Radosti putovanja - treći dio

ponedjeljak , 30.11.2015.

Sigurno ste se pitali hoće li se još koji put pojaviti ovaj naslov, i evo ga. Dakle, putovanje od Senggigija do Sumbawe Besar koje sam uplatio preko one agencije započelo je time da sam se u 10.30 trebao nacrtati pred uredom rečene agencije. Došao sam i ranije, zatekavši tamo dvojicu mladića koje nisam vidio dva dana ranije. Rekao sam im zašto sam ovdje i dobio zbunjene poglede. Nije im bilo jasno o kakvom busu je riječ. Pokazao sam im kartu te je onda jedan od njih obavio jedan telefonski poziv i potvrdio da će me prijevoz ipak pokupiti pred agencijom, po dogovoru. Kako sam imao još kojih 10-15 minuta, sjeo sam na stolce ispred ureda, a ubrzo mi se pridružio jedan od te dvojice, mlađi. Htio je vjerojatno vježbati engleski, i izgovor mu je bio čisto dobar, ali izbor tema baš i ne. Uhvatio se generalija, pa me pitao koliko sam dugo bio na Lomboku i što sam sve vidio, kamo idem sljedeće, pa me onda pitao jesam li bio na nekim mjestima na Lomboku na kojima očito nisam bio, jer bih mu to rekao u ranijem pitanju… Ne volim te komunikacije koje već u startu zapinju i pate od nedostatka tema, ali se svejedno odvijaju vjerojatno iz puke želje jednoga sugovornika da vježba strani jezik. Tužno je to zapravo, motiv je dobar i koristan, ali najčešće to ide kroz dosađivanje strancima s nemuštim, repetitivnim razgovorima. Ja sam uglavnom samo odgovarao na njegova zapitkivanja, a jedini moj obol oživljavanju komunikacije bilo je pitanje hoće li me taj prijevoz prebaciti samo do Matarama, gdje presjedam za dalje, ili će me voziti direktno na Sumbawu. Kada mi je na to odgovorio yes, izgubio sam i taj minimum interesa za razgovor. Je li moguće da ja tako nerazumljivo postavljam pitanja ili oni jednostavno ne očekuju takav oblik pitanja, ili jednostavno ne razumiju što točno pitam, a neugodno im je tražiti da ponovite… U svakom slučaju, primijetio sam – i to me iskreno zabrinjava – da sam s godinama jednostavno postao nesposoban komunicirati na razini znatno nižoj od svoje uobičajene. To se odnosi na komunikaciju s djecom, ali i na ovakve fatičke razgovore s ljudima čija je razina jezične kompetencije puno niža od moje. Dosta tih nerazumijevanja prolazi i iz drugačijih neverbalnih obilježja, barem mi se čini da bi to mogao biti uzrok. Nekoliko mi se puta dogodilo da nekomu na njegovu izjavu kažem potvrdno „mhm“, dajući mu poticaj da nastavi, našto bi on ponovio prethodnu rečenicu, interpretirajući očito to moje „mhm“ kao zahtjev za ponavljanjem.
U pola 11 se pojavio neki raspadnuti kombi, koji je osim mene u Senggigiju pokupio još nekoliko turista, te nas potom sve odveo u Mataram, gdje je ispalo da svi idemo na različite destinacije. Stoga nas je iskrcao i rasporedio po drugim prijevozima. Mene je ostavio da čekam na terasi jednoga warunga i otišao bez daljnjih uputa. Kad mi je paranoja već počela tiktakati i vidio sam se kako ostajem zaboravljen na toj terasi bez ikakvih daljnjih uputa, kao ono u Taftanu, pojavio se neki tip, rekao da je on odgovoran za mene i moje prebacivanje dalje, a onda opet nekamo nestao. Neka, barem sam dobio potvrdu da netko vodi računa da sam ovdje. Ubrzo je opet izronio, sada na motoru, te me odvezao do kojih 10-ak minuta udaljene stanice. Usput je zapjevao i Step by step od New Kids on the Block, jer sam mu ja ispričao kako put preko Sumbawe namjeravam prevaliti u etapama. :D Također me upozorio da se na Sumbawi moram bolje štititi od komaraca, jer da vladaju malarija i denga groznica. Iskrcao me na kolodvoru i onda mi ponudio sljedeći aranžman: mogu ići sada, minibusom, i biti u Sumbawi Besar oko 5 popodne. Ali za to ću trebati nadoplatiti. Ili mogu ići normalnim busom, koji kreće u 3, a u Sumbawi Besar je oko 8 navečer. Za taj ne trebam ništa nadoplaćivati, ali moram ovdje drežditi 3 sata. Budući da mi je već pun kufer kojekakvih dodatnih troškova, odlučujem se za autobus. Vidim ga sparkiranog na peronu, izgleda čisto pristojno izvana, a i iznutra. Odnio sam veliki ruksak u njega, ostavio ga u kabini, iza zadnjih sjedala, te potom sjeo na peron. Tu je i neki tip valjda iz te agencije, koji me, kao i onaj prethodni, kad čuje da idem na Flores, pita zašto ne idem direktnim busom. I onda mu ja objašnjavam da direktni bus Sumbawu prelazi noću, a da ja želim nešto i vidjeti od otoka i da zato pikiran dnevni bus. Nijedan od njih dvojice nije izgledao kao da to doživljava ičim više od običnog hira turista čudaka.
Smjestio sam se u obližnju čekaonicu i kratio vrijeme pregledavanjem interneta. Jedno je vrijeme kraj mene sjedio i onaj tip iz agencije, koji me prvo pitao gdje odsjedam u Sumbawi Besar, da bi mi potom rekao da je hotel koji sam rezervirao jako daleko od mjesta gdje stane bus i da ću morati ići taksijem. Hotel je odmah preko puta aerodroma, ali aerodrom je praktički u gradu. Mislim da je većina grada u dometu pješačenja, ali već sam pojasnio što Indonežani misle o pješačenju. Tako da sam tu njegovu primjedbu uzeo sa zadrškom. Onda mi je rekao da bus idući dan za Bimu isto tako ide navečer, tj. da je noćni. Rekao sam mu da postoje i dnevni busevi, i da je to uostalom i razlog zašto spavam u Sumbawi Besar. On tvrdi da dnevnih buseva nema, što nije istina. Razlog da to tvrdi može biti dvojak – spletkari i pokušava me zbuniti, kako bih eventualno uzeo bus iste kompanije za put do Bime; a možda i opet razmišlja na način „da, tehnički postoje busevi, ali to su busevi bez klime, za Indonežane, a on je stranac i on se sigurno neće voziti time, pa iz te perspektive za njega nema dnevnih buseva“. Jer je to nažalost točno, čini se da su dnevni busevi uglavnom slični onomu kojim sam se vozio za Borobudur. Mogu uzeti i travel, to je brža, a nerijetko i udobnija opcija, jedino me zanima kako će biti s vidicima i fotografiranjem. Ali o tome ću misliti sutra, kao Scarlett, sada je važno da se ja prvo dočepam Sumbawe. Onaj je tip otišao, a pored mene se potom nasadio neki lokalni tip, koji je nakon možda dvije-tri početne i posve deplasirane riječi na engleskome počeo nešto mljeti, i to onim tugaljivim glasom kakvim vam obično pričaju ljudi koji prose, a imaju vam poriv ispričati čitavu svoju tužnu životnu priču. Sve da sam i htio to slušati, nisam mogao, tip je pričao na indonezijskom (možda i na nekom drugom lokalnom jeziku), i to tako da se nije gasio, iako sam mu ja govorom tijela jasno pokazao da me ne gnjavi. No nije prestajao, tako da sam naposljetku ustao i odšetao, a on je ostao još tamo sjediti, prebacivši se u razgovoru na nekog drugog Indonežanina. Taj ga barem razumije.
Kružio sam uokolo u želji da pronađem nešto za pojesti. Autobusni je kolodvor smješten u jednom prostranom dvorištu, okruženom zidovima, uz koje su poredani razni warunzi, prodavaonice voća i drugih živežnih namirnica, a i po peronima se također nalaze prodajni štandovi s osvježavajućim pićima, grickalicama itsl., ali priprema hrane mi svugdje izgleda jako nehigijenski. Dosad mi to nigdje nije bio problem, ali indonezijski mi se štandovi s hranom čine prljavijima i od pakistanskih. Naravno, jedini sam bijelac tamo, pa opet ima dobacivanja. Jest da je Lombok turistički otok, ali ovo je zona kamo turisti ne zalaze, pa jedan takav privlači pažnju. Uokolo kruži i jedan tip na nekakvom triciklu koji je ujedno i pokretni štand, iz kojega trešti nekakva repetitivna glazba od koje bih ja već poludio, ali rekao sam da su istočnjaci drugačiji soj, oni se ni oko čega ne nerviraju. Vraćam se natrag u zgradu čekaonice, gdje me presreće onaj tip iz agencije i kaže mi da ne zaboravim ručati prije polaska. Kažem mu da baš gledam gdje ima nešto za pojesti. On mi potom pokazuje u jednom smjeru u kojem još nisam išao i kaže mi da tamo mogu nešto pojesti. „I to znaš što? Mie goreng!“, kaže mi s takvim oduševljenjem, kao da mi je upravo rekao da mogu pojesti kavijar s tartufima na pjenici od Dom Perignona, ili barem kao da mi je to jedinstvena prilika da kušam to čuveno jelo. A mie goreng i nasi goreng su valjda dva najtipičnija jela koja možete naći u Indoneziji i da ste samo u tranzitu i odete nešto pojesti, šansa je da ćete upravo naletjeti na nešto od toga dvoga. Otprilike kao da vam Talijan pun oduševljenja, čak pomalo u zavjereničkom tonu, ponudi da kušate – špagete! I onda, kao da to još nije dosta, onako me usput pita znadem li što je uopće mie goreng. Je li takav podcjenjivački stav prema informiranosti turistâ nešto što proizlazi iz iskustva (doista sam na putu sreo neke ljude koji nisu imali previše pojma o zemljama u kojima se nalaze, kao ni o nekim najosnovnijim servisnim informacijama), ili je to a priori očekivanje „mi smo mali i beznačajni, nitko se vjerojatno ne zamara tim čudnovatim imenima jela“? A s druge strane mi je već nekoliko ljudi prišlo s pitanjem govorim li indonezijski. Vjerojatno također njihova linija manjeg otpora – znaju da je mala šansa, ali ipak pitaju jer im je to jedini način da komuniciraju sa mnom. Iako ja baš nisam siguran da želim komunicirati s njima, budući da si točno mogu zamisliti kako bi ta komunikacija izgledala. Već me dugo nitko nije pitao jesam li musliman i jesam li oženjen…
Ukratko, mjesto koje poslužuje mie goreng je samo još jedan od mnogobrojnih štandova, ali možda su to neki njegovi frendovi, pa im je namjestio biznis. A čuveni mie goreng rade iz najobičnijih instant rezanaca koje sam mogao sâm kupiti, jedino nisam mogao prokuhati vodu. Kupujem nakon ručka još neke kekse i čaj, pa mi jedan od ljudi sa štanda kaže da moj bus ubrzo kreće, onda dolazi drugi, taj je mislim isto iz agencije, vidio sam ga ranije, pa me pita provjere radi „Labuanbajo?“, na što mu ja kažem da ne, da tek Sumbawa Besar. Izgleda da onda to ipak nije to, da moj bus kreće po voznom redu u 3 (sada je 2). Svejedno krećem natrag prema busu. Izlazim iz čekaonice i protrnem. Busa nema. Srećom ga vidim kako se premjestio malo niže, prema izlasku iz kolodvora. Pada mi na pamet paranoični Damir, suputnik iz Irana prije dvije godine, i koja bi bila njegova reakcija u takvoj situaciji. Ja se jesam zbunio u prvi mah, ali znao sam, vjerovao sam, da bus ne bi tek tako netragom odmaglio. No sada se ukrcavam u bus, a polako pristižu i ostali putnici. I, nažalost, gomila pokretnih prodavača, s pićem, grickalicama, tkaninama, voćem…i svaki misli da ću baš od njega kupiti nešto. Recimo, ulaze dvojica koja prodaju piće, jedan prođe kroz cijeli bus, drugi ide za njim na par metara i nudi gotovo identična pića. To mi je nedokučiva logika. Odbit ću tvog kolegu samo 5 sekundi ranije, a onda se predomisliti i kupiti od tebe? Neki, koji prodaju voće, kada im kažeš „ne“ pokušavaju onu foru s cijenom. Da, vjerujem da to ovdje funkcionira zbog kulture cjenkanja, gdje „ne“ nije uvijek „ne želim“, nego može biti i „ne želim dok ne čujem traženu cijenu, a onda ćemo se pogađati“. Ali ja stvarno ne želim. U autobus se ukrcala i jedna Europljanka, neka bljedunjava plavuša, mogla bi biti bilo što, od Slovenke do Finkinje. Nismo razgovarali, sjedila je iza mene, ja sam bio zadubljen u nešto svoje, ona se kasnije upustila u razgovor sa svojom suputnicom, nekom ženskom koju smo pokupili usput, a koja je nosila kutiju punu jednodnevnih pilića. To me pijukanje uvijek vrati u djetinjstvo, kada sam znao viđati ljude ispred majčinog lokala u Maksimirskoj kako prolaze s tim kutijama s okruglim rupama u kojima su se nazirala mala žuta pijučuća bića. Malo dalje, u Mašićevoj, bila je prodavaonica gdje su se između ostaloga mogli kupovati i ti pilići (obiteljska je fora bio izraz „nevojedni“, što je bio način na koji je moja sestrična to izgovarala kad je bila mala), a meni ni danas nije jasno što su ljudi radili s tim silnim picekima. Odbijam vjerovati da su ih kupovali da bi im zavrnuli vratom i pretvorili ih u sirovinu za ručak, ali malo je vjerojatno i da su baš nabavljali starter kit za vlastiti kokošinjac na petom katu zgrade u Utrinama.
Prošlo je 3, ali mi još ne krećemo. Pod izravnim smo napadom prodavača, nalazimo se u okruženju. Zapravo, ako od jednoga kupim nešto (npr. vodu), možda me ostali, barem iz te kategorije zaobiđu (preko vode do slobode). Makar, nije isključeno da će i tada nastaviti nuditi – ako ih odbijanje njihovog kolege ne pokolebljuje da sami okušaju sreću, tada ni petlitarski demižon vode ne bi trebao biti jamac da neće pomisliti da biste od njih mogli kupiti barem još jednu bočicu. Napokon, oko pola 4 izlazimo iz kolodvora. Polako, 5 po 5 metara. Uvijek još netko treba ući, bilo od putnikâ, bilo od prodavačâ. Napokon smo zamakli za ugao, što znači da sad konačno možemo stati na malo dulje. Konačno smo krenuli dalje negdje oko 4. Do Labuhan Lomboka, glavne trajektne luke za preplov na Sumbawu, treba nam oko 2 sata vožnje. No upali smo u neku hinduističku procesiju, pa milimo kroz mjesta, produžujući još dodatno cijelo putovanje. U Labuhan Lombok (labuhan inače jednostavno znači „luka“) stižemo oko pola 7, već se smrklo. Ništa dakle od dnevne plovidbe preko tjesnaca Als, neću pošteno vidjeti ni dolazak na Sumbawu. Ali sada nam valja još čekati, prvo dok stigne trajekt, pa dok se iskrcaju oni koji su stigli, pa dok se ukrcaju svi koji sada idu na trajekt…isplovili smo negdje oko pola 8. Sama plovidba traje relativno kratko, oko sat i pol, Lombok i Sumbawa su mnogo bliže nego Bali i Lombok, jedino je nažalost sve obavijeno mrakom. Od Poto Tana, kako se zove glavno zapadno sumbawsko pristanište za trajekte, do Sumbawe Besar („Velike Sumbawe“, iako je vjerojatno ime izvorno bilo Kota Sumbawa Besar, Sumbawski veliki grad, pa je osakaćeno) imamo oko sat i pol vožnje. Doplovili smo oko 9.45. Bit ću sretan ako u hotel stignem do ponoći. Sumbawa Besar nema baš osobito puno hotelskih kapaciteta, ima točnije dva dostupna na Booking.com, a ovaj koji sam rezervirao je bolji. I košta više od tri noći na Lomboku. Po povratku u autobus shvaćam da mi je nestala kapa, koju sam ostavio na sjedalu, uz ruksak i šešir. Gledam je li pala na pod, nije. Pa nije valjda da bi ju netko ukrao, kapa je u groznom, poluraspadajućem stanju i usto je još poprilično prljava. Ali mi treba bijela kapa za zaštitu glave od sunca. Jest, mogu kupiti novu, ali ako je izdržala toliko, bio bi red da ju kao veteranku putovanju dopremim i u Zagreb. Pitat ću prije izlaska ove iz pratnje busa da malo pročešljaju.
Cesta je dosta zavojita, a kako je noć, ne vidim puno van, pa sam odlučio malo pisati, ali i to je naporno na takvoj cesti. Sumbawa ima površinu od oko 15 000 km2, te samo oko 1,39 milijuna stanovnika, što znači da je mnogo rjeđe naseljena od Balija i Lomboka. Za razliku od rečenih otoka, koji su pod utjecajem hinduizma (iako je na Lomboku islam dominantan, tamo postoji i osobit oblik islama miješanog s animizmom, nazvan Wektu telu, jer se mole triput na dan umjesto uobičajenih pet, što bi bilo Wektu lima), Sumbawa je konzervativan islamski otok (štoviše, islam se na Lombok i proširio sa Sumbawe). Iako su u povijesti njom neko vrijeme vladali Balijci, zapravo je najveći utjecaj imao Bimski sultanat, povezan s Bugijima sa Sulawesija i Makassarskim sultanatom. Otok je bio poznat po medu, uzgoju konja, lovu na jelene, sandalovini i drvu sapan, od kojega se dobivala crvena boja. Vegetacija je sličnija savani, a Nizozemci su na otoku osnovali brojne plantaže kave. Danas je otok poznat i po rudniku zlata i bakra u vlasništvu američke tvrtke Newmont Mining. Za razliku od Balija i Lomboka, koji su relativno kompaktni otoci, Sumbawa je sličnija ostalim otocima u ovom otočnom nizu koji se prostire od Sumatre sve do istočno od Floresa – dugačka je i razvučena. Na sredini sjeverne obale u kopno se duboko zario zaljev Saleh, koji skoro dijeli otok popola, oblikujući tako i dvije makroregije koje gravitiraju ili Sumbawi Besar na zapadu, ili Bimi na istoku. Dvije makroregije imaju i različite jezike – na zapadu se govori sumbavski, sličan sasačkomu na Lomboku, dok se na istoku govori bimski, koji je bliži jezicima s Floresa i Sumbe. Na poluotoku koji sa sjeverne strane omeđuje zaljev Saleh nalazi se i najviši vrh Sumbawe, 2850 metara visok vulkan Tambora. U 18. st. Tambora je bila visoka i do 4300 metara, a onda se 10. travnja 1815. dogodila strahovita erupcija, četiri puta jača od Krakatauove, te je vrh planine praktički raznesen. Erupcija je odmah ubila oko 11-12 tisuća ljudi, a ukupna se brojka penje na preko 71 000 ljudi, koji su pomrli uglavnom od gladi nakon što je vulkanski pepeo preplavio atmosferu. Računa se da je erupcija Tambore izbacila oko 160 km3 vulkanskog materijala, te je to najveća vulkanska erupcija u zapisanoj povijesti. Po indeksu vulkanske eksplozivnosti (čija je skala teoretski ograničena, ali na stupnju 8 su već kataklizmične erupcije koje mogu ozbiljno ugroziti ljudsku vrstu – računa se da bi supervulkan Yellowstone mogao imati erupciju 8 ako grune, navodno je već u prošlosti imao jednu takvu; također je možda eksplozija Tobe na Sumatri prije 72 000 godina bila „osmica“) eksplozija Tambore imala je oznaku 7, posljednji vulkanski događaj takve snage (Krakatau je imao 6 – posljednja zabilježena „šestica“ je filipinski Pinatubo 1991.). Količina vulkanskog pepela nastala erupcijom Tambore smanjila je propusnost atmosfere za sunčeve zrake i stvorila „vulkansku zimu“ na većem dijelu sjeverne polutke, uključivo i Europu i Sjevernu Ameriku, pa je tako 1816. bila nazvana „godinom bez ljeta“. Žetve su podbacile, uzrokujući masovnu glad u Europi. No vulkanski je pijesak u atmosferi uzrokovao i zanimljive kulturološke efekte. Zbog nedostatka zobi za konje njemački je izumitelj Karl Drais izumio posebno vozilo na dva kotača, kojim se vozač kretao odgurujući se nogama od tla. Bila je to drezina, preteča bicikla. U Americi je glad uzrokovala seobu većeg broja ljudi u prerije, gdje je bilo više izvora hrane. Između ostaloga, jedan od ljudi koji se preselio, a potom počeo doživljavati vjerske vizije, bio je Joseph Smith Jr., osnivač mormonizma. Kišno ljeto na Ženevskom jezeru prisililo je skupinu mladih britanskih književnika da svoje ljetovanje u Švicarskoj provode u zatvorenom prostoru te usput pokušaju osmisliti najstrašniju horror priču. Najuspješnija je bile priča Mary Shelley Moderni Prometej, poznata i kao Frankenstein. Justus von Liebig, kemičar iz Darmstadta počeo je proučavati ishranu biljaka i razvio umjetna gnojiva. Tako nam je Tambora dala bicikl, Frankensteina, umjetna gnojiva i mormone – i to sve izravnije nego što je Hitler oslobodio Indoneziju kolonijalnog jarma. Vulkanski je pepeo u atmosferi uzrokovao i čudesne zalaske sunca, što je posebno dobro ovjekovječio britanski pejzažist J. M. W. Turner na svojim slikama iz toga razdoblja. Inače, ono što je pomalo jezivo jest da je čitava ta vulkanska zima bila posljedica pada globalne prosječne temperature za svega 0,7 stupnjeva Celzija. Na samoj Sumbawi, erupcija je uništila jednu malu brončanodobnu kulturu, koju danas zovu „istočnim Pompejima“, budući da je selo od oko 10 000 stanovnika prekriveno vulkanskim pepelom. Ta tzv. Tamboranska kultura imala je i svoj jezik, koji je zapisan zahvaljujući Rafflesu, a inače je izumro ubrzo nakon erupcije. Jezik je značajan zato što je to bio najzapadniji poznati melanezijski jezik.
A moj se autobus napokon u 11.15 zaustavlja pored nekog warunga uz cestu. Provjeravam na karti – da, to je ulaz u Sumbawu Besar. A usput mi netko to i kaže. Uzimam svoj ruksak i kažem jednom od osoblja da mi fali topi. Da budem precizniji, topi putih (bijela kapa). Ovaj zaviruje pod sjedala, ali tamo sam već ja sve pregledao, vjerojatno je nema. Naposljetku dolazi jedan drugi tip iz osoblja i izvlači moju kapu iz pretinca za prtljagu iznad sjedalâ, gdje sam ja već zagledao, ali ju je ovaj stavio na drugo mjesto. Očito je pala na pod, pa ju je ovaj pokupio. Dakle, moja veteranka ipak ide dalje sa mnom. :)
Kako sada do hotela? Imam još oko 4 km, ugodna je večer, može se to prehodati, trebat će mi oko tričetvrt sata. Krećem, prevaljujem prvi kilometar i onda ulazim u ritam, često kako bi mi naporni i dosadni hod bio lakši, a po GPS-u znam otprilike koliko je još do cilja, brojim korake (ali ne slušam vijesti :D ), računajući da su mi koraci malo kraći od metra, ali je to ipak neki orijentir. Projurilo je nekoliko lokalnih mulaca koji su se zadovoljili s dobacivanjima „Hellloooo, Misteeeeer…“, a onda je u mom smjeru naišao neki tip sa skuterom. Pita me kamo idem, u hotel, spominje prvo jedan, ne taj, Transit?, e taj. Sjedam iza njega, sada mi je dobro došao taj ojek, ako je uopće ojek, ako nije dobrohotni stranac, kao onaj Baju na Baliju. I jest, dobrohotni je stranac, dovezao me na adresu (bogme, fini je još komad puta bio preda mnom za hodati), nije spominjao nikakav novac, čista usluga. Hotel izgleda vrlo pristojno, tip na recepciji govori dobar engleski, jedino što se internet po sobama plaća, u predvorju je besplatan. Kažem mu da sutra planiram za Bimu, kaže da će se pokušati raspitati za travele, pa ćemo vidjeti ujutro na doručku. Sada idem ovo napisati (naravno, prvo se pošteno istuširati, unatoč vrlo slabom pritisku vode), a onda se skljokati u horizontalu. Vidjet ću hoću li sutra ujutro stići štogod trknuti u grad da vidim na što liči Sumbawa Besar, iako je po svoj prilici to još jedan dilidžan…

