Prevlaka na Malakki, tri slova

srijeda , 30.09.2015.

Svaki pasionirani rješavač križaljki čuo je za prevlaku Kra, iako vjerojatno nije svjestan koliko je opis pojma pogrešan. Prvo, nije Malakka, nego Malaka. Drugo, Malaka je grad u južnoj Maleziji, kao i morski prolaz koji odvaja Malajski poluotok i Sumatru. A prevlaka Kra (nazvana po istoimenoj rijeci) nalazi se kojih 1000 km sjevernije i odvaja Malajski poluotok od glavnine Indokine. Ukupno je široka oko 40 km, a postojale su ideje da se ovuda probije morski kanal koji bi spajao Južnokinesko more s Andamanskim morem. Iako je vrlo uska, prevlaku dijele čak dvije države – sa zapadne je strane Mijanmar, a istočni dio zauzima uska traka tajlandskog teritorija, široka tek 11 km na najužem mjestu. Čitav južni Tajland visi o toj niti.
Ja ću prevlaku Kra prijeći noćas, no prije toga treba iskoristiti dan u Hua Hinu. Moj cimer Nizozemac spavao je još u podne, kada sam ja morao iznijeti stvari iz sobe. Prije toga sam se ujutro uputio do plaže. Naime, unatoč mojoj nesklonosti kupanju, ipak se nastojim jednom okupati u svakoj državi u kojoj posjetim obalu (izuzev Turske, ali tamo sam na obali bio samo u Istanbulu, osim toga bio je travanj). Zanimalo me na što liči huahinska plaža, kao i koliko je ovdje toplo more. Plaža je ogromna i pješčana, pred njom se u moru nalazi nekoliko većih kamenih gromada (kako je bila oseka, bile su vidljivije nego prethodne večeri u mraku), a more je jako plitko. Hodate tako skoro 100 metara od obale, već ste skoro do pojasa u vodi i onda se odjednom dno počne izdizati i uskoro vam je voda do listova. Doživio sam nešto slično u Crikvenici, na glavnoj gradskoj plaži. No nakon tog svojevrsnog grebena konačno počinje pad dna i ubrzo ste u dovoljno dubokom da možete i zaplivati. A i voda je dovoljno ugodna (po mojim kriterijima) tako da nema krzmanja oko trenutka bacanja u valove. A onda uobičajeni blesavi osjećaj koji imam svaki puta kada sam sâm na plaži na kojoj se bojim ostaviti stvari bez nadzora – ne smijem se previše udaljavati od obale (premda, da mi netko hoće ukrasti stvari, to ga ne bi spriječilo, jer sam ja još uvijek u vodi i ne mogu ga stići), a brčkati se u plićaku mi nema smisla. Stvari sam inače ostavio na jednom od velikih kamenova nasred plaže, uokolo je svuda pijesak koji se nalazi u međupojasu plime i oseke, a sada, kada je na suhom, razrovan je brojnim rupicama koje su u njemu ostavili račići koji bježe posvuda uokolo. Na plaži možete iznajmiti i ponija pa jahati uzduž čitave plaže. Poduzetni Tajlanđani koji znaju kolika je napast pijesak koji se lijepi za mokre noge i onda ga raznosite u svoju hotelsku sobu, na izlazu s plaže postavili su par lavora s vodom i naplaćuju pranje nogu 10 bahta. Srećom, u mom hostelu imaju crijevo s vodom na stražnjem ulazu, upravo u tu svrhu. Ostavljam stvari koje se trebaju sušiti na krovu, iznosim ostatak stvari iz sobe, Nizozemac i dalje spava, dolaze cure s recepcije pospremiti sobu, on i dalje spava (nije umro, čuo sam kasnije glazbu iz sobe – vjerojatno je odlučio provesti dan ne radeći ništa), a ja konačno negdje oko pola 2 krećem u obilazak mjesta. Atrakcija baš nema puno, tu je recimo razgledanja vrijedna zgrada željezničkog kolodvora, koja je svojedobno bila kraljevski paviljon u palači Sanamčan, da bi 1968. bila prebačena ovamo. Zgrada je inače u potpunosti izgrađena od drveta. Osim toga, tu je i kraljevska ljetna rezidencija Klai Kangwon („Daleko od briga“, što znači da je skoro pa imenjakinja potsdamske palače Sanssouci), sagrađena 1929. u španjolskom stilu (glavni ulaz pomalo liči na ulaz u neku haciendu) i okružena prostranim vrtom u kojem žive fazani. Iako slikanje nije dozvoljeno, ja sam uspio okinuti jednu fotku fazana prije no što me stražar benevolentno upozorio na zabranu. Kraljevska obitelj inače u palači provodi najtoplije mjesece u godini (to su u Tajlandu ožujak i travanj), a u ostalo doba godine palača se navodno može razgledati, premda meni na glavnom ulazu nisu izgledali osobito gostoljubivo niti sam po ičemu mogao zaključiti da se ovdje primaju turisti.
Popodne je već odmaklo, a ja još moram nabaviti razglednice i poslati ih, te naravno ručati, put vlakom bi trebao trajati kojih 18-19 sati. Nabavka razglednica nije problem, ali nabavka maraka jest. Prodavač razglednica po cjeniku prodaje i marke, ali ih nema. Neka, naći ću ih na pošti. No pošte nema na označenoj adresi. Nakon lutanja uokolo večernje tržnice nalazim marke u jednoj prodavaonici novina. Sada treba naći poštanski sandučić, što isto tako traje. U svakom slučaju, čini se da dosad poslane razglednice uglavnom stižu, neke i s po mjesec, mjesec i pol zakašnjenja, ali stižu. Vidjet ćemo kako će biti s Kambodžom i Tajlandom. Jedna od tajlandskih je važna jer ide za kolegu kvizaša filatelista, pa se nadam da se neće zagubiti…
Budući da je Hua Hin pun europskih turista, takva je i gastronomska ponuda. Imaju sve, od švedske pekarnice, preko grčkih, talijanskih, francuskih restorana, sve do neke vrste bavarske pivnice preko puta moga hostela. Pa zašto se ne počastiti kobasicom s restanim krumpirom i kiselim zeljem. Čovjeku na ovakvom putu počne faliti takva uobičajena hrana. Ipak nisam uzeo njemačku pivu nego domaći Chang („Slon“), razmišljajući kako mi je to možda zadnja jeftina piva na putu – Malezija i Indonezija su muslimanske zemlje, što znači da je piva drastično skuplja od ostalih pića, a Singapur, Istočni Timor, Australija i Novi Zeland su jednostavno skupi kao takvi. Doduše i ovaj Chang košta 85 bahta = 17 kn, ni to nije najjeftinije, pogotovo u usporedbi s vijetnamskim bia hoijem. Uz kobasicu je stigao čak i senf da upotpuni dojam, a mene je samo činjenica da sam pri kraju s bahtima spriječila da ne uzmem još i Kaiserschmarn i posve se uživim kao da sam u zagrebačkom Maximillianu (nažalost, porcije nisu kao u Maximillianu).
Skupljam preostale stvari iz hostela, pozdravljam se s curama na recepciji (jedna me iz nekog razloga želi slikati – ne znam je li to za općenitu kartoteku hostela ili sam im iz nekog razloga simpatičan), a potom odlazim do slikovitog kolodvora gdje doznajem da moj vlak kasni 50 minuta. Prije njega će proći još dva vlaka prema jugu, oba prilično duga, prvi sastavljen od nekih 15-ak vagona trećeg razreda, koji ide za Hat Jai, veliki grad na samom jugu, 40-ak km od granice s Malezijom, koji je omiljena destinacija Malezijaca i Singapuraca za jeftini šoping – i kurvanje. Tu se upuštam u razgovor s jednim Europljaninom, rekao bih da ima 60-ak godina i čini mi se da je Nijemac (nisam ga izravno pitao odakle je, budući da sam osobno zamrzio to pitanje još u Iranu, pa ga ne želim postavljati i drugima, a u razgovoru se nije pojavila nikakva indicija odakle je, pa sam zaključio samo na temelju njegovog naglaska u engleskom). On putuje isto tako za Maleziju, ali ne mojim vlakom, nego ide kasnijim vlakom za Hat Jai, pa odande za Kuala Lumpur. Malo smo popričali o jugoistočnoj Aziji, on čini se dobro poznaje regiju, potom malo i o Pakistanu, a sudeći po nekim izjavama, čovjek je možda i railfan, dosta dobro poznaje zbivanja u željezničkom prometu u svim spomenutim zemljama. Dotakli smo se malo i teme izbjeglica u Europi, začudio se kad sam mu spomenuo da ih je Angela Merkel navodno eksplicitno pozvala prije nekih 2 mjeseca: „Ali oni imaju status izbjeglica, znači da ne mogu raditi osim na crno!“ (kao da se status izbjeglice ne može preinačiti u status gostujućeg radnika ako to poslodavcu odgovara). Bilo je ovdje još tema za razgovor, dao mi je i par savjeta za Indoneziju, pogotovo za njihove trajekte, a onda su konačno najavili moj vlak i tako je došao trenutak rastanka. Još jedan kratki usputni susret. Jednom ću ih pobrojati sve, tamo od one žene u vlaku za Beograd koja je vatreno zagovarala da su Crnogorke najljepše žene – pa do tko zna kakvih još živopisnih likova koji mi predstoje do slijetanja u Zagreb.
Vlak je iznutra udoban, ležajevi su poredani uzdužno, dvokatno, donji nastaju tako da se dva nasuprotna sjedala rastegnu i naprave ležaj dug nekih dva metra, a gornji su jednostavno konzole koje se otklope. Svaki ležaj ima zavjesu kojom se može izolirati od prometa na hodniku, duž hodnika su postavljeni stalci za odložiti prtljagu (nezgodno je jedino što ih onda s ležaja ne vidite i netko vam može nešto tutnuti u prtljagu – to mi je proletjelo kroz glavu idućega jutra na graničnom prijelazu, budući da Malezija ima vrlo striktne zakone u pogledu krijumčarenja narkotika), imate i dvije police uz uzglavlje i uznožje – i san je čisto ugodan. A ja sam se u njega odlučio utonuti nedugo po ukrcavanju, iako je netom bilo prošlo 8 navečer – dijelom i zato što nisam imao ništa pametnoga za raditi, internetski mi je promet bio pri kraju, morao sam štedjeti bateriju mobitela…ostao mi je još 161 baht, to ću pokušati utopiti sutra ujutro u vagon restoranu za doručak. I onda mi je još kondukter, nakon pregleda karte, vratio 40 bahta, ne znam kojim dobrom, tako da ih sada imam 201.
Napuštam Tajland, zemlju u kojoj sam, kako već rekoh, bio nepravedno kratko, ali takva je nažalost ruta, nisam htio raditi prevelike zaobilaske, do Čiang Maija na sjeveru je recimo 12 sati vlakom, Sukhothai je tek nešto bliže… Imam u planu jedno veliko putovanje baš u Indokinu, slično onomu koje je napravio Juraj Bubalo, u tri mjeseca obišao je sjeverni Tajland, Laos, Vijetnam i Kambodžu, vrativši se opet u Bangkok. Još da je tu uklopiti u Mijanmar, bilo bi super. Kad bude opet vremena i novca…i pravoga društva. :)
Tajland me donekle pripremio na rasno šarenilo koje će uslijediti u Maleziji. Dok u Vijetnamu i Kambodži imate jedan dominantni fenotip, u Tajlandu su ljudi doista vrlo šaroliki. Od tamnoputih, vjerojatno kmerskoga porijekla, s karakterističnim širokim licima, preko jednako tako tamnoputih ali malo kvadratičnijih lica (ti mi nekako izgledaju kao najautentičniji Tajci), visokih i vitkih, nježnih crta lica s visokim jagodičnim kostima (to je izgled karakterističan za unutrašnjost Indokine, za Laošane, Hmonge, Karene i slične narode), sve do onih koji svojim izgledom uopće ne liče na Azijate, nego su bliži Indijcima (između ostaloga, tako izgleda i sâm kralj, a i prestolonasljednik). Na jugu se već pojavljuju i marame, krajnji jug Tajlanda je muslimanski, ovdje ima Malajaca koji se bore za neovisnost triju pokrajina na jugoistoku zemlje, koje su nekad pripadale sultanatu Patani, a od 1785. su pod vlašću Sijama. Netrpeljivosti su se pojačale nakon što je 1930-ih započeo proces tajifikacije i ograničavanja islamskoga identiteta, a intenzivni sukobi i napadi na vladine zgrade i službenike počeli su 2001. Thaksin Šinavatra je vrlo žestoko krenuo u obračun s pobunjenicima, da bi nakon njegovog rušenja vojna hunta odabrala pomirljiviji pristup, no čini se da ni to ne urađa plodom, budući da su u međuvremenu taj separatistički pokret preuzeli salafistički džihadisti i stvari bi mogle postati neugodnije ako se ovamo ugnijezde i Al Kaida ili čak ISIL. Riječ je inače o najsiromašnijim provincijama Tajlanda – iako se njihovi ekonomski parametri u apsolutnom smislu popravljaju, te provincije svejedno ostaju na dnu svih ekonomskih lista Tajlanda. Malezija je isprva pružala podršku pobunjenicima, dijelom zbog neslaganja s tajifikacijskom politikom, da bi ju kasnije povukla, upravo zbog džihadizma.
No srećom, željeznička pruga prolazi zapadno od toga područja, a ni napadi nisu nikad bili usmjereni na prometnu infrastrukturu, tako da nema straha…

komentiraj (0) * ispiši * #

Kako sam propustio atrakcije

utorak , 29.09.2015.

Nevjerojatno je kakve sve oblike ljudi mogu vidjeti u Rorschachovim mrljama oblika njihovih država. Ponekad je poprilično jasno – Italija definitivno liči na čizmu koja tehnicira, Jugoslavija je ličila na papigu – ali kada Finci tvrde da im država liči na trudnu ženu, počnete se pitati nisu li malo pretjerali s votkom. Tajlanđani pak tvrde da njihova država ima oblik glave slona. Osim toga što jezičac koji se spušta niz Malajski poluotok donekle podsjeća na surlu, ostatak teritorija ne liči nimalo na glavu slona – prije na glavu Čovjeka-slona. Ali pretpostavljam da ne bi bilo baš osobito vrijedno ponosa tvrditi da vam država liči na vodokotlić ili nešto tomu slično.
Ja nakon Phečaburija počinjem s curkanjem niz tu surlu, a prva stanica nakon Phečaburija bit će Hua Hin, ljetovališno mjesto kojih 70-ak km južnije. Dotamo mogu busom ili vlakom. Busevi idu stalno, vlakovi do pola 1, pa onda ništa do negdje 6 popodne. Pokušat ću stići na ovaj vlak u pola 1, hostel u Hua Hinu mi je prilično blizu željezničkog kolodvora, a i moram vidjeti kako ću s kartom za dalje, trebao bih ju odmah danas kupiti, mjesta u tom vlaku znaju biti popunjena. No da bih to napravio, trebam se požuriti u obilasku dviju phečaburijskih atrakcija. Prvo idem do one dalje, a to je brdo Khao Luang, do kojega imam oko 40 minuta hoda. Srećom je put uglavnom ravan, jedino se na samom kraju pojavljuje kratak uspon. I ponovno majmuni. :) Postoji ta neka zanimljiva sprega majmuna i hramova. Da, u hinduističkoj mitologiji imamo Hanumana, boga s majmunskom glavom, stari su Egipćani štovali babuna kao svetu životinju…ali s obzirom na to da majmuni vole skakati okolo i raditi nered i nehotičnu štetu, koliko je pametno imati ih u blizini mjesta prepunog svetih kipova i drugih vrijednih stvari? Možda postoji neka poveznica, recimo, podsjećanje da su majmuni poput većine ljudi, vezani uz tjelesno i materijalno, vječno u potrazi za udovoljenjem, nesposobni odmaknuti se od kruga tjelesnih patnji… Ali da ih je smiješno vidjeti, jest. Pogotovo su mi slatki kada se međusobno timare, tj. trijebe jedni drugima buhe i ostale smetove iz krzna. Tolika posvećenost tom minucioznom poslu, pa to nemaju ni kozmetičarke. Na kraju parkirališta na Khao Luangu nalazi se neka fontana, po čijem se obrubu naganjaju, pa tu i tamo koji padne unutra uz pljusak. Promičem pored njih i krećem prema spilji, do koje se dolazi pokrajnjom stazom od parkirališta. Spilja je ogromna, a u nju se ulazi stepeništem kroz jedan ponor. Malo dalje nalazi se drugi ponor koji služi kao svojevrsni svjetlarnik na krovu spilje. Iako bogata spiljskim ukrasima (sigama, stupovima…), spilja je ipak najpoznatija kao budističko svetište, jedno od najimpresivnijih u Tajlandu. Unutra se nalazi nekoliko velikih sjedećih Buddhinih kipova, mnoštvo manjih (oko 170) i veliki kip ležećeg Buddhe, obasjan zlatnom svjetlošću. Osim toga, tu je i nekoliko čedija. U spilji je često boravio i meditirao kralj Mongkut (Rama IV.), koji je i postavio velik broj Buddhinih kipova u spilju. Njegov nasljednik Čulalongkorn (to je onaj koji je sagradio palaču Dusit) postavio je 4 metra visok kip sjedećeg Buddhe i posvetio ga svojim dvama prethodnicima na prijestolju.
Za razliku od budističkih spilja u Kini, koje su zapravo umjetne izdubine u brdu, ovih nekoliko budističkih spilja koje sam vidio u Indokini mnogo su impresivnije, baš zbog iskorištavanja prirodnih formacija terena, naročito krovnih otvora, koji vrlo često daju dojam božanske svjetlosti koja dopire s nebesa i obasjava kako kipove, tako i vjernike. Ujedno su u stanju jedno prilično zastrašujuće mjesto, kao što je ogromna rupa u zemlji, pretvoriti u mjesto spokoja i kontemplacije.
Gotov sam s razgledom spilje, pa se vraćam prema gradu. Kasnije ću doznati da se pored toga nalazi još jedna spilja, autentična, u čijem središtu raste veliko drvo, te u kojoj su također navodno obitavali budistički pustinjaci. Eto, propust. Morat ću još jednom u Phečaburi…
Krećem prema drugoj atrakciji, brdu Phra Nakhon Khiri, gdje se nalazi palača Rame IV. i obližnji hramski kompleks. To se brdo ističe na zapadnom rubu grada i pored njega sam prošao dan ranije. Sagrađen 1860. ovaj je kompleks bio ljetna palača kralja Rame IV., a obuhvaća hramove, čedije, kraljevske zgrade i neke manje objekte, koji se prostiru na tri vrha brda Khao Vang (Brdo s palačom). Tu je i mali opservatorij, budući da je Mongkut bio zainteresiran za znanost i tehniku, pa ga čak zovu i „ocem tajlandske znanosti“. 1979. kompleks je proglašen povijesnim parkom, te je danas muzej u kojem je izloženo mnoštvo parafernalija vezanih uz kraljeve Ramu IV. i V.
Uspinjem se prema ulazu, prolazeći ponovno pored nekoliko majmuna. Odjednom u zadnji čas skužim da mi se jedna ženka, pored koje sam maločas prošao, prišuljala s leđa i pokušala mi iz ruke iščupati bocu vode koju nosim. Na vrijeme sam osjetio zamah njezine ruke i trznuo bocu uvis. Eto, takvi su vam oni, prilika čini lopova. Dolazim na ulaz i vidim da ulaznica za čitav kompleks košta 150 bahta. Nisam siguran da želim toliko platiti – imam još oko 2000 bahta, a moram platiti spavanje ovdje i u Hua Hinu, hranu za dva dana i ono najvažnije – kartu za vlak do Malezije, koja košta oko 1000 bahta. Glupo mi je dizati još nekih 1000 bahta na bankomatu – to je oko 200 kn, a na to će mi zaračunati još 20 kn provizije. Usto naravno još vidim i da Tajlanđani plaćaju manje (inače, česta perfidna taktika u takvim slučajevima zna biti da se cijena za Tajlanđane napiše tajskim znamenkama koje turisti obično nemaju potrebe naučiti, pa zapravo ni ne kuže da plaćaju 10 puta više), a to mi se ne sviđa – već sam spomenuo da, ako dobivam istu uslugu, hoću i istu cijenu. Doduše, da nisam jeo foie gras sada bih imao za ulaznicu. Ali ovako sada imam dovoljno vremena za komotno stići na vlak, jer ako ne odem na brdo, mogu odmah u sobu, spakirati se i ćao. Ipak pokušavam pronaći još neki pokrajnji ulaz, možda se nekako mogu uvući a da me ne primijete…no bezuspješno. Ulazim međutim u konfrontaciju s čoporom od nekih 5 pasa koji su se prilično odlučno zaletjeli na mene i vjerojatno bi me napali, da nisam zamahnuo na njih istom onom bocom koju mi je ona majmunica pokušala oteti. Eto sreće. I eto definitivne potvrde odluke da neću na brdo.
Ništa, izgleda da ću u svakom slučaju morati još jednom u Phečaburi, žao mi je jedino što ćete vi ostati uskraćeni za panoramu grada s brda i možda još pokoji zanimljivi kadar, ali već sam jednom objašnjavao što mislim o svemu tome.
Stigao sam na vrijeme spakirati stvari, čak mi se u međuvremenu preko Messengera javila i Ting koja je i dalje u Mijanmaru i sada kaže da joj fali Bangkok, koji joj nije bio legao ranije. Kaže da u Mijanmaru, iako nije toliko pun turista, svi stranci idu istim rutama tako da ih je nemoguće izbjeći i teško je uopće putovati izvan utabanih staza. A čini se da su i Burmanci shvatili da su turisti ovce za šišanje, jer su stvari poskupile u odnosu na podatke koje je imala od ranije. Čini se da će ostati tamo još kojih tjedan dana (što znači da će u konačnici biti tamo dva i pol tjedna), a onda se vraća u Kinu.
Do kolodvora imam kojih desetak minuta pješačenja, karta do Hua Hina u trećem razredu košta 13 bahta. Barem sam tu uštedio. Ukupno sam za Tajland podigao 20 000 bahta i činilo se da će mi to biti dovoljno (popravak fotića sam platio karticom). Ali onda bih se malo zaigrao na food courtu i tako, malo pomalo… Ponekad mi se stvarno čini da sam zapeo u oralnoj fazi, s obzirom koliko vremena i pažnje poklanjam raznovrsnim jelima i pilima.
Vlak malo kasni u polasku, ali za otprilike sat vremena smo u Hua Hinu. To je još jedno mjesto u kojem vole ljetovati kraljevi – ovdje svoju rezidenciju ima sadašnji kralj. No vole ga i pučani, ali i mnoštvo stranaca – ovdje su očito Skandinavci glavna fora, budući da sam čuo nekoliko Šveđana, a i dosta krojačnica ima izvješene cjenike izrade odjeće na švedskom, norveškom, danskom i finskom. Opet sam sâm u osmokrevetnom dormitoriju, mali ugodni hostelčić s lijepom krovnom terasicom. Ah da, odmah po dolasku na kolodvor u Hua Hinu idem na blagajnu, pomalo u strahu, rezervirati kartu za iduću večer za vlak do Butterwortha. Karata srećom ima, košta 1135 bahta, čime sam prepolovio svoj budžet i hostel ću morati platiti karticom. Ali eto, osiguran sam za put dalje. Jug Tajlanda ću stoga preskočiti, ali to su ionako više ljetovališta, rajske plaže i slične gluposti koje mene ne zanimaju. Da, bilo bi iz popkulturnih razloga fora otići na Koh Phi Phi, gdje je sniman Žal, ali put dotamo nije baš lagan niti je smještaj jeftin, tako da ću se toga odreći u korist kulturno zanimljivije Malezije. Ne treba ni napominjati da je malezijska kuhinja bogovska. :)
Nakon smještanja u hostel i pisanja dnevnika, spreman sam za ručeru (moj ad hoc prijevod engleskoga lupper, tj. obrok koji je između ručka i večere – brunch nažalost ne možemo tako elegantno spojiti, s obzirom da je ime jednoga obroka već učahureno u drugome; možda zajutručak?), a istu ću realizirati u jednom obližnjem indijskom restoranu koji je cjenovno navodno dosta povoljan. Nakon pregledavanja jelovnika uzduž i poprijeko, odlučujem se za jednostavnu varijantu – miks vegetarijanskih jela po preporuci šefa kuhinje. Cijena 200 bahta i još piva. Miks je dobar, dolazi u karakterističnom plehnatom tanjuru s više pretinaca koji me podsjeća na moje česte ručkove u debrecenskom restoranu koje je vodila lokalna zajednica Hare Krišne. Čak nije ni pretjerano ljut, doduše pitali su me koliko želim da mi zaljute.
Hua Hin je pitomija verzija ljetovališta koje se nalazi direktno preko puta, na istočnoj obali Tajlandskog zaljeva – Pattaje. Ovo je doista penzionersko-obiteljsko ljetovalište, plaža je dugačka i pješčana (otišao sam se prošetati do nje, međutim već je pao mrak, tako da nisam puno vidio), ima luksuznih hotela (čak i Hilton), ali noćni život nije ni blizu partijanju iz Pattaje. No prostitucije ima – odmah kako sam izašao iz restorana, pruža se jedna ulica načičkana noćnim barovima i salonima za masažu, a ispred svake sjedi grozd mladih, izazovno odjevenih Tajlanđanki. Sumnjam da su navratile na trač partiju.
Budući da sutra ionako imam veći dio dana na raspolaganju, a Hua Hin nije veliko mjesto, odlučio sam se ne ponijeti fotoaparat u predvečernju šetnju. Ista je potrajala dok se na gradić nije spustio mrak, a ja se s dvije pive vratio u hostel, u nakani da ih ispijem na krovnoj terasi, za svoj lagani oproštaj s Tajlandom, zemljom kojom sam od svih na putu dosada pružio možda najmanje prilike. Bit će ih još, inšallah. (Da, kao da mi se žuri iz budizma natrag u islam – u Maleziji i Indoneziji me opet čeka pjev mujezina, sve tamo negdje do Floresa…)
S jednom od piva sam se poprilično zeznuo. SiamSato nije piva, već fermentirano rižino vino, koje ima miris između cidera i kiseliša, a takav je otprilike i okus. Provjera ocjene istoga na Rate Beeru (iz nekog razloga je dopušteno ocjenjivanje toga pića) ukazuje da nisam usamljen u dojmu. U najboljem slučaju može se reći da je to kulturološki stečen ukus, ali to piće i u Tajlandu uglavnom piju žene. Oko pola 11 odlazim do večernje tržnice, u Tajlandu se uglavnom nisam hranio po njima – zapravo, nakon Kine sam ih malo zapostavio, zato što su večernje tržnice u Indokini doslovce tržnice, tj. tu se prodaje svašta, odjeća, suveniri…pa treba tražiti dok se ne dođe do hrane, a to je jedino što mene zanima. :D I ovdje je tako – ponuda je dosta mršava, na jednom mjestu nude proljetne zamotuljke, drugdje pad thai…ja se na kraju odlučujem za jedan roti, nešto između palačinke i omleta, što se može jesti s raznim slanim i slatkim dodacima (ja sam uzeo sir i čokoladu). Po povratku u hostel vidim da sam u dormitoriju ipak dobio jednog cimera – nekog Nizozemca koji isto tako putuje od Gdańska preko Kazahstana, pa je bio u Koreji i na Tajvanu…on barem leti, i kaže da mu je sad lagano dosta puta, da je kupio kartu i 8. listopada se vraća u Europu. Malo razmjenjujemo putnička iskustva, on je također putovao i kroz Kinu i poznati su mu problemi koje sam ja imao s Kinezima. Podsjeća me na još jednu blesavu stvar koju pitaju ljudi u ovim krajevima – ako uđete u restoran, evidentno sami, uvijek će vas pitati „Jedna osoba?“ On je rekao da mu je to toliko išlo na živce da bi ponekad napravio predstavu s teatralnim okretanjem uokolo i traženjem ima li još koga, da bi se onda okrenuo natrag i rekao „Izgleda da sam sâm.“ Ali kaže da je primijetio da takva vrsta humora ne prolazi kod Azijata, oni stvari shvaćaju predoslovno. Ja se nadovezujem sa sličnom restoranskom situacijom kada me, dok sjedim pred evidentno praznim tanjurom, pitaju mogu li ga odnijeti. Onda mi on kaže kako ima zanimljiv manevar ako slučajno završi u hostelu u kojem je platio sobu, a tek onda skužio neke nedostatke, tipa da krevet nema posteljinu, ili da soba nema klima-uređaj…vrati se na recepciju zabrinuta izraza lica, kaže da su ga upravo zvali od kuće, da se nešto ozbiljno dogodilo i da će vjerojatno morati hitno otputovati. Na taj se način osigura da mu vrate novce. Eto, par zgodnih džiberskih recepata, iako se meni rijetko događa da se toliko zeznem za sobu (a i tada najčešće nemam izbora, kao ono u Ankari), a i nekako bi me bilo strah karme zbog isprike koju koristim. No čini se da bi ovaj tip bio zanimljiv suputnik, šteta da se susrećemo samo ovdje.
On odlazi spavati, ja odlazim na krovnu terasu popiti drugu pivu i obaviti jedan poziv preko WhatsAppa, pa u krpe…

komentiraj (0) * ispiši * #

Grad dijamanata

ponedjeljak , 28.09.2015.

Zadnje jutro u Bangkoku iskoristio sam da posjetim Dusit, četvrt u kojoj nisam dotada bio, ako ne računamo sâm dolazak u Bangkok iz Kambodže. Dusit je smješten sjeverno od Banglamphua i danas je ono što je Rattanakosin bio nekada – sjedište kralja i vlade, a tu su i mnoge vojne zgrade. Riječ je o četvrti širokih bulevara s drvoredima, u gotovo pa istočnoeuropskom monumentalnom stilu (zapazio sam neke sličnosti s Bukureštom). Tu se nalazi i palača Dusit, okružena prostranim vrtom, nekadašnje sjedište kraljeva (nakon Velike palače, a prije Čitralade u kojoj danas stoluju – a koja se također nalazi u Dusitu). Ulaznica za Veliku palaču vrijedi mi idućih tjedan dana i za Dusit, tako da sam teoretski to još mogao stići obići, ali nisam imao vremena. Dusit je s Rattanakosinom povezan avenijom Račadamnoen, „Cestom za kraljevske procesije“, napravljenom u stilu Champs-Elyséesa, koja završava na prostranom trgu pred palačom Dusit, gdje je kip kralja Čulalongkorna (Rame V.) koji je i dao izgraditi čitav kompleks nakon što se 1897. vratio sa svoga prvoga europskoga putovanja i bio oduševljen viktorijanskom i neorenesansnom arhitekturom, te je odlučio te elemente spojiti s tradicionalnim tajlandskim arhitekturalnim elementima. Za kraljevsko je sjedište u to doba određena palača Vimanmek, sagrađena u potpunosti od tikovine, navodno bez ijednog čavla. Tu se još nalaze i krunska palača Ananta Samakhom (svojedobno sjedište parlamenta), današnje sjedište parlamenta, nekoliko ministarstava, zgrada Kraljevske riznice, kraljevski wat Benčamabophit, ali i zoološki vrt.
Obišao sam zoološki vrt sa zapadne i sjeverne strane i uputio se prema Čitraladi, nadajući se biti u prilici fotografirati kraljevsku palaču. Ništa od toga. Palača Čitralada dobro je skrivena unutar velikog vrta u kojem se nalazi bilje za poljoprivredna i botanička istraživanja, a usto je okružena i opkopom s čije se unutrašnje strane strateški raspoređeni nalaze vojni stražari. U monarhiji u kojoj kralj i dalje ima feudalni status nižeg božanstva (čak i ako je obrazovan na Zapadu), to je nekako bilo i za očekivati. Nakon što sam okružio čitav kompleks Čitralade, krećem lagano natrag. Nedjelja je i promet je rijedak. Čudno je vidjeti bangkoške ulice s tako malim intenzitetom prometa. Pozdravljam se s poznatim vizurama, s kanalom Saen Saeb, s watovima pored kojih sam ovih dana promicao, sa Spomenikom demokraciji… U tom je dijelu gužva – mnoštvo prodavača prodaje srećke, izgleda da je ubrzo dan izvlačenja nacionalne lutrije. Slično je tako i u Turskoj – često se po ulicama gradova mogu vidjeti prodavači s malim bubnjevima iz kojih prodaju srećke za Milli Piyango, Narodnu lutriju. Kod nas je to odumrlo – mislim na lutriju u kojoj se baš izvlače brojevi srećaka, ne na loto. Loto ljudima daje iluziju kontrole, kao da sami biraju dobitne brojeve, dok ih sa srećkama već dobijete takve kakvi jesu. Iako je to sve, kako je moja baka znala govoriti, „porez na budale“. Najobičnije kockanje.
Uzimam stvari i krećem opet na autobus za Južni autobusni terminal. Busevi za Phečaburi navodno idu svakih dva sata, barem oni koji su kvalitetni, klimatizirani i brzi. Nakon dolaska na kolodvor prvo treba vremena da pronađem blagajne s kartama, jer se iste nalaze na drugom katu, a ispod njih – i svuda uokolo – jest veliki šoping centar s dućanima, restorančićima… Kao da je prodaja autobusnih karata tek usputna djelatnost u ovom poslovnom subjektu koji se zove autobusni kolodvor. Dobivam kartu za 12.45, za 100 bahta, peron 6. Naravno da nije u pitanju bus, nego kombi. Vozač se pojavio oko 12.55, kako je to kombi mjesta za prtljagu nema, nego sve mora ići u kabinu. Srećom nas je samo 6 putnika, tako da imam prostora za odložiti ruksak na dva sjedala pored sebe. Hvala Bogu, ovaj vozač ne inzistira na dupkom popunjenom kombiju, tako da krećemo u polupraznom stanju. Vožnja do Phečaburija traje obično oko 2 sata, no kombijem je trajala sat i pol. Ostavlja me u centru ovoga gradića koji se nalazi nekih 120-ak km jugozapadno od Bangkoka, a ime mu vrlo pompozno znači „grad dijamanata“. Upravo kako sam i rekao, riječ je o neturističkom mjestu (što ne znači da nema atrakcija), a posljedica je da ne znaju engleski, čak ni u mom smještaju. Dobio sam sobu za 200 bahta, sa zajedničkom kupaonicom u prizemlju (soba je na katu) i ventilatorom. Vrata se ne daju zaključati, unatoč postojanju ključa. Sve u svemu, za jednu noć bit će dobro.
Nakon osvježavanja krećem u popodnevni obilazak grada. Glavne turističke atrakcije ostavljam za sutra, sad ću grad proći tek malo za orijentaciju i usput pronaći nešto za jelo. Phečaburijem inače protječe istoimena rijeka, most preko koje se nalazi odmah preko puta moga smještaja. Grad ima oko 26 000 stanovnika, a smješten je u ravnici, dvadesetak km zapadnije od obale Tajlandskoga zaljeva. Ističu se samo dva brda, i to su ta na kojima su atrakcije: Phra Nakhon Khiri, brdo s nekadašnjom kraljevskom ljetnom rezidencijom kralja Rame IV., te Khao Loung, brdo s dvjema spiljama sjeverno od grada. Oba su brda dom poprilično velikoj koloniji majmuna makakija, koji se vrzmaju uokolo, pokušavajući povremeno turistima ukrasti nešto od imovine, iako većinu vremena prekapaju po otpadu tražeći nešto za jelo, tuku se ili skaču po kojekakvim javnim površinama. Vrlo su simpatični, ali oprez – lako za to što će vam nešto drpiti, makakiji su u velikom broju prenositelji herpes B virusa, koji za ljude može biti smrtonosan ako ga se odmah ne liječi. Virus ćete obično dobiti ako vas ugrizu, što nije baš čest slučaj, jer nisu agresivni (osim što vam žele nešto ukrasti). Možete ih čak i hraniti, s obzirom da su većinom debeljuškasti očito je da dobro žive. Spremno će vam i pozirati i ne boje se fotoaparata.
A ja ću pak na hranjenje u jedan restoran izvučen s TripAdvisora, nazvan Swiss Palazzo. Odakle švicarski restoran u gradu u kojem ni engleski nije baš udomaćen, ne znam. Recenzije su dobre, iako nažalost nema fonduea. Uvid u jelovnik mi ukazuje da tu ima jako malo baš švicarskih jela, više je to neki križanac tjestenine i haute cuisine. Jedno mi jelo zapinje za oko i dolazim u dilemu: foie gras s kremom od manga. Znam sve o tome kako se foie gras dobiva i etička pitanja u vezi toga, a opet, htio bih to jednom probati, pogotovo u kombinaciji s kremom od manga, to je možda jedinstvena prilika. Argument koji ne ide u prilog je i cijena – čak 450 bahta, a to je samo predjelo. No kako sam ja foodie, jasno vam je da sam ipak prelomio u korist guščje jetre. :) Ono što je međutim razočaravajuće kada porcija konačno dođe nije njezin okus (koji je poprilično neutralan, ništa posebno), nego veličina – za tu cijenu dobio sam jednu omanju šnitu kruha prekrivenu komadom jetre. Gotovo pa na jedan zub. Ni glavno jelo – vrsta tjestenine nazvana caramelle (jer podsjeća na bombon u omotu s dvama „krilima“) u umaku od ricotte s narezanim lješnjacima – nije bila mnogo obilnija, a sve se završilo browniejem sa sladoledom i šlagom. Usto još napitak od jedne vrste palme, nazvane „golublje krilo“, koji je ljubičaste boje, pomiješan s limetom. Na kraju sam ipak utolio glad, iako nije obećavalo, a cijela je večera koštala preko 800 bahta. I ponovno si postavljam pitanje – odakle SKUPI švicarski restoran u gradu u kojem nema osobito puno turista, a Tajlanđani si baš ne mogu uvelike priuštiti jedenje u ovakvim mjestima? Bilo je dobro iskustvo, ali ne bih ga baš ponavljao.
U međuvremenu se već smrklo, pa još samo obilazim veliki trg preko puta restorana, na čijoj se sredini nalazi spomenik Rami IV. (ujutro u Bangkoku slikao sam spomenik njegovom nasljedniku, sad ovdje ovaj), kao i spomenik koji me jako podsjeća na onaj na križanju Vukovarske i Držićeve u Zagrebu – dugačka ravna linija izrađena od nekog kamena, povučena po podu. S jedne se strane nalazi vrlo uska i visoka piramida, koja liči na masonski znak, ali naravno posrijedi je vjerojatno igla kompasa. Dakle, gledam oznaku nekog meridijana. Kojeg? Google karte mi izbacuju da je Phečaburi na 99°97' i nešto sitno. Dakle, zaključujem da je to vjerojatno stoti meridijan istočno od Greenwicha. Ili osamdesetčetvrti istočno od Zagreba. Drugim riječima, oko pet puta sam istočnije od Zagreba nego što je Zagreb od Londona. Pa tako rečeno čak i ne zvuči TOLIKO daleko. :D
Na trgu u sumrak skupina ljudi uz pratnju glazbe izvodi spore plešuće pokrete, kao da vježbaju tai chi. No kako se isti obično izvodi u tišini, moguće je da svjedočim i nekom plesu. Krećem natrag prema smještaju, opskrbljujem se još tekućinom i većinu večeri provodim u sobi. Phečaburi nije baš osobito živahan, a i još je nedjelja navečer.
I sad ću još ovdje odraditi jedno obećanje. Naime, kad sam spominjao kralja, rekao sam kako je njegov sin poprilično dvojbena osoba za naslijediti ga, pogotovo s obzirom na poštovanje koje kralj uživa u Tajlandu. Maha Vadžiralongkorn, jedini sin i drugo po redu dijete Bhumibola i Sirikit, rođen je 28. srpnja 1952. Obrazovao se u školama u Tajlandu, Velikoj Britaniji i Australiji. Kao i većina muškaraca u kraljevskim obiteljima, završio je vojnu školu, Royal Military College u Canberri, no za razliku od drugih takvih slučajeva, gdje je to obično više stvar tradicije, on je doista djelatna vojna osoba. Od 1975. je aktivni časnik Kraljevske vojske Tajlanda, bio je vođa Kraljeve tjelesne garde, a ujedno je i kvalificirani vojni pilot i pilot helikoptera (osobno posjeduje dva Boeinga 737). Sedamdesetih je godina aktivno sudjelovao u borbama protiv komunističke gerile na sjeveru i sjeveroistoku zemlje, uz granicu s Laosom, kao i uz kambodžansku granicu u doba Crvenih Kmera. Ima čin generala Kraljevske vojske, admirala Kraljevske mornarice i generala zbora (air chief marshall) Kraljevskog zrakoplovstva. Posljednjih godina, kako se zdravlje njegova oca pogoršava, a on postaje sve bliži preuzimanju prijestolja, vojne mu uloge postaju sve ceremonijalnije. No osim te prilično uzorne vojne karijere prestolonasljednik je u privatnom životu prilično nemoguća osoba. Budući da u Tajlandu do ustavnih promjena 1974. nije bila moguća sukcesija po ženskoj liniji, Vadžiralongkorn je znao da nema konkurenciju za nasljedstvo (nema ni braće ni bratićâ). Ta kombinacija jedinstvenosti, kao možda i psihičkog pritiska na dječaka za koga se od malih nogu znalo da će biti kralj, rezultirala je prgavom i bahatom osobom, koja je usto vjerojatno i poprilično iskompleksirana vlastitim izgledom (ako pogledate njegove slike bez vojne uniforme, izgleda kao tipično „dete kreten“, tj. razmaženi klinac koji je predodređen da bude kralj), a zbog zakona lčse majesté nikada nije bio ozbiljno izvrgnut nikakvoj kritici – dapače, životno mu je iskustvo potvrdilo da kad god ga netko i pokuša nagaziti, taj netko završi u zatvoru, zahvaljujući tako uređenom sistemu. Princ je navodno ozbiljan kockar, a njegove kockarske dugove dugo je vremena sanirao čovjek s kojim je princ imao i drugih poslovnih veza – fanfare, molim – Thaksin Šinavatra. Ironija je da Šinavatra ima politički prilično zategnute odnose s kraljevskom obitelji (ili možda baš zato). Vadžiralongkorn je ekscentrična, nepredvidiva i nagla osoba, koju mnogi stručnjaci smatraju nesposobnom vladati. U dvoru bliskim krugovima ga preziru, ali ga se i boje. Kao primjer ekscentričnosti recimo da je svom pudlu, nazvanom Fufu, dodijelio čin generala zbora u Kraljevskom zrakoplovstvu. Fufu je uginuo ove godine, te je kremiran sa svim kraljevskim počastima. Vadžiralongkorn se ženio tri puta. 1977. oženio se svojom sestričnom Soamsavali Kitijakara, kćeri Sirikitina starijeg brata. U braku je dobio jednu kćer. Istovremeno se spetljao i s glumicom Juvadhidom Polpraserth, s kojom je imao čak petero djece – njihov najstariji sin je malo manje od 9 mjeseci mlađi od njegove kćeri sa Soamsavali, što znači da ju je varao dok je bila u visokoj trudnoći. Soamsavali je međutim odbila dati mu razvod, uslijed čega je uslijedilo 14 godina natezanja po sudovima, pri čemu je Vadžiralongkorn potpunu odgovornost za propast braka prebacivao na Soamsavali, a ona na te optužbe nije mogla odgovoriti zbog zakona lčse majesté. 1994. Vadžiralongkorn je oženio svoju dugogodišnju ljubavnicu Juvadhidu, a podršku tom braku dali su kralj i kraljica majka, ali ne i kraljica (jest da joj je sin, ali ova joj je nećakinja, a definitivno je manja gnjida od njega). Usput je Juvadhidi dao čin bojnice u Kraljevskom zrakoplovstvu. No samo dvije godine kasnije ona je pobjegla u Veliku Britaniju, našto je Vadžiralongkorn uokolo palače postavio plakate kojima ju optužuje za preljub s jednim drugim visokim časnikom Kraljevskog zrakoplovstva. Naposljetku je uspio dovesti njihovu najmlađu kćer natrag u Tajland, dok je Juvadhidi i sinovima oduzeto tajlandsko državljanstvo i sve plemićke titule, te danas žive u SAD-u. 2001. Vadžiralongkorn se oženio sa Srirasmi Suvadi, pučankom koja je radila za njega od 1992. Tu je i njemu već bilo jasno da to nije popularan potez, pa je taj brak tajio iduće 4 godine, sve dok nije rođen sin Dipangkorn Rasmidžoti, koji je tako postao prestolonasljednik. 2009. izbio je skandal kada je procurila privatna snimka s rođendanske proslave već spomenutog Fufua, na kojoj se vidjela Srirasmi, odjevena isključivo u tange, kako hrani psa tortom, te potom leži na podu pored njega i jede tu istu tortu. Iako su kraljevski cenzori poduzeli sve da snimka nestane, ipak je podigla veliku buru, ponajprije u pogledu raskalašenog života prinčevskog para. U prosincu 2014. princ je podnio zahtjev za razvod, a Srirasmi i njezin sin lišeni su svih plemićkih titula, pa tako ni Dipangkorn vjerojatno više nije prestolonasljednik (taj je dio još nejasan). Što se tiče anketa (koje su jasno poluslužbene, zbog lčse majestéa), mnogi bi Tajlanđani radije na prijestolju vidjeli njegovu mlađu sestru Maha Čakri Sirindhorn, mnogo omiljeniju i normalniju od svoga brata, iako također bez djece. U svakom slučaju, tajlandskoj se monarhiji u idućoj generaciji crno piše. Vjerojatno zato Bhumibol odbija umrijeti…

komentiraj (0) * ispiši * #

Povratak kući

nedjelja , 27.09.2015.

Kančanaburi sam prva tri dana koje sam proveo u njemu uglavnom viđao noću. Stoga sam se zadnje jutro odlučio za malo detaljniju šetnju ovim nevelikim, ali razvučenim gradom. Atrakcija nema previše, muzej posvećen Pruzi smrti odlučio sam preskočiti budući da sam već na Hellfire Passu čuo i doznao većinu važnoga, ovdje bih tek možda mogao vidjeti koju fotografiju više, pokoji ostatak sa same pruge ili nešto slično. A i želio sam vidjeti štogod pravog Kančanaburija, onoga koji nema veze s Drugim svjetskim ratom. Iako Kančanaburi nije bio osobito značajno mjesto, svejedno je već u ranom 20. st. imao urbane elemente, čak i nekoliko hotela, budući da je okolna priroda privlačila izletnike. Danas se tragovi te nekadašnje gradske jezgre vide u Ulici baštine ili Pješačkoj ulici – koja međutim nije baš naklonjena pješacima, jer je uska i dvosmjerna. No duž ulice postavljeno je nekih 20-ak ploča koje ukazuju na pojedine značajne zgrade, uglavnom kuće dobrostojećih Kančanaburaca, te na njihov arhitektonski stil, koji odražava različite utjecaje u Tajlandu: sino-vijetnamski, indijski… Zastajem u jednoj kavani, smještenoj u jednoj od takvih kuća, koja je danas još uvijek u vlasništvu iste obitelji. Za susjedni stol dolazi nekoliko stranaca, iz razgovora zaključujem da su Australci, a da jedan od njih živi u Tajlandu, kamo je došao tražeći nešto o sudbini svoga oca koji je također gradio Prugu smrti (nisam doduše razumio je li ovdje i umro ili je preživio, samo je rekao da mu se majka kasnije preudala, tako da implicira da se nije vratio). Da, ljudi (i to prvenstveno muškarci) se često zaljube u Tajland i nastane se ovdje. Troškovi života su niži, klima je toplija (ne bih rekao nužno ni „blaža“, ni „ugodnija“), a još ako nađu i neku Tajlanđanku na obostrano zadovoljstvo… Moja razmišljanja o trajnom životu ovdje ste već čuli, iako mi se Bangkok sviđa. No svojedobno sam rekao kako ni unatoč tomu što volim Istanbul ne bih ondje mogao trajno živjeti, pa to ne bi bio slučaj vjerojatno ni s Bangkokom.
Nakon Pješačke ulice opet sam u svakodnevnom dijelu Kančanaburija: nekoliko watova, prodavaonice, prčvarnice sa stolovima na pločniku… I ipak još jedna stvar vezana uz rat – Kančanabursko vojno groblje, smješteno gotovo u samom središtu grada, prostrana ledina uredno podšišane trave na kojoj je pokopano nešto manje od 7000 vojnika, Britanaca, Australaca i Nizozemaca. Amerikanci su preneseni u SAD, a azijski su radnici pokopani na drugom groblju, ako su ih uopće pokapali. Budući da je dio tijelâ spaljen (obično oni koji su umrli od kolere i drugih zaraznih bolesti koje su mogle biti opasne i nakon smrti, bilo je 300-tinjak takvih slučajeva), njihov je pepeo stavljen u dvije zajedničke grobnice. Vojnici iz Indije pokopani su na muslimanskim grobljima (riječ je naravno o Britanskoj Indiji, mnogi od njih danas bi bili Pakistanci). Inače, nisu svi vojnici ovdje pokopani poginuli prilikom izgradnje Pruge smrti, neki su poginuli na drugim mjestima u Tajlandu, čak tamo bili i pokopani, a onda su njihova tijela, kada je ovo groblje otvoreno u veljači 1956., prenesena u Kančanaburi.
Vraćam se po stvari u sobu, do Bangkoka sam ovaj puta odlučio ići autobusom, trebalo bi biti brže (iako je također trebalo preko 3 sata), a budući da autobusi iz Kančanaburija stižu na južni terminal smješten daleko na zapadu Thonburija dobro će mi doći ta informacija za sutradan, kada bih s istog mjesta trebao poći za Phečaburi. Razlog zašto se put toliko oduljio bilo je polazno vrijeme. Naime, autobus po voznom redu polazi u 12.20, i on to doista i čini – s kolodvora. No zatim još pola sata stoji pred uredom agencije u obližnjoj ulici, nastojeći popuniti još mjesta. Kako mu ni nakon pola sata to nije uspjelo, a već ga je vjerojatno krenuo pritiskati idući autobus po voznom redu, napokon smo krenuli. I išlo je relativno glatko do Bangkoka, gdje smo uspjeli upasti u redovitu prometnu gužvu iako je bila subota popodne. Napokon stižemo i na terminal, otamo imam autobus broj 511 do Spomenika demokraciji za 15 bahta (taksi bi mi oteo debelo preko 100). Rezervirao sam još jednu noć u onom istom hostelu u kojem sam proveo 2 zadnje noći u Bangkoku, čak sam dobio i istu sobu, jedino ne isti krevet. Tako sam naposljetku u Bangkoku proveo 7 noći u razdoblju od 10 dana, koristeći ga kao bazu za 3 izleta…zbližio sam se nekako s ovim gradom, doživljavam ga kao mini dom u ovom dijelu svijeta. Još ako ću na povratku letjeti preko bangkoškog aerodroma (iako tada neću moći u grad, jer bi mi za to trebala viza, a nema smisla vaditi vizu za svega nekoliko sati boravka)…
Odlazim do grada, jer moram obići još jednu važnu stvar. Pritom ću iskoristiti priliku da se posljednji, peti put provezem gradskim brzim brodom po Saen Saebu, naravno do trga Siam, gdje ću večerati u MBK-u. Ovaj put idem opet na najgornji kat, ne u međunarodni food court, te uzimam redom: juhu od ribljih kuglica, rezance s wontonom od škampa i mesom rakova, šejk od limete i meda, mooncake (to su oni kineski kolačići koje sam jeo u Lanzhouu, mogu biti punjeni raznim slatkim i slanim nadjevima) s ljubičastim jamom, tarom i kremom od jaja, ljepljivu rižu s durianom i sodu od limete. Čuo sam naime komentare da sam smršavio, pa u Tajlandu to malo nadoknađujem. :D
E sad konačno ono po što sam i išao u grad – hram Eravan. Hram koji je pred mjesec i pol dospio u medije zbog bombaškog napada u kojem je ubijeno 27 ljudi, a ranjeno preko 120. Dan nakon toga napada pronađena je i bomba na jednom od pristaništa gradskih brodova na Čao Phraji. No do danas se ne zna tko je odgovoran, a postoje čak i neke teorije da je napad povezan s unutrašnjim političkim obračunima. A kako se nasuprot hramu nalazi sjedište tajlandske Kraljevske policije, ima tu svačega. Inače, sâm hram zapravo i nije hram, već svetište u dvorištu. Naime, kada se pedesetih godina gradio susjedni hotel Eravan izgradnja je bila obilježena različitim nesrećama, pogibijama radnika, kašnjenjima radova, gubitkom tovara talijanskog mramora za izgradnju i slično – a sve zato što je kamen temeljac položen na numerološki krivi datum. Budući da je hotel nazvan po već spomenutom troglavom bijelom slonu iz hinduističke mitologije, netko je predložio kako bi za umilostiviti božanske sile Eravan trebao dobiti svoga jahača – Brahmu. Rečeno-učinjeno, ubrzo je napravljeno malo svetište sa zlatnim Brahminim kipom, te su otada prestale sve nevolje, a hotel je dovršen po planovima. Svetište je postalo omiljeno među Bangkožanima i posjetiteljima grada (unatoč tomu što su Tajlanđani pobožni budisti, elementi hinduizma su svejedno jaki u njihovoj kulturi i sasvim je uobičajeno da se mole i hinduističkim bogovima – uostalom, pa mole se i Buddhi, koji nije bog), a u sklopu svetišta nalazi se i mala pozornica na kojoj nastupa ansambl plesačica ako neki od vjernika uplati ples za Brahmu. Inače bombaški napad u kolovozu nije jedini incident koji se dogodio u svetištu – 2006. jedan je mladić, kako će se kasnije ispostaviti psihički bolesnik, nasrnuo čekićem na Brahmin kip i razbio ga, nakon čega ga je okolo okupljena masa ljudi ščepala i pretukla do smrti. Instant karma, što bi se reklo. Kip je bio nepopravljiv, stoga su morali izraditi novi, koji je postavljen 2 mjeseca kasnije. Iako su svi osuđivali vandalizam, jednaku je osudu doživio i linč nesretnog vandala. Kako su prilikom obdukcije na tijelu vandala nađene tetovaže na arapskom postojala je i teorija o vjerskim motivima napada, ali na kraju je žrtvin otac objasnio da se njegov sin liječio od umobola.
Sada se treba vratiti u hostel, oprati šareno rublje (kod njega nije toliki problem ako ostanu mrlje) i onda još popiti jednu oproštajnu pivu na ulici Khao San, za pozdrav s Krung Thepom. Naravno, povratak ću iskoristiti za jedno esencijalno bangkoško iskustvo – vožnju tuk tukom. Moram jednom probati, makar je financijski neisplativo. Pitam nekoliko vozača koji stoje u prometnoj gužvi, jedan traži 150, drugi 200…sulude cijene. Taksi bi me koštao nekih 70-ak bahta od Eravana do Spomenika demokraciji. Dolazim pješke već do MBK-a. Tu pitam vozače koji stoje ispred ulaza u centar. „How much to Democracy Monument?“ „How much you offer?“ (prebacuju mi lopticu) „70 baht.“ Oni odmahuju glavom, to im je premalo. Čuj stari, taksi je 50, i meni se više isplati ići na taksi, činim ti uslugu. No iz njihove perspektive to nije usluga, jer će naići neki budalasti farang koji će pristati na koju god cijenu ovaj lupi. (Digresija – riječ farang jest naziv kojim se u Tajlandu oslovljavaju bijelci. Iako postoji pučka etimologija među anglofonima da je to od foreigner, nije – već iz perzijskoga fereng, što znači Franak, a što je na Bliskom istoku u srednjem vijeku bio naziv za sve Europljane. Ujedno je od tog naziva izveden i naziv rase Ferengija u Zvjezdanim stazama.)
Produžujem dalje, pitajući još nekoliko vozača, ali ti više ne znaju što je Democracy Monument. Napokon nalazim jednoga, pokazujem mu u svom vodiču natpis rečenog spomenika na tajskom, on kima glavom, pita me opet koliko nudim, 70, on veli 80. Ajde, pregrmit ću to, to je 16 kn. Tuk tuk jest jedan od neprikosnovenih simbola Bangkoka – u stvari, toliko su upečatljivi da ljudi često tim imenom (inače običnom onomatopejom zvuka dvotaktnog motora) zovu motorne rikše i drugdje po svijetu. Bangkoški tuk tukovi su inače veći i prostraniji od motornih rikša u Pakistanu, npr., komotno mogu smjestiti i troje ljudi na zadnju klupu, s mnogo više mjesta za noge. Njihov karakteristični brenčeći zvuk neizostavna je zvučna kulisa bangkoškog prometa, a danas ih lokalci gotovo uopće ne koriste, jer je vožnja cjenovno prilagođena turistima. Iako manjih dimenzija od običnog automobila, ni tuk tukovi nisu imuni na zloglasne prometne gužve, premda će vozači biti spremni na kojekakve egzibicije kako bi barem malo brže stigli na odredište. Često osim zvučnog efekta tuk tuk ima i svjetlosne efekte – urešen je kojekakvim neonskim lampama, bilo u kabini, bilo odozdo. Vožnja u tuk tuku ima svoju prednost utoliko što imate prirodni air condition – vjetar u kosi – ali istovremeno i udišete ispušne plinove okolnih vozila. Za razliku od toga, taksiji su klimatizirani i većinom jeftiniji (tuk tuk nema taksimetar i zato samo netko iskusan može procijeniti fer cijenu vožnje – a takve vozači tuk tuka ne žele primiti u vozilo), pa ako vam nije do turističkog doživljaja i pazite na novac, idite taksijem ili čak autobusom (ali birajte linije s klimatiziranim vozilima).
Moj vozač, koji je neki veseljak pomalo hašišarskog tipa, me ostavlja kod Spomenika demokraciji, ja odlazim u hostel prebaciti slike i u međuvremenu oprati rublje. Iskoristit ću priliku da operem narančaste i crvene majice, koje nisam prao još od Irana. Na jednoj čak primjećujem tragove plijesni. Neće to biti dobro… Naposljetku, sada kada znam da je voda hladna, oprat ću i kapu. Naravno da će i dalje biti prljava, ali će barem izvući znoj. Stavljam deterdženta koliko stane u spremnik, namještam program, 49 minuta… Rezultate znate, iako su mrlje od plijesni uklonjene, otpalo je čak i blato s čarapa…neke koristi ipak ima. Kapa je i dalje ista. Koliko sam doznao, hladnom vodom peru čak i u Australiji. Nije vrag da više do Zagreba neću naći poštenu perilicu za rublje?
Navečer ću se još odšetati do ulice Khao San, popiti jedan Hoegaarden i jedan Asahi (taj je Japanac), još nešto čalabrcnuti u Burger Kingu i potom lagano natrag. Razmišljam kako stavljanjem težišta boravka u Tajlandu na Bangkok (i par turističkih odredišta uokolo) zapravo nisam stekao pravi dojam o Tajlandu. Želio bih vidjeti i malo tajlandskiji Tajland, mjesta izvan turističkih ruta, iako je to u zemlji koja je toliko iskomercijalizirana teško pronaći, morao bih ići npr. u Isan, ili na krajnji jug, uz granicu s Malezijom, gdje pak nije sigurno zbog separatizma… Možda i Phečaburi, u koji idem sutra, bude nešto slično tomu. Da, manje turistička mjesta obično povlače i nedostatak znanja engleskoga (sjetimo se Quang Ngaija), ali nakon mjesec i pol Kine jedan ili dva takva dana u Tajlandu bit će mi dječja igra. U Maleziji i Singapuru ne bi trebalo biti problema s engleskim, do Indonezije ću već valjda prikupiti dovoljno malajskoga da mogu razumjeti i indonezijski… Dok hodam prema hostelu, neki tip ispred mene me pita može li hodati uz mene, strah ga je, budući da su ga navodno neka dva ladyboya pokušala opljačkati, nešto su ga nagovarali na seks, pa su ga odvukli u uličicu, pokušali mu oteti novac i mobitel… Ne znam odakle je tip, Azijat je, ali govori dobar engleski, možda iz Singapura. Čitava je situacija malo sumanuta, budući da osim nas dvojice na ulici nema gotovo nikoga osim jedne prostitutke, pa mi nije jasno čega se boji, očito ga nitko ne slijedi. Osim toga, ja mu kažem da u sljedećoj ulici skrećem, jer mi je tamo hostel i da će dalje opet morati sâm. Kaže da je u redu, sad je dobro jer je izmakao iz opasne četvrti (a i dalje je u istoj četvrti, i dalje ovdje ima ladyboyskih prostitutki, čak i ispred moga hostela). Ne znam je li tip zbunjen, isprepadan, je li htio pokupiti ženske kurve pa skužio da ima posla s kathoeyima, pokušava li on možda zapravo smuljati mene…iskustvo je prilično neobično. Kakogod, odoh ja sad na počinak, ali ne prije nego primijetim neobičnu stvar – đon lijeve natikače (one komunističke) na jednom mi se mjestu izlizao toliko da imam rupu kroz čitav potplat. Ne izgleda kao da ga je nešto probilo, više da je rupa nastala habanjem. Eto, izdržale su mjesec i pol. Doduše, to bi se moglo zakrpati, ali opet… Najbolje da u Maleziji kupim neke japanke od ratana, ako nađem svoj broj.

komentiraj (0) * ispiši * #

Veliki bijeli slon

subota , 26.09.2015.

