Plašt

Budući da mi je bus iz Rotorue za Taupo polazio tek u 1 popodne, imao sam vremena čitavo jutro da u miru obavim sve obaveze. Prvo sam dvojio otići u svojevrsni rezervat za kivije, koji se nalazi na rubu grada, ali sam odustao nakon čitanja recenzija, naročito kad sam uvidio da životinje drže u skučenim kavezima. Radije ću u Wellingtonu otići u Zeelandiu, zoološki vrt otvorenog tipa, ne samo zbog kivija (njih je i inače teško vidjeti u zoološkim vrtovima zato što su noćne životinje, preko dana se uglavnom nekamo zavuku na spavanje), nego i zbog tuatare. Srećom je današnje vrijeme daleko bolje od jučerašnjeg, zapravo je idealno – toplo i vedro, ali s određenim brojem bijelih vunastih oblačića po nebu. Uspijevam u nakani – dovršiti pisanje teksta prije početka puta, tako da mogu u miru promatrati i bilježiti okolni krajolik. Koji će se ispostaviti predivnim. Novi Zeland što se krajolika tiče podsjeća na mješavinu alpskih brda i planinskih proplanaka, irskog zelenila trave, islandskih geotermalnih pojava…na Južnom otoku pojavit će se i elementi Norveške, u vidu fjordova… No prije nego krenem na taj put, još jutarnja anegdota, gdje sam se otišao tuširati, pritom naravno ostavivši ključ u sobi, jedan cimer je još spavao, a tu je bila i jedna cura koja je pakirala svoje stvari u trenutku dok sam izlazio. Naravno, to nije situacija u kojoj pretpostavljate da će vam netko zaključati vrata, pa ne ponesete ključ. A onda se neugodno iznenadite kad se vrata po povratku ne žele pomaknuti. Kucate na njih, ali cimer (za kojeg ćete kasnije utvrditi da je i dalje u sobi) spava kao klada. Spustite se na recepciju (gdje je i opet ona Maorka koja se fura na mongoloidnost – zove se Jury, inače) omotani samo ručnikom (ako vas netko čudno pogleda, možete reći da glumite maorskog ratnika), te vam ona onda dadne drugi ključ, uz napomenu da obavezno vratite oba (a što bih ja s njima?). Kad se vratite u sobu, ubrzo se pojavi i cura koja vas je zaključala (mislio sam da je otišla, ali još su joj stvari bile u sobi, kao i spavajući cimer – zašto pobogu zaključavati sobu u kojoj netko spava?), i onda razmišljate da li da ju upozorite na to što je napravila ili shvatite da je to sad prošlost i ostavite taj događaj tamo. Doduše, možda sam ju trebao upozoriti jer možda to radi nesvjesno i ovako bi se više koncentrirala – a možda baš zato i ne bi, upravo zato što to radi nesvjesno. Eto, to je jedna od sitnih promjena koje primjećujem na sebi – mogućnost da ne ukažem nekomu na pogrešku i tako ne ispadnem zajedljiv, iako još uvijek nisam siguran da to nije sebično i da tim propustom neću usositi nekoga u nekom drugom hostelu koga će ova opet zaključati.
Odjavljujem se na kraju 15-ak minuta nakon službenog roka odjave u 10, nitko ne obraća pažnju, ostavljam stvari i odlazim na doručak. Jaja Benedict s lososom. Ovdje to i nije toliko skupo, 13 dolara. Losos je na Novom Zelandu jako dostupan, mrijesti se u vodama Južnog otoka. Kasnije ću toga dana u Taupu jesti i pizzu s lososom, nju već po mnogo manje pristupačnoj cijeni, iako klasičnoj novozelandskoj cijeni velike pizze – 28 dolara. I konačno je bila normalne veličine za hrvatske pojmove – pizza s lososom, kaparima, mozzarellom, lukom i pekmezom od marelice (! – prilično se dobro sljubio s ostalim sastojcima, te ih potom obljubio i snubio).