komentiraj (0) * ispiši * #

Radosti putovanja - treći dio

Sigurno ste se pitali hoće li se još koji put pojaviti ovaj naslov, i evo ga. Dakle, putovanje od Senggigija do Sumbawe Besar koje sam uplatio preko one agencije započelo je time da sam se u 10.30 trebao nacrtati pred uredom rečene agencije. Došao sam i ranije, zatekavši tamo dvojicu mladića koje nisam vidio dva dana ranije. Rekao sam im zašto sam ovdje i dobio zbunjene poglede. Nije im bilo jasno o kakvom busu je riječ. Pokazao sam im kartu te je onda jedan od njih obavio jedan telefonski poziv i potvrdio da će me prijevoz ipak pokupiti pred agencijom, po dogovoru. Kako sam imao još kojih 10-15 minuta, sjeo sam na stolce ispred ureda, a ubrzo mi se pridružio jedan od te dvojice, mlađi. Htio je vjerojatno vježbati engleski, i izgovor mu je bio čisto dobar, ali izbor tema baš i ne. Uhvatio se generalija, pa me pitao koliko sam dugo bio na Lomboku i što sam sve vidio, kamo idem sljedeće, pa me onda pitao jesam li bio na nekim mjestima na Lomboku na kojima očito nisam bio, jer bih mu to rekao u ranijem pitanju… Ne volim te komunikacije koje već u startu zapinju i pate od nedostatka tema, ali se svejedno odvijaju vjerojatno iz puke želje jednoga sugovornika da vježba strani jezik. Tužno je to zapravo, motiv je dobar i koristan, ali najčešće to ide kroz dosađivanje strancima s nemuštim, repetitivnim razgovorima. Ja sam uglavnom samo odgovarao na njegova zapitkivanja, a jedini moj obol oživljavanju komunikacije bilo je pitanje hoće li me taj prijevoz prebaciti samo do Matarama, gdje presjedam za dalje, ili će me voziti direktno na Sumbawu. Kada mi je na to odgovorio yes, izgubio sam i taj minimum interesa za razgovor. Je li moguće da ja tako nerazumljivo postavljam pitanja ili oni jednostavno ne očekuju takav oblik pitanja, ili jednostavno ne razumiju što točno pitam, a neugodno im je tražiti da ponovite… U svakom slučaju, primijetio sam – i to me iskreno zabrinjava – da sam s godinama jednostavno postao nesposoban komunicirati na razini znatno nižoj od svoje uobičajene. To se odnosi na komunikaciju s djecom, ali i na ovakve fatičke razgovore s ljudima čija je razina jezične kompetencije puno niža od moje. Dosta tih nerazumijevanja prolazi i iz drugačijih neverbalnih obilježja, barem mi se čini da bi to mogao biti uzrok. Nekoliko mi se puta dogodilo da nekomu na njegovu izjavu kažem potvrdno „mhm“, dajući mu poticaj da nastavi, našto bi on ponovio prethodnu rečenicu, interpretirajući očito to moje „mhm“ kao zahtjev za ponavljanjem.
U pola 11 se pojavio neki raspadnuti kombi, koji je osim mene u Senggigiju pokupio još nekoliko turista, te nas potom sve odveo u Mataram, gdje je ispalo da svi idemo na različite destinacije. Stoga nas je iskrcao i rasporedio po drugim prijevozima. Mene je ostavio da čekam na terasi jednoga warunga i otišao bez daljnjih uputa. Kad mi je paranoja već počela tiktakati i vidio sam se kako ostajem zaboravljen na toj terasi bez ikakvih daljnjih uputa, kao ono u Taftanu, pojavio se neki tip, rekao da je on odgovoran za mene i moje prebacivanje dalje, a onda opet nekamo nestao. Neka, barem sam dobio potvrdu da netko vodi računa da sam ovdje. Ubrzo je opet izronio, sada na motoru, te me odvezao do kojih 10-ak minuta udaljene stanice. Usput je zapjevao i Step by step od New Kids on the Block, jer sam mu ja ispričao kako put preko Sumbawe namjeravam prevaliti u etapama. :D Također me upozorio da se na Sumbawi moram bolje štititi od komaraca, jer da vladaju malarija i denga groznica. Iskrcao me na kolodvoru i onda mi ponudio sljedeći aranžman: mogu ići sada, minibusom, i biti u Sumbawi Besar oko 5 popodne. Ali za to ću trebati nadoplatiti. Ili mogu ići normalnim busom, koji kreće u 3, a u Sumbawi Besar je oko 8 navečer. Za taj ne trebam ništa nadoplaćivati, ali moram ovdje drežditi 3 sata. Budući da mi je već pun kufer kojekakvih dodatnih troškova, odlučujem se za autobus. Vidim ga sparkiranog na peronu, izgleda čisto pristojno izvana, a i iznutra. Odnio sam veliki ruksak u njega, ostavio ga u kabini, iza zadnjih sjedala, te potom sjeo na peron. Tu je i neki tip valjda iz te agencije, koji me, kao i onaj prethodni, kad čuje da idem na Flores, pita zašto ne idem direktnim busom. I onda mu ja objašnjavam da direktni bus Sumbawu prelazi noću, a da ja želim nešto i vidjeti od otoka i da zato pikiran dnevni bus. Nijedan od njih dvojice nije izgledao kao da to doživljava ičim više od običnog hira turista čudaka.
Smjestio sam se u obližnju čekaonicu i kratio vrijeme pregledavanjem interneta. Jedno je vrijeme kraj mene sjedio i onaj tip iz agencije, koji me prvo pitao gdje odsjedam u Sumbawi Besar, da bi mi potom rekao da je hotel koji sam rezervirao jako daleko od mjesta gdje stane bus i da ću morati ići taksijem. Hotel je odmah preko puta aerodroma, ali aerodrom je praktički u gradu. Mislim da je većina grada u dometu pješačenja, ali već sam pojasnio što Indonežani misle o pješačenju. Tako da sam tu njegovu primjedbu uzeo sa zadrškom. Onda mi je rekao da bus idući dan za Bimu isto tako ide navečer, tj. da je noćni. Rekao sam mu da postoje i dnevni busevi, i da je to uostalom i razlog zašto spavam u Sumbawi Besar. On tvrdi da dnevnih buseva nema, što nije istina. Razlog da to tvrdi može biti dvojak – spletkari i pokušava me zbuniti, kako bih eventualno uzeo bus iste kompanije za put do Bime; a možda i opet razmišlja na način „da, tehnički postoje busevi, ali to su busevi bez klime, za Indonežane, a on je stranac i on se sigurno neće voziti time, pa iz te perspektive za njega nema dnevnih buseva“. Jer je to nažalost točno, čini se da su dnevni busevi uglavnom slični onomu kojim sam se vozio za Borobudur. Mogu uzeti i travel, to je brža, a nerijetko i udobnija opcija, jedino me zanima kako će biti s vidicima i fotografiranjem. Ali o tome ću misliti sutra, kao Scarlett, sada je važno da se ja prvo dočepam Sumbawe. Onaj je tip otišao, a pored mene se potom nasadio neki lokalni tip, koji je nakon možda dvije-tri početne i posve deplasirane riječi na engleskome počeo nešto mljeti, i to onim tugaljivim glasom kakvim vam obično pričaju ljudi koji prose, a imaju vam poriv ispričati čitavu svoju tužnu životnu priču. Sve da sam i htio to slušati, nisam mogao, tip je pričao na indonezijskom (možda i na nekom drugom lokalnom jeziku), i to tako da se nije gasio, iako sam mu ja govorom tijela jasno pokazao da me ne gnjavi. No nije prestajao, tako da sam naposljetku ustao i odšetao, a on je ostao još tamo sjediti, prebacivši se u razgovoru na nekog drugog Indonežanina. Taj ga barem razumije.
Kružio sam uokolo u želji da pronađem nešto za pojesti. Autobusni je kolodvor smješten u jednom prostranom dvorištu, okruženom zidovima, uz koje su poredani razni warunzi, prodavaonice voća i drugih živežnih namirnica, a i po peronima se također nalaze prodajni štandovi s osvježavajućim pićima, grickalicama itsl., ali priprema hrane mi svugdje izgleda jako nehigijenski. Dosad mi to nigdje nije bio problem, ali indonezijski mi se štandovi s hranom čine prljavijima i od pakistanskih. Naravno, jedini sam bijelac tamo, pa opet ima dobacivanja. Jest da je Lombok turistički otok, ali ovo je zona kamo turisti ne zalaze, pa jedan takav privlači pažnju. Uokolo kruži i jedan tip na nekakvom triciklu koji je ujedno i pokretni štand, iz kojega trešti nekakva repetitivna glazba od koje bih ja već poludio, ali rekao sam da su istočnjaci drugačiji soj, oni se ni oko čega ne nerviraju. Vraćam se natrag u zgradu čekaonice, gdje me presreće onaj tip iz agencije i kaže mi da ne zaboravim ručati prije polaska. Kažem mu da baš gledam gdje ima nešto za pojesti. On mi potom pokazuje u jednom smjeru u kojem još nisam išao i kaže mi da tamo mogu nešto pojesti. „I to znaš što? Mie goreng!“, kaže mi s takvim oduševljenjem, kao da mi je upravo rekao da mogu pojesti kavijar s tartufima na pjenici od Dom Perignona, ili barem kao da mi je to jedinstvena prilika da kušam to čuveno jelo. A mie goreng i nasi goreng su valjda dva najtipičnija jela koja možete naći u Indoneziji i da ste samo u tranzitu i odete nešto pojesti, šansa je da ćete upravo naletjeti na nešto od toga dvoga. Otprilike kao da vam Talijan pun oduševljenja, čak pomalo u zavjereničkom tonu, ponudi da kušate – špagete! I onda, kao da to još nije dosta, onako me usput pita znadem li što je uopće mie goreng. Je li takav podcjenjivački stav prema informiranosti turistâ nešto što proizlazi iz iskustva (doista sam na putu sreo neke ljude koji nisu imali previše pojma o zemljama u kojima se nalaze, kao ni o nekim najosnovnijim servisnim informacijama), ili je to a priori očekivanje „mi smo mali i beznačajni, nitko se vjerojatno ne zamara tim čudnovatim imenima jela“? A s druge strane mi je već nekoliko ljudi prišlo s pitanjem govorim li indonezijski. Vjerojatno također njihova linija manjeg otpora – znaju da je mala šansa, ali ipak pitaju jer im je to jedini način da komuniciraju sa mnom. Iako ja baš nisam siguran da želim komunicirati s njima, budući da si točno mogu zamisliti kako bi ta komunikacija izgledala. Već me dugo nitko nije pitao jesam li musliman i jesam li oženjen…
Ukratko, mjesto koje poslužuje mie goreng je samo još jedan od mnogobrojnih štandova, ali možda su to neki njegovi frendovi, pa im je namjestio biznis. A čuveni mie goreng rade iz najobičnijih instant rezanaca koje sam mogao sâm kupiti, jedino nisam mogao prokuhati vodu. Kupujem nakon ručka još neke kekse i čaj, pa mi jedan od ljudi sa štanda kaže da moj bus ubrzo kreće, onda dolazi drugi, taj je mislim isto iz agencije, vidio sam ga ranije, pa me pita provjere radi „Labuanbajo?“, na što mu ja kažem da ne, da tek Sumbawa Besar. Izgleda da onda to ipak nije to, da moj bus kreće po voznom redu u 3 (sada je 2). Svejedno krećem natrag prema busu. Izlazim iz čekaonice i protrnem. Busa nema. Srećom ga vidim kako se premjestio malo niže, prema izlasku iz kolodvora. Pada mi na pamet paranoični Damir, suputnik iz Irana prije dvije godine, i koja bi bila njegova reakcija u takvoj situaciji. Ja se jesam zbunio u prvi mah, ali znao sam, vjerovao sam, da bus ne bi tek tako netragom odmaglio. No sada se ukrcavam u bus, a polako pristižu i ostali putnici. I, nažalost, gomila pokretnih prodavača, s pićem, grickalicama, tkaninama, voćem…i svaki misli da ću baš od njega kupiti nešto. Recimo, ulaze dvojica koja prodaju piće, jedan prođe kroz cijeli bus, drugi ide za njim na par metara i nudi gotovo identična pića. To mi je nedokučiva logika. Odbit ću tvog kolegu samo 5 sekundi ranije, a onda se predomisliti i kupiti od tebe? Neki, koji prodaju voće, kada im kažeš „ne“ pokušavaju onu foru s cijenom. Da, vjerujem da to ovdje funkcionira zbog kulture cjenkanja, gdje „ne“ nije uvijek „ne želim“, nego može biti i „ne želim dok ne čujem traženu cijenu, a onda ćemo se pogađati“. Ali ja stvarno ne želim. U autobus se ukrcala i jedna Europljanka, neka bljedunjava plavuša, mogla bi biti bilo što, od Slovenke do Finkinje. Nismo razgovarali, sjedila je iza mene, ja sam bio zadubljen u nešto svoje, ona se kasnije upustila u razgovor sa svojom suputnicom, nekom ženskom koju smo pokupili usput, a koja je nosila kutiju punu jednodnevnih pilića. To me pijukanje uvijek vrati u djetinjstvo, kada sam znao viđati ljude ispred majčinog lokala u Maksimirskoj kako prolaze s tim kutijama s okruglim rupama u kojima su se nazirala mala žuta pijučuća bića. Malo dalje, u Mašićevoj, bila je prodavaonica gdje su se između ostaloga mogli kupovati i ti pilići (obiteljska je fora bio izraz „nevojedni“, što je bio način na koji je moja sestrična to izgovarala kad je bila mala), a meni ni danas nije jasno što su ljudi radili s tim silnim picekima. Odbijam vjerovati da su ih kupovali da bi im zavrnuli vratom i pretvorili ih u sirovinu za ručak, ali malo je vjerojatno i da su baš nabavljali starter kit za vlastiti kokošinjac na petom katu zgrade u Utrinama.
Prošlo je 3, ali mi još ne krećemo. Pod izravnim smo napadom prodavača, nalazimo se u okruženju. Zapravo, ako od jednoga kupim nešto (npr. vodu), možda me ostali, barem iz te kategorije zaobiđu (preko vode do slobode). Makar, nije isključeno da će i tada nastaviti nuditi – ako ih odbijanje njihovog kolege ne pokolebljuje da sami okušaju sreću, tada ni petlitarski demižon vode ne bi trebao biti jamac da neće pomisliti da biste od njih mogli kupiti barem još jednu bočicu. Napokon, oko pola 4 izlazimo iz kolodvora. Polako, 5 po 5 metara. Uvijek još netko treba ući, bilo od putnikâ, bilo od prodavačâ. Napokon smo zamakli za ugao, što znači da sad konačno možemo stati na malo dulje. Konačno smo krenuli dalje negdje oko 4. Do Labuhan Lomboka, glavne trajektne luke za preplov na Sumbawu, treba nam oko 2 sata vožnje. No upali smo u neku hinduističku procesiju, pa milimo kroz mjesta, produžujući još dodatno cijelo putovanje. U Labuhan Lombok (labuhan inače jednostavno znači „luka“) stižemo oko pola 7, već se smrklo. Ništa dakle od dnevne plovidbe preko tjesnaca Als, neću pošteno vidjeti ni dolazak na Sumbawu. Ali sada nam valja još čekati, prvo dok stigne trajekt, pa dok se iskrcaju oni koji su stigli, pa dok se ukrcaju svi koji sada idu na trajekt…isplovili smo negdje oko pola 8. Sama plovidba traje relativno kratko, oko sat i pol, Lombok i Sumbawa su mnogo bliže nego Bali i Lombok, jedino je nažalost sve obavijeno mrakom. Od Poto Tana, kako se zove glavno zapadno sumbawsko pristanište za trajekte, do Sumbawe Besar („Velike Sumbawe“, iako je vjerojatno ime izvorno bilo Kota Sumbawa Besar, Sumbawski veliki grad, pa je osakaćeno) imamo oko sat i pol vožnje. Doplovili smo oko 9.45. Bit ću sretan ako u hotel stignem do ponoći. Sumbawa Besar nema baš osobito puno hotelskih kapaciteta, ima točnije dva dostupna na Booking.com, a ovaj koji sam rezervirao je bolji. I košta više od tri noći na Lomboku. Po povratku u autobus shvaćam da mi je nestala kapa, koju sam ostavio na sjedalu, uz ruksak i šešir. Gledam je li pala na pod, nije. Pa nije valjda da bi ju netko ukrao, kapa je u groznom, poluraspadajućem stanju i usto je još poprilično prljava. Ali mi treba bijela kapa za zaštitu glave od sunca. Jest, mogu kupiti novu, ali ako je izdržala toliko, bio bi red da ju kao veteranku putovanju dopremim i u Zagreb. Pitat ću prije izlaska ove iz pratnje busa da malo pročešljaju.
Cesta je dosta zavojita, a kako je noć, ne vidim puno van, pa sam odlučio malo pisati, ali i to je naporno na takvoj cesti. Sumbawa ima površinu od oko 15 000 km2, te samo oko 1,39 milijuna stanovnika, što znači da je mnogo rjeđe naseljena od Balija i Lomboka. Za razliku od rečenih otoka, koji su pod utjecajem hinduizma (iako je na Lomboku islam dominantan, tamo postoji i osobit oblik islama miješanog s animizmom, nazvan Wektu telu, jer se mole triput na dan umjesto uobičajenih pet, što bi bilo Wektu lima), Sumbawa je konzervativan islamski otok (štoviše, islam se na Lombok i proširio sa Sumbawe). Iako su u povijesti njom neko vrijeme vladali Balijci, zapravo je najveći utjecaj imao Bimski sultanat, povezan s Bugijima sa Sulawesija i Makassarskim sultanatom. Otok je bio poznat po medu, uzgoju konja, lovu na jelene, sandalovini i drvu sapan, od kojega se dobivala crvena boja. Vegetacija je sličnija savani, a Nizozemci su na otoku osnovali brojne plantaže kave. Danas je otok poznat i po rudniku zlata i bakra u vlasništvu američke tvrtke Newmont Mining. Za razliku od Balija i Lomboka, koji su relativno kompaktni otoci, Sumbawa je sličnija ostalim otocima u ovom otočnom nizu koji se prostire od Sumatre sve do istočno od Floresa – dugačka je i razvučena. Na sredini sjeverne obale u kopno se duboko zario zaljev Saleh, koji skoro dijeli otok popola, oblikujući tako i dvije makroregije koje gravitiraju ili Sumbawi Besar na zapadu, ili Bimi na istoku. Dvije makroregije imaju i različite jezike – na zapadu se govori sumbavski, sličan sasačkomu na Lomboku, dok se na istoku govori bimski, koji je bliži jezicima s Floresa i Sumbe. Na poluotoku koji sa sjeverne strane omeđuje zaljev Saleh nalazi se i najviši vrh Sumbawe, 2850 metara visok vulkan Tambora. U 18. st. Tambora je bila visoka i do 4300 metara, a onda se 10. travnja 1815. dogodila strahovita erupcija, četiri puta jača od Krakatauove, te je vrh planine praktički raznesen. Erupcija je odmah ubila oko 11-12 tisuća ljudi, a ukupna se brojka penje na preko 71 000 ljudi, koji su pomrli uglavnom od gladi nakon što je vulkanski pepeo preplavio atmosferu. Računa se da je erupcija Tambore izbacila oko 160 km3 vulkanskog materijala, te je to najveća vulkanska erupcija u zapisanoj povijesti. Po indeksu vulkanske eksplozivnosti (čija je skala teoretski ograničena, ali na stupnju 8 su već kataklizmične erupcije koje mogu ozbiljno ugroziti ljudsku vrstu – računa se da bi supervulkan Yellowstone mogao imati erupciju 8 ako grune, navodno je već u prošlosti imao jednu takvu; također je možda eksplozija Tobe na Sumatri prije 72 000 godina bila „osmica“) eksplozija Tambore imala je oznaku 7, posljednji vulkanski događaj takve snage (Krakatau je imao 6 – posljednja zabilježena „šestica“ je filipinski Pinatubo 1991.). Količina vulkanskog pepela nastala erupcijom Tambore smanjila je propusnost atmosfere za sunčeve zrake i stvorila „vulkansku zimu“ na većem dijelu sjeverne polutke, uključivo i Europu i Sjevernu Ameriku, pa je tako 1816. bila nazvana „godinom bez ljeta“. Žetve su podbacile, uzrokujući masovnu glad u Europi. No vulkanski je pijesak u atmosferi uzrokovao i zanimljive kulturološke efekte. Zbog nedostatka zobi za konje njemački je izumitelj Karl Drais izumio posebno vozilo na dva kotača, kojim se vozač kretao odgurujući se nogama od tla. Bila je to drezina, preteča bicikla. U Americi je glad uzrokovala seobu većeg broja ljudi u prerije, gdje je bilo više izvora hrane. Između ostaloga, jedan od ljudi koji se preselio, a potom počeo doživljavati vjerske vizije, bio je Joseph Smith Jr., osnivač mormonizma. Kišno ljeto na Ženevskom jezeru prisililo je skupinu mladih britanskih književnika da svoje ljetovanje u Švicarskoj provode u zatvorenom prostoru te usput pokušaju osmisliti najstrašniju horror priču. Najuspješnija je bile priča Mary Shelley Moderni Prometej, poznata i kao Frankenstein. Justus von Liebig, kemičar iz Darmstadta počeo je proučavati ishranu biljaka i razvio umjetna gnojiva. Tako nam je Tambora dala bicikl, Frankensteina, umjetna gnojiva i mormone – i to sve izravnije nego što je Hitler oslobodio Indoneziju kolonijalnog jarma. Vulkanski je pepeo u atmosferi uzrokovao i čudesne zalaske sunca, što je posebno dobro ovjekovječio britanski pejzažist J. M. W. Turner na svojim slikama iz toga razdoblja. Inače, ono što je pomalo jezivo jest da je čitava ta vulkanska zima bila posljedica pada globalne prosječne temperature za svega 0,7 stupnjeva Celzija. Na samoj Sumbawi, erupcija je uništila jednu malu brončanodobnu kulturu, koju danas zovu „istočnim Pompejima“, budući da je selo od oko 10 000 stanovnika prekriveno vulkanskim pepelom. Ta tzv. Tamboranska kultura imala je i svoj jezik, koji je zapisan zahvaljujući Rafflesu, a inače je izumro ubrzo nakon erupcije. Jezik je značajan zato što je to bio najzapadniji poznati melanezijski jezik.
A moj se autobus napokon u 11.15 zaustavlja pored nekog warunga uz cestu. Provjeravam na karti – da, to je ulaz u Sumbawu Besar. A usput mi netko to i kaže. Uzimam svoj ruksak i kažem jednom od osoblja da mi fali topi. Da budem precizniji, topi putih (bijela kapa). Ovaj zaviruje pod sjedala, ali tamo sam već ja sve pregledao, vjerojatno je nema. Naposljetku dolazi jedan drugi tip iz osoblja i izvlači moju kapu iz pretinca za prtljagu iznad sjedalâ, gdje sam ja već zagledao, ali ju je ovaj stavio na drugo mjesto. Očito je pala na pod, pa ju je ovaj pokupio. Dakle, moja veteranka ipak ide dalje sa mnom. :)
Kako sada do hotela? Imam još oko 4 km, ugodna je večer, može se to prehodati, trebat će mi oko tričetvrt sata. Krećem, prevaljujem prvi kilometar i onda ulazim u ritam, često kako bi mi naporni i dosadni hod bio lakši, a po GPS-u znam otprilike koliko je još do cilja, brojim korake (ali ne slušam vijesti :D ), računajući da su mi koraci malo kraći od metra, ali je to ipak neki orijentir. Projurilo je nekoliko lokalnih mulaca koji su se zadovoljili s dobacivanjima „Hellloooo, Misteeeeer…“, a onda je u mom smjeru naišao neki tip sa skuterom. Pita me kamo idem, u hotel, spominje prvo jedan, ne taj, Transit?, e taj. Sjedam iza njega, sada mi je dobro došao taj ojek, ako je uopće ojek, ako nije dobrohotni stranac, kao onaj Baju na Baliju. I jest, dobrohotni je stranac, dovezao me na adresu (bogme, fini je još komad puta bio preda mnom za hodati), nije spominjao nikakav novac, čista usluga. Hotel izgleda vrlo pristojno, tip na recepciji govori dobar engleski, jedino što se internet po sobama plaća, u predvorju je besplatan. Kažem mu da sutra planiram za Bimu, kaže da će se pokušati raspitati za travele, pa ćemo vidjeti ujutro na doručku. Sada idem ovo napisati (naravno, prvo se pošteno istuširati, unatoč vrlo slabom pritisku vode), a onda se skljokati u horizontalu. Vidjet ću hoću li sutra ujutro stići štogod trknuti u grad da vidim na što liči Sumbawa Besar, iako je po svoj prilici to još jedan dilidžan…