Okolica Kančanaburija nudi nekoliko prilika za izlete, ali ako nemate vlastiti prijevoz nije baš praktično oslanjati se na javni prijevoz koji je dosta neredovit i rijetko ćete imati prilike vidjeti više od jedne atrakcije dnevno. Stoga ostaje mogućnost uplaćivanja nekog od agencijskih izleta, na što sam se ja na kraju i odlučio. Nakon što sam eliminirao izlete koji u svom programu imaju Hellfire Pass, jer mi je bilo blesavo dva dana zaredom dolaziti na isto mjesto, čak i ako bi mi dobro došlo još malo vremena da obradim čitav lokalitet kako spada, ostali su mi izleti s posjetom nacionalnom parku Eravan, jednoj obližnjoj spilji, farmi slonova s jahanjem istih, te povratak dijelom pruge uz fotografiranje pokraj legendarnog mosta. Slonove sam također izbacio iz već spomenutih moralnih razloga (ako si već racionaliziram zašto jedem meso, mislim da stvarno ne trebam racionalizaciju zašto jašem slona – slično je i s tigrovima u obližnjem Hramu tigrova, s kojima se možete fotografirati, ali tigrovi su zapravo pod teškim sedativima), tako da je ostao nacionalni park Eravan, točnije njegovi slapovi. Ironično, Eravan je dobio ime prema troglavom bijelom slonu iz hinduističke mitologije, tako da se ipak nisam riješio slonova.
Kombi me pokupio ujutro u 8 ispred smještaja, potom smo još skupili desetak drugih turista – jedan par iz Nizozemske, jedna starija ženska ne znam odakle, te dva para iz Izraela, jedan od njih još i s djecom, kćeri od kojih 16 i sinom od kojih 13. Ovaj potonji par su zapravo Rusi iz Izraela, što znači da su često prebacivali kodove – otac i majka međusobno gotovo samo ruski, djeca roditeljima ivrit, a ovi njima natrag ruski. Imali smo i vodičicu, Tajlanđanku, koja čini se također znade ivrit, jer se lijepo sporazumijevala s njima.
Nacionalni park Eravan jedan je od 7 nacionalnih parkova u provinciji Kančanaburi. Naime, čitav Tajland ima nešto više nacionalnih parkova nego Hrvatska – njih 127. Iako, mnogi su to samo po imenu, ali ne i po stupnju zaštite prirode budući da je ilegalna sječa šuma još uvijek problem. Park obuhvaća 550 km2 i uglavnom je koncentriran na niz od 7 vodopada okruženih bujnom šumom s još 4 spilje u blizini. Čitava staza koja vodi uz vodopade dugačka je oko 2 km, u gornjem dijelu malo zahtjevnija budući da ima dosta stijenja preko kojega se potrebno pentrati. Po dolasku u park dobili smo oko 3,5 sata slobodnog vremena, što je većina grupe iskoristila za kupanje. Ja sam doduše uzeo opremu, ali nisam baš bio osobito ozbiljan u nakani da se bućnem u planinski vodotok. Ipak je to neznatno hladnije od 34 stupnja. U bazenčićima ispod slapova, barem na nižim nivoima, gdje je voda dovoljno duboka da biste se uopće mogli okupati, žive i ribe, poprilično velike, koje vam jedu mrtvu kožu sa stopala dok plivate. Dakle imate besplatno ono što sam ja dobio u Siem Reapu, samo nema pive uz to.
Put uz slapove vodi kroz tropsku kišnu šumu. Kad slušate priče o džungli kod kuće, zamišljate si neprohodan gustiš, komarce, bube, zvijeri, zmije, silnu vlagu, majmune koji skakuću uokolo… Onda dođete u jednu takvu i to u kišno doba godine. Ima komaraca, ima i vlage, koja je više izmaglica, budući da je oblačno. Ima i majmuna, ali ja ih nisam vidio (vole krasti vašu hranu ako ju kojim slučajem ostavite nenadziranu). Ima i lijana koje vise s drveća. Ali sve u svemu, dojam nije puno drugačiji od neke šume u Gorskom kotaru. Gorski kotar s lijanama i majmunima. Kada slušam priče o izgradnji Pruge smrti i znam da se to događalo u ovo doba godine, zvuči mi nevjerojatno da je bilo toliko mučno. Tim više jer imam osjećaj da su preostala dva godišnja doba – sušno i hladno – još podnošljivija za rad. Daleko od toga da omalovažavam napore na izgradnji pruge, ali kad pomislim da i ja nosam uokolo svoje ruksake na plus 40 i vlazi 100% (ne kroz šumu, doduše), zaključujem da se očito i ja naprežem više nego što je uobičajeno. A to znači da sam kul ako to mogu. :D Ne, ozbiljno, budući da se meni ovaj put praktički odmotava korak po korak, ja nemam neki osjećaj da radim neki osobiti pothvat, i čini mi se da bi to mogao svatko tko ima dovoljno vremena i novca. Tek kad shvatim da sam ja tako korak po korak došao do Tajlanda, do kojega se iz Europe leti 10 sati, onda shvatim da to ipak jest pothvat, čak i ako nema nekakvih vidljivih skokovitih napredaka (s izuzetkom nekoliko izazovnih situacija, poput prolaska kroz Beludžistan ili puta kroz Kinu bez znanja kineskog). Svejedno, za osobu koja se ne odlikuje osobitim stupnjem snalažljivosti, ovaj put prolazi začuđujuće glatko.
Uspon uz pojedine terase slapova međutim ne prolazi glatko – nakon što sam prošao šestu razinu, put do sedme vodi kroz plitak bazenčić, pa onda preko još nekoliko stijena, i tako ne znam dokle sve, budući da ne vidim odande gdje stojim. A ako uđem u vodu, moje će ionako već skliske natikače postati još skliskije, čime riskiram oklizavanje noge na stijeni. Da stvar bude još gora, upravo počinje kiša. Odustajem od sedmoga nivoa, vodičica nam je još na početku rekla da je on ionako trenutno gotovo bez vode, tako da vrlo vjerojatno ne propuštam ništa osobito, iako je osjećaj loš – došao sam u Rim, a nisam vidio papu (kad smo već kod toga, i to je istina – bio sam čak dvaput u Rimu, ali od pape ni p).
Put gore, put dolje i pisanje dijela dnevnika uspjeli su mi ubiti ta 3,5 sata, tako da na vrijeme stižem na ručak u restoran na parkiralištu. Uzimam pad thai s piletinom, a za desert dobivamo voćnu salatu od ananasa i lubenice. Na ovom sam putu vjerojatno pojeo lubenice koliko nikad dosad u životu, budući da ju inače ne volim i ne uzimam ju kad mogu birati. No ovdje ju često uvaljuju u voćne salate, dobijete ju i uz hotpot… Nakon ručka kombijem odlazimo do stajališta Tham Krasae na pruzi između Kančanaburija i Nam Toka, gdje se grupa razdvaja – izraelsko-ruska obitelj odlazi jahati slonove, a mi ostali odlazimo obići jedan drveni most na trasi pruge, kao i obližnju spilju Krasae, unutar koje se nalazi malo budističko svetište s kipom zlatnog Buddhe. I taman kad smo obišli spilju i krenuli još malo niz prugu kako bismo bolje osmotrili most, zvižduk vlaka nas upozorava da nam je vratiti se (kroz samoću, muk/sve je bliži huk/željeznicu bljuje već daljina). Prvotni je plan bio vožnja željeznicom kojih pola sata, potom reunifikacija s Rusožidovima i nastavak puta kombijem do Mosta na rijeci Kwai (inače, samo još jedna jezična opaska – rijeka se dakle zove Khwae, tj. „pritoka“, ali i riječ kwai postoji u tajskom jeziku i znači „bivol“). No kako neki iz naše skupine nastavljaju kasnije popodne put za Bangkok, vodičica zaključuje da je brže ako ostanemo u vlaku skroz do Kančanaburija, odnosno do stajališta odmah pored mosta, tamo se skinemo dolje, ona nam malo prodivani o mostu i pruzi, te potom štura u hotel po stvari. Tako i bi. Iako se preko mosta može i hodati (zahvaljujući tomu što je željeznički promet preko njega vrlo rijedak – doduše, postoji izletnički vlak koji ide amo-tamo svakih pola sata), mi smo ostali samo na jednoj strani, gdje je razgledna terasa (iako je pogled bolji iz malog kineskog hrama na drugoj obali – dijelom i zato što je on smješten na obali rijeke, pa ga most nadvisuje, a i u popodnevnim satima sunce manje smeta za fotografiranje).
Most preko rijeke Mae Klong službeno se zvao most 277 i zapravo je riječ o dvama različitim mostovima. Prvi, drveni, sagrađen je u veljači 1943., ali ga je kasnije odnijela nabujala rijeka. Popravljen je. Betonsko- je čelični most sagrađen u lipnju 1943. nekoliko desetaka metara uzvodnije. 23. siječnja 1945. most je trebao postati prva meta u povijesti gađana projektilima s preciznim navođenjem, no napad je odgođen zbog lošeg vremena. Taj su napad trebali obaviti Amerikanci, no na kraju je oba mosta 13. veljače bombardiralo Kraljevsko britansko zrakoplovstvo, omogućivši tako jedno od legendarnih pitanja iz Kviskoteke: „Most na rijeci Kwai izgradili su Britanci, a srušili…?“ (Britanci) Odmah se prionulo obnovi, i do travnja je drveni most bio u funkciji. 3. travnja 1945. ponovno je bombardiran – ovoga puta Amerikanci. Obnova je sada trajala do kraja svibnja, kada su oba mosta ponovno stavljena u funkciju. Ne zadugo – 24. lipnja dogodio se novi i posljednji napad Britanaca na most, čime je on izbačen iz prometa do kraja rata (dakle ipak pitanje iz Kviskoteke vrijedi). Prilikom obnove pruge do Nam Toka, pedesetih godina, pomoću japanskih reparacija izgrađena su središnja dva čelična luka oštećena u napadu. Most otada stoji, dok je njegov drveni sudrug uklonjen.
Naš je izlet ovdje gotov, kombi koji se u međuvremenu pojavio razvest će nas po našim smještajima, a ja imam večer za odmoriti se, pofriškati se i potom opušteno otići do grada na večeru. Ovaj puta idem u jedan restoran na koji sam slučajno naletio, izgleda dobro, hrana obećava, imaju raznolikijih specijaliteta za razliku od uobičajene sheme „pad thai – kari“. Prvo jedan šejk od paradajza, celera, limuna i mrkve da mi otvori apetit, zatim neka salata od prženih rezanaca, sojinih klica, cashew oraščića i đumbira s medom, pa potom neka piletina s rižom, povrćem i začinima u nečemu što liči na palačinku. Za desert su šnite manga u vrućem mlijeku s jajetom. I dok sam ja očekivao po jelovniku da će to jaje biti nešto poput šatoa, dobivam zapravo jaje na oko koje je dakle odozgo preliveno mlijekom i mangom. Okus u najbolju ruku čudan. Ali što je tu je, večera nije bila loša, a i uspio sam razlučiti koje je koje jelo, što je napredak u odnosu na prethodne večeri.
Boravkom u Kančanaburiju, tj. izletom do Hellfire Passa najviše sam se približio Hrvatskoj u zadnjih nekoliko mjeseci – praktički preko brda je Mijanmar, a to je već uz Indiju, a od Indije imate još samo Pakistan, Iran i Tursku, s tim da Bugarsku i Srbiju ne treba ni računati, to je tren oka – gotovo kao da sam došao do Šida. A sad se okrećem i nakon Bangkoka konačno krećem ozbiljno na jug, prema ekvatoru, dosta je više bilo te sjeverne polutke, 36 godina sam već na njoj. Bit ću još oko mjesec dana, istina, ali vrijeme je za zaokret kursa koji pratim od Ho Chi Minha. Rekao bih da me zovu topli krajevi, ali na 40 stupnjeva koliko je sada ovdje mislim da ću se ograničiti samo na „južniji krajevi“ – Rossov ledeni šelf, otočje Kerguelen i sl.

komentiraj (0) * ispiši * #

Pruga smrti

petak , 25.09.2015.

Iz Kančanaburija postoje tri vlaka dnevno do Nam Toka. Onaj prvi jutarnji je najbolji ako želite imati dovoljno vremena za sve obići, ali polazi oko pola 7 ujutro, što je meni prerano. Pikirao sam zato onaj u pola 11, treba mu oko 2 sata, tamo sam oko pola 1, pa odem do Hellfire Passa, usput još pogledam i obližnji vodopad… Poprilično sam se žurio da na vrijeme stignem do kolodvora, da bi me tamo dočekala obavijest da vlak kasni 50 minuta. Divota. Nisam stigao ni doručkovati, pa sam zato kupio neki junk food na kolodvoru, čips i kekse. I zeleni čaj s aromom dinje. Ono što je u Iranu bezalkoholna piva – poligon za isprobavanje kojekakvih okusnih ekshibicija – to su u Kini i Indokini napitci na bazi zelenog čaja. Ovdje ga imaju i od krizanteme, od svih mogućih voća uključivo i murvu, s kolagenom…
Vlak kasni točno po voznom redu, dolazi već s 4 vagona, a u Kačanaburiju dodaju još 4 muzejska, s drvenim klupama. Svi su ti vagoni prazni i ne mogu vjerovati svojoj sreći, budući da su, kad sam ušao u vagone iz Bangkoka, sva sjedala s lijeve, atraktivnije strane već bila popunjena. No ni ovdje oduševljenje ne traje predugo. Vlak naime nakon kolodvora Kančanaburi još staje na stajalištu „Most na rijeci Kwai“, neposredno prije dotičnoga, i tu se ukrcava gomila turista, svi u istim majicama, što znači da su organizirana grupa. Prvo mislim da su Japanci, ali ipak čujem da govore kineski. A i logično, sumnjam baš da Japanci dolaze na ovo mjesto gdje sve odzvanja sjećanjima na njihova zvjerstva u Drugom svjetskom ratu.
Dok vlak vozi prema Nam Toku, ispričat ću ukratko priču o Burmanskoj željeznici, odnosno o Pruzi smrti, kako su ju zvali. Nakon što su Japanci tijekom 1942. počeli potiskivati Britance iz Burme (s konačnim ciljem dolaska do Indije) pojavio se problem opskrbe njihovih snaga. Naime, jedini je pristup bio onaj morski, dugačak preko 3000 km, uokolo Malajskoga poluotoka, gdje su vrebale brojne neprijateljske podmornice. Stoga su se odlučili sagraditi prugu dugačku 415 km, od Ban Ponga u Tajlandu do Thanbjuzajata u Burmi. Istu su prugu svojedobno razmatrali i Britanci, no odustali su zbog prezahtjevnog terena (brdovito, džungla, mnoštvo mostova i usjeka…). No Japancima je gorjelo pod petama, željeli su Burmu, te su se odlučili upravo za tu, najkraću trasu. Iako su inženjeri predviđali da bi za izgradnju pruge na takvom terenu trebalo oko 5 godina, Japanci su ju odlučili sagraditi za 15-ak mjeseci. Za to su imali na raspolaganju mnogobrojnu besplatnu radnu snagu (ratne zarobljenike, oko 60 000 njih), ali i najamne radnike iz susjednih zemalja, nazvane romusha (nekih 250 000). No nisu baš imali mehanizaciju – čitav se rad odvijao ručno, krampovima i čekićima, uz rijetku upotrebu eksploziva za miniranje. Izgradnja je započela 15. rujna 1942. u Burmi, a dva mjeseca kasnije i u Tajlandu. Tračnice i pragovi za prugu dopremani su s rastavljenih pruga po Malaji i Nizozemskoj Istočnoj Indiji. Uvjeti rada bili su strašni – vrućina, pa zatim monsunske kiše, kukci, blato, tropske bolesti… Sva odjeća koju su radnici imali ubrzo je istrunula u vlazi i habanju. Novu odjeću, a posebno obuću, bilo je teško nabaviti, pa su radnici često bili goli i bosi. Izbijale su epidemije dizenterije i kolere, avitaminoznih bolesti poput beriberija i pelagre, uz naravno malariju i denga groznicu. Neke su jedinice, npr. nizozemska, bile bolje pripremljene, imajući liječnike vične liječenju tropskih bolesti, tako da je kod njih smrtnost bila manja. Najgore stanje bilo je kod azijskih najamnih radnika, koji uopće nisu imali liječnike u svojim redovima. Dio njih Japanci su namamili pričama o dobroj plaći i stambenom zbrinjavanju, pa su sa sobom poveli i svoje obitelji. No kako ih se nije javilo dovoljno, Japanci su nakraju pribjegli prisilnom odvođenju lokalnog stanovništva iz Malaje, Tajlanda, Burme… Tijekom izgradnje pruge poginulo je ili umrlo oko 90 000 azijskih najamnih radnika i oko 16 000 zarobljenika. To je oko 255 ljudi po kilometru pruge, tj. po jedan život za svaka 4 metra. Kako je vrijeme odmicalo, a priprema terena išla sporije od gradnje pruge, Japanci su uveli rad u dvjema dvanaestosatnim smjenama, noću pod svjetlom baklji (tzv. Speedo, nazvan po uzvicima kojima su Japanci davali tempo radnicima). Upravo je takav rad jednom zloglasnom usjeku donio nadimak Hellfire Pass (Usjek paklene vatre), budući da je noćni rad, uz neumorno krampanje i čekićanje pod svjetlom baklji, radnicima ocrtavao na što bi mogao ličiti pakao. Unatoč jezivim uvjetima i svakodnevnom suočavanju sa smrću, vojnici nisu gubili duh. Mnogi su nadahnuće pronalazili u prekrasnom krajoliku koji ih je okruživao. Neki su ga čak i slikali, koristeći četke od ljudske kose, boje od krvi i biljnih sokova, te toaletni papir kao podlogu. Vojnici su međusobno organizirali dnevna natjecanja tko će zbog proljeva morati više puta ići na WC, a pobjednik je dobivao cigaretu. Tijekom rada često se pjevalo, napravili su si i kazalište sjenki…
Na trasi se nalazi 600-tinjak mostova, od kojih je najpoznatiji onaj u Kančanaburiju, jedan od rijetkih željeznih. Ostali su uglavnom izgrađeni od drvenih konstrukcija. Jedan od takvih mostova zbog svojih je čestih rušenja dobio nadimak „Snop karata“. Budući da je bio u zavoju, konstrukcija bi se iskrivila i popustila i tako tri puta. Japanci nisu nikako uspjeli tehnički izvesti takav most, pa su na kraju uskočili inženjeri među zarobljenicima, što je bio primjer svojevrsnog stockholmskog sindroma – čak i ako su ju prisilno gradili, zarobljenici su svejedno imali želju tu prugu izgraditi i bilo im je stalo do toga da ne propadne. To je uostalom i dilema koju u filmu izražava pukovnik Nicholson, kojega je maestralno odglumio Alec Guinness – unatoč svijesti da će most koristiti njihovim neprijateljima, treba li ga sabotirati ili izgraditi najbolje što znaju. Nicholson u finišu odlučuje svojim životom braniti taj most, da bi doista uslijed toga izgubio život, a tom prilikom vrlo filmski osobno uništio most.
Pruga je naposljetku završena i prije roka – 17. listopada 1943. graditeljske su se skupine srele južno od Prijevoja triju pagoda, što je ime graničnoga prijelaza između Tajlanda i Burme. Otkada je pruga izgrađena pa do kraja rata ukupno je njom provezeno 500 000 tona tereta, kao i dvije japanske divizije. U ekonomskom smislu, bila je promašaj. Sâm čin prisilne izgradnje pruge kasnije je okarakteriziran kao japanski ratni zločin, a potpukovnik Hiroshi Abe, pod čijom je ingerencijom umrlo preko 3000 britanskih vojnika, osuđen je na smrt. Kazna mu je kasnije preinačena u 15 godina zatvora i danas je još živ i slobodan. Nakon rata pruga je bila pod britanskom upravom, no Britanci su povadili prugu s burmanske strane, iz straha da bi ju mogli iskoristiti separatisti iz naroda Karen (inače, narodu Karen pripada i pleme Kajan Lahvi, a to su vam oni čije žene nose mjedene prstenove oko vrata), dok su dio na teritoriju Tajlanda prodali Tajlandskim državnim željeznicama. Tajlanđani su prugu obnovili sredinom pedesetih i otvorili je do Nam Toka, dok je dalje također izvađena. Kako se intenziviraju pregovori o željezničkom povezivanju zemalja jugoistočne Azije, tako se govori i o ponovnoj izgradnji ove pruge, no vjerojatno bi se trasa mijenjala, zbog nepovoljne konfiguracije stare pruge.
Nakon malo preko 2 sata vožnje stižemo u Nam Tok. Ime mjesta znači „vodopad“ budući da se u blizini nalazi vodopad Sai Jok Noi. Inače, nam tok je i ime jela iz tajske i laoske kuhinje, koje je zapravo mesna salata, često prelivena goveđom ili svinjskom krvlju (zato „vodopad“). Jutros sam u Kančanaburiju vidio da postoji i čips s tim okusom, pa sam ga uzeo – čips s okusom nam toka na putu za Nam Tok. Odnosno, čekajući vlak za Nam Tok, budući da sam prije ja slistio čips nego se g. Vlak udostojao pojaviti.
Nam Tok je neugledno mjesto, tipično tajlandsko brdsko selo, a ja kroz njega trebam proći do glavne ceste odakle autobusi svakih pola sata idu do 25 km udaljenog Hellfire Passa. Taman dok hodam prema cesti uočavam autobus kako se zaustavlja na stajalištu. Ako potrčim, možda bih ga mogao i stići ako se jako potrudim. No s obzirom na vrućinu, natikače i fotoaparat nastavljam svojim tempom, nije bed, pričekat ću idući. Dolazim do stanice, tamo je neki tip koji mi kaže stvar koju već znam – načelno bus ide svakih pola sata, ali zna se dogoditi i da jedan zakasni, pa drugi dođe po redu, tako da nema ničega po sat vremena, a onda dođu dva zaredom. Istovremeno, on mi nudi prijevoz motociklom do Hellfire Passa, to je kojih 25-30 km. Dakle, tu smo. Cijena? 150 bahta. Za jedan smjer? Da.
Hm, motocikl mi sigurno špara vrijeme, tako da mogu stići tamo brže nego busom, čak i da ovoga časa dođe bus. Trenutno je već 2.20, malo sam naknap s vremenom, jer ovi – a to ću tek kasnije doznati – rade do 4. Zadnji bus za Kančanaburi je u 5. Jedina prednost na strani busa je cijena. Odlazim malo do obližnjeg 7 Elevena kako bih porazmislio o svemu. Pa 150 bahta, to je 30 kn, to je prilično povoljna cijena za 30-ak km. Kad se vratim, sjedam opet na klupicu kako bih pojeo i popio ono što imam. Evo opet tipa, malo razgovaramo, sada nudi 120 bahta. Veličanstveno, ja se ni ne cjenkam, a cijena već pada. Prihvaćam. Nažalost vožnja je bez kacige (jedna stvar koju u čitavom prometnom kaosu indokineskih gradova gotovo svi poštuju – prolazi se kroz crveno, vozi u suprotnom smjeru, ali nošenje kacige se poštuje), no s obzirom na što inače te kacige liče mislim si jesam li stvarno sada u većoj opasnosti nego kad ju imam na glavi.
U muzejski centar kod Hellfire Passa stižem malo prije 3 sata. Uzimam audio vodič (sve je besplatno, odnosno možete ostaviti donaciju), upozoravaju me da rade do 4, ja sam uvjeren da ću sve to stići, ali neću, budući da je čitava ruta u jednom smjeru duga nekih 2,5 km. Spuštam se niz bambusovu šumu, slušajući svjedočanstva preživjelih zarobljenika koji su radili na izgradnji pruge. Hrana im je bila mršava porcija riže (zanimljivo, mnogi kažu da su nakon toga zavoljeli rižu, iako bih očekivao upravo suprotno), a Japanci (i njima podređeni čuvari Korejci, koji su bili tek rang iznad zarobljenika, ali su baš zato bili izuzetno okrutni) nisu prezali od maštovitih metoda mučenja, kao što je npr. stajanje mirno s držanjem velikog kamena (ili alatke) iznad glave. Tko nije mogao, premlatili bi ga bambusovim štapovima. Hellfire Pass službeno se zove Usjek Konyu, a riječ je o najvećem usjeku na trasi pruge. Konfiguracija terena je bila takva da se tu komotno mogao sagraditi i tunel, no kako se Japancima žurilo – a tunel se može graditi samo s dvije strane, dok se usjek probija čitavom dužinom – pristupilo se izgradnji usjeka. Radilo se u 18-satnim smjenama, tijekom šest tjedana. Usjek se sastoji od dvije dionice – prva je duga 73 i duboka 25 metara, a druga duga 450 i duboka 8 metara. Muzejska staza vodi dijelom pruge kroz usjek, do male čistine gdje se danas nalazi nekoliko spomen-obilježja. Zatim se nastavlja još oko 2 km sve do jednog od napuštenih radničkih logora (Japanci su inače pazili da različite jedinice nemaju međusobnih kontakata kako bi spriječili pobunu, a kako bi se jedan dio pruge sagradio, logor se rušio i pomicao na iduće mjesto), te malo iza njega do mosta zvanog Snop karata, tj. do mjesta na kojem je stajao. Toliko daleko nisam išao, budući da je već bilo blizu 4 sata, tako da sam zašpartao nazad prema ulazu. Inače, možda će se netko zapitati kako se lokalno stanovništvo odnosilo prema gradnji pruge i radnicima angažiranim na njoj. Prvo, bila je riječ o prilično zabačenom području, a čuvari su dobro pazili da ne bude kontakta s vanjskim svijetom (iako je bilo zarobljenika radioamatera koji su uspjeli sklepati nekakve primitivne i slabašne radioprijemnike). No neki su istaknutiji zarobljenici (npr. kirurg Ernest Edward „Weary“ Dunlop, koji je svojim radom bio najzaslužniji za očuvanje života mnogih australskih zarobljenika) uspjeli u uspostavi veza s lokalnim trgovcima iz Kančanaburija i okolice, te su tako uspjeli dobavljati robu za radnike (iako moram priznati da ne znam za što se to moglo mijenjati, s obzirom na opću oskudicu svega kod radnika – jedino ako nisu prodavali bambus).
Zbrzao sam Hellfire Pass, trebalo je ovamo doći jutarnjim vlakom, točno. Vraćam se do ceste i razmišljam koliko li ću sad čekati na bus… Oko 2 minute. Toliko je trebalo da se pojavi stara japanska šklopocija s podom od drvenih dasaka, s klupama prekrivenim skajem i kromiranom karoserijom. Nije baš kao pakistanski jingle bus, ali je sličan. U Kančanaburiju sam za oko sat i pol, odlazim zakratko u gostinjac kako bih dogovorio izlet sutradan, a onda ponovno krećem u grad, u onaj restoran koji sam pikirao prvu večer. Restoran služi isansku kuhinju. Isan je regija u sjeveroistočnom Tajlandu uz laosku granicu, gdje stanovništvo govori jezikom (ili dijalektom tajskoga) bliskim laoskomu, te ih u ostatku Tajlanda i zovu Laošanima (slično kako Azere u Iranu zovu Turcima). Restoran pomalo sliči na kubanske paladare, kao da ste ušetali u nečiju kuhinju, vode ga neke dvije ženske i izgleda dosta kaotično, jer jedna kuha (i to vani, pred restoranom), a druga je konobarica, ali usto je i socijalni leptirić pa više voli razgovarati s gostima nego uklanjati prazne tanjure sa stolova i slično. Kako imaju samo tri stola unutra i još jedan ili dva vani, kad sam došao na jedinom je slobodnom stolu bila hrpa prljavih tanjura od prethodnih gostiju. Nema veze, to je sve sekundarno ako je hrana dobra. Donose mi jelovnik i blok papira da si sâm napišem narudžbu. Potom, nakon 5 minuta čekanja, odlazim do konobarice koja vani razgovara s jednim od gostiju i kažem joj da bih naručio. Ona onda uviđa da me zaboravila, pa se ispričava. Nakon još 10 minuta mi dolazi reći da nema čaja koji sam naručio i želim li promijeniti narudžbu. OK, hrana ovdje mora biti STVARNO dobra, jer je ovo potpuno rasulo. Napokon stiže hrana, prvo naravno glavno jelo, kasnije mi donosi juhu. A ja sam naručio juhu od cimeta i lap, salatu od mljevenog mesa, sličnu nam toku, ali bez krvi. Riječ je inače o svojevrsnom nacionalnom jelu Laosa. Da stvar bude bolja, restoran je vegetarijanski, tako da je glavni sastojak tofu, tu su i neke gljive i povrće, primjećujem one baby kukuruziće… U juhi od cimeta je ista ta mješavina povrća, samo što nema tofua i malo je ljuća. Genijalno, u ova dva dana štogod da naručim, dobijem dva ista jela s neznatnim varijacijama. Barem je desert ukusan – ljepljiva riža s kakaom i narezanim bananama i mangom. Sve u svemu, ocjena je slaba trojka. Ne znam zašto ima toliko izvrsne ocjene na TripAdvisoru… Ili to možda više govori o drugim restoranima u Kančanaburiju?
Navečer sam dovoljno umoran da ne uspijevam ni dovršiti dnevnik, napravit ću to sutra tijekom izleta…

komentiraj (0) * ispiši * #

Gandža na buri

četvrtak , 24.09.2015.

Inače, sinoć sam doznao odličnu vijest: od 27. svibnja tekuće godine, državljanima Republike Hrvatske nije potrebna viza za ulazak u Republiku Timor-Leste! Time su moje muke oko broja stranica u putovnici okončane, budući da će mi trebati još samo jedna viza, ona indonezijska, a slobodnih stranica imam 5.
Iz Bangkoka za Kančanaburi voze dva vlaka dnevno, jutarnji malo prije 8 i popodnevni oko 2. Odlučio sam se otići na popodnevni, ionako taj prvi dan neću baš puno stići obilaziti uokolo po Kančanaburiju, a onda ne moram ujutro navrat nanos juriti na kolodvor. Uostalom, ovaj popodnevni stiže u pola 5, taman ću se fino smjestiti i otići u predvečernju šetnju da se zbližim s gradom. Vlak za Kančanaburi ne polazi s glavnog bangkoškog kolodvora, već s kolodvora Thonburi, na desnoj obali Čao Phraje. Kako sam ovaj puta s prtljagom, odlučio sam se za taksi. I naletio na vozača koji tvrdi da mu taksimetar ne radi. Vjerojatno mulja, ali vidio sam da mu na taksimetru stoji pečat, ne znam zašto. Spomenuo je neki „accident“. Ako mu je taksimetar zapečaćen, smije li uopće voziti? Kakogod, rekao je da će me vožnja do Thonburija koštati 100 bahta, iako bi realnija cijena bila 60-ak, kada pogledam udaljenost. Srećom, čini se da trošim manje nego što sam namjeravao, tako da takve egzibicije mogu proći. Iako vlak po voznom redu vozi samo pola sata dulje od onoga za Ajutthaju, ovdje ćete za vožnju u trećem razredu dati 100 bahta. Očito je to cijena za turiste koji ovom prugom putuju prema Kančanaburiju i atrakcijama nakon njega. Vlak vozi sve do seoca Nam Tok, dva sata vožnje nakon Kančanaburija. Pruga kojom ide nekoć se nastavljala sve do Mijanmara, a njena izgradnja tijekom Drugog svjetskog rata, pogotovo u dijelu nakon Kančanaburija, koštala je oko 100 000 ljudskih života, uslijed čega je prozvana Prugom smrti. O samoj ću pruzi govoriti sutra, dok se danas posvećujem onom pitomijem dijelu krajolika, ravnici središnjeg Tajlanda i rižinim poljima kroz koja vlak klizi. Sve dok nakon oko sat vremena ne dođe u jedini veći grad između Bangkoka i Kančanaburija, Nakhon Pathom. Pa tamo stoji sat vremena, naizgled bez razloga. Nije u pitanju bilo čak ni križanje (dalje je pruga jednokolosiječna), nego tko zna što. Napokon krećemo, dok se u daljini, nad Kančanaburijem, već opako mrači olovnosivim oblacima. Potom u još jednom usputnom mjestu stojimo kojih 20-ak minuta, čekajući križanje, taman da se u međuvremenu nebo počne sastavljati sa zemljom. I za kraj, nakon što smo već pristigli s oko sat i pol zakašnjenja, čekamo par minuta na ulaznom signalu kančanaburijskog kolodvora. Srećom se u međuvremenu barem kiša ispadala, tako da mogu otpješačiti do svoga smještaja. Koji nije baš blizu, oko 2 km hoda od kolodvora. Riječ je i opet o obiteljskom gostinjcu, s kojih desetak soba, neke su s kupaonicom, neke nisu, ja sam uzeo jednu bez, pa ovisim o zajedničkoj kupaonici. A tamo iznenađenje. Kada sam krenuo na WC – nema kotlića. Čuo sam već priče o takvim kombinacijama u jugoistočnoj Aziji, imate veliku kacu iz koje odgrabljujete vodu i njome ispirete WC. Na taj se način valjda ne razbacuje vodom, jer uvijek vidite koliko je još ima na raspolaganju pa možete kojiput i propustiti ispiranje ako je vode malo, a sezona sušna… Topli se tuš naplaćuje 20 bahta, hladni je besplatan. Inače, još jedna stvar s kojom sam se prvi puta susreo u ovim zemljama je njihov poseban sistem protočnih bojlera, koji nisu spojeni na običnu pipu (tj. miješalicu), već imaju crijevo koje direktno izlazi iz njih i neovisno je o pipi (ima vlastiti ventil). Ovaj ovdje je dovoljno sofisticiran da pokazuje temperaturu vode koja izlazi iz njega. Napokon mogu dobiti odgovor koji me uvijek mučio – na kojoj se temperaturi vode meni ugodno tuširati. Znate moje muke s hladnom morskom i riječnom vodom, s hladnim tušem, s idealnom temperaturom mora od preko 30… Za tuširanje mi je dakle dovoljan 41 stupanj da mi bude ugodno. Barem u ovoj toploj klimi, možda bih se u zimskim mjesecima u Švedskoj morao i malo više zagrijati.
Nakon tuširanja čujem da je opet počela kiša. No srećom prestaje nakon pola sata, tako da mogu na večeru. Kako je moj smještaj daleko od svega (Kančanaburi je dosta razvučen grad), do jednog od restorana koji sam izdvojio kao vrijedan pažnje imam oko 2 km hoda. Kančanaburi danas ima preko 30 000 stanovnika i središte je provincije. Grad je osnovan kao obrambeno uporište u slučaju napada Burmanaca i bio bi ostao zabačeni i nezanimljivi provincijalni gradić da se nije dogodio Drugi svjetski rat i japanska okupacija Tajlanda, te odluka o izgradnji željezničke pruge za Burmu. Jedan od najvažnijih objekata na cijeloj trasi bio je most preko rijeke Mae Klong, sjeverozapadno od Kančanaburija. Rijeka Mae Klong malo niže s desne strane prima pritoku Khwae (čije ime doslovce znači „pritoka“), a pruga nakon prelaska Mae Klonga slijedi daljnji uzvodni tok Khwaea. Iz tog je razloga roman Pierrea Boullea i po njemu kasnije snimljen film Davida Leana pogrešno nazvan Most na rijeci Kwai, a kako su turisti bili uvjereni da je Mae Klong zapravo Khwae, tajlandske su se vlasti dosjetile jadu i 1960-ih gornji dio toka Mae Klonga preimenovale u Khwae Jai (Velika pritoka), a izvorni Khwae u Khwae Noi (Mala pritoka). Nizvodni nastavak toka i dalje se zove Mae Klong. Zanimljiv utjecaj kulture na onomastiku. Rečeni most gradile su tisuće ratnih zarobljenika, Britanaca, Nizozemaca i Australaca, a pred kraj rata rušili su ga također Britanci, bombama. Više-manje sve zanimljivo međunarodnim turistima koji dolaze u Kančanaburi (a ime se na tajskom doista izgovara kao Gandžanaburi – čest sufiks –buri je naravno sanskrtska riječ pura, tj. „grad“) vezano je uz događaje u Drugom svjetskom ratu. Osim mosta, tu je i nekoliko vojnih grobalja, muzej posvećen Pruzi smrti, kao i ratu u Indokini općenito. Domaće će turiste još zanimati i nekoliko watova. Okolica Kančanaburija također krije mnoštvo lokacija vrijednih posjeta, a nekima od njih ću se i pozabaviti ovih dana.
Restoran prema kojem sam se uputio je zatvoren (već je skoro 9 sati, a u Tajlandu se sve ranije zatvara), tako da imam i plan B, a taj je jedan restoran preko rijeke. Tako ću prijeći rijeku Khwae Jai i prije nego sam mislio. I taj je restoran zatvoren, ali plan C bogme nemam (moji planovi nisu hepatitis), pa se vraćam pokunjeno natrag na lijevu obalu, vidio sam par drugih otvorenih restorana, morao bi mi barem jedan leći. Odabirem neki nasumični, s velikom terasom, kuhinja je tajlandska, došlo je vrijeme da se i s tim uhvatim ukoštac. Uzimam juhu od piletine s kokosom (kokoš i kokos), a potom zeleni kari s rižom. S obzirom da vam u ovim zemljama hranu ne donose po nekom gastronomskom redu sljedova, nego onako kako njima odgovara (pa ćete predjelo nerijetko dobiti na stol nakon glavnog jela), kada mi prvo donese rižu i nešto jušno, ja pomišljam da je to juha od kokosa. Počinjem jesti, tu ima dosta limunske trave (tvrda je i žilava za žvakanje, koristi se samo za aromu, poput lovorovog lista kod nas), piletine, neke gljive, paradajz, đumbir…ma čekaj, jesu li to oni meni ipak prvo donijeli kari, ako su mi donijeli i rižu? Izgleda da je tako. Ali ovo je poprilično blago, ni najmanje ljutine. Ne bunim se, samo nisam kari tako zamišljao. Potom dolazi druga zdjela, i ta ima u sebi nešto jušno, no ovo je ljuće, to mora biti kari… Jedino mi nije jasno zašto ima okus po kokosu. I tako, iako sam pojeo skoro sve, ja ni sada nisam siguran koje je bilo što. Tzv. ladyboy večera.
I dok se ja poprilično pustim ulicama Kančanaburija vraćam na počinak u hostel, vrijeme je da vam predstavim i osobu koja vlada ovom državom već preko 69 godina. Rama IX., kako sam već spomenuo, najdulji je svjetski aktivni vladar, a ujedno je i jedini svjetski monarh rođen u Americi. Bhumibol Aduljadedž (izgovara se otprilike kao Phumiphon Adunjadet – naime, tajski jezik ima ograničen broj fonema na koje riječ može završavati, pa ako završava drugačije, kao u slučaju kraljeva imena koje je sanskrtskog porijekla, onda dolazi do zamjene fonema njima sličnima, ili barem onime što Tajlanđani smatraju sličnim; to je objašnjenje zašto će vam često u engleskoj množini na kraju reći –t – to im je najbliže glasu s; isto bi vam tako onda trebalo biti jasno što znači rečenica „Ju go baj bat?“) rođen je 5. prosinca 1927. u Cambridgeu u Massachusettsu, gdje je njegov otac Mahidol Aduljadedž studirao javno zdravstvo na Harvardu. Bhumibol je bio najmlađe od troje djece, imao je stariju sestru Galjani Vadhanu i brata Anandu Mahidola. 1928. obitelj se vratila u Sijam, no već 1929. njegov otac umire u dobi od samo 37 godina, zbog otkazivanja bubrega. 1933. majka odvodi cijelu obitelj u Lausanne u Švicarskoj, gdje je Bhumibol započeo svoje obrazovanje. 1935. Bhumibolov stric, kralj Pradžadhipok (Rama VII.) abdicira, a kako nije imao djece, nasljedstvo prelazi na djecu njegova sina, tj. novim kraljem Ramom VIII. postaje Ananda, koji u to vrijeme ima 9 godina. Obitelj je međutim ostala u Švicarskoj, a Sijamom u to vrijeme vlada regentsko vijeće. Bhumibol je u međuvremenu maturirao, i to s francuskom književnošću, latinskim i grčkim kao glavnim predmetima, te je upisao prirodne znanosti na sveučilištu u Lausannei. No po završetku rata 1945. obitelj se vraća u Tajland. I tada se, 9. lipnja 1946., događa kontroverzna stvar. Ananda je pronađen mrtav u svojoj sobi, ubijen hicem iz puške. Postoje tri verzije što se dogodilo. Prva je ta da je Ananda slučajno upucao sâm sebe čisteći vlastito oružje, što se kasnije u istrazi pokazalo neplauzibilnim, s obzirom na balističke dokaze. Druga verzija, prema kojoj se i postupilo, bila je da su Anandu ubila dvojica paževa, u dosluhu s kraljevim tajnikom. Sva trojica su osuđeni na smrt, iako Bhumibol danas smatra da su bili nevini. Treća verzija je i najkontroverznija, budući da smatra da je Anandu ubio Bhumibol, vjerojatno slučajno (obojica su inače bili oružni entuzijasti). S obzirom na status koji kralj ima u Tajlandu (polubožanski, još i danas), kao i na lčse majesté, zakon kojim se brani kritiziranje kralja, kraljevske obitelji ili institucije monarhije (zbog kojeg možete završiti u višegodišnjem zatvoru), takav bi zaključak bio strahovit udarac za prestiž monarhije, tako da je on odbačen u startu.
Bhumibol je postao novim kraljem, ali se ubrzo vratio u Švicarsku. Iako se zanimao za prirodne znanosti i tehniku (inače je i danas zagriženi amaterski fotograf) odlučio je upisati političke znanosti i pravo, kako bi se pripremio za državničke obaveze. Za to vrijeme Tajlandom je kao regent vladao njegov stric Rangsit, koji je odobrio vojni udar 1947. te potpisao novi ustav 1949., kojim su kralju vraćene neke ovlasti kojih se morao odreći prvim ustavom iz 1932. Bhumibol je, boraveći u Švicarskoj, često posjećivao Pariz, te je tamo upoznao kćer tajlandskoga veleposlanika u Francuskoj, Sirikit Kitijakaru, 5 godina mlađu od njega. 4. listopada 1948. kralj je doživio prometnu nesreću čačićevskog tipa, kada se svojim automobilom zabio u stražnji dio kamiona na cesti između Lausanne i Ženeve. No on je u tom sudaru izvukao deblji kraj, budući da je ozlijedio leđa i trajno izgubio vid na desnom oku (danas ima stakleno oko). Dok je ležao u bolnici posjećivala ga je Sirikit, koju je njegova majka nagovorila da se preseli u Lausanne, kako bi ju Bhumibol mogao bolje upoznati. Par se zaručio u ljeto 1949., a vjenčali su se 28. lipnja 1950., tjedan dana prije njegove službene krunidbe. Imaju četvero djece. Najstarija je princeza Ubolratana Radžakanja, koja se udala za pučanina i američkog državljanina, te se odrekla titule kraljevskog visočanstva. U međuvremenu se i rastala. Maha Vadžiralongkorn jedini je sin i aktualni prestolonasljednik, iza sebe ima tri braka. Na njega ću se još vratiti. Princeza Maha Čakri Sirindkorn nije udana, a najmlađa je princeza Čulabhorn Valailak, također rastavljena. Dakle, dok su roditelji već dogurali do 65. godišnjice braka, djeci baš ne ide.
Kada mu je 1956. umrla baka, Bhumibol se zaredio na 15 dana (uobičajena praksa za budističke muškarce u Tajlandu prilikom smrti starijeg člana obitelji – većina Tajlanđana provela je barem jedno razdoblje života u redovništvu u watu), a za to je vrijeme državom vladala Sirikit. Iako je njegova uloga bila prvenstveno ceremonijalna, za vrijeme vojne hunte maršala Sarita Dhanaradžate kralju su vraćene mnoge ovlasti iz doba prije ustavne revolucije 1932., kao i tadašnji običaji. Tako je opet uvedena obaveza padanja ničice pred kraljem tijekom audijencija, kraljev rođendan je postao nacionalni praznik i sl. No kralj se rijetko uplitao u politiku – značajan izuzetak je kriza iz 1992., kada su sukobi dviju suprotstavljenih vojnih frakcija umalo doveli do građanskog rata. Kralj je tada vođe obiju frakcija pozvao u audijenciju te ih natjerao na miran prekid sukoba. 2003. odao je priznanje Šinavatrinom Ratu protiv droge, smatrajući ga dobrom idejom. Njegova uloga u krizama 2006. i 2008. nije sasvim jasna, kao što nije posve jasan ni njegov odnos sa Šinavatrom. Narod kralja duboko štuje i smatra ga dobroćudnim i apolitičnim, no Paul Handley u biografiji (naravno zabranjenoj u Tajlandu) pod imenom Kralj se nikada ne smije iznosi jednu drugu kraljevu stranu, onu nemilosrdnog autokrata koji je zakulisno itekako upleten u politiku. Kralj je inače 2005. pozvao na ukidanje zakona lčse majesté, tvrdeći da nije u redu da je izuzet od kritike i da bi trebao biti jednako prosuđivan kao i drugi. Ta je inicijativa stvarno dovela do otvorenih kritika na njegov račun, nakon čega su uslijedila nova uhićenja i suđenja radi povrede zakona (malo me to podsjeća na Maovu kampanju „Neka cvjeta stotinu cvjetova“, kada je takva kampanja samo bila mamac da se izdvoje i kazne neprijatelji vlasti – no za razliku od Maa, ovdje su uhićenja provođena zbog pravnog sustava koji se pravio većim katolikom od pape).
Privatno, Bhumibol se bavi fotografijom, slikanjem, pisanjem i sviranjem (svira džez-saksofon, a ponešto i sklada). U mladosti se bavio i jedrenjem, nastupivši čak i na Jugoistočnoazijskim igrama. Također se bavio brodogradnjom i tehničkim izumima (ima čak i nekoliko registriranih patenata). Zdravlje ga zadnjih godina baš ne služi i rijetko se pojavljuje u javnosti. Trebao bi ga naslijediti jedini sin, no on baš nije najprikladnija osoba za takav položaj. No o njemu u nekom od idućih nastavaka…

komentiraj (0) * ispiši * #

(Ne)pokoriva

srijeda , 23.09.2015.