No vratimo se mi busu za Taupo, i rajskim pejzažima Novog Zelanda. U busu uglavnom bekepekeri, ne idu vjerojatno svi za Taupo, neki su po iskrcavanju na kolodvoru u Taupu ostali čekati bus za dalje, ja se pak upućujem do svoga hostela koji je smješten na rubu gradskog centra (što znači praktički i na rubu grada, jer je ovdje teško povući granicu između urbanog i ruralnog). Taupo je, kao i Rotorua, plansko naselje, ulice se križaju pod pravim kutom, većina zgrada su prizemnice ili jednokatnice, sa širokim okućnicama…i vjerojatno nijedna od tih zgrada nije starija od 40 godina. Hostel je ugodan, krevet također (onaj u Rotorui je čak i bio udoban, ali imao je jednu boljku zbog koje mi nije bilo ugodno u njemu spavati – naime, bio je to gornji krevet kreveta na kat, ali nije imao nikakvu ogradu, a kako se ja prilikom spavanja dosta vrtim, opasnost da sletim s preko metra i pol visine na prilično tvrd pod nije bila toliko nerealna, morao sam se šćućuriti uza suprotni zid). Ovaj u Taupu je donji, ali također ima problem što je prenizak. No čini se da bih večeras mogao spavati kao bebica. Tim više jer sutra unatoč odjavi u 10, ipak imam cijeli dan vremena, budući da sam rezervirao tek bus u 5.40 za dalje. Soba je peterokrevetni dorm, zauzeta su samo dva kreveta, tu je neka Koreanka i još jedan Azijat, a soba ima i svoju kupaonicu. Iako hostel i inače izgleda čisto, čišće od prethodna dva na Novom Zelandu. Krećem u obilazak Taupa.
Taupo ima nešto manje od 25 000 stanovnika, a kao i u Rotorui, njegovo ime je europsko kraćenje punog maorskog imena koje glasi TaupMnui-a-Tia, tj. Veliki Tijin plašt. Tia je jedan od ranih maorskih istraživača Novog Zelanda. Leži na nadmorskoj visini od 360 metara, na obalama jezera Taupo, najvećeg jezera na Novom Zelandu, na mjestu gdje iz njega istječe rijeka Waikato, s 425 kilometara najdulja novozelandska rijeka. Grad je također poznat po geotermalnim izvorima, a čitavo jezero Taupo leži u kalderi, i to kalderi supervulkana. Geotermalna se energija iskorištava i za dobivanje struje, sjeverno od grada nalazi se geotermoelektrana Wairakei (mislim da smo dosada već upamtili da wai na maorskome znači „voda“). Osim turizma, važna ekonomska grana u Taupu je šumarstvo – na području istočno i jugoistočno od jezera nalazi se crnogorična šuma Kaingaroa, najveća umjetno posađena šuma na južnoj polutci (neki kažu i na svijetu), s površinom od 2900 km2 (orijentacije radi – to je veće od Istre). Šuma se eksploatira od strane privatne kompanije koja je vlasnik drveća, ali zemlja na kojoj je to drveće pripada Maorima, kojima je vraćena nakon duge pravne borbe (još jedan apsurd kapitalizma – kako drveće može biti neovisno o zemlji iz koje raste?).