komentiraj (0) * ispiši * #

Škoji

nedjelja , 29.11.2015.

Otočje Gili leži u Lombočkom prolazu, kao svojevrstan produžetak jednog od poluotoka na zapadnoj obali Lomboka. Obuhvaća tri otoka, gledano od obale, Gili Air, Gili Meno i Gili Trawangan. Sâm naziv je pleonastičan, jer riječ gili u sasačkom jeziku znači „mali otok“, tj. kao kad bismo u Jadranu imali otočje Škoji. Ukupna površina svih triju otoka iznosi oko 15 km2, imaju oko 3500 vlastitih stanovnika, a zabranjen je pristup motornim vozilima (nema čak ni motocikala), pa se sav promet odvija pješice, biciklom ili konjskim zapregama (cidomo). Otoci su uglavnom pješčani, s raslinjem koje ima čak pomalo mediteranski ugođaj. Na Gili Menu se nalazi malo slanovodno jezero, a Gili Air je jedini otok koji ima vlastite izvore pitke vode (riječ air znači voda, što često znade zbunjivati pri prvim posjetima Maleziji i Indoneziji, pogotovo ako odete na benzinsku pumpu i želite dopuniti zrak u gumama). Otoci su nastanjeni tek zadnjih 40-ak godina, prije toga su ih koristili ribari za privremena konačišta, a u Drugom svjetskom ratu Japanci su ovdje imali svoju osmatračnicu i zarobljenički logor. 1971. na otocima započinje davanje privatnih koncesija za kokosove palminjake, a kao radna snaga za ispomoć se šalju zatvorenici iz zatvora u Mataramu. Mnogi su se kasnije i naselili na otocima, zasnovavši ovdje i obitelji. Biznis s kokosima je propao, ali tijekom osamdesetih godina, s razvojem turizma na Baliju i njegovim prelijevanjem na Lombok, mnogi su backpackeri otkrili Gilije kao odlično mjesto za ronjenje. I tako je započeo uspon, prvo Gili Aira, koji je bio najbliži obali i imao najbolju infrastrukturu (i vodu), ali ga je ubrzo pretekao Gili Trawangan, koji je najudaljeniji od kopna i ima najbolja mjesta za ronjenje. Kako su se nakon propasti biznisa s kokosima privatni koncesionari povukli, mnoge su zgrade izgrađene na zemlji koja im je formalno i dalje bila dana u koncesiju. Kada se pojavio turizam, mnogi od tih privatnika su se vratili i odlučili porušiti kuće koje su u međuvremenu nikle na „njihovom“ zemljištu, eda bi pokrenuli turistički biznis. Kako se vrlo često nakon toga ne bi dogodilo ništa, lokalno bi stanovništvo ponovno podiglo kuće, koje bi onda ovi ponovno porušili, a to natezanje oko vlasništva nad zemljom traje i dan-danas. Danas je većina ugostiteljskih objekata na otocima u vlasništvu stranaca, a kako na otocima zbog njihove zabačenosti nema ni policije, droga je dosta lako dostupna, uslijed čega su otoci dobili i privlačnost partijanerske destinacije za moderne hipije. Danju roniš, noću tripaš.
Mene naravno ne zanima ni droga, ni ronjenje, ali me zanima vidjeti na što liče ti famozni tropski rajevi. S obzirom na broj aranžmana na Baliju i Lomboku koji se nude za doći na Gilije, očekivalo bi se strahovitu gužvu. Ja sam stoga automatski odabrao Gili Meno, najmanji i najmirniji od triju otoka, a kako je smješten centralno, ako stignem mogu skoknuti i na preostala dva. Iako se do Gilija može doći i iz Senggigija, to nije redovni prijevoz, nego najam privatnog broda. A to košta. Pa onda droga… :D (Tko kuži intertekstualnu referencu, svaka čast. :) ) Stoga se odlučujem otići taksijem u 20-ak km udaljeni Bangsal, odakle voze redovni linijski brodovi za otoke. Bangsal je navodno pun muljatora koji će vam pokušati uvaliti skuplje karte, reći vam da više nema redovnih brodova i da morate s privatnime (koji naravno vozi neki njihov kompić)… To će se srećom ispostaviti kao pogrešna informacija – nitko me nije gnjavio, odmah sam našao ured i kupio kartu, međutim taksi na taksimetar mi je oteo čak 110 000 rupija za tu vožnju. Skup sport, ali nisam bio siguran kako voze bemi, pa sam išao na blef i spreman na taksi. Za javni je prijevoz najbolje doći rano ujutro, oko 8-9, ja sam došao oko pola 12. Pitam kada ide idući redovni brod za Gili Meno, u 2. Ali mogu gliserom, taj ide u 12.15. Redovni brod košta 12 000, gliser 85 000. Frčem nosom, ali pomisao da 2 i pol sata čekam u ovom mjestu, koje nema ničega, čak ni poštenu plažu, nimalo me ne privlači. Tim više jer moram misliti i o prijevozu za natrag, a zadnji redovni brod s Gili Mena na kopno ide u 3, gliser u 5. Daj gliser za tamo, a vratit ću se ovim brodom u 3.
Gliser opslužuje sva 3 otoka, prvo pristajemo na Airu, gdje su ukrcava još putnika, zatim nastavljamo za Meno, ali tako da gliser čini ogroman luk udaljavajući se od obaju otoka, praktički vozi po paraboli iako su otoci položeni paralelno. Razlog su naravno podvodni koraljni grebeni kojima su otoci okruženi. Kako je uza sve to dno uz Meno prilično plitko, da bismo izašli na njega morat ćemo se kojih stotinjak metara od obale prekrcati u jedan čamac manjeg gaza koji će nas onda odvesti na obalu. Kako smo krenuli, na Lomboku se, iza Rinjanija, nebo dramatično zacrnjelo, a kad sam se iskrcao na Menu već je i grmjelo. Pomislio sam kako će se ubrzo ovdje sastaviti nebo i zemlja, ali na kraju je pljusak prošao južnije, na Gili Menu je bio samo jedan od onih yogyakartanskih pljuskova. :D Presjekao sam kroz središnji dio otoka (dok su ugostiteljski objekti po obodima, stanovništvo živi u unutrašnjosti), prošavši pored slanog jezera (obična kaljuža) i izbivši na plaže na zapadnoj strani otoka, orijentirane prema Trawanganu. Otamo ću, u potrazi za dobrim mjestom, obići čitav otok s južne strane, dok napokon ne nađem koliko-toliko zadovoljavajuću točku na jugoistočnoj strani. U čemu je caka? Plaže su sjajne, pješčane, čiste, more je toplo (čak i pretoplo, i to za mene, što znači da je u plićaku vjerojatno i do 40°), ali je prvo strahovito plitko (voda mi nije ni do koljena, a sumnjam da će doći plima pa da bude rima), a drugo je čitavo dno zapravo koraljni greben, koji je oštar. Uza sve to, valovi su dosta neugodni, jer vas bacaju amo-tamo, pa možete prilikom hvatanja ravnoteže dosta neugodno povrijediti stopalo. Pokušao sam stoga otići u vodu u japankama, ali tada je bilo još napornije u njima raditi svaki korak. Tek je ta plaža na jugoistoku bila dovoljno duboka da možete zaplivati, ali i tu vas valovi bacakaju naprijed-nazad-u stranu…i to poprilično iscrpljuje. Vjerujem da je super kad uzmete ronilačko odijelo, ili makar masku i dihalicu, te se malo udaljite od obale, najbolje do samog vanjskog ruba grebena, gdje more konačno postaje dublje, i to propisno (na kojih 40 metara – tamo je pak problem što su struje između otokâ jake i nije preporučljivo plivati predaleko od grebena), ali za ovo nekakvo vrzmanje po plićaku ili čak i za normalno plivanje, ovo more nije. Možete se leći u plićak i pustiti da vas valovi bacakaju, ali čak i to može biti neugodno, jer su valovi snažni i mogu vas poprilično neugodno baciti na obalu, da bi vas onda sljedeći već povukao u dublje, pa opet… Ove su plaže prvenstveno za gledanje. Ako moram izdvojiti najbolju plažu na kojoj sam se kupao, s obzirom na svu kombinaciju faktora, mislim da bi to bila Playa Ancón kod kubanskog Trinidada. Pijesak, toplo more, dno bez neugodnih iznenađenja…jedino što ima dosta ljudi, pa nisam baš mogao daleko plivati.
U pristanište sam se vratio oko pola 3, taman da kupim kartu i iskapim još jedan brzinski Bintang prije povratka na kopno. Redovni „spori“ brod uopće nije toliko spor, samo je malo veći i manje udoban od glisera, ali baš da onaj vrijedi 7 puta više, ne bih rekao. I vozi direktno na obalu (u prvi mah nisam bio siguran je li to moj brod, pa sam htio pitati tipa koji je skupljao karte, ali se nisam mogao sjetiti imena pristaništa na kopnu; umjesto toga je on mene pitao „Lombok?“ :D Pa da, može i tako.), a na obali su naravno i vozači ojeka. Senggigi? Da, koliko? 100 000. Previše. Koliko bi vi? Zgodno im je to prebacivanje loptice, jer ja ne znam kako se kreću cijene, pa kažem (vjerojatno također preskupih) 70 000. Na kraju se nađemo na 80 000. Ovaj puta bez kacige. Po zavojitoj dužobalnoj cesti koja ide gore-dolje po poprečnim grebenima. Ali je ugodno, pogotovo jer se kiša ispadala i zrak je svjež, nema sparine, bilo bi ugodno i pedalirati. Ostavlja me u centru Senggigija, dajem mu stotku, on još jednom pokušava, pitajući me pogledom „je li to sve za mene?“, ja mu kažem da smo se pogodili za 80 000 i vraća mi 20 000. Inače, jedna stvar koju ćete primijetiti prvenstveno u Indoneziji, nigdje drugdje nisam to vidio toliko izraženo – tretiraju novac kao papirnate maramice. Zgužvaju ih u kuglu i zguraju u džep, potom vam takvu istu gvalju uvale kao kusur… Ja se trudim to koliko-toliko izravnati da stavim u novčanik, ali je vrlo teško, zgužvano je na toliko mnogo načina da bi ju često trebalo prešati, kao u herbariju. Srećom da se nitko ne opterećuje stanjem novčanica i ne odbija ih ako su u poluraspadnutom stanju. Rekao sam vam već kako su mi oni tipovi u Palembangu vratili novčanice koje su zaklamali jednu za drugu, pa neka sad ja to rastavljam. Druga stvar, ali to sam već viđao po regiji, jest da vam sitniš znaju vratiti u snopovima koji su zapakirani u plastične ovitke. Recimo, pet kovanica od po 100 rupija u jednom snopu. To je jako nepraktično za staviti u novčanik, barem ako imate onaj preklopni, jer strši, ali nije ih briga, njima je tako zgodnije.
Otpješačit ću od centra Senggigija, pored svoga smještaja, pa zatim pored onoga hrama, sve do jednoga warunga koji nudi pečene piliće. Ima dobre preporuke na TripAdvisoru, a i mogao bih za promjenu pojesti nešto relativno obilno, a jeftinije. Četvrt pohanog pileta sa salatom, pomfritom i nekim umakom za tunkanje – 90 000 rupija. Ni to nije baš super jeftino, ali lagano se vraćam u nekadašnju troškovnu kategoriju. Taman kad sam okončao obrok kiša me prisiljava da još kojih pola sata ostanem u warungu, a potom se vraćam u hostel gdje ću konačno pronaći vremena da napišem i povijesni dio o Indoneziji. Uz kraću pauzu za grčku salatu, Bintang i limunsku meringue tortu u restoranu preko puta hotela. :D
Današnje stanovništvo Indonezije premoćnom većinom tvore razni malajo-polinezijski narodi koji su se na ovo područje počeli doseljavati oko 2000 g. pr. Kr. Malajo-polinezijski jezici pripadaju većoj austronezijskoj jezičnoj porodici, čija je pradomovina Tajvan. Od ukupno četiriju grana austronezijskih jezika tri se još i danas govore na malom Tajvanu (površinom sličnom Estoniji), a sve to uz dominantni mandarinski. Četvrta grana, rečeni malajo-polinezijski jezici, danas se prostire na području od Madagaskara na zapadu do Uskršnjeg otoka na istoku, te zapravo pokriva najveće geografsko područje na svijetu (ne računajući indoeuropske jezike koji su se proširili kolonizacijom). Malajo-polinezijski narodi potisnuli su ranije stanovnike, vjerojatno Melanežane, na krajnji istok arhipelaga, na Novu Gvineju, uz male džepove na Timoru, Molucima, Aloru… Tijekom 8. st. pr. Kr. došlo je do razvitka poljoprivrede bazirane na uzgoju riže na poplavljenim poljima, prvenstveno na Baliju i Javi. Idealan položaj za trgovinu pomogao je razvitku gradova i razmjeni ideja, pa su tako do Indonezije došli i hinduizam i budizam. Prva lokalna država koja se razvila na području arhipelaga bilo je već spominjano kraljevstvo Srividžaja s prijestolnicom u Palembangu. Srividžaja je vladala zapadnim dijelom Indonezije, no velikim se dijelom prostirala i u Indokinu. Javom su u to vrijeme vladale budistička dinastija Sailendra i hinduistička dinastija Mataram, koje su između ostaloga podigle i Borobudur i Prambanan. U 13. st. na istočnoj se Javi pojavilo kraljevstvo Madžapahit, također hinduističko, koje je iskoristilo slabost Srividžaje i preotelo joj primat, istovremeno proširivši svoju moć na istok do Timora i Nove Gvineje. Kako je po svom karakteru bilo talasokracija, Madažapahitsko kraljevstvo nikada nije zadiralo u unutrašnjost većih otoka, poput Bornea i Sulawesija, koji su bili prepušteni sami sebi. Ipak, Madžapahit je prvo kraljevstvo koje je uspjelo teritorijalno zauzeti ono što će kasnije postati Indonezija, a također i područje Malajskog poluotoka i neke južne filipinske otoke. Madžapahitsko je kraljevstvo izgubilo svoju moć tijekom 16. st. kada je Indoneziju stao osvajati islam. Iako se islam na Sumatri pojavio već krajem 13. st., u Acehu, do kraja 16. st. obuhvatio je čitavu Sumatru i Javu, sultanat Brunej na Borneu (površinom mnogo veći od današnje državice), te dva moćna sultanata na Molučkim otocima – Ternate i Tidore. Iz ovih potonjih islam se proširio i na južne Filipine. To su inače najistočnija autohtono islamska područja na svijetu. 1512. stižu prvi Europljani, Portugalci, koji su se trudili staviti šape na trgovinu začinima koji su uglavnom dolazili s Molučkih otoka (može se reći da je u to vrijeme na Molucima novac doslovce rastao na drveću). Portugalci su u tu svrhu osvojili Malaku, koja im je trebala služiti kao prolazno uporište na putu do Goe i onda do Europe. Stoga su došli u sukob s Acehom, iz kojega su izišli kao pobjednici. Međutim, 1602. na sceni se pojavljuje novi igrač – Vereenigde Oost-Indische Compagnie, Ujedinjena Istočnoindijska kompanija (VOC), jedna od prvih transnacionalnih korporacija, sa sjedištem u Nizozemskoj. Već sam u poglavlju o Jakarti opisao kako su Nizozemci izgurali Britance i osigurali si svoju dominantnu poziciju u Indoneziji. Prvih 200 godina nizozemskog utjecaja u Indoneziji riječ je dakle bila o gospodarskom subjektu, a ne o državi kao takvoj. Tek kada je VOC 1800. bankrotirala, njezinu je imovinu preuzela nizozemska država, koja će ubrzo i sama pasti pod Napoleona, što će otvoriti priliku Britancima da nakon 200 godina preuzmu prevlast i u tom dijelu svijeta. Zanimljivo je da je Nizozemska Istočna Indija postojala kao nizozemska kolonija čak 11 godina nakon pada Nizozemske. 1811. Britanci preuzimaju Javu, ali već 1814. dolazi do trgovine – Nizozemci Britancima daju Malaku u zamjenu za Javu i Bencoolen. 1825. Javanci su podigli ustanak pod vodstvom Diponegora, koji je trajao 5 godina. Premda su Nizozemci na kraju taj ustanak ugušili u krvi, bio je to prvi čin pobune protiv kolonijalne vlasti, a Diponegoro će do danas ostati simbol borbe za slobodu. Iako, stvari naravno nisu toliko romantične. Kao i Zrinskom i Frankopanu, motiv za Diponegorovu pobunu bili su prije svega njegovi osobni gubitci kao feudalca uslijed određenih nizozemskih kolonijalnih odluka. Nakon gušenja pobune, Nizozemci su bez otpora odlučili uvesti tzv. kultivacijski sistem na Javi, tj. osnutak velikih plantaža s uzgojem ljetine za izvoz, što je bila klasična kolonijalna eksploatacija. 1870-ih započeo je rat u Acehu, koji je trajao 30-ak godina i dobrano financijski iscrpio kolonijalne vlasti. Tek je početkom 20. st. Nizozemska u potpunosti obuhvatila teritorij koji će kasnije postati neovisna Indonezija. Ujedno je početak 20. st. bio razdoblje kada je Nizozemska počela provoditi tzv. Etičku politiku, kojom je domaćem stanovništvu omogućila pristup kolonijalnom obrazovanju. Vjeruje se da je tomu dosta pridonio Multatulijev roman Max Havelaar, koji je senzibilizirao javnost prema lošim postupcima kolonijalnih vlasti. Obrazovanje je doprinijelo izgradnji uskog sloja domaćih intelektualaca koji su počeli gajiti nacionalističke i antikolonijalističke ideje. Zanimljivo, Nizozemci su isprva gledali dosta blagonaklono na indonezijski nacionalizam, jer su ga smatrali brigom lokalnog stanovništva za vlastito blagostanje, pri čemu naravno nitko neće ugroziti njihov položaj kolonijalnih gospodara, a ujedno će ih to lišiti odgovornosti da se oni moraju brinuti za dobrobit lokalaca. No kada su krenuli prvi antikolonijalistički zahtjevi, stvari su postale oštrije, pogotovo kada se u to upetljala i Komunistička partija Indonezije. 1926. započeo je val štrajkova gradskih radnika koji se proširio kolonijom, na što su nizozemske vlasti odgovorile hapšenjem ukupno 13 000 prosvjednika, mahom komunista i nacionalista, od kojih je jedan dio dobio zatvorske kazne, a jedan dio prognan na Novu Gvineju. I tako su se stvari odvijale sve do Drugog svjetskog rata, kada je došlo do situacije slične onoj u Francuskoj Indokini. Japan je okupirao Indoneziju, a kako je Nizozemska, za razliku od Vichyjevske Francuske, bila posve okupirana od nacista, to je Japancima dalo za pravo da uvedu svoju upravu na području Indonezije. Kada je Japan odlučio kapitulirati, japanska je vojska svejedno ostala u Indoneziji kao neka vrsta čuvara za Nizozemce, dok se ne vrate. 17. kolovoza 1945. Sukarno i Mohammad Hatta proglasili su stvaranje slobodne Republike Indonezije, na čitavom području Nizozemske Istočne Indije. Nizozemci su se unatoč tomu vratili i pravili da se ništa nije dogodilo, a na pružanje otpora i odbijanje uspostave ranijeg kolonijalnog stanja odgovorili su novom opresijom. Uslijedio je četverogodišnji sukob u kojem se Nizozemska suočila s jakim kritikama od strane Velike Britanije i SAD-a, te je naposljetku u prosincu 1949. pristala na primirje i davanje neovisnosti Indoneziji. Ali i tu su pokušali izigrati stvari, pa su se odlučili na stvaranje sebi lojalne države zvane Sjedinjene Indonezijske Države, koja je trebala ostati u svojevrsnoj uniji s Nizozemskom, vjerojatno slično današnjoj uniji između Bjelorusije i Rusije. Naime, u Nizozemskoj je vladao snažan osjećaj da je zadaća Nizozemske pomoći Indoneziji da se razvije i nisu im bili jasni zahtjevi za potpunom neovisnošću, tim više što su vođe indonezijskog nacionalnog pokreta smatrali izdajicama i kolaboracionistima, budući da su tijekom Drugog svjetskog rata surađivali s Japancima. No Sjedinjene Indonezijske Države su se ipak ujedinile sa Sukarnovom Republikom Indonezijom u jedinstvenu državu, i to 17. kolovoza 1950., točno na petogodišnjicu prvog proglašenja neovisnosti. Predložena unija nastavila je postojati do 1956., kada je Indonezija iz nje jednostrano istupila. Nizozemci su međutim imali još jednu kartu – zadržali su svoj dio Nove Gvineje, iako je Indonezija polagala pravo i na nju (zanimljivo je da se s time nije slagalo lokalno stanovništvo – jedan njihov dio zalagao se za neovisnost, a jedan drugi veliki dio nije uopće imao pojma da postoji nekakva država, kolonijalna uprava i slično, budući da je velik dio stanovništva Papue još i u 20. st. živio u kamenom dobu). Nizozemci su naime smatrali da će osamostaljenjem Indonezije doći do problema za Indose, potomke miješanih indonezijsko-europskih brakova ili čak čistokrvne Europljane koji su međutim rođeni i odrasli u Indoneziji. Stoga su smatrali da mora postojati određen teritorij rezerviran za te ljude, te da bi Nova Gvineja bila idealna za to, budući da lokalno stanovništvo ionako nije sposobno za samoodređenje (što možda i jest bilo činjenično stanje, ali radi se o tipično kolonijalističkom načinu gledanja na stvari). Natezanje oko Nove Gvineje preraslo je u to da je Nizozemska odlučila dati nezavisnost teritoriju kao samostalnoj državi, samo kako ne bi pripao Indoneziji. Uslijedio je kraći sukob između Indonezije i Nizozemske, koji je naposljetku završen dogovorom da teritorij bude stavljen pod kontrolu UN-a nakon čega bi trebao uslijediti plebiscit o samoopredjeljenju. Koji se nikad nije dogodio. 1969., nakon niza izglasavanja u kojima je tisućinjak nasumično odabranih ljudi diljem zapadnoga dijela Nove Gvineje, pod prismotrom vojske „dragovoljno glasalo“ za priključenje Indoneziji (Indonezija to zove „Aktom slobodnog izbora“, dok ga protivnici cinično zovu „Aktom bez izbora“), Indonezija je anektirala teritorij i prozvala ga Irian (za što se tvrdi da je akronim od Ikut Republik Indonesia, anti-Nederland, „Pridružite se Republici Indoneziji, anti-Nizozemska“, iako je u stvari riječ iz nekog lokalnog jezika i znači „slavni“). Naravno da i danas postoji pokret za samoopredjeljenjem zapadnoga dijela Nove Gvineje, ali Indonezija je naseljavanjem Javanaca, Balijaca, Sundanaca i Maduraca dosta promijenila tamošnji demografski sastav, tako da bi čak i eventualni referendum mogao pokazati da većina stanovnika želi ostati u Indoneziji.
O tome što se u Indoneziji događalo u drugoj polovici 20. st. pisat ću nekom drugom prilikom, i ovo je već predugačko…

komentiraj (0) * ispiši * #

Inspekcija obale

subota , 28.11.2015.

