4 dana plovidbe. To bi značilo da u Taurangu stižem 17. siječnja. Sada je 14. i 5 dana plovidbe. A ako želim doći u Zagreb na svoj ciljani datum, 19. veljače (već sam neke stvari planirao u skladu s tim vikendom kao vremenom povratka), onda bih određene boravke na Novom Zelandu morao drastično kratiti, a čak sam bio planirao možda i još koji dan dulje od prve verzije itinerera (čini mi se da bih možda Queenstownu mogao posvetiti barem 2-3 dana). Budući da ja, ako želim stići u Zagreb 19. veljače, s Novog Zelanda moram poletjeti barem dan ranije (možda i dva, ako letim preko nekog od gradova za koji mi ne treba viza), dolazak u Taurangu 19. siječnja ostavlja mi premalo vremena – trebat će mi još jedan dan za put od Taurange do Aucklanda, tu je vjerojatno i karantenska kontrola, pa neću moći odmah na obalu…a tko mi garantira da neće biti novih odgoda? U roku od 5 dana pomaknuli su put za 1 dan, teoretski do polaska mogu pomaknuti za još bar 3 dana… Onako iz kurioziteta odlazim pogledati koliko košta avionska karta Sydney-Auckland. 170€. Dakle, 4,5 puta jeftinije. Let traje 3 sata i stiže direktno u Auckland (OK, na aerodrom, ali svejedno je bliže od Taurange). Letjeti mogu bilo koji dan. I tu sada dolazim do teške dileme. Prednosti leta su cijena, vrijeme, veća fleksibilnost, nema gnjavaže s papirologijom, nema praznog hoda u putopisu. Prednosti broda su činjenica da ostajem u duhu putovanja (iako je on kompromitiran letom iz Dilija), da je to poprilično avanturistički način putovanja za koji teško da će mi se baš često pružiti prilika, da ću imati par dana da ulovim ritam putopisa i odmorim se. Ako me ne ulovi morska bolest – Tasmanovo je more dosta nezgodno za plovidbu. Naravno, razum staje na stranu aviona. Ako ništa drugo, brod POSTOJI. Ako želim, uvijek mogu otići na njega. Ali moja je trezvena i racionalna odluka da principijelnost nije vrijedna iznosa natprosječne hrvatske mjesečne plaće, jer je praktički jedini dobitak od odabira broda svijest da sam došao do Novog Zelanda gotovo bez letenja. Štoviše, da je samo do novca, možda bih to i učinio. No kada se tomu doda vremenski faktor, ona druga plitica preteže. Dili je bio nužnost, ovo je moj odabir.
Vjerujem da će se sada naći mnogo dušebrižnika (prije svega mislim na gospodu Statlera i Waldorfa, tj. M. K. i D. L. :D ) koji će ovu moju odluku podvrgnuti različitim metodama kritike, prozvati ju racionalizacijom…možda ste u pravu. Možda sam ja pompozno napravio ražanj dok je zec još bio u šumi, ali mi se čini da sam na taj ražanj stavio barem vjevericu. Ali kada se uzme u obzir moj čitav prevaljeni put (koji nažalost ne mogu izračunati u kilometrima, ali to su svakako desetci tisuća kilometara), da sam samo spavao u 120-ak različitih mjesta, a gdje su svi lokaliteti koje sam obišao u sklopu dnevnih izleta ili pored kojih sam prošao, mislim da nitko nema prava iz svoje udobne fotelje kritizirati određene kompromise koje sam radio na ovom putu, bilo pod prisilom (Dili), bilo dobrovoljno (Sydney). Osnovna svrha ovog mog putopisa – edukacija čitateljstva – jest svakako ispunjena, vjerujem da su mnogi pojmovi koje sam ovdje iznio, kao npr. ta'arof, šalvarkamiz, xe om, bumiputera, gado gado…pronašli svoj put do svijesti čitatelja, da su kroz ovo moje putovanje doznali ponešto o zemljama koje sam prošao… Neki kažu da su ih zanimale moje dogodovštine na putu. Iako se slažem da je bilo zanimljivih, pustite mene, ja sam tek medij za prenošenje dojmova iz mahom egzotičnih krajeva. Ali ono, ako je nekomu zabavnije čitati to kako se ja prepirem s taksistima nego povijest jogjakartanskog kratona, pa dobro. Svatko ima svoje veselje.