Taupo dakle leži na obalama istoimenog jezera, koje je s površinom od 616 km2 najveće na Novom Zelandu i drugo najveće u Oceaniji (samo je jezero Murray na Novoj Gvineji veće), maksimalne dubine 186 metara. Jezero leži u kalderi supervulkana Taupo, koja je nastala erupcijom prije 26 500 godina. Bila je to posljednja erupcija u povijesti s indeksom vulkanske eksplozivnosti 8 (to su kataklizmičke erupcije), a smatra ju se odgovornom za nastanak posljednjeg ledenog maksimuma. Erupcija je izbacila oko 1170 km3 vulkanskog materijala i prekrila veći dio središnjeg Sjevernog otoka s oko 200 metara debelim slojem ignimbrita, a 18 cm debeo sloj vulkanskog pepela pronađen je i na 1000 km udaljenom otočju Chatham (to je ono gdje su živjeli Morioriji). Rijeka Waikato je nakon erupcije promijenila smjer – nekoć se ulijevala u Tihi ocean istočno od Aucklanda, danas se ulijeva u Tasmanovo more sjeverozapadno od Hamiltona. Kasnije se – nije točno poznato kada, ali vjeruje se 186. po Kr. – dogodila još jedna erupcija s indeksom 7. Prošao sam na ovom putu kraj Krakataua i Tambore, no to su sve male bebe prema Taupu, barem što se tiče prve erupcije, ova druga je bila slabija od Tamborine, izbacivši „samo“ oko 120 km3 materijala (Tambora je izbacila oko 160), od toga četvrtinu u nekoliko minuta. Glede točnog datuma druge erupcije, argument za 186. su zapisi rimskoga povjesničara Herodijana i kineskoga Fan Yea, koji su opisali meteorološki fenomen po kojem je nebo postalo crveno, vjerojatno uslijed količine izbačenog pepela. Kada se uzme u obzir da je Europa točno na suprotnom kraju Zemlje (otprilike nasuprot Taupu je Andaluzija), onda se dobiva približna svijest o razmjerima kataklizme. Neki su stručnjaci prema zapisima C-14 ustanovili da se erupcija dogodila kasnije, oko 233., što onda ostavlja zagonetku što je uzrokovalo raniji fenomen. U vrijeme erupcije, Novi je Zeland bio nenastanjen, pa nije bilo posljedica po stanovništvo (najbliža ljudska populacija bila je u Australiji). 30-ak godina kasnije dogodila se još jedna manja erupcija, i to je bilo to od Taupa, barem zasada. Iako nije erumpirao u zadnjih skoro 2000 godina, svejedno ga se smatra neaktivnim, ali ne i ugaslim, upravo zbog postojanja geotermalnih aktivnosti uokolo, ali i u samom jezeru.
Sâm gradić Taupo je poprilično dosadan, a u večernjim satima i posve otvoreno mrtav, uz izuzetak nekoliko barova, u jednom se čak održavao i kviz, vidio sam natpis, ali nisam čuo zvuke. Ionako je već bilo prekasno da se uključim. Ranije toga popodneva šetao sam uz jezero, gdje se dosta ljudi kupalo (probao sam temperaturu vode – brrrr…), tražio možda neko mjesto s kojega polaze panoramski brodovi, budući da sam htio iskoristiti popodne za neku aktivnost, jer sam se bojao da će mi biti premalo vremena za boravak u Taupu – a uspon na planinu Tauhara mi se čini preambicioznim. No kako sam se uputio u krivom pravcu, ne nalazim ništa, osim lijepe prirode i ludih Novozelanđana koji su na obali postavili pozicije za početni udarac u golfu, a rupa je na plutajućoj platformi u jezeru, udaljena 102 metra. I onda možete okušati svoju sreću u a hole in one, što se, po njihovoj evidenciji, događa jednom svaka 2 tjedna. Imaju i posebnu ekipu koja izranja loptice koje padnu u jezero. Taupo je inače centar različitih sportskih aktivnosti, postoje biciklistička, pješačka i hodačka utrka oko jezera, novozelandsko natjecanje u Ironmanu, plivačka natjecanja u jezeru… Što se onog nezdravog dijela tiče, imaju McDonald's. Što je čudno u tome? Pa, McDonald's u svom sklopu ima parkiran pravi avion, DC-3, koji je stajao na tom mjestu od ranije, a nakon što su ga kupili Zlatni lukovi, adaptiran je u aneks njihova restorana, s mjestom za 20 ljudi. Jedini McDonald's na ovom putu u koji se isplati otići. Inače bojkotiram, i jedem isključivo u KFC-u, Burger Kingu, Wendy'su…zapravo, u svemu što nije McDonald's. Čak i u McCafé navratim. Važno je biti dosljedan i odan načelima.
Što sam jeo već sam opisao, kakav je Taupo večerima također sam opisao (ipak sam uspio ubosti jednu pivu – dakle, ne cider, baš pivu – i shvatio da nakon cidera nikad nemam onaj osjećaj suhoće u ustima kao nakon pive), čak sam dao naslutiti i kakav je krevet – pa ću stoga otići uživati u njegovoj udobnosti.