Iako s jedne strane osjećam kojiput potrebu da se odmorim i ne radim ništa, onda me uhvati osjećaj da je to bacanje novaca, jer odsjedam u hotelu, plaćam noćenja, a sve to radi ničega. A ako je hotel nonšalantan poput ovoga u kojem sam trenutno, onda pomislite da ćete se ipak odlučiti držati onoga kako ste rezervirali, ostati 3 noći i nastaviti put. Od toga da rikne internet, pa nikoga nije briga, preko toga da zbog redukcije struje hotel ima generator, ali ne u vašem dijelu, pa sve do toga da navečer, kad poželite popiti veliku hladnu pivu dobijete odgovor da su ostali bez svih velikih piva. A nije neki ludi promet, pa da nisu stigli primijetiti da će im ponestati. OK, ovo zadnje se može dogoditi svugdje, ali sve to dodatno doprinosi neugodnoj slici. Za razliku od Balija, gdje pivu možeš kupiti u dućanima mješovite robe, Lombok je kao ostatak Indonezije – posve suh, barem što se dućana tiče. Možda se stvari poprave kada dođem na Flores, tamo su većinom katolici.
Današnji sam program odlučio posvetiti plažama. Ja stvarno nisam tip od kupanja, ali toplo more još mogu probaviti. Jutro sam piskarao, onda se oko podneva spustila kišurina (izgleda da počinje kišna sezona), pa sam naposljetku krenuo na plažu tek oko 1. Ona najbliža zapravo je poprilično prljava, ili barem takvom izgleda, jer je sazdana od tamnog vulkanskog pijeska. Osim toga pokazuje drugu boljku indonezijskih turističkih plaža – privatizirana je. Tj. da biste došli do nje, morate proći kroz razne ugostiteljske objekte ili hotele, koji svi ubiru neku pinku. Bojim se da od ideje da ću pješice na plažu ipak neće biti ništa, vraćam se do hotela kako bih ih pitao imaju li možda bicikle za iznajmljivanje, znam da su mi nudili motocikl. A kad smo već kod motocikla, pojavljuje se neki tip na motociklu koji mi nudi da me prebaci do neke plaže udaljene 15 minuta vožnje, bijeli pijesak, pogled na otoke Gili…ja kažem „Sve je to super, ali ja vam nemam sad sa sobom novca, idem na plažu i ne nosim novčanik sa sobom, jel to u redu?“, na što me on pita „A sutra?“ Tu smo, dakle. Tragikomično je vidjeti tu transformaciju – prvo svi izgledaju kao da vam žele pomoći, govore vam da je nešto dobro za vas…a onda, kad saznaju da niste platiša, odjednom abruptno izgube bilo kakav interes. Čast izuzetcima. Ne, ni sutra. Imam druge planove, a i ti mi se činiš kao netko tko previše grize za lovu, a to ne volim. Znam da i ti moraš od nečega živjeti, ali pokušaj biti suptilniji u tome.
U hotelu imaju bicikle za iznajmiti, samo dva doduše, ali jedan od njih je pravi robusni brdski bicikl, taman kakav mi treba za dužobalnu cestu koja se često poprilično strmo uspinje preko hrbata koji se spuštaju prema moru. Cijena cjelodnevnog najma je 30 000 rupija, jeftinije nego u Ubudu. Sad samo trebam otpedalirati do prave plaže, naći svoje mjesto i uživati… To i nije toliko lako, zato što je i u nastavku ceste većina plaža privatizirana. Treba mi vremena da izađem iz naseljenog područja, iako se onda nastavljaju kojekakvi manji resorti, sve dok napokon ne skrenem na jedan pokrajnji put kojim kroz šumarak dolazim na jednu plažu koja me zadovoljava i izgledom i mirnoćom. Naime, ja s tim kupanjem na putu imam još jedan problem. Kako putujem sâm, nemam nikoga tko bi mi pazio na stvari dok sam u moru, pa zbog straha od krađe biram plaže na kojima ima što manje ljudi, idealno nikoga. No onda počinje drugi problem, kada uđem u vodu. Tada kreće paranoično razmišljanje „ali zašto na ovoj plaži nema nikoga, znači li to da je nesigurna, je li voda prljava, ima li možda nekakvih nemani, meduza, ježinaca…?“ I tako onda ubrzo izađem, spakiram se i odem dalje. Ukratko, ja zapravo tražim posve praznu plažu s plavom zastavom. Lombok je u tom pogledu još relativno siguran, ali na Floresu i Timoru postoje morski krokodili, što će dodatno ograničiti kupanje.
Lombočke plaže uglavnom su zaštićene plitkim grebenima koji međutim uzrokuju lom valova i poprilično jake valove u plićaku, s kojima se morate boriti da biste propisno ušli u vodu. Koja je plitka. Na prvoj plaži na kojoj sam bio dno je bilo pješčano. Posjetio sam nakon toga još tri plaže, na druge dvije je bilo kameno, s neugodno raspoređenim kamenjem veličine šake, ali oštrih rubova, a na trećoj je kamenje na dnu bilo veće i pločasto, ali je dno bilo toliko plitko da sam se jedva uspio baciti da zaplivam, a valovi su bili jači nego drugdje i neprestance su me vraćali na obalu.
Odradio sam dakle i kupanje u Indoneziji, sutra ću provjeriti kako stvari stoje na otocima Gili, a valjda ću se ipak natjerati u vodu na Floresu. Sada sjedam na bicikl i po kiši, koja se u međuvremenu opet spustila, krećem prema centru Senggigija. Pojest ću nešto, u jednom od restorana s TripAdvisora, ocjene su dobre, a cjenovnim je razredom sličan onom sinoćnjem. Vlasnica je Njemica, pa ima i njemačkih jela (iako ne kobasica ili nečeg sličnog, kao u Echinom restoranu). Za predjelo ću uzeti baba ganuš, libanonski namaz od patlidžana, tahinija, češnjaka, maslinovog ulja i još ponekog začina; za glavno jelo sate pusut, lombočki satay od, čini mi se, ribe sa sambalom i nekakvim karijem od kokosova mlijeka i još začinâ; za desert štrudl od jabuka sa sladoledom od vanilije; i veliki hladni Bintang. Ovaj puta sam čak ispod 200 000 rupija, ali stvarno bih trebao malo usporiti s tim razbacivanjem i vratiti se jedenju po štandovima.
Sljedeći je korak kupovina autobusne karte za nastavak putovanja. Na Lomboku se mogu kupiti autobusne karte za Sumbawa Besar, najveći grad na zapadnom dijelu Sumbawe; za Bimu, najveći grad na istočnom dijelu Sumbawe; za Sape, pristanište trajekta za Flores; te čak i skroz do Labuanbaja na Floresu. Ima mogućnost kupnje karte i za trajekt koji plovi od Lomboka na Flores, ali ja želim vidjeti Sumbawu, tako da to otpada. Razmišljao sam se raspitati mogu li uzeti kartu do recimo Sapea, ali s mogućnošću prekida putovanja u Sumbawi Besar. Ne mogu. Direktno ne želim ići, zato što ti busevi idu noću i u tom slučaju vidio bih jako malo od Sumbawe, npr. ne bih vidio čak ni čuveni i zloglasni vulkan Tambora. Stoga kupujem kartu za Sumbawu Besar (200 000), a otamo ću pronaći neki otočni dnevni bus do Bime. To bi isto moglo biti iskustvo, budući da luksuzni busevi (oni s klimom, naime – ne znači da su nužno i luksuzni po drugim kriterijima) idu noću, a dan je rezerviran za Krstića i sina. Vožnja od Sumbawe Besar do Bime traje kojih 7 sati, do Sapea je još dodatnih sat i pol. Odlučujem se ipak krenuti na put u nedjelju, jedan dan više na Lomboku mi neće puno značiti, jer za sva udaljenija mjesta trebam imati svoj prijevoz, na Rinjani nisam lud da se penjem, a za to bi mi ionako trebala koja 3 dana, tako da ću se zadovoljiti s ove tri noći na Lomboku. Bit će još prilika za doći ovamo…
Nakon 6 sati glavna aktivnost na različitim lokacijama duž ceste kroz Senggigi je promatranje zalaska sunca. Pokušao sam se ubaciti na jednu plažu u središnjem dijelu Senggigija, ali sam produžio kada su me pokušali zatražiti da platim parking za bicikl. Napravio sam to jednom, ono u Hueu, i nemam namjeru to više raditi, radije ću ga vezati za neki stup. Ovi su bili dovoljno nesmotreni da su me unaprijed na to upozorili, tako da sam mogao odustati. Kako rekoh, parkinzi su u Indoneziji dobar način za izbijanje novca – svaki parking ima nekog dokoličara koji ga „čuva“ i to naplaćuje. Pitam se nije li to kao ona urbana legenda koja kruži internetom o čovjeku s parkirališta bristolskog zoološkog vrta – tj. ti mi tipovi ne izgledaju kao službeni čuvari.
Nastavio sam stoga duž obale do izgrađenog vidikovca, smještenog nedaleko hinduističkog hrama Batu Bolong (Stijena s rupom). Vidikovac je natkrivena terasa, orijentirana na zapad, s prekrasnim pogledom na sunce koje tone tamo negdje iznad Balija, ali ugođaj kvare brojni turisti, prodavači raznih drangulija, ponajprije lokalnih bisera, te pogled na plažu ispod, prekrivenu brojnim ručnicima i ležaljkama, ali i prodajnim štandovima. Odmah pored je rečeni hinduistički hram koji se nalazi na izdvojenom rtu i pomalo se spušta prema obali mora. S njegove druge strane nalazi se velika pješčana plaža na koju je ulaz slobodan, a koja u sumrak broji tek nekoliko parova i jednu skupinu dječaka koji svi nose songkoke (to su one crne kape, nazivane katkada i peci). Mir i tišina, čak ni valovi ovdje ne udaraju osobito snažno, baš nekako meditativna lokacija, idealna za sungazing. Jedino je neugodno što nema baš nekog osobitog mjesta za sjesti – jedinu kućicu na plaži zauzeo je neki par, tako da ostali moraju sjediti na pijesku, a taj se naravno lijepi i uvlači svuda. Budući da sam ionako bio dolazio s kupanja, to mi nije toliko smetalo, išao sam kasnije pod tuš (i zbog crnoga pijeska nažalost uneredio čitavu kupaonicu), no oni koji dođu ovamo uživati u predvečernjoj romantici moraju ponijeti deku ili jastuke.
Večer mi prolazi u prokrastiniranju. Trebao bih napisati dugi post o indonezijskoj povijesti, ali mi se to čini puno posla, pa tako ljenčarim, pregledavam druge stvari na internetu, a onda se još odlučujem otići nešto pojesti i iskapiti veliku bocu ledenog Bintanga. No to je lakše reći nego ispuniti. Na drugu stranu od one na koju sam išao sinoć (dakle, u smjeru hrama) nema ničeg poštenog, sve neki beach barovi, lounge barovi i sve ostalo, mjesta gdje će vam jamačno zaračunati 15% za uslugu i još 15% za poreze. U međuvremenu prolazim i pored jednog tipa na skuteru koji čeka mušterije. Ispada da je to onaj isti od danas, koji nudi vožnju do one prekrasne plaže. „Hey, sir, you remember me? How about tomorrow? You have money now, right?“ To je baš onaj stil kojim će se najbrže pokopati – željan je novca, a ja sam mu očito muzara. Ali neće moći. A neću očito ni ja moći popiti Bintang. Vraćam se nazad prema jednoj radnji za koju sam vidio da prodaje martabak (sjećate se, to je ono jelo od lisnatog tijesta, podsjeća malo na burek), naručujem jedan s piletinom, a potom dobivam punu kutiju martabaka izrezanog na kockice (jer oni to pakiraju za van), dvije vrećice sa sambalom i dvije s nekakvim svježim krastavcima narezanim na šnite, ne znam ni sâm jesu li to krastavci, ali ne izgledaju mi baš apetitlih. Martabak je vruć i masan, kada ga prelijem sambalom dobiva i ljutinu. Od petnaestak šnita uspio sam riješiti njih dvanaestak, ostatak sam nažalost morao baciti. To je kao i s burekom, kad se ohladi, ne valja.
E sad bi mi nakon ove masti dobro došla jedna velika hladna pivčuga, u najgorem ću slučaju u hotelskom baru uzeti jednu, to je jedino mjesto za koje sam siguran da ih ima. Od velikih imaju Bintang i Anker, uzimam Anker jer je malo jeftiniji, ali ispostavlja se da na lageru nemaju nijednu veliku pivu. A mala piva mi jednostavno nema dobar cost benefit, čak ni u relativno trezvenjačkom društvu. Mala piva je kao grickalice koje vam poslužuju da se nečime zabavite dok ne stigne glavno jelo – ali zapravo i traje otprilike toliko. Ništa, danas očito nije večer za pivu, pa se povlačim u svoju sobu i pišem ovo. Unatoč ventilatoru, u sobi je strašno vruće, pa moram imati stalno otvorena vrata da zrak koliko-toliko cirkulira, ali to znači i da ulijeće razna gamad.
Odustao sam od povijesnoga dijela za danas, bit će još prilika. Sada idem na počinak, valja se sutra ranije ustati za te Gilije (a množina od Gili u malajo-polinezijskim jezicima onda bi glasila Gili-Gili). Umjesto da vas škakljaju, tamo će vam prije ponuditi psihodelične gljive… Ali o tom potom. S obzirom na tu aktivnost, bilo bi zgodno kada bi i sutra bio „dan vožnje biciklom“, ali kako je luka za polazak brodova predaleko, mislim da ću ipak uzeti taksi. Ionako je ovdje u pitanju psilocibin, a ne lizergid. Samo se nadam da izlet neće biti loš. I don't like bad trips…

komentiraj (0) * ispiši * #

Preko Wallaceove linije

petak , 27.11.2015.

Za prijevoz s Balija na Lombok postoje dvije opcije. Obje polaze iz luke Padang Bai, na istoku otoka, udaljene oko sat vremena vožnje od Ubuda. Brzi brod plovi oko sat-dva i košta oko 450 000 rupija. Spori brod je trajekt, koji plovi oko 5 sati i košta 165 000. Kako mi se nije žurilo, odlučio sam se za spori brod, kojim uglavnom putuju Indonežani (zato što putnici dođu na nekoliko dana i onda im se ne da gubiti vrijeme na plovidbu). Iako na karti to sve izgleda sitno, Lombočki je prolaz zapravo najveći razmak između dvaju susjednih Sundskih otoka, na najužem mjestu je širok 20 km. Doduše, vožnja između Sumbawe i Floresa traje dulje, ali samo zato što trajekt ne pristaje na Komodu i Rinci, koji se nalaze između.
