Dražesna prijestolnica papra

petak , 04.09.2015.

Samo dva sata vožnje istočnije od Sihanoukvillea nalazi se Kampot, gradić posve drugačijeg ambijenta od Snookieja. U minibusu sam se vozio s dvoje mladih, ona je bila Britanka, on Australac, koji su pokazivali tipičan obrazac mladih bekpekera koji dolaze u Kambodžu – pije se do zore, uživa se kojekakve narkotike, a potom su ujutro mamurni, pogotovo on. OK, možda starim, ali moram priznati da mi nije jasno takvo putovanje, gdje odeš u drugu državu da bi se opijao i radio iste stvari koje možeš raditi i doma. Da, cuga je jeftinija, ali troškovi putovanja do Kambodže to nekako izniveliraju. OK, vjerojatno ovdje ima i određenih narkotika kojih nema doma (ili barem ne te kvalitete), ali opet…vjerojatno ja od putovanja očekujem druge ciljeve. Da, konzerva sam, znam. Po meni je putovanje vid edukacije, naravno da mora biti i zabave, ali koliko je zabavno oblijevati se do besvijesti i onda mamuran iduće jutro tegliti uokolo ruksake, ne znam.
Na putu do Kampota doživjeli smo situaciju kakvih se sjećam lani s Kube – uletjeli smo u pljusak, zavjesa od kiše kroz koju se jedva išta vidi, ali toliko lokalan da smo nakon 3 km vožnje opet bili na suncu. Vožnja je protekla prilično brzo, u jednom smo trenutku vidjeli jednu od nažalost dosta čestih situacija na kambodžanskim cestama – obavljao se uviđaj jer je neko vozilo (nismo vidjeli koje) sletjelo s ceste niz obronak. Vidjela se samo probijena ograda, a čini se da ipak nije bilo tragičnih posljedica jer nigdje nisam vidio bolničare (što ne mora ništa značiti – možda smo mi došli već prekasno, a možda jednostavno hitne pomoći nije bilo, treba računati i s takvom mogućnošću u ovakvim zemljama). No kambodžanski vozači, pa čak i oni autobusa, poznati su po divljanju na cestama, a stvari postaju gore kako se kvaliteta cestovne mreže poboljšava i brzine povećavaju.
Nakon dva sata minibus nas ostavlja u centru Kampota. Iako je prošlo podne, u gradiću kao da vlada mediteranska siesta – ulice su puste, atmosfera je posve uspavana, osim naravno agilnih vozača remorquea. Srećom ni njih nema previše, pa relativno neometano dolazim do hostela, koji se nalazi malo južnije od centra. Hostel je trokatnica s bazenom, izgleda kao neki privatni hotel, pun je mlađarije, uglavnom iz anglofonih zemalja. Pripada lancu Mad Monkey, koji još imaju hostele i u Phnom Penhu i Siem Reapu. Ono što mi se u Kambodži nakon Tajlanda ne sviđa jest da se u većini hostela doručak, ako postoji, plaća posebno. Vijetnam me razmazio, to mu upisujem kao još jedan plus. Druga stvar, korisna ali nepraktična, jest zahtjev o skidanju cipela na ulazu. Srećom, nisu toliko striktni oko implementacije, pa sam barem uspio u cipelama otići u sobu kako bih ih ondje presvukao. U Dalatu sam svjedočio neugodnoj situaciji kad su onom Dancu koji je sa mnom išao na bus za Ho Chi Minh nestale natikače koje je isto tako ostavio na ulazu u hostel. To je dobro samoposluživanje, pogotovo ako ima puno gostiju. Srećom da imam nogu 46, a usto su mi glavne „međugradske“ cipele radne bakandže koje baš ne izgledaju privlačno ni praktično za nositi po Kambodži, tako da bi ih vjerojatno svi zaobišli u širokom luku.