Često su se ovdje pojavljivala prepucavanja bih li trebao vidjeti i kojekakva mjesta koja su mi u (relativnoj) blizini rute koju prolazim. Zašto ne idem u Hong Kong, Šangaj, zašto ne kroz Laos, ne bi li mi bilo bolje da sam išao preko Bornea i Sulawesija, Arnhemova zemlja mi je odmah pored Darwina, koji propust da ne idem u Perth (to je inače 3000 km udaljenosti od Adelaidea samo u jednom smjeru), Tasmanija mi je praktički pod nosom… Svaki sam puta diktatorski rekao da je to moje putovanje i da postoji ta barijera između ljudi koji su samo čitatelji, pa bili oni i svakodnevni i vjerni, te mene koji sam svaki dan na cesti. To je nešto što jako malo ljudi može razumjeti, obično oni koji to razumiju su i sami putnici dugoprugaši (npr. Snežana). Kao i s dugotrajnim postom, kada nakon nekoliko dana prijeđete psihološku granicu i nakon toga vas hrana više ne dovodi u napast, tako i dugotrajno putovanje promijeni čovjeka, shvati da, kolikogod da je vidio na putu, uvijek će postojati i ono što nije vidio i teško da će ikada vidjeti. Jer svako mjesto ima i vremensku dimenziju. Kada dođete u isti grad u drugo godišnje doba, koju godinu kasnije, u drugom društvu…možda će biti posve drugačiji. Ta svijest o panta rei shvaća da je putovanje u cilju pokrivanja apsolutno svega unaprijed izgubljena bitka. Je li propust što nisam vidio Perth? Možda i jest – iako je pitanje zašto bi nešto bilo propust, osim zbog „mogao si vidjeti, a nisi“, ili još boljeg argumenta „taj grad je poznat, sigurno tamo ima nečega za vidjeti, iako ja ne znam čega“. Hoću li još kada biti u prilici vidjeti ga? Možda da, možda ne. Bitna je samo spoznaja da je svako putovanje nasumičan odabir sa švedskog stola, kao i to da ne možete pojesti čitav švedski stol – ili će vam biti jako, jako zlo ako to pokušate. Uostalom, svatko ima svoje motive zašto putuje. Nekomu tko jede po McDonald'sima bit će teško shvatiti moju strast za otkrivanjem lokalne kuhinje. Meni će teško biti shvatljiva strast nekog kunsthistoričara koji će provesti sate i sate lutajući nekom galerijom… Netko želi iscrpiti čitavo područje i više se nikad ne vratiti, ja se u pravilu užasavam sintagme „nikad više“, od svih zemalja koje sam obišao u životu, možda mi jedino za Moldaviju ne bi bilo žao ne vratiti se. Svjestan sam da je Australija daleko, ali još je gore kada se putovanje pretvori u odradu. A otići nekamo samo zato što je usput, iako te načelno ne zanima, upravo je odrada. Ima stvari koje dobro dođu za ispuniti koji dan (kad sam već platio još tri noći u Melbourneu – misleći da tempiram vrijeme za brod iz Sydneya – izgleda da ću ipak otići na jednodnevni izlet na Great Ocean Road, našao sam nekakav aranžman; to je primjer takvog fakultativnog izleta), ali preveliko naglašavanje onoga što sam propustio pored svega onoga što sam vidio – iskreno, podsjeća me na moju majku, koja će uvijek prvo vidjeti ono što NIJE napravljeno, a trebalo je (po njezinu mišljenju) biti. Takvih sam stvari imao sasvim dovoljno u životu, smatram da je to obezvređivanje onoga što JEST napravljeno, jer djelo ne krasi samo konac, već svaki njegov trenutak. Izjaviti da je propust što nisam išao u A, ako sam išao u B, C, D, E i F, ili tvrditi da sam iznevjerio putovanje jer sam letio, odraz je djetinjeg stava da, ako nije savršeno, onda ništa ne vrijedi.