Shuttle minibus me pokupio nakon 11 sati ispred agencije odmah pored hostela, zajedno s još jednom grupom Španjolaca te nekom curom koja je po fizionomiji, a i imenu (Anastazija) ličila da bi mogla biti Ruskinja. Kružeći Ubudom skupili smo još nekoliko ljudi, tako da smo naposljetku prema Padang Baiju krenuli tek oko pola 12. Vožnja doista traje oko sat vremena, prvo dok izađemo na glavnu magistralu koja ide istočnom obalom otoka, i koja je četverotračna cesta s pregradom po sredini, ali je čak i takva podložna gužvama. U minibusu sjedim na redu sjedala iza vozača, koji je odvojen od putničkog dijela nekom niskom pregradom, tako da imam mjesta za koljena, ali nemam za stopala. Inače, dugotrajno sjedenje u takvom položaju, sa stopalima koja je teško pomaknuti pa trnu, idealan je način za razvijanje tromboze dubokih vena, tihog ubojice. Još jedan razlog zašto volim vlakove, u kojima je moguće prošetati, ako već ne možete ispružiti noge.
Sâm Padang Bai smješten je u zaljevu okruženom s nekoliko pješčanih plaža, ali prvenstveno je tranzitno mjesto za Lombok. Neki turisti odabiru smještaj i ovdje, vjerojatno kako bi bili blizu prijevozu za Lombok. Čak sam i ja razmišljao da zadnju noć na Baliju spavam ovdje, pa odem nekim od ranijih trajekata (plove non-stop – općenito je island hopping kroz Indoneziju od Sumatre do Sumbawe vrlo lagan), ali sam ipak dao prednost Ubudu. Čini se da sam jedini turist koji ide na trajekt, čak me ovi u agenciji pokušavaju nagovoriti na brzi brod (nema problema, ako me unaprijedite bez nadoplate), ali na kraju me ipak neki agencijski ispomagatelj prebacuje svojim skuterom do trajektne luke, koja je malo niže. Ujedno su mi u agenciji izdali kartu za prijevoz od Lembara (luke na Lomboku gdje pristaje trajekt) do 30-ak km udaljenog Senggigija. Na ukrcaju u trajekt frajer me traži kartu, ja mu pokazujem tu kartu za shuttle, on kaže da nije ta, nego da mora biti plastična kartica slična telefonskim karticama (takvu sam kupio na putu za Bali), koju ja nisam dobio, jer me ovaj sa skuterom provezao pored ureda za karte. Ali načelno, meni je to sve uključeno u cijenu vožnje koju sam platio još u Ubudu. Srećom je onaj skuteraš još u blizini, pa razmjenjuje jednu rečenicu s kontrolorom karata i ovaj me ipak pušta da uđem. Sâm trajekt je relativno malen, otprilike poput onoga između Jave i Balija, no kako plove redovno, a i s obzirom da je ipak riječ o malim otocima, pa međuotočni promet nije tolik kao između Sumatre i Jave, to je sasvim dovoljno. Na brodu začudo ne privlačim puno pažnje, ako turisti i ne idu često trajektom, ipak nisu u ovim krajevima toliko nesvakidašnji prizor kao na Sumatri. Iz tih razloga mi se čini da, ako ću se vraćati u Indoneziju, to neće biti na Sumatru, ali Java i Bali su izgledni kandidati (a za otoke istočnije ću tek vidjeti). Pored mene sjedi neki tip koji relativno dobro govori engleski za Indonežanina, pita me kamo idem, kažem mu, pita me imam li već rezerviran smještaj, potvrđujem mu, pita me kako sam ga rezervirao, kažem mu za Hostelworld… Ispada da nije čuo za Hostelworld, iako i sâm pokreće neki biznis s hostelom, upravo nedaleko trajektne luke u Lembaru, kasnije je pričao o tome kako je to dosta izolirano mjesto, tako da je dobro za ljude koji žele svoj mir, ali je nažalost i slabo prometno povezano s ostatkom otoka… Pita me kako bi se on mogao registrirati na Hostelworldu, to mu kažem da ne znam. Ja sam samo korisnik usluge, ne znam kako se hosteldžije prijave tamo, postoji li neka inspekcija ili je dovoljno samo poslati podatke rađene po špranci… Potom razgovaramo i o drugim temama, pita me naravno i odakle sam, pa mu kažem (ovaj je ipak druga kategorija od slučajnih prolaznika), pa kaže da je čuo, čak zna i da je bio rat „pred dosta godina“, pa mu malo objašnjavam o Jugoslaviji i kako je došlo do raspada, čuo je i za rat u Bosni (obično svi koji ovdje, u Maleziji ili Pakistanu čuju za rat u Bosni, čuju zato što su tamo ginuli muslimani – očito je ta neka panmuslimanska solidarnost na djelu). Potom se dotičemo i Sirije i tamošnjeg sukoba, on se zgraža nad zločinima ISIL-a, postavlja ono pomalo naivno pitanje „Svi znamo da se tamo ratuje za naftu i druge interese velikih sila, prodaju oružja npr., pa kako to da ljudi ne ustanu i ne pobune se protiv toga?“ – pitanje koje je na mjestu, ali za koje je dovoljan letimičan pregled internetskih portala i ljudi koji komentiraju na njima. Kakvo buđenje očekivati od ljudi koji su mentalno još u 1941. (u Hrvatskoj), ili čak u 1861. (u SAD-u)? Istina, internet je onima koji žele doći do potpunije i objektivnije informacije ponudio sasvim dovoljan broj alternativa, ali često su te alternativne informacije također poluprovjerene, teorije zavjere i slično. Svijest se budi, ali polako i uz mnogo koraka unatrag na tome putu. Kritična će se masa jednom stvoriti, ali sumnjam da će to biti uskoro. Iako sam po prirodi optimist. Onda ovaj tip na trajektu iznosi jednu zanimljivu izjavu: „Meni je drago da je u povijesti postojao netko kao Hitler. Jer da njega nije bilo, moja zemlja ne bi nikad bila slobodna.“ Naravno, onda elaborira, kako je zbog činjenice da je izbio Drugi svjetski rat to u konačnici pokrenulo dekolonizaciju, pa se tako i Indonezija osamostalila. Iako je činjenica da je masovna dekolonizacija u Africi i Aziji uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, mislim da je veza s Hitlerom poprilično slaba. Uostalom, Indonezija je prvo vodila 4 godine rat za nezavisnost, potom se Nizozemska povukla tek nakon pritiska Velike Britanije i SAD-a, a oko Papue su se natezali još do šezdesetih godina. Mislim da bi se proces dekolonizacije ionako dogodio, jer je imao veze sa stasalom generacijom lokalnih intelektualaca u kolonijama, a sad, je li Drugi svjetski rat imao utjecaja na to da su određene zemlje bile nevoljke ubrzo nakon Drugog svjetskog rata ulaziti u nove sukobe u svojim kolonijama – ne izgleda mi osobito plauzibilno. Čini mi se da tip poprilično simplificira stvari, onako kao što pastafarijanci tvrde da opadanje broja pirata u svijetu uzrokuje globalno zagrijavanje.
Plovidba preko Lombočkog tjesnaca naposljetku je trajala kojih 4 sata. Lombočki prolaz dubok je do 250 metara, što znači da je i za vrijeme pleistocenske oledbe bio pod vodom. Stoga je predstavljao barijeru za sisavce i određen broj ptica koje ne prelijeću otvoreno more, čak i kada je riječ o relativno kratkim udaljenostima. Tu je osobinu uočio Alfred Russel Wallace 1859., te povukao liniju koja prolazi između Bornea i Sulawesija, te Balija i Lomboka, odvajajući tako na zapadu nekadašnju kontinentsku masu nazvanu Sunda od Wallaceje, niza otoka koji su se nalazili između Sunde i Sahula, drugoga kontinenta koji je obuhvaćao Australiju s Tasmanijom i Novu Gvineju. Fauna Wallaceje je prijelazni tip prema australskoj, počinju se pojavljivati prvi tobolčari, a od sisavaca koji ju prelaze tu je nekoliko vrsta šišmiša, kao i rakojedni zamorac (tj. makaki), ona vrsta majmuna koju viđam skroz od Tajlanda. Isto tako, iako ne postoji jasna razlika u flori, zanimljivo je istaknuti da se otoci Sundskog arhipelaga istočno od Wallaceove linije odlikuju velikim brojem listopadnih šuma, naspram tropskih kišnih šuma zapadno od linije.
Uplovljavamo u Lembar, prilično užurbanu luku u kojoj se brodovi smjenjuju kao na traci, unatoč relativno uskom izjaružanom sigurnom plovidbenom putu, koji ne omogućava sigurno mimoilaženje. Svejedno ne dolazi do sudara, manevri su već rutinski. Izlazim iz trajekta i gledam gdje je nekakav prijevoz do Senggigija. Ne vidim ništa, ali me na izlasku zaustavlja neki tip u košulji od batika i sarongu (neke stvari se ne mijenjaju od otoka do otoka) i traži me kartu. Potom nekoga zove i odvodi me do auta spakiranog kojih 200-tinjak metara dalje, gdje je neki njegov kompić koji će me prebaciti do Senggigija. Ovaj mu nije rekao adresu (jer mu ju ni ja nisam rekao), a kako mi se čini da vozač ne govori engleski, nadam se da ćemo se uspjeti sporazumjeti. Do Senggigija imamo kojih pola sata vožnje. Lombočke ceste su, barem u zapadnom dijelu otoka, dobro uređene, infrastruktura je slična Baliju. A večernji me ezan podsjeća da sam opet u muslimanskim krajevima, iako i na Lomboku postoji hinduistička manjina.
Lombok ima oko 4 500 km2 i oko 3,3 milijuna stanovnika, što znači da je nešto manji od Balija, ali podjednako napučen (čak i malo više – 733 čovjeka po km2). Otok je otprilike kružnog oblika, promjera 70 km, a na jugozapadnom se dijelu u more ispružio poluotok Sekotong. Sjevernim dijelom dominira vulkan Rinjani, s nekoliko kratera, drugi najviši vulkan u Indoneziji, visok 3726 metara. Glavni grad je Mataram, na zapadnoj obali. Stanovnici Lomboka pripadaju etničkoj skupini Sasak, a u prošlosti su oformili nekoliko kraljevstava koja su bila u međusobnim sukobima sve dok zapadni dio otoka u 18. st. nije pao pod utjecaj Balija, a istočni pod utjecaj Makassara. 1850. Mataramsko je kraljevstvo, pod utjecajem Balijaca, uspjelo zadobiti kontrolu nad čitavim otokom. Sasaci su se katkada bunili protiv balijske vlasti, te su tako 1894., prilikom jedne pobune, zatražili zaštitu od Nizozemaca. Ujedno je to zanimljiv model koji dekonstruira našu predodžbu o kolonizatorima koji dolaze i podjarmljuju lokalno stanovništvo uz njihov otpor. Dakle, iako su Nizozemci u to vrijeme u Indoneziji prisutni već dvjestotinjak godina, Lombok je pod vlašću drugog unutarindonezijskog kraljevstva, te onda oni pozivaju vanjske kolonizatore da ih štite. Zapravo, većina kolonijalnog angažmana na području Malaje i Indonezije počela je kao zaštita (uostalom, koja je etimologija riječi „protektorat“?), iako se, nema sumnje, u pozadini krila želja za kolonijalnom eksploatacijom koja je kasnije uslijedila. No samo stjecanje teritorija nije išlo golom silom, već obično predajom samih teritorija u kolonijalne ruke. Na Lomboku su Nizozemci vojno intervenirali, smijenili balijskog radžu i uspostavili svoju vlast u kojoj su se oslanjali na lokalnu aristokraciju. Lombočani stoga Nizozemce doživljavaju kao osloboditelje. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata Lombok je u više navrata teško stradao, kako u antikomunističkim čistkama šezdesetih, tako i uslijed gladi 1966. i nestašice hrane 1973. U siječnju 2000. došlo je do međuetničkih tenzija, u kojima su najviše nastradali Kinezi i kršćani. Vjeruje se da su tenzije potaknuli ubačeni provokatori izvan Lomboka.
Lombok se često turistički reklamira kao „neiskvareni Bali“, i to je što se prirode i čistih i mirnih plaža tiče točno, no po kulturnoj se sceni nikako ne može mjeriti s Balijem. Uostalom, bilo kakav masovniji turizam na Lomboku uzrokovao bi velike infrastrukturne probleme, budući da vodoopskrba već i sada pati, te bi se otok u budućnosti mogao suočiti s ozbiljnim nestašicama vode (što se u nekim selima u unutrašnjosti već i događa). U administrativnom smislu, Lombok zajedno sa Sumbawom i manjim okolnim otocima pripada provinciji Nusa Tenggara Barat (Zapadni Mali Sundski otoci – doslovce Nusa Tenggara znači „Jugoistočni otoci“), čiji je Mataram ujedno i glavni grad.
Unio sam koordinate hostela u GPS, kako bih vozaču objasnio kamo me mora odvesti, no to očito nije bilo dovoljno, budući da moje upozorenje da mora skrenuti pored putokaza s imenom hostela nije ispravno shvatio. Umjesto toga me zatražio mobitel, buljio neko vrijeme u kartu na njemu i onda nastavio dalje cestom. Mislio sam da će se negdje polukružno okrenuti, ali ne. Tek kad sam mu valjda treći puta rekao i pokazao da se mora okrenuti, postalo mu je jasno što mu govorim. Još jedan od tipičnih obrazaca koji me bacaju u očaj – umjesto da sluša što mu govorim, on se isključi u bulji u ime i adresu hotela na mobitelu. I odmahuje glavom jer ne zna gdje je to, premda mu ja govorim da znam. Napokon me dovozi do rečenog mjesta, nakon čega problemi s vozačem prestaju, a počinju problemi sa smještajem. To je nekakav hotel koji se sastoji od dvije zgrade, s tim da je moja tzv. budget, koja je izdvojena, slabije hvata wi-fi, a kada nestane struje nije priključena na generator. Naravno, u sobi je samo ventilator. Prvo su me uvalili u jednokrevetnu sobu, iako sam ja uplatio četverokrevetni dorm. Na kraju će ispasti da četverokrevetni dorm ni nemaju, samo dvokrevetni. Dobra je stvar da su sve te sobe prazne. Dobra je stvar i da je plaža relativno blizu, na 200-tinjak metara od hostela.
Turizam na indonezijski način. Navečer ću se prošetati do središta Senggigija (Senggigi je zapravo tipično kupališno mjesto, razvučeno duž nekoliko uvala, a centar je udaljen nekih kilometar od mojega smještaja), večerati u jednom poprilično fensi restoranu (naplaćuju 15% poreza na cijene, tako da me večera – juha od šparoge s ribljim mesom, neki riblji kari sa Sumbawe, banane u nekom posebnom tijestu za palačinke i cider – na kraju izašla čak 250 000 rupija), a potom se vratiti u hostel, gdje ću, zbog činjenice da je internet u mojoj sobi odlučio ne raditi, morati provesti dio noći na terasi koja je ujedno i hotelski restoran (i oni naplaćuju 10 + 10% poreza), jer jedino tamo hvata internet.
Došao sam se na Lombok odmoriti, ali odmor ne znači nedostatak interneta. Dapače, znači vrlo glatko funkcioniranje interneta kako ne bih morao gubiti vrijeme na čekanje da proradi. Vidjet ćemo još koliko ću ovdje ostati, još važem…