Nakon smještaja u sobu odlazim malo isprobati hostelski bazen, ono što nisam napravio u Sihanoukvilleu. Kao i svi takvi bazeni, to je više za brčkanje i eventualno zabave pored bazena, nego za ozbiljno plivanje. Zanimljivo je da je voda u njemu hladnija od one u ovdašnjem moru. Potom odlazim na ručak, uzimam klasičan obrok, juha (od buče), glavno jelo (nekakvi rezanci s mesom i povrćem) i desert (cheesecake s marakujom), a konobarica me pita „To je za dvije osobe ili ste sami?“ Nakon što joj kažem da sam sâm izgleda poprilično zabezeknuto. Ne znam, jedu li Kmeri inače manje (dobro, već i zbog siromaštva jedu manje, ali čudno mi je da se netko iščuđava tomu da naručujem jelo od tri slijeda, pretpostavio sam da to rade i poneki drugi gosti – ako baš ne uzmu pizzu ili takvo što).
Poslije još malo osvježenja u sobi, čekajući da popusti glavna žega, odlazim u obilazak Kampota. Nevelik je to gradić, smješten uglavnom na istočnoj obali Kampotske rijeke, koja se odmah nizvodno od centra račva u dva rukavca koji se ulijevaju u more par kilometara nizvodno. Najrudimentarnija moguća delta. Grad je dugo vremena bio jedino značajnije naselje na kambodžanskoj obali (a ni on nije skroz na obali), pa je tako figurirao i kao relativno važna luka. U gradu ima podosta francuskih kolonijalnih zgrada, koje su u različitim stadijima raspadanja (neke su i obnovljene, pa su u njima smješteni hotelčići). Podsjeća me malo na kubanski Cienfuegos. Kampot nije grad u koji ćete doći razgledavati, nije ni grad u koji ćete doći partijati – to je jednostavno grad u koji se dolazi uživati u polaganom ritmu, sjediti na promenadi uz obalu rijeke i promatrati kambodžansku svakodnevicu. Zanimljiv je prizor stari most preko rijeke – Crveni Kmeri su ga srušili tijekom bitke za grad, u rano proljeće 1974. Kasnije je skrpan od raznih dijelova koji su prikupljeni sa svih strana, pa je tako pomalo…eklektičan. Ujedno nije najsigurniji za prijelaz, pa je zatvoren čak i za pješake (koji naravno da svejedno prelaze). Grad je poznat i po svom papru, koji se smatra najcjenjenijim na svijetu, tako da najmondeniji francuski restorani na svojim stolovima imaju kampotski papar. Već sam spomenuo umak od kampotskog papra koji se često u malo boljim restoranima u kojima sam jeo u Kambodži servira kao toč. Osim papra, uokolo Kampota se dosta uzgaja i durian, što je obilježeno skulpturom duriana (i drugog voća uokolo njega) na kružnom toku na sjeveroistočnom rubu centra grada.
Sjeverozapadno od grada nalaze se Slonovska brda, koja su danas nacionalni park, radi zaštite tamošnje flore i faune. U brdima se svojedobno nalazilo i francusko planinsko odmaralište Bokor, kasnije zapušteno. Tijekom osamdesetih, Bokor je bio jedno od posljednjih uporišta Crvenih Kmera, a kasnije je postao grad duhova, s ostacima nekadašnjeg hotela s kasinom, crkve i još nekoliko zgrada. Tako je stajao sve dok u 21. stoljeću nisu stigli investitori koji sada pokušavaju obnoviti grad, pritom ne nužno obnavljajući i stare zgrade. 2012. izgrađen je novi hotelski resort s kasinom, tako da je posve izvjesno da će razvoj Bokora krenuti u nekom drugom, manje romantičnom ali profitabilnijem smjeru.