Ukratko, ono što mi je u jednom času palo na pamet bilo je da stvar jednom prepustim demokraciji. Da dozvolim čitateljima da odluče žele li da putujem do Novog Zelanda avionom ili brodom. Da vas uključim u putovanje više od čitanja i komentiranja iz bjelokosnog tornja o tome što sam mogao, a nisam. Na taj način, ja bih se lišio bilo kakve odgovornosti za kasniji ishod, a svi bi kritičari takvog ishoda bili svjesni da su nadglasani. Ali to bi bilo pomalo beskičmenjački, kao onomad Papandreu u Grčkoj. Ja želim stajati iza svojih odluka argumentima, a ne bacanjem novčića, odlukom konklave ili tko zna čime još.
I zato ćete, sve mi se čini, između 14. i 19. siječnja ipak navraćati na ovu stranicu i čitati kako ja bauljam Sjevernim otokom, umjesto da iščekujete hoće li se nakon 5 dana posta pojaviti moj post (no pun intended :D ) u kojem vas obavještavam da sam se kivizirao. No svejedno ću rado poslušati i vaša razmišljanja o rečenoj situaciji. Naravno, neobvezujuća. :D
komentiraj (2) * ispiši * #
Godine stare, godine nove
petak , 01.01.2016.Stiglo je tako i Silvestrovo, moje prvo na južnoj polutci. I dok mi je Božić teško probaviti u ljetnoj atmosferi, prvenstveno zbog čitave ikonografije koja ga smješta u snijeg, Nova mi je godina čak nekako ugodnija za dočekati u ljetnoj atmosferi. Obično ju se dočekuje po ulicama i trgovima, pa je nekako ljepše biti vani u toplome, možda otići i na plažu, nego se smrzavati i cupkati negdje uz kuhano vino. A tu je i ona shizofrena situacija koju imamo mi na sjevernoj polutci, kojima se razlikuje kalendarska i školska/akademska godina. S jedne strane godina nam je od rujna do srpnja, a praznik Nove godine je puki dan nakon kojega se obično vraćamo poslu (ako nismo toliko sretni da dobijemo tih dva tjedna praznikâ od Božića do Sveta tri kralja). Ovdje je Nova godina kulminacija ljeta, nakon koje slijedi postupno zagrijavanje na radnu temperaturu i početak dugog slijeda radnih dana do idućeg ljeta. Makar to znači da oni usred zime nemaju ništa čemu bi se veselili, sumorni zimski dani lišeni su radosti Božića…sve ima svoje prednosti i nedostatke. Dobro, australske jeseni i zime mnogo su benignije od naših, općenito, južna je polutka u tom pogledu mnogo „sjevernija“, budući da su gotovo sva naseljena područja mnogo bliže ekvatoru, zato što Antarktika „pojede“ velik dio polarnog juga. Melbourne nam na karti izgleda daleko na jugu, no njegova je zemljopisna širina na sjevernoj polutci ekvivalent Atene. Zato valjda ima toliko Grka…
Silvestarski Melbourne se grijao na 39 stupnjeva i u ranim popodnevnim satima, kada sam ja krenuo prema gradu, bio još prazniji. Odvezao sam se opet do centra, prošao rutom sličnom onoj dan ranije i krenuo prema Carltonu, četvrti smještenoj sjeveroistočno od centra, koja ima reputaciju boemske četvrti, s mnoštvom restorančića, uglavnom talijanskih, grčkih… Osim 19. stoljetnih vila, u središtu četvrti nalazi se i nekoliko stambenih nebodera koji bi nekako bolje pristajali u neki istočnoeuropski grad. Doista, kada razmišljamo o Australiji, teško nam je pojmiti naselja neboderâ i stambenih zgrada, iako naravno intelektualno znamo da bi trebala postojati, nije moguće da svi žive u kućama (premda to jest koncept „australskog sna“ – kuća s vrtom u predgrađu). Cijeli kvart zbog tih nebodera ima neki distinktno srednjoeuropski štih, pogotovo kada se još pridoda tramvajska pruga. Dosta restorana kraj kojih prolazim je zatvoreno, zaustavljam se u pizzeriji zanimljiva imena Umago. Razmišljam je li vlasnik možda potomak nekih esula koji su preko Italije završili u Australiji, ali to ću teško doznati, tim više jer je unutra uobičajeni australski etnički džumbus – konobarica je Azijatkinja, konobar je neki anglosaksonski Australac, a pizzaiolo čak možda i jest Talijan, ali vjerojatno nije iz