komentiraj (0) * ispiši * #

Pet sati radi pet minuta

četvrtak , 26.11.2015.

Nastavlja se davanje pljusaka dreku. Danas se ono odnosilo na izlet na sjevernu obalu, u mjesto zgodnoga naziva Lovina. Dnevno postoji jedan bus iz Ubuda, koji ide u 11 sati. Raspitao sam se prije polaska kada taj bus ide natrag, kako bih znao koliko vremena imam na raspolaganju. Odgovor je bio da ne ide. Postoji taj jedan bus dnevno, u jednom smjeru. Vraća se valjda drugim smjerom, ili se vraća idući dan ujutro, ili tko zna što. Pa dobro, što mi preostaje? Mogu uzeti privatni auto s vozačem. A koliko bi to koštalo? Oko 500 000 rupija. Previše. Mogu uzeti i motocikl. To bi koštalo 300 000. Ni to nije neka sreća, ali hajde, molim tipa iz hotela da se raspita, navodno ima nekog poznatog tko bi to mogao izvesti. Nakon nekog vremena se vraća i kaže da nije uspio naći nikoga, danas je nekakva ceremonija (nije li svaki dan?) i da nitko ne želi ići predaleko. Mogu doduše probati s autom. Još jednom pitam koliko bi to koštalo, on mi kaže da će pozvati jednog tipa, pa neka se dogovorim s njim. Ali čisto informativno, koliko sam spreman ponuditi? Budući da je motocikl 300 000, ne mogu ponuditi manje od 400 000 za auto. Uskoro dolazi taksist, on nudi već spomenutih 500 000, ja mu kažem da bih 400 000, on kaže da je to malo, put je dug, skoro cijeli dan, trebali bi se vratiti u 7… Ma kakvih 7, pa ne treba mi puno vremena tamo, samo brzinski poslikam i možemo natrag, usput još stanemo kod hrama na jezeru Beratan, za to nam ne treba više od 3-4 sata, natrag smo do 3 popodne… Onda mi vozač kaže da nam samo za doći do Lovine treba 2,5 sata. Sklon sam to otpisati kao tipično vozačko pretjerivanje, ali na kraju ipak pristajem na 450 000 rupija, iako sam čak bio spreman u jednom času i odustati, ali je prevagnula želja da vidim barem jednu balijsku plažu.
Kad smo krenuli, pokazalo se da je vozač bio u pravu. Promet na Baliju je stvarno očajan, a ceste u unutrašnjosti su uske i zavojite, pretjecanje je često nemoguće, pa je dovoljan jedan kamion da naslaže iza sebe popriličnu kolonu. Ne očekujte da ćete na Baliju ikamo stići brzo, barem ako se krećete kroz unutrašnjost. Krajolici su međutim prekrasni, od slikovitih sela u kojima svaka kuća ima svoje malo obiteljsko svetište, rižinih polja, šuma u kojima obitavaju majmuni koji često sjede uz cestu, brzih planinskih rječica, jezera i vulkana obavijenih oblacima. Iako je ujutro bilo sunčano, dok smo stigli u središnje gorje postalo je oblačno, a na povratku nas je na tom dijelu ulovila i kiša, iako je sjeverna obala opet bila u suncu. Kao da oblaci zapnu za vulkanske vrhove, poderu se i onda iscure.
Prva je postaja bio hram Ulun Danu Beratan, smješten na jezeru Beratan, glavni šaivistički vodeni hram na Baliju, smješten pored mjesta Bedugul. S obzirom na važnost navodnjavanja u poljoprivredi Balija, nužno je biti u dobrim odnosima s Dewi Danu, vodenom božicom, kojoj su posvećeni hramovi na obalama jezera i rijeka. Ovaj je sagrađen 1663., a ističe se s nekoliko pagoda smještenih na samoj obali jezera, od kojih jedna ima čak 11 slojeva krova (te me pagode inače vizualno podsjećaju na one spirale od pečenog krumpira koje se poslužuju na štapiću). Iako jedno od važnijih otočnih svetišta, ovdje nitko ne inzistira na sarongu, pa je moguće šetati bez zadrške. Jezero ima pomalo alpski ugođaj, pogotovo s mrkim oblačnim brdima uokolo. Iz postavljenih zvučnika odzvanja glazba angklunga, udaraljke koja se sastoji od bambusovih cijevi različite duljine i daje karakterističan „šuplji“ zvuk. Angklung potječe sa zapadne Jave i izvorno je sundanski instrument (onaj nesretni poklon od Anjasa bila je metalna inačica angklunga), ali su ga usvojili i na Baliju. Sviđa mi se ta javanska i balijska glazba, gamelan sa svojim dijapazonom izražavanja atmosfera, od meditativne do furiozne (pogotovo mi je smiješna činjenica da se gamelan svira pomagalom nalik na stolarski čekić, zašiljenim na jednom kraju), te angklung sa svojim mističnim prigušenim tonovima. Probajte malo pročeprkati po Youtubeu, nađe se zanimljivih izvedbi.
Nedaleko hrama, u mjestu Bedugulu, nalazi se i nekoliko džamija, koje podsjećaju da na Baliju ipak ima muslimana (iako npr. u Ubudu nisam vidio ništa slično, niti čuo ezan). Nakon 20-ak minuta obilaska hrama nastavljamo put, sada preko glavnog otočnog gorskog lanca, prilično serpentinastom cestom. Kako sam bio umoran, nisam baš bio razgovorljiv, a ni vozačev engleski nije sjajan, tako da smo se veći dio vremena vozili u tišini. Provezli smo se i kroz mjesto Gitgit (ne Gilgit :D ), u kojem se nalazi i nekoliko atraktivnih vodopada, za koje je vozač rekao da ih mogu obići na povratku. Potom se spuštamo u obalnu ravnicu kod gradića Singaraja (što bi bilo „kralj lav“), koji je nekada bio prijestolnicom čitavog Balija i čak i Malih Sundskih otoka, sve dok se 1950-ih središte razvoja nije preselilo na jug otoka. U Singaraji se inače nalazi jedina svjetska zbirka dokumenata napisanih na palminu lišću, smještena u kompleksu nekadašnje kraljevske palače kraljevstva Buleleng. Mi međutim ne stajemo u Singaraji, nego nastavljamo duž obale prema zapadu, gdje ubrzo dolazimo do Lovine, 10-kilometarske plaže od vulkanskog pijeska, koja je glavni turistički magnet na sjeveru otoka, iako posve neusporediva s bilo čime na jugu. Lovina ima penzionerski štih, a glavna atrakcija ovdje su dupini, koji jutrima znaju doplivati pred samu obalu, prateći ribarske čamce. Lovina je nastala 50-ih godina, kao vizionarski projekt Anaka Agunga Panjija Tisne, kralja Bulelenga, koji je putovao Indijom i želio na Baliju napraviti jedno od takvih turističkih utočišta. Unatoč 20-ak godina problema (bile su to godine kada je sjeverni Bali definitivno gubio turističku i gospodarsku bitku s jugom, pretvarajući se u provinciju), etabliranje masovnog turizma na jugu donijelo je sa sobom i one koji su željeli uživati u ljepotama Balija, a imati svoj mir. I tako je Lovina konačno zaživjela. Inače, ime Lovina je stranog porijekla, prema jednoj teoriji od love i ina (a ina je balijska riječ koja znači „majka“, dakle Majka ljubav – s obzirom da je u susjedstvu Lion King, možemo i zapjevati Can you feel Lovina tonight), a tako se isprva zvala kraljeva vikendica. Ime je kasnije promijenjeno, baš zato što je zvučalo nebalijski (balijski nema v, kao ni indonezijski, izgovaraju ga kao f, ili čak i kao p, budući da često nemaju ni f, pa tako Lovina postaje Lopina – ne znam kako odredište kotira među mađarskim turistima), ali je vraćeno na zahtjev turističke industrije, koja je Lovinu brendirala pod tim imenom.
U samoj Lovini se nema što raditi čak ni ako ste ovdje na odmoru, nekmoli ako ste ovamo došli samo da biste vidjeli plažu. Kako nisam ponio opremu za kupanje, samo sam ugazio u vodu (o da, topla je), malo prolunjao amo-tamo i vratio se do auta. Sve skupa je trajalo 5 minuta, možda malo više. Ah da, poslikao sam i spomenik dupinima, koji se nalazi odmah pored plaže. I hram (s obzirom na gustoću istih na Baliju, za to nisam ni trebao posebno ciljati, ionako bi mi slučajno uletio u kadar).
A sada kamo, Ubud?, pita moj vozač. Kažem mu da bih možda još stao u Singaraji, on kaže da tamo zapravo nema ničeg zanimljivog, osim spomenika (i to kaže kao „setetju“, tako da mi je trebalo vremena da skužim da misli na statue). Spomenik je čini mi se posvećen nekom lokalnom bundžiji i zapravo je za sve nas koji ne vladamo dobro povijesnim kontekstom relativno beznačajan. Okinuo sam stoga sliku iz auta i produžili smo. A, recite, vodopad…? On se smije. Mislim si u čemu je caka. Kasnije će mi reći da je vodopad udaljen od ceste kojih 40-ak minuta hoda (ja sam mislio da je mnogo bliže), i da bi to zaustavljanje trajalo oko sat vremena. Kako je već oko 3, a ja bih stvarno htio stići na nešto od večernjeg kulturnog programa u Ubudu, odlučujem preskočiti vodopad. Čak i da je spektakularan, mislim da kulturna predstava vrijedi više, nagledao sam se već vodopadâ na ovom putovanju.
Na povratku nas je zatekla i kiša, koja bi me garant smočila da sam se uputio do vodopada, a u Ubudu smo bili malo prije 5 popodne. Da, vozač je nažalost bio u pravu. A ja sam se osjećao kao da sam uludo bacio novac, ali valjda se mora na ovakvom putovanju dogoditi kojih 37 slučajeva da se carski zajebete. Vjerojatno će ih biti i još… Jedan je odmah iza ugla. Naime, odlazim u jedan od restorana na glavnoj ulici, uzimam ručak s proljetnim smotuljcima, nasi goreng s piletinom, škampima, povrćem i krupucima, te neki sok od limete i metvice, tražim račun, a onda se neugodno iznenadim kada shvatim da je na cijenu dodano prvo 10% za uslugu, a onda na to još 10% poreza. Ili obrnuto. U svakom slučaju, ručak od 120 000 rupija na kraju ispada skoro 150 000. Eto, takve me stvari rastuže u Ubudu, iako vjerujem da bih, da sam ovdje domaći, znao pronaći prava jeftina mjesta, ovo u što sam uletio je baš tipična turistička zamka.
Pojest ću još jedan proljetni smotuljak s bananom, čokoladom i sirom, a potom se otići u sobu spremiti za večernji program. Odabrao sam kecak, ples koji također crpi teme iz Ramajane (dakle, tematika ista kao kod wayang kulita, ali ovaj puta malo transparentnija – zgodna igra riječima, s obzirom na kontekst), a izvodi ga skupina muškaraca odjevenih samo u halje oko struka, koji osim što plešu (u krugu oko vatre) sami izvode i glazbu na koju izvode te pokrete (uvjetno rečeno „glazbu“ – riječ je o a capella zvukovima). Ime plesa dolazi od zvukova ke i cak koje oni ritmično proizvode (podsjeća na priču o značenju imena pjesme Tuc tuc od Senne M), a osim njih u plesu sudjeluju i glavni likovi, koji tumače priču o otmici Ramine žene Site od strane kralja Ravane koji je bacio oko na nju, o Raminom pozivu u pomoć majmunskoj vojsci predvođenoj Hanumanom, te naposljetku završnoj bitci između Ravane i Sugrive, glavnog generala majmunske vojske. Kecak se razvio 1930-ih godina iz plesa sanghyang, koji je zapravo bio egzorcistički trans. Zasluge za kecak u današnjem obliku idu već spomenutom Walteru Spiesu, koji je sanghyangu dodao fabulu iz Ramajane i adaptirao ga u predstavu namijenjenu zapadnim turistima. Zanimljiva je to pojava kako se jedan kulturni element, koji funkcionira kao dio veće cjeline, izdvaja i izolirano adaptira isključivo za kulturološku konzumaciju od strane promatrača neupoznatih (i možda prelijenih da se upoznaju) s čitavim kontekstom. Neki se stručnjaci ne slažu s takvim interpretacijama, tvrdeći da je Spies zapravo samo krenuo slijedom već postojeće transformacije sanghyanga, koju su razvijali sami Balijci, kombinirajući s njim elemente barisa (ratničkog plesa), no moguće je i da je ovo potonje umirivanje savjesti. Nakon završetka kecaka, predstava ima još dvije kraće točke, koje su zapravo bliže stvarnom sanghyangu. Prva točka je sanghyang dedari, u kojoj nastupaju dvije djevojčice uz pratnju ženskog i muškog zbora. Djevojčice su u transu (pretpostavljam da na predstavi nisu, nego ga samo simuliraju), te čitavo vrijeme plešu zatvorenih očiju, posve usklađeno. Trans proizlazi iz opsjednutosti hyangom, duhovnim bićem koje može biti duh predaka ili prirodna sila. Na kraju točke, djevojčice padaju u san (ili nesvijest), iz kojega ih izvlači svećenik, uz pomoć nekakve pomade (možda i svete vode), nakon čega one dolaze k sebi. Posljednja je točka sanghyang jaran, koji izvodi jedan mladić, također u transu, koji se prilikom točke pomaže konjićem-igračkom, napravljenim od lišća kokosove palme. On pleše uokolo vatre napravljene od zapaljenih ljusaka kokosovog oraha, koju on u jednom času započinje razbacivati nogama, te prolazi preko pepela. Koliko vidim, bos je, pa ne znam je li doista u transu ili su mu pak stopala nečim tretirana, ili je pak stvar tehnike kojom razbacuje vatru. Nakon što prvi puta razbrca lomaču, pojavljuju se dvojica asistenata, koji pomoću svojevrsnih grablji vraćaju kokose na kup, kako bi ih on ponovno razbacao, pa još jednom skupljanje, pa ponovno razbacivanje i onda ga napokon ta dvojica ščepaju, obuzdaju i imamo već viđeni prizor svećenika koji ga izvlači iz transa. I tu čitava predstava završava. Možda mi se legong večer ranije više svidio (vjerojatno zbog gamelana), ali ne mogu reći ni da je ovo bilo loše. Unatoč silnoj iskomercijaliziranosti balijske kulture, mislim da je ipak bolje doći na Bali radi ovoga, nego radi partijanja. A ovdje vas usto ne mogu raznijeti bombom. Ali dobro, to sam ja, ne želim tvrditi da bi moje preferencije trebale biti univerzalne (jer bi u tom slučaju magija Ubuda nestala i pretvorila se u ekvivalent Kute što se tiče gužvi). No iskreno, došao sam na Bali uz pomalo hipstersko očekivanje „ako je popularno, onda mora biti osrednje“. Prvo jutro u Kuti je bilo na tom tragu. Čak sam i prema Ubudu bio skeptičan, ali čini se da u tom gradiću doista postoji neka posebna dobra vibra, neka sinergija pozitivnih geomagnetskih silnica, nazovite to kako hoćete, ali riječ je o mjestu koje vam se brzo uvuče pod kožu, čak i uz očite turističke zamke i dosadne taksiste i druge prodavače. Vjerojatno ću na kraju puta sastaviti nekakav popis najboljih mjesta koja sam posjetio, i Ubud će neupitno biti ondje.
Sjest ću još jednom u onu slastičarnicu gdje sam bio i prve večeri, a i dok sam išao na predstavu sreo sam onaj francuski par s izleta u ponedjeljak. A obično si kažem da, kad počnem po nekom mjestu susretati poznate ljude, to je znak za odlazak (ili pak znak za odustajanje od daljnjeg putovanja, ako ste se previše udomaćili). I stoga sutra u 11 krećem na put preko Lombočkog prolaza, što znači da indomalajsku faunu zamjenjujem australazijskom. Rezervirao sam smještaj u Senggigiju, Lombok bi trebao biti još više odmor od Balija, planirao sam ostati tri noći, ali izgleda da će ipak biti četiri, moram nekako tempirati vrijeme za trajekt između Floresa i Timora, koji ne ide svakodnevno, a ja računam stići na onaj 8. prosinca…

komentiraj (0) * ispiši * #

Dobar dan za generalije

srijeda , 25.11.2015.