Budući da sam veći dio jutra posvetio pisanju, na kolodvor sam krenuo oko 11 sati. Jednodnevni izlet u Ajutthaju tako se pomalo pretvarao u poludnevni izlet, iako mi je Ting svojedobno rekla da bih si trebao uzeti dva dana za razgledati ju u miru. No mislim da se ovdje mogu složiti sa Scottom, Australcem iz Esfahana – nakon Angkora postao sam pomalo razmažen i hramovi bi morali biti doista spektakularni da zadrže moju pažnju dva dana. Po slikama mi nisu izgledali takvi. Uostalom, ako unajmim bicikl time ću uvelike skratiti vrijeme. Samo da bude sreće s vremenom. Najavljivali su kišu popodne, a i jutro je bilo oblačno…
Na kolodvoru kupujem kartu za treći razred do Ajutthaje. Cijena je kikirikičnih 15 bahta. 3 kn za 2 sata vožnje! U Hrvatskoj ćete kartu od zagrebačkog Glavnog kolodvora do Maksimira platiti dva ili čak tri puta više od toga. Inače, tajlandski treći razred podsjeća na naš drugi razred – tvrde klupe presvučene skajem, nema klime (osim par ventilatora na stropu), a prozori se mogu otvoriti do kraja (zapravo ni nemaju stakla, nego samo neke metalne šalaporke koje se po potrebi zatvore). Kroz vagon stalno prolaze prodavači osvježavajućih pića, voća, obroka od riže… Tajlandska je željeznička mreža poprilično razgranata, kolodvor u Bangkoku je vrlo impresivna zgrada, a i vlak vozi dosta brzo s obzirom na metarski kolosijek, jedino često staje. Mreža nije elektrificirana. Inače, pruga Bangkok – Ajutthaja bila je prva izgrađena pruga u zemlji, još 1892. Zanimljivo je da je kolosijek isprva bio standardne širine (1435 mm), a potom je prebačen na metarski. Ukupna duljina mreže je 4043 km, povezana je s Malezijom i Laosom (doduše, samo most preko Mekonga u Vientiane – Kinezi sada grade prugu kroz Laos koja bi se mogla povezati s Tajlandom). Veza s Kambodžom postoji, ali vlakovi ne prometuju, dok je čuvena Burmanska pruga (Pruga smrti) danas ukinuta, osim dionice do Nam Toka.
U Ajutthaju stižem oko pola 2. Grad se danas službeno zove Phra Nakhon Si Ajutthaja, pri čemu su phra (kmerski preah) i si (sanskrtski šri) honorifične titule, a nakhon znači jednostavno „grad“ (skr. nagar). Ajutthaja (Ajodhja) je inače ime Raminog rodnog grada u Indiji, a prevodi se otprilike kao „nepokoriva“. Danas ima oko 55 000 stanovnika, a početkom 18. st. brojao ih je oko milijun. Smještena je na poprilično velikom otoku oko kojega kruže rukavci Čao Phraje i još nekoliko manjih rječica. Grad je 1350. osnovao kralj U Thong, bježeći pred epidemijom boginja iz obližnjeg Lop Burija, te ga proglasio prijestolnicom čitavog Sijama. U 16. i 17. st. bio je to jedan od najvećih gradova svijeta, a mnogi su njegovu slavu i raskoš uspoređivali s Parizom Luja XIV., koji je imao čvrste veze s kraljem Naraijem. Trgovci iz Europe i Azije obitavali su u gradu, gradeći čak i svoje posebne četvrti, čiji su tragovi ponekad još vidljivi (recimo, nizozemska ili portugalska četvrt). Unatoč prosperitetu, Ajutthajsko kraljevstvo je vodilo teške borbe s Burmancima koji su u nekoliko navrata napadali i zauzimali grad, pa potom bivali iz njega potisnuti, sve dok 1767. nije došlo do konačnog razaranja grada i seobe prijestolnice u Thon Buri. Burmansko osvajanje je ostavilo pustoš, budući da je grad spaljen, a pritom su stradale knjižnice i arhivi, mnogi su zlatni kipovi pretopljeni, slike uništene… Burmanci su gradom vladali svega nekoliko mjeseci, jer su se bili prisiljeni povući zbog napada Kineza na njihovu prijestolnicu. Novi grad izgrađen je malo istočnije od ruševnih palača i hramova, iako je danas svojim širenjem opet zahvatio i to područje. One zgrade koje su preživjele burmansko razaranje kasnije su nestale zahvaljujući odredbi kralja Rame I. da se njihove cigle upotrijebe u izgradnji Rattanakosina, tj. Bangkoka. Preživjeli su jedino hramovi, a i oni u poprilično oštećenom izdanju, s brojnim naherenim stupama koje ponekad izgledaju kao da prkose zakonima fizike. Ostaci povijesne Ajutthaje danas su na listi svjetske baštine UNESCO-a.
Od kolodvora imam 20-ak minuta hoda preko modernog pješačkog mosta do ulice gdje se nalaze turističke agencije koje iznajmljuju bicikle za 40 bahta po danu. Pošteno je upeklo, dok unajmljujem bicikl jedna cura koja je sa svojim dečkom došla unajmiti motocikl snebiva se nad mojom izdržljivošću da po toj pripeci pedaliram uokolo. Srećom, vrijeme će se kasnije opet vratiti oblačnom, čak će i padati kiša, ali ne prejako. Ovaj puta imam priliku odabrati koji ću bicikl uzeti, pa se odlučujem za jedan s dovoljno visokim sjedalom koji čak ima i mjenjač, a i nije u pretjerano rasklimanom stanju, iako ću kasnije doznati da mu guma nije najpunija. Krećem na zapad, gdje se nalazi kompleks stare Ajutthaje. Prvi u redu obilaska je wat Mahathat (Hram velikih ostataka), gdje se nalazi najfotografiraniji motiv Ajutthaje – kamena glava Buddhina kipa zapela je među korijenjem stabla smokve daviteljice. Inače, čest je slučaj da su kod kipova glave otkinute i razbacane uokolo ili jednostavno nestale. To očito nije bila posljedica pukog vremenskog utjecaja, već je to izgleda rađeno namjerno. Zašto, nije mi jasno – ako su to radili Burmanci, oni su također budisti, prema tome uništavanje Buddhinih kipova i za njih je svetogrđe. Zanimljivo je da je za razliku od Angkora ovdje glavni građevni materijal cigla, čak i za hramove – tek su glavne pagode u hramovima sagrađene od kamena. Primjećuje se utjecaj kmerskog stila kod glavnih pagoda, dok su manje stupe građene u šrilančanskom zvonolikom stilu. Nema tragova modernijeg stila s repovima nagâ na rubovima krovićâ.
Odmah sjeverno, s druge strane glavne ceste, nalazi se wat Burana, u čiju je glavnu pagodu (prang) moguće i ući, naravno po uskim i strmim stepenicama. Unutra nema bogznašto za vidjeti, freske koje su prekrivale zidove odavno su izblijedjele, kipovi su odneseni ili uništeni… Dok se spuštam niz stepenice, ponovno sam „lady“. Srećom su ovdje barem ugradili rukohvate… Ulaz u hramove koji su ruševine se inače naplaćuje, dok je u one koji su i danas u funkciji besplatan. Ali naravno da se preporuča donacija. U mnogima od tih hramova imate više škrabica za donacije, a na svakoj piše za što je točno – za izobrazbu redovnika, za gradnju bolnice za ostarjele redovnike, za obnovu nekog olinjalog Buddhina kipa… Sve vrlo transparentno, barem dok vi ubacujete, ne znam presipavaju li kasnije amo-tamo.
Vozim dalje na zapad prolazeći i pored jednoga slona za jahanje. Mnogima je to fora, jahanje slona, baš su slatki, buci-buci…ali sâm postupak izgradnje slonova karaktera za postajanje radnom snagom – odnosno, bolje rečeno, razgradnje – izuzetno je mučan proces. Osoba koja upravlja slonom, njegov čovjek, da tako kažem, naziva se mahout, te on i slon praktički imaju cjeloživotni odnos. Mahout se još kao dječak zbližava sa slonićem te njih dvojca odrastaju zajedno. Slon je naravno divlja životinja i ima svoju ćud, koju mahout mora slomiti i pretvoriti ga u pitomi primjerak stoke. To uključuje mnogo fizičkog kažnjavanja, udaranja, vezivanja, izgladnjivanja…sve dok se moćna životinja ne pretvori u puku ljušturu bez vlastite volje, spremnu slijepo slijediti mahoutove naredbe. I to se točno vidi na slonovima – izgledaju umorno, bezvoljno, satrto. Spremni su satima prebacivati trupce, podnositi ljude koji im skaču po glavi ili leđima (mahout im doslovno sjedi na glavi prilikom jahanja)… Posljednjih godina osnovano je po Tajlandu nekoliko utočišta za slonove, u kojima se ove divne dobroćudne i moćne životinje pokušava osloboditi muke eksploatacije, naravno i to uz pomoć osviještenih mahouta – ali u ovdašnjoj kulturi slon je ono što je na Zapadu kamion, prijevozno sredstvo i dizalica, a ne živo biće s vlastitim željama i potrebama.
Svetište Phra Mongkhon Bophit u sebi sadrži 17 metara visoku brončanu skulpturu Buddhe. I ta je prošla svašta kroz povijest, do pedesetih godina zgrada svetišta je bila ruševina usred koje je stajao kip, izložen atmosferilijama, a onda je obnovljena. Začudo, kip je preživio Burmance, stradala je samo zgrada. Vjerojatno su bili prekratko u gradu da bi stigli poduzeti opsežnu radnju topljenja takve gromade. Vjernici, ali posebno turisti, ovdje imaju svojevrstan ritual proricanja, sličan kineskim kolačićima sreće. Dobijete plastičnu čašu s obrojčanim štapićima, otprilike duljine onih za mikado. Tresući čašu trebate postići da jedan od njih ispadne (samo jedan, ako ih je više postupak treba ponoviti). Kada ispadne, uzmete ga i odnesete tamo nekom službeniku koji vam na temelju broja na štapiću dadne odgovarajuću poruku koja bi trebala imati veze s vašom budućnošću.
Pored Phra Mongkhon Bophita nalazi se najveći i najveličanstveniji hram u Ajutthaji, wat Phra Si Sanphet (Sveti veličanstveni sveznajući), koji je poslužio i kao model za izgradnju wata Phra Kaeo u Bangkoku. U njemu se nekoć nalazila 64-tonska 16-metarska skulptura Buddhe, izrađena od bronce, ali prekrivena s oko 343 kg zlata. NJU su Burmanci istopili. Hram je inače bio privatni hram kraljevske obitelji i zato je vjerojatno najviše stradao u invaziji. Pedesetih godina obnovljena su tri središnja čedija (stupe), koji poput jarbola definiraju središnju liniju hrama. Oni su jedine građevine u cijelom hramu sagrađene od kamena. Odmah uz wat Phra Si Sanphet nalazila se kraljevska palača, koja je danas puki park s ponekom hrpicom cigala. Ostatak je u zidovima Rattaakosina. Zanimljivo je kako danas na svim arheološkim nalazištima u Ajutthaji nalazite jasna upozorenja kako se ne smiju pomicati i premještati cigle, čak ni radi fotografiranja.
Naoblačilo se, a i vrijeme me tjera dalje. Želim još vidjeti nadrealni wat Tha Ka Rong, koji izgleda kao križanac budističkog hrama, Disneylanda i prodavaonice jeftinog kineskog kiča. Uokolo hrama nalaze se neobične plastične figure žena, djece, kostura (!) koji svi rade wai (tradicionalni tajlandski pozdrav, koji se izvodi dlanova sklopljenih u ravnini prsiju, uz mali naklon, slično onomu kako to rade Japanci – i da, Tajlanđani to prakticiraju u svakodnevnom životu), a koji, ako neko vrijeme stojite pred njima, počnu emitirati neku snimljenu poruku. Tu su i voštane figure budističkih redovnika, zbirka Buddhinih kipova iz susjednih zemalja, kipovi pataka, slonova, bivola… Dalí bi bio oduševljen.
I tu otprilike završava moj obilazak Ajutthaje. Ima naravno još watova, mogla bi se ispuniti i ona Tingina dva dana, ali većina ih je poprilično arhitektonski slična, tako da je moj interes za njih zadovoljen. Sada treba otpedalirati natrag do agencije, oluja je na pomolu, već se i mrači, bit će to trka s vremenom… Trebalo mi je kojih 45 minuta da dođem do agencije da bih shvatio da je ona zatvorena. Zavezao sam bicikl lancem za ostale parkirane bicikle pred uredom, a potom ključ od lokota ubacio kroz jedan otvor na rolou kojim je prekriven izlog preko noći. Valjda će ga naći ujutro. Ovaj puta nisam pješačio preko mosta, nego sam se do željezničke stanice prevezao brodićem koji za 5 bahta vozi neumorno tijekom cijeloga dana, poput profesora Baltazara kada misli i misli i misli. Vlakovi iz Ajutthaje za Bangkok i obratno voze svakih pola sata, tako da nisam morao previše čekati, iako se u međuvremenu spustio pravi pljusak. Inače, žao mi je jedino da nisam još vidio Bang Pa In, kraljevsku palaču udaljenu kojih 10-ak km od Ajutthaje, koja je inače obnovljena u 19. st. za vrijeme kralja Rame V. Na području palače nalazi se i spomenik kraljici Sunandhi Kumariratani, jednoj od žena Rame V., koja se zajedno sa svojom kćeri utopila u Čao Phraji nakon što se prevrnuo čamac kojim su putovale, a nisu znale plivati. Iako se uokolo nalazilo mnoštvo ljudi, oni nisu smjeli ništa učiniti, budući da je u to vrijeme diranje kraljevske osobe značilo smrtnu kaznu, a na to je ljude eksplicitno upozorio jedan od dvorjana na drugom čamcu. Kada je kralj doznao za cijelu priču, dao je legalističkog dvorjanina baciti u zatvor, a apsurdni je zakon ukinut.
Iako sam u Bangkok stigao oko pola 9 navečer, začudilo me koliko je grad u to doba već miran. Osim u Kineskoj četvrti, kamo odlazim na večeru, i to u onaj restoran gdje sam bio s Ting i Samom. Ona patka je bila izvrsna. Usto uzimam još i kamenice s pečenim jajima, i zapravo mi je to jedini pošteni obrok danas, izuzev doručka, za koji sam također imao rižu s mesom. Treniram za indonezijski nasi goreng…
Kada izađem iz restorana već je skoro 10, grad je sada još pustiji, pješaka vrlo malo, povremeno mi put pretrči pokoji štakor, a ima i dosta beskućnika koji spavaju uz pločnike, u uvučenim nišama zgrada… Jedna dobra stvar prilikom bivanja beskućnikom u ovim zemljama jest da vam barem nikad nije hladno. I to je otprilike sve. Eto, u socijalističkom Vijetnamu nisam vidio nijednog beskućnika, ovdje ih je sve puno.
Moja šesta noć u Bangkoku. Bit će još jedna, po povratku iz Kančanaburija. Ova promjena plana puta pogurnula je Bangkok na drugo mjesto u duljini boravka. Neka, svidio mi se grad, možda je čak iza Istanbula i Hanoija na trećem mjestu top liste zasada…

komentiraj (0) * ispiši * #

Smaragdni i zlatni Buddha

utorak , 22.09.2015.

Danas se moram preseliti u drugi smještaj, budući da su ovi moji popunjeni. Rezervirao sam dvije noći u jednom obližnjem hostelu, smještenom malo južnije, u Rattanakosinu. No tamo ću navečer, budući da je prijava tek od 2 sata, ostavit ću stvari u starom smještaju i doći ih pokupiti navečer. Današnji plan uključuje obilazak Velike palače, nekadašnje kraljevske rezidencije. Riječ je o kompleksu udaljenom možda kilometar od moga smještaja, koji je bio sjedište tajlandskih kraljeva od 1782. do 1925. Danas se u dijelu kompleksa i dalje nalaze određeni državni uredi i službe, a manji je dio otvoren za posjetitelje. Kompleks Velike palače ukupno zauzima 218 400 m2, okružen je zidom, a glavni ulaz za turiste je sa sjeverne strane (što ja nisam znao, pa sam nepotrebno tabanao uokolo cijelog kompleksa). Budući da se unutra nalaze prostori povezani s kraljem, koji zahtijeva još veće počasti nego Buddha, nije moguće ući u hlačama duljine do koljena (što je u redu duljina za hramove), nego se moraju na ulazu unajmiti hlače. Unatoč velikoj cirkulaciji turista, gužve na ulazima ipak nema.
Velika je palača izgrađena odmah po dolasku Rame I. na vlast, i to kao niz drvenih građevina okruženih palisadom. No odmah nakon toga kralj je naredio postupnu zamjenu građevina s onima od kamena i cigle. Pritom se građevni materijal dovozio i iz razorene Ajutthaje, premda je postojala naredba da se ne smiju dirati cigle i kamenje iz hramova. Tako su danas u Ajutthaji još vidljivi tragovi hramova, ali kraljevskih zgrada i palača više nema. Jedan od najvažnijih dijelova unutar Velike palače, uz naravno samu kraljevu rezidenciju, jest i dvorska kapela, koja se godinama nadograđivala i mijenjala, no u sebi sadrži jedan od najvažnijih artefakata u Tajlandu – kipić Smaragdnog Buddhe. Riječ je o simboličkom zaštitniku Tajlanda, svega 66 cm visokom kipiću od zelenog žada (ne smaragda – smaragdni je samo zbog boje), odjevenom u zlatnu robicu, koja se mijenja triput godišnje – za vruću, kišnu i hladnu sezonu (ceremonija preoblačenja Smaragdnog Buddhe važan je događaj koji izvodi kralj osobno, a potom slijedi blagoslov svih prisutnih posvećenom vodom). Kipić potječe iz sjevernog Tajlanda, gdje je nađen u 15. st. Tijekom svoje se povijesti dosta selio, dugo je bio u Vientianeu u današnjem Laosu, sve dok 1779. budući kralj Rama I. (tada još samo general) nije osvojio Vientiane i prenio kipić u Thonburi i smjestio ga u wat Arun. Kada je postao kraljem prebacio ga je na drugu obalu, u posebno izgrađen wat, nazvan Phra Kaeo, gdje se i danas nalazi. Wat Phra Kaeo, osim središnje građevine u kojoj je smješten Smaragdni Buddha i u kojoj se obavljaju zaređivanja, obuhvaća i nekoliko manjih hramova i stupa, od kojih je najupečatljivija Zlatna stupa, sagrađena u 19. st. u šrilankanskom stilu. Čitav kompleks wata od ostatka je Velike palače odvojen posebnim zidom s čije se unutrašnje strane nalazi oko 2 km dug mural koji prikazuje priču iz Ramajane o otmici Ramine supruge i njegovoj potrazi za njom, te na kraju ubojstvu otmičara. Tu se nalazi i knjižnica (Phra Mondop), kao i model Angkor Wata. Naime, 1860. kralj Rama IV. naredio je 2000 svojih ljudi da rastave Angkor Wat (!) i prenesu ga u Bangkok (!!), kako bi pokazao da Sijam ima potpunu moć nad nekadašnjim Kmerskim kraljevstvom (bilo je to vrijeme kad su Francuzi pokušavali uspostaviti kontrolu nad Kambodžom). No ta akcija nije završila uspješno budući da se izaslanstvo: a) izgubilo, b) razboljelo u kambodžanskim džunglama, te c) bilo napadnuto od Kmera. Naposljetku je kao kompromis napravljen model Angkor Wata unutar wata Phra Kaeo. Rama IV. nije dočekao dovršetak izgradnje modela.
Nakon wata Phra Kaeo prelazim u Vanjsko dvorište, jedini dio palače (uz wat Phra Kaeo) koji je otvoren za posjetitelje. Ovdje se nalaze zgrade u kojima su bili kraljevski uredi i ministarstva, a danas su uglavnom muzeji. U nekoliko od njih su i prijestolne dvorane, koje se naravno ne smiju slikati. Tu je i palača Phra Tinang Čakri Maha Prasat, posljednje sjedište kraljeva u kompleksu Velike palače, sagrađena krajem 19, st. u eklektičkom stilu – zgrada je građena u stilu talijanske renesanse, ali krov ima tradicionalnu tajlandsku izvedbu. Mnogi su ju uspoređivali sa „zapadnjakinjom koja nosi tajlandski šešir“. Iz Vanjskog se dvorišta prvo nalazi Srednje dvorište, gdje su bile kraljevske rezidencije i ceremonijalne dvorane, a potom Unutrašnje dvorište koje je bilo rezervirano isključivo za kraljevski harem. Rama VI. bio je prvi kralj koji je odbio biti poligaman, a njegov nasljednik je i službeno zabranio takvu praksu (za razliku od vladarâ Kambodže i Vijetnama koji su, kako smo vidjeli, bili poligamni i sredinom 20. st.).
U kompleksu Velike palače još ću pogledati i Muzej kraljevske opreme i novčića, dijelom i zato što cijena karte uključuje i posebnu ulaznicu za to, iako se ne smije slikati raskoš koja tamo vlada. Inače, trenutni kralj (koji vlada iz palače Čitralada, sjeverno od Banglamphua) „težak“ je oko 30 milijardi dolara, te je od 2008. do 2013. bio najbogatiji svjetski monarh. Iako, striktno govoreći, tim bogatstvom ne raspolaže osobno on, već Ured za vlasništvo krune.
Pješice krećem kroz Kinesku četvrt do wata Traimit koji mi je promakao neki dan jer se zatvorio. Usput zastajem kupiti nešto za osvježenje u jednom 7 Elevenu i opažam piće od neobične kombinacije okusa: rajčica i jabuka. Kupujem ga iz kurioziteta, no čini se da je jabuka uspjela nadvladati, tako da je prilično ukusno (volim ja inače i sok od rajčice, ali ova kombinacija mi je u prvi mah zvučala odvratno). Inače, dok su Kinezi i Vijetnamci ludi za energetskim napitcima, u Tajlandu možete kupiti svu silu pića s dodatkom kolagena, Q10 i sličnih dodataka koji kod nas obično idu u kreme. Čak sam i probao jedan od tih sokova od jabuke s kolagenom, nije bio loš niti imao okus po hrskavici. :D
Wat Traimit je poznat po svom ogromnom kipu zlatnog Buddhe, visokom 3 metra i teškom 5,5 tona (kakva suprotnost Smaragdnom Buddhi!), koji potječe vjerojatno iz Sukhothaija, a kasnije je premješten u Ajutthaju. Kako bi ga se sačuvalo od osvajača, kip je bio prekriven oslikanim štukom s umetnutim komadićima obojanog stakla. 1801. kralj Rama I. naredio je da se Buddhini kipovi iz cijele zemlje prebace u Bangkok, pa je tako i ovaj kip, još uvijek pokriven, stigao ovamo. Prebacivan je nekoliko puta iz jednog hrama u drugi, sve dok 1955., prilikom jednog seljenja, nije došlo do nesreće – pukla je užad kojom su podizali kip, a on je pao na tlo i štukatura je na jednom mjestu pukla, a ukazalo se zlato ispod toga. Budući da je to bilo oko 2500 godina nakon Buddhine smrti, mnogi su taj događaj smatrali čudom. Inače, kip se može rastaviti u 9 dijelova, radi lakšeg transporta. Zlato od kojeg je napravljeno tijelo je 40%-tne čistoće, ono na licu 80%-tno, dok je kosa izrađena od 99%-tnog zlata. Ukupna vrijednost kipa je oko 250 milijuna dolara. Osim glavnog kipa, tu se nalazi i nekoliko manjih kipova, pred kojima se turisti slikaju – i apsolutno SVI oponašaju pozu tih kipova (jedan ima sklopljene ruke na prsima, drugi ima podignutu ruku s dlanom okrenutim prema van), što mi je, moram priznati, mnogo veće nepoštovanje i glupiranje od nošenja kape ili okretanja stopala prema Buddhi. Ili onih parola kako se Buddha ne smije staviti na majicu jer je to omalovažavanje, a ista ta parola je napisana na – suncobranu (vidio i slikao).
Mislio sam još otići i do hrama Eravan, ali kako on radi dokasna, otići ću tamo neku od još dvije večeri koje ću provesti u Bangkoku, a sada odlazim do MBK-a kako bih si uzeo jedan suši u međunarodnom food courtu. Za svega 200 bahta dobivam platu od 8 nigirija i 5 makija, te još miso juhu uz to. U Zagrebu to ne bi išlo ispod 100 kn, čini mi se. Ali je zato baklava ovdje vraški skupa, kako rekoh… Nakon ručka se vraćam brodom prema svom smještaju, usput još odlučujem navratiti na masažu kako bih vidio u čemu je razlika kmerske i tajske masaže, a i kako bih ubio još sat vremena koje imam. Naravno, prvo sam provjerio je li salon čedan. :D Ovaj puta je dvorana u kojoj se masaža odvija bez privatnosti, nekoliko madraca složenih na podu velike prostorije, ugodna opuštajuća glazba… Tajska je masaža grublja od kmerske, uključuje puno više istezanja i jakih pritisaka, i to uglavnom konstantnih pritisaka, nema trljajućih pokreta. U nekim elementima mi pomalo čak liči i na kiropraktičarski tretman, što mi ukazuje na poražavajuću činjenicu koliko mi je tijelo izgubilo na gipkosti. U davnim danima, dok sam trenirao taekwondo, mogao sam napraviti skoro čitavu špagu, danas me zateže i ako rastegnem noge pod 60°.
Nakon masaže (cijena 250 bahta, tj. 50 kn – jeftinije od one u Siem Reapu) doduše nemam osjećaj da bih mogao valjati brda, ali svakako ću moći prenijeti ruksake tih 800-tinjak metara. Novi hostel je udoban, čist, velika zgrada na nekoliko katova, a ima i svoju vešmašinu na kovanice. Ubacujem svu silu svoje odjeće, žena iz osoblja mi pomaže naštimati program, 50 minuta, naravno u hladnoj vodi… Primjećujem gumb na kojem piše “super clean“ i tražim od žene da aktivira tu opciju, ali ona kaže da će ovako biti u redu. Nakon 50 minuta prvo provjeravam najprljaviju majicu (onu koja je na bambusovu vlaku u Kambodži bila pošpricana blatom) – mrlje su i dalje tamo. Uzimam majicu i marširam s njom na recepciju. Vidim konsternaciju na njihovim licima, kao da sam upravo obrisao dizel motor svojom novom majicom, a potom sam u nju umotao mrtvu svinju… „Pa joj, pa ne znamo, pa ovo, pa ono…“ Odlazimo opet gore, i sada mi oni besplatno naštimavaju program za pranje, ali opciju „super clean“ nije moguće uključiti. Sada meću na sat vremena. Nakon sat vremena, pogađate, mrlja je i dalje tamo. Da, vjerujem da je znoj, smrad i sve ostalo isprano. ali ja jednostavno ne mogu obući „čistu“ majicu s vidljivim mrljama od blata. Od blata, koje se sasvim normalno opere na 90°, nije to krv ili voće. Iako sam bekpeker, ne moram i u čistoj odjeći izgledati kao spadalo. Opet im pokazujem istu majicu, opet su smeteni. Pa dobro, jeste li vi čuli za pranje u toploj vodi? Ali znate, u Tajlandu je vruće, mi ne peremo u toploj vodi… Kakve veze ima temperatura ZRAKA s temperaturom VODE? Bijela pamučna majica, jako zaprljana, se ne može oprati na 30°. Ne može. Empirijski provjereno više puta. Odlazim ju oprati na ruke, ali jedina topla voda u hotelu je ona u tušu. Nakon gotovo pola sata ribanja pomoću šampona i gela za tuširanje mrlja je i daje tamo, ali mnogo bljeđa. Barem nešto. Ova majica je prva na liniji za odstrel.
Zdvojno opisujem problem na jednoj FB grupi za bekpekere i pitam ih za njihova iskustva, ali dobivam odgovore poput: „Pranje u toploj vodi je rasipanje energije“, „Trebao bi nositi tamne majice“ (a u 11 navečer se u crnoj majici znojim kao svinja, zamislite hodati u njoj po suncu na 40°), „Ne pamuk“ (nego valjda poliester – imao sam takvu majicu za tjelesni u školi, nikad više), „Kupuj pa bacaj“ (zanimljivo, rasipanje energije je problem, bacanje majice nakon par nošenja nije)… Najrazumniji odgovor je upravo onaj koji sam ranije napisao – majica je čista ako je iz nje ispran znoj i smrad, a mrlje, Bože moj, neće te ubiti. Jedino što ja, eto, želim da moje majice nakon pranja budu snježnobijele, ali to sam valjda samo ja, razmaženi mamin sin. Nadam se da ću barem u Maleziji i Singapuru naći poštene perilice, da se uljudim prije Indonezije… Miiiroooo…! :D
Iznuren ću na počinak, nisam stigao ništa danas napisati…

komentiraj (0) * ispiši * #

Tamni pa slobodni

ponedjeljak , 21.09.2015.

Spavao sam skoro do 11, lijeno se spremio i dovršio dnevni zapis uz doručak. Poprilično ukusni klupski sendvič (to je onaj od tosta sa šunkom, sirom i paradajzom, na više katova) i šalica čaja. Taman. Iako je već poprilično upeklo, a od vrućine je Pattaju prekrila izmaglica, odlučujem se na šetnju do dvije obližnje atrakcije koje se nalaze na dva brda. Prva od njih je vidikovac odakle puca pogled na središnju Pattaju i plažu, barem kad nema izmaglice. Tada možete spoznati koliko je to u biti ružan grad. Vjerujem da to može imponirati Rusima, ali nekomu s Jadrana teško. Tu je i jedan omanji wat, kao i spomenik osnivaču moderne tajlandske mornarice, čije ime moram napisati čak iako nisam vidio spomenik, a bit će vam jasno i zašto: Kromluang Čomphonkhetudomsak. :D Volim tajska i laoska imena, u okruženju država koje uglavnom imaju kratka, jedno- i dvosložna imena, ove kobasice pune nemogućih slogova vrlo su mi simpatične.
Na susjednom se brdu nalazi 18 metara visoka zlatna statua sjedećeg Buddhe, okružena galerijom boddhisatava. Zanimljivo je da statua nije zapravo od zlata (bilo bi malo preskupo ostaviti zlatni kip na otvorenom) nego je tek prebojana u zlatno, a zapravo je kamena. Do nje vodi stepenište uokvireno dvjema nagama, s vrlo niskim širokim stepenicama, kako bi se posjetitelje vrlo vjerojatno natjeralo da uspore ritam koraka i priđu vrhu s poštovanjem.
Nakon nekih sat vremena tumaranja po omari vraćam se do smještaja, uzimam stvari i sada razmišljam kako doći do autobusnog kolodvora. Hodanje ne dolazi u obzir, songthaeo je ideja, ali ne znam gdje da ga čekam, a ispostavit će se i da nema direktnog…nakon kraćeg savjetovanja s vlasnicima i osobljem zaključujemo da je najbolje uzeti mototaksi. Cijena? 120 bahta. 24 kn. 3 dolara. 60 000 donga. U Vijetnamu bi to bilo jebeno skupo, no ovo je Tajland. A nije ni toliko blizu, utvrdit ću da nam je trebalo 15-ak minuta. Autobus (ovaj puta stvarno autobus, ne kombi) polazi za 5 minuta, udoban je i ne preskup (115 bahta – jeftiniji od mototaksija u Pattaji), a uz malo sreće možda stignem i još danas pokupiti fotoaparat u servisu. Ne znam dokad rade, nedjelja je, ali u ovim zemljama to nema nikakvo značenje. U Bangkoku smo za oko 2 sata i 15 minuta, uz dosta miljenja kroz gradski promet. Hvatam odmah Skytrain, u MBK-u sam iza 6, penjem se na peti kat, servis je otvoren do 8! Donose mi fotić, sve radi, donose mi i stare, zamijenjene dijelove, iako mi nije jasno što ću ja s njima. Zamijenili su cijelu stražnju ploču fotoaparata, očito i glavni dio displeja, te gumu oko priključaka za spajanje s računalom i televizorom. To je ona guma koju mi je ženska spominjala na telefon. Danas me primila druga ženska koja baš ne zna engleski, pa mi nije znala objasniti što je sve urađeno i u čemu je bio problem, a na računu su sve nekakve kratice i šifre. Neka, glavno da on meni radi. I nadam se da je to sad gotovo što se tiče muka s njime. Još ću pokušati negdje srediti leću objektiva…
Nakon podizanja fotoaparata spajam ugodno s ugodnim i odlazim nešto pojesti. Naime, MBK osim onoga glavnoga food courta na najvišem katu ima i manji međunarodni food court kat niže, odmah kod Canonova servisa. Ovdje je pak sistem drugačiji – karticu dobijete s već učitanih 1000 bahta, pa onda platite koliko ste od toga iznosa potrošili. I ovdje su štandovi doista posvećeni raznim etničkim kuhinjama – vidio sam Japance, Kineze, Arape, Indonežane, Vijetnamce, Grke… Nakon neodlučnog lunjanja napokon se odlučujem za japansku hranu. Uzimam gyoza valjuške (što nije ništa drugo nego jiaozi iz kineske kuhinje) i okonomiyaki, jelo koje se sastoji od kajgane s kupusom, a onda se dodaju različiti drugi sastojci i začini (okonomiyaki otprilike i znači „pečeno po vašoj želji“). Za desert odlazim do Grka po jednu baklavu, koja košta 150 bahta. 30 kn za jednu šnitu baklave! Ali ovdje je to egzotika, dok je suši recimo duplo jeftiniji nego u Hrvatskoj. Još jedan smoothie prije deserta i jedan šejk nakon, i ode skoro 700 bahta na to sve. Ali sam se barem pošteno najeo. Krećem prema pristanu onog brzog vodenog busa koji plovi kanalom Saen Saeb, ali kako je nedjelja i skoro 8 navečer, on više ne vozi. Ništa, morat ću taksijem. Ili tuk tukom, ali taksi ima metar, a kako ne znam koja je fer cijena ne znam ni što bih trebao očekivati od vozača tuk tuka. Može mi ponuditi recimo 150 bahta, a ja ne znam gdje je to u odnosu na poštenu cijenu. Ulazim u taksi, krećemo, vožnja teče glatko, idemo u dobrom smjeru, negdje smo oko 65 bahta za 4,5 km…kad on, umjesto da skrene na križanju gdje bi trebao, nastavlja ravno. Mislim si, OK, ući će na drugom križanju u paralelnu ulicu, pa ćemo prići mojoj ulici s druge strane. No on nastavlja preko Čao Phraje, potom se okreće, vraća preko mosta, još se jednom uspijeva krivo svrstati, pa se i tu vraća u rikverc – i naposljetku dolazi na ono isto križanje gdje je trebao skrenuti desno (i da, mogao je skrenuti desno, nije u tome problem), ali sada u suprotnom smjeru, te skreće ulijevo. Zaustavljam ga, tu izlazim. Taksimetar sada pokazuje 89 bahta. Tim je manevrom zaradio 24 bahta više. Eto, čak je i s taksimetrom moguće varati. Ja mu na odlasku kažem da sam ga prokljuvio. Nije mi jasno razumije li engleski ili ne, ali neka. Idući put ću davati odmah upute ako znam kamo me treba voziti. No i takva je cijena tek malo skuplja od cijene starta u zagrebačkom Cammeu. U Bangkoku se ipak isplati voziti taksijem.
U hostelu su me ovaj puta smjestili u drugi dorm, s neko troje Nijemaca. Dorm je manji, a ovi su se raširili po svom slobodnom prostoru. Stvari su u redu, čekaju me u predsoblju, odmorit ću se pa ću onda izvidjeti ulicu Khao San, sutra se prebacujem u hostel koji je malo dalje, neće mi više biti na pljucomet.
Ulica Khao San izgleda kao Pješačka ulica u Pattaji minus prostitucija. Osim poneka tu i tamo (tu sam i ja doživio vučenje za ruku). Gomila barova s treštećom glazbom i pivom koja teče u potocima, koktelima koji se piju iz kanti (ne vjedara, nego posuda koje otprilike izgledaju kao ona košara u KFC-u – takva se naravno naruči za više ljudi), štandovima s raznim suvenirima i hranom… Među njima i nekoliko štandova s kukcima. Ovdje su poduzetni, pa ako želite samo slikati, to će vas koštati 10 bahta. Ja međutim uzimam miješanu porciju nekih ličinki, to još dosad nisam probao. Jedno su pretpostavljam gusjenice dudovog svilca, a druge su manje i okrugle, liče na ličinke nekog kornjaša. Prepržene su žućkaste boje, što znači da liče na Smoki, Kroki Kroket i slične grickalice. Malo ih pošpricaju sa sojinim umakom i to je to, jedete ih žlicom iz plastične vrećice. Okus – dosta mastan, ipak te ličinke moraju imati rezervu hrane za metamorfozu. Dobro dođu kao grickalice uz pivu. Sjedam u jedan od usputnih barova na pintu Hoegaardena za 230 bahta. Cijena je i dalje skupa, ali s obzirom na količinu isplati se. Štekat toga bara nalazi se pored ulaza u McDonald's. U jednom času u rubu vidnog polja primjećujem štakora koji trči prema ulazu u McDonald's. Zavukao se doduše pod neku aparaturu pored, ali prilično je izvjesno da obitava pored kuhinje. Dobar tek. :)
Po povratku u hostel sjedim još malo ispred sobe, jedem sladoled koji sam si kupio za prije spavanja, kada dolaze Nijemci. Malo razgovaramo, riječ je o jednom tipu, njegovoj curi i njezinu bratu. Bili su godinu dana u Australiji, tamo su radili, potom su sada na putu po Indokini (vezano na povratak iz Australije), vratit će se zakratko u Njemačku, a onda planiraju na još možda godinu dana u Australiju ili Novi Zeland. Razmjenjujemo putnička iskustva, razmišljanja o kulturološkim razlikama između ovih zemalja i Europe, o skupoći u Australiji i na Novom Zelandu… Bili su nekad i u Hrvatskoj, pa kažu kako su oduševljeni, a ja kažem kako tek putovanjem po drugim zemljama u potpunosti shvaćam ljepote Hrvatske. Ali ne na onaj način na koji to rade francuski turisti, koji putuju zato da bi ustvrdili da je sve bolje u Francuskoj, već kako bih osvijestio kolike stvari u Hrvatskoj uzimam zdravo za gotovo, a zapravo su izuzetno rijetke u svijetu. Primjerice, Pattaja je očito magnet za turiste iz cijeloga svijeta, a usporedimo li ju s nekim hrvatskim masovnoturističkim odredištem, poput recimo Poreča – kao Bog i šeširdžija.
Ovdje ću iskoristiti priliku da malo bolje predstavim Tajland. Kraljevina Tajland obuhvaća 513 000 km2 i ima oko 66 milijuna ljudi. Smještena je u središnjem dijelu Indokine, pri čemu se jedan dugački jezičac teritorija spušta niz prevlaku Kra, koja odvaja Malajski poluotok od ostatka Indokine. Tajland je nekoć vladao i Malajom, ali ju je prepustio Britancima u zamjenu za očuvanje neovisnosti. Zbog izuzetno dugačkog teritorija, Tajland je i klimatski poprilično raznolika zemlja, od planinskog sjevera i doline Mekonga, sve do tropskih džungli na krajnjem jugu. O razvučenosti teritorija, posebno južnoga dijela, najbolje govori činjenica da se Bangkok nalazi bliže sjevernoj granici države, iako kada gledate na karti imate osjećaj da je on u južnom dijelu Tajlanda. Glavninu stanovništva Tajlanda čine Tajci i njima bliski narodi (recimo narod Isan, koji je jezikom bliži Laošanima). Tajski jezik srodan je s laoškim i zhuanškim, a piše se posebnim pismom koje se kao i kmersko razvilo iz pisma brahmi. Slično zhuanškom, tajski ima posebna „slova“ kojima bilježi tonove u riječima, a poznat je i po elaboriranom sustavu socijalnih indikatora (honorifika – česta pojava u jezicima istočne i jugoistočne Azije, riječ je o jezičnim sredstvima kojima se indicira socijalni status govornika i sugovornika, slično našoj upotrebi zamjenica „ti“ i „Vi“, samo mnogo razrađenije; npr. ako prema nekomu iskazujete poštovanje onda će sve vezano uz tu osobu dobivati oznaku koja to signalizira: vaše cijenjene naočale, beznačajni ja, poštovana riža i sl.).
Tajci su na područje Tajlanda došli u 11. st. s područja kineske provincije Yunnan, potisnuvši Mone i Kmere koji su dotada živjeli na tim područjima. Izvorno su dovođeni kao robovi i ratnici u službi Čampe i Kmerskog kraljevstva. Tada se prvi puta javlja i ime Sijam, koje navodno dolazi od sanskrtskoga śjama „taman, smeđ“. Etimologija je malo čudna, budući da su Tajci svijetlije puti od recimo Kmera. S druge strane, ime "Thai" znači "slobodan čovjek". 1238. Tajci osnivaju prvo kraljevstvo, Sukhothai, kojemu je sjedište istoimeni grad u sjevernom Tajlandu. Za njim su slijedila kraljevstva Lanna i Lan Xang (današnji Laos), kako je moć Kmerskog kraljevstva opadala. No sredinom 14. st. sve ih zasjenjuje kraljevstvo Ajutthaja, sa središtem u ravnicama središnjeg Tajlanda. Ajutthaja je koristila opadajuću moć Kmerskoga kraljevstva sve dok konačno 1431. nije izvela napad na Angkor, eliminiravši posve konkurenciju i postavši neprikosnoveni vladar Indokine. Moć je dodatno ojačana međunarodnom trgovinom, koja je od 16. st. uključivala i europske zemlje. No kao što su Ajutthajci došli glave Kmerskom kraljevstvu, tako su i Ajutthaju srušili napadači sa zapada. 1767. grad su zauzeli i razorili Burmanci. Novu tajsku državu osnovao je tadašnji kraljevski general Taksin, inače porijeklom Kinez (i nekih 250 godina kasnije još će jedan Thaksin, porijeklom također Kinez, vladati Tajlandom), sa središtem u Thonburiju, u delti Čao Phraje. Kao što sam već opisao, nakon toga je uslijedila uspostava nove dinastije Čakri, koja je prijestolnicu preselila u Rattanakosin i koja otada vlada Tajlandom. Sijam je dakle izdržao kolonijalističke atake te se tijekom 19. st. preobrazio u modernu državu, iako još uvijek apsolutističku monarhiju. Tek je 1932., nakon mirne revolucije, kralj Pradžadhipok pristao na donošenje ustava i uspostavu parlamenta. 1939. državi je promijenjeno ime u Tajland, iako se u razdoblju od 1945. do 1949. ponovno zvala Sijam. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Tajland je bio saveznik Japana, što je dovelo do napada Saveznika, da bi nakon rata postao vjerni američki saveznik, ključan u borbi protiv komunističkog preuzimanja Indokine. Modernu povijest Tajlanda obilježili su brojni vojni udari (od 83 godine postojanja parlamentarizma vojska je Tajlandom vladala 55 godina) i novi ustavi (prvi je ustav, kako rekoh, donesen 1932., danas zemlja ima 19. ustav!). I u ovom trenutku na vlasti je vojska, koja je zadnji udar izvršila prošle godine. Ironično je da istovremeno državom od 1946. vlada ista osoba – vlade i vojni udari se smjenjuju, kralj ostaje. Vjerojatno je i to jedan od čimbenika zašto je kralj toliko omiljen – njega se doživljava kao faktor stabilnosti.
2001. na vlast u Tajlandu je došla prva vlada koja će svoj četverogodišnji mandat odraditi do kraja. Na čelu vlade bio je telekomunikacijski tajkun Thaksin Šinavatra iz stranke Tajci vole Tajce (Thai Rak Thai). Njegova je politika bila populistička, ali uspješna, te je zadobio osobito veliku podršku među siromašnijim slojevima stanovništva. Započeo je rješavanje problema narkomafije, kao i separatizma u najjužnijim tajlandskim provincijama. No Šinavatra je istovremeno bio optuživan za korupciju i nepotizam, što je naposljetku dovelo do novog vojnog udara 2006. Šinavatra je od optužbi za korupciju pobjegao iz zemlje (danas ima crnogorsko državljanstvo), a zemlju je potresao niz protesta i sukoba između njegovih pristaša i protivnika. Do sukoba je došlo čak i unutar vojske. Na izborima 2011. pobjedu je odnijela stranka Za Tajce (Pheu Thai) na čijem je čelu Jingluk Šinavatra. Ako vam je prezime poznato, to je zato što je riječ o Thaksinovoj sestri. Mnogi su tvrdili da je riječ o običnoj „proxy vladi“, tj. da je Jingluk, koja se dotada uopće nije bavila politikom, puki glasnogovornik svoga brata, te je to dovelo do novih protesta i poziva na to da se posve iskorijene i zadnji tragovi Thaksinova režima. Jingluk je najavila održavanje novih izbora u veljači 2014., dok je opozicija pozvala na njihov bojkot, tražeći od Jingluk da momentalno odstupi. Izbori su na kraju provedeni, ali su bili spriječeni u određenom broju provincija, što je zahtijevalo njihovo ponavljanje. Napokon, nakon dosta natezanja, tajlandski je ustavni sud poništio rezultate rečenih izbora (koji nisu ni objavljeni), a dva mjeseca kasnije proveden je novi vojni udar kojim je Jingluk smijenjena. Kada će biti idući izbori još se ne zna – vjerojatno tek sljedeće godine. Za vrijeme izvanrednog stanja, koje je završilo 1. travnja ove godine, na snazi u zemlji bio je policijski sat, što znači da ne bih mogao uživati u čarima noćnog života Tajlanda, jer se od 10 navečer do 5 ujutro nije smjelo izlaziti. Danas se ni po čemu ne može zaključiti da državom vlada hunta.
Još jedan zanimljiv kuriozitet u vezi Tajlanda je njihov kalendar, po kojem trenutno teče 2558. godina, budući da se godine računaju od 543. pr. Kr., za kada se vjeruje da je umro Buddha. Godina danas slijedi gregorijanski kalendar, iako je nekoć počinjala 13 travnja. Taj se praznik naziva Songkran i danas se također obilježava, a vezan je uz običaj ispiranja svih nesreća iz prethodne godine, što rezultira kolektivnim zalijevanjem vodom. Tih dana nije baš preporučljivo lutati Tajlandom, osim ako vam se baš ne biva mokrim do kože. Vjerujem da je zabavno jedno kraće vrijeme, potom bi mi po svoj prilici postalo iritantno, naročito ako bih pritom imao i fotić.
Koji ću napokon sutra izvesti u šetnju…

komentiraj (0) * ispiši * #

Gomora

nedjelja , 20.09.2015.

Po prvoj sam verziji itinerera trebao ići u Pattaju prije Bangkoka. No nekako se nisam vidio kako navečer s ruksacima, nakon dolaska iz Kambodže, klipšem ulicama ovoga grada grijeha, pa sam otišao ravno u Bangkok, bilo mi je i jednostavnije. Zatim sam planirao otići u Pattaju na dvije noći, ali sam zaključio da ovdje ionako nemam nešto osobito za raditi, da mi je Bangkok prioritet, pa sam naposljetku odlučio otići samo na vikend. U hostelu u Bangkoku sam se dogovorio da ostavim veliki ruksak, odmah sam rezervirao i smještaj po povratku, ali nažalost samo su prvu noć slobodni, tako da ću za još dvije noći morati tražiti drugi smještaj. Ujedno mi je ženska na recepciji rekla da su navodno zadnjih tjedana u Pattaji imali problema s poplavama.
Do Pattaje idem s istočnog autobusnog kolodvora, do kojega srećom mogu lagano stići gradskim prijevozom – brodom i Skytrainom. Skytrain je inače pokrenut 1999., nakon što je prethodni pokušaj izgradnje brze gradske željeznice propao. Trebalo je vremena da postane popularan, ali danas prevozi oko pola milijuna putnika dnevno, na dvije linije koje se spajaju kod trga Siam i potom opet razdvajaju nekoliko stanica kasnije, pri čemu jedna spaja sjever i istok grada, a druga centar i jug. Vidik iz Skytraina nije bogznakakav – uglavnom prolazi iznad avenije Sukhumvit, uokvirene nizovima nebodera. Na autobusnom kolodvoru brzo nalazim prijevoz za Pattaju – no nije u pitanju autobus, nego kombi. Jest da je brži, ali nije baš osobito udoban, jasno, dupkom je pun. No treba mu svega 2 sata do Pattaje, inače udaljene 100-ak km od Bangkoka. Tijekom vožnje me opet naziva cura iz Canonova servisa, kaže mi da još nešto treba zamijeniti, neku gumu, nemam pojma, to je još 50 bahta. I da ga mogu podići već sutra. Ali ne mogu, sutra se tek vraćam u Bangkok, pokupit ću ga u ponedjeljak. Inače, ono što sam primijetio kod dosta Tajlanđanki, čak i kad znaju engleski, pozdravit će vas na tajskom, i to sa Savatdii, haaaaaa! (doslovce tako, ovo ha – koje je inače čestica koja pokazuje da je govornik žensko ili ladyboy, muškarci koriste hrap – izgovara se otegnuto, a kako većina rečenica Tajlanđanki završava tom česticom, kad ih slušate zvuče kao Teletubbiesi, ili jedna cura u Zagrebu koja isto tako završava rečenice otezanjem zadnjeg sloga).
Autobusni se kolodvor u Pattaji nalazi prilično daleko od centra i moga smještaja, oko 4,5 km. No vidim da lešinarski taksisti nude 100 bahta za prijevoz, ne vidim nijedan songthaeo (što je čudno, jer ih je grad inače pun), pa se odlučujem na hod. Za manje od sat vremena trebao bih biti na odredištu, a to mi je i dobra prilika da malo vidim na što liči Pattaja. A liči na neki centar masovnog turizma u Europi – Rimini, Marbella, Antalya, taj đir – s podosta ocvalom hotelskom arhitekturom. Ono što se međutim odmah primijeti, jest da su svi natpisi trojezični: tajski, engleski i ruski. Izgleda da je Pattaja doživjela ekspanziju Rusa mnogo prije Crne Gore, jer doslovce je sve na ruskome, čak i prometni znakovi (npr. opasnyj povorot „opasni zavoj“).
I Pattaja svoj razvitak može zahvaliti Vijetnamskom ratu. Ovo maleno ribarsko selo počelo se razvijati zahvaljujući američkim vojnicima i postalo alternativa za turiste koji su željeli pobjeći od bangkoške vreve. Ribarske su kolibe ustupile mjesto hotelima, kasnije resortima, a u Pattaju se nažalost doselila i prostitucija, koja je s vremenom postala jednim od zaštitnih znakova grada, svojevrsne „prijestolnice grijeha“ Tajlanda. Danas Pattaja pokušava sprati taj imidž, ali još uvijek u centru grada postoji tzv. Pješačka ulica, prepuna go-go barova, salona za masažu, prostitutki i sl. – ali i restorana, disko-klubova i drugih mjesta za čedniju zabavu (čednu ako vam se za stol ne uvali neka od prostitutaka, kojoj ćete onda naravno platiti piće – ne prihvaćaju „ne“ – i tako to krene…). Službeno, grad ima oko 100 000 ljudi, ali to su samo oni koji su registrirani, vjeruje se da ih zapravo ima oko pola milijuna. Galerija je tu ljudi iz čitavog svijeta, od onih koji su došli uhvatiti mlado meso, do penzionera koji su se u mirovini odlučili preseliti nekamo gdje je klima topla, a troškovi života jeftini (i usput uhvatiti mlado meso), pa sve do međunarodnih kriminalaca koji su odlučili bezbrižno živjeti u ovoj zemlji bluda i korumpirane policije (i hvatati mlado meso). Hodajući kroz grad vidio sam par turista kako sa sobom vode Tajlanđanke, ali nije bila riječ o tipičnim „premlada je da mu bude kćer“ uzorcima, nego više o ženama srednjih godina. Tko zna, možda su im to zakonite supruge. Iako je to i nehotična stigma – zamisli, odeš u Tajland i zaljubiš se u Tajlanđanku, ni ona nije imuna, nastane prava ljubav, vjenčate se, ali nitko ti ne vjeruje da zapravo nisi pokupio neku prostitutku koja je usto još i gold diggerica. A s obzirom na reputaciju Tajlanda, tu će se nužno javiti i pitanje „Čuj, jesi siguran da ona dolje nema…?“
Nakon oko sat vremena pufa i panta doklipsao sam do svojeg smještaja. To je restoran koji na gornjim katovima ima apartmane. Tip koji me primio jest Rus (začudo), a nakon dvije replike već mi je jasno i koje je seksualne orijentacije. Ubrzo dolazi i njegov partner, taj je vjerojatno muško u vezi jer nije toliko feminiziran, a da slika bude potpuna, ubrzo se s gornjeg kata spušta i jedan katoej (ladyboy, transseksualac) koji uz već svoj neobični uniseks izgled ima i zečju usnu. Gostinjac ima i jazavčara, nepoznatog mi spola. Razmišljam kako bi se Željka Markić snašla u rečenim okolnostima.
Soba je ugodna i prostrana, iako nije baš apartman. Neka, za jednu mi noć ni ne treba više. Zanimljivo je bilo da su mi rekli da je doručak od 10 do 3 (!). Da, ovdje se očito živi noću… Nakon što sam se osvježio i malo došao k sebi, krećem u potragu za jednim indijskim restoranom koji bi po karti na TripAdvisoru trebao biti gotovo preko puta moga smještaja. No tamo ga nema, a nema ga ni nigdje drugdje uokolo, unatoč mom vrlo detaljnom češljanju. A nije ni u međuvremenu zatvoren, jer je zadnja recenzija 16. rujna. Prilikom potrage imam priliku vidjeti kako izgleda kvart, u kojem se danas uglavnom grade stambene višekatnice. Bliže obali su hoteli i golf igralište, ali sve me to podsjeća na stihijski masovni turizam u zemljama poput, recimo, Albanije, pogotovo kada dođem do plaže. Plaža je pješčana, nekad je vjerojatno bila djevičanska, ali danas je izgradnja došla do njezinog ruba, deflorirala ju i dosta nagrdila. U pozadini iznad kvarta nalazi se brdo s velikim Buddhinim kipom, jedna od rijetkih kulturnih atrakcija u Pattaji. To ostavljam za sutra, a sada, nakon još malo neuspješne potrage za Indijcima, završavam u restoranu s kuhinjom koja je ovdje gotovo pa domaća – ruskom, iako se restoran zove Armenia (zanimljivo je da ime restorana iznad toga piše i armenskim pismom, ali svejedno piše „Armenia“, a ne „Hajastan“, što bi bilo izvorno ime). Žena me odmah pozdravlja na ruskom, očito pretpostavlja da nijedan drugi stranac ne bi navraćao ovamo. Uzimam boršč i neke armenske dolme slične japraku (punjeni listovi vinove loze), s jogurtom. U biti su to dva predjela, ali jest ću još nešto kasnije za ozbiljnu večeru. Vrućina ne popušta ni nakon pada mraka, i dalje je oko 30. Vraćam se u sobu, opet se malo osvježavam, prebacujem slike, pišem dio teksta, te sam konačno oko 10 sati spreman krenuti u obilazak noćnog života Pattaje. Od Pješačke sam ulice udaljen oko 20 minuta hoda, a usput još zastajem u jednom Family Martu (prodavaonica robe široke potrošnje, slična 7 Elevenu) kupiti osvježenje, te mi za oko zapinje napitak s neobičnom kombinacijom – sok od marakuje s brokulom. Iz kurioziteta ga kupujem i uopće nije toliko odvratan koliko bi čovjek mogao pomisliti.
Ubrzo počinjem primjećivati prve grozdove prostitutki, premda ovo još nije glavni potez. Prebacujem se blok bliže obali, gdje je središte zbivanja. Pješačka ulica vrvi ljudima koji šeću gore dolje između prostitutki, go-go plesačica, ubacivača i ubacivačica (ljudi koji reklamiraju program pojedinih klubova), ali tu ima i uobičajenih prizora gradske sirotinje koja pokušava nešto ušićariti: prodavačice cvijeća ili nakita, prosjaci… Iz većine klubova dopire trešteća glazba kao ono u Siem Reapu. Promatram većinu toga mesa izloženog na tržnici – uglavnom je riječ o poprilično mladim curama, upadljivo našminkanim, u dopičnjacima ili vrućim hlačicama, gore imaju uske topiće sa sisama na izvol'te (s time da se tu najčešće pomažu ili silikonima ili push-upom – Azijatkinje općenito imaju manje grudi od zapadnjakinja). Neke od njih su upadljivi ladyboyi – izgledaju kao Salome. Kolike li su još zapravo ladyboyi koji su vješto kamuflirani… Rješavao sam baš jedan test na internetu, „Možete li opaziti ladyboya?“ i od 10 slika samo sam za 5 točno pogodio je li riječ o ladyboyu ili ženi.
Dvije važne fraze koje vam trebaju u poslovanju s tajlandskim prostitutkama su short time i long time. Short time znači jednokratan seksualni čin, dok long time praktički znači da ju imate za čitavu noć, kolikogod puta poželite. Obično, ako ju pokupite u baru, tu još ide i neka provizija za bar, piće za nju i za sebe, naravno da ćete joj vjerojatno dati i napojnicu…sve to će vas koštati barem 5000 bahta, pa naviše. Zanimljivo, ladyboyevi su skuplji. Ono što je posebno zanimljivo u cijeloj priči jest da na jednom mjestu na Pješačkoj ulici svoj punkt ima i policija. Prostitucija je inače službeno zabranjena u Tajlandu i policija teoretski ima ovlasti provoditi racije u svim kurvešnicama, no naravno da to ne radi, budući da je riječ o biznisu koji uvelike puni tajlandski proračun (kako sâm biznis, tako i aktivnosti povezane s njim, npr. činjenica da mnogi posjetitelji u zemlju i dolaze isključivo radi seksa).
Pješačka ulica završava, a počinje potez ceste uz plažu, no i dalje načičkan prostitutkama. Promatrajući te djevojke (i pokojeg muškomada – odličan prijevod za ladyboy) razmišljam o njihovim sudbinama, o onome što ih je natjeralo da napuste svoje selo u tajlandskoj provinciji (katkad i u Kambodži ili Laosu) te potraže „bolji život“ ovdje, gdje po njima sline ocvali zapadnjaci. Doduše, ovo su uličarke, zapadnjaci si ipak poberu koju za escort, te su malo viša klasa. Vidio sam nekoliko takvih parova, ono što je uočljivo jest da ih ovdje njihovi sugar daddyji redovito vode za ruku. Na Zapadu, ako imaš escort onda tu nema baš puno dodira u javnosti, no ovdje se podgrijava taj neki imidž zaljubljenih parova, što izgleda dodatno bolesno. I upravo ovo demaskira priče o ekonomskom bumu Tajlanda. Da, Tajland izgleda razvijeno, mnogo razvijenije od Kambodže ili Laosa, ali nažalost još uvijek ima dovoljno siromašnih djevojaka koje jedino na ovakav način mogu zaraditi novac i poslati ga svojoj obitelji. Mnoge od njih imaju i djecu i prostituiranje im je zapravo način da zarade novac da mogu uzdržavati tu djecu. Od poštenog posla u tvornici teško da bi preživjele – rad u 12-satnoj smjeni za šivaćim strojem ili tako nečim, ili širenje nogu za i do 1000 puta veću zaradu? Moralne dvojbe svakako postoje, ali zanimljivo je da se nikad nitko protiv prostitucije nije pokušao boriti povisivanjem cijene poštenog rada. Jer je to „distorzija tržišnih odnosa“.
Budući da je već dosta kasno, restorani se zatvaraju, pa je teže naći neko pristojno, a opet jeftino mjesto gdje se nešto može pojesti. Ne želim biti u restoranu gdje postoji mogućnost da mi se za stol uvali jedna od prostitutki, a htio bih večerati i nešto malo bolje od ulične hrane. Na kraju u jednom od soija pronalazim pravi engleski pub s isto takvom kuhinjom – pastirska pita, brownie s čokoladnim preljevom i sladoledom i cider. Zasad poprilično uspješno izbjegavam tajlandsku kuhinju. :D
Na povratku ponovno prolazim ulicom bluda i razvrata. Srećom, prostitutke i go-go djevojke nisu nešto osobito nasilne (iako sam vidio par slučajeva gdje pokušavaju neke prolaznike za ruku odvući u jednu od usputnih jazbina – nije to nasilno, nego više na onaj zaigrani način), ali meni se nitko ne obraća, moguće se izgubiti u masi prolaznika i samo promatrati. Naravno, ne zadržavajući predugo kontakt očima, jer bi se to moglo shvatiti kao zainteresiranost za nešto više. Neki mi ubacivači nude marihuanu, ali to je već uobičajeno, nudili su mi ju i u Hueu, Phnom Penhu… Nakon nekih desetak minuta prolaska po Pješačkoj ulici više ne mogu odoljeti napasti i znatiželji i odlučujem se ući u jedan od lokala…
U Family Mart. Kupiti nešto za osvježenje, naravno. I potom se upućujem doma. Veni, vidi, fugi. Ako su neki od vas očekivali sočne opise toga kako sam pokupio neku Tajlanđanku i onoga što je uslijedilo, morat ću vas razočarati. Sve i da sam imao takvih nagnuća, vjerojatno bih prije otišao na masažu. Kako rekoh, ista bi mi dobro došla s obzirom na natezanje s ruksakom i ostalo. A, suprotno predodžbi, masaža ovdje nije SAMO paravan za seks, nego je doista njegova popratna aktivnost (spominjao sam to da klijent može birati želi li happy ending ili ne – dakle, teoretski je moguće otići u salon za erotsku masažu i zatražiti običnu medicinsku masažu, što bi doista bilo vrhunsko trolanje).
Zanimljiv je kuriozitet da su Rusi ušli i u seksualni biznis u Pattaji – jedan od klubova na Pješačkoj ulici reklamira isključivo „sexy Russian girls“, a nekoliko takvih i sjedi pred njim.
Vidjet ću koliko ću sutra još stići vidjeti od kulturnih atrakcija Pattaje, ovisno o tome kad se probudim… Jedna od atrakcija koje sam propustio, jer su recenzije poprilično miješane (a nije da me ta vrsta zabave osobito zanima) jest i katoej kabaret – kabaretska predstava koja se može opisati kao „Moulin Rouge susreće Bollywood, ali pritom nije baš najbolje sinkroniziran“, a izvođači su svi odreda muškomadi. Budući da, kako rekoh, nisam od kabareta, takvu bi predstavu više bilo fora pogledati radi brušenja svoje vještine opažanja muškomada. Iako, kad unaprijed znate da su svi takvi, to podosta utječe na percepciju. Nakon predstave se možete i fotografirati s izvođačima, ali samo ako prvo iskašljete novce, naravno. They mean business.
S obzirom na to da sam legao skoro oko 5, „Laku noć“ zamjenjuje „Dobro jutro“.

komentiraj (0) * ispiši * #

One day in Bangkok

subota , 19.09.2015.