obitelji. Pizza koju uzimam zvuči dobro u opisu – s bučom, rikulom, pinjolima i kozjim sirom – ali zapravo ispada dosta neslana, vjerojatno baš zbog buče. Poslije ručka laganom se šetnjom upućujem kroz centar natrag prema jugu. Želja mi je posjetiti jednu od gradskih plaža, doživjeti taj za mene nesvakidašnji već spomenuti osjećaj za koji ću kasnije osvijestiti da mi izgleda mnogo prirodnije. Zapravo bi bilo idealno proslaviti bijeli Božić, potom uskočiti u avion i odletjeti za Novu nekamo na južnu polutku. Da sam pripadnik zlatne mladeži, vjerojatno bih prije potrošio novac na takve stvari nego na šampanjac ili skupe automobile. Ovo mi prije spada u sitne životne gušte, nije toliko razmetljivo kao pokazivanje materijalnih bogatstava. Iako, budimo realni, svejedno je razmetljivo onima koji si to ne mogu priuštiti. Vjerojatno je i ovo čitavo moje putovanje razmetljivo…
Tramvajski je promet već u privremenoj regulaciji za novogodišnju noć, duž St. Kilda Roada je poredan niz tramvaja koji ne idu dalje od mosta kod kolodvora Flinders Street, budući da će most večeras biti zatvoren, a središnja će se proslava održati na Federation Squareu i okolnim ulicama. Ja ću se odvesti do svoga hostela, gdje ću u pubu iskapiti jedan cider, a potom produžiti do St. Kilda Beacha. Inače St. Kilda nije nikakav svetac (ili svetica), to je naziv izoliranog pučinskog arhipelaga oko 65 km zapadno od Vanjskih Hebrida u Škotskoj. Jedini naseljeni otok, Hirta, evakuiran je 1930. na zahtjev samih stanovnika koji su s godinama sve teže trpjeli posljedice života na zabačenom otoku koji nije imao ni poštenog pristaništa za opskrbne brodove, te je bio prepušten na milost i nemilost vremena. Nastanak imena St. Kilda ima više teorija – ili od staronorveške sintagme sunt kelda („slatki izvor“), ili pak od staroislandskog skildir („štitovi“), što je s vremenom na kartama bilo pogrešno zapisano kao S. Kilda, i tako se došlo do nepostojećeg hagionima. Po otočju je nazvana škuna Lady of St. Kilda koja je bila privezana pred plažom tijekom većeg dijela 1841., sve dok nije otplovila za Gunagzhou. Tako se područje počelo razgovorno nazivati The Beach of St. Kilda i ime je ostalo. Tijekom 1860-ih St. Kilda je postala omiljeno ljetovalište melburnske elite, počele su se graditi brojne vile i hoteli, no potkraj 19. st., ekonomskom krizom koja je zahvatila Melbourne, došlo je i do propadanje St. Kilde. Početkom 20. st. ovdje se grade brojni javni sadržaji za zabavu, poput Luna Parka, klizališta, nekoliko kazališta, kupališta, mola za šetnju… St. Kilda postaje ono što je u Engleskoj Brighton (zanimljivo, isto kao što se Brighton smatra britanskom LGBT prijestolnicom, tako je i St. Kilda danas jedan od vodećih LGBT kvartova u Melbourneu). U prvoj je polovici 20. st. to bila i glavna židovska i pravoslavna četvrt u Melbourneu. U vrijeme Velike depresije 1930-ih St. Kilda je ogrezla u kriminal i prostituciju, a poboljšanje nastupa nakon Drugog svjetskog rata, posebice tijekom priprema za Olimpijske igre. Potpuna će gentrifikacija započeti tek 1990-ih, iako i danas postoje određena područja koja nisu najsigurnija noću. I sâm sam svjedočio narkomanima koji sjede po ulici, pijancima koji spavaju u parku…i Australija ima svoje nezgodno naličje, čak i izvan aboridžinskog miljea. St. Kildu se katkada uspoređuje s njujorškim Coney Islandom s obzirom na određene paralele u povijesnom razvoju. Danju je to svakako jedan od ugodnijih dijelova grada, s brojnim ulicama uokvirenim kafićima, s plažom, pogledom na zaljev i centar grada sjevernije, sa šetalištem na oko 200 metara dugačkom molu koji pored sebe ima i marinu, a tu je i legendarni paviljon koji je obnovljen nakon požara 2003., dok se na samom vrhu mola u sumrak okupljaju mali pingvini, najmanji pripadnici ove simpatične ptičje porodice.