Lijeno jutro značilo je da sam pisao do podneva, potom se uputio ponovno do onog dobrotvornog warunga provjeriti kako danas stoje s onime što nisam mogao dobiti sinoć. Sendvič s tempehom, topljenim sirom, paradajzom i bosiljkom imaju, napitak od soje s limetom nemaju. Uzimam još i palačinke sa sokom od limete, sve skupa me račun izlazi 100 000 rupija. Znam da je u dobrotvorne svrhe, ali je svejedno dosta skupo, boravak u Ubudu nije toliko jeftin, pravih indonezijskih štandova s hranom gotovo da uopće nema, čak su i warunzi poprilično skupi. Nakon tog bruncha, ili čak laganog ručka, odlazim do turističkog ureda, gdje se raspitujem za večernji kulturni program (i odabirem jednu predstavu o kojoj malo kasnije), za prijevoz iz Ubuda do Lomboka, kao i za mjesto gdje mogu iznajmiti bicikl. O prijevozu do Lomboka još moram razmisliti, imam opciju direktnog prijevoza iz Ubuda, a mogu i sâm otići do Padang Baija, odakle polaze bilo trajekti (koji voze 5-7 sati) ili brzi brodovi (koji voze 2 sata). Samo što brzi brodovi koštaju kojih 450 000 rupija. Nisam još siguran ni hoću li ići u četvrtak ili petak, siguran sam samo da ostajem i četvrtu noć u Ubudu.
Bicikl se iznajmljuje u jednom lokalu malo niže niz ulicu, koji je ujedno i turistička agencija i warung. Bicikli su kvalitetni (barem prema onome koji sam vozio u Hueu, ovo je više u rangu onih iz Ajutthaje), sjedalo je relativno nisko ali je udobno, imam i košaru, jedini je problem konfiguracija terena. Naime, Ubud je smješten na brežuljkastom terenu i tu se ne može puno, malo uštedite na spuštanju, ali vas onda dočeka uspon dovoljno strm da morate prionuti na guranje. Stoga neću ići predaleko, prvenstveno mislim otići do 6 km udaljenog sela Pejeng, gdje se u hramu Penataran Sasih nalazi veliki brončani bubanj, najveći brončani bubanj na svijetu izliven u jednom komadu, te ujedno najveći spomenik iz jugoistočnoazijskog brončanog doba. Nazvan Pedženškim mjesecom, dugačak je oko 187 cm, a promjer mu je 160 cm. Vjeruje se da je napravljen oko 300. pr. Kr. i bio korišten u žetvenim svečanostima, jer je na području uokolo Ubuda prvi puta na Baliju započeo uzgoj riže temeljen na navodnjavanju. Prema legendi, bubanj je bio kotač s kola koja su vukla mjesec nebom, te se otkvačio i pao na zemlju, sjajeći poput pravog mjeseca. Kasnije se ohladio, a seljani su ga štovali kao relikviju. Inače takve bubnjeve radili su pripadnici kulture Dong Som, s područja sjevernog Vijetnama, a onda se utjecaj te kulture proširio diljem jugoistočne Azije. Hram se inače trenutno obnavlja, riječ je o poprilično velikom kompleksu, tako da mi je trebalo vremena da uopće pronađem bubanj, jer nije nigdje propisno označen, a skriven je pod stropom jedne od hramskih zgrada.
Nakon što sam to riješio, vraćam se u Ubud, gdje ću se odvesti do Majmunske šume, kompleksa hramova u južnom dijelu Ubuda. Iz imena je razvidno da je smješten u šumi, u kojoj naravno obitavaju i makakiji. S obzirom da na Baliju vlada bjesnoća, treba biti posebno oprezan s ovdašnjim majmunima, koji su inače vješti kradljivci i ako samo posumnjaju da imate nešto jestivo, neće se libiti oteti vam to. Neću ulaziti u kompleks, samo ću se malo zadržati na ulazu, okinuti nekoliko slika majmunâ i jedne procesije koja je u međuvremenu naišla (iako poprilično neugledna u usporedbi s procesijama koje sam dosada vidio), a onda se vratiti do glavne ubudske ulice, te odustati od želje da krenem prema zapadu kada sam ugledao ponovni spust na zapadnom kraju centra. Dolje bi još išlo, ali natrag mi se stvarno ne da pedalirati. Posvećujem se stoga traženju još nekog mjesta za prehranu, jedan warung na koji sam bacio oko je zatvoren, a drugi je malo podalje, pa mi treba vremena da ga pronađem, treba zapravo izaći iz Ubuda, barem iz onog središnjeg dijela, i voziti možda kilometar u susjedno selo. Riječ je o minijaturnom warungu s 4 stola koji servira organsku hranu, svježe pripremljenu, i svježe voćne i povrtne sokove i smoothieje. Uzeo sam juhu od paradajza s bosiljkom, gado-gado i bananu u umaku od đumbira sa sladoledom. I neki zeleni detoksikacijski sok u kojem je bilo svakakvog voća i povrća, premda se ponajviše osjetio đumbir. Nažalost, u soku ima i špinata, koji se ja trudim izbjegavati, zbog toga što je bogat oksalnom kiselinom, a ona nije dobra za moje zglobove.
Budući da sam bicikl iznajmio oko pola 3, kada sam završio s ovim drugim obrokom (lupperom, tj. ručerom) već je bilo 6, te sam ga morao vratiti, a bližio se i sumrak (na Baliju, koji je sat ispred Jave, sunce zalazi oko pola 7, iako vjerujem da će se to do Floresa iznivelirati). Moj večernji program započinjao je u pola 8, a trebao sam se malo i pofriškati, kao i naći točno mjesto održavanja predstave.
Budući da sam wayang kulit otpisao u Yogyakarti kao nešto vrijedno praćenja samo ako razumijete jezik i Ramajanu, ovdje sam odlučio istražiti tradicionalne balijske plesove. Glazbu gamelana ionako uvijek dobijem kao pratnju, oko nje se ne trebam posebno truditi. Odabrao sam nastup plesne grupe koja izvodi legong, jedan od tradicionalnih balijskih plesova. Legong se odlikuje istaknutim i vrlo elaboriranim pokretima ruku (naročito šaka), nogu i glave, dok torzo prilikom plesa ostaje relativno statičan, što daje pomalo komičan efekt istrzanosti (iako to nije namjera, to je moj osobni dojam). Također, za ples su važni izrazi lica plesača (odnosno prvenstveno plesačica, jer legong izvorno plešu djevojčice prije puberteta – prije nego pomislite da sam pedofilčina, napomenut ću da dotični podatak nisam znao unaprijed, a i plesačice su sve bile starije, premda je zbog izuzetno teške šminke vrlo teško procijeniti godine), pri čemu se pojedine mimičke sekvence dodatno akcentuiraju buljenjem očiju. Kako rekoh, čitav nastup prati orkestar gamelana, a predstava ima 8 točaka, od kojih je legong samo jedna. Tu se još izvodi pendet, hramski ples dobrodošlice bogovima koji dolaze na svetkovinu u svoju čast (i to u onaj prazni paviljon u hramu – gedong pariman), baris (ples balijskog ratnika, koji mene doduše više podsjeća na epileptički napadaj – općenito me ti ratnički plesovi ne impresioniraju, čak ni novozelandska haka, koju ću, nadam se, imati prilike vidjeti u izvedbi autentičnih Maora, a ne samo All Blacksa), kebyar (ples koji izvodi jedan muški plesač, ali koji zbog šminke i nakita izgleda vrlo feminizirano; osim što pleše, ima i glazbenu dionicu na trompongu, metalofonom instrumentu koji se sastoji od deset okruglih posuda koje meni liče na pretis-lonce), oleg tambulilingan (ples bumbara, zapravo ljubavni ples balijskog mladića i djevojke), te naposljetku isječak iz plesa Baronga i Rangde (klasični ples na temu dobra i zla, pri čemu je Barong nekakva vesela neman koja simbolizira prostodušnost, a Rangda je vještica koja ga iz nekog razloga – jer misli naime da joj je ovaj ubio dijete – želi ubiti). Potonji ples inače postoji kao samostalan program, tako da je ovdje izveden samo jedan njegov kraći dio, točnije samo uvodni Barongov nastup. Osim tih plesnih točaka, postoje i samostalne glazbene točke orkestra gamelana. Sve u svemu, predstava traje oko sat vremena, ali čini se dulja, i za razliku od wayang kulita mnogo je dinamičnija i privlačnija za gledanje.
Nakon večernjeg se programa ponovno povlačim u svoje odaje, kako bih nadoknadio još jedan dug prema svojem čitateljstvu. A taj se tiče upravo generalija koje su spomenute u naslovu. Naime, iako vam je već uvelike poznato da su Indonežani znatiželjni preko granice iritantnosti, kakva im je kuhinja, koji se jezici govore na Javi i da su prva dva predsjednika neovisne Indonezije imala samo osobno ime, sustavni uvod u državu kojom putujem već 30 dana još nisam dao. Pa evo ga onda sada.
Republika Indonezija otočna je država koja se načelno ubraja u jugoistočnu Aziju, premda je riječ o transkontinentalnoj državi, budući da joj pripada i zapadni dio Nove Gvineje, koja je dio Oceanije – a u geološkom smislu dio Oceanije je i Timor (koji je dio australskog kontinentalnog šelfa), a prema nekim tumačenjima i Flores i otoci istočno od njega. S površinom od 1.904.000 km2 Indonezija je tek 15. najveća država na svijetu (manja je recimo čak i od Meksika), ali s preko 250 milijuna stanovnika četvrta je najmnogoljudnija i najveća muslimanska država na svijetu. Sav teritorij Indonezije nalazi se na otocima – prema zadnjim istraživanjima, tih je otoka ukupno 18 307, od čega ih je samo 8 844 imenovanih, a samo 922 otoka (dakle 5%) su stalno nastanjena, dok skoro 60% stanovništva živi na jednom jedinom otoku. Unatoč tomu, Indonezija ima kopnene granice s čak trima državama – Papuom Novom Gvinejom na Novoj Gvineji (čudno), Malezijom na Borneu i Istočnim Timorom na (nikad nećete pogoditi) Timoru. Najvećih 5 otoka, koji tvore glavninu površine države, jesu Nova Gvineja (zapadna polovica), Borneo (na indonezijskom zvan Kalimantan, točnije njegovih približno 3/4 površine), Sumatra, Sulawesi (poznat i pod kolonijalnim imenom Celebes) i Java. Zemlja je podijeljena na 34 provincije, od kojih 5 ima posebni status: Aceh (zbog pravnog sustava temeljenog na šerijatu), Yogyakarta (koja je jedina zadržala sultanat), Papua i Zapadna Papua (zbog održivog razvoja) i Jakarta (jer je glavni grad, a to je uvijek ekstra). Indonezija je multietnička država, s oko 300 etničkih skupina na svom teritoriju, koje govore 742 jezika (uglavnom malajsko-polinezijskih, ali ima i različitih melanezijskih jezika, na Novoj Gvineji, Molucima, Timoru i okolnim otocima), pri čemu 42% stanovništva čine Javanci, koji su ujedno dominantni u političkom, ekonomskom i kulturnom životu zemlje. Unatoč tomu, službeni jezik Indonezije, bahasa Indonesia, izgrađen je na temelju malajskoga, koji je materinji jezik tek 5% populacije (javanskim govori oko 47%, sundanskim 15%), ali koji je imao dugu tradiciju bivanja linguom francom na području indonezijskog arhipelaga (zvanog katkada i Nusantara). Indonezija je tako jedna od rijetkih postkolonijalnih država koja nije za službeni jezik uzela jezik bivših kolonizatora, a to prvenstveno zato što Nizozemci nisu previše ulagali u kolonijalne škole za domaću elitu, pa je poznavanje nizozemskoga u Indoneziji bilo relativno slabo (da ne kažem nisko). Unatoč većinskom muslimanskom stanovništvu (oko 87%), postoji i izražena hinduistička manjina na Baliju i Lomboku, kršćani na Floresu, Timoru i Papui, Kinezi ispovijedaju svoje religije, a određen dio populacije su i dalje animisti, pogotovo na Papui. Unatoč brojnoj populaciji, ona je nejednako raspoređena, pa Indonezija ima velika slabo naseljena područja biološke raznolikosti (iako nažalost ubrzano radi na tome da ih dokine) – po bioraznolikosti je druga na svijetu, iza Brazila. Druga je u svijetu i po broju endemske faune, nakon Australije – oko 36% indonezijskih vrsta ptica i 39% vrsta sisavaca endemični su. Indonezija je dio Cirkumpacifičkog vatrenog pojasa, što znači česte i razorne potrese, kao i brojne vulkane (oko 150 aktivnih). Vulkansko tlo je nažalost i blagoslov Indonezije, zahvaljujući svojoj plodnosti, što znači veliku naseljenost u riskantnim područjima. Neke od najrazornijih vulkanskih erupcija u povijesti dogodile su se u Indoneziji (Krakatau, Tambora), a u Indoneziji je i supervulkan Toba na Sumatri, koji je danas lokacija najvećeg indonezijskog jezera, a njegova je erupcija prije otprilike 70 000 godina bila katastrofom globalnih razmjera. Najviši vrh je Puncak Jaya na Novoj Gvineji, s visinom od 4884 metra najviši planinski vrh između Himalaja i Andi i najviši otočni vrh uopće. Ekvatorijalni smještaj zemlje znači tropsku klimu s dvama godišnjim dobima, vlažnim i suhim, iako se vlaga većinu godine drži na prosjeku od 80%. Ekonomski gledano, iako zemlja izuzetnih ekonomskih resursa, Indonezija je još uvijek siromašna država s velikim razlikama u bogatstvu. Ekonomija je miješana, dio ključne industrije je u državnom vlasništvu, ali nažalost je Indonezija i vrlo korumpirana država, tako da državno vlasništvo nad ključnim industrijama nije nužno pozitivno. Zemlja je član skupine G-20 i najveća ekonomija u jugoistočnoj Aziji (i 10. najveća u svijetu s obzirom na BDP prema paritetu kupovne moći). Istovremeno, 11% populacije živi ispod granice siromaštva, a nezaposlenost je oko 6%. Naravno, Indonezija je i turistička velesila, barem što se tiče odredišta kao što su Bali ili Borobudur, a slogan joj je Wonderful Indonesia. Unatoč tomu, turizam je poprilično prostorno ograničen, kao što smo vidjeli, na mnogim mjestima bule je još uvijek atrakcija u rangu jetija.
Povijesni ću dio ostaviti za neki od predstojećih lijenih dana, bit će ih još…

komentiraj (0) * ispiši * #

Hramovi, vulkani, rižina polja

utorak , 24.11.2015.