Rasterećen društvenih obaveza izašao sam iz hostela malo prije podneva. Jutro sam proveo pišući. Očekujući oblačno vrijeme (a takvo je i bilo za vrijeme doručka) odlučio sam se kapu ostaviti u hostelu. Velika pogreška, većim dijelom dana upeklo je sunce. Današnji sam itinerer odlučio posvetiti Ko Rattanakosinu, nekadašnjoj državnoj i vladarskoj jezgri grada, smještenoj južnije od bekpekerskog Banglamphua. Tajska riječ ko znači „otok“, a dotični dio je nekoć i bio otok, dok ga nasipavanja rukavaca Čao Phraje nisu trajno vezala za okolno kopno. Bangkok je sve do kraja 18. st. bio relativno beznačajan gradić na desnoj obali Čao Phraje, tada zvan Thonburi, sve dok ga nakon propasti Ajutthaje nije osvojio general Taksin, proglasio ga novim glavnim gradom Sijama, a sebe kraljem. Taksin je vladao 14 godina, a svrgnuo ga je (i smaknuo) njegov dugogodišnji prijatelj Phutthajotfa Čulalok, koji je utemeljio dinastiju Čakri, koja vlada Sijamom (i Tajlandom) do danas. Svi vladari te dinastije nose vladarsko ime Rama. Ujedno je Rama I. (kako je bilo Čulalokovo vladarsko ime) premjestio prijestolnicu na suprotnu obalu rijeke, na Ko Rattanakosin. Kao datum osnivanja novoga grada uzima se 21. travnja 1782., kada je podignut tzv. gradski stup, simbolično mjesto gdje obitava i duh zaštitnik grada. Bio je to prvi stup takve vrste, a kasnije su ih počeli graditi gotovo svi gradovi u Tajlandu. Kao glavne luke Sijama, razvoj Bangkoka je bio strelovit u 19. st., a samo je vješta diplomacija tadašnjega dvora i spremnost na odricanje od rubnih područja kraljevstva (Laosa i Kambodže) očuvala neovisnost Sijama kao jedine države u Indokini koja nikad nije kolonizirana. Ujedno je Sijam bio i tampon država između britanskog (Burma, Malaja) i francuskog kolonijalnog imperija. U vrijeme Drugog svjetskog rata Bangkok su okupirali Japanci, a bombardirali Saveznici, no nakon rata se brzo oporavio zahvaljujući američkim ulaganjima, a dodatan poticaj razvitku turizma (premda ne baš onakav kakav bi svatko želio) donio je Vijetnamski rat, kada je Tajland bio odredište američkim vojnicima za R&R (ne rock'n'roll nego rest and recuperation – odmor i oporavak). A kad se vojnici odmaraju, to obično znači kurvanje. Siromašne djevojke iz ruralnog Tajlanda čule su da američki vojnici imaju novca spremnog na trošenje, te je to bilo rađanje seks-turizma kakvog smo i danas svjedoci. Šezdesetih godina grad je već imao 3 milijuna stanovnika, a rastao je konstantno sve dok zemlja nije pala žrtvom velike azijske financijske krize 1997. Tek je to usporavanje u doseljavanju pružilo gradskim vlastima da dođu do malo daha i počnu uvoditi nužne urbanističke mjere kako bi dotadašnji urbani kaos trećesvjetskog megalopolisa pretvorili u sređeni alfa svjetski grad. Iako se to još nije dogodilo, napredak je vidljiv.
Zanimljivo je da je ime Bangkok zapravo bilo kolokvijalno i uglavnom su ga upotrebljavali stranci, sve dok nije službeno prihvaćeno 1972., stvaranjem metropolitanskog područja kao administrativne jedinice. Etimologija je nejasna, bang znači „selo na potoku“, a drugi dio je možda od riječi ko, ali postoji i teorija da se radi o Bang Makok, pri čemu je makok naziv za jednu vrstu drveta sličnog maslini. Današnji Wat Arun na desnoj obali Čao Phraje nekoć se zvao Wat Makok.
Obilazak watova započeo sam s watom Račanaddaram (Hram kraljevske nećakinje), pomalo ispodradarskom atrakcijom u sklopu koje se nalazi Loha Prasat, zgrada visoka 36 metara, s 37 metalnih tornjića koji simboliziraju 37 vrlina na putu do prosvjetljenja. Na vrhu zgrade nalazi se mali hram koji čuva Buddhine relikvije (nigdje se ne spominje kakve). Inače, Loha Prasat je samo jedna od triju zgrada toga tipa na svijetu i jedina očuvana. Jedna u Indiji je posve uništena, dok je druga na Šri Lanci ruševna. Nakon toga krećem do wata Pho, jedne od glavnih atrakcija Bangkoka. Wat Pho nije hram posvećen štovanju vijetnamske juhe s rezancima, nego je to skraćeno od Photaram (bodhi drvo, tj. drvo pod kojim se Buddha prosvijetlio). Hram je inače stariji od Bangkoka, a kada je Rama I. preselio grad na ovu lokaciju, odabrao je smještaj kraljevske palače u skladu upravo s watom Pho. Kompleks hrama se s godinama nadograđivao (danas zauzima 80 000 m2), a ovamo su preseljeni i brojni Buddhini kipovi iz ranijih prijestolnica (Ajutthaje i Sukhothaija). Najpoznatiji kip je onaj ležećeg Buddhe, najveći u Tajlandu, dugačak 45 metara i visok 15 metara. Nažalost, njegova stopala, na kojima je sedefnim ornamentima prikazano 108 Buddhinih osobina, trenutno su u procesu obnove, tako da se samo može vidjeti ostatak tijela, koji je izgrađen od cigle oko drvene konstrukcije, a potom prekriven zlatnim listićima. Inače, simbolika ležećeg Buddhe prikazuje Buddhu u trenutku ulaska u nirvanu, tj. na kraju svih inkarnacija.
Wat Pho je ujedno i najstarije tajlandsko sveučilište, kao i centar tajlandske masaže, čija se poznata škola nalazi u istočnom dijelu hramskog kompleksa. Kompleks se inače sastoji od dvaju dijelova, razdvojenih cestom, pri čemu je samo sjeverni do otvoren posjetiteljima, u južnom dijelu i dalje žive redovnici. U hramu se nalazi 91 manji čedi (stupa u obliku izdužene piramide), 4 velika čedija, 2 zvonika, središnje svetište (bot) i nekoliko vihara (manjih dvorana) s najvećom zbirkom Buddhinih kipova u Tajlandu. Tu se nalazi i svojevrsna slikovna enciklopedija, s brojnim slikama i reljefima koji prikazuju tradicionalna znanja i vještine, a raspoređeni su posvuda po hramu. To je u skladu s ulogom wata kao mjesta obrazovanja. Ima i nekoliko manjih budističkih vrtova, a vrata su uokvirena kineskim skulpturama koje su obično dolazile kao balast na kineskim trgovačkim brodovima, a ovdje su dobila dekorativnu ulogu čuvara vrata.
S obzirom na vrućine koje obično vladaju, uz ulaznicu od 100 bahta dobijete i besplatnu vodu, što je odličan potez. Nastavljam potom do trošnog pristana na obali Čao Phraje, odakle za 3 bahta brodićem prelazim na suprotnu obalu, na mjesto gdje je bila nekadašnja palača kralja Taksina (danas Kraljevska pomorska akademija). No nije ona predmet moga interesa, već susjedni wat Arun, nazvan po hinduističkom bogu zore, drugi od triju najvažnijih hramova Bangkoka (uz wat Pho i wat Phra Kaeo u sastavu bivše kraljevske palače, koju ću posjetiti zasebno). Hram potječe iz 17. st., ali njegovi karakteristični tornjevi u kmerskom stilu (od kojih se središnji i najviši trenutno obnavlja) dograđeni su u doba Rame II., početkom 19. st. Fasada tih tornjeva prekrivena je kineskim porculanom, a nazubljenost fasade i brojni repetitivni arhitektonski elementi daju mu vrlo slikovit i fotografski zahvalan izgled. U središnjoj se prostoriji hrama nalazi i pepeo Rame II. Hram je arhitektonski i ikonografski podosta preuzeo od hinduizma, ali njegova je posvećenost od samog početka bila budistička. U njemu se sve do preseljenja u wat Phra Kaeo čuvao i kip Smaragdnog Buddhe, jedna od najvećih svetinja u Tajlandu.
Vraćam se na lijevu obalu rijeke i potom hvatam jedan od ekspresnih brodova koji plove Čao Phrajom nizvodno, a imaju ulogu dopune gradske transportne mreže. No umjesto redovne linije, koja košta 13 bahta, upao sam na turistički brod koji košta 40 bahta. Dok se tako vozim prema jugoistoku zvoni mi mobitel. Jedina osoba koja zna moj tajlandski broj je ženska iz servisa. No ja ju ne uspijevam ništa razabrati, budući da na brodu vlada poprilična buka, ženska najavljuje stanice, presjedanja, što se može vidjeti… Molim ju da me nazove za 10 minuta, dotada bih se trebao iskrcati. Nakon iskrcavanja tražim neko mirno mjesto, podalje od prometa, gdje ću moći obaviti razgovor. No ona ne zove. Ni nakon 10 minuta, ni nakon pola sata…ja se polako šećem prema sjeveru, iščekujući što će mi javiti, je li kvar moguće popraviti ili nije… Ona i dalje ne zove. Ja ju ne mogu nazvati jer nisam uplatio kredit (srećom, Tajland, za razliku od Kambodže, uključuje besplatni internetski promet u cijenu SIM kartice), a i zvala me s fiksnog broja, pitanje je li to njezin individualni broj ili neki uredski telefon. Ništa, zvat će valjda sutra ili u ponedjeljak… Prolazim tako prema sjeveru kroz još jedan dio grada koji ne izgleda velegradski, nego ima onu atmosferu grada srednje veličine, s dvokatnim zgradama, prodavaonicama i restorančićima uz pločnik…sve dok ne dođem opet do Kineske četvrti. Pored nje se nalazi wat Traimit, Hram zlatnog Buddhe, još jedan hram vrijedan posjeta ali koji nažalost radi do 5, tako da ću ga morati obići neki drugi dan. Kad sam već stigao u Kinesku četvrt, zašto ne ručati? Smještam se u jedan moderniji restoran, naručujem dim sum od kineskog stogodišnjeg jajeta i nekih valjušaka punjenih žižulom, a za glavno jelo popečke od škampa s rižom. I šejk od banane. Dok ručam zvoni mi mobitel. Sat i pol od trenutka kad sam ju zamolio da mi se javi za 10 minuta. Istočnjačko poimanje vremena. Ukratko, kvar se može popraviti, cijena je 7200 bahta, može se platiti karticom i bit će popravljeno do ponedjeljka. Još sam u prvi mah ostao zbunjen, jer sam čuo ženu da kaže „seventy first“. Molim? Onda sam shvatio da je to „twenty first“, izgovoreno kao „teventi“ jer vjerojatno ne može izgovoriti suglasnički skup na početku. OK, nadam se da će tim popravkom konačno prestati muke po fotoaparatu. Kvarovi obično dolaze po troje, ali ako mrlju na objektivu računamo kao treći kvar, onda je to to.
Pješice se vraćam do hostela, odlučan da večeras malo izvidim taj noćni život na ulici Khao San. No vrijeme ima neke svoje planove. Taman kad sam se spremao krenuti, počinje pljusak epskih razmjera. I traje idućih pola sata, sat…nema smisla čekati da se smiri. Odlazim na počinak, imam još tri noći u Bangkoku kad se vratim iz Pattaje, valjda će se barem jedne večeri okolnosti poklopiti…

komentiraj (0) * ispiši * #

Grad anđela

petak , 18.09.2015.

Bangkok svojim smještajem pomalo podsjeća na Kampot – nalazi se na rijeci, nedaleko njenoga utoka u more, ali ipak ne na moru. Jedina je razlika što je Bangkok ponešto veći od Kampota – s četrnaest milijuna stanovnika u gradskoj aglomeraciji, Bangkok je treći najveći grad jugoistočne Azije, nakon Jakarte i Manile. Poznat je i po svom ceremonijalnom imenu, koje opisuje njegove silne epitete, a koje sam ja, zahvaljujući našoj pomalo ludoj osnovnoškolskoj profesorici zemljopisa, koja je honorirala takve stvari (i to ne ocjenama, da stvari budu bolje, nego pukim prestižem), kao i nadmetanju sa svojim frendom, uspio zapamtiti u cijelosti: Krung Thep Mahanakhon Amon Bovorn Rattanakosin Mahintharajutthaja Mahadilokphop Noppharatračathani Burirom Udomračanivetmahasathan Amonphiman Avatansathit Sakkathattijavicanukamprasit. U prijevodu: Grad anđela, veliki grad besmrtnih, veličanstveni grad devet dragulja, sjedište kralja, grad kraljevskih palača, dom božjih inkarnacija, koji je podigao Višvakarman na Indrin zahtjev. Ujedno vidite da se za riječ „grad“ u tajskom jeziku koriste različite riječi, posuđenice iz palija, sanskrta, kmerskog, ali i izvorna tajska riječ. Bangkok leži na rijeci Čao Phraji 30-ak km od njena ušća u Tajlandski zaljev, a glavnina grada smještena je na lijevoj obali rijeke. Grad je nesporno središte Tajlanda, oko sto puta veći od drugog najvećeg grada u državi. Poznat po svojim veličanstvenim vjerskim i kraljevskim građevinama, ali i suvremenim poslovnim zgradama i drugim arhitektonskim čudima, kao i prometnim gužvama, Bangkok je u svojim velikim dijelovima ipak zadržao atmosferu grada srednje veličine. Ne toliko kao Istanbul, ali sasvim dovoljno da se i u centru grada možete zagubiti u uskim uličicama gdje ljudi još sjede pred vratima domova i dokono razgovaraju. Još je jedna sličnost s Istanbulom – velik broj mačaka. Iako nijedna nije sijamska, jedino se po nešto užim i gracilnijim glavama razlikuju od naših.
Bangkok su svojedobno nazivali Venecijom istoka. Razlog je mreža kanala koja presijeca stari dio grada, a koji danas više uglavnom nemaju svoju prometnu funkciju, nego više služe kao štakornjaci i otvorena kanalizacija. Izuzetak je kanal Saen Saeb, kojim i danas vozi linija gradskog broda (nešto poput vaporeta, ali je otvoren, pa više liči na one venecijanske taksije), omogućujući brzu vezu zapadne bekpekerske četvrti oko Banglamphua s modernim središtem grada oko trga Siam. Jedino morate paziti da vas prilikom zasijecanja valova ne zalije voda iz kanala – u tu svrhu na rubovima plovila se nalaze štitnici od debelog najlona. Vožnja je jeftinih 10 bahta, a kondukter, kao nekada u tramvajima, hoda po vanjskom rubu broda i skuplja novac balansirajući iznad vode. Kako ruta svako malo prolazi ispod niskih mostova, na glavi za svaki slučaj ima kacigu, kao i prsluk za spašavanje. Plovidba uključuje i besplatan smrad, a prilikom plovidbe imate priliku promatrati i na što liče kuće podignute uz kanal – sirotinjske jednokatnice s uzdužnim balkonima koje pomalo podsjećaju na nekadašnje zagrebačke radničke gradske kuće, pokoja drvena potleušica...u arhitektonskom smislu riječ je o slamu. Brod nakratko zastaje na usputnim pristaništima, izmjena putnika je brza jer se obavlja čitavom dužinom palube, a potom, za svega nekoliko sekundi, brod kreće dalje.
Ja sam se uputio do trga Siam, točnije do velikog šoping centra MBK, gdje se nalazi i Canonov servis, kao i mnoštvo prodavaonica mobilne telefonije. Doduše, promašio sam jednu stanicu (prema mojoj mapi ih je trebalo biti 4, a bile su tri) tako da sam sišao na kasnijoj. Nevjerojatan je kontrast kada se popnete iz tog smrdljivog kanala na gradsku aveniju – također smrdljivu, ali od ispušnih plinova, međutim okruženu suvremenim poslovnim zgradurinama. I ne znajući, prošao sam svega stotinjak metara od hrama Eravan, gdje je prije točno mjesec dana eksplodirala ona bomba, a potom se uputio jedan blok prema zapadu. U međuvremenu je počela kiša, ali kako moj put prolazi ispod nadvožnjaka Skytraina, on srećom dobro dođe kao zaklon. Ono što je osvježavajuće u Tajlandu jest mnogo manji broj taksističkih uleta. Tu i tamo bi se dogodio pokoji, ali najčešće vas puštaju da idete svojim putem. Bangkoški taksiji su dobro organizirani, mnogobrojni i imaju taksimetar – za razliku od tuk tuka, motornih rikša, čiji su vozači uglavnom beskrupulozni gangsteri. Naravno, katkada će se dogoditi i da vam vozač taksija ponudi cijenu bez taksimetra, no ta je cijena redovito viša od one koju biste platili na taksimetar, tako da trebate inzistirati na taksimetru. I posve izbjegavati tuk tuk, osim eventualno radi autentičnosti doživljaja (kao što sam ja tako autentičnošću pravdao svoju vožnju londonskim taksijem za 1400 kn).
Kupujem tajlandsku SIM karticu, zatim odlazim u servis. Izlažem ukratko svoja dva problema (displej i leću objektiva koju bi trebalo očistiti), ženska koja je zaprimila odlazi pitati servisera, a dijagnoza je sljedeća: leća se ne može otvoriti, tako da oko toga on ne može ništa (nije mi točno jasno pojašnjenje koje mi je dala), a za displej će pogledati što se može napraviti, pa mi javiti za 3-4 dana. Ako nemaju taj dio (koji dio? Nije ni pogledao u čemu je kvar) onda će ga morati naručiti iz Singapura, a to traje nekoliko tjedana… Već poznata priča. Čini mi se da je najbolje da ja to sve kolektivno popravim u Singapuru, tamo će valjda moći sve srediti za nekoliko dana. No ostavit ću im aparat ovdje do ponedjeljka, možda ipak postoji tračak nade da će nešto izvesti. Pored toga je velika Canonova prodavaonica, ali nemaju istaknute cijene svih uređaja. To mi još uvijek ostaje plan B, ako izgubim živce s popravcima. Angkor sam uspio poslikati, to je zasad najvažnije.
Penjem se na najviši kat, gdje se nalazi veliki food court (mislim da mi nemamo adekvatan prijevod tog izraza – znate ono u šoping centrima gdje imate više restorana koji su poput menze, naručite hranu na pultu, a onda imate zajednički prostor za sjedenje). Sistem je takav da kupite karticu na koju učitate određen iznos, te vam ona vrijedi za bilo koji od restorana, a neiskorišteni iznos vam refundiraju ako im vratite karticu. Učitavam 500 bahta, to bi trebalo biti dovoljno. Kružim uokolo, ništa mi ne izgleda atraktivno, sve dok ne ugledam štand s lastavičjim gnijezdima. Juha od lastavičjih gnijezda (iako je zapravo riječ o jednoj vrsti čiope) specijalitet je južnokineske kuhinje. Naravno, riječ je o posebnim gnijezdima, koja spomenuta ptica radi od svoje skrutnute sline. Gnijezda se kasnije režu na rezance i serviraju kao neka vrsta kaše (može se od njih raditi i onaj napitak koji sam pio u Vijetnamu). Značajno je da su ta gnijezda jako skupa – juha od lastavičjih gnijezda jedan je od najskupljih prehrambenih artikala. Ovdje imaju juhu od nekoliko različitih kvaliteta gnijezdâ, što se odražava na cijeni – ja sam uzeo onu treće kvalitete, koja košta 200 bahta. Najkvalitetnija košta 1000 bahta. 200 kn za juhu! A okus – ništa posebno. Još vam dodaju unutra neke začine, nekoliko kuhanih vodenih kestena – ali i dalje ima okus kao kaša.
Nakon toga zastajem na štandu s korejskom hranom, gdje uzimam kimči (ikoničko korejsko jelo – kiselo zelje s ljutom crvenom paprikom) serviran s prženom rižom i jajetom. Nije loše, ali je naravno ljuto. I lošije od kimčija koji sam svojedobno jeo u korejskom restoranu u Glasgowu. Čuo sam da se u međuvremenu i u Zagrebu otvorio korejski restoran, valjda neće propasti prije nego što kušam kakvi su… Za desert uzimam ljepljivu rižu s mangom. Pritom dobivam dvije vrste riže, jedna ima svijetlozelenu nijansu sladoleda od pistacije. Ne znam u čemu je caka, morat ću istražiti s čime je pomiješana…
Poslao sam poruku Ting, ona mora čekati do 3 sata, kada će podići burmansku vizu, a onda se kasnije možemo naći. Budući da je dobila vizu, već sutra leti u Mijanmar, ne da joj se biti u Bangkoku. Koliko će ostati, ne zna. Ima još 500 dolara na raspolaganju, a s obzirom da je navodni dnevni budžet u Mijanmaru oko 25 dolara, mogla bi ostati i do 3 tjedna.
Dok čekam daljnje upute odlazim u kuću Jima Thompsona, koja se nalazi u blizini. Jim Thompson bio je američki obavještajac koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata poslan po zadatku u Tajland. Nije baš vidio puno akcije, ali se zaljubio u zemlju i ostao ovdje živjeti i nakon rata. Odlučio je oživjeti tradicionalni tajlandski obrt tkanja svile, te je radio na njegovom promicanju. Smatra ga se zaslužnim za spašavanje toga obrta od potpunog nestanka. Kako je po struci bio arhitekt, a zanimala ga je tradicionalna tajska arhitektura, podigao je svoj dom u Bangkoku spojivši šest tradicionalnih kuća od tikovine, koje je dao prenijeti s različitih lokacija. Tajsku arhitekturu također karakteriziraju kuće na stupovima, gdje se glavni životni prostor nalazi na prvom katu, dok je prizemlje po potrebi šupa, kuhinja, kupaonica, garaža… Kuća je obojana u tradicionalnu tamnocrvenu boju. Tijekom godina Thompson je prikupio i mnogobrojne umjetnine, tradicionalne budističke kipove i slike, te njima uredio svoju kuću, pretvorivši je tako u umjetničku zbirku. 1967., dok je bio na izletu u Maleziji, Thompson je netragom nestao. Nikad nije razjašnjeno je li bila riječ o nesretnom slučaju (nestao je tijekom šetnje šumom) ili je likvidiran zbog svoje špijunske prošlosti. Znakovito je da je ubrzo nakon toga ubijena i njegova sestra koja je živjela u Americi i s kojom se Thompson dopisivao. Danas je njegova kuća muzej i moguće ju je obići samo organiziranom turom, a slikanje unutrašnjosti je nažalost zabranjeno.
Ubio sam oko sat vremena, pa se na kraju dogovaram s Ting u 4, opet u food courtu MBK-a. Treba malo vremena da se pronađemo (njezin smisao za orijentaciju je poprilično loš), ali na kraju je ona mene skužila prije nego ja nju. Tu je i njezin prijatelj Sam, Novozelanđanin iz Rotorue, trenutno na putu u Mongoliju, s ambicijama da se tamo trajno preseli. Sam je isto proveo nekih mjesec dana u Tajlandu, a također ga napušta sutradan. Inače je živio u Koreji, Japanu, govori korejski… Nisam uspio doznati čime se točno bavi, ali kaže da će u Mongoliji tražiti posao. Vjerojatno kao učitelj engleskoga, to je ionako posao koji najviše stranaca obavlja u ovakvim zemljama.
Prvo smo nešto popili na food courtu, a potom se nakon kojih sat i pol sjedenja uputili dalje. Njihov hostel je poprilično udaljen od mojega tako da smo se odlučili otići u Kinesku četvrt, koja nam je svima otprilike podjednako daleko. Opet smo se ukrcali na brod i vratili do početne stanice, nedaleko Spomenika demokraciji, odakle ravno na jug, pored niza hramova, cesta vodi gotovo ravno do Kineske četvrti. Zanimljivo je da me taj dio Bangkoka – nakon što se prođu hramovi – arhitekturom podsjeća ne neki talijanski grad. Mislim na obične kuće, ne na renesansne palače. Osim toga, noću izgleda prilično mirno, nema gužve na koju smo navikli u centru ili uokolo ulice Khao San. Kineska četvrt već je življa, mnoštvo stolova na pločnicima, prepunih ljudi, kako domaćih tako i stranaca, koji uživaju u specijalitetima kantonske kuhinje (većina Kineza po zemljama jugoistočne Azije potječu iz južne Kine i to se vidi po kuhinji – kad već u Kini nisam probao kantonske specijalitete, barem ću ih probati ovdje). Ting je to domaća kuhinja, tako da bi ona teoretski trebala znati preporučiti što vrijedi, ali s obzirom da, kako već rekoh, nije baš tipična Kineskinja, a nije baš da ni nešto puno jede, od nje tu nema neke koristi. Nakon dugog obilaska restorana koji svi uglavnom nude morsku hranu, ponajprije rakove, ali i peraju morskog psa, odlučili smo se za jedan koji nam je izgledao pristojnije od ostalih. U maniri Kineza, naručujemo za sve, prvo tri vrste dim suma (što su mali zalogaji koji odgovaraju bliskoistočnom mezeu ili španjolskim tapasima) – sve neke valjuške koji svi imaju isti okus – a potom hrskavo pečenu patku (bez kosti!) s izvrsnim umakom od šljive i rakovo meso s tofuom i povrćem. I tajlandsku pivu Singha.
Cijelo popodnevno-večernje druženje potrajalo je kojih 5 sati, a potom smo se pozdravili. Još jedno od tih putničkih prijateljstava koje završi kada se itinereri razdvoje, uz pitanje hoćete li se ikada opet susresti. Možda ako me put nanese u Hong Kong, to je relativno blizu Tinginog Shenzhena. Sama možda susretnem na Novom Zelandu, rekao je da ću u siječnju biti tamo – naime, trenutno ima samo turističku vizu za Mongoliju, nada se naći posao i onda dobiti dugotrajniju vizu, ali pretpostavljam da će se morati vratiti po stvari prije konačnog preseljenja.
40-ak minuta šetnje noćnim Bangkokom do hostela. Sviđa mi se ovaj grad, iako zapravo nisam puno od njega vidio danas. Sutra ću pokušati malo više obići, odlučio sam otići u Pattaju samo na jednu noć, a ne dvije, ionako tamo idem više radi doživljaja, ne zanima me ni plaža, ni prostitutke, ni transseksualci, idem tek toliko da mogu reći da sam vidio tajlandsku prijestolnicu grijeha. Bangkok ipak više zaslužuje taj jedan dan.

komentiraj (0) * ispiši * #

Ususret zemlji blizanaca i mačaka

četvrtak , 17.09.2015.

Naravno da kombi nije bio direktan – iako je čitava akcija prebacivanja dobro izvedena, pa se ne morate brinuti da će vas ostaviti na granici. Vjerujem da bi glavni razlog za nepostojanje direktnog busa mogla biti promjena strane vožnje, jer valjda nema puno vozača u ovim zemljama koji se dobro snalaze na onoj drugoj strani. Vožnja kroz Kambodžu, nekih dva sata do granice, protekla je prilično jednolično, takav je i pejzaž. Imali smo jednu piš-pauzu u nekoj usputnoj prodavaonici, gdje nam je prodavačica vrlo otvoreno rekla da je WC besplatan, ali samo ako nešto kupimo. Srećom nisam trebao na WC, iako mi je na kraju ostalo 3700 riela – skoro cijeli dolar. Poslužit će za idući put.
Poipet, pogranično mjesto s kambodžanske strane izgleda još strašnije nego ostatak države. Blizina Tajlanda uzrokovala je otvaranje brojnih kockarnica, ali i bordela. No kockarnice nisu donijele nikakav glamur – Poipet je prašnjava rupčaga, pogranični grad par excellence, u kojem imate osjećaj da vas svatko želi nadmudriti i prevariti (slično je i s tajlandske strane, iako je tamošnji grad – Aranjaprathet – malo uređeniji) i iz kojega se želite izgubiti što prije. Zanimljivo je isto tako da se kockarnice – budući da je kockanje zabranjeno i u Tajlandu i u Kambodži – nalaze na ničijoj zemlji, između dvaju graničnih prijelaza. Na taj način Tajlanđani mogu kockati jer su formalno u drugoj državi, iako im za to ne treba putovnica budući da nisu pravno u drugoj državi. Kambodžanci pak nemaju pristup tim kasinima (izuzev onih koji su upleteni u njihovu izgradnju i vlasništvo, naravno). Ulaz u Kambodžu (ili, u mom slučaju, izlaz iz nje) obilježen je velikim slavolukom u tradicionalnom angkorskom stilu. Prije toga se nalazi kambodžanska imigracija, mnogo neuglednija od one u Bavetu, na granici s Vijetnamom. Sama granica je rječica, čija je kambodžanska obala zatrpana smećem, dok je tajlandska relativno čista, uz nešto malo smeća koje je vjerojatno prenio vjetar. Na sredini mosta plavo-crveno-plave zastave s Angkor Watom ustupaju mjesto crveno-bijelo-plavo-bijelo-crvenim tajlandskim petobojnim trobojnicama. Odozgo me gleda Bhumibol Aduljadedž, tj. Rama IX., trenutni tajlandski kralj. Neki je dan Elizabeta II. postala najduljim monarhom u britanskoj povijesti, ali ona čak nije ni trenutno najdulja vladarica, budući da Rama IX. vlada već preko 69 godina. Zadnjih godina ga zdravlje baš ne služi najbolje, nadam se samo da će ga služiti dok sam ovdje, jer, s obzirom na ugled koji uživa, u slučaju njegove smrti nacija će biti paralizirana sigurno barem tjedan dana.
Ostavljam iza sebe napaćenu Kambodžu, zemlju koja unatoč vrlo nesretnoj bliskoj prošlosti i ne osobito blistavoj sadašnjosti svejedno nudi dovoljno za putnika namjernika, pogotovo ako nije izbirljiv i gadljiv. Iako nije najsiromašnija od zemalja na mom putu (to bi trebao biti Istočni Timor), Kambodža je svakako zemlja Trećeg svijeta i za neke stvari u njoj treba imati želudac, no oni koji se usude zagrepsti dublje i žrtvovati malo komfora, bit će nagrađeni prirodnim ljepotama, kulturnim blagom, ali i gostoljubivošću običnih ljudi, onih kojima nije na pameti samo kako da vam izbiju iz džepa višak novca. Iako mi je Vijetnam bio ljepši i ugodniji, mislim da i Kambodža zaslužuje moj povratak u budućnosti. Valjda će se i ovdje stvari početi kretati nabolje. Nova mlada generacija, odrasla na Facebooku, na prošlim je izborima skoro s vlasti skinula Hun Sena i njegove reformirane komuniste, a zapravo sinekuru koja već 36 godina čvrsto drži šape na kormilu i premrežila je zemlju svojom korumpiranom klikom. Nažalost, alternativa je još gora, opozicija su iredentisti koji negiraju genocid Crvenih Kmera i nisu se odrekli pretenzija prema Vijetnamu. Kad malo bolje razmislim, nema baš neke perspektive da će se stvari početi kretati nabolje…
Čeka me Tajland, etablirani turistički gigant koji je mainstream čak i za najizbirljivije turiste koji putuju u paket aranžmanima. Tajland je uz Bali i Maldive vjerojatno pojam egzotike za takve ljude. I tu će trebati imati želudac za mnoge stvari, pogotovo za ludi noćni život koji se uglavnom vrti oko seksa i droge – zapravo, otkako je geopolitika zatvorila Hippie Trail, a letovi postali jeftiniji i dostupniji širim masama, Tajland je preuzeo od Indije veći dio hedonističkog prometa. U Indiju (s izuzetkom Goe) danas idu samo old school spiritualisti, a oni koji su ipak tu radi prizemnijih stvari zadovoljavaju se rajskim plažama Tajlanda, rajskim prahom i rajskim Tajlanđankama. Koje se katkada ispostave kao Tajlanđani.
Tajlandska imigracija danas je gužvovitija nego kad je jučer ovdje bila Ting, trajalo je kojih 40-ak minuta dok nismo sve obavili. I opet imam ulaznu karticu koju su mi zaklamali u putovnicu, a žig sam dobio na praznu stranicu nasuprot vizi. Još 5 slobodnih stranica. Ponadao sam se u prvi čas jer mi je policajka lupila žig na vizu, ali to je žig kojim se poništava viza prilikom ulaska. Nakon granice još carina, pa službeni pregled zbog narkotika ili drugih nedozvoljenih supstanci (koji se sastoji od toga da prođete između dvojice policajaca koji sjede svaki za svojim stolom i nezainteresirano ćaskaju, uopće vas ni ne pogledavši – vjerojatno su u pitanju godine iskustva kojima odmah procijene jeste li sumnjivi i uopće vrijedni angažmana), a potom na pločniku iza graničnog prijelaza čekamo daljnje upute. Inače, neposredno prije granice, još na kambodžanskoj strani, dobili smo naljepnice na prsa, neki crvene, neki bijele, onda su nam još markerom na njih nešto napisali (meni je pisalo V, iako mi nije jasno što im to znači), a te bi naljepnice trebale biti sredstvo raspoznavanja s druge strane granice, gdje će nas pokupiti prijevoz. I doista, neki tip nam kaže da svi mi s crvenim naljepnicama pođemo za njim. Prvo se trpamo u songthaeo (dosl. „dva reda“, vozilo napravljeno od adaptiranog pick-upa s natkrivenim prtljažnim prostorom u kojem su sučelice postavljene dvije klupe, slično pakistanskim Suzukijima), i to tako da prtljaga i većina putnika ide otraga, a jedan Francuz i ja idemo u kabinu, ja još na suvozačko mjesto. Vožnja ne traje predugo, odvoze nas do ureda putničke agencije, gdje je usput i restoran. Budući da nisam podigao novce na bankomatu morat ću platiti ručak preostalim dolarima. Ručak je prilično jeftin – slatko-kisela piletina s rižom i ledeni čaj preračunato manje od 15 kn. Tajlandska se valuta inače zove baht, dijeli se na 100 satanga, a 1 kuna vrijedi 5,3 bahta – zaokružit ću otprilike na 5. Na svim novčanicama i kovanicama bahta nalazi se lik kralja (opet zemlja s istom osobom na svakoj novčanici – začudo, na rielima to nije bio slučaj), a kako Tajland ima vrlo rigorozne zakone o poštivanju kralja (koji ima gotovo pa polubožanski status – zato uostalom i vladarsko ime Rama) novčanice se moraju tretirati s poštovanjem, tj. nije ih dopušteno gaziti, trgati, črčkati po njima…ako vam novčić padne na pod, nemojte slučajno stati na njega da biste spriječili da se otkotrlja – kazna koju biste morali platiti u slučaju uvrede kralja nastale gaženjem njegove slike mnogo je veća od eventualnog gubitka tih maksimalno 10 bahta.
Društvo u restoranu se pomalo osipa, na kraju ulazim u zadnji kombi – tu su još jedan Finac, jedan Kinez, jedan Francuz, dva Nizozemca i još jedan Azijat. Do Bangkoka ima još 4 sata vožnje. Prvi dojam Tajlanda jest da je po izgledu usputnih naselja poprilično sličan Vijetnamu, iako su ceste bolje. Veći dio puta sam drijemao, primijetio sam tek da smo opet ušli u pljusak. Čini se po prognozi da se kiše neću tako brzo riješiti. Budim se kada nam vozač kaže da imamo pauzu od 20 minuta na jednoj benzinskoj pumpi pored koje je i 7/11. Tajland je prva zemlja u kojoj se susrećem s tim lancem prodavaonica. Tu je i bankomat, podižem iznos koji bi mi trebao biti dovoljan za preostalih dva tjedna, 20 000 bahta. Ulazim u 7/11 i primjećujem da i Tajlanđani imaju sličan problem kao i Kinezi – dosta robe ima isključivo natpise na tajskom pismu, tako da je nemoguće skužiti što je posrijedi. Usto ni osoblje baš ne vlada engleskim. Nakon duge dvojbe uzimam sendvič s nekakvim pacanim mesom, ali zanimljivo je da je sendvič smješten u dvama komadima ljepljive riže, a ne u pecivu. Drugi odgovor – jede li se takav ili ga treba termički obraditi – dobivam nakon što ga je tip na blagajni zavitlao u mikrovalku. Nije bilo loše, ali naravno, ovo je Tajland, nije bilo ni blago. Već vidim da ću opet jodlati idućih 15-ak dana…
Ubrzo nakon toga izlazimo na bangkošku zaobilaznicu, te se potom polako ušuljavamo u grad. Kombi nas vozi na aveniju Khao San, tako da neću imati problema s traženjem prijevoza do hostela, on je odmah u uličici pored. Promet ne izgleda toliko očajno koliko bi se očekivalo po najavama, iako u nekoliko navrata zapinjemo u čepovima po par minuta. I štoviše, izgleda mi prilično civiliziran, nema toliko motocikala kao u Vijetnamu ili Kambodži, poštuju se semafori, nema trubljenja… Sjećam se kako mi je prijatelj koji je prvo bio u Bangkoku i izgledao mu je kaotično, pa onda godinu dana kasnije posjetio Indiju, rekao da mu se Bangkok nakon toga činio kao Beč. Doista, nakon recimo Lahorea ili Ho Chi Minha, Bangkok je prilično pristojan. Nadam se da sutra neću biti prisiljen povući ove riječi. Osim toga je i prilično čist i uredan, u usporedbi s Kambodžom, također u rangu Vijetnama. To je ta različitost u perspektivi, kao s Istanbulom – ako dolazite sa Zapada Bangkok vam priziva u predodžbu pomisao na egzotiku, no kada se dulje vrijeme vrzmate po regiji Bangkok vam je s jedne strane dobrodošao zapadnjački komfor, ali koji vas ubrzo previše počne podsjećati na zapadnjačke velegradove, pa klisnete u provinciju.
Kombi me ostavlja na 20 metara od ulaska u moju uličicu. Inače, ulice se u Tajlandu obično označavaju kao thanon (glavna ulica) i soi (pokrajnja ulica, teoretski pješačka, ali naravno da ovuda mogu nesmetano jezditi motocikli). Kao i većina gostinjaca, i moj je smješten u obiteljskoj kući u kojoj žive i vlasnici…iako je to simpatično, ponekad imam osjećaj kao da im ulazim u svakodnevicu. Premda ta svakodnevica opstoji zahvaljujući između ostalog i mojim troškovima. No to sam već apsolvirao lani na Kubi, gdje su casas particulares vrlo često tek sobe u obiteljskim kućama, a nije rijetkost da vam se domaćin pridruži za večerom (ili vas pozove da se vi pridružite njemu).
Navečer nisam izlazio u grad, otišao sam tek do jedne obližnje aščinice, nazvane Šošana, što znači da servira izraelsku hranu (tj. uglavnom levantinsku brzu hranu, čitaj falafele, hummus, tabbouleh i slično). Uželio sam se malo takve hrane prije nego što zaronim u tajlandske karije i posve si spržim jednjak. Javio sam se i Ting, ona je predala zahtjev za vizu, naći ćemo se sutradan nakon što ja odnesem fotoaparat na popravak i kupim tajlandsku SIM-karticu. Sutra u stvari započinje pravi razgled Tajlanda…

komentiraj (0) * ispiši * #

Izlet na koji nisam otišao

srijeda , 16.09.2015.

Kad sam planirao boravak u Siem Reapu jedan je dan bio posvećen i izletu do Anlong Venga, naizgled ne osobito važnog gradića kojih stotinjak km sjevernije, odmah pored tajlandske granice. U Siem Reapu sam međutim našao u ponudi samo organizaciju prijevoza autom do Anlong Venga i do hrama Preah Vihear koji se nalazi malo zapadnije i poprište je spora između Tajlanda i Kambodže. Problem je bila cijena – takav bi izlet koštao 170 dolara po autu, što znači da bih morao naći još bar 3 osobe da ispadne koliko-toliko prihvatljivo. Ting nije bila zainteresirana, a hostel nije osobito vrvio gostima, tako da sam na kraju odustao od cijele ideje. Prilično sam siguran da ću Kambodžu posjetiti još jednom, pa tada mogu otići i u Anlong Veng.
Anlong Veng je poznat inače kao posljednje uporište Crvenih Kmera i mjesto smrti Pol Pota. Nakon što su Vijetnamci pregazili zemlju i instalirali svoju vlast, ostaci Crvenih Kmera povukli su se uglavnom u brdska područja, gdje su odolijevali još desetak godina. Područje na sjeveru, uz tajlandsku granicu, držalo se i dulje, skoro dvadeset godina, a sve manja skupina sve starijih Crvenih Kmera upala je u međusobna frakcionaška gloženja gdje bi svako malo netko pristao sklopiti mirovni sporazum sa središnjim vlastima i položiti oružje u zamjenu za amnestiju. Neki su u tome uspjeli čak toliko dobro da su, premda visokopozicionirani vojni kadrovi u redovima Crvenih Kmera, kasnije dobili istaknute položaje u kambodžanskoj vojsci. No neki, poput Sona Sena, su zbog takvih ideja nastradali – dotičnoga je Pol Pot dao ukloniti kada se upustio u pregovore s vlastima. Bilo je to godinu dana prije nego što će i sâm Pol Pot umrijeti – nikada nije utvrđeno kako točno (isprva se čak nije sa sigurnošću moglo utvrditi ni je li to uopće bio on). Pol Pot je potkraj života živio u kolibi nedaleko Anlong Venga i bio je u sukobu s Ta Mokom, drugim istaknutim lokalnim funkcionarom Crvenih Kmera. Nakon što su se 1997. Ieng Sary, Khieu Samphan i Ieng Tirith predali vlastima, njih su dvojica ostali posljednji Mohikanci koji su još stajali na braniku Demokratske Kampućije. Iste je godine Ta izvršio prevrat i smijenio Pol Pota s mjesta vođe preostale šačice Crvenih Kmera. Pol Pot, inače vjerni slušatelj Glasa Amerike, 15. je travnja 1998. čuo vijest kako mu kambodžanske vlasti pripremaju ražanj. Iste večeri je umro. Neki tvrde od uzrujanosti, neki tvrde da se sâm otrovao letalnom kombinacijom lijekova. Obdukcija nije nikad provedena, jer mu je tijelo kremirano dva dana kasnije. Ta Mok je njegovu smrt prokomentirao riječima kako je „Pol Pot mrtav, nema više moći i nema prava. Nije ništa više od kravlje balege. Zapravo, i kravlja balega je korisnija jer ju možemo koristiti za gnojivo.“ Kada je Ta uhićen iduće godine, bio je to stvarni kraj Crvenih Kmera, budući da više nije bilo nikoga tko je bio spreman preuzeti vodstvo nad kompromitiranom i progonjenom organizacijom. U Anlong Vengu se danas može vidjeti Ta Mokova kuća, jezero koje je isti dao napraviti, a malo izvan mjesta, u brdima, nalaze se i Pol Potova kuća i njegov grob. Zanimljivo je da je Pol Pot, kada je već bio u bijegu i u poodmakloj dobi, po prvi puta postao otac. Njegova kći Saloth Sitha (zadržala je pravo prezime svoga oca) u doba njegove smrti imala je samo 12 godina.
Kao rezime, pogledajmo samo kako su završili istaknuti vođe Crvenih Kmera, pa procijenite koliko je pravda spora i dostižna. Pol Pot umro je 1998., u bijegu od središnjih vlasti i borbi s njima, ali kao pravno slobodan čovjek. Nuon Čea uhićen je 2007. i osuđen 2014. na doživotni zatvor (ima 89 godina). Ieng Sary uhićen je 2007. i umro 2013. u zatvoru čekajući suđenje. Khieu Samphan uhićen je 2007. i osuđen 2014. na doživotni zatvor (ima 84 godine). Ta Mok uhićen je 1999. i umro 2006. u zatvoru, čekajući suđenje. Son Sen ubijen je 1997. po naredbi Pol Pota. Jun Jat umro je 1997. Ke Pauk umro je 2002. Ieng Tirith uhićena je 2007., 2012. proglašena nesposobnom za suđenje zbog demencije, umrla 2015. (nekoliko dana prije nego što ću ja ući u Kambodžu). Kang Kek Iew („drug Duč“, zapovjednik Tuol Slenga) uhićen je 1999., a 2010. osuđen je na 35 godina zatvora, što je kasnije produljeno na doživotni zatvor s mogućnošću pomilovanja (ima 72 godine). Potonji je jedini od svih izrazio kajanje za počinjena djela, ostali do kraja nisu smatrali da su činili išta loše.
Jedan od razloga tako sporog rješavanja pitanja kambodžanskog genocida leži upravo u činjenici da postoji velik broj amnestiranih prebjega, te bi svako suđenje nužno potegnulo i pitanje jesu li neki od amnestiranih činili zločine. Stoga je bilo najlakše ograničiti suđenje samo na vladajuću garnituru, koja sama vjerojatno nije ubijala, ali je bila zapovjedno odgovorna za sve druge zločine. Sačuvaj Bože da branim Crvene Kmere, ali primijetit ćete ironiju da se na Zapadu vladajućim političarima za takve odluke dodjeljuju Nobelove nagrade za mir.
Ako ništa drugo, jedna od dobrih stvari toga što je Kambodža zemlja Trećeg svijeta jest i to da ima vrlo mlado stanovništvo, tako da je čak 3/4 stanovništva Kambodže rođeno nakon strahovlade Crvenih Kmera i nisu robovi prošlosti i pitanja „Gdje si bio sedamdespete?“
A moj dan u Siem Reapu, kad sam već odlučio ostati pet noći (moram tempirati dolazak u Kuala Lumpur negdje oko 10. listopada, tako da se ne fulam s Mirom) bio je lijen i dosadan. Cijeli je dan padala kiša, a ja sam održao obećanje i kupio onu majicu „No tuk tuk today & tomorrow“ (smanjila je broj ponuda, ali ih nije posve eliminirala, jer je to čini se kod mnogih vozača pavlovljevski refleks, čim vide stranca odmah nude, ne razmišljajući o tome kamo taj stranac ide, bi li mu to bilo potrebno…sva pitanja koja bih ja sebi postavio da kojim slučajem vozim taksi), a potom otišao na masažu. Nije bila kod slijepaca, ali bila je ugodna – jednosatna masaža cijelog tijela za 10 dolara. Nasuho, bez ulja, a da ne bi slučajno netko pomislio nešto perverzno, daju vam i posebno odijelo koje si obučete, košuljicu kratkih rukava i hlače koje liče na križanca pumperica i kilta. Stolovi za masažu su zapravo otomani, s rupom u koju stavite lice tako da vam kičma može biti posve vodoravna. O tehnici masaže ne bih, jer ne znam previše detalje i razlike među tehnikama, uglavnom je riječ o trljanju i istezanju, pritisak nije pretjerano bolan, a sve završava izuzetno ugodnom masažom glave. Zapravo, baš zato što je kmerska masaža relativno nježna mnogi su se u recenzijama žalili da „nisu dobili pravu masažu“. Meni je u svakom slučaju više godilo od toga da me netko pregazi parnim valjkom pa ne mogu hodati. Cijela sesija započinje masažom stopala i utrljavanjem soli. Sve u svemu jako lijepo i opuštajuće iskustvo, mogao sam ostati i dulje od jednog sata. S obzirom na sva sjedenja po prijevoznim sredstvima, spavanja po kojekakvim krevetima varijabilne udobnosti i tegljenje ruksaka, mislim da mi kosti i mišići vape za dobrim trljanjem i gnječenjem.
Ručao sam pizzu s krokodilovim mesom, poslijepodne proveo u sobi – Ting je otišla još ujutro, a ona druga cimerica je Čehinja koja živi i radi na Novom Zelandu. U međuvremenu se pojavio i neki zbunjeni Meksikanac. Razmjer zbunjenosti: čovjek je na aerodromu prvo dolare promijenio u riele, jer se nije informirao o tome da se ovdje može plaćati dolarima. Onda je naravno bio uvjeren da je dobio užasno loš tečaj, promijenivši 10 dolara, za što bi trebao dobiti 40 000 riela. Dobio je 62 000. On je prva osoba koju znam da je uspjela biti na dobitku u takvoj situaciji. Ne zna ni kako se zove glavni grad Kambodže, ne zna što ovdje uopće treba vidjeti (OK, čuo je za Angkor)… Pita nas za preporuke i dojmove (Čehinja je također bila prije Kambodže u Vijetnamu), ali mi mu dajemo međusobno oprečne stavove (njoj je recimo Hanoi bezveze, Phnom Penh isto tako; potom bi ovaj iz Kambodže u Laos, ja mu kažem da to nije praktično – ceste su loše, bolje da ide iz Vijetnama u Laos, Čehinja je pak za to da ide iz Kambodže…). Iako je doletio iz Bangkoka, kaže da je umoran jer je morao rano ustati da stigne na let. Bangkoški je promet navodno jeziv i gužve su stravične. Vidjet ću sutra…
Navečer kupujem kartu za kombi, navodno direktan (obično se inače mijenjaju na granici), za 25$ do Bangkoka. Pitanje je samo gdje će me ostaviti u gradu, hostel koji sam rezervirao je naravno u četvrti oko avenije Khao San, što je glavni bekpekerski revir. Prednost kombija je da je brži – navodno samo 6-7 sati, dok busu treba i 12. Javila se i Ting iz Bangkoka, ona je krenula u 8 ujutro, ali je morala mijenjati vozilo na granici. No kaže da je sâm granični pregled trajao 20-ak minuta, dok inače zna trajati i preko 2 sata. Barem nešto. Nakon što sam sredio prijevoz odlazim još malo do grada, u Banana Leaf, na jednu pivu i kineske uštipke/valjuške od rižina tijesta punjene tarom. Brzo mi je prošlo ovih 19 dana u Kambodži. Možda zato što sam dosta vremena proveo u Phnom Penhu. Nešto slično bi trebalo biti i u Tajlandu – stacionirat ću se u Bangkoku kao bazi iz koje ću onda ići u Pattaju, Ajutthaju i Kančanaburi, prije nego krenem na jug.
Inače, još jedan zanimljiv kuriozitet – kad sutra pređem kambodžansko-tajlandsku granicu, odande pa do kraja puta bit ću isključivo u državama u kojima se vozi lijevom stranom ceste. Ujedno započinje i uspon u životnom standardu, gdje je svaka sljedeća zemlja bogatija od prethodne, sve dok se opet ne sunovratim kad uđem u Indoneziju. To naravno znači i veću skupoću… :/
Zadnja noć u Kambodži. Jubilarna deseta zemlja na putu, 43. u životu me čeka…

komentiraj (0) * ispiši * #

Poraženi Sijam i veliki kombinator

utorak , 15.09.2015.