Odlučio sam se pješice vratiti do hostela, svratio na još jednu pivu u pub, potom se otišao spremiti za doček. Nekako sam pretpostavio da će nešto biti organizirano u pubu, no kada sam se oko pola 11 spustio u prizemlje, shvatio sam da su vrata puba zaključana i da unutra nema nikoga. U nedostatku boljega, uputio sam se do centra grada (srećom su tramvaji vozili), gdje sam se jednostavno prepustio gužvi i rasnom šarenilu. Doista, gledajući ljude oko sebe na ulicama, nije se bilo lak oteti dojmu da sam u nekom istočnoazijskom gradu, Najveći broj ljudi oko mene bili su Kinezi, Vijetnamci…sad, da li turisti ili Melburnci, to ne znam. Bilo je i neobično puno crnaca, baš onih iz Afrike, ne Aboridžina (mislim da sam u čitavu večer vidio tek jednog Aboridžina). Australija je dosta dugo imala taj koncept „bijele Australije“, svojevrsni institucionalizirani rasizam kroz imigrantsku politiku, no sudeći po novogodišnjoj noći u Melbourneu, taj je koncept otprilike jednako svjež kao i godina na izmaku. Općenito, čini se da je Australija mnogo rasističkija nego što se to želi priznati i nego što se zna, sve je stvar u dobrom PR-u. Netko je jednom rekao kako su Austrijanci napravili odličan posao uvjerivši čitav svijet da je Beethoven bio Austrijanac, a Hitler Nijemac (Beethoven je rođen u Bonnu, a Hitler u Braunau am Innu). Tako su i Australci uspjeli uvjeriti čitav svijet kako su oni benigni pivopije koji roštiljaju, a zapravo diskriminiraju gdje i kad stignu. Čitavo licemjerje australske diskriminacije još je izraženije od američkoga, na koje često znamo ukazivati kada se pojave idioti poput Trumpa. U Americi je osim toga taj američki identitet uspio preuzeti primat pred pojedinim nacionalnim identitetima, dok u Australiji to nije slučaj, ovdje je kult zavičajnosti mnogo jači, čak i kad se izgube obilježja poput jezika.
Novu godinu dočekao sam na kraju na uglu Flinders i Swanston Streeta, prateći dolazak nove godine na jednom od legendarnih satova na kolodvoru Flinders Street. Kada je otkucala ponoć, s krovova svih zgrada duž obala Yarre (a možda i drugih, no to nisam mogao vidjeti) počeo je spektakularan vatromet koji je trajao idućih 10 minuta. Bila mi je to druga Nova godina koju sam proslavio sâm, nakon one 2010. u Debrecenu, kada sam u nju ušao na glavnom trgu uz kuhano vino i mađarsku himnu. Ispraćam godinu koja je za mene bila poprilično luda, s obzirom na ono što sam u njoj ostvario, ulazim u godinu koja znači povratak u svakodnevicu, koja, sudeći po stvarima koje vidim da se događaju u Hrvatskoj, ali i na Bliskom istoku, neće baš biti pretjerano blistava. Ima stvari kojima se imam razloga veseliti, no svejedno, u nekim aspektima 2015. je bila jedinstvena i vjerojatno teško ponovljiva.
Dan sam završio sendvičem u Subwayu, jer su jedino takvi lokali radili cijelu noć, uputivši se već prilično umoran tramvajem do hostela. U ovakvim trenutcima osjeća se moja introvertiranost, mogućnost da se posve opustim i budem party animal isključivo u društvu bliskih i poznatih ljudi. Ad hoc ekipa iz hostelâ to nije, bilo je teško planirati uopće gdje ću dočekati Novu godinu, a kamoli s kim, stoga, ako je netko razočaran mojim opisom posljednjega dana 2015., ja mu tu ne mogu puno pomoći. Ni opis prvoga dana nove godine neće biti mnogo bolji, budući da je neispavanost uzela svoje i iz kreveta nisam izlazio do ranog poslijepodneva…
komentiraj (2) * ispiši * #