Iako sam ručao relativno kasno, ipak sam se odlučio nešto i večerati. Mrak i dalje pada oko 6, večer se čini dugom, a moram priznati da mi ekipa u hostelu nije osobito po ćefu, ne vidim se kako igram drinking games (već sama činjenica da nemamo zadovoljavajući prijevod te sintagme pokazuje koliko to nije ukorijenjeno u našoj kulturi – mi, ako se želimo napiti, ne moramo tražiti izliku u vidu igara da bismo pili), a i u 11 navečer imam još jednu rundu Hot 100, pa moram biti pribran. Odlazim stoga još jednom do grada (ulice su noću slabo do nikako osvijetljene, s druge strane rijeke trešti neka poprilično glasna glazba u „terasa“ stilu, sviraju se i popularne numere kao što je Oye como va), opazio sam jedan švicarski restoran u jednom od obnovljenih hotelčića. A jelo koje već dugo želim probati, i koje me tijekom svih ovih godina koliko istražujem raznorazne etničke kuhinje zaobišlo, jest fondue. Nije baš najprikladnije za jesti u Kambodži, ali poklonjenom se konju ne gleda u zube. No kada dođem u restoran, razočaranje. Iako na meniju postoji fondue, to je isključivo porcija za dvije osobe. Nije ju moguće naručiti za jednu osobu, ne postoji pola porcije. Eto, u ovakvim situacijama bi mi dobro došao suputnik, ili barem osoba zajedničkih gastronomskih interesa. Nažalost, fondue će još neko vrijeme za mene ostati nedosanjan. Umjesto toga uzet ću rösti, drugo klasično švicarsko jelo, svojevrsnu pitu od zapečenog krumpira, uz dodatak mesa i gljiva s umakom. I vrč pive Cambodia. Toliko o tome da moram ostati pribran za Hot 100. Za desert je sladoled od vanilije sa šlagom i vrućim čokoladnim preljevom. Ni to se baš ne slaže s pivom, uz švicarsku bi hranu najbolje išlo kuhano vino, ali to mi je ipak malo previše u ovoj klimi. Vlasnik hotela je očito Švicarac, tako i izgleda, čini mi se doduše iz frankofonog dijela (no u gastro-ponudi nije zaobišao rösti iako se isti često smatra amblematskim jelom germanofone Švicarske), a tu je i njegova žena ili djevojka, Kambodžanka. Moram priznati da je to prva Kmerka koju vidim, a da je stvarno lijepa. Izgleda zapravo kao neka lijepa Indijka – recimo, Aišvarja Rai – s blago kosim očima. Doista, većina Kmera tako i izgleda – kao kosooki Indijci. S druge strane, konobarica u istom restoranu je jedna od najnezainteresiranijih koje sam ikada sreo. Sve što mi je donijela na stol dala mi je bez riječi, s umornim pogledom koji kaže „samo mi još ti trebaš u životu“. U biti, ne razlikuje se previše od tipične balkanske konobarice, ali vjerojatno je kontrast mnogo jači ovdje, gdje sam navikao da se konobari presamićuju od ljubaznosti i neprestance obigravaju oko vas.
Po povratku u hostel nalazim mirno mjesto na jednom od viših katova i krećem rješavati Hot 100. Čini mi se težim nego inače, ili je to zbog vrča pive, ali ipak uspijevam skupiti 63 boda. Primjećujem kako mi dosta pitanja koja se odnose na aktualnosti promiče, bivanje izvan glavnih tokova vijesti stiže na naplatu. Dio sam uspio nabosti preko opće kulture ili nekakvih poluinformacija (npr. činilo mi se da sam negdje pročitao kako je Peking dobio domaćinstvo ZOI 2022.), no čini se da će širenje znanjâ iz jednih područja (povijest, zemljopis i kultura zemalja kroz koje prolazim) imati za posljedicu sužavanje znanjâ u drugim područjima (popkulturne aktualnosti). No ne možemo imati sve…
Ukupni rezultati bit će tek sutra ili za vikend, tako da ne znam koji sam s takvim rezultatom. Budući da u Kampotu ostajem tri noći, sutra je također izvjestan lijeni dan…