Današnji sam dan odlučio početi lijeno, nakon doručka sam prvo dva sata pisao dnevni zapis. Ting je ustala kasnije i za danas je imala svoje planove, tako da smo se oko podneva pozdravili, a ja sam otišao u šetnju Siem Reapom, trudeći se pronaći nešto više od onoga što sam primijetio u prolazu prethodnih nekoliko dana.
Siem Reap ima oko 170 000 stanovnika i treći je najveći grad u Kambodži. Ime grada znači „Poraženi Sijam“, i iako Kmeri spominju neku legendarnu bitku iz 16. st. u kojoj je kralj Ang Čan odbio sijamsku vojsku, upitno je je li se ta bitka ikad dogodila i koje bi u tom slučaju bilo pravo porijeklo imena. Grad je od 1795. do 1907. bio pod vlašću tog istog Sijama i tada se zvao Nahorn Siam (tj. Sijamski grad). Cijela regija sjeverozapadne Kambodže, unutar Sijama znana kao Unutrašnja Kambodža, vraćena je 1907. zaslugom Francuza u sastav kolonijalne Kambodže. Tada je Siem Reap bio obično selo, no kada se na zapadu pročulo za Angkor započeo je priljev turista i razvoj grada. 1929. je otvoren Grand Hotel d'Angkor, jedan od klasičnih azijskih hotela toga vremena, smješten nasuprot kraljevskoj rezidenciji. Sve do kraja šezdesetih turizam Siem Reapa je cvjetao – općenito, kada razmišljam o svojim putovanjima Azijom, nekako mi se čini da je negdje tamo 1960. bila idealna godina za poduzimanje ovakvog putovanja (jasno, tada bih morao zaobići Kinu): Afganistan je bio stabilna zemlja, moglo se kroz Burmu, Vijetnamski rat još nije bio počeo, Kambodža je doživljavala procvat… Kao i sve druge gradove, Crveni su Kmeri ispraznili i Siem Reap. No razlika u odnosu na druge gradove jest ta da je nakon oslobođenja u gradu bila stacionirana vojna posada, tako da je još 10 godina bio zatvoren i izoliran. Suvremeni Siem Reap počeo je oživljavati tek nakon 1989. Njegov raison d'ętre bio je i ostao Angkor – malo ljudi dolazi u Siem Reap isključivo radi njega samog ili njegovih atrakcija (koje se svode na ponešto kolonijalne arhitekture, ugodno šetalište uz rijeku i pokoji wat), premda ga je ludi noćni život učinio prijestolnicom partijanja u Kambodži. Ipak, u usporedbi s Tajlandom, to je sve kamilica. Grad je zapravo još uvijek nakupina selâ okupljenih oko watova, s izuzetkom centra, koji je okupljen oko glavne tržnice. Zapravo mi pomalo liči i na Rogašku Slatinu ili tako neko mjesto (uz već spomenutu Gyulu) – preko dana je vrlo pitom. Naravno, gdje je turizam, tu su i gnjavatori. Neki su benigni (prodavači, vozači remorquea), ali ima i prevaranata koji pecaju naivne novopridošle turiste. Ima jasno i prosjaka, pogotovo dječice, zatim su tu svirači koji redovito tvrde da su žrtve mina u Kambodži, iako ne vidim da im nedostaje ijedan ud (obično sviraju u skupinama od negdje 6, sjedeći na niskoj platformi koja podsjeća na perzijski taht – glazba koju izvode nije uopće loša, kao neka kombinacija indijskog ritma i kineske glavne teme; u svakom slučaju bolje od one pogrebne glazbe)… Prolazeći toga dana preko tržnice opazio sam majicu koja mi definitivno treba, najbolje odmah 5 komada: natpis na majici ima nacrtan prekriženi remorque i ispod toga piše „No tuk tuk today…or tomorrow“. Isprobat ću ju na gnjavatorima… (Inače, samo da ukažem na terminološku razliku – u Kambodži remorque zovu „tuk tuk“, iako je to u Tajlandu naziv za motornu rikšu. Ja sam se odlučio držati naziva remorque baš kako bih razlučio ta dva vozila.)
Ručao sam u jednom restoranu koji također služi kao ispostava nekog NVO-a za humanitarne razloge, iako su porcije bile poprilično mršave. Uzeo sam neki sendvič, dobivši nešto veličine tosta, brownie sa sladoledom koji je zauzimao pola čaše i sl. Nakon ručka pokušavam otići na masažu u jedan od onih salona gdje to rade slijepci, ali me recenzije obeshrabruju – prljavi ručnici, nema privatnosti, uokolo trčkaraju djeca… To mi sve zvuči jako neprofesionalno, pa se odlučujem malo bolje istražiti i otići u neki kvalitetniji salon, pa čak i ako maseri vide. Dok god nije „masaža s happy endingom“ (karakteristično za Tajland – možete birati želite li da masaža završi, odnosno, bolje rečeno svrši, s prelaskom u ono za što se obično koristi eufemizam „masaža“) dobro je. Oko 4 se sata vraćam u hostel, Ting je isto tamo, iako je obavila ponešto u gradu. Dakle, otišla je do banke i uspjela nabaviti nove novčanice dolara, tako da je sada spremna sutra krenuti natrag u Bangkok, pa onda i u Burmu. Usput je kupila i poslala i razglednice. Ja sam svoje kupio i napisao, ali ću ih dati ovima na recepciji da ih pošalju. Iz Kambodže bi pošta trebala putovati brže nego iz Pakistana. Ujedno se i ja odlučujem na to da ću otići busom do Bangkoka, ostati prvo tamo dvije noći, odnijeti fotić na popravak, potom svratiti do Pattaje, pa se opet vratiti u Bangkok. Praktičnije mi je tako nego prvo otići u Pattaju mogao bi mi se ogaditi Tajland u tom slučaju.
Navečer ćemo Ting i ja opet do Pub Streeta, do jednog birca koji se nalazi preko puta onoga gdje smo sjedili večer ranije, a koji nam se činio privlačnim jer ima živu glazbu, neki Europljani sviraju. Zanimljivo je da, iako smo tri večeri bili zajedno vani, Ting i ja zapravo nismo tijekom toga puno pričali, budući da je buka tolika da je to vrlo naporno. Uglavnom smo jeli i bili zabavljeni mobitelima. :D U ovom bircu (nazvanom Banana Leaf) ja sam se odlučio za burger od krokodila (jeo sam već krokodilsko meso i bilo mi je OK, iako je ovaj puta previše imalo okus po ribi, što meni osobno nije baš drago) i jedan mojito sa zelenim kampotskim paprom (zanimljiva kombinacija). Kasnije sam udario po pivi, iako smo prije večere kupili jednu malu porciju duriana (tj. već izdubljenog durianovog mesa) – a postoji urbana legenda da se durian ne smije kombinirati s pivom jer može doći do letalnog ishoda. Jedino do čega će međutim doći jest poprilično intenzivno podrigivanje, a ni za jetru nije previše dobro, budući da ista mora obraditi sijaset ugljikohidrata i masti u durianu i onda još i alkohol. Nismo ostali predugo, budući da je Ting već ujutro u 7 morala biti spremna za bus, a i u sobu nam je došla još jedna cimerica pa ju nismo htjeli buditi prekasnim dolaskom.
E sad, zašto drugi dio ovoga naslova? Zato što smatram da bi bilo neodgovorno od mene otići iz Kambodže, a ne pokušati na cjelovitiji način predstaviti čovjeka koji je obilježio njenu povijest tijekom druge polovice 20. st., osobu s nevjerojatnim instinktom za preživljavanje na vodećim funkcijama (čak tolikim da je službeno po Guinessovoj knjizi rekorda čovjek koji je obnašao najveći broj vodećih funkcija u nekoj državi), pa i u slučajevima kada su odluke donošene s tim ciljem bile itekako moralno upitne. Riječ je naravno o Norodomu Sihanouku. Iako je na vlast došao pogrešnom procjenom francuskih kolonijalnih gospodara da će njime biti lagano upravljati, Sihanouk je ubrzo pokazao da će itekako biti sposoban prihvatiti uzde vlasti u svoje ruke. Sihanouk je rođen 31. listopada 1922. u Phnom Penhu, kao jedino dijete Norodoma Suramarita i njegove zakonite supruge Sisowath Kossamak (koja je inače bila kćerka ranijeg kralja Sisowatha Monivonga, bratića njenog muža). Ime Sihanouk dolazi od spoja palijskih riječi siha „lav“ i hanuk „ralje“. Mladi se Sihanouk obrazovao u francuskim školama u Indokini, a srednju je školu pohađao u Saigonu. Nakon smrti Monivonga Francuzi su zaključili da će tada osamnaestogodišnji Sihanouk biti pogodniji kadar za novog kralja od Monivongova sina Moniretha, koji je bio previše „svojeglav“. 3. ožujka 1941. Sihanouk je okrunjen za novog kralja Kambodže, no kako je za vrijeme Drugog svjetskog rata Kambodža bila okupirana od Japana, ceremonijalni se kralj uglavnom bavio sportom i filmom (potonji mu je bio velika strast te je kasnije režirao 50-ak filmova, a ljubav prema filmu prenio je i na sina Sihamonija). Kada su Japanci pretkraj rata posve pripojili Indokinu, natjerali su Sihanouka da proglasi neovisnost Kambodže (neobičan zahtjev, zar ne?), te je on preuzeo funkciju premijera, istovremeno ostavši i kralj. Povratkom Francuza 1946. potpisan je sporazum Modus Vivendi, kojim Kambodža dobiva punu autonomiju unutar Francuske Unije. Sihanouk potom odlazi na vojnu školu u Francusku gdje dobiva čin pričuvnog satnika. 1949. Sihanouk je isposlovao novi francusko-kmerski sporazum kojim je autonomija Kambodže povećana. Iste godine raspušta Narodnu skupštinu i vlada samostalno, sve dok dvije godine kasnije pod pritiskom Demokratske stranke ne odlučuje raspisati izbore. U veljači 1953. Sihanouk je zatražio od Francuza da preostale ovlasti prepuste Kambodži, tj. da joj daju punu neovisnost. Nakon što je to odbijeno, Sihanouk je otputovao u SAD i Kanadu, iskoristivši tadašnju makartističku klimu, upozoravajući da i Kambodži prijeti komunistička opasnost slična onoj Viet Minha, te da je jedino rješenje potpuna neovisnost kako bi se novonastala država (naravno, kraljevina) mogla samostalno obračunati s komunistima. Po povratku u zemlju nastanio se u Siem Reapu i počeo organizirati nacionalne milicije koje su se borile protiv oponenata kambodžanske neovisnosti. Upalilo je, u ljeto 1953. Francuzi su na Kambodžu prenijeli ovlasti pravnih i unutrašnjih poslova, a potom u listopadu i obrambenih. 9. studenog 1953. Kambodža je proglasila punu neovisnost od Francuske. No Demokratska se partija bunila zbog Sihanoukovog uplitanja u politiku, te je on 1955. održao referendum na kojem je čak 99,8% glasača poduprlo njegove poteze (je li bilo izbornog inženjeringa, po svoj prilici jest). 2. ožujka 1955. Sihanouk je abdicirao u korist svoga oca Suramarita, naglasivši kako se nema namjere vraćati na prijestolje (moš mislit). Umjesto toga osnovao je stranku Sangkum („Zajednica“) koja je na izborima te jeseni osvojila sva mjesta u Narodnoj skupštini (za ovo je čak i priznao da je bilo izbornog inženjeringa). Sihanouk je postao premijer, a država je proglašena ustavnom monarhijom u kojoj glavnu vlast nosi premijer, a ne kralj (čudna li čuda). Zbog stalnih političkih trzavica smjene vladâ su bile česte, pa je tako Sihanouk u pravilnim razmacima podnosio ostavke i vraćao se na tu funkciju – čak triput u razdoblju između 1955. i 1958. Tijekom 1958. Južni Vijetnam i Tajland postali su jako sumnjičavi glede Sihanoukovih dobrih odnosa s komunističkom Kinom (iako je Kambodža službeno bila neutralna), te su zajedno s CIA-om počeli planirati njegovu smjenu. Sihanouk je međutim otkrio zavjeru i javno je raskrinkao. CIA je međutim nastavila s planovima, tako da je Sihanouk poslao Lona Nola, tada glavnog zapovjednika vojske, da se obračuna s vođom zavjerenikâ Dapom Čhuonom. Dap je tom prilikom ubijen. 31. kolovoza 1959. u kraljevsku je palaču dostavljen poklon za kraljicu za koji se ispostavilo da je bomba. Prilikom otvaranja poklona stradao je šef protokola. Poklon je inače bio poslan iz američke vojne baze u Saigonu. Nakon toga incidenta zdravlje kralja Suramarita se pogoršalo, te je on umro u proljeće 1960. Regentom je proglašen Monireth, no Sihanouk je potom pokrenuo inicijativu da se uspostavi nova ceremonijalna funkcija „vođe države“, za koju je kandidirao sebe. Referendum je potvrdio tu inicijativu s 99,97% glasova (!), tako da se Sihanouk opet našao na vodećoj poziciji iako nije formalno zasjeo na tron.
Tijekom šezdesetih godina Sihanoukovi su se odnosi sa zapadnim zemljama poprilično pogoršali, prvo zbog njegove taštine (tvrdio je da u službenim posjetima ne dobiva adekvatan protokolarni tretman), a zatim i zbog daljnjih CIA-inih spletaka, zbog kojih je Kambodža čak prekinula diplomatske odnose s SAD-om. Sihanouk je u međuvremenu poboljšao odnose sa Sjevernim Vijetnamom i dopustio Viet Congu korištenje istočne Kambodže za svoje baze. Usto su zahladili i odnosi s Kinom, budući da se Sihanouk nije slagao s Kulturnom revolucijom, a Mao se nije slagao sa Sihanoukovim poboljšanjem odnosa s SSSR-om. Sve to uzrokovalo je ponovno zatopljenje odnosa s SAD-om, pa je tako Sihanouk 1967. pozvao Jacqueline Kennedy u privatni posjet, a potom je i rekao da se neće miješati ako Amerikanci odluče riješiti problem prisustva Viet Conga u Kambodži, dok god to ne bude išlo na štetu Kambodžanaca. Ono što je uslijedilo 1970. već sam opisao – u trenutku dok se nalazio na liječenju u Francuskoj, Sihanouk je smijenjen, te ga je vojni sud u odsustvu osudio na smrt. Tijekom idućih 5 godina Sihanouk će voditi vladu u egzilu, živeći na relaciji Peking – Pjongjang, gdje su za njegove potrebe bile adaptirane dvije rezidencije (toliko o komunizmu u tim zemljama). Tijekom 1973. Sihanouk je posjetio sjevernu Kambodžu, tj. krajeve koji su bili pod kontrolom Crvenih Kmera. Iste godine kontaktirao ga je Sirik Matak, koji je očito odustao od one presude iz 1970., i zatražio od Sihanouka da iskoristi svoj autoritet da bi se okončao građanski rat, te predložio mogućnost slobodnog Sihanoukova povratka u zemlju. Sihanouk je taj prijedlog odbio.
Kada je Phnom Penh pao u ruke Crvenih Kmera, Sihanouk je živio u Pekingui, te se u Kambodžu vratio pola godine kasnije, preuzevši funkciju ceremonijalnog vođe države. Potom je opet otišao na međunarodnu turneju, pokušavajući isposlovati priznanje za novoproglašene vlasti. Po povratku su ga Crveni Kmeri poveli na demonstracijsku turneju po Kambodži, gdje su mu pokazivali postignuća novoga sustava. Kada je spoznao razmjere genocida, Sihanouk je zatražio da ga se razriješi dužnosti vođe države, no Pol Pot je to odbio. Nekoliko mjeseci kasnije ostavka je ipak prihvaćena, a Sihanouk je potom stavljen u kućni pritvor. Iz pritvora je pušten samo dan prije pada Phnom Penha pod Vijetnamce, kada je opet otišao u Peking, pa na međunarodnu turneju na kojoj je ovoga puta osuđivao sve – i Crvene Kmere zbog genocida, i Vijetnamce zbog ilegalne okupacije. Jedini legalni predstavnik vlasti po njegovom je mišljenju, pretpostavljam, bio on sâm. Međutim, pod pritiskom Kine bio je prisiljen surađivati s Crvenim Kmerima, budući da je Kina rekla da je to jedini uvjet pod kojim će naoružavati antivijetnamske snage u Kampućiji. Nakon dugotrajnih i mukotrpnih pregovora između četiriju zaraćenih strana (službene provijetnamske vlasti, sihanukisti, Crveni Kmeri i Kmerski pučki nacionalni oslobodilački front – ovo potonje su bili nasljednici Lonovih republikanaca) pod indonezijskim sponzorstvom, napokon je postignut sporazum o povlačenju Vijetnamaca iz zemlje te o tranziciji vlasti. Sihanouk se vratio u zemlju 1991. i dočekale su ga tisuće razdraganih građana. Budući da je država iduće dvije godine funkcionirala praktički kao UN-ov protektorat, postojale su diskusije oko oblika vlasti u budućoj državi. Sihanouk je bio za republiku s predsjedničkim sustavom, no Hun Sen, premijer iz doba Narodne Republike Kampućije, navijao je za ustavnu monarhiju. Naravno, zato što bi u tom slučaju Sihanouk vjerojatno postao kralj, a Hun bi imao priliku i dalje biti premijer. Sihanouk je naposljetku podržao drugu opciju (svoj svog poznaje), ali na način da je država imala dva supremijera – jedan je bio Hun, a drugi je bio Sihanoukov sin Norodom Ranariddh. Njegova druga vladavina bila je obilježena neprekidnim pokušajima pomirbe – prvo je na sve načine pokušavao dovesti ostatke Crvenih Kmera za pregovarački stol i natjerati ih da polože oružje, čemu se Hun oštro protivio; a potom je morao održavati ravnotežu između dvaju supremijera, pri čemu je Hun bio otvoreno nezadovoljan mišlju da mora dijeliti vlast i radio sve da izgura Ranariddha iz igre, što mu je na kraju i uspjelo nakon nemirâ 1997. U listopadu 2004. Sihanouk, tada već u dobi od 78 godina, odlučio je abdicirati. Mnogi su rekli da je to napravio u želji da očuva monarhiju, budući da je postojala opasnost da nakon njegove smrti dođe do republikanskog udara. Jedino tada ostaje nejasno zašto je za nasljednika odabrao tankoćutnog neženju Sihamonija. Unatoč poodmakloj dobi, Sihanouk je bio aktivan na svojoj stranici na internetu, gdje je redovito objavljivao komentare aktualnih događaja i svoje stavove. Kako mu se zdravstveno stanje pogoršavalo, većinu je vremena provodio u Pekingu, gdje naposljetku i umro, 15. listopada 2012., svega dva tjedna prije svoga 90. rođendana. Pogrebnoj procesiji u Phnom Penhu prisustvovalo je oko milijun ljudi. Suprotno kmerskoj tradiciji, po kojoj se pogreb organizira isti dan, Sihanoukovo je tijelo bilo čak tri mjeseca izloženo u kraljevskoj palači, sve dok nije kremirano 1. veljače 2013. Dio pepela prosut je u rijeku Tonle Sap, dok se ostatak nalazi u stupi u okviru kraljevske palače.
Sihanouku nitko ne može poreći da je bio osebujna ličnost, netko tko je volio vlast više od interesa svoje zemlje, ali tko je usto bio i dovoljno senzibilan da sklada glazbu (svirao je klarinet, saksofon, klavir i harmoniku), režira filmove te ima 14-ero djece s pet različitih žena (ali su ipak sumnjali da je homoseksualac). Njegove zasluge za kambodžansku neovisnost su neupitne (premda motivi nisu), no odgovornost za tragediju ove zemlje je također poprilična. No za razliku od sadašnjeg kralja, nitko mu ne može poreći da je bio karizmatičan i da ga je upravo ta karizma i potpora stanovništva održala kroz sve Scile i Haribde koje je prošao tijekom svoje političke karijere.
I mislim da bi to bilo sasvim dovoljno o Norodomu Sihanouku.

komentiraj (0) * ispiši * #

Otključavanje životnih postignuća

ponedjeljak , 14.09.2015.

Vozač nas je i opet čekao u 10. Slušajući tuđe dojmove o izlasku sunca u Angkor Watu, zaključak je – da, iskustvo je super (pogotovo jer se bliži jesenski ekvinocij, kada sunce izlazi točno iza središnjeg tornja hrama), ali je poprilična gužva. A pomisao da se ustajem u vampirsko doba (sunce izlazi oko 5) da bih se onda tiskao među gomilom fotoaparatiranih turista mi se baš ne mili. Vjerujem da je spektakularno, ali moram li baš svaku atrakciju vidjeti? Nisam još načisto s time, prolongirat ću odluku još malo, imam taj treći dan u rezervi. Danas je dan kada ću Angkor Wat vidjeti danju, a to je ipak važnije i atraktivnije, jer se na taj način može bolje razgledati ova veličanstvena građevina.
Angkor Wat je najveća sakralna građevina na svijetu, a pogled na ikoničku konturu na obzorju jedan je od onih velikih putničkih trenutaka kada svaki, pa i najciničniji putnik zastane – čak i ako je okružen hordama drugih turista koje klikaju fotoaparatima, guraju se u kadar, slikaju selfije…vjerojatno nemajući osobitog pojma o povijesti ove izuzetne građevine, koja je po izgradnji suvremenik europskih gotičkih velikana poput Westminsterske opatije ili katedrale u Chartresu. Izgradnju je započeo kralj Surjavarman II. početkom 12. st. u gradu Jaśodharapuri (kako se tada zvao Angkor), sa svrhom da to bude državni hram i njegov budući mauzolej. Za razliku od ostalih hinduističkih hramova u Angkoru dotada, Angkor Wat nije posvećen Šivi, već Višnuu. Možda je to razlog zašto, za razliku od drugih angkorskih hramova, nije orijentiran prema istoku, već prema zapadu. Kompleks je okružen jarkom s vodom i vanjskim zidom dugim preko 3,5 km, a unutar toga nalazi se građevina s tlocrtom 187x215 metara. O samoj se izgradnji Angkor Wata ne zna previše, iako ona nije trajala predugo (lako je to kad imaš besplatnu radnu snagu – Kambodža u tom pogledu nije puno odmakla od Kmerskog kraljevstva), no prilično je izvjesno da nije izgrađena u jednoj noći, kao što to tvrdi legenda koju su iznosili kasniji putopisci (pa ju eto i ja iznosim). 1177. hram su napali i opustošili Čami, koji su bili tradicionalni neprijatelji Kmera (iako su arhitektonski vrlo utjecali na njih), tako da ga je obnovio Džajavarman VII., podigavši zajedno s time i novi grad, Angkor Thom, malo sjeverozapadnije od Angkor Wata. Kako je Džajavarman bio budist, hram je prekvalificiran u budistički. Kada je Angkor pao pod vlast Sijama, a ostale hramove progutala džungla, Angkor Wat je preživio i nastavio se koristiti, dijelom i zato što ga je štitio opkop koji je priječio nadiranje vegetacije. Henri Mouhot, francuski prirodoslovac i istraživač, koji je najzaslužniji za otkrivanje Angkora zapadnom svijetu, tvrdio je da je Angkor Wat građevina koja zasjenjuje slavu bilo kakve rimske ili grčke građevine, da je veličanstvena kao da su ju gradili Solomon ili Michelangelo, te da je upadljiv kontrast između trenutnog (krajem 19. st. – ali nije se puno promijenilo) stanja u zemlji i tih građevinskih čuda. Mouhot je upao u zamku orijentalizma i pretpostavio da takve građevine nisu mogli podići Kmeri, već neka naprednija civilizacija koja je očito netragom nestala.
Sâm hram slijedi koncept svete planine Meru, pri čemu se središnji toranj uzdiže 65 metara iznad okolnoga tla. Struktura ima tri kata, svi su povezani izuzetno strmim stepeništima koja usto imaju vrlo uska gazišta, a dodatno su erodirana atmosferilijama. Strmina naravno simbolizira uspon iz svijeta ljudi do svijeta bogova. Cijeli je hram građen od detaljno klesanih i brušenih blokova pješčenjaka, što znači da nema žbuke koja bi ih spajala. U prizemlju se nalazi dugački trijem koji sa sve 4 vanjske strane okružuje hram, a ukrašen je bareljefima koji prikazuju događaje iz hinduističke mitologije. Pomisao kojoj se nisam nikako uspio othrvati obilazeći hram bila je sljedeća: ljudi su fascinirani egipatskim piramidama. I točno je da su to impresivne građevine, pogotovo s obzirom na veličinu, geometrijsko savršenstvo, itd. Ali piramide zapravo nisu ništa drugo nego obične planinčuge kamenih blokova. Veličanstvenost Angkor Wata leži upravo u vrlo minucioznoj obradi detalja, skulpturama koje su i danas jednako očuvane, harmoničnom uklapanju u okoliš… Angkor Wat ikona je kambodžanskog nacionalnog ponosa i svaka zastava Kambodže – uključivo čak i onu Demokratske Kampućije – na sebi je nosila njegovu sliku. Angkor Wat (ali i cijeli kompleks Angkora) je i najveća turistička destinacija u Kambodži – broj turista narastao je od samo 7 i pol tisuća 1993. do preko 2 milijuna 2012. Naravno, čak je i upravljanje Angkorom privatizirano – o njemu se brine tvrtka Sokimex, čiji je vlasnik Sok Kong, inače kambodžanski Vijetnamac (eto, ima i bogatih Vijetnamaca u Kambodži). Ne znam kako Kmeri podnose da im nacionalnim ponosom upravlja tvrtka čiji je vlasnik pripadnik mrskog etnikuma.
Nakon sigurno sat i pol razgleda Angkora krećemo dalje, putem koji smo prošli već dan ranije, ali nismo zastajali. Iduća je točka hram Bajon. Ako je Angkor Wat najbolji predstavnik klasične kmerske hramske arhitekture, Bajon predstavlja tzv. kmerski barok. Hram je podignuo već spomenuti Džajavarman VII. kao (mahajanski) budistički hram, iako su kasnije dodani hinduistički elementi (npr. lingami i joniji), kako je kraljevstvo laviralo između dviju religija. Najupadljivije obilježje Bajona jesu kamena lica Avalokiteśvare, za koja se vjeruje da su modelirana po samom kralju, a ima ih ukupno 216 u cijelom hramu. Gledaju vas posvuda – sa zidova, stupova…ali ne na zlokoban način svevidećih očiju, već više na umirujući način „ne boj se, ja sam tu“. I on je ukrašen bareljefima koji kombiniraju povijesne, mitološke, ali i scene iz svakodnevnog života. Bajon je u mnogo manje uređenom stanju od Angkor Wata, što mu daje atmosferičnost i osjećaj da ćete se u nekom od hodnika sudariti s Indianom Jonesom ili Larom Croft (inače, određene scene filma Tomb Raider s Angelinom Jolie doista su i snimane u Angkoru). Odmah pored Bajona nalazi se Baphuon, još jedan hinduistički hram koji je kasnije pretvoren u budistički. Budući da je građen na nestabilnom terenu, vjeruje se da se hram počeo urušavati već u klasično doba. Obnova je započela šezdesetih, preciznim bilježenjem komadića slagalice i evidentiranjem toga kamo ide koji kamen, no sva prikupljena dokumentacija nestala je u vihoru vladavine Crvenih Kmera. Ponovni je proces sastavljanja Baphuona započeo 1995. i većim je dijelom dovršen do 2011., kada je novosastavljeni hram otvorio Norodom Sihamoni.
Kroz šumu nastavljamo prema sjeverozapadu pored nekoliko manjih hramova, svih prekrivenih mahovinom ili drvećem (tzv. smokvama daviteljicama), sve dok se naposljetku ne obremo na Terasi slonova, mjestu odakle je kralj promatrao parade podanika koje su prolazile glavnim trgom Angkor Thoma, te gdje je obavljao audijencije i primao darove. Ovdje nas čeka naš vozač koji će nas potom odvesti na ručak u obližnji niz prčvarnica koje su smještene pod tendama na sjevernom dijelu nekadašnjeg glavnog trga. Iako nismo osobito gladni, odluci da ipak odemo na ručak doprinosi to što je u međuvremenu počela kiša. Odlučujem se za juhu od mrkve i proljetne smotuljke. Zanimljivo, Ting mi kaže upravo ono što sam i sâm primijetio – da su proljetni smotuljci zapravo vijetnamsko jelo, iako ih mi često percipiramo kao kineske, baš zato jer ih poslužuju u kineskim restoranima (Wikipedija joj neće dati za pravo, proljetnih smotuljaka ima i u Kini, ali istočnoj i sjevernoj). Ting je inače atipična Kineskinja, već po tome što dobro govori strani jezik, ali ono što me iskreno čudi jest da je vrlo gastronomski konzervativna, iako dolazi iz regije Guangdong, koja je u Kini najpoznatija po neobičnim jelima. Njoj je već i jedenje žabe neobično, nekmoli kukci ili krokodil.
Nakon ručka nastavljamo s razgledom još četiriju hramova. Prvo su na redu dva manja hrama jedan nasuprot drugomu, Čau Saj Tevoda i Thommanon. Prilikom fotkanja prvoga fotić mi javlja da mi je kartica puna. Naime, kako mi ne radi displej, ja ne znam koliko još imam slobodnih slika (inače brišem najstarije), tako da sam se u Angkor Watu malo zaigrao s količinom. Sada moram naslijepo brisati stare slike, jer nemam nikakve povratne informacije (ovih dana brišem slike tako da priključim fotić na tablet i onda odaberem one predviđene za brisanje). Srećom dovoljno dobro poznajem fotoaparat da znam sekvencu gumba koje moram stisnuti, a treptanje indikatorske lampice mi pokazuje da ih doista i briše. Dobro je, dok god koristim gumb za kretanje udesno nema bojazni da ću obrisati upravo snimljene slike. I doista, kasnije mi je pregled preko tableta pokazao da je sve ispalo OK. :)
(Molim samo bez komentara „trebao si uzeti još jednu karticu“ – nema potrebe za time kada slike ionako uploadam na internet, a nakon ovog putovanja sumnjam da će mi trebati 2 ili 3 kartice od 16 GB. Kvar displeja je nepredviđena okolnost i nije nešto s čime bih morao unaprijed računati.)
Hram Ta Keo iz 10. st. vjerojatno je najstariji od hramova izgrađenih od pješčenjaka, a također je obilježen strmim i skliskim stepenicama koje nisu rađene za nogu broj 46, tako da je penjanje – a pogotovo spuštanje – na granici pogibelji. Tu smo imali zanimljivu anegdotu kada nam je tip koji pregledava karte (a praktički kod svakog hrama pregledavaju karte da se netko ne bi prošvercao) postavio pitanje odakle smo. Ja nisam odgovorio, ali je Ting rekla da je iz Indije (što joj je postala fora, jer time zbunjuje ljude – „But you look like you're from China!“; ljudi naime ne znaju da i u Indiji postoje kosooki). Onda nam je oboma rekao da smo zgodni i još meni dodao „You're a lucky man!“, misleći valjda da smo Ting i ja par. Suočen sa stepeništem koje vodi do vrha hrama Ta Keo, prokomentirao sam „Well, let's see if I'm a lucky man.“, te se krenuo uspinjati pjevušeći istoimenu pjesmu od Emersona, Lakea i Palmera. :D Kako se u međuvremenu spustio popriličan pljusak, ostali smo zaglavljeni u tornju na vrhu, jer ja jednostavno nisam želio s fotoaparatom na kišurinu. Nakon 20-ak minuta čekanja odlučio sam staviti fotoaparat u Tinginu torbicu, nekako smo uspjeli organizirati stvari i konačno se spustiti. Ja četveronoške. Zbog moga ziheraškog stava prilikom spuštanja Ting me prozvala Lady. No doista, tko nije bio u Angkoru vrlo si teško može predstaviti strminu tih stepenica i uskost gazišta. Lako je njoj, ona se bavi sportskim penjanjem, a ja sam se kao klinac užasavao i penjanja na drugi kat jer me plašila visina.
Ostao je još samo jedan hram, Ta Prohm, budistički hram posvećen Pradžnaparamiti, koji je inače namjerno ostavljen u poluruševnom stanju u kakvom je bila većina angkorskih hramova, kako bi dočarao izgled hramova u doba kada ih je džungla gutala. Ruševni zidovi, iako stabilizirani, prekriveni su mahovinom, drveće se probija iz zidova koji stoje nakrivo, a njegovo korijenje više liči na udave nego na korijenje biljaka. Upravo je u Ta Prohmu najbolje postignuta ta harmonija džungle i hrama, gdje je došlo do „stapanja, ali ne i gutanja“, kako je to opisano u obrazloženju zašto se Ta Prohm neće obnavljati već samo održavati.
Jedna stvar od koje u Angkoru ne možete pobjeći su prodavači. Da, ponekad ćete osjetiti potrebu za vodom, kokosom, ananasom…ali neprekidno dozivanje, i to specifičnim otegnutim tonom (kao da svi idu u školu za prodavače i uče ih istoj dikciji) „Helloooo, siiiir…you want coconuuuuut?“ (što je Ting i meni postala interna fora) izluđuje. Slušati to cijeli dan, pa onda još dva dana (a ni u Siem Reapu nije bolje) navodi vas da zaključite da angkorski hramovi nisu baš toliko vrijedni da ih morate posjetiti, možete ih gledati i na internetu, sigurno će se prije ili kasnije pojaviti i na Google Street Viewu, ako već nisu. Osim njih, tu su i djeca s kojekakvim blesavim suvenirima, koja imaju problema sa shvaćanjem riječi „ne“. I naravno, ultimativni argument im je „one dollar“ ili „half dollar“. Kao da je cijena razlog zbog kojega nešto ne kupujem.
Vraćamo se u Siem Reap, gdje ću ja prvo srediti slike, a navečer odlazimo u grad nešto pojesti. Kako se hostel ispraznio, izgleda da smo Ting i ja možda i jedini gosti ovaj vikend, pa smo upućeni jedno na drugo. Dok šetamo prema centru svih događanja, Pub Streetu, primjećujem jedan štand na kojem neki klinac prodaje barem dio onoga što sam htio probati večer ranije. Pred njim se nalazi entomološka zbirka, termički obrađena i spremna za konzumaciju. Odlučujem se na jednu mješavinu svega, iako sam tarantule već probao. Ting se grči želudac, kako rekoh ona nije tipična Kineskinja. Klinac nas je izgleda pogrešno shvatio i nakrcao nam dvije vrećice. I naplatio to 7 dolara. Da, definitivno je ovdje u pitanju prevara, ali toga ima dosta i može poslužiti kao večera. Da vidimo čega tu sve ima. Prvo je na redu pečena žabica, ali mala, duga možda kojih 10 cm s nogama. To je gotovo pa mainstream. Potom izvlačim nešto što liči na žohara, ali u pitanju je cvrčak. Ja ih jedem kao škampe, tj. izvučem središnji mesnati dio, a hitinski ostatak bacim. Možda se i to može sažvakati, ne znam, bilo bi u redu da dolaze s uputstvom. Potom su tu skakavci (s nogama, koje se ne jedu), škorpion (to sam skužio tek kad sam osjetio bodlju – ne, nema otrova, to ishlapi u obradi), već spomenuta tarantula, jedna crvena zmija nabodena na ražnjić koja izgleda kao hobotničin krak, te belostomatidi (one vodene bube s tvrdim krilima). Budući da su svi prženi, okus je poprilično jednoličan – kao da jedete čips ili smokije. Zmija je usto prilično žilava. Zapravo mi po izgledu malo liči i na rogač. Jedino belostomatide nisam nikako uspio pojesti, njihova su krila pretvrda, a kad ih pregrizete nastaju vrlo oštre krhotine, kao one od dagnji, dok unutra gotovo da i nema mesa. Uspio sam pojesti samo jedan odrasli primjerak, velik 15-ak cm, koji je imao mekša krila i ponešto mesa unutra. Zapravo, dok sam ga žvakao, malo mi je ličio na burek – mrvljeni hitin je gotovo kao mrvljena pečena jufka. :D Ting se nije odvažila probati, tako da sam imao kojih 40-ak minuta za ubiti prije nego sjednemo u restoran pojesti nešto konkretno, stoga sam otišao na onu „masažu“ stopalâ ribicama. Fotkao sam to već u Xi'anu – stavite noge u tank s ribicama koje potom nahrupe i jedu vašu sasušenu kožu. Osjećaj prvih minutu je užasno škakljanje (ja sam jako škakljiv), potom oguglate i tako sjedite još 19 minuta, a dobijete i džaba pivu. Piva, cvrčci i noge koje spavaju s ribama – i to sve u danu kad sam usput vidio i Angkor Wat – ki to more platit?
Iako nakon tretmana nisam osjećao bogznakakvo poboljšanje (možda sam trebao malo odići stopala da mi ožderu i tabane, ipak je tamo najviše mrtve kože) barem sam riješio većinu žgadije u plastičnoj vrećici, pa smo stoga mogli sjesti na konvencionalnu večeru. U jedan vijetnamsko-kmersko-zapadnjački restoran koji je usput i pizzerija. Gamad mi je dosta utolila glad, belostomatide nažalost nisam nikako uspio pojesti pa sam ih zafitiljio, tako da sam se odlučio za nešto lakše – banh xeo (to je ona vijetnamska palačinketina koja vam zauzme cijeli tanjur, a toliko je krta da ju ne možete pošteno rezati) i crępes suzette. I dva cidera da isperem hitin.
Dan se završio razgovorom o međunarodnoj politici, o mojim iskustvima u Kini, o Tinginim nedorečenim planovima hoće li u Mijanmar ili neće…boji se da ne ostane bez novaca (pogrešno sam rekao – nije izgubila torbu, nego je zaboravila karticu u bankomatu, što ne bi trebao biti problem, jer bankomati sigurnosno progutaju karticu nakon 20 sekundi ako ju netko ne pokupi, ali ona je jednostavno zaboravila čiji je to uopće bio bankomat i nema koga kontaktirati; to se inače sve dogodilo u Kančanaburiju u Tajlandu), a usto je čula i priče da dolarske novčanice koje nosi u Mijanmar moraju sve biti u savršenom stanju, čak ne smiju biti ni presavinute (pobogu, čim su u novčaniku bit će presavinute), tako da će izgleda ostati još jedan dan ovdje i pokušati preko banke podići besprijekorne dolarske novčanice u Siem Reapu, a onda bi trebala za Bangkok, dan prije mene. A ja još uvijek tražim način kako da se dokopam Anlong Venga i tamošnjih „atrakcija“. Sutrašnji ću dan razgledati Siem Reap, vrijeme je da vidim gdje sam ja to zapravo.

komentiraj (1) * ispiši * #

Polovica puta

nedjelja , 13.09.2015.

Od 4. travnja proteklo je točno 161 dan, i ako stvari budu po planu, za 160 dana sletjet ću u Zagreb. Naravno, ima tu još dosta nepoznanica, pogotovo na onim dvjema dionicama gdje nemam organiziran brodski prijevoz, no zasad se ravnam prema datumu 19. veljače. Koliko sam kilometara prešao, nemam pojma, znam da sam prevalio 9 država (ostalo mi ih je još 7), upoznao desetke ljudi, izgubio mobitel, zamalo ostao bez fotoaparata, nekoliko puta krpao ruksak, igrao ping pong (ne onaj tajlandski) sa Zabom (na kraju smo riješili tu situaciju), jeo devu, magarca i tarantule, popeo se na 4700 metara nadmorske visine, nekoliko tisuća puta bio oslovljen na ulici od raznih ljudi koji mi uglavnom nisu imali ništa pametno za reći, okinuo nekih 6-7 tisuća fotografija, skupio nešto manje od 1500 lajkova stranice na Facebooku (koliko ljudi čita ali ne lajka, to ne znam – iako mi je neki dan preneseno da su u jednom zagrebačkom tramvaju neka dvojica komentirali kako je „dobro da idem na Tajland jer su mi sigurno muda već plava“ :D )… Ovaj me put mijenja, oko nekih se stvari možda uzrujavam manje (premda se nikad neću prestati uzrujavati oko glupe logike taksista i vozača motocikala koji vam nude prijevoz čak i kad je očito da niste nimalo zainteresirani), dosta sam stvari prisiljen praktično rješavati improvizacijama… Još me uvijek drži adrenalin puta, iako ima trenutaka kada se poželim vratiti, pogotovo je to bilo snažno u nekoliko navrata ovoga ljeta. Sada, kada u Hrvatsku dođe jesen, a ja krenem put Balija, Lomboka, Floresa…možda mi i neće toliko faliti. Zdravlje me uglavnom služi (iako sam se jutros probudio s grloboljom), nisam imao ni nekakvih ozbiljnijih ozljeda, sad su mi primarni problemi broj slobodnih stranica u putovnici i prijevoz od Istočnog Timora do Australije. I displej fotića, ali s njime se zasad snalazim, a popravak ću obaviti u Bangkoku.
Kako rekoh, jutros sam se probudio s grloboljom (zvuči kao početak „Dorina dnevnika“), i premda je pesimist u meni pomislio na prve simptome denga groznice, izgleda da je to ipak imalo nekakve veze s klima-uređajem, koji je i opet bio postavljen na 16 ili tako nekakvu smrzavicu. Danas je prvi od dvaju dana koje sam predvidio za obilazak Angkora. Angkorski hramovi zauzimaju ogroman prostor sjeverno od Siem Reapa, ali se šire i kojih 30 km daleko, a glavna skupina hramova razdvojena je u dva turistička itinerera, nazvana Veliki krug i Mali krug. Mali krug je atraktivniji i zato sam se danas prvo odlučio obaviti Veliki krug. Večer ranije sam na recepciji dogovorio da me u 10 ujutro čeka remorque (ipak sam se odlučio ne ići biciklom – Veliki krug ima ukupno 40-ak km, plus što je postojala mogućnost kiše, a i pedalirati s mrcinom od fotoaparata oko vrata nije baš neki gušt). Jutros za vrijeme doručka sjedam za stol s Azijatkinjom smještenom u mojoj sobi. Govori tečan engleski, a po naglasku bih rekao da je iz Australije. No nije, iz Shenzhena u Kini je, ali je studirala u Velikoj Britaniji. Zove se Ting i po struci je teoretičarka filma. Inače je bila mjesec dana u Tajlandu, pa je došla vidjeti Angkor, pa se vraća u Tajland, a onda ide u Mijanmar. Trebala je ići u Nepal, ali je u Tajlandu izgubila ruksak sa svim stvarima za planinarenje. Ostavila ga je dok je bila na bankomatu, smeteno zaboravivši na njega. Ona također nema fiksne planove za razgled Angkora, stoga me pita može li mi se pridružiti. Dapače, cijena je po vozilu, dakle prepolovit ćemo cijenu ako ide i ona.
Malo iza 10 dolazi vozač, ukrcavamo se i krećemo prema kojih 6 km udaljenom kompleksu Angkora. Do njega vodi aleja kroz bjelogoričnu šumu, što me podsjeća na neku europsku zemlju. Općenito, Siem Reap je jako zelen i ne izgleda baš kambodžanski, više vijetnamski. Zbog lijene rijeke koja vijuga njegovim središtem malo me podsjeća i na mađarsku Gyulu. Negdje na pola aleje nalazi se ured gdje se prodaju ulaznice – jedno-, tro- i sedmodnevne. Cijena jednodnevne ulaznice je 20 dolara (za strance, Kambodžanci naravno plaćaju jeftinije), a trodnevne 40 dolara. Isplati se uzeti trodnevnu – košta kao dvije jednodnevne, a uvijek ostavlja mogućnost dolaska i treći dan, ako vam je nešto promaklo. Za ulaznicu vas fotografiraju, tako da nije prenosiva. Potom nastavljamo do kraja aleje gdje se nalazi veliko umjetno jezero (zapravo više kao opkop s vodom), te ovdje skrećemo ulijevo, prolazeći pored glavnih atrakcija kompleksa (koje su na Malom krugu) sve do početka Velikog kruga.
Angkor (izvedeno od sanskrtskoga nagara „sveti grad“) jest danas uglavnom šumovito područje sjeverno od Siem Reapa. Između 9. i 14. st. ovdje se nalazio grad koji je na svom vrhuncu brojao oko milijun stanovnika, što ga čini najvećim gradom na svijetu u predindustrijskom dobu. Površina grada procijenjena je na barem 1000 km2 (usporedbe radi, današnji Berlin ima otprilike trećinu te površine). Zlatno doba Angkora trajalo je od 802., kada se kralj Džajavarman II. proglasio „univerzalnim monarhom“ ili „kraljem bogom“, pa sve do 1351., kada je pao pod vlast sijamske Ajutthaje. Nakon pobune Kmera 80 godina kasnije, Sijamci su razorili Angkor, te je grad progutala džungla. Većina kuća u gradu bile su drvene, jedine građevine od izdržljivijeg materijala – kamena – bili su hramovi ili drugi objekti vjerske namjene (budistički samostani, sveučilišta…), budući da su po tadašnjem vjerovanju samo bogovi zasluživali živjeti u kamenim građevinama. Stoga su iste preživjele unatoč čvrstom hvatu džungle koja se bacila na njih i pokušala ih prekriti zaboravom i smrviti korijenjem. Ostalo je uglavnom strunulo. Na području današnjeg Angkora pronađeni su tako ostaci 72 hrama i ostalih zgrada.
Angkorsko je kraljevstvo na vrhuncu moći kontroliralo većinu središnje Indokine, protežući se od delte Mekonga do Indijskog oceana, zauzimajući otprilike današnju Kambodžu, Laos, Tajland, te južne dijelove Mijanmara i Vijetnama. To je ono „dobro“ razdoblje kambodžanske povijesti. No nakon pada Angkora u sijamske ruke započinje „loše razdoblje“, gdje je Kambodža u sendviču moćnijih Vijetnama i Sijama. Angkor je napušten, s izuzetkom Angkor Wata koji je nastavio biti budističkim hramom. Iako je lokalno stanovništvo znalo za Angkor, ostatku svijeta su ga predstavili tek Francuzi, koji su pokrenuli program krčenja šume uokolo hramova, konzervatorske radove, kao i izgradnju odvodnog sistema kako bi se hramovi sačuvali od daljnje erozije. Program je trajao i nakon neovisnosti Kambodže, sve do državnog udara 1970. Budući da su hramovi u Angkoru preživjeli vlast Crvenih Kmera (jer su isti Angkor doživljavali kao primjer kmerske slave i nadmoći) s programom se nastavilo nakon 1993. Godinu dana ranije UNESCO je uvrstio Angkor na popis svjetske baštine, i to odmah ugrožene. Srećom, oznaka je uklonjena 2004., iako turizam u Angkoru i danas ima svojih problema, pogotovo s aspekta održivog razvoja.
Religijski, Angkor je zanimljiv jer se u njemu isprepliću hinduistička (prvenstveno šaivistička – obožavanje Šive) i budistička (kako mahajanska tako i theravadska) tradicija. Nije rijedak slučaj da je neki hram tijekom povijesti mijenjao svoju posvećenost, često samo malo adaptirajući likove prikazane na njegovim skulpturama i reljefima. Mnogo hramova ima karakterističan oblik planine s tri vrha, što simbolizira planinu Meru, svetu planinu hinduizma.
Naša tura uključila je obilazak šest lokaliteta uzduž Velikoga kruga. Prvi na redu je Preah Han (Sveti mač), hram koji je vjerojatno bio i budističko sveučilište, ali je izvorno bio posvećen Avalokiteśvari. Uokolo su dodani različiti hinduistički hramovi, što zorno odražava dvojnu povijest Angkora i sukob dviju religijskih tradicija koji se odvijao među njegovim pojedinim kraljevima. Hram je danas neobnovljen, iako konzerviran, što znači da tumaranjem njegovim hodnicima morate biti oprezni da se ne spotaknete preko brojnih ostataka, neravnih pragova, korijenja drveća i slično. Pogledi duž hodnikâ njegovih krila pokazuju s jedne strane jednoliko velike otvore za vrata u krilu posvećenom mahajanskom budizmu, te postupno sve manja vrata u krilima posvećenim Brahmi, Višnuu i Šivi. Nekoliko kilometara istočnije nalazi se budistički Preah Neak Pean (Hram prepletenih zmija), smješten na sredini umjetnog jezerca, okruženog četirma drugim jezercima. Inače izgradnja umjetnih jezeraca i vodenih rezervoara (nazvanih baraj – riječ nema veze s francuskim barage, tj. brana) karakteristična je za Angkor, poznat po naprednim hidrauličnim tehnikama koje su između ostaloga služile i za regulaciju poplavnih voda Tonle Sapa. Preah Neak Pean predstavlja svojevrsno lječilište u kojem 4 jezerca predstavljaju 4 sveta elementa. Nažalost danas ta jezerca izgledaju kao malarične žabokrečine. Nastavljamo prema budističkom hramu Ta Som, koji i meni i Ting, kolikogod to možda bilo svetogrdno priznati, pomalo liči na Preah Han, iako manji. Nije vrag da ću i u Angkoru brzo osjetiti zasićenje ljepotom? Istina da nisam stručnjak za povijest umjetnosti, ali… Hram Istočni Mebon svojim izgledom podsjeća na Angkor Wat, s karakterističnim oblikom triju šiljaka koji simboliziraju planinu Meru. Nekoć okružen ogromnim umjetnim jezerom, danas posve praznim, do njega se dolazilo čamcem, što se vidi po mjestima za privez brodova sa svake od četiriju strana hrama. Sličan mu je i malo južniji Pre Rop – oba su hrama posvećena Šivi. Zadnji na turi je Banteaj Kdei (Citadela prostorijâ), budističko sveučilište i samostan, ogromni kompleks u nažalost također prilično dotrajalom stanju (zbog nekvalitetnog pješčenjaka od kojega je građen), koji je, uz prekide, bio nastanjen sve do 1960-ih. Iako smo većinu dana imali sreće s vremenom (jedan nas je pljusak oprao odmah na početku, još dok smo se vozili prema Preah Hanu), sada nas je ovdje uhvatila kiša, tako da smo uglavnom trčkarali kroz prolaze, izbjegavajući dijelove gdje se krov urušio ili prokišnjava.
Time smo završili prvi dan Angkora. Neću biti nezahvalan, nema ovdje ni prostora za detaljnije opisivanje, vjerujem uostalom da se atmosfera Angkora može mnogo bolje i dublje osjetiti kada niste ovdje u sklopu ture i kada ste prepušteni lutanju među stoljetnim ruševinama, zamišljajući kako je to bilo dok je ovdje bio milijunski velegrad. Sic transit gloria mundi. Nažalost, s obzirom da je danas u Angkor nemoguće ući bez ulaznice kao i da to znači da je čitavo područje prepuno raznih prodavača i drugih gnjavatora koji vam žele nešto utrapiti ili vam oteti novac, kao i hordi turista, vrlo ćete teško moći iskusiti onaj istinski mistični meditativni Angkor. Jedino možda u nekom udaljenom vanjskom hramu…
Poslijepodne smo Ting i ja otišli na ručak (juha od buče, pad thai – rezanci sa škampima, sojinim klicama, kikirikijem i sokom od limete, začudo ne ljuti, te mango u kremi od sojinog mlijeka s perlicama od saga), a onda, budući da je kiša padala u intervalima cijelo popodne, po povratku u hostel proveli lijeno predvečerje u sobi. Navečer sam dobio želju otići u jedan restoran koji sam opazio na TripAdvisoru, pod imenom Bugs Café (mislim da je sve jasno iz imena – uz već probane tarantule, ovaj servira i proljetne smotuljke s mravima, dudove svilce, cvrčke i sl.). Ting se inače zgrozila kad sam joj to spomenuo, unatoč mojim argumentima o kulturološkoj uvjetovanosti i činjenici da jedemo škampe koji nisu ništa drugo nego morski kukci, ali je rekla da joj se ionako ide nekamo na piće, pa će mi se pridružiti i tamo nešto popiti. Nismo imali sreće (tj. barem ja) – Bugs Café je zatvoren do 21. rujna zbog godišnjeg održavanja, tako da ću kukce morati brstiti u Tajlandu. Umjesto toga smo se odlučili otići u Pub Street (što suprotno imenu nije jedna ulica, nego cijeli kvart), sjesti u jedan restoran-bar, ona je uzela pivu, a ja naravno čitavu večeru (prženi đumbir s piletinom i buču punjenu kremom od jaja). Gledam uokolo, slušam glasnu glazbu koja dolazi iz okolnih kafića i razmišljam kako je moguće da je Siem Reap postao glavno odredište bančilačkog turizma u Kambodži. Razumijem da ljudi dolaze ovamo vidjeti Angkor, ali Angkor ne povezujem s hordama opijenih, nadrogiranih i napaljenih bekpekera. Očekivao bih penzionere (ali ne šezdesetogodišnje Nijemce i Britance koji dolaze natezati kambodžanske mladice, nego one koji nakon radne karijere žele putovati u malo egzotičnije krajeve), povjesničare umjetnosti, ostarjele hipije, avanturiste… A za ove ranije navedene bih očekivao da idu u Sihanoukville ili takva mjesta. Ili da ostanu u Tajlandu, kog se vraga još pate s vizom za Kambodžu.
No, svakom po njegovom guštu. I takvi turisti također troše, a Kambodži treba novac. Pijanom bekpekeru se ne gleda u zube. Mi ćemo se pak, proguravši se kroz horde vozača remorquea, uputiti do hostela, gdje ću ja hrvajući se sa snom napisati polovicu ovoga zapisa. Prognoza za sutradan je oblačno, tako da smo odustali od izlaska sunca u Angkoru, jer bismo mogli popušiti rano ustajanje, a utaman. Budući da imam trodnevnu ulaznicu, ja ju mogu iskoristiti još dva dana nakon toga, Ting u ponedjeljak odlazi natrag u Bangkok, iako bi teoretski mogla stići na to prije polaska autobusa (sunce izlazi u 5, autobus polazi u 8). Vidjet ćemo…

komentiraj (0) * ispiši * #

Plovidba unutrašnjim vodama

subota , 12.09.2015.

Od Battambanga do Siem Reapa najbrže je doći autobusom (zapravo je još brže doći helikopterom, što je skupo i suprotno mojim načelima na ovom putu, ali da, Kambodža ima helikopterski promet), no ja sam se odlučio za put brodom, koji vozi niz rijeku Songker sve do jezera Tonle Sap, te onda kroz njega sve do Siem Reapa (odnosno, do pristaništa kojih desetak km južnije od grada). Put traje između pet i devet sati, ovisno o vodostaju. Sada je vodostaj visok, pa bi to trebalo značiti da brod nema problema s prolaskom kroz uske kanale, što pak znači da bi trebalo trajati kraće. Polazak je inače u 7 sati, a računam da ću do podneva biti na odredištu (došli smo iza 2). Brodom se inače koriste prvenstveno turisti, djelomično i lokalci koji žive uz rijeku te brod koriste za prijevoz svakakve robe. Isprva su obale rijeke relativno visoke, s dosta drveća, no nekih sat i pol vožnje od Battambanga ulazimo u močvarno područje, gdje uglavnom raste vodeno bilje, a obale su niske i napučene ribarskim kolibama. U početku, odmah nakon polaska iz Battambanga, prvo smo vidjeli jednu džamiju, a zatim u čamcima na rijeci prvo jednog momka s bijelom kapicom, a onda i ženu s hidžabom. Vjerojatno je riječ o Čamima, budući da drugih muslimana u Kambodži baš i nema. Jedino mi nije jasno što rade u ovom dijelu zemlje, mislio sam da oni žive uglavnom na istoku, prema vijetnamskoj granici. Možda je to posljedica nekog preseljenja koje je izveo neki od ksenofobnih režima koji su vladali Kambodžom.
Dok zastajemo u jednom od usputnih mjesta, čujem već poznatu jezivu glazbu – ona ista pogrebna glazba koju sam čuo i u Phnom Penhu. Doduše ne vidim gdje je pogreb, tek ću kasnije vidjeti da prolazi cestom iznad rijeke. No kasnije sam malo istražio, i ne, ono što proizvodi glavnu temu naravno nije pila, nego sralai, puhački instrument sličan oboi, i to sviran u najvišem registru, uz minimalne varijacije tona, praćen polaganim i neritmičkim udaranjem u gong. Kako je to sve još pušteno kroz nekakav prastari zvučnik koji dodatno iskrivljava zvuk, sve zvuči jako neugodno i tjeskobno, barem meni. Pokušao sam na internetu iskopati neki video gdje bi se to moglo čuti, ali nisam bio baš uspješne ruke.
Glavno obilježje donjeg toka Songkera, kao i ostalih rijeka koje se ulijevaju u Tonle Sap, jesu tzv. plutajuća sela. Sela se sastoje od kuća izgrađenih na platformama koje pak stoje na bambusovim splavima. Dakle nije riječ o sojenicama, već o kućama koje mijenjaju svoj položaj ovisno o vodostaju. Jezero Tonle Sap najveće je jezero u Kambodži, a ispunjava najniže dijelove središnje kambodžanske ravnice. Vodostaj Tonle Sapa ovisi o Mekongu i o godišnjim dobima. Za suhog razdoblja jezero ima površinu od oko 2500 km2, volumen od samo 1 km3 i pruža se u duljini od 160 km. Na vrhu kišne sezone (a to će biti za kojih tri tjedna) površina se penje na 16 000 km2, s volumenom od 80 km3 i duljinom od 250 km. Tonle Sap je istoimenom rijekom povezan s Mekongom. Ta rijeka u kišnoj sezoni, kada Mekong nabuja, teče u suprotnom smjeru, odvodeći višak vode u Tonle Sap. Iz tog razloga mnoga sela na obalama jezera mijenjaju svoj položaj (te su promjene manje drastične u rijekama koje opslužuju jezero – tamo se one više odnose na visinu vodostaja, ne toliko na promjenu zemljopisne lokacije). Stanovnici većine sela uz Tone Sap su etnički Vijetnamci, kojih u Kambodži ima oko 900 000. Sudbina tih ljudi je tragična – za vrijeme Kmerske Republike i Demokratske Kampućije većinom su pobjegli iz zemlje kako bi sačuvali živu glavu, i to u Vijetnam. Vlasti su ih lišile državljanstva. Kada su se nakon oslobođenja vratili, nisu više imali papire i službeno su se vodili kao strani radnici, iako su rođeni u Kambodži i smatraju ju svojom domovinom, u kojoj žive već nekoliko generacija. Do danas je većina tih Vijetnamaca nešto poput slovenskih „izbrisanih“. Budući da nemaju državljanstvo ne mogu kupiti zemlju ili neku drugu nekretninu, pa stoga žive u „pomičnim“ domovima, te se bave ribarstvom, mnogi od njih ilegalno, otkako je država prije nekoliko godina, radi očuvanja ribljeg fonda, odlučila podijeliti ograničen broj dozvola za ribarenje. Iako ta plutajuća sela turistima izgledaju atraktivno, život u njima je težak, budući da nema nikakvih instalacija (dakle nema ni čuvenih žica :D ), ako žele imati struju moraju imati nekakav mali akumulator ili generator, kanalizacija je sámo jezero, a transport među kućama čamci. Nema ni dućana, nego se sva roba kupuje direktno iz čamaca, ili se po nabavku odlazi na kopno, često desecima kilometara. U selima postoje škole, ali većina djece ih napušta već nakon jedne godine, pomažući roditeljima u ribolovu. Naravno, nema ni pitke vode. Stanovnici plutajućih sela nemaju se osloniti na ikakvu drugu vodu za higijenu, pranje i piće osim one koja ih okružuje – vode u koju su prije toga obavljali nuždu, bacali otpatke i sl. Razmišljam koliko je to sve ironično – Vijetnam je daleko razvijenija država od Kambodže, a u samoj Kambodži Vijetnamci su među najsiromašnijima. A kao dodatni bizarni moment, vlasti koje su tim istim Vijetnamcima odbile vratiti državljanstvo bile su zapravo satelitske vlasti tog istog Vijetnama. Možda je i Vijetnam podsvjesno želio zadržati te ljude unutar svojih granica…
Plovidba se rasteže kao kauguma, svako malo nekoga ukrcavamo ili iskrcavamo. Ono što je smiješno jest da obično čamac kojim se putnici dovezu do našega broda potom jednostavno usidre negdje nasred rijeke (dobro, ne baš u matici), ionako će se kasnije vratiti do njega tim istim brodom. Velik broj čamaca liče na gondole (barem prednjim dijelom), s izdignutim pramcem, a na stražnjoj im se strani nalaze vanbrodski motori s dugačkom motkom gotovo paralelnom s površinom vode, na čijem se kraju nalazi propeler. Takav čamac u vožnji iz daljine izgleda komično – vitak gliser juri i reže površinu rijeke, a potom na nekih dva metra iza krme opazite gejzir koji stvara njegov propeler. Znam da propeleri zbog podvodne vegetacije moraju biti čim bliže površini, znam i da su toliko iza čamca da ne zaliju kormilara, ali svejedno izgledaju smiješno. Naš pak brod malo liči na hidrogliser, premda daleko uži, s dvije uzdužne klupe za putnike, premda je moguće sjediti i na krovu putničke kabine. Prtljaga je kolektivno upakirana na krmi i dobro svezana ceradom kako ne bi završila u rijeci, budući da se brod poprilično naginje u meandrima rijeke.
Napokon, nekih 40-ak minuta prije pristizanja na cilj ulazimo baš u jezero. Koje se doima poput mora, beskonačnim. Ne mogu procijeniti koliko je duboko, ali znam da u njemu živi velika populacija slatkovodnih zmija, ali i krokodili (uokolo Siem Reapa postoji nekoliko krokodilskih farmi). Plovimo poprijeko krajnjim sjeverozapadnim rubom jezera, a potom se opet kroz kanale u šašu upućujemo do pristaništa u Čong Kneasu. Pristanište je posve neuređeno, gotovo da se brod zabije pramcem u obalu. Odmah na brod navaljuju vozači remorquea trudeći si osigurati lukrativni poslić vožnje turista do Siem Reapa, smještenog desetak kilometara sjevernije. Malo je teško koordinirati čitavo iskrcavanje kada obala izgleda tako kako izgleda (strma je i cesta se nalazi kojih 5 metara iznad rijeke), tim više jer putnici moraju prvo izaći da ovi mogu istovariti prtljagu. Uspinjem se konačno na obalu s ruksakom na leđima (koji me skoro preteže unazad), a potom me hvata jedan od vozača. Koliko traži? 7 dolara. Znam da bi vjerojatno trebalo biti oko 5, ali eto, umoran sam i želim što prije u hostel. Naravno da me on pita koji su mi i daljnji planovi, a ja ne volim takva pitanja, ne volim kad se netko grebe za posao, nisam takav tip i ne mogu shvatiti takvo guranje. Vjerojatno zato i nemam sponzore… Plaćam ti da me dovezeš u hostel i to i napravi. Za sutra ću vidjeti što ću i kako ću.
Nakon pristaništa vozimo se prvo kroz selo koje je sada stvarno sastavljeno od sojenica, podignutih na elaboriranim visokim konstrukcijama od kojih 5-6 metara. Iako smo sada u kišnoj sezoni i vodostaj ne bi trebao biti znatno viši od sadašnjeg, svejedno se čini da ovdje znade biti razornih poplava koje zahvaćaju i infrastrukturu (pred nekoliko je godina voda odnijela dio ceste koji sada obnavljaju). Vozeći se prema gradu opet razmišljam o ekonomiji. Kambodža je proglašena jednom od najboljih zemalja za strane investicije, gotovo da nema nikakvih ograničenja, samo što investitore još ne glade perom po guzici dok investiraju (i iznose profit, jer nema ograničenja koliki se dio može iznijeti), radnici mogu biti sretni jer imaju posao (i plaću od nekoliko dolara)…a unatoč tomu je i dalje bijedna. Pa kako to? Pa zar to silno bogatstvo ne bi trebalo curiti dolje i poboljšavati životne uvjete i najsiromašnijima? A onima koji žive po plutajućim selima jedino što curi dolje su njihove vlastite fekalije. Da, Kambodža je korumpirana, vlada drpi novac umjesto da ga daje za društveno korisne projekte, pa to moraju uglavnom raditi nevladine organizacije… A onda samo malo svrnimo pogled udesno na zemljopisnoj karti. Vijetnam. Desetljećima daleko od Kambodže, iako su krajem sedamdesetih obje države bile jednako ispaćene ratom. Što je napravio Vijetnam? Uveo je tržišne elemente, ali je zadržao kontrolu nad važnim ekonomskim sektorima. Nije prodao dupe za investitorsku lovu, a vlada, iako je korumpirana, znade kako iscijediti dovoljan dio profita koji investitori ostvare i učiniti da ga ostave u zemlji bez koje toga profita ne bi ni bilo. Istina, ni vijetnamski radnici nemaju bogznakakva radnička prava, ali u usporedbi s Kambodžom imaju mnogo veći broj alternativa. Taj isti Vijetnam još na svojim leđima nosi i Laos, još jednu socijalističku (i korumpiranu) zemlju. Poanta? Nema je, ali ja uvijek biram socijalizam. :D
Selo sojenica odmjenjuje naselje koje se proteže uz žabokrečinastu mutnu rječicu. Tu se popravlja ta cesta stradala pred koju godinu. Nakon pola sata vožnje (vozač mi nije lagao kad je rekao da do grada ima 35 minuta vožnje, iako je to samo 11 km) stižemo u Siem Reap. Zapravo se ni po čemu ne može skužiti da smo ušli u grad, jer je područje skroz nastanjeno, jedino se malo poboljšava arhitektura kako dolazimo bliže centru. Vozač me ostavlja ispred hostela i pita me opet koji su mi planovi za sutra. Kažem da sam mislio unajmiti bicikl i razgledavati vlastitim tempom. On onda počinje nekakvu priču kako je on slobodan cijeli dan i nema šta za raditi… Ne volim takvo igranje na sažaljenje, osim kad ga sâm ne primjenjujem. :D Tada ga također ne volim, ali ga makijavelistički koristim. Dajem mu 7 dolara, a onda me on hvata na krivoj nozi i kaže „Pa budući da sutra neću raditi, onda neka bude 8.“ Dajem mu i osmi dolar, misleći si kako mi se na taj način zgadio. Bika se drži za rogove, a čovjeka za riječ. A riječ je bila 7 dolara. Osim toga, ako izađe u grad sigurno će naći nekoga koga može prevesti. Neće uvrijeđeno demonstrativno sjediti doma jer ja nisam prihvatio ponudu za turu.
Smještam se u hotel, odabrao sam četverokrevetni dormitorij koji je već pun, samo se mene čeka. Nabrzinu ostavljam stvari, pregledavam ima li čega novog na netu i onda krećem na kasni ručak/ranu večeru. U restoranu „Khmer traditional kitchen“ ili tako nekako. Za predjelo su tradicionalni kambodžanski valjušci s povrćem, rađeni od rižina brašna zbog čega su ljepljivi, a umaču se u već poznati čili sos. Za glavno sam jelo uzeo jam zapečen sa sirom i još nekim začinima, gljivama, ne znam čime još, a gost si sâm bira koje meso hoće unutra. Ja odabirem – tofu. Uza sve to Beer Lao, da malo izađem iz monotonije Cambodia – Angkor (katkada i Anchor – zanimljivo, Anchor je singapurski, dakle nije riječ o diverziji sličnim imenima, tim više jer Kambodžanci to ime čitaju kao „Ančor“). I voćna salata za desert. Unatoč idejama o večernjem partijanju, uglavnom ljenčarim ostatak predvečeri i večeri u hostelu, kombinirajući planove za ovih par dana u Siem Reapu. Rezervirao sam 5 noći, vidjet ćemo. Dobra vijest je da navodno postoji direktan bus iz Siem Reapa za Pattaju, tako da neću morati spavati jednu noć u Čačoengsau. Ali o tom potom.

komentiraj (0) * ispiši * #

Grad, vlak i šišmiši

petak , 11.09.2015.

Pola dana za razgled Battambanga, pola za okolne atrakcije. Izvedivo? Zašto ne, pogotovo ako se preko recepcije dogovorite da vas oko dva pokupi vozač remorquea. Jutro ću stoga iskoristiti za malo proširiti onu sinoćnju šetnju, uz obilni doručak.
Battambang je drugi najveći grad u Kambodži, s oko 180 000 stanovnika, iako ne izgleda da ih ima toliko. Uspavani je to gradić na zapadu zemlje, sjedište istoimene provincije koja je vodeća po proizvodnji riže u Kambodži. Iako su prvo naselje na području grada Kmeri osnovali još u 11. st., današnji je Battambang nastao kao trgovačko središte uz rijeku Sangker u 18. st. Nedugo zatim čitavo je područje anektirao Sijam, te ga proglasio provincijom Unutrašnjom Kambodžom. Iako je područjem vladala kmerska obitelj Aphaiwong, u srodstvu s kambodžanskom kraljevskom obitelju, oni su govorili tajskim. Tek je 1907., na nagovor Francuza, Sijam prepustio sjeverozapadnu Kambodžu Francuskoj Indokini. Francuzi su napravili urbanistički plan s brojnim kolonijalnim vilama, mostovima preko rijeke, a kasnije je sagrađena i željeznica kojom je grad povezan s Phnom Penhom. Razvoj grada je nastavljen u doba Sihanouka, kada je željeznička pruga produžena do tajlandske granice, sagrađen je aerodrom, sveučilište, sportski centar, muzej… A onda znate što se dogodilo. Danas je Battambang još uvijek pomalo izvan turističkog fokusa i kaska za Phnom Penhom, Siem Reapom i obalnim gradovima, što je šteta, budući da grad i okolica pružaju dovoljno zanimljivosti za provesti barem dvije noći u gradu. Inače, postoji dosta razvijena scena nevladinih organizacija koje pokušavaju pomoći djeci i mladeži iz razorenih obitelji, siročadi ili onima ogrezlim u kriminal i drogu. Jedna od takvih organizacija vodi i battambanški cirkus, jednu od glavnih atrakcija u gradu. Nažalost, njihovu sam današnju predstavu propustio, jer sam u to vrijeme razgledavao jednu drugu atrakciju.
Moja jutarnja šetnja gradom obuhvatila je odlazak do guvernerove palače u južnom dijelu grada, potom šetnju kroz kvart s nekoliko vladinih zgrada, sve do željezničke stanice, koja je zatvorena, budući da u Kambodži od 2009. više nema putničkog željezničkog prometa (teretni je 2013. obnovljen, tj. uspostavljena je željeznička veza između Phnom Penha i Sihanoukvillea). Kambodža ukupno ima samo 612 km željezničkih pruga metarskog kolosijeka (kao i u ostatku Indokine), sagrađenih u doba francuske vlasti. Kasnije je mreža samo trunula i stradavala u raznoraznim sukobima. Postoje planovi o obnovi pruge od Phnom Penha prema tajlandskoj granici, kao i izgradnji nove pruge do Ho Chi Minha i pruge sjever-jug. Investitori bi bili Kinezi, a Kambodža je ključna, budući da se na njenom području prekida željeznička mreža koja bi inače povezivala Kinu sa Singapurom (postoji doduše i alternativni pravac koji se upravo gradi, preko Laosa, ali taj pravac zaobilazi Vijetnam).
Obilazim malo uokolo kolodvora, ima tu materijala za željezničke arheologe, no kako je trava dosta visoka, ne zalazim baš u nju, ipak je ovo zemlja gdje ima raznih otrovnih zmija, između ostaloga i onih kobri koje pljuju. Stoga se držim raskrčenih puteva i snimam što se snimiti dadne. A potom odlazim na brunch, budući da sam doručak propustio. Odabir mi je jedan kafić za koji tvrde da radi najbolju kavu u Kambodži, što je i dokazano plaketama koje je barista osvojio na raznim međunarodnim i domaćim natjecanjima. Uzimam dva burrita, francuski tost s bananom i ananasom, šejk od banane i kambodžanski capuccino (ne znam u čemu je caka). Mislim da će me ta kombinacija uspjeti održati do večere. :D Nakon blagovanja nastavljam još malo izvidjeti sjeverni dio grada, gdje se nalazi i prilično veliki kompleks wata Piphetthearam. Zanimljiva je ta arhitektonska crtica u kambodžanskoj sakralnoj arhitekturi gdje, iako watovi uglavnom liče na one u Tajlandu i Laosu, postoje elementi preuzeti iz angkorskog stila gradnje (obično neka stupa u dvorištu wata), iako je Angkor bio hinduistički. Stil gradnje je posve drugačiji, masivni kamen naspram budističkim razigranim šiljastim potezima i zmijskim repovima na rogovima krovova, koji proizlaze iz toga što se za tu arhitekturu isprva koristilo samo drvo. Kao kad se uspoređuju romanika i gotika. U hostel stižem oko 1 sat, u 2 će me vozač već čekati. I doista, malo prije 2 spuštam se do recepcije, a onda dolazi i mlađi tip u remorqueu, s brit-pop frizurom. Predstavlja mi se kao David (ako nisam krivo zapamtio), a cijene današnje popodnevne vožnje bit će 15 dolara. Mogao sam to malo i spustiti, ali onda sam shvatio da sam samo 2 dolara manje platio vožnju od Tuol Slenga do Choeung Eka, koja je ipak daleko kraća od ovoga što bismo se mi danas trebali voziti.
Krećemo cestom kao da se vraćamo za Phnom Penh, u jednom času prolazimo pored crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana (nije mi jasno imaju li imalo klijentele ovdje u provincijalnoj zabiti Kambodže), a potom zalazimo u predgrađa, pa na neasfaltirani put među neke kolibe, i taman kada pomislim kamo me zapravo vodi, primjećujem još neke strance koji se vraćaju, a potom dolazimo na polazište tzv. bambusnog vlaka ili norryja, kako ga zovu u Kambodži (što je iskrivljeno od engleskoga lorry, tj. kamion). Ovo „vlak“ treba shvatiti jako benevolentno, budući da je zapravo riječ o platformi od bambusa s metalnim okvirom, nasađenoj na postolja bez kočnica (jedno „postolje“ jest zapravo samo jedna osovina s dvama kotačima), a koju pokreće mali motor sličan onomu motokultivatora, koji se postavlja u otvor na stražnjoj strani platforme, te je remenom spojen s kotačima. Inače takva vrsta prijevoznog sredstva datira još iz doba ratnih sukoba u Kambodži i kasnije, budući da je svaki vlak pred sobom gurao dva takva improvizirana plato-vagona, kao osiguranje od mina. Putovanje na prvom od tih vagona bilo je besplatno, na drugom se plaćalo pola dolara. Glava je bila u torbi, ali svejedno je velik broj sirotinje birao voziti se na takvim platformama. Danas se pak vožnja na dionici dugoj 7 km (inače pravoj pruzi koja spaja Battambang i Phnom Penh, što znači da će bambusnog vlaka nestati kada jednom konačno obnove prugu – trebalo bi to biti uskoro, no već su probili rok za dvije godine) naplaćuje 10 dolara. Šklopocija juri i kojih 40 na sat, pruga je u očajnom stanju, baca na sve strane, na prugu zalutaju kokoši, krave, ljudi…no čini se da zbog niskog težišta ne može tako lako izletjeti iz tračnica, što mi je utješno. Tješim se na temelju osobnog dojma. Nadasve relevantno. U nekoliko se navrata križamo s vozilima iz suprotnog smjera. Iako mi imamo prednost, svejedno se moramo zaustaviti kako bi vozač pomogao drugom vozaču vratiti vozilo natrag na kotače i tračnice. Tih 7 km vožnje traje kojih 20-ak minuta, potom dolazimo do završne stanice gdje je smješteno nekoliko štandova sa suvenirima i osvježavajućim pićima. Ovdje ćemo pričekati kojih desetak minuta, malo i više zato što je u međuvremenu počela kiša, pa da baš ne završim mokar na povratku. Kiša ubrzo jenjava, krećemo nazad, ali sada smo mi ti koji trebaju propuštati vozila iz suprotnog smjera, a ovaj ih puta ima desetak. Neka su stvarno spojena u vlakiće, tj. dvije su platforme povezane i pokretane jednim motorom. Dok mi tako čekamo ta križanja, kiša se pojačava i postaje onaj stvarno neugodni pljusak. Fotić sam opet tutnuo u najlonsku vrećicu, ali to slabo pomaže. Skutrio sam se na platformi u fetalni položaj, kiša pada kao sumanuta, jedino u tom položaju mogu mi fotić i pederuša ostati koliko-toliko suhi. Jedna od cura na štandovima na okretištu mi je prilikom odlaska rekla da dadnem vozaču napojnicu, a sada, nakon ove vožnje u ovakvim uvjetima, to smatram sasvim u redu. Inače mi ideja napojnice vozaču za obavljanje onoga što mu je ionako posao nema nikakvog smisla – jer je to zapravo zamaskiran stav „ti si bogatiji od njega, on slabo zarađuje, pa daj mu koju kintu“, što ne podržavam, jer je to zapravo oblik prosjačenja.
Mokar kao miš ukrcavam se u remorque, brišem fotić nekakvom suhom krpom koju mi je dao vozač, nadam se da će sve dobro završiti, a onda krećemo prema jugozapadu, gdje se nalazi brdo Phnom Sampeau. Izolirano je to brdo koje se uzdiže iz okolne beskrajne ravnice, svojevrstan završetak Kardamomskih planina, a zanimljivo je po nekoliko stvari. Na vrhu se nalazi kompleks budističkih hramova (što nije moj primarni interes, vidio sam ih već dosta), Spilja smrti (spilja s otvorom na krovu kroz koji su Crveni Kmeri ubacivali svoje žrtve – obično bi ih ubili prije, udarcem u glavu, no neki bi vjerojatno i živi bili bačeni u otvor) u kojoj se nalazi zlatni kip ležećeg Buddhe i spomen-kosturnica, a u postraničnim stijenama planine su dvije spilje u kojima se gnijezde šišmiši. Moj me vozač ostavlja u podnožju (kiša je u međuvremenu prestala), odakle za još 5 dolara moram uzeti motocikl s vozačem do vrha, gdje su hramovi, a otamo će me neki klinac odvesti do Spilje smrti, pokazati mi i ukratko mi objasniti stvari koje sam ionako mogao sâm shvatiti. I to ću mu platiti pola dolara. Ne volim takva stavljanja pred gotov čin. Nije poanta u cifri, nego u dovođenju u situaciju u kojoj nemaš izbora ako ne želiš ispasti totalno bešćutni smrad. Nakon razgleda spilje sjedam opet na motor i odlazim do drugog hrama na vrhu brda, odakle se pruža spektakularan pogled na ravnicu koja se proteže u smjeru sjevera i istoka skroz do obzora. Rižina polja s razbacanim kuglicama koje predstavljaju krošnje drveća, izgleda kao pogled iz visine na neku maketu. I ovdje me traže donaciju, zadovoljit će se s jednim dolarom. Sad bi stvarno bilo dosta mužnje. Brdo inače nastanjuje nekoliko makakija koji se smucaju uokolo, a znaju i manje pažljivim turistima ukrasti kapu, hranu ili nešto slično. Inače obično jedu banane koje se ostavljaju kao prinos Buddhi. Budući da je dotični u nirvani, ne treba mu baš hrane. Doista, taj običaj prinošenja darova u hrani nije u skladu s budističkim učenjem, to je vjerojatno ostatak poganskog običaja prinošenja darova kućnim duhovima.
Uspinjem se do vrha, reda radi bacim oko na hramove, potom se spuštam u jedan kraški kotao (zapravo mi izgleda kao spilja koja se urušila), gdje se također nalazi nekoliko budističkih kipova, a zbog bujne vegetacije i pomalo mističnog ugođaja izgleda nekako prethistorijski. Skupljam vozača i vraćamo se u podnožje, pri čemu nas u tih 5 minuta opet hvata pljusak. Srećom u podnožju postoji krov, tamo su isto suvenirnice, restorani, ali može se i samo sjediti u miru. Čekam otprilike pola šest, kada će se dogoditi još jedan zanimljiv moment. Naime, spomenuo sam one dvije spilje nastanjene šišmišima. Počev negdje oko pola 6 (to naravno nema veze s vremenom nego sa sumrakom) iz spilja počinju izlijetati šišmiši. To ne bi bilo ništa neobično kad njih ne bi bilo toliko da čitava parada traje nekih 40-ak minuta. To su milijuni šišmiša. Izletjevši iz spilje, usmjeravaju se prema obližnjim selima gdje tijekom noći love kukce ili jedu voće, a onda se pred zoru vraćaju u spilje. Ljudi iz okolice paze na njih jer su im korisni, a katkada otiđu u spilju skupljati guano koji proizvode, a koji im je koristan kao gnojivo. Prizor niza crnih točkica koje kuljaju iz spilje i onda se, poput perjanice dima, raspršuju nad obližnjim poljima doista je opčinjujuć, naročito zato što je riječ o kompaktnom nizu, ne izlijeću stihijski.
Vraćamo se prema gradu, kiša i dalje pada, sumrak se već spustio i Battambang ponovno počinje izgledati onako kao i prethodne večeri. Ovako promočen otišao bih pod topli tuš kada bi bilo tople vode. No većina ovakvih objekata ima samo nekakvu mlačnu vodu, koja se eventualno zagrije u cijevima. Poslužit će. Navečer, unatoč kiši, odlučujem otići do grada, do restorana nazvanog Džaan Bai (Zdjela riže na kmerskom), još jednog restorana s kreativnom kuhinjom koji pomaže siromašnoj djeci i siročadi. Uzimam neke valjuške s patlidžanima, pečenu piletinu u umaku od limunske trave i s pirjanim vodenim špinatom, te za desert ljepljivu rižu s mangom i kokosom. Ukusno, društveno korisno i ne preskupo za trosljednu večeru – malo preko 15 dolara. Kako rekoh, spremniji sam dati 15 dolara za večeru u humanitarne svrhe, nego 1 dolar za neodređenu „donaciju“.
Ustajem vrlo rano, pa ću se truditi što prije skljokati u krevet. Bezuspješno, legao sam iza 1…

komentiraj (0) * ispiši * #

Ajmo dalje

četvrtak , 10.09.2015.

U Phnom Penhu sam na kraju proveo ukupno 6 noći, čime je on izbio na drugo mjesto gradova u kojima sam najviše boravio na ovom putu (prvi je nesretni Rawalpindi s 9 noći), a postoje još samo dva grada koja bi ga mogla s toga mjesta skinuti (ako mi se, ne daj Bože, nešto ne dogodi, pa se moram negdje liječiti) – Dili i Sydney, u kojima ću čekati prijevoze. Zanimljivo je da sam svih 6 noći proveo sâm u šesterokrevetnom dormitoriju, dakle mogao sam svaku noć krstiti drugi krevet. Falit će mi taj ugodni hostel i ugodni dormitorij. Pa ni Pnompač (:D) nije loš grad, unatoč svim njegovim poteškoćama. No cesta me zove dalje, osjećam da moram nastaviti, a sada kada mi se podigla rampa zvana tajlandska viza nemam više razloga zadržavati se. Moje iduće odredište je Battambang, drugi najveći grad Kambodže, smješten na zapadu zemlje, ipak ne 7-8 sati vožnje, kako su mi rekli u hostelu, već 5 sati, doduše vozili smo se kombijem, a to je ipak malo brže. Ujutro nas prvo drugi kombi dolazi pokupiti pred hostel, tu je i neka skupina Nijemica koje idu u Siem Reap i neki Azijat (ne mogu procijeniti je li Kinez, Japanac, Korejac, Hongkonžanin ili Singapurac) koji ide u Ho Chi Minh. Prvo njega ostavljamo nedaleko Ruske tržnice (jedna od nekoliko velikih phnompenhskih tržnica, odakle polaze autobusi za Vijetnam), a potom mi idemo do središnjeg ureda Mekong Expressa, kompanije koja organizira ovaj prijevoz. Gledam ranojutarnja zbivanja u Phnom Penhu. Nisam nikad toliko rano ustao i bio na ulicama, pa mi je promaknuo jedan važan lokalni običaj – budistički redovnici prose hranu. Opće je mjesto ona priča kako budistički redovnik (nazvan bhikkhu, tj. „prosjak“) ima samo tri osobna predmeta: halju (koja je kod ovih ovdje narančaste boje, u Vijetnamu je žuta – obično bojana šafranom – dok je kod tibetanskih redovnika tamnocrvena, premda sam ju i ovdje viđao), britvu (jer mora redovno izbrijavati glavu) i posudu za hranu. Ja sam uvijek zamišljao kako ta posuda izgleda kao neka stereotipna zdjela, no zapravo više liči na urnu, riječ je o drvenom trbušastom vrču s poklopcem. U theravadskoj tradiciji ta je prošnja hrane dnevni ritual, u mahajanskoj ne, budući da su mahajanski samostani često bili smješteni izvan naseljenih mjesta i jednostavno bi takvi svakodnevni odlasci oduzimali previše vremena. Zato mahajanski redovnici obično prose hranu jednom mjesečno, a ostatak vremena ju sami pribavljaju. Ovi u Phnom Penhu obilaze restorane, štandove na tržnicama, njima je lako. Redovno dobivaju ono što zatraže (ipak su REDOVNIci :D ), budući da je to za ljude koji im daju hranu izravno prikupljanje bodova za bolju iduću inkarnaciju (ne nirvanu, jer se po theravadskoj tradiciji u nirvanu može otići samo sa stadija redovnika, tj. mora se tijekom života već početi kidati veze s materijalnim svijetom kako bi se lakše obavio prijelaz). U theravadskom budizmu redovnici imaju izuzetno poštovanje, toliko da su jednom prilikom tijekom sukoba između vlasti i naroda u Mijanmaru na ulice izašli budistički redovnici, stali između sukobljenih strana i poručili i jednima i drugima da odu kućama. I oni su to i napravili. Zato mi je smiješno vidjeti budističke redovnike u svakodnevnim situacijama, kao što je npr. vožnja na motociklu (jednom sam vidio čak dvojicu da se voze iza vozača). Obično sjede okrenuti licem u smjeru vožnje, no katkada sjede i „ženski“, tj. postrance zbog halje. Inače to sjedenje postrance promatram već mjesecima, od Irana, i nije mi nikad jasno kako uspijevaju održati ravnotežu u tom položaju, gdje gotovo da nemaju nikakav oslonac, pogotovo u zavojima koji zahtijevaju naginjanje na leđa. Dugogodišnja je to praksa žena u ovim područjima…
Dok za Siem Reap vozi autobus, u Battambang očito ide manje ljudi, pa će biti dovoljan i kombi. U kojem je još osim mene troje Kambodžanaca i tri Amerikanca za koje sam iz njihovog razgovora skužio da ovdje žive i rade, ne znam da li volontiraju ili što. Barem jedan govori kmerski, čuo sam ga kako priča na telefon, čak i bez tipičnog američkog naglaska. Prvi sam dio vožnje drijemao, izlazak iz Phnom Penha traje i traje, rastegnut je to grad, još je i cesta loša sve dok se ne izađe iz grada, potom sam propustio i prvih dva sata međugradske vožnje i probudio se na odmorištu za ručak, negdje južno od jezera Tonle Sap. Uzimam jedne one instant rezance u kineskom stilu, no ovdje je zapravo receptura tom jama sa škampima. Tom jam je tajlandska kiselo-ljuta juha, popularna i u susjednim zemljama. Sve je to super, ali je ljuto. Kolikogod ja trenirao s tom ljutinom, ne navikavam se. A stižu Tajland i Indonezija…
Vozeći se prema Battambangu spoznaje se ravnina Kambodže. Nigdje na obzorju nema brda, skroz je sve ravno, iako za razliku od recimo Mađarske ili Slavonije, to nisu nepregledne ravnice, budući da je dosta zaraslo u vegetaciju. Upravo je ovakav reljef omogućio Vijetnamcima da onako brzo zauzmu gotovo cijelu zemlju. Razmišljam o još jednoj stvari – kolikogod neka zemlja bila siromašna, ta se bijeda nikada ne vidi toliko intenzivno kada je zarasla u bujno zelenilo. Kao da to zelenilo i priroda koja buja želi reći „ako sam ja ovako bogata, onda i ova zemlja to može“. Bijeda u savani ili pustinji mnogo je intenzivnija, užasnija, može se odmah spoznati i glad koja proistječe iz rijetke vegetacije… Recimo, gledajući lani Kubu, bilo mi je nevjerojatno da je u toj zemlji devedesetih zavladala glad, jer je zemlja tamo toliko plodna da, kao što se kaže, „posiješ gumb, izrast će ti kaput“ (jedino ne znam što bi s njim na Kubi). No eto, glad je bila i posljedica toga što se zbog nedostatka goriva hrana nije mogla lako transportirati do udaljenih krajeva, pa je propala. A naravno, bilo je teže nabaviti i meso…
Gledam i stil gradnje kuća uz put. Taj sam stil gradnje već primijetio u Vijetnamu, kod onog brdskog plemena čije smo selo posjetili kada smo bili u Demilitariziranoj zoni. Dakle kuće, iako nisu blizu nikakve vodene površine, građene su na stupovima. To nisu sohe, nego je riječ o pravim stupovima od armiranog betona. Prostor ispod kuće je otvoren i najčešće služi kao nekakva šupa ili garaža, znaju ga katkad zatvoriti nekakvim improviziranim zidom. Iznad toga je obično jedan kat na kojem se živi, katkada i potkrovlje. Nevelike su to kuće, pretpostavljam da je čitav kat na kojem se živi zapravo jedna prostorija, no ne mogu reći sa sigurnošću. Pokušat ću ih fotografirati ako bude još prilike…
Stižemo tako u Battambang. Interneta i dalje nemam, pa se upućujem prema dijelu grada u kojem bi po sjećanju trebao biti moj smještaj. Pored jedne tržnice u sjevernom dijelu centra, nekih 200-300 metara od mjesta gdje me iskrcao kombi. Nadam se da ću vidjeti ploču s imenom rečenog objekta, bio je nešto na S-, nešto englesko, mislim da je Sunshine Guesthouse… Dolazim na rečeno mjesto, nigdje ništa ne vidim. Kružim po kvartu, jedino što vidim na S- jest Shanghai Guesthouse, a za njega sam apsolutno siguran da nije. I kao za vraga, nema nijedne nezaključane wi-fi mreže. Motam se uokolo dobrih pola sata, kada konačno primijetim putničku agenciju. Oni će imati wi-fi. Pitam frajera, on mi samo prstom pokazuje pored, tamo je pak neka prodavaonica mobitela. Pitam njih za wi-fi, oni mi ukucavaju šifru, spajam se na net i sada vidim da nije u pitanju nikakav Sunshine, nego Seasons Guesthouse. I da je doista na mjestu kuda sam se ja motao. Vraćam se do toga bloka, ali nigdje ništa ne vidim. Obilazim cijeli blok, iznutra nešto grade, tako da je jedna cijela strana bloka bez ičega. Napokon, već očajan, odlučujem pitati u jednoj radnji preko puta, također nekoj prodavaonici mobitela. I taman dok prelazim cestu okrećem se i primjećujem da gotovo stojim pred Sunshine Guesthouseom, samo što je ploča nevidljiva osim ako ne hodam nasuprotnom stranom. Spas u zadnji čas. Obavljam prijavu i dogovaram planove za sutradan, potom se odlazim osvježiti u sobu. Plaćam ju 6 dolara, što znači da imam samo ventilator. A ventilator se gasi dok nisam u sobi, kao i sva ostala struja, jer je povezan na prekidač koji se aktivira umetanjem ključa.
Otuširan, odmaram se do pola 6, potom izlazim u predvečernju šetnju. Vidim da se u međuvremenu naoblačilo i da je pljusak ubrzo izvjestan. Idem vidjeti što se vidjeti dadne.
Battambang je službeno drugi najveći grad u Kambodži, ali izgleda prilično uspavano. Smješten je na obalama rijeke Sangker, većim dijelom na lijevoj, gdje se nalazi centar, poznat po bogatoj francuskoj kolonijalnoj arhitekturi. Battambang je možda grad s najviše takve očuvane arhitekture u Kambodži. Istovremeno, mene taj smještaj uz rijeku i kuće uz nju podsjećaju na neki grad u kontinentalnoj Hrvatskoj, eventualno u Vojvodini. Nažalost, ugodnu šetnju obalom ubrzo prekida sve snažnija grmljavina i početak pljuska. Nekako se uspijevam dovući do jednog restorančića koji servira kineske rezance i valjuške, smješten je u ulici pompozno nazvanoj Pub Street (inače neslužbeni naziv – sve ulice u Battambangu imaju brojčana imena), iako to nije ništa ni približno slično zagrebačkoj špici ili tako čemu. Uželio sam se kineskih valjušaka, iako mi je Miro obećao da me u Kuala Lumpuru vodi na „najbolje valjuške u svemiru“. Vidjet ćemo za otprilike mjesec dana… Ovdje uzimam juhu od pačetine s rezancima (s kostima, naravno) i onda vegetarijanske valjuške (mislim da su punjeni kiselim zeljem). Uz besplatni čaj i platni Angkor posjedit ću još preko sat vremena, dok se pljusak definitivno ne smiri. Potom odlazim ostaviti fotić u hostel, pa se kasnije vraćam u grad još negdje nešto popiti i malo vidjeti kako Battambang izgleda noću. Izgleda mrtvo. U pola 10 navečer grad gotovo posve spava, tu i tamo pokoji prolaznik, mačka ili pas, neki osamljeni motociklist… Odlazim u kafić nazvan Choco l'art, ugodan, ali prazan (možda vikendima živne), gdje se nalazi neko dvoje redovnih gostiju koji igraju šah, konobar i dvije mačke koje sjedeći na stolcima dočekuju rijetke goste. Iako imaju i ponudu raznih sireva i salata, ja se odlučujem samo za čokoladni mousse i pivu sa sirupom od nara. Zanimljiv okus, malo podsjeća na pivu od višnje, iako slađe. Ugodno mjesto, jedino da ima više ljudi. Ovako izgleda kao pomalo nadrealna oaza u pustom noćnom Battambangu, kao ono u Odiseji u svemiru kada se Bowmanov svemirski brod zaustavi u iluziji hotelske sobe. Cijene su prihvatljive, imaju palačinke za dolar-dva (dobro, toliko su i u Hrvatskoj – tendiram tomu da mi stvari izgledaju jeftino ako su izražene u jakoj valuti, ali dva dolara su petnaestak kuna), možda se ovdje obrem i sutra. Treba mi mjesto za doručak, budući da ga moj gostinjac ne služi.
Ponovno postapokaliptičnim ulicama Battambanga do sobe, nadam se da će me sutra vrijeme bolje služiti, imam dobar plan u vidu…

komentiraj (0) * ispiši * #

Kako sam dobio vizu i skoro ostao bez fotoaparata

srijeda , 09.09.2015.

Jutros sam malo dulje odspavao, ionako od onog doručka nema neke osobite koristi. Negdje oko 11, taman sam se spremao put grada, kada sam opet začuo kucanje. Sada je sigurno sobarica. Ne, i opet ženska s recepcije, ovaj put druga, traži me broj kako bi me ovi iz agencije mogli nazvati jer me nešto trebaju u vezi vize. Vidim kako mi se magli pred očima. Neće sad valjda… Ona ne zna detalje, rekla je da će moj broj proslijediti ovima u agenciji. Za nekoliko me minuta zovu iz agencije, da su zvali iz veleposlanstva i da mi trebaju postaviti nekoliko pitanja, pa bih trebao u 3 doći u veleposlanstvo. Nešto je i opet problematično s tim Surat Thanijem. Ja međutim znam da kroz razgovor mogu sve smisleno objasniti, nadam se samo da će mi dati priliku i da me neće previše gnjaviti. Nedugo nakon toga zove me cura iz servisa fotoaparata. Govori dosta tiho, engleski joj je još malo šepav, pogotovo preko telefona. Kmeri isto kao i Vijetnamci imaju problema sa suglasničkim skupovima, pa treba shvatiti da je „len“ zapravo „lens“, tj. leća, da je u restoranu „raj“ zapravo riža (rice), a ne raž (rye)… Uglavnom, koliko sam shvatio, displej se može popraviti i to bi koštalo 110 dolara, ali možda neće ni tada raditi. Ona me u biti pita želim li da ovaj to pokuša popraviti ili ne. Hm, uz ovakvu ogradu se pribojavam da displej na kraju radi par dana pa onda opet krepa. Želim stručniji popravak, ako treba pričekat ću do Bangkoka. Kažem da ću doći podići aparat, ona kaže da trenutno nije u poslovnici nego u servisu i da će ona poslati po njega, pa da onda dođem. Kada? Popodne. Kada popodne, u 3 moram biti u tajlandskom veleposlanstvu, prije ili poslije? Pa može u 3. Ne, ne može u 3, sad sam rekao da sam u veleposlanstvu! Onda kasnije. Dokad radite, do 7. Malo kasnije me zove jedna druga žena, također iz servisa, koja mi malo elaboriranije kaže u čemu je caka, otprilike je serviser rekao nešto slično onomu tipu u Dalatu – ja ga mogu pokušati popraviti ako uspijem otvoriti aparat, ako ne uspijem nećete mi ništa platiti, ako uspijem onda je to 110 dolara. Da, to mi definitivno ne zvuči kao ponuda koju ne mogu odbiti, pa samo ponavljam da sam se već dogovorio da ga popodne dođem podignuti.
Započinje skupljanje razbacanih stvari po Phnom Penhu. Budući da sada nemam pametnijeg posla, ostajem u hostelu do negdje pola dva, onda odlazim na brunch u onu pekarnicu u blizini, gdje sam ono ne skuživši slistio kolač s papirom u koji je bio umotan. Uz dobro tempirano omuhavanje uspijevam rastegnuti vrijeme do negdje 2.25, kada lagano krećem prema tajskom veleposlanstvu. Ono je smješteno na bulevaru Norodom, u južnom dijelu grada, 20-ak minuta hoda od moga hostela i 15-ak minuta od pekarnice. U susjedstvu je japansko veleposlanstvo. Prvo prolazim drugom stranom ceste kako bih sa sigurne udaljenosti skužio gdje su ulazi, i vidim jedan ulaz pored kojega već čeka nekoliko ljudi. 15 do 3 je, no dok sam prešao na idućem križanju na pravu stranu i vratio se do veleposlanstva, već su oni koji su čekali ušli. Inače, nakon dugog premišljanja ipak sam odlučio otići u kratkim hlačama, do koljena su, pa ako me puštaju u budističke hramove (jedino mi za kapu prigovaraju), onda će me valjda pustiti i u diplomatski hram. Laknulo mi je kad sam vidio da je ispred mene i jedna ženska u hlačama mnogo kraćim od mojih, ali da joj to svejedno nitko ne zamjera. Ujedno sam, zbog tajlandske antikomunističke prošlosti, odlučio ostaviti svoje komunističke natikače u hostelu i opet izvući svoje legendarne poluraspadnute Borovo sandale. Nadobudno sam uzeo i svoj ispis itinerera kao dodatni argument ako zagusti.
Prostorija u koju sam ušao isključivo je namijenjena izdavanju putovnica, izgleda kao npr. poštanski ured. I iako još nije 3, već ih izdaju. Naravno, ako imate potvrdu o predanoj putovnici, što ja nemam jer je ista kod tipa iz agencije. Ja dakle pretpostavljam da će i on doći ovamo u 3, pa ću ga pričekati. No kako je 3 prošlo, pa došlo već i 3.10, zaključujem da izgleda da ipak neće doći, a da bih ja trebao objasniti svoje prisustvo tipu na šalteru. Za kojega uopće ne znam zna li engleski, ima poprilično bezizražajno lice i ne stvara osobito ugodnu povratnu informaciju. Ukratko mu kažem da sam aplicirao preko agencije, da zato nemam potvrdu i da su mi rekli da dođem danas oko 3, da mi žele postaviti još neka pitanja. Nato mi tip pokazuje da sjednem na stolce koji se nalaze u tri reda preko puta šalterâ. Stalno dolaze ljudi s čitavim buntovima putovnica, i sve su tamnocrvene, kambodžanske. Neki predaju, drugi podižu, sve ide glatko, zato mi je pomalo čudno da oko nas stranaca rade tolike probleme. Osim mene, u čekaonici je još jedan očiti stranac – neki crnac, po fizionomiji bih rekao da je iz zapadne Afrike, odjeven u bijelo odijelo. Vjerojatno „strani investitor“. Čekamo tako kojih pola sata, crnca je pozvalo na šalter, a tada vidim kako konačno kroz vrata ulazi poznato lice (iako je to „lice“ malo teže za reći, budući da tip preko usta ima masku protiv smoga i prašine), čovjek iz agencije. Pozdravlja me, pita što je bilo, kažem da još uvijek čekam. U međuvremenu su crncu rekli da nešto nije u redu s kartom (mislim da je pokazao samo potvrde o rezervaciji, a ne i samu kartu – što sam i ja napravio, ali AirAsia ni nema klasičnu kartu, nego je potvrda o rezervaciji ujedno i karta, tj. pomoću nje dobivate ukrcajnu propusnicu), pa se on uzrujava, kaže da su mu prvo rekli da je potvrda rezervacije dovoljna, pa sad kažu da nije… Tip i njega šalje da sjedne. Onda ovaj iz agencije dolazi na šalter, preuzima neke putovnice, samo se nadam da sad neće otići. Ne, staje sa strane dok ovaj sa šaltera odlazi nekamo iza. Vraća se i maše mi da dođem na šalter, a potom mi kroz onaj otvor za dokumente (onaj „jarak“ koji prolazi ispod stakla) dodaje telefonsku slušalicu. S druge strane je glavni konzul, čovjek mi se predstavlja, perfektno govori engleski, kaže da mi želi postaviti par pitanja. Pita me kojim dobrom dolazim u Tajland, ja kažem turistički, spominjem mu svoje putovanje, da je Tajland samo dio većeg puta, da sam dosad prešao veći dio Azije… Onda mi kaže da je vidio tu dosta viza u mojoj putovnici, iransku, pakistansku…pojašnjavam mu da je to sve to s ovog putovanja, da sam u svim tim zemljama boravio turistički. Onda me pita jesam li već bio u Tajlandu. Zašto letim iz Surat Thanija. Objašnjavam mu da sam tražio neki aerodrom u južnom Tajlandu odakle ću letjeti u Maleziju, da ne bude preskupo, a Surat Thani je bio jeftiniji od Krabija… Čime se inače bavim u životu. Kada se vraćam u Hrvatsku. Sve su to razumljiva i ne previše škakljiva pitanja, gotovo kao da ispunjavam školski leksikon. Na kraju mi kaže da su im neke od tih stvari bile „red flags“ i da su me morali provjeriti. I da će mi sad odmah odobriti vizu. Doista, za koju minutu stiže viza, a tip iz agencije kaže da ju samo mora zbog procedure odnijeti u agenciju i da će mi ju kasnije donijeti u hostel. Gledam putovnicu, očekivano sam ostao bez stranice radi vize (sada sam na 6), a jednu od dviju slika su mi biseri zaklamali na stranicu suprotnu onoj s podacima. Ne znam zašto, je li im ta slika bila višak pa nisu znali kako da mi ju vrate ili su to stavili zato što na svojoj slici u putovnici baš ne ličim na trenutnog sebe, pa da se razazna – no ne sviđa mi se to klamanje stvari po putovnici, to će isto ostaviti trag na stranicama.
Tip iz agencije će me na svom motoru odbaciti i do hostela, što je iskustvo svoje vrste, budući da sada u ruci držim vrećicu s papirima itinerera i kapu, a drugom se držim za stražnji dio sjedala, od koga baš nemam puno koristi kao od oslonca. Srećom vožnja od tih nekoliko minuta protječe bez incidenata. Ostavlja me pred hostelom i kaže da će mi kasnije donijeti putovnicu na recepciju. Tada ću i platiti za vizu. Kažem mu da imam još obaveza i može li mi reći konkretnije kada će doći. Za jedan sat. I doista, za sat vremena se u hostelu pojavio jedan drugi tip iz agencije, s mojim pasošem, podmirujem račun i krećem po fotić. U međuvremenu se naoblačilo, počela je čak i neka kišica, srećom ništa ozbiljnije. Dolazim u prodavaonicu, predajem potvrdu i čekam. Treba im nekih desetak minuta da mi ga konačno donesu, a za to vrijeme ja razmatram druge aparate u ponudi. Ima dobrih i relativno jeftinih, od nekih 100-200 dolara. Ako ovaj nastavi biti ćudljiv idućih dana mislim da ću se odlučiti za neki manji, ali sa sličnom kvalitetom slike. U Siem Reapu ima prodavaonicâ aparatâ, nadam se da su i cijene možda niže od onih u Phnom Penhu (ili su naprotiv više, jer je to ipak Siem Reap)… Čak gledam i GoPro, vidio sam da ga neki koriste i kao fotoaparat, vjerujem da bi bilo zgodno imati koji autentični video s GoProa, tako da iz prve ruke iskusite promet po gradovima, dosadu taksista i razna druga iskustva koja će tek uslijediti.
Naravno da nisam nikad ozbiljno ni razmišljao o odlasku na utakmicu, a današnji događaji su definitivno doprinijeli tomu da ne odem – kartu bih morao kupiti ujutro, ili doći neposredno prije utakmice pred stadion i minglati među tapkarošima. Umjesto toga, uputio sam se u još jedan restoran s autentičnom kmerskom kuhinjom, gdje sam ovaj puta uzeo kmersku salatu od papaje i pržene žablje krake u nekom posebnom sosu s rižom. Uz salatu sam na tanjuru dobio i neko čudno povrće koje mi je ličilo na celer. Po teksturi je pak bilo sličnije jabuci, onako spužvasto-hrskavo. Ubrzo mi je vlasnik restorana (koji šeće među stolovima i razgovara s gostima) objasnio da je to stabljika tara. U prvi mah se smetem – ali čekaj, zar nije taro gomolj? – a onda mi sine da i gomolji rađaju nekakvom biljkom sa stabljikom. Vlasnik nije Kambodžanac, vidi se i po tome kako izgleda. Moja procjena bi bila da je Maležanin. I doista, u razgovoru s drugim gostom spominje da je s Bornea, što potvrđuje da bi mogao biti Maležanin ili Brunejac. Na kraju dobivam i desert – opet taro u nekakvom mliječnom sosu. Hrana nije loša, dapače – restoran je to za intimne večere, ne za bankete ili za bekpekersko obžderavanje.
Krećem prema hostelu, shvativši da je dok sam bio u restoranu vani opet bio pljusak. Koji se srećom umirio dosada. Krećem pješice prema hostelu, uz zakrčeni bulevar Sihanouk. Skrećem prema svom kvartu i tako dok hodam, događa mi se scena kakve su ovdje nažalost vrlo česte. Hodajući uz rub ceste (jer je pločnik zakrčen ili ne postoji) odjednom osjećam kako me netko gura u leđa i potom kako mi pokušava skinuti torbu za fotić, koju jasno, upravo iz ovakvih razloga, uvijek nosim tako da ju objesim oko vrata i potom ju namjestim tako da mi stoji između desne ruke i tijela. Isti tren shvaćam što se događa i instinktivno još jače prihvaćam torbu. Vidim kako onaj dio remena koji mi je bio iza leđa prelijeće preko mog lijevog ramena, a od sile povlačenja se i ja okrećem udesno. Potom mir. Motocikl na kojem su bili potencijalni kradljivci nisam ni percipirao, u gustom prometu je to teško, još je to mjesto bilo malo udaljenije od lampe javne rasvjete, a i bio sam u šoku, moja reakcija je bila potpuno instinktivna. Remen je naravno pukao, točnije, pukla je (i nestala) kopča koja se s te strane sidrila za plastično „uho“, koje je pak bilo provučeno kroz manju omču isto takvog remena, ušivenu u torbu. Što se točno događalo, ne znam, oni su vjerojatno mislili uspjeti mi strgnuti torbu preko glave, no kako sam ja isti čas uhvatio torbu pod mišku došlo je do protusile, tako da je remen neplanirano pukao, i onda uslijed brzine lopovu proklizao iz ruke kojom ga je držao. Zapravo, zahvaljujući činjenici da je pukao, ja i dalje imam torbicu i fotoaparat. Jedino što sad ne znam kako ću transportirati fotić uokolo, kad ga trebam nositi na servis i slično. Nadam se da ću po tržnicama naći nekoga tko može popraviti torbicu. Nažalost, dijelove nisam pronašao, nisam uopće pomišljao na to da ih tražim. U trenutku kad sam osjetio udarac i povlačenje, moja je prva pomisao bila „Ne puštaj i nastoj ne pasti“. Savjet koji se obično daje u takvim trenucima jest da je bolje pustiti torbu nego biti srušen na pod i riskirati ozbiljnije ozljede. No sreća mi je bila naklonjena. U principu su to situacije koje je teško izbjeći predostrožnošću (osim naravno uopće ne ići u zemlje gdje se to može dogoditi, a to može biti i Italija, npr.), važno je munjevito reagirati kada se počnu događati. Tako da sam svojom reakcijom zadovoljan, a ni ne nerviram se toliko zbog oštećenja torbice – može se to popraviti. Nadam se da sam time ispunio kvotu i da mi više kradljivci na motorima neće napadati u ostatku jugoistočne Azije.
Ono zbog čega se međutim nerviram jest činjenica da mi je iz nekog razloga iznos novčanog iznosa raspoloživog na kambodžanskoj SIM kartici opet na nuli, iako sam pred 10 dana bio nadoplatio 10 dolara, koji se uopće nisu trošili do danas (znači mobilni internet ne oduzima novce, izgleda). Ne znam, je li moguće da me primanje ovih triju telefonskih poziva jutros iscijedilo za tih 10 dolara? Pa kako, nije vrag da su svi zvali na moj račun? Nije problem u nedostatku novca, nego što mi tada prestane raditi i mobilni internet, a to mi jednostavno treba. Srećom, pored dućana na uglu moje ulice nalazi se uplatna stanica, kompjutor s dodirnim ekranom na kojem možete plaćati račune, nadoplaćivati iznose na mobitelima i još ponešto (nisam razgledavao opcije, nažalost). Ali brus – iako piše da prima novčanice od 5 dolara, on ih ne prima. Minimum je 10 dolara, što ja trenutno nemam. Iako ću i u hostelu i u dućanu tražiti da mi razmijene 100 dolara u novčanice od po 10 dolara. Naravno, dobit ću odgovor (dvaput) da nemaju dovoljno sitnog. Čini se da ću sutra u autobusu drijemati, od mobilnog interneta ništa.
Još je jedna iritantna stvar u tijeku – naime, od moga povratka s mora stranica Hosteworld ne radi. Možda je stvar u mreži, jer mi se izvan hostela, na drugoj lokaciji, gdje sam bio spojen preko mobilnog interneta, stranica normalno učitala. Stoga ću morati rezervirati smještaj u Battambangu preko Booking.coma. Nalazim vrlo povoljan smještaj, jedino ne znam hoću li ga uspjeti pronaći u gradu, budući da je adresa napisana vrlo neodređeno, a kako je riječ o novoj građevini, nisam siguran ni da su taksisti upoznati s njenim postojanjem. Nije ni daleko od centra, ali opet – adresa bez broja, s uputstvom da se nalazi pored tržnice, nije baš najinformativnije. Nakon predviđenih „7-8 sati puta“ vjerujem da ću u što kraćem roku željeti stići u smještaj. Vidjet ćemo. Sad idem iskoristiti što više preostalog vremena ove kratke noći…
A utakmica? 6:0 za Siriju.

komentiraj (0) * ispiši * #

Razbacane stvari

utorak , 08.09.2015.

RAZBACANE STVARI
Odlučio sam se za rano buđenje, tako da dokumente predam što ranije, kako bih bio siguran da će ih danas odnijeti u veleposlanstvo. Obrazac za vizu, dvije slike, potvrda rezervacije avionske karte i putovnica. Dok ja doručkujem, cura s recepcije (koja me i jučer zaprimila) zove u agenciju. Usput me pita odakle sam ja ono točno, iz Kolumbije? Pokazujem joj ime države u pasošu. Nakon poziva mi ponavlja što mi sve treba i dodaje „…i potvrda poslodavca“. Poslodavca? Pa da, kod koga ćete raditi. Ali ja ne idem raditi u Tajland, ja sam turist! Zanimljivo, istu stvar su prvo mislili i prošli vikend. Pa zaboga, zar ne izgledam kao očiti bekpeker? Valjda misle da je ta Kroejša nekakva zemlja u kojoj postoji snažna ekonomska emigracija. A ne, čekaj… Sad ova opet zove, pojašnjava da sam turist, onda mi opet dolazi. „Ali znate, s obzirom na tu vašu državu, mislim da biste možda ipak morali u veleposlanstvo…“ „Moja država je članica EU.“ Aha, dobro, idem im to reći. Naposljetku frajer iz agencije kaže da će doći unutar idućih sat vremena. I došao je, malo prije 9. Uzima papire, gleda, onda kada vidi ime države kaže „Aha!“, u smislu „A znam za tu, samo nisam razumio kad mi je ova preko telefona rekla ime.“ Sve je potrebno tu, ne trebam nikakve dodatne dokumente, putovnicu bih trebao dobiti sutra oko 5 popodne. Vraćam se u sobu i dobro da sam ostao u njoj još neko vrijeme, jer nakon nekih pola sata-45 minuta čujem kucanje na vratima. Mislim si da je došla sobarica, no to je cura s recepcije, kaže mi da me nešto trebaju dolje. Silazim, spreman na neke crne scenarije. Tamo je onaj isti tip i kaže da mu nije jasno nešto u vezi moje aviokarte. Ja protrnem. „Tu piše da letite u Kuala Lumpur, to je Malezija. Ali ovaj Surat Thani, gdje je to, je li to uopće u Tajlandu?“ Da, to je grad u Tajlandu, na jugu, blizu Phuketa (nadam se da je za to čuo). Ruku na srce, ni ja do prošlog tjedna nisam znao za Surat Thani, ali i očekivano je da ću ja iz Hrvatske malo slabije poznavati geografiju južnog Tajlanda. Čak mi je razumljivo i da tip iz Kambodže ne zna za Surat Thani (koliko Hrvata znade za Nyíregyházu ili Prokuplje, npr.?), ali mi je fascinantno da je tip klipsao nazad do hostela da me to pita, umjesto da je upalio računalo ili smartphone, otišao na Google ili Wikipediju i doznao potrebnu informaciju. Doduše, nije on iznimka, dosta me ljudi i u Hrvatskoj pita informacije koje se mogu naći za pola minute na internetu. No izgleda da ga je samo to zanimalo, pa kreće dalje. Još sam u igri.
Tek oko podneva konačno krećem u grad, uzimam fotić i nosim ga na popravak, ali usput navraćam u neku kavanu gdje uzimam i šnitu švarcvaldice. Iako nije toliko sočna kao europske, opet mi ju je drago probati i ovdje. Jedino što je poslužena na dizajnerski dopadljivom, ali posve nefunkcionalnom tanjuru. Naime, tanjur je trokutasta oblika, samo malo veći od šnite torte. No ne možete odrezati nijedan komadić, a da vam se one čokoladne strugotine kojima je posuta, ili dio šnite sa šlagom ili tko zna što ne izvali na stol pored tanjura. Nakon prvih par zalogaja je lakše, napravili ste si prostor. Ali još jedan primjer trijumfa estetike nad funkcionalnošću. Napokon stižem i u servis, objašnjavam u čemu je caka, ženska za pultom kaže da ga ostavim da serviseri pogledaju, dokad, pa ja ću vam sutra javiti što je na stvari. OK, mora biti do sutra, jer ja u srijedu odlazim. Ona me malo začuđeno pogleda (valjda joj ne izgledam kao turist – da možda ne misli da sam ekonomski migrant?), ali kaže da hoće. Objektiv uzimam, mrlja od vode je još tamo, ali to ću kasnije putem negdje riješiti, sada je bitno da se osposobi displej. I tako sam dakle razbacao stvari po Phnom Penhu – putovnica je na putu za veleposlanstvo, fotić je u servisu…a ja sam opet na ulicama. Danas je baš žega pripekla, nije mi do šetnje, ali moram ipak doći do iduće točke, a to je opet Happy Pizza. Želim jednom vidjeti hoće li biljka izazvati ikakve efekte. I opet ne izaziva ništa, više me ošamutila piva koju sam popio uz pizzu. Vraćam se tada polagano u hostel, prolazeći dijelom grada gdje još nisam bio, i gdje po prvi puta zatičem i ružne socijalističke zgrade slične onima u Albaniji. Izgledaju prezapušteno i predotrajalo da bi bile izgrađene u vrijeme vijetnamske okupacije, ali prije toga nisu kada imale biti izgrađene – u Sihanoukovo se razdoblje gradilo kvalitetnije, jedino ako to nije neko ekspresno rješenje iz doba Kmerske Republike, kada je nabrzinu trebalo zbrinuti izbjeglice iz svih krajeva zemlje… Dolazim konačno i do svoje ulice, zatičući tamo neobičan i kulturološki zanimljiv prizor. Naime, još sinoć kad sam izlazio iz hostela primijetio sam kako u jednoj od kuća gotovo prekoputa hostela imaju nekakve radove, kako su velika dvorišna vrata otvorena i kako postavljaju nešto slično šatoru za protest branitelja. Mislio sam da se možda sprema kakvo svečano otvaranje nekog novog prostora ili tako čega, tim više jer sam u dvorištu vidio veliki stol koji je izgledao kao pripremljen za banket. I jutros kad sam izlazio iz hostela nešto su montirali, izvodili, no ja sam išao na drugu stranu. Pojašnjenje je stiglo tijekom povratka prema hostelu. Čuo sam prvo nekakvu glazbu i bubnjanje i vidio da je šator u međuvremenu izgrađen. Onda sam tek skužio što se događa na lijevoj strani moga vidnog polja i to je bilo neobično. Prema meni se približavala povorka ljudi odjevenih u bijelo, koji su nosili u rukama vijence, iza ih je nekoliko nosilo u rukama upaljene tanke svijeće, poput štapića, koje se obično pale ispred Buddhinih kipova, a neki su nosili i Buddhine slike. Odmah je bilo jasno da gledam budistički sprovod. To mi je ujedno objasnilo i što radi platforma koja me u prvi mah podsjetila na one na brazilskim karnevalima – naime kamion poput našeg Tamića (samo Mitsubishi) imao je oko tovarnog prostora i vozačke kabine, u visini donjeg ruba vjetrobrana, postavljenu prstenastu platformu koja je proširivala tovarni prostor. Na tovarnom je prostoru bio postavljen lijes s pokojnikom. Mlađa faca na slici s prednje strane lijesa. Azijatima je teško procijeniti godine, ali meni je izgledao kao da je bio u dvadesetima. Usto svira i ta glazba, koja ima izuzetno tugaljiv i pomalo zastrašujuć zvuk, onako kao kad netko svira na pili, a povremeno ju prekida bubnjanje koje zvuči kao da netko negdje montira konstrukciju skele. Svi su odjeveni u bijelo – boju žalovanja u ovim kulturama, iako su muškarcima hlače tamne. Povorka je prilično duga, odlazi nekamo prema jugu, za njom brojni auti… Kada se približim šatoru vidim da gore nešto piše, naravno na kmerskom pismu, ali brojke su arapske (inače Kmeri koriste i svoje znakove za brojke, ali nisu isključivi, kao recimo u Iranu). Dolje piše 6. 9. 2015. (vjerojatni datum smrti – znači da su sve organizirali odmah po saznavanju vijesti), a gore piše 45 (vjerojatno pokojnikova dob). Naravno, postoji mogućnost i da sam sve krivo shvatio. Budistički pogrebi su inače, zbog vjere u reinkarnaciju, prilično vedri događaji, smrt se ne doživljava toliko tragično koliko u zapadnom svijetu. Pokojnike se obično kremira, budući da je sâm Buddha bio kremiran, no mnogi ekološki svjesniji budisti, u skladu sa suosjećanjem prema prirodi, biraju ekološkiji pogreb, a to znači ukop. Naravno, na Tibetu i dalje postoji praksa „nebeskog pogreba“, tj. izlaganja tijela za hranu strvinarima. Tijelo se prije izlaganja izreže u zglobovima i pomiješa s ječmenim brašnom da primami strvinare, koji potom, kada se svećenik koji vodi obred i pripremi tijelo makne, navale i u roku od nekoliko minuta počiste većinu mesa. To se može činiti odvratnim i barbarskim, ali to je zapravo najekološkija metoda – a kako budisti ionako vide tijelo samo kao vozilo za dušu, nakon što ga duša napusti ono više nije potrebno, te ga se može ukloniti kao otpad. A ako se još tim otpadom može nahraniti nekoga u hranidbenom lancu, zašto ne.
Ovaj pokojnik svakako neće dobiti nebeski pogreb, nego će vjerojatno biti spaljen, theravada je ipak konzervativnija struja budizma. No kako mi se čini da je to dobrostojeća obitelj (dapače, možda je dotični stradao u kakvom mafijaškom obračunu?), ne bi me čudilo i da su se odlučili na ukop u nekakvoj reprezentativnoj grobnici. Zanimljiva je također stvar da su se odmah pored šatora smjestili ulični prodavači, napravivši jedan impromptu plac, ne znam da li na poziv tugujuće obitelji, uz njihovu toleranciju ili usprkos njoj. Vraćam se u sobu, gdje me hvata neka letargija (možda biljka ipak djeluje?) pa tako odustajem od ideje da popodne odem na masažu. Nikako da probam tu masažu, ni u Vijetnamu, ni u Kambodži. Naime, u objema zemljama postoji društveno koristan program osposobljavanja slijepih osoba za masere. Budući da slijepci imaju bolji osjet dodira, to bi trebalo biti temeljitije od videćih masera. A i ako ništa drugo, učinio bih jednu humanitarnu stvar. Navečer sam se konačno uspio otkotrljati do jednog ruskog restorana u blizini, iako me i u tom polasku omeo pljusak. Kad sam izašao na ulicu vidio sam da su u međuvremenu ovi razmontirali čitav šator, da se i plac sprema…sve u roku od jednog dana, postavljeno i rastavljeno. A šator u Savskoj ne mogu rastaviti 10 mjeseci…
Ruski restoran ima lijep ambijent, standardne ruske specijalitete, ali i pokoje gruzijsko i uzbekistansko jelo – kao i zagrebačka Kiša. Za predjelo uzimam okrošku s kefirom, hladnu juhu od krastavaca i začinskog bilja. Potom kao glavno jelo varenike, valjuške punjene pire krumpirom, prelivene vrhnjem i posute prženim lukom, te za desert pitu od jabuka s kuglicom sladoleda od ruma s grožđicama.
Ova čekanja za vizu, iako ovo i nije predugo, ubitačna su. Nekako sam zasad skužio da mi za obilazak većine mjesta koje posjećujem treba maksimalno tri noći, jedino u izuzetno velikim gradovima može biti više od toga. To ne znači da negdje ne bih mogao ostati duže, samo kad bih imao neko društvo, neke aktivnosti. Toga ovdje nemam, zapostavio sam i svoje aktivnosti na CS-u, a mogao sam se baš naći s nekim, čak i ako me ne može ugostiti, čisto da čujem ponešto insajderskih informacija o Kambodži. Većina CS-era u Kambodži su stranci koji ovdje žive, tako da mi to baš nije korisno, to su ljudi s kojima mogu izmjenjivati priče o tome kako je biti stranac u Kambodži i kako je živjeti ovdje dulje vrijeme. Razmišljam o tome koliko sam lokalnih ljudi sreo na ovom putu, a da sam s njima proveo neko vrijeme u razgovoru. S obzirom na broj mjestâ, prilično malo. Zapravo, zadnja lokalna osoba s kojom sam pričao malo više nego puke servisne informacije bio je Sadžad u Lahoreu. U Kini sam razgovarao kojih 20-ak minuta s onom recepcionarkom u Xi'anu. U Vijetnamu ne, u Kambodži ne… Ja sam dosta introvertiran i inhibiran u pogledu nasumičnog ulijetanja nepoznatim ljudima, mora postojati neki kontekst. A smještaj preko CS-a je upravo to. Ili ako oni meni ulete, kao Faršad ili Ali. Faršad je inače od svih ljudi s kojima sam bio u kontaktu bio jedini za kojeg nikako nisam imao pojma kako ponovno uspostaviti kontakt s njim. Broj sam mu izgubio s mobitelom, a nisam znao prezime da ga probam potražiti preko FB-a. I onda mi se pojavio među „ljudima koje možda poznam“. Poslao sam mu poruku, još čekam odgovor. Tko zna koristi li uopće Facebook, zadnja objava mu je s kraja svibnja. Možda je to razlog zašto mi se čini da mi je vrijeme na početku putovanja teklo sporije. Ubrzalo se zato što mi je obrazac putovanja u zadnja tri mjeseca postao rutina. Dođem u grad, smjestim se, odem nešto pojesti, popiti, pogledam čega zanimljivog ima u gradu, tempiram vrijeme ovisno o tome koliko ostajem, dan ili dva posvetim razgledavanju grada, ako ima još nešto u blizini rezerviram jedan dan za taj izlet…i pičim dalje. I tako, dok sam sa Zari i Mahdijem razgovarao o problematici života u Iranu, a sa Sadžadom o tome kako je voditi hostel u Pakistanu, sada ako i razgovaram, razgovaram s turistima. Kina i Vijetnam prošli su kraj mene (ili bolje rečeno, ja kraj njih) uz vrlo malo dodira. Kako se bližim polovici putovanja, mislim da je vrijeme za novu, svježu krv, zadovoljenje znatiželje iz prve ruke. Trebao bih se aktivirati s novim poletom…

komentiraj (1) * ispiši * #

Opet Phnom Penh, opet vizne dvojbe

ponedjeljak , 07.09.2015.

Polazak je bio najavljen u pola 9, znači pokupit će me u 8. Ustao sam dva sata ranije da se spakiram, obavim doručak i dočekam ih kada dođu očekivanih 15 minuta ranije od toga. Došli su – u pola 9. Murphy, sunce ti kalajisano… Inače, za doručak sam uzeo sjajno i zdravo jelo, ali posve nepraktično posluženo. Granola (dakle müesli s jogurtom) s voćnom salatom. Servirano u toliko uskoj čaši da moraš prvo pojesti sve voće da bi uopće došao do jogurta, a onda ni njega ne možeš dovoljno lako pomiješati s müeslijem, tako da na kraju jedeš slojeve.
Od Kampota do Phnom Penha ima nekih 150 km, to je oko 3 sata vožnje, s jednom pauzom. No na toj pauzi, izuzev dvoje-troje ljudi koji odlaze na WC, svi ostali ostaju u busu. Nikomu se ne da ići jesti, prerano je, ili su vjerojatno doručkovali prije polaska. Vozač nagovara putnike, ali su svi mahom nezainteresirani. Da, vozač očito dobiva proviziju od svakog putnika koji nešto kupi, pa mu gori pod petama – ne laje pas radi sela. Nezadovoljno kreće dalje. Kako se približavamo Phnom Penhu, ja sam opet na mukama u vezi „akcije viza“. Tipična psihologija „ne smiješ pogriješiti“ koja je inače najsigurniji recept za katastrofu. Dakle, kad sam otišao u Sihanoukville imao sam se želju javiti ovima iz ambasade mejlom. No onda sam uspio nabaviti onu lažnu kartu, a i nažalost imam prilično neugodnih iskustava sa slanjem mejlova u ambasade (nikad ne odgovore, onda ih moram zvati, onda kažu „da, vidjeli smo da ste poslali“), tako da sam od toga odustao. Onda sam par dana kasnije, nakon što me nekoliko ljudi uvjerilo da će ipak ta karta (koju sam im pokazao) biti u redu, naletio sam na zlokobnu rečenicu na stranicama tajlandske ambasade, doduše u Dubaiju: „Ako ustanovimo da je vaš putni dokument lažan, vaš će zahtjev za vizom biti odbijen.“ Znači, ipak provjeravaju. Doduše, Phnom Penh nije Dubai, ali ovo s vizom je kao i s nekim gljivama za koje nismo sigurni jesu li jestive – imam možda samo jednu šansu. Ne želim se kockati. S druge strane, našao sam najjeftiniju kartu iz Tajlanda za Maleziju, s AirAsiom iz Surat Thanija, grada na jugu zemlje, u Kuala Lumpur – za nekih 24 eura. Neću ju iskoristiti, tako da je to praktički bacanje 24 eura, što bih želio izbjeći. Mogu otići osobno u ambasadu (to je bila i najvjerojatnija varijanta zadnjih dana) i reći im kako jest, pokazati im čitav svoj itinerer, dosadašnje vize, objasniti kako sam proučio sve u vezi tajlandskih željezničkih karata i (ne)mogućnosti njihove kupovine preko interneta…i nadati se najboljem. Jasno, kako su Tajlanđani prilično formalni i konzervativni, za taj bih posjet morao obući duge hlače, koje mi sada prljave stoje negdje u dubinama ruksaka. Nadalje, moglo bi se dogoditi da završim u razgovoru s nekom osobom na šalteru koja samo zaprima zahtjeve i prosljeđuje ih, tako da ja svoju osobitu priču ne bih ni dospio ispričati nikomu tko o tome odlučuje i ne bih mogao potaknuti spremnost da odstupe od striktnog „morate imati avionsku kartu“. Nadalje, individualni zahtjevi za vizu rješavaju se za 4-5 dana, dok ju preko agencije dobijem već idući dan. Time bih dobio vrijeme za otići u Kratie, pogledati dupine i vratiti se nazad, sve u roku od kojih 3 dana. Dakle, plan s izravnim odlaskom u ambasadu je smislen, ali to onda znači…i tad mi konačno sine. Nećkam se oko kupnje avionske karte zato što AirAsia ne refundira kartu i ne možete otkazati putovanje, što znači da bih bacio 24 eura. No ako bih išao individualno, na objašnjavanje, možda bih prošao jeftinije u pogledu nekupovine karte, ali bih morao čekati 4 dana više nego da idem preko agencije – a ta 4 dana moram biti negdje smješten i moram nešto jesti. Ako još odem do Kratieja, tu je i prijevoz, možda pokoja ulaznica usput… („A bio si mlad, hoćeš da jedeš, hoćeš da jebeš…a to košta. Pa onda droga…“) Ukratko, kupiti avionsku kartu koju neću potrošiti izašlo bi me jeftinije nego štedjeti na njoj i drežditi još par dana ovdje ili tumarati sjeveroistokom Kambodže. Dakle, odlučeno je. Idem na legalnu kartu, i to preko agencije. Ne moram kopati po ruksaku da nađem hlače, ne moram objašnjavati konzularnim djelatnicima sve o OKP-ovskim finesama moga putovanja, ne moram čekati 4 nego 1 dan (inšallah)…mislim da su se iskristalizirale prednosti agencije. Jedino što će onda možda slatkovodni dupini u Mekongu ostati neviđeni. Ali mislim da ću se još vratiti u Kambodžu prije nego izumru.
Bus nas ostavlja ispred poslovnice svoje agencije (opet sam išao Giant Ibisom) i sad mi se ne da hodati skroz do hostela, uzet ću remorque. Pokazujem jednom tipu adresu, zna gdje je to, koliko traži, 5 dolara. Kažem mu da znam koliko sam platio prošli put i da je to previše. Koliko sam platio? 2 dolara (lažem, platio sam 3, ali ako mu to velim cijena će završiti na 4). OK, on mi nudi vožnju do hostela za 3 dolara. Razmišljam kako je cjenkanje zapravo vještina dobroga namještanja kajle. Ovaj put imam osjećaj da sam ja njega nasamario jer sam iscjenkao istu cijenu kao prošli puta, pri čemu on misli da mi naplaćuje više nego tada – a on vjerojatno misli da je nasamario mene, jer mi je vožnju koja bi možda Kambodžanca koštala 1 dolar naplatio trostruko više. Vozač čak zna i engleski, pa pokušava razgovarati sa mnom. Jedno od pitanja koje mi je postavilo već nekoliko ljudi prilikom dolaska u hostel ili sada prilikom ulaska u remorque, jest jesam li upravo stigao iz Vijetnama. I uvijek mi treba vremena da skužim zašto to misle – moj šešir. Iako sam imao osjećaj da su ti stožasti šeširi lajtmotiv čitave jugoistočne Azije, u Kambodži očito nisu, tu su simbol mrskog okupatora. Ali dobro, ja sam ionako blentavi turist pa ne izazivam namjerno međunacionalne ekscese. To je recimo kao da vidite Japanca sa šajkačom na Jelačić placu. Nećete ga baš iscipelariti nasred Trga – pozvat ćete ga u neki haustor i tamo mu prodati ciglu.
Uglavnom, ovaj me pita gdje sam bio u Vijetnamu, pa kad mu ukratko kažem, on kaže „Hanoi je Hanoi, ali Saigon je…“ (i sad očekujem da će reći neku glupost, poput „Saigon je Ho Chi Minh“), ali kaže „Saigon je dio države Kambodže“. Krasno, moj vozač je iredentist. Razmišljam si da li da polemiziram i zaključujem da to ne bi bilo oportuno, jer bi ovaj vjerojatno pobjesnio i izbacio me iz remorquea. Onda on dalje pita gdje mi se više svidjelo, pa koje su razlike između Vijetnamaca i Kambodžanaca (tu ide moj diplomatski odgovor koji je zapravo čisto trolanje, ali ako hoćeš istinu evo ti je: „Razlike su u tome da Kambodžanci tamnije puti od Vijetnamaca. Ali inače su i ovdje i tamo prijateljski i spremni pomoći“). Nije baš zadovoljan takvim odgovorom, zašto mi nije napomenuo da moram reći da su Vijetnamci divljaci koji jedu malu djecu i poslužuju ih u phou. Što bi tek bilo da sam rekao da su mi Vijetnamke jako putene, a Kmerke uglavnom neugledne? Dovozi me na rečenu lokaciju, pa izvlači još jedno pitanje: gdje govore bolji engleski, ovdje ili u Vijetnamu. To je prilika da odam priznanje Kambodži – zbog žalosne činjenice da su ovdje dugo vremena boravili međunarodni mirotvorci, kao i toga da danas u Phnom Penhu živi dosta stranaca, Kambodžanci su očito vičniji engleskom jeziku od Vijetnamaca. Još malo ćaskamo, on me pita koliko dugo sam na putu, ja mu kažem, onda je on zabezeknut. Pokušao mi je prodati neku turu koje on organizira, srećom rekao sam mu da sam tu samo došao podići tajlandsku vizu i da onda bježim iz grada. Plaćam mu vožnju i potom ušetavam u već poznato predvorje, prijavljujem se u već poznati dorm, u kojem ću opet biti sâm, iako su mi ovaj puta dodijelili drugi krevet, te se raspakiravam osjećajući se kao kod kuće. To je taj osjećaj mini povratka kući, kakav imam nakon tih putovanja unutar putovanja. Prvo ću obaviti kupovinu aviokarte. Doznajem usput da, iako cijena karte nije nadoknadiva, svejedno mogu podnijeti zahtjev za povratom aerodromskih taksi. A iste iznose oko pola cijene karte. Dakle, ako sve bude u redu, na kraju bi me cijena karte i mogla izaći nekih 15-ak eura, što je samo malo više od onoga koliko plaćam sobu u hostelu.
Nedjelja je popodne i premda je ovo Kambodža, kada sam krenuo u šetnju napravio sam pogrešku i nisam uzeo veliki fotoaparat, pretpostavljajući da danas servis neće raditi. Naravno da radi, bezveze sam se lišio jednog dana. Ovaj sam se puta odlučio na mirniju šetnju središtem grada, i to onim zapadno od bulevara Monivong, koje izgleda urbanije, zgrade su više i zbijenije, nema taj suburbani štih. Kad kažem „mirnija šetnja“, to znači samo da nisam pecao nikakve vedute, po svemu ostalome ta šetnja nije nimalo mirna – izbjegavanje prometa, ignoriranje poziva na ukrcavanje u remorque ili na motocikl, zaobilaženje zauzetih pločnika… Ja ne znam kako ću nakon jugoistočne Azije uopće znati hodati po australskim i novozelandskim gradovima. Postat ću agorafobičan.
Jedna veduta koju sam obišao jest phnompenhski Olimpijski stadion. Kakav olimpijski, pa oni nisu nikad organizirali OI? I nisu, ali je stadion sagrađen za Jugoistočnoazijske igre koje su se trebale održati 1963. Na kraju se nisu održale, zbog već tada nestabilne političke situacije. Kasnije su na njemu 1966. održane 2. (ujedno i posljednje) Igre novih sila u razvoju – manifestacija koju je pokrenuo Sukarno nakon što je MOO suspendirao Indoneziju iz svoga članstva. Projektant stadiona je inače poznati kambodžanski arhitekt Vann Molyvann, koji je šezdesetih godina svojim građevinama žario i palio diljem Kambodže (još je živ, živi u Švicarskoj – zbrisao je tamo još kad je 1970. srušen Sihanouk). Stadion ima kapacitet od 50 000 gledatelja, a u vrijeme Crvenih Kmera služio je, naravno, za smaknuća – nikad me ne prestaje zapanjivati (panjiti?) ta sklonost totalitarnih režima egzekucijskom spektaklu. Ujedno bih volio pronaći statistike posjećenosti takvih događaja, tj. prodaju li se ulaznice ili se tamo dolazi po dekretu, postoje li VIP lože, ceremonijalmeštar koji vodi događaj… Malo satire nije naodmet da razbije morbidnost koja obavija čitavu scenu, ali morate priznati da su pitanja legitimna. Ironično, Phnom Penh će ugostiti 31. Jugoistočnoazijske igre 2021., ali one će se održati na novom stadionu koji još nije ni izgrađen. Inače, u utorak bi ovdje nogometna reprezentacija Kambodže trebala igrati kvalifikacijski susret za SP 2018. protiv Sirije. Još dvojim da li da odem to pogledati…
Nakon što sam prošao stadion započinje novi diluvij. Srećom ovaj traje možda kojih pola sata, a kako sam uspio naći jedan dulji potez ulice gdje su dućani s tendama čak i nisam toliko pokisnuo. Drugi su problem međutim moje komunističke natikače – kako su im potplati plastični, one se često skližu na nekim dijelovima pločnika (pločnici u ovim zemljama nisu jedinstveni, nego obično svaka zgrada pred sobom napravi svoj vlastiti potaracani uzorak – iako moram priznati da su svi ti pločnici u daleko boljem stanju od onih u Sofiji, nije baš moguće da se popiknete na ploču koja strši ili nešto slično), tako da moram hodati poput mačka. Tražim jedan restoran u blizini, nalazim adresu, no zatvoren je. Malo niže nalazim jedan sličnog imena, pa ne znam je li to taj isti koji se preselio ili neki koji mu krade identitet. Uzimam lok lak i pivu, i konačno postižem ono što već dugo želim u Kambodži, ali uvijek mi promakne – pravi jeftini ručak. Ukupna cijena je 3,80 dolara.
Već se smračilo pa se vraćam prema hostelu, printam potrebne dokumente na hostelskom printeru, ispunjavam zahtjev za vizu, a potom provodim lijenu večer u kojoj sam se još samo prošetao do obližnjeg Burger Kinga, a ostatak večeri sređivao neke svoje obaveze na netu. Nadam se da će se sutra ujutro stvari konačno zakotrljati prema vizi…

komentiraj (1) * ispiši * #

Rakovi, plaža i pogled na Vijetnam

nedjelja , 06.09.2015.

Prijevoz za Kep polazi u pola 11, u 10 sam trebao biti spreman. Navinuo sam alarm za pola 9, odlučio još malo ubiti oko…probudio me moj cimer upitom idem li ja u Kep. Da? Pa prijevoz mi je stigao. Gledam na sat, 20 do 10. Opet Kambodžanci uranjuju. Dobro, ne bih se probudio vjerojatno ni da je došao točno kako je bilo najavljeno. Nabrzinu se spremam, umivam, grabim fotoaparat i onda shvatim da mi je ostao uključen preko noći, a već je sinoć bila prazna baterija, zaboravio sam ga napuniti. Ovaj put je moja krivica. Srećom, imam Ixus…
U kombiju je već nekoliko nervoznih turista, znam da je neugodno čekati. Osim mene čeka se još jedan tip iz mog dormitorija (ne onaj koji me probudio), te kad se konačno i on pojavi (a on je nešto ćaskao s recepcionarkom) krećemo prema Kepu. Nije to daleka vožnja, od Kampota do Kepa ima kojih 25 km (a isto toliko ima i od Kepa do vijetnamske granice), cesta je uglavnom dobra izuzev na jednom mjestu gdje ju proširuju. Za manje od pola sata smo u Kepu. Gradić je to koji je sjedište najmanjeg kambodžanskog okruga, koji obuhvaća samo Kepski poluotok čija je unutrašnjost čitava nacionalni park. Kep zapravo i nema pravoga središta, već je razvučen duž obale, kako to kupališna mjesta već jesu. Poznat svojedobno i kao Kep-sur-mer, Kep je bio omiljeno ljetovalište francuske kolonijalne elite sve do neovisnosti, kada je nekako simbolično glavno ljetovalište postao novonastali Sihanoukville. Kep je potom utonuo u drijemež tipičan za ljetovališta izvan sezone, sve dok ga se nisu dohvatili Crveni Kmeri i upropastili i ono malo što je ostalo. Gradić odlikuju brojne kolonijalne francuske vile (preko stotinu njih), koje su danas gotovo sve u ruiniranom stanju. Mnogi će i za to optužiti Crvene Kmere, no istina je da su ljudi masovno prodavali namještaj i drugu robu iz tih kuća, obično preko granice u Vijetnamu, kako bi preživjeli. Bilo je to već u doba nakon Crvenih Kmera – oni jesu praznili gradove, ali su vile uglavnom ostavljali netaknutima (neke su konfiscirali za vlastite potrebe). Danas su te vile uglavnom u vlasništvu visokopozicioniranih vojnih osoba koje jednostavno čekaju da postignu dovoljno visoku cijenu, pa da ih prodaju. Neke su obnovljene, neke se obnavljaju, ali mnoge od njih podsjećaju na ruševine Angkora prije no što su otete džungli.
Kep ima i plažu, ali ona nije ni približno slična onoj u Sihanoukvilleu – većinom je stjenovita i mnogo manja. No zadnjih se godina odlučilo pristupiti uređenju jednog dijela plaže koji ima pijeska, tako da se ovamo navaža pijesak sa sihanukvilskih plaža (tamo ga ima u izobilju), kako bi se Kepu dao dodatni poticaj da ga se trgne iz letargije. Sagrađeno je i nekoliko resorta uz obalu, no ima tu još dosta posla, čini mi se. Ispred obale se nalazi Koh Tonsaj, tj. Zečji otok, gdje su plaže za prave šmekere. Drugi otok dominira horizontom jugozapadno od Kepa – Phu Quoc. Već po imenu možete zaključiti da je taj otok vijetnamski, pače to je najveći otok u Vijetnamu, iako se nalazi svega nekoliko kilometara ispred kambodžanske obale, kao crvena krpa kambodžanskim nacionalistima (Crveni su ga Kmeri zakratko i okupirali prije nego su ih Vijetnamci otamo potjerali). Istini za volju, otok jest veći dio povijesti pripadao Kambodži, sve dok ga Francuzi nisu radi lakšeg upravljanja priključili Košinšini, a potom je dijelio njenu sudbinu, postavši dijelom Države Vijetnam, Republike Vijetnam i naposljetku Socijalističke Republike Vijetnam. Kambodžanci ga mogu samo nostalgično gledati sa svoje obale. Za Phu Quoc kažu da ima najljepše pješčane plaže u Vijetnamu, a mislim da strancima nije potrebna viza ako ga žele posjetiti (naravno, samo ako lete na njega).
No Kep je u Kambodži ipak prije svega najpoznatiji po svojim rakovima. Rakovi su toliko simbol grada da je u moru ispred plaže postavljena skulptura raka koji kliještima veselo maše posjetiteljima. Koji će ga kasnije proždrijeti. Dakle oko toga što je za ručak nije bilo dvojbe, ali prvo sam trebao odraditi doručak, kad ga već nisam stigao pojesti u Kampotu. Krenuo sam duž šetnice u potrazi za nekakvim kafićem, da bih na kraju kojih kilometar i pol nizobalno našao nešto što bi se valjda kod nas zvalo „bistro“ (ili „zdravljak“ – sjeća li se tko još toga? U zdravljacima se nije smio točiti alkohol, a i ovaj je bio takav, čini mi se), budući da je nudio kavu, sendviče, pizzu i kolače. Uzimam jednu ledenu kavu (i dobivam doslovce kavu s kockicama leda!) i neku čokoladnu tortu s maslacem od kikirikija. Vlasnici su etnički miješani par, ona je Kambodžanka, on je valjda Amerikanac, ali me žalosti kad čujem da ona s djecom razgovara na engleskome. Pa zašto ne razvijati dvojezičnost? Doduše, možda sam pogrešno shvatio, možda je ona samo Amerikanka azijskog porijekla, pa zapravo ni ne zna jezik…makar mi izgleda kmerski. Sjećam se onog pozitivnog primjera iz Xiahea, majka Nizozemka, otac Tibetanac, mala govori oba jezika, naravno da će znati i kineski iz škole, pa i engleski… Dvo- i višejezičnost nikad nije opterećenje, djeca su mnogo jezično kompetentnija nego što mi mislimo. Prije će dvogodišnjak izložen trima jezicima naučiti govoriti sva tri perfektno, nego će to učiniti dvadesetogodišnjak koji upiše sva tri na tečajevima u Berlitzu. Zapravo je tragikomično kako roditelji misle da bi dvojezično odgajanje bilo opterećujuće za dijete, ali upisati ga istovremeno na flautu, ritmiku i taekwondo ne bi.
Nakon doručka zaključujem da sam već odlutao predaleko od centra Kepa (iako pravog centra nema, ali postoji nekakav trg sa spomenikom neovisnosti ili tako nečim), pa se odlučujem vratiti prema glavnoj plaži i tržnici rakova. Time u stvari činim pogrešku, jer ono centroliko je zapravo još malo dalje od ovog mog bistroa, ali nema veze. Na dionici između glavne plaže i tržnice rakova brdo se spušta do same obale, a u gustišu iznad ceste kriju se neke od vila, jedna od njih i Sihanoukova (nije ju baš koristio). Tržnica rakova ujedno ima i niz restorana, smještenih u daščarama na stupovima pozabijanim u plićaku, s pogledom na more gdje možete vidjeti ribare (rakare?) kako gacaju kroz taj plićak skupljajući vrše s rakovima. Iako jelovnik nudi razne ribe, pa čak i škampe i jastoge (koji jesu rakovi, ali nisu ovi rakovi na koje se ovdje misli – ovo su na engleskome crabs, dakle oni rakovi sa širokim tijelom koji se kreću postrance, kod nas ih isto katkada zovu krabe, ali mislim da mogu biti i rakovice), ja ću se odlučiti za ono najklasičnije – prženog raka s kampotskim zelenim paprom. Dobivam kompletnu opremu, tu su i kliješta za jedenje rakova (malo me strah hoću li ih znati prikladno upotrijebiti), a onda prianjam. Naravno, uzeo sam i vino, a kako sam seljačina koja ne zna što se s čime sljubljuje, uzeo sam chardonnay, jer nisam guglao „best wine to go with crabs“. Sad kad sam to napravio pišući ovaj tekst, shvatio sam da chardonnay zapravo i jest jedno od najboljih vina za rakove (zato je i logično da takvo vino serviraju u restoranu koji poslužuje rakove, zar ne?). Prilog je riža, ali za prilog baš nemam vremena, budući da su mi ruke dovoljno prljave od račjeg mesa da ne želim njima mazati vilicu. A ovi mi naravno nisu dali vodu s limunom da si u njoj peruckam ruke… Iako volim rakove (škampe, jastoge, kozice…) opet se javlja onaj problem o kojem sam već pisao. Ta je hrana vrlo „pipava“, zahtijeva studiozno cuclanje, isisavanje, grickanje…a količina mesa koju u svakom času imate u ustima je vrlo mala, osim ako baš ne krcnete kliješta pa izvučete onu mesnatu „kobasicu“ iznutra. Jedino u središnjem dijelu ima više mesa, i tu je moguće onako pošteno zagrabiti. Kad se uzme u obzir da si usto još umrljate ruke do lakta, mislim da to nije iskustvo koje bih želio prečesto ponavljati. Još mi je bilo najlakše jesti jastoge – to je ogromno, izvučeš čitav odrezak iz oklopa. A ovo trijebljenje nije za osobu mojih živaca. Zato ne volim ni ribu s puno kosti – daj mi tunu, morskog psa, takvo što, hoću jesti, a ne tražiti igle u plastu sijena.
No ne mogu reći da je bilo loše, dapače. Da imam posilnoga koji mi ih čisti, mogao bih tako svaki dan. :D
Nakon ručka sam praktički gotov s Kepom, kupati se neću (nisam ni ponio opremu), odlazim se raspitati kada kreću busevi nazad. Mogu naravno i remorqueom, ali zašto platiti desetak dolara, ako mogu platiti 3. Jedan bus mi polazi za sat vremena, taman da kupim rambutan kod prodavačica na obali i konačno kušam i to neobično voće. Istina, malo sam se preračunao kupivši kilu, ali neka se nađe. Rambutan je voće koje bih ja na prvi pogled opisao kao „psihodelični kesten“, iako zapravo nije tako. Riječ je o bobicama od kojih 3-5 cm promjera, koje pokazuju spektar boja poput breskve (dakle, od tamnocrvene do žute), a s vanjske su strane prekrivene čekinjama koje nisu oštre, ali su tvrde. Vanjska se kora skida, a rambutan, kao i liči i longan, spada u porodicu sapindolika, biljaka kod kojih želatinasto usplođe obavija košticu. Okus je slatkast, malo podsjeća na okus stolnog grožđa, a koštice rambutana se čak mogu i jesti (iako ja nisam). Neki tvrde da su toksične, no to nije potvrđeno u testovima na miševima, čak ni u većim količinama. Koštice su krhkije od onih kod ličija ili longana, kada se pregrizu (što se može slučajno dogoditi dok cuclate bobicu) liče na badem. Eto, probao sam i rambutan, nije loš, ali mi ipak nije u rangu s mangostinom. Kojega nisam uopće vidio u Kambodži, nadam se samo da mu nije u međuvremenu završila sezona. Vidio sam doduše njegov sok u limenkama i čak ga i probao.
Po povratku u Kampot odlazim se malo opustiti u hostel dok se ne spusti mrak i popusti žega, a potom krećem tražiti jednu palačinkarnicu u centru koja ima dobre recenzije. Nalazim ju, ali je zatvorena, a pored nje nalazim neki drugi restoran/bar/umjetničko okupljalište, čiji vlasnici su neki britanski alternativni umjetnici koji su uredili ovo mjesto kao novo hip okupljalište u gradu, i to čini se nedugo prije ljeta. Imaju nekakvu posebnu ponudu, pečenu svinjetinu s kajganom i povrćem, takvo što, ostatak ponude mi se isto baš ne sviđa, no atmosfera je OK i glazba je OK, pa sjedam i kažem da nisam baš ljubitelj svinjetine, na što mi konobar nudi da mi to isto jelo naprave s piletinom. Može. Uzimam i limenku Cambodie, promatram mjesto, po zidovima plakati i stare ploče, slike zvijezda kmerske glazbe šezdesetih, između ostaloga i Sinna Sissamoutha, nazvanog „kraljem kmerske glazbe“, koji je bio kambodžanski Frank Sinatra tijekom šezdesetih, sve dok ga Crveni Kmeri nisu ubili (poslušajte par njegovih stvari na Youtubeu, zapravo su prilično dobre ako volite retro-terasa-stari san remo štih, ili vam se pleše sentiš na kraju ljeta). Mjesto je zapravo sjajno ako ste dulje vrijeme u Kampotu i želite se družiti s ostalim iseljenicima i mladim Kambodžancima otvorena uma, navečer se puštaju i filmovi (večeras je na programu Nema zemlje za starce)… Razmišljam o tome bih li mogao živjeti u Kambodži (ili Vijetnamu, kad smo već kod toga), kao što očito mnogi zapadnjaci rade, pokrećući ovdje poslove, otvarajući ovakva mjesta. Ne bih, definitivno. Kolikogod mi se sviđala Indokina, to je ipak regija u koju želim doći, izguštati se neko vrijeme u njoj i onda otići. Pomisao da sam svakodnevno uronjen u ovdašnja aktualna zbivanja, u klimu, u to da moram stalno nekoga podmazivati ako želim da stvari glatko teku…ne. Radije bih svake godine ovdje provodio mjesec dana negoli imao stalnu adresu u ovim krajevima. Gruzija već da, Turska da (iako, ovisi gdje), balkanske zemlje uglavnom da, Mađarska naravno, a već prema zapadu opet mi mnoge zemlje ne leže. Jesam li ja zapravo osuđen biti vječiti nomad, ili pak, što sam stariji sve više cijenim Hrvatsku? Kaže se da je jedan od razloga putovanja i taj da cijenimo dom, i moram priznati da iz ove perspektive katkada čeznem za europskom uređenošću, pa makar to bila i ona iz Hrvatske…
Poslije večere sam popio još jedan šejk od avokada pojačan Jamesonom, a potom se vratio do hostela na još malo čilanja i onda u krevet. Sutra natrag u prijestolnicu i opet pitanje tajlandske vize… Eh da, rublje mi je vraćeno i čini se čišćim nego u Vijetnamu. Nadam se da je to konstanta ovdje, bio bi red da i Kambodža dobije koji plus spram Vijetnama…

komentiraj (0) * ispiši * #

Uzvodno do krijesnica

subota , 05.09.2015.

Sjetio sam se da sam propustio ispričati jednu sinoćnju anegdotu. Naime, u hotelskom sam baru uzeo koktel nazvan Pornstar – otprilike nešto slično pińi coladi, ali s plavim curaçaom – a potom mi je rečeno da platim na šanku. Dolazim ja tako na šank i u zadnji se čas suzdržim da ne kažem „I'm paying for my pornstar“, nego zamijenim zadnju riječ s „cocktail“. :D
Današnji je dan uglavnom bio proveden u lijenoj šetnji na drugu obalu rijeke, gdje se nalazi wat Treuy Koh, o kojem ne znam baš puno osim što je ambijentalno lijepo uređen. Čak se izgleda ni ne može u glavni hram, tako da samo šetkam njegovim dvorištem. U jednom času mi displej na fotiću konačno oživljava, ali ne zadugo. Neka, barem sam dobio potvrdu da nije riknuo kristal, niti da je došlo do kratkog spoja, izgleda da je ipak samo stvar nekog kontakta u njemu koji je malo ćudljiv. Drugi je problem što je meni u objektiv ušla voda, koja je na glavnoj leći ostavila mrlju. To se na slikama ne vidi, no moglo bi kasnije prouzročiti probleme, tako da ću u Phnom Penhu ipak dati da mi pokušaju očistiti tu leću i pogledati što je s displejem. Koliko muke s tom sofisticiranom elektronikom…
Uokolo wata nalaze se mnoga sirotinjska naselja koja su podignuta na obali, gotovo kao sojenice, samo što su od valovitog lima. Te škatulje čuče na obali kao neki roboti koji se spremaju konačno upotrijebiti odjeću za prikrivanje i krenuti preuzeti vlast nad svijetom. Vraćam se ponovno u centar, dvaput sam danas prešao onaj dotrajali most na koji je teško uopće ući, jer su postavili velike betonske blokove preko kojih se je potrebno verati – što svejedno ne priječi Kmere da se veru čak i s biciklima. Ručat ću pizzu, u restoranu koji se zove Happy pizza, pa stoga opet očekujem veselu biljku kao začin. Uzimam pizzu s bananom, ali ista, iako je ukusna, dolazi snuždena. Tj. na njoj nema vesele biljke. Umjesto toga popio sam i opet vrč pive. Vraćam se do hostela, piva me umrtvljuje, ali onda shvaćam da se već bliži 5 sati popodne, kada sam planirao otići na krstarenje rijekom. Izlet košta bagatelnih 5 dolara, traje 2 sata i plovi se uzvodno kroz smiraj dana, a onda se, kada se spusti mrak, gledaju krijesnice u gustišima pored rijeke. Moram se požuriti do agencije koja organizira taj izlet, a nalazi se kod onog zatvorenog mosta. Iako sam po mom satu stigao u 5.03, po njihovom još nije ni 5, tako da se uspijevam ubaciti na brod. Imam pravo i na jedno piće, pivu ili kolu, no kako mi ovaj iskreno kaže da piva nije baš hladna, uzimam kolu. Za koju mi nije ništa rekao, ali je isto topla. Inače, kad sad spominjem limenke s pićima, sjetio sam se jedne propuštene crtice još iz Kine, koju sam srećom primijetio samo tamo. U dućanima, vjerojatno u želji da se na gornjoj strani ne nakuplja prašina, sve limenke okreću naopako. Što znači da ne možete kupiti gazirano ili fermentirano piće, a da ga makar malo ne promućkate prije otvaranja – a to znate kakav efekt ima na limenke i boce. Dok se kod boca tomu još može doskočiti polaganim otpuštanjem čepa, kod limenke vam piće odmah pohrli u susret. Ali što očekivati od Kineza?
Uzvodna plovidba brodom je fascinantno opuštajuće iskustvo, prvo se mimoilazimo s poprilično brojnom ribarskom flotom koja isplovljava, a potom rijeka postaje sve mirnija, a obale sve zelenije. Udaljavamo se od Kampota, obalu rijeke sada uokviruju razni bungalovi i palme, iza kojih su voćnjaci manga, duriana, longana…tu i tamo pokoji usamljeni veslač, a kasnije ni toga, plovimo kroz plavičasti sumrak dok je sunce već utonulo za Slonovska brda. Obale su sada puste, tek tu i tamo u daljini žmiga neko svjetlo. Okrećemo se, gotovo već u mrklom mraku, i krećemo nizvodno. Nažalost, na brodu kojim se vozimo, izbor glazbe nije baš najbolji. OK, prvo je svirao neki drum 'n' bass, pomalo meditativan, ali onda je krenuo neki dance koji je bio u kontrastu s mirnom plovidbom duž ovih pitomih obala. U jednom času glazba se gasi, ubrzo za njom i motor, pa i sva u međuvremenu upaljena svjetla na brodu. U jednom grmu pored obale gledamo krijesnice. Moram priznati da sam ih očekivao više, tu su možda 3 ili 4. Pa toliko ih mogu vidjeti i u Hrvatskoj. Eto, iako je cijeli izlet prekrasan, ova fora s krijesnicama je pomalo turistička zamka. Nakon nekih 2 minute gledanja krijesnica, vrijeme je za nastavak puta nizvodno, prema svijetlima Kampota, koji noću izgleda kao vrlo uređen grad. Svjetla ocrtavaju kuda se pruža obalne šetnica, iako svejedno prestaju na južnom dijelu, ondje gdje je moj smještaj. :D Vraćam se pješice do hostela, večeras ću jesti u hostelu, i to fish'n'chips (treba trenirati za Novi Zeland), kao i novi vrč točene Cambodie, drugi danas. A ja sam nešto komentirao kako ne kužim one koji se u Kambodžu dolaze opijati… Predao sam im i rublje za pranje, vidjet ćemo peru li ga i ovdje u hladnoj vodi.
Budući da je dan bio poprilično lišen događaja, pokušat ću ovdje završiti priču o režimu Crvenih Kmera. Slom Crvenih Kmera započeo je krajem 1978., kada je zbog upornih pograničnih provokacija u delti Mekonga (jer Crveni Kmeri nisu odustali od svojih antivijetnamskih ambicija) vijetnamskoj vojsci konačno pukao film i ona je pokrenula invaziju na Kampućiju. Pritom valja imati na umu da Crveni Kmeri nikad nisu bili osobito jako vojska, pobjedu nad republikanskom vojskom izvojevali su prvenstveno zbog niskog borbenog morala Lonove vojske i neisplaćenih plaća. No vojska Demokratske Kampućije, izolirane agrarne kooperative koja je jedine vanjske odnose imala s Kinom, izgladnjela i s upitnim oružjem (i nedostatkom metaka) nije imala nikakve šanse protiv dobro organizirane vojske koja je 3,5 godine ranije pobijedila u ratu u svojoj zemlji, te koja je usto dobivala i sovjetsku vojnu pomoć. U roku od 17 dana tijekom siječnja 1979. Crveni su Kmeri zbrisani s većine teritorija Kampućije, te su se povukli u brdovito područje na sjeverozapadu, uz tajlandsku granicu. Prilikom povlačenja palili su žitnice s rižom, što će posljedično izazvati veliku glad u Kampućiji tijekom 1979/80. No tada je došlo do zanimljive reakcije međunarodne javnosti, koja je još jednom pokazala da je (geo)politika kurva. Naime, mnogi na Zapadu (prvenstveno SAD) još nisu mogli Vijetnamu oprostiti činjenicu da su komunisti pobijedili, te su ovaj čin nazvali agresijom na drugu suverenu državu (što ona iskreno i jest bila, no onda isto tako možemo govoriti i o agresiji Saveznika na Njemačku pretkraj Drugog svjetskog rata), smatrajući da Vijetnam na taj način širi sovjetski utjecaj u Indokini. Vijetnam je tako postao civitas non grata protiv koje su se udružile zapadne kapitalističke zemlje, ali i sovjetski rival u socijalističkom taboru, Kina (koja je čak zakratko zaratila s Vijetnamom, u Trećem indokineskom ratu, koji je trajao kojih mjesec dana), inzistirajući kako su Crveni Kmeri jedina legitimna vlast u Kampućiji. Tako se i opet pokazalo čuveno vanjskopolitičko licemjerje Amerikanaca, kojima je ujedinjeni Vijetnam bio toliko nepodnošljiv da su bili spremni paktirati i s daleko gorim zlikovcima, samo da sebi sačuvaju obraz. Sjetimo se toga danas, kada u pričama o Siriji slušamo Amerikance koji i dalje ponavljaju kako Assad mora otići, iako je on sada jedini faktor koji može spriječiti kolaps Sirije kao države. Bili bi spremni potpomoći bilo koga, kolikogod radikalnoga, koji bi zamijenio Assada – pa i ako iza kulisa koalira s Al Nusrom, poslužit će.
Crvenim Kmerima, koji dotad nisu marili za mjesto u UN-u, ovo njihovo međunarodno priznanje došlo je kao naručeno. Čak su i Sihanouka pustili iz kućnog pritvora, a on je odmah otišao u Kinu, te odande pozivao na obranu zemlje od vijetnamske okupacije. Vijetnam je svoju agresiju pravdao sigurnosnim razlozima, tj. odgovorom na oružane provokacije, da bi se kasnije počelo govoriti da je intervencija humanitarnog karaktera, s ciljem oslobođenja naroda Kampućije od genocidnog režima. Bilo je to prvi puta u povijesti da se agresija na drugu zemlju pravda humanitarnim razlozima – nešto što će kasnije Amerikanci obilato koristiti.
Vijetnamci su u međuvremenu u Phnom Penhu instalirali sebi podobnu vlast, koja se uglavnom sastojala od prebjega iz redova Crvenih Kmera, a državi je ime promijenjeno u Narodna Republika Kampućija. Novu su vlast činili javnosti nepoznati ljudi, no ta je politička garnitura vrlo brzo opozvala najgore mjere Crvenih Kmera, dopustivši povratak u gradove i ukidanje zadruga, čime je stekla popularnost u narodu. S druge strane, Vijetnamci su se prilikom ulaska u napušteni Phnom Penh malo poslužili nekom od ostavljene imovine po stanovima (slično kao i određeni pojedinci u Hrvatskoj poslije Oluje), što je bacilo poprilično sjenu na predodžbu Vijetnamaca kao osloboditelja. Nova se vlast suočila s titanskim zadatkom ponovne izgradnje društva i javnih službi. Zatekli su državu bez škola, bez policije, bez novčarskog sustava, bez bolnica, bez pošte i telekomunikacija, bez pravnog sustava, te koju je usto još pogodila glad. Uza sve to, kompletna međunarodna zajednica, izuzev određenih država članica SEV-a, bojkotirala je slanje humanitarne pomoći Kampućiji jer je novu vlast smatrala nelegalnom (zanimljivo, kad su Crveni Kmeri bili na vlasti, tada su ju slali, ali ju ovi nisu željeli, sada je pak trebala pomoć, ali su ju ovi odbili slati).
Sihanouk i njemu odane snage ponovno sklapaju pakt s Crvenim Kmerima (vlast je slast, pa će se paktirati i s dojučerašnjim tamničarima) i okupljaju se uzduž kambodžansko-tajlandske granice, odakle vrše napade na jedinice Narodne Republike Kampućije. Ono što je bila konstanta obiju strana u tom sukobu bilo je postavljanje minskih polja, što je Kambodžu učinilo jednom od najminiranijih zemalja svijeta. Nakon rata u zemlji je ostalo oko 10 milijuna neotkrivenih mina, koje su kasnije često „otkrivali“ mnogi Kambodžanci, u procesu ostajući bez udova, ali i života.
Narodna Republika Kampućija postojala je do 1989., kada uslijed općih promjena u socijalističkim zemljama Vijetnam najavljuje povlačenje svojih snaga iz Kampućije. 30. travnja 1989. država je promijenila ime u jednostavno Država Kambodža. Iako mirovni pregovori traju od sredine osamdesetih, nije moguć kompromis između nove vlade i Crvenih Kmera, ali jest između nove vlade i Sihanouka, koji ubrzo pristaje uključiti se u politički život Države Kambodže nakon što je ona poduzela niz liberalizacijskih reformi i u suštini se odrekla svog socijalističkog smjera. 1991. odbačena je marksističko-lenjinistička orijentacija čime je praktički završeno razdoblje socijalizma u Kambodži, unatoč tomu što je kadrovska garnitura iz toga razdoblja nastavila igrati ključne uloge u kambodžanskoj politici sve do danas.
A Crveni Kmeri? Oni su i dalje postojali, sve do kraja 20. st., iako su bili sve češći prebjezi na stranu regularnih vlasti (nakon povlačenja Vijetnamaca i sporazuma sa Sihanoukom, konačno je vladajuća garnitura dobila međunarodno priznanje), a međusobne frakcijske borbe dovele su do još nekoliko ubojstava (recimo, onoga Son Sena 1997., koji je ubijen po naređenju Pol Pota zbog približavanja vlastima). Sâm Pol Pot umro je 15. travnja 1998. u svom skrovištu nedaleko Anlong Venga, na dan kada su vlasti objavile da ga namjeravaju predati međunarodnom tribunalu za zločine u Kambodži. Prema jednoj teoriji počinio je samoubojstvo trovanjem kombinacijom lijekova, prema drugoj je umro od srčanog udara zbog uzrujanosti tom viješću. Kremiran je dva dana kasnije, na 23. obljetnicu ulaska Crvenih Kmera u Phnom Penh, tako da obdukcija nije nikad provedena i ne zna se pravi uzrok smrti. Ironično, kremiran je na lomači od starih automobilskih guma.
Ali te ću zadnje dane Crvenih Kmera još obraditi posebno…

komentiraj (0) * ispiši * #

Dražesna prijestolnica papra

petak , 04.09.2015.

Samo dva sata vožnje istočnije od Sihanoukvillea nalazi se Kampot, gradić posve drugačijeg ambijenta od Snookieja. U minibusu sam se vozio s dvoje mladih, ona je bila Britanka, on Australac, koji su pokazivali tipičan obrazac mladih bekpekera koji dolaze u Kambodžu – pije se do zore, uživa se kojekakve narkotike, a potom su ujutro mamurni, pogotovo on. OK, možda starim, ali moram priznati da mi nije jasno takvo putovanje, gdje odeš u drugu državu da bi se opijao i radio iste stvari koje možeš raditi i doma. Da, cuga je jeftinija, ali troškovi putovanja do Kambodže to nekako izniveliraju. OK, vjerojatno ovdje ima i određenih narkotika kojih nema doma (ili barem ne te kvalitete), ali opet…vjerojatno ja od putovanja očekujem druge ciljeve. Da, konzerva sam, znam. Po meni je putovanje vid edukacije, naravno da mora biti i zabave, ali koliko je zabavno oblijevati se do besvijesti i onda mamuran iduće jutro tegliti uokolo ruksake, ne znam.
Na putu do Kampota doživjeli smo situaciju kakvih se sjećam lani s Kube – uletjeli smo u pljusak, zavjesa od kiše kroz koju se jedva išta vidi, ali toliko lokalan da smo nakon 3 km vožnje opet bili na suncu. Vožnja je protekla prilično brzo, u jednom smo trenutku vidjeli jednu od nažalost dosta čestih situacija na kambodžanskim cestama – obavljao se uviđaj jer je neko vozilo (nismo vidjeli koje) sletjelo s ceste niz obronak. Vidjela se samo probijena ograda, a čini se da ipak nije bilo tragičnih posljedica jer nigdje nisam vidio bolničare (što ne mora ništa značiti – možda smo mi došli već prekasno, a možda jednostavno hitne pomoći nije bilo, treba računati i s takvom mogućnošću u ovakvim zemljama). No kambodžanski vozači, pa čak i oni autobusa, poznati su po divljanju na cestama, a stvari postaju gore kako se kvaliteta cestovne mreže poboljšava i brzine povećavaju.
Nakon dva sata minibus nas ostavlja u centru Kampota. Iako je prošlo podne, u gradiću kao da vlada mediteranska siesta – ulice su puste, atmosfera je posve uspavana, osim naravno agilnih vozača remorquea. Srećom ni njih nema previše, pa relativno neometano dolazim do hostela, koji se nalazi malo južnije od centra. Hostel je trokatnica s bazenom, izgleda kao neki privatni hotel, pun je mlađarije, uglavnom iz anglofonih zemalja. Pripada lancu Mad Monkey, koji još imaju hostele i u Phnom Penhu i Siem Reapu. Ono što mi se u Kambodži nakon Tajlanda ne sviđa jest da se u većini hostela doručak, ako postoji, plaća posebno. Vijetnam me razmazio, to mu upisujem kao još jedan plus. Druga stvar, korisna ali nepraktična, jest zahtjev o skidanju cipela na ulazu. Srećom, nisu toliko striktni oko implementacije, pa sam barem uspio u cipelama otići u sobu kako bih ih ondje presvukao. U Dalatu sam svjedočio neugodnoj situaciji kad su onom Dancu koji je sa mnom išao na bus za Ho Chi Minh nestale natikače koje je isto tako ostavio na ulazu u hostel. To je dobro samoposluživanje, pogotovo ako ima puno gostiju. Srećom da imam nogu 46, a usto su mi glavne „međugradske“ cipele radne bakandže koje baš ne izgledaju privlačno ni praktično za nositi po Kambodži, tako da bi ih vjerojatno svi zaobišli u širokom luku.
Nakon smještaja u sobu odlazim malo isprobati hostelski bazen, ono što nisam napravio u Sihanoukvilleu. Kao i svi takvi bazeni, to je više za brčkanje i eventualno zabave pored bazena, nego za ozbiljno plivanje. Zanimljivo je da je voda u njemu hladnija od one u ovdašnjem moru. Potom odlazim na ručak, uzimam klasičan obrok, juha (od buče), glavno jelo (nekakvi rezanci s mesom i povrćem) i desert (cheesecake s marakujom), a konobarica me pita „To je za dvije osobe ili ste sami?“ Nakon što joj kažem da sam sâm izgleda poprilično zabezeknuto. Ne znam, jedu li Kmeri inače manje (dobro, već i zbog siromaštva jedu manje, ali čudno mi je da se netko iščuđava tomu da naručujem jelo od tri slijeda, pretpostavio sam da to rade i poneki drugi gosti – ako baš ne uzmu pizzu ili takvo što).
Poslije još malo osvježenja u sobi, čekajući da popusti glavna žega, odlazim u obilazak Kampota. Nevelik je to gradić, smješten uglavnom na istočnoj obali Kampotske rijeke, koja se odmah nizvodno od centra račva u dva rukavca koji se ulijevaju u more par kilometara nizvodno. Najrudimentarnija moguća delta. Grad je dugo vremena bio jedino značajnije naselje na kambodžanskoj obali (a ni on nije skroz na obali), pa je tako figurirao i kao relativno važna luka. U gradu ima podosta francuskih kolonijalnih zgrada, koje su u različitim stadijima raspadanja (neke su i obnovljene, pa su u njima smješteni hotelčići). Podsjeća me malo na kubanski Cienfuegos. Kampot nije grad u koji ćete doći razgledavati, nije ni grad u koji ćete doći partijati – to je jednostavno grad u koji se dolazi uživati u polaganom ritmu, sjediti na promenadi uz obalu rijeke i promatrati kambodžansku svakodnevicu. Zanimljiv je prizor stari most preko rijeke – Crveni Kmeri su ga srušili tijekom bitke za grad, u rano proljeće 1974. Kasnije je skrpan od raznih dijelova koji su prikupljeni sa svih strana, pa je tako pomalo…eklektičan. Ujedno nije najsigurniji za prijelaz, pa je zatvoren čak i za pješake (koji naravno da svejedno prelaze). Grad je poznat i po svom papru, koji se smatra najcjenjenijim na svijetu, tako da najmondeniji francuski restorani na svojim stolovima imaju kampotski papar. Već sam spomenuo umak od kampotskog papra koji se često u malo boljim restoranima u kojima sam jeo u Kambodži servira kao toč. Osim papra, uokolo Kampota se dosta uzgaja i durian, što je obilježeno skulpturom duriana (i drugog voća uokolo njega) na kružnom toku na sjeveroistočnom rubu centra grada.
Sjeverozapadno od grada nalaze se Slonovska brda, koja su danas nacionalni park, radi zaštite tamošnje flore i faune. U brdima se svojedobno nalazilo i francusko planinsko odmaralište Bokor, kasnije zapušteno. Tijekom osamdesetih, Bokor je bio jedno od posljednjih uporišta Crvenih Kmera, a kasnije je postao grad duhova, s ostacima nekadašnjeg hotela s kasinom, crkve i još nekoliko zgrada. Tako je stajao sve dok u 21. stoljeću nisu stigli investitori koji sada pokušavaju obnoviti grad, pritom ne nužno obnavljajući i stare zgrade. 2012. izgrađen je novi hotelski resort s kasinom, tako da je posve izvjesno da će razvoj Bokora krenuti u nekom drugom, manje romantičnom ali profitabilnijem smjeru.
Iako sam ručao relativno kasno, ipak sam se odlučio nešto i večerati. Mrak i dalje pada oko 6, večer se čini dugom, a moram priznati da mi ekipa u hostelu nije osobito po ćefu, ne vidim se kako igram drinking games (već sama činjenica da nemamo zadovoljavajući prijevod te sintagme pokazuje koliko to nije ukorijenjeno u našoj kulturi – mi, ako se želimo napiti, ne moramo tražiti izliku u vidu igara da bismo pili), a i u 11 navečer imam još jednu rundu Hot 100, pa moram biti pribran. Odlazim stoga još jednom do grada (ulice su noću slabo do nikako osvijetljene, s druge strane rijeke trešti neka poprilično glasna glazba u „terasa“ stilu, sviraju se i popularne numere kao što je Oye como va), opazio sam jedan švicarski restoran u jednom od obnovljenih hotelčića. A jelo koje već dugo želim probati, i koje me tijekom svih ovih godina koliko istražujem raznorazne etničke kuhinje zaobišlo, jest fondue. Nije baš najprikladnije za jesti u Kambodži, ali poklonjenom se konju ne gleda u zube. No kada dođem u restoran, razočaranje. Iako na meniju postoji fondue, to je isključivo porcija za dvije osobe. Nije ju moguće naručiti za jednu osobu, ne postoji pola porcije. Eto, u ovakvim situacijama bi mi dobro došao suputnik, ili barem osoba zajedničkih gastronomskih interesa. Nažalost, fondue će još neko vrijeme za mene ostati nedosanjan. Umjesto toga uzet ću rösti, drugo klasično švicarsko jelo, svojevrsnu pitu od zapečenog krumpira, uz dodatak mesa i gljiva s umakom. I vrč pive Cambodia. Toliko o tome da moram ostati pribran za Hot 100. Za desert je sladoled od vanilije sa šlagom i vrućim čokoladnim preljevom. Ni to se baš ne slaže s pivom, uz švicarsku bi hranu najbolje išlo kuhano vino, ali to mi je ipak malo previše u ovoj klimi. Vlasnik hotela je očito Švicarac, tako i izgleda, čini mi se doduše iz frankofonog dijela (no u gastro-ponudi nije zaobišao rösti iako se isti često smatra amblematskim jelom germanofone Švicarske), a tu je i njegova žena ili djevojka, Kambodžanka. Moram priznati da je to prva Kmerka koju vidim, a da je stvarno lijepa. Izgleda zapravo kao neka lijepa Indijka – recimo, Aišvarja Rai – s blago kosim očima. Doista, većina Kmera tako i izgleda – kao kosooki Indijci. S druge strane, konobarica u istom restoranu je jedna od najnezainteresiranijih koje sam ikada sreo. Sve što mi je donijela na stol dala mi je bez riječi, s umornim pogledom koji kaže „samo mi još ti trebaš u životu“. U biti, ne razlikuje se previše od tipične balkanske konobarice, ali vjerojatno je kontrast mnogo jači ovdje, gdje sam navikao da se konobari presamićuju od ljubaznosti i neprestance obigravaju oko vas.
Po povratku u hostel nalazim mirno mjesto na jednom od viših katova i krećem rješavati Hot 100. Čini mi se težim nego inače, ili je to zbog vrča pive, ali ipak uspijevam skupiti 63 boda. Primjećujem kako mi dosta pitanja koja se odnose na aktualnosti promiče, bivanje izvan glavnih tokova vijesti stiže na naplatu. Dio sam uspio nabosti preko opće kulture ili nekakvih poluinformacija (npr. činilo mi se da sam negdje pročitao kako je Peking dobio domaćinstvo ZOI 2022.), no čini se da će širenje znanjâ iz jednih područja (povijest, zemljopis i kultura zemalja kroz koje prolazim) imati za posljedicu sužavanje znanjâ u drugim područjima (popkulturne aktualnosti). No ne možemo imati sve…
Ukupni rezultati bit će tek sutra ili za vikend, tako da ne znam koji sam s takvim rezultatom. Budući da u Kampotu ostajem tri noći, sutra je također izvjestan lijeni dan…

komentiraj (1) * ispiši * #

Žal

četvrtak , 03.09.2015.

Sinoć sam prije spavanja pokupio fotić iz vreće s rižom, izgledao je suho, iako su se neka zrna riže uvukla na teško dostupna mjesta. Kada sam uložio bateriju, primijetio sam treperenje indikatorske lampice prilikom zatvaranja vrata baterijskog pretinca, što je bio znak da funkcionira. Ujutro sam krenuo prebaciti slike, upalio fotoaparat – ništa. Pa nije valjda da je opet riknuo, tako iznenada? Ja ću izluditi s tim fotoaparatom. Da, imam garanciju na tri mjeseca, vijetnamsku. Koja ionako ne vrijedi kada je riječ o vodi, a osim toga, u Kambodži nema ovlaštenog servisa. Možda je bilo vlage u bateriji (koju sam izvadio prije stavljanja u rižu). Ništa, ostavit ću ga do večeri u ormariću, unutra se stvari fino suše, jer je drven (putovnica se lijepo osušila), pa ću onda vidjeti kako će se ponašati kad se vratim s izleta. Ali ozbiljno se bavim mišlju da uzmem neki Canon Powershot, to je kompaktni fotoaparat koji se dadne skloniti u džep, pa je i suptilniji, a danas imaju i po 20 megapikselnu rezoluciju. Ako ispadne da je ovaj definitivno prdnuo u fenjer, onda mi se više isplati nabavka novoga. Da, trebao sam to napraviti još i ranije, no ovo da Powershotovi mogu imati toliko dobru rezoluciju doznao sam tek danas. Jedino ne znam kolika je širina kadra, Ixus recimo ima mnogo uži kadar od EOS-a, iako ima bolji zum.
Odlazim na doručak, 20 do 9 je, prijevoz po mene dolazi u 9. No brus – prijevoz dolazi za 5 minuta, nisam ni dočekao svoj doručak, koji su upravo pripremali. Svaka čast na brzini, ali kako će se kasnije ispostaviti, mogao sam pojesti mirno tu palačinku (ne bi mi trebalo više od 5 minuta) i opet bismo stigli. Moj prijevoz je zapravo remorque koji nakon mene u jednom od luksuznih hotela skuplja i dvije Španjolke i mladog Kmera koji je s njima (i govori španjolski – izgleda mi ili kao mlađahni ljubavnik ili kao posvojeni sin jedne od njih; no kako vidim da govori i kmerski odbacujem ideju o tome da je posvojeno dijete). Potom nas vozač nekakvim neasfaltiranim prečicama vozi do luke, gdje nas čeka brodić koji će nas prebaciti do većeg broda, ambiciozno nazvanog „Party Boat“, no nitko od ekipe na brodu nije baš bio previše za partijanje, tim više jer brod čudno izgleda, gotovo kao prelomljen, budući da su mu prova i krma jako uzdignute i imaju snažan pad prema sredini broda. Luka Sihanoukville, barem onaj njezin dio odakle mi polazimo, izgleda jako zapušteno i trećesvjetski. Da, malo niže je kontejnerski terminal, do kojega čak vodi i željeznička pruga (Kambodža inače nema više putničkog prometa na željeznicama, no nakon dugo godina potpunog raspada željezničkog prometa, danas postoji teretni promet između Phnom Penha i Sihanoukvillea – kolosijek je naravno metarski, kao i u Vijetnamu), ali ostatak je poluraspadnuti gat uz koji su, umjesto bitava, zabodena u vodi velika debla za koja se čamci vezuju. Dosta je i škatulja od valovitog lima, sagrađenih na stupovima iznad vode. Pretpostavljam da ovako nekako slično izgleda Haiti ili neka takva zemlja. Osim onih dviju Španjolki i još jednog ljubavnog para, koji su također Španjolci, drugih Zapadnjaka na brodu nema. Tu je jedna poveća grupa Kineza (ne znam jesu li svi zajedno), te podosta Kmera. Pretpostavljam da su ovdje na odmoru, no ne izgledaju mi kao neki bogataši, a opet, teško da bi si kao obični ljudi u Kambodži mogli priuštiti da odu na odmor u Sihanoukville, ipak za to treba novac.
Na brodu dobivamo nekakvo pecivo punjeno kremom, imamo pravo i na besplatno piće, ali to ću iskoristiti na povratku. Prvo odredište je Koh Thas, mali otok pored kojega ćemo se samo usidriti, a onda zainteresirani idu plivati i roniti s maskom. Kako se istovremeno poslužuje i ručak, jasno je da ja ronim u tanjur. Bez maske. Nema tu puno, riža, meso, malo povrća…i za desert možemo birati između ananasa, lubenice, pitaje i malih banana. Nismo se ovdje zadržali ni pola sata, palimo motor i krećemo prema Koh Rong Sanloemu, drugom najvećem otoku ovoga malog arhipelaga. (Da, riječ „koh“ znači „otok“, tako je i u Tajlandu, a sad tko je od koga posudio, to ne znam. Kmerski i tajski nisu srodni, pripadaju posve različitim jezičnim porodicama, ali to je očito kulturološka posuđenica – a ni Tajci ni Kmeri zapravo nisu primorski narod.) Koh Rong Sanloem ima oko 24,5 km2 (što znači da je velik otprilike kao pola Lastova) i 300-tinjak stanovnika, uglavnom ribara. Većina otoka prekrivena je gustom džunglom, koja je obrasla i mrežu puteva koja je postojala u doba kolonijalne vlasti Francuza. Danas eventualno postoje staze kroz gustiš, neke dovoljno široke da onuda mogu proći i kola vučena bivolom. Na istočnoj se strani, okrenutoj kopnu, nalazi zaljev Saracen, nazvan tako prema britanskom istraživačkom brodu koji je kartografirao ovo područje krajem 19. st. Tu ćemo i mi pristati, odnosno Party Boat će se usidriti, pa ćemo se opet prekrcati u manji brod koji će nas dovesti do gata. I tada nam daju do znanja da imamo 2,5 sata slobodnog programa. A taj slobodni program u praksi zapravo najviše znači kupanje, budući da ostatak otoka baš nije pristupačan, a osim nekoliko barova na plaži ni nema drugih mogućih aktivnosti. Gotovo čitavom dužinom zaljeva proteže se plaža od bijeloga pijeska, i to onako zbijenoga, tako da ne propadate stalno u njega, ali se taj pijesak svejedno lijepi za noge. More je malo hladnije od moje idealne temperature, rekao bih da je negdje 31-32, ali je svejedno moguće baciti se u valove bez neugodnog osjećaja hladnoće koji vam prolazi tijelom. Jedini je konkretni problem oko tog bacanja taj što je pad dna vrlo spor, tako da tek kojih sto ili više metara od obale uopće dođete u položaj da vam je voda do visine prsa i da možete zaplivati. Klišeizirani naziv takve plaže je „raj za neplivače“. Nakon par minuta izlazim, vraćam se potom još jednom u more, ali ne vidim nikakvog gušta u kupanju idućih 2,5 sata. Radije ću se uputiti pješice niz plažu. Na plaži ima mnogo bungalova, od vrlo običnih do luksuznih, a svima je zajedničko da gotovo kroz vrata izlazite direktno u more. Nesumnjivo romantično, iako otok istovremeno nema struje i ovisi o generatorima. Nema ni tekuće vode. Za otići par dana, pustiti mozak na pašu, idealno. No ja sam previše komotan i nemirna duha, tako da bi me to vrijeme samo ispunjavalo dosadom. Da, upravo mi se čini da me ponekada na ovakvim lokacijama uhvati dosada, čak i ako sam u hostelu, okružen ljudima. To je zbog osjećaja da je većina backpackera zapravo na isti kalup, svi su u svojim dvadesetima, i svi su pomalo hipsterski ponosni zato što putuju po zemljama poput Kambodže.
No ni uz plažu ne mogu unedogled, i ona završava i počinje džungla. Zato se izvaljujem na klupice u jednom baru nedaleko glavnoga gata. Vrijeme je prošlo brže nego što bih očekivao, tako da ubrzo dolaze 3 sata, vrijeme polaska natrag. Iako su najavljivali kišu poput one prethodni dan, tek se kad smo zaplovili natrag spustila manja i kratkotrajnija kišica, ništa ni izbliza slično onomu od prethodnog dana. U Sihanoukvilleu nas čeka organizirani prijevoz remorqueom do hostela, ne trebamo se brinuti o lokalnoj prijevoznoj mafiji. U hostelu provjeravam što je s fotićem, i dalje ništa. Odlučujem se na očajničku mjeru – stavit ću bateriju na punjenje, možda se ispraznila tijekom svih tih vađenja i metanja. Čekam oko pola sata, stavljam bateriju natrag unutra, indikator veselo žmiga. Znači ipak je u tome bio problem. Palim fotić, no sad displej ne pokazuje ništa. Osvijetlio se, ali na njemu ništa ne piše. Snimati mogu, provjereno, ali nemam nikakve povratne informacije, ne znam kako je slika ispala (to je kao povratak u vrijeme analognih fotoaparata), koliko još slika imam slobodnih na kartici (mogu tomu doskočiti tako da ih brišem onoliko koliko sam ih snimio novih – brisanje naravno mora ići preko kompjutora), kao i kakvo je stanje baterije. Dakle, funkcionalno je, ali teško. Kasnije je displej posve umro, više se čak ni ne osvjetljava. U Phnom Penhu navodno ipak postoji servis, ali su jako spori. Osim toga, ako se dogodio ozbiljniji kvar, poput toga da je kristal u displeju otišao, onda bi taj popravak mogao biti jako skup. Sad moram odlučiti, hoću li ipak kupiti Powershot, ili ću improvizirati s EOS-om. Moram vidjeti kako se kreću cijene, a za to moram čekati povratak u Phnom Penh.
Iskopao sam da u Sihanoukvilleu postoji čak i rusko-mongolski restoran, pa odlazim onamo na večeru. Za doći dotamo trebam hodati mračnim i neosvijetljenim ulicama, katkada i neasfaltiranim, po kojima bi mi vjerojatno i danju bilo neugodno hodati. Restoran vodi bračni par, on je Rus, ona je kosooka, ali negdje iz Rusije, eventualno iz Mongolije (no kako sam u glazbi koja se puštala prepoznao i ono tuvinsko grleno pjevanje, zaključio sam da bi mogla biti upravo Tuvinka). Restoran su zapravo tri stola u njihovoj kući. Jelovnik je prilično širok, uzimam prvo soljanku (bogatu rusku juhu s povrćem, sušenim mesom i vrhnjem, sličnu istarskoj maneštri), pa potom kao neku veliku palačinku punjenu govedinom. Soljanka je bila bolja. Za piće sam htio uzeti kumis, veselio sam se prilici da ga ponovno kušam nakon 16 godina, i mongolskog restorana u Budimpešti, ali ostali su bez njega. Eto, ni Ujguri nisu imali kumis (oni ga očito ni ne konzumiraju), tako da mi nije suđen. Morat ću u Kirgistan… Tražio sam zatim kvas, ali i toga im je nestalo. Na kraju sam dobio sok od, čini mi se, drijenka, što je bilo OK, ali nekako dosta obično.
Hostel, pisanje, umor, spavanje. Sutra za Kampot…

komentiraj (2) * ispiši * #

Snookie

srijeda , 02.09.2015.

Prva stvar koju sam napravio ujutro bila je provjera mejla, da vidim jesu li oni sa stranice onwardflights.com prevaranti ili nisu. Ne, dobio sam PDF s rezervacijom avionske karte, sve je unutra kako treba, referencijski broj, dio o osiguranju, čak i moja točna adresa (koju im ja nisam dao, pa sam isprva bio paranoičan odakle im to, onda sam se sjetio da sam platio preko PayPala koji vjerojatno ima taj podatak). Teoretski je to to. Ali ja i dalje brinem hoću li ih time uspjeti zeznuti. U pakistanskom sam veleposlanstvu uspio prodati bijelu laž kako ću letjeti u državu, jer sam znao da mi ne bi nikad dali vizu da sam spomenuo da ću ući kroz Beludžistan. I to je prošlo relativno lagano. Nadam se da ni Tajlanđani neće postavljati previše pitanja. Odlučio sam – otići ću u ponedjeljak tamo osobno. Vjerojatno će mi zadržati samo pasoš, ne i kartu, a preda mnom teško da će ići provjeravati. Ako procedura bude trajala 4 dana, jednostavno ću otići na izlet u Kratie, na istoku zemlje, na obali Mekonga. Kratie je poznat po ugroženim irrawaddyjskim slatkovodnim dupinima (zapravo su srodniji orkama nego običnim pliskavicama). To bi značilo da bih u tom slučaju čak u tri navrata boravio u Phnom Penhu – pravi rekord na ovom putovanju. Sviđa mi se taj osjećaj – šećem se po Kambodži kao po svom stanu.
S druge strane, i današnji dan i grad su zapravo bili poprilično razočaravajući. Dan, zato što je ubrzo nakon mog polaska u šetnju, oko podneva, počeo pljusak, i nije stao do negdje 7 navečer. Da, jenjavao je, pa se pojačavao, u razdobljima jenjavanja uspio sam šetati, ali od fotografija nažalost neće biti ništa, strah od vode u fotiću natjerao me da ga spakiram u vrećicu, iako je i ona na kraju bila mokra i osmotski promočila i na unutarnju stranu. Sve je bilo mokro, čak i putovnica u pederuši. Sama kiša nije bila neugodna, bila je to topla ljetna tropska kiša, neugodan je jedino taj osjećaj da je sve na tebi mokro, da se cijedi, a da kiša ne sustaje. U umjerenim krajevima znamo, ako je jak pljusak, neće dugo. Ovo su tropi. Ovdje kiša ima efekt pojačavanja i smanjivanja mlaza vode. I sad shvaćam užas štete od vode. Voda ne nastupa agresivno, ona dolazi kumulativno i pomalo razara. Po povratku u hostel, fotić sam otvorio, izvadio bateriju i memorijsku karticu, skinuo objektiv, obrisao, ostavio da se osuši (bilo je to malo teže budući da su cimeri klimu stavili na 18 stupnjeva), a potom sam pitao tipa na recepciji ima li riže. On me zatražio da mu dam fotić i onda ga strpao u vreću riže u kuhinji. :D Putovnica će se morati obično osušiti, ne želim i nju uvaliti u rižu. Jedino se nadam da neće biti problema s biometrijskim čipom, voda je malo razmuljala žig na izlaznoj kartici koja mi je zaklamana u pasošu, no ipak se vidi broj vize, što je najvažnije. Ali morat ću smisliti što ubuduće u ovakvim pljuskovima, kabanicu nemam, niti za nju imam mjesta u ruksaku, kišobran također…a ideja da, kao danas, stojim 20 minuta pod nekim nasumično ostavljenim suncobranom koji usto još i prokišnjava, nije mi baš najmilija.
Usto je zanimljiva još jedna stvar. Baš sam danas razmišljao kako nikad u životu nisam imao gljivice na nogama, premda sam masu puta koristio zajedničke tuševe, hodam redovito po ovakvim zemljama u sandalama i natikačama, a danas sam u mnogo navrata gacao po lokvetinama vode (i to ne baš najčišće) koja se skupljala uz cestu i kao bujica slijevala u najbliži slivnik. Da pokucam o drvo, stvarno nemam nikakvih problema. Moj prijatelj, inače poprilično opterećen čistoćom, ima ih već godinama. Sad, ili sam ja jednostavno urođeno otporniji na takve stvari, ili se ta otpornost razvija iz nekakvog normalnog suživota s prljavštinom, umjesto iz paničnog gadljivog čišćenja svega.
Drugo današnje razočaranje je sâm grad Sihanoukville. Očekivao sam nešto više, nešto mondenije, obalnu promenadu…a zapravo se grad sastoji od niza plaža na obali, s tu i tamo kojim resortom, a urbani dio je na uzvisini iznad toga. Sihanoukville je mlad grad. Naime, kada su se države Francuske Indokine osamostalile, postalo je jasno da je Kambodža definitivno ostala bez delte Mekonga i tamošnjih luka. Stoga je na svojoj nerazvijenoj obali odlučila sagraditi pravu luku za brodove dubokog gaza. U lipnju 1955. započela je izgradnja takve luke na mjestu zaljeva Kompong Som (Mjesečeva luka ili Šivina luka). Izgradnju su potpomagali bivši kolonijalni gospodari Francuzi, a u izgradnji ceste koja je novu luku spajala s Phnom Penhom sudjelovali su i Amerikanci. Usporedo s lukom razvijao se i grad, koji je nazvan po tadašnjem kambodžanskom kralju Krong Preah Sihanouk (Grad časnog Sihanouka), odnosno na francuskome Sihanoukville. Stranci, pogotovo Amerikanci, su grad nazivali nadimkom Snookie, koji je lokalcima posve nepoznat. Grad je u to vrijeme postao perjanicom kambodžanskog mondenog turizma, ovdje je tijekom svoga boravka u Kambodži šezdesetih boravila i Jacqueline Kennedy, tu je bio i luksuzni hotel Independence… Onda su počela gadna vremena (netko je rekao da je kambodžanska povijest kao film Dobar, loš, zao – prvo su bila dobra vremena Angkorskog kraljevstva, onda je počelo loše razdoblje propadanja i vazalstva, da bi se u 20. st. to pretvorilo u čisto zlo) – za Vijetnamskoga rata Sihanoukville je bio luka kroz koju je Viet Cong dobivao svoje oružje. Kada su Crveni Kmeri preuzeli vlast, u luci se nalazio američki kontejnerski brod Mayaguez, koji su Crveni Kmeri zadržali, zajedno s čitavom posadom. Uslijedila je akcija oslobađanja u kojoj su sudjelovali američki marinci, pri čemu je grad bombardiran. Kasnije je naravno ispražnjen, a nekadašnje mondene zgrade ostavljene su da trunu. Npr. Crveni su Kmeri hotel Independence koristili za vježbe gađanja. Čak i nakon što su Crveni Kmeri srušeni, grad je ostao tavoriti – turizam u Kampućiji osamdesetih bio je ekstremna disciplina za birane luđake, a takvima baš nije bilo do izležavanja na plaži. Osim toga, cesta koja je spajala grad s Phnom Penhom bila je utočište bandita. Tek kad se mir konačno vratio u Kambodžu 1993. neki su avanturisti shvatili da ako idete uz tajlandsku obalu dovoljno prema istoku, nećete pasti u ambis, nego u crnu rupu. Ali da u toj crnoj rupi ima djevičanskih i neiskvarenih plaža, onoga što je Tajland bio kojih 15-ak godina ranije. I kao u crnoj rupi, mnogi više nisu mogli otići iz Kambodže. I tako je Snookie počeo uskrsavati. Došli su investitori, počeli su se graditi resorti, poboljšala se kvaliteta cesta… Danas je to još uvijek daleko od Saint-Tropeza ili tako čega (što sam ja u svojoj naivnosti pomalo očekivao), a sudeći po smjeru kojim građevinski razvoj ide, mislim da će prije ličiti na Torremolinos ili tako neki užas. Šećući danas uokolo, prošao sam i pored nekog improviziranog šatorskog naselja u kojem živi kojih 20-ak obitelji koje na ulazu drže veliki plakat s natpisom koji nisam sasvim uspio pročitati, jer je već izblijedio, ali čini se da su još pred desetak godina raseljeni jer je tadašnji gradonačelnik prodao njihovu zemlju za izgradnju turističkih kapaciteta, a oni vjerojatno nisu obeštećeni. Da, to je taj divlji kapitalizam…
Nakon probijanja kroz kišu uspio sam se konačno skrasiti na ručku i ocijediti se po restoranu. Hrana je bila solidna, za predjelo „pita“ koja je zapravo mješavina goveđeg mesa, pire krumpira i cheddara, glavno jelo kozice u lokalnom sosu, a za desert čokoladna torta s preljevom od čokolade i sladoleda. Ništa egzotično, ali vrlo ukusno. Popodne (zapravo već predvečerje) sam proveo u hostelu, sjedeći uz bazen u unutrašnjem dvorištu, svjedočeći i daljnjoj kišurini koja se zaustavila tek s padom mrakom. Navodno će tako biti i sutra, što moj potencijalni izlet na Koh Rong (otok ispred Sihanoukvillea) čini poprilično besmislenim. Prvobitni plan bio je otići tamo, prespavati i iduće se jutro vratiti. No ako će padati kiša, od toga neću baš imati puno zadovoljstva. Stoga sam se odlučio spavati još jednu noć u Snookieju, a otići samo na izlet do Koh Rong Samloema, susjednog manjeg otoka, koji je još nedirnut turističkim razvojem. Brod polazi u pola 10 ujutro, vraća se oko 4, kupanje, ronjenje s maskom (to ću vjerojatno preskočiti), ručak, cuga na brodu, mali razgled otoka…taman onoliko koliko mi treba. Za večeru pak odlazim do obližnjeg restorana Marco Polo, kojemu i ime kaže da je orijentiran na talijansku kuhinju. I to prilično dobru, ima dobre recenzije, a i pizza koju sam naručio stvarno liči na pizzu, što nije uvijek slučaj u Aziji. Za desert uzimam tiramisu. Dok večeram, gledam uokolo profil drugih gostiju. Zanimljiv obrazac. Svi muškarci osim mene u restoranu su Talijani (to mi je uvijek čudno – pa imaš doma talijansku kuhinju, onda dođeš u Kambodžu i opet po svojoj hrani), sve žene su Kambodžanke. Za stolom desno od mene sjedi jedan tip u četrdesetima i jedna cura u dvadesetima. Da, mislim da je to ono što vjerojatno i vi mislite. Za stolom lijevo od mene sjede dva tipa u šezdesetima i žena u četrdesetima, malo otmjenija. Oni međusobno razgovaraju na talijanskom, ona očito ne zna talijanski, pa samo šuti i jede. Tu mi već aranžman nije sasvim jasan – je li ona samo pratilja od jednog od njih, ili ju obojica konzumiraju? Za trećim stolom je jedan tip, također u šezdesetima, a s njim su dvije ženske, koje izgledaju kao majka i kći. Čak sam pomislio da u tom slučaju imamo bračni par s kćeri, ali onda čujem da razgovaraju na engleskome, što ne bi baš bio slučaj ako su u braku i imaju tako veliku kćer. U svakom slučaju, čak i ako ne želim njuškati, svejedno je zanimljivo za vidjeti. Moram isto tako priznati da su mi Kmerke manje privlačne od Vijetnamki, ne volim pretjerano tamnopute žene, a i fizionomija im je nekako „mesnatija“, što nije moj tip. No Talijanima se vjerojatno sviđaju, po puti su bliže njima. Inače, kad smo kod toga, spomenimo da je u doba Lona Nola tamna put bila idealizirana kao obilježje „pravih Kmera“ (jer su mrski Vijetnamci svjetliji), čak je Lon zahtijevao od naroda da ga zove „crni tatica“.
No dobro, dan je dakle prošao bez osobitih događaja, sutra idem provjeriti te čuvene otoke…

komentiraj (0) * ispiši * #

Nagla promjena planova

utorak , 01.09.2015.

Budući da sam u Phnom Penh došao u petak, morao sam čekati ponedjeljak da vidim što će biti s tajlandskom vizom, jer se tek tada otvara veleposlanstvo. Tajlandsko veleposlanstvo u Phnom Penhu je inače na dosta lošem glasu kao „teško“, budući da su zahtjevni. Dosta ljudi naime živi u Tajlandu na turističkoj vizi, pa onda kada im ona istekne odu u Kambodžu (za koju nije teško dobiti vizu) i prijave se za novu vizu. Toga sam bio svjestan i ranije i zato sam se odlučio za bezbolniju, a i bržu varijantu – zatražiti ju preko agencije koja organizira takve stvari. Preko agencije se viza može dobiti za dan i pol, dok preko veleposlanstva može trajati i do četiri dana. I tako sam ujutro nakon doručka odmah otišao na recepciju, već sam ovima na recepciji ranije objasnio situaciju, oni su kontaktirali agenciju, da bi mi onda rekli da bi bilo bolje da osobno odem u veleposlanstvo. To je ono što sam pod svaku cijenu htio izbjeći. Naime, veleposlanstvo traži još jedan dokument koji ja nemam i neću ili ne mogu imati – dokaz o nastavku putovanja. Ja ću naime iz Tajlanda otići vlakom u Maleziju, a kartu za vlak mogu kupiti jedino u Tajlandu, nije ju moguće kupiti preko interneta (odnosno, jest, ali samo za putovanja iz Bangkoka i ne za međunarodna…da ne kompliciram sad s detaljima). Karta za avion ne dolazi u obzir. Ako idem preko agencije, onda se možda mogu od toga izvući. No sada dolazi kvaka. Ovo je Kambodža. Oni ne znaju što je i gdje je Hrvatska, te vjerojatno smatraju da je u grupi rizičnih zemalja za koje se viza mora tražiti osobno (kao Alžir, Somalija, Afganistan…) i zato ne žele preuzeti odgovornost. Da stvar bude bolja, državljani 27 članica EU-a mogu, ako u Tajland ulaze kopnom, dobiti 15-dnevnu viznu poštedu – ali ne i hrvatski državljani. Dakle, ja uporno vraćam lopticu ovima na recepciji, naglašavajući da je moja zemlja članica EU-a i da ne trebam – ne želim – ići osobno u veleposlanstvo. Tim više jer oni rade do 11, a sad je već prošlo 10, a trebam još doći dotamo. Na kraju me tip s recepcije šalje u agenciju, dva ugla dalje, da probam razgovarati s njima. Kada dođem u agenciju, ispada da oni uopće nisu ta agencija s kojom je on razgovarao, i da oni ne mogu napraviti ništa u vezi toga. Vraćam se u hostel, sad sam već živčan. Tip s recepcije poziva frajera koji je vjerojatno glavni u hostelu, iako je po izgledu Azijat, materinji mu je engleski, vjerojatno je Australac. Objašnjavam i njemu tu situaciju, kažem mu da bih svakako htio ići preko agencije i da mi nije jasno kakva je to agencija koja odbija priliku za proviziju i umjesto toga me šalje direktno u veleposlanstvo. On ponovno naziva agenciju i ukratko objašnjava situaciju, te onda opet kaže da mi treba avionska karta. Ili željeznička, ali do nje ne mogu. Dovraga. Pitam ih za soluciju koju rade mnogi turisti – kupe kartu s potpunim povratom novca u slučaju otkaza putovanja, pokažu ju kako bi dobili vizu, te ju potom otkažu. Zapravo, većina turista to radi za drugi slučaj – kada lete u neku takvu zemlju, prije ukrcavanja na aerodromu pokažu službeniku aviokompanije takvu kartu kao dokaz da neće trajno ostati u zemlji. Ako toga nemaju, može im se zabraniti ulazak u avion. Kasnije ju onda otkažu. Ovi u hostelu čini se nisu čuli za takvu situaciju, ili me ne žele na nju nagovarati. Dakle, morat ću opet sâm istraživati. Problem je da većina kompanija koje daju povrat novca svejedno ima neku klauzulu o dijelu troškova koji se ne vraća, nešto poput manipulativnih troškova. Niskotarifne kompanije, poput AirAsie, ni nemaju tu opciju. Njihove karte znaju biti jako jeftine, toliko da se ljudima više isplati kupiti takvu kartu i baciti nekih desetak eura – no koliko vidim, za let Bangkok-Kuala Lumpur cijena na AirAsii je nekih 35 eura. To je ipak malo previše za odreći se. Najjeftinije što sam našao je Krabi-Kuala Lumpur, za 28€. Mogu naravno i otići u veleposlanstvo sasvim iskreno, reći što je na stvari, pokazati im sve dosadašnje vize kao dokaz, ali opet – trajat će do 4 dana i možda mi ju ipak odbiju. A ako me odbiju, onda sam u velikoj gabuli. Teoretski mogu otići u Vientiane i otamo aplicirati, ali za to bi mi prvo trebala laoska viza. Mogu se vratiti i u Vijetnam, ali onda mi treba vijetnamska viza i opet kambodžanska e-viza… Najsigurnije je dakle preko agencije, s avionskom kartom koja ima potpuni povrat. Naravno, iskopat ću kasnije još jednu opciju. Postoji stranica na internetu koja vam za cijenu od 5 dolara napravi lažnu e-kartu, sa svim podacima koje vi upišete (znači, datum leta, ruta, vaše ime i adresa), tako da tu kartu možete predočiti kao dokaz. No tu sad nastupa moja paranoja – takva karta možda ima učinka na šalteru aerodroma, kada je iza vas rep onih koji čekaju ukrcavanje, no u veleposlanstvu, kada oni imaju vremena provjeriti, hoće li skužiti da je karta lažna? Hoće li zvati ured Austrian Airlinesa (odabrao sam opciju Bangkok-Beč, za 30. rujna) i provjeriti postoji li stvarna rezervacija pod rečenim brojem? Jesu li doista toliko sumnjičavi i dokoni da će to raditi? Ne znam. S veleposlanstvima nikad ne znam. Uz malo sreće, imaju dovoljno zahtjeva za riješiti da neće za svaki provjeravati, ali…
No u tom trenutku, dok stojim pred recepcijom hostela u Phnom Penhu, jasna mi je jedna stvar: danas više neću stići u veleposlanstvo. Moj je plan u početku bio: danas predam, sutra pokupim, u srijedu idem u Sihanoukville. Budući da sam današnji dan potrošio, sve će se pomaknuti za jedan dan. Ili ću promijeniti planove. Naime, ja se ionako nakon ture po obali vraćam u Phnom Penh, idući vikend. Zašto onda ne bih napravio istu stvar drugi ponedjeljak, a u međuvremenu u miru razmotrio i istražio sve opcije? Mogu poslati mejl u veleposlanstvo, objasniti im situaciju i potom vidjeti kako dišu. A mogu i jednostavno kupiti kartu s povratom, ili se javiti ovima koji rade lažne karte. Odlučujem u hipu – odjavljujem se i idem danas u Sihanoukville. Nije mi stiska oko odluke, po vizi mogu ostati još maksimalno 4 tjedna u Kambodži, a dotad će se valjda nešto riješiti.
Pakiram se, spuštam na recepciju, kažem da se vraćam vjerojatno u subotu (iako ću se izgleda vratiti ipak u nedjelju, jedan dan više na obali, a ionako veleposlanstvo radi tek od ponedjeljka), te ih molim da mi rezerviraju kartu za Sihanoukville i to s kompanijom Giant Ibis, koja je najluksuznija (i najskuplja – karta Phnom Penh-Sihanoukville je 11 dolara za vožnju od kojih 5 sati, inače je oko 4-5 dolara, ali u busu upitne kvalitete). Uzimam remorque, jer je prekasno da me njihov shuttle pokupi (bus polazi za sat vremena, a Phnom Penh nije toliko ogroman, stvarno ne znam zašto – tim više jer smo na kraju kasnili pola sata već u polasku, česta pojava u Kambodži), 3 dolara do njihove agencije ispred koje polazi bus. Ovo je zapravo nekakav minibus, ima 20-ak mjesta, dosta prostora za noge, klimu, ima čak i wi-fi koji doduše ne radi… Na cesti za Sihanoukville se naplaćuje cestarina, iako je riječ o običnoj dvotračnoj cesti, kao npr. Lička magistrala. Ono što je zanimljivo jest da je zemlja uokolo crvenkasta, što daje dojam tropske Afrike. Iako je Kambodža uglavnom ravna, ovaj dio je dosta brdovit, naime cesta prolazi između Kardamomskih i Slonovskih brda, koja čine zaleđe obale i odvajaju ju od središnje ravnice. Udaljenost nije velika, cesta nije loša, ali unatoč tomu nam treba oko 5 sati, s jednom pauzom od pola sata. Tu sam probao jednu specifičnu vrstu grickalica koja se jede u ovim krajevima, sušeni grašak. Katkad mu znaju dodati wasabi, ljuti japanski hren koji se jede uz suši. Ja sam ipak odabrao blažu mješavinu, u kojoj je još bilo oraščića, sušenog slanutka (tj. leblebije), čips od kozica…
Malo prije 6 sati stižemo u Sihanoukville. Ovdašnja agencija Giant Ibisa je kojih 200 metara od moga hostela, koji se nalazi na velikom kružnom toku nazvanom „2 Golden Lions“. Naime, na sredini kružnog toka jest kip dva golema zlatna lava. O samom Sihanoukvilleu ću pisati sutra, a sada se idem smjestiti u hostel. Iako se nalazi u poprilično neuglednoj ulici, hostel izgleda prilično dobro (uzmite u obzir da sam ga rezervirao tek iz busa, što znači da nije među najboljima u gradu, čim se nije posve popunio), ima unutrašnje dvorište s bazenom, oko kojega su raspoređene sobe. Striktna je politika bez cipela, tako da i to doprinosi čistoći. I ovdje sam u šesterokrevetnom dormu, ali punom. Nadam se samo da ću po povratku u Phnom Penh dobiti svoju istu sobu, jednako praznu, i isti krevet. Čovjek na putovanju mora imati neke konstante. :)
Navečer odlazim do obližnjeg restorana Sandan, koji je blizanac onoga u Phnom Penhu gdje sam jeo tarantule. Naime, to su restorani koji djeci bez roditelja, koja obitavaju na ulici, pružaju priliku za nov početak života, priliku da dobiju posao i stanu na noge. Prihod od restorana ide i za njihovo školovanje i stambeno zbrinjavanje, uz to što naravno ovdje i rade. Jedino je atmosfera malo drvena, budući da se vidi da se svi ponašaju po točno određenom obrascu. A ja moram priznati da mi malo idu na živce te konobarske fore kad vam donese beštek, pa ga mora poredati točno u crtu, pa vas svaki puta kad vidi da sjedite pred očigledno praznim tanjurom, s odloženim priborom i papirnatim salvetom na njemu, pita smije li to odnijeti, pa nakon zaprimljene narudžbe sve mora ponoviti (to je OK, da ne dođe do pogrešaka u narudžbi, samo me ta drvenasta špranca malo nervira)… Ovaj puta nemaju tarantule, pa za predjelo uzimam paštetu napravljenu od mesa jedne vrste slatkovodne ribe iz jezera Tonle Sap, pomiješane sa svinjetinom, za glavno jelo lok lak od bivoljeg mesa (lok lak je inače jelo od govedine koja se marinira i onda poslužuje s lukom, paradajzom, ovaj moj je imao i zeleni papar – inače je riječ o jelu koje je porijeklom iz Vijetnama, no Kmeri su ga malo preradili; samo im ni slučajno ne spominjite da im je jedno od nacionalnih jela iz Vijetnama, osim ako ne želite sami završiti kao sirovina za lok lak) s prepeličjim jajima i pomfritom od slatkog krumpira, kao prilog je riža s umakom od kampotskog crnog papra, a za desert su bile rižine palačinke s kurkumom, punjene karameliziranim ananasom i s dodatkom sladoleda. Cijena je ovaj put bila 17,5 dolara, ali ako je za humanitarne razloge, onda sam spreman platiti. Eto, neki kupuju umjetnine na humanitarnim aukcijama, neki se polijevaju ledenom vodom, ja sam spreman iskeširati za govedinu i palačinke. :D
Po povratku u hostel ipak se odlučujem javiti onima koji rade lažne aviokarte, nadam se da to nije muljaža i da će mi poslati kartu u roku od 6 sati. No ona početna dvojba i dalje ostaje – hoće li me skužiti da muljam? Ako netko od vas ima dobar prijedlog ili iskustva s aviokartama koje imaju potpuni povrat, svakako bih cijenio da to podijelite sa mnom.

komentiraj (1) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.