To troje iz naslova, uz još eventualno plaže, ako se držite obale, konstanta su na Baliju. Kako rekoh, na Baliju postoji oko 20 000 hramova, što pretpostavljam ne uključuje obiteljska svetišta, koja ima svaka kuća. Kameni kipići božanstava i demonâ izviruju posvuda, bilo da se nalaze uz ceste, uz pločnike, nasred križanjâ, usred rižinih polja…podsjećanje na duhovnost na Baliju je sveprisutno.
Večer ranije uplatio sam turu koja je u sebi sadržavala obilazak nekoliko obližnjih vjerskih objekata, te potom odlazak u područje sjeveroistočno od Ubuda, prema Gunung Agungu, gdje bi trebao biti zadovoljen dio s razgledavanjem prirode. Iako sam dojma da bi odabir bilo kojeg izleta na Baliju bio pogodan za upoznati se s esencijom onoga što ovaj otok nudi, čini mi se da sam dobro odabrao krenuvši upravo na ovaj izlet. Naravno, bilo je tu i nekoliko uobičajenih turističkih elemenata, kao npr. posjeta plantaži kakaovca i kave, uz degustaciju (prodaju i kopi luwak i to vjerojatno onu iz uzgoja, jer smo vidjeli cibetku u kavezu, plahu životinju tužnih očiju – kava je ovdje duplo skuplja od one na Sumatri), ali to se dadne istrpiti, pogotovo ako dobijete i besplatnu kavu, kakao i čaj u 15-ak različitih okusa.
Moj me vozač pokupio ispred smještaja točno u 9, a predstavio se kao Dewa. Naravno, hinduizam na Baliju ostavlja tragova u imenima, pa nemate uobičajene Mohammade, Yusufe i slično, nego su tu razna imena iz hinduističke tradicije, recimo onaj tip koji me vozio do Ubuda bio je Darmoji. Iako sam ispočetka sâm, pokupit ćemo još jednu djevojku, Francuskinju, koja se zove Jasmine ili Josephine, nije mi sasvim jasno, a koja je inače bila na poslovnom putu u Singapuru, pa je iskoristila nekoliko slobodnih dana da pobjegne na Bali. Sutra ide natrag u Europu, točnije u Švicarsku, gdje radi. Bit će to popriličan kontrast… Zatim skupljamo još jedan par, također iz Francuske, koji se nisu predstavili, tako da im ne znam imena. A potom se upućujemo do prve točke obilaska, iz vjerske kategorije, a to je Goa Gajah, Slonovska spilja, svetište iz 9. st., smješteno u jednoj dolini istočno od Ubuda. Pred spiljom se nalazi prostrani kompleks bazenâ za obredno kupanje, koji je otkopan tek 1950-ih. Tu se nalaze i ruševine starog budističkog hrama (zanimljivo je kako je budizam gotovo netragom nestao u Indoneziji, unatoč snažnom prisustvu u ostatku regije), a ulaz u samu spilju ukrašen je brojnim kipovima demonâ, koji su navodno trebali tjerati zle duhove (hm, pa ne bi li demoni trebali biti kompići od zlih duhova?), čak je i sâm ulazni otvor prikazan kao otvorena usta jednog demona. U prošlosti je netko vjerovao da je glavni lik na ulazu zapravo slon, pa su stoga spilju prozvali Slonovskom. Tomu dosta doprinose i sveprisutne figurice Ganeša. Nekako mi je taj debeljuškasti Šivin sin sa slonovskom glavom, koji je inače zaštitnik znanja, postao jako simpatičan. Na Baliju ga inače jako cijene, kao i njegovog oca. Sama spilja iznutra nije ništa posebno – dvije nasuprotne niše s kipovima bogova (jedan je Ganeš), poprilično vlažno i zagušljivo. Ispred je zanimljivije, s mnoštvom manjih hramića, ali opet ništa spektakularno u odnosu na druge hramove kakvih je Bali pun. Inače, jedna bitna stvar balijske hramske arhitekture jest da je ulaz hrama uvijek okrenut u smjeru suprotnom od Gunung Agunga, tako da kada ulazite u hram idete linijom koja bi vas u konačnici mogla dovesti do najvišeg otočkog vrha (koji je naravno svet – na Baliju je više-manje sve sveto do određene mjere, ostavština animizma). Problem organizirane ture jest u tome da nemate stručno vođenje (evo, to je recimo dobra stvar u Hrvatskoj – tamo ćete redovno uz turu dobiti nekog pratitelja koji će vam reći osnovne stvari o lokalitetu, čak i ako nema položen stručni vodički ispit za taj konkretan lokalitet; u jugoistočnoj Aziji ćete dobiti samo vozača koji će vas ostaviti na ulazu i reći koliko imate vremena do polaska dalje), tako da vam finije nijanse znanja o lokalitetu promiču. Ali vjerujem da većinu korisnika tih tura ni ne zanima toliko duboko znanje, više im je da se malo prošeću i okinu koji selfie, te onda uz to stave #kultura, #hramovi, #rajskibali, a možda i #ganeš, ako su se u međuvremenu raspitali. Što se prirode uokolo tiče, ona je također spektakularna, bogato zelenilo, potočići koji žubore (Bali je bogat vodotocima, ali uslijed navodnjavanja i onečišćenja vode prijeti mu nestašica pitke vode, pogotovo na urbaniziranom jugu), prirodne spilje… Postoji i jedan aktivni budistički hram, hramić zapravo, u kojem upravo dvoje ljudi meditira pred figurom Buddhe. Arhitektura istoga je zapravo jednaka hinduističkomu, da ne piše da je budistički, ne bih ni skužio.
Iduća je postaja još jedan vjerski objekt – hramski kompleks Gunung Kawi. On potječe iz 11. st., a smješten je u uskoj dolini rječice Pakerisan, do koju se silazi nizom stepenica uokvirenih suvenirnicama (i dosadnim suvenirdžijama – inače, glavna atrakcija ovdje su čini se delikatno izrezbarene i polakirane ljuske kokosovih oraha koje vjerojatno služe tomu da se u njih stavi svijeća, pa onda služe kao dekorativne svjetiljke), zatim pored plodnih rižinih polja trenutno punih zrele riže, i naposljetku kroz živu stijenu. Inače, za sve hramove na Baliju morate imati sarong, ne smijete biti nedolično odjeveni, a ako ste žena koja menstruira, onda također ne biste smjeli ulaziti. Ja sam stoga ujutro obukao hlače od šalvarkamiza, dovoljno lagane, a opet mi pokrivaju noge. No iz nekog mi razloga sada pružaju traku, koju bih trebao vezati oko struka. Kada ju svežem, shvatim da je to doista traka, i da ona ništa ne pokriva, pa ju stoga skidam, odnosno, sama mi se razvezuje i pada, pa ju slažem i nosim u ruci. Kasnije mi u hramu neki tip kaže da bih ju trebao staviti, te mi ju pomaže svezati oko pojasa. Ali ja nosim duge hlače! Pa da, ali morate imati i ovo. Ali zašto, pa noge su mi pokrivene? Jesu. Nije li ideja nošenja saronga ta da bi mi noge trebale biti pokrivene? Jest. Zašto onda moram nositi i ovo, ako imam hlače umjesto saronga? Zato jer je to običaj. Aha, „običaj“, kažem, i odlazim. Ja načelno nemam problema sa shvaćanjem vjerskih običaja ako vidim neku logiku iza njih. Otkrivena koža u vjerskom objektu mi je shvatljiva (iako mi se čini malo licemjernim inzistirati na pokrivanju u crkvi u kojoj se na križu nalazi polugoli Isus), skidanje cipela također (da se ne prlja pod), kao i nejedenje svinjetine kod muslimana i židova (riječ je o pustinjskim narodima, gdje je često bila nestašica hrane, a kako svinje zauzimaju istu ekološku nišu kao i ljudi, nije bilo smisleno držati životinje koje bi vam otimale hranu) i obrezivanje (opet, pustinja, pijesak ispod prepucija…)…ali nošenje trake oko struka – zašto? Moguće je da postoji neko pravilo koje zahtijeva da imate nekakav čvor svezan negdje na sebi, ali želim da mi to netko pojasni. Želim razumjeti da bih se nečemu povinovao. Slijepa pokornost vjerskim zakonima kod mene ne igra.
Gunung Kawi je hramsko-pogrebni kompleks, koji obuhvaća 10 niša visokih 7 metara (po 5 sa svake strane rijeke), u kojima se nalaze manja svetišta. Vjeruje se da pripadaju kralju Anaku Wungsuu i njegovim ženama i konkubinama, ali to nije sasvim jasno. To je problem ovdje u Indoneziji, što unatoč postojanju brojnih materijalnih ostataka, nemamo dovoljno povijesnih informacija da bismo znali tko je što izgradio i s kojom svrhom. Dok u Iranu možemo pratiti zapise do u 3. tisućljeće pr. Kr., ovdje nam čak i 1000 godina stari hramovi zadaju muke. Inače, nekoliko napomena o balijskim hramovima – osim već spomenute orijentacije ulaza, redovno se sastoje od triju dvorišta, pri čemu je vanjsko dvorište (jaba) posvećeno zemaljskim stvarima, tu se nalaze manji hramovi, a za vrijeme svečanosti tu su postavljeni štandovi s hranom. Srednje je dvorište (jaba tengah) prijelazna zona, tu se nalazi mjesto za održavanje obrednih plesova i pripremaju se dnevni prinosi za bogove. Unutrašnje dvorište (jeroan) je mjesto glavnog svetišta i tu se odvijaju obredi i molitve. Ovdje se nalazi i gedong pariman, veliki paviljon koji je uvijek prazan, a namijenjen je bogovima tijekom njihovog prisustvovanja ceremonijama. Inače, krovovi hramskih objekata prekriveni su palminim lišćem, koje se koristi isključivo u te svrhe (nije moguće tako prekriti zgradu svjetovne namjene), tako da je to često jedini način da se primijeti svrha građevine (jer je inače i arhitektura stambenih zgrada pod utjecajem hramske). Krovovi mogu imati više razina, ali broj razina mora uvijek biti neparan.
Inače, još jedan zanimljiv običaj na Baliju je Nyepi, dan potpune tišine. Datum je pomičan, ali pada negdje u ožujku ili travnju. Prema vjerovanju, to je dan kada Balijci moraju zavarati zle duhove da na otoku nema nikoga, kako bi ga zaobišli i usmjerili se nekamo drugamo (zli duhovi očito nisu baš neko oličenje inteligencije). Tako otok od 4 milijuna ljudi (i još masu turista) posve utihne, sve su luke i aerodrom zatvoreni, ljudi ne izlaze iz svojih kuća, zatvorene su prodavaonice i sve ostale službe (izuzev za hitne slučajeve), turisti također moraju biti u hotelima i ne bučiti, svjetla moraju biti na minimumu…i tako tijekom 24 sata. Bilo bi zanimljivo posjetiti otok u to doba, vidjeti na što to liči, možda se i podsjetiti na doba uzbuna i zamračenja 1991…
Nakon šetnje kompleksom Gunung Kawija i obližnjih rižinih polja, nastavljamo put do nedalekog svetog izvora u Tampaksiringu. Službeno nazvan Tirta Empul, ovaj kompleks je izvor rijeke Pakerisan (to je ona koja raspolavlja Gunung Kawi), a lokalni hinduisti smatraju ga svetim, te se ovdje dolaze obredno pročistiti (a to čine i mnogi turisti, iako je njima to vjerojatno prije zbog ugodnog rashlađivanja pri ovim vrućinama – meni je, naravno, voda ledena). Hram potječe iz 10. st., a ukupno se u dva velika bazena nalazi 30…pa, recimo, slavina, iz kojih kulja voda. Vjernici i turisti ulaze u bazene u svojim saronzima, polijevajući se po glavi i licu svetom vodom. Postoji i popriličan rep onih koji čekaju da se bace u ledenu vodu. Na brdu iznad hrama nalazi se jedna od indonezijskih predsjedničkih palača, sagrađena krajem 50-ih godina za Sukarna. Izlaz iz hramskog kompleksa vodi, kao i u Borobuduru, kroz nizove štandova gdje se nude razne drangulije, majice i saronzi, ali i hrana. I uvijek je glavni argument „only 2 dollar“ ili nešto slično. Već sam objasnio što mislim o tome.
Time smo dakle riješili duhovni dio puta, pa ćemo sada posjetiti onu već spomenutu plantažu, gdje nam tip objašnjava ponešto o kavi, pokazuje nam i začine koje uzgajaju (kurkumu, đumbir, vaniliju), a onda odlazimo na degustaciju nekoliko vrsta kava (obična, s kokosom, s ginsengom, mocha…) i čajeva (od limunske trave, miješanih začina, mangostina, pandana, đumbira…). Kopi luwak nije uključen u degustaciju. Kasnije nam još daju kušati i 4 vrste čokolade koje ovdje izrađuju, tamnu sa šećerom i bez njega, s narančom i s čilijem (koji se jedva osjeti). Francuzi će nešto i kupiti, ja neću, još od Turske vucaram čokoladirane marelice koje nisam ni načeo (koliko su samo ozračene onim silnim rendgenima u Kini), a trenutno jedem kokosove karamele iz Vijetnama.
Krećemo u brdske i šumovitije predjele Balija. Čitavo se vrijeme uspinjemo i sada smo već na kojih 1000 metara. Iako je uspon blag, konstantan je. Dolazimo do mjesta odakle nam puca pogled na jezero Batur, s 18 km2 najveće na Baliju, smješteno u kalderi jugoistočno od vulkana Batur, aktivnog stratovulkana (štoviše, najaktivnijeg na Baliju) koji je zadnju erupciju imao pred 15-ak godina. Jezero je bogato ribom, pa su njegove obale naseljene, unatoč tomu što se nalaze u sjeni vulkana. Tako je to u Indoneziji… Zanimljivo je da je kaldera u kojoj se nalazi jezero zapravo dio veće kaldere koja se urušila nakon kataklizmične pretpovijesne erupcije, a vjeruje se da je taj vulkan imao preko 4000 metara visine. Što sam ono rekao o Damoklovom maču…
Potom odlazimo na ručak u restoran s prekrasnim pogledom na zelena rižina polja i na Gunung Agung (čiji je vrh nažalost okružen oblacima). Ako želimo buffet ručak, to je 120 000 rupija, s uključenom kavom ili čajem. Ŕ la carte je jeftiniji, ali imamo pravo na samo jedno jelo i treba čekati. A dobili smo 40 minuta na raspolaganju. Francuzima je preskupo, nije ni meni jeftino, ali hrana. Za to se ne štedi. Oni će uzeti nekakve uobičajene nasi gorenge i mi gorenge, ja ću haračiti po buffetu, gdje uzimam mi goreng, neku piletinu, satay, proljetne smotuljke, pa u drugom navratu nasi goreng, svinjetinu u soja sosu (nisam jeo svinjsko meso neko vrijeme, vjerojatno još od Vijetnama, pa da malo zastranim – a ne, jeo sam pancetu kod Boška i Ane, ako se ne varam), a za desert pisang goreng i razno voće, uključivo i salak, nazvan i zmijsko voće, izvana smeđe i hrapave kore, iznutra žućkastobijelog mesa koje po okusu vuče na kisele male jabuke. I čaj. Na kraju me izlazi jeftinije, „samo“ 109 000 rupija, ali eto, plaća se lokacija i pogled. Francuzi nisu baš nešto osobito pričali o sebi (izuzev Jasmine/Josephine), tako da ne znam puno o svojim dnevnim suputnicima, osim da su oni uplatili neku drugu, sličnu turu, a stavili su ih na ovu. Razmišljaju da se žale, jer je ta druga tura bila jeftinija. Nakon ručka ostala su nam još dva lokaliteta, jedan hram (drugi najveći na Baliju) i jedno tradicionalno selo. Tu Francuzi dolaze na svoje, jer su to zapravo lokaliteti koje su oni trebali obići u svojoj turi. No ulaznice za oba ta lokaliteta koštaju duplo više nego za dosadašnje (inače su 15 000, ovdje su 30 000), tako da nam Dewa daje mogućnost izbora: možemo ići na oba, ili samo na jedan ako nam se čini preskupo, ali onda se moramo dogovoriti na koji. Ja sam za selo, hramova sam već vidio dosta. Oni se nakon vijećanja ipak odlučuju za oba lokaliteta, ja ću ih onda pričekati pored hrama, ne znam što može biti toliko spektakularno da vrijedi duplo više od dosadašnjih. Hram se zove Kehen i potječe iz 11. st. Trenutno je okićen za svetkovinu punog mjeseca, koja bi trebala biti idući tjedan, tako da je ukrašen i dugim bambusovim motkama s kojekakvim zastavicama i nekakvim kićankama na vrhu. Osim svega, hram je još smješten i na brežuljku, tako da se do njega potrebno penjati. Preskočit ću i poslikati ga samo izvana.
Posljednja je točka obilaska tradicionalno balijsko selo Panglipuran, koje je također pretvoreno u turističku atrakciju. Iako ljudi u njemu žive, većina ih je svoje kuće pretvorila u mjesto za pružanje neke usluge turistima, a i seoske su ulice dosta skockane, tako da ne izgleda baš autentično. Meni bi definicija tradicionalnog sela uključivala i promociju nekakvih tradicionalnih aktivnosti, kao npr. u Abijaneu, ali toga baš ovdje i nema. Francuski se par nekamo izgubio, ja sam malo razgovarao s Jasmine/Josephine, a kako je ranije toga dana izrazila želju da bi probala durian, koji joj je promaknuo, kada sam prolazeći pored jedne kuće osjetio poznati miris, upitao sam ju je li spremna za malo gastronomske avanture. Kako je navodno sezona duriana gotova, prodaju ih dosta skupo, traže 30 000 rupija za jedan plod, no ona je uspjela spustiti na 25 000. Daju nam jedan manji, bit će taman, jedini su problem muhe koje navaljuju na njega kao muhe na…durian. Ona se čudi, kaže kako je očekivala da će biti sočniji, ne toliko kremast, nije joj odvratan, ali kaže da joj je jedno takvo iskustvo dovoljno, tj. da neće postati obožavateljica. Ponijeli smo i jednu šnitu francuskom paru, oni su ga također dosada primijetili, ali ga nisu nikad probali. Ona je pojela, uz pomalo čuđenja i frktanja nosom, on je kušao i odustao. Da, durian je definitivno stečeni ukus…
A mi konačno krećemo natrag prema Ubudu, vozeći se kroz slikovita balijska sela i rižina polja dok sunce lagano zapada. Iza 5 sati smo u Ubudu, Dewa nas ostavlja na različitim lokalitetima, a potom se ja prvo upućujem pokupiti rublje koje sam dan ranije ostavio na pranju (skupilo se oko 4 kile), a potom ću još dovršiti zapis od prethodnog dana, pa otići na mirnu večeru u jedan warung koji je ujedno ispostava neke dobrotvorne organizacije. Nažalost, sendvič na koji sam se napikirao nemaju (za potpuni me obrok još drži ručak, pa nema smisla prežderavati se), uzet ću umjesto toga grčku salatu i odličan sok od limete s metvicom i đumbirom, da bih se potom vratio u sobu s dvije pive, sjeo na terasu i uživao u tišini istražujući kombinacije trajekata između Floresa i Timora, jer ta je dionica puta pomalo komplicirana. Još nisam siguran ostajem li na Baliju do četvrtka ili petka, to ću istražiti sutra. A sutra bih trebao provesti i lijeni dan u Ubudu, možda uzeti i bicikl, pa malo po okolici…

komentiraj (0) * ispiši * #

Protuteža

ponedjeljak , 23.11.2015.

Gledano na zemljopisnoj karti, Bali me podsjeća na kalež, na zvrk ili na maternicu. Oblika je nepravilnog trokuta, koji se zapadnim krajem približio Javi na svega 3,5 km, sjeverna mu je obala blago konveksna, a na jugu završava poluotokom koji je gotovo posve otkinut od ostatka otoka. Ukupne površine od oko 5500 km2 Bali je dvaput veći od Istre, ali je tek mrljica u usporedbi s ogromnim susjedima na zapadu i sjeveru. Najzapadniji je od Malih Sundskih otoka, iako u administrativnom smislu nije njihov dio (nego tvori samostalnu provinciju). U zoološkom je smislu pak orijentiran na zapad, budući da istočno od njega, između Balija i Lomboka, prolazi tzv. Wallaceova linija, koja odvaja faunu Azije od miješane australsko-azijske faune. Kod flore razlika nije toliko izražena.
Bali je vulkanski otok, a njegovim se sjevernim rubom proteže gorski vulkanski lanac, koji na istoku završava s Gunung Agungom (otprilike Silnom planinom – agung znači velik, kao i besar, ali agung je više kao engleski great, dok je besar big), vulkanom visokim 3148 metara. Gunung Agung je jedan od vulkana kojima u idućih 100 godina predviđaju katastrofalnu erupciju, što znači da je Bali i sva njegova ljepota pod Damoklovim mačem. Na površini jedne desetine površine Hrvatske živi više stanovnika nego u Hrvatskoj – prema zadnjim podacima 4,2 milijuna stanovnika. Glavni i najveći grad je Denpasar, koji ima oko 800 000 stanovnika, iako je čitav južni dio Balija jedna neprekinuta urbana zona. U muslimanskoj Indoneziji, Bali je oaza hinduizma, koji ispovijeda oko 83% njegovih stanovnika. Balijski je hinduizam nastao miješanjem hinduističkih tradicija s lokalnim animizmom, a iz Indije je preuzet i sustav kasta, koji srećom nije toliko striktan. Taj se sustav odražava i u jeziku, koji slično javanskom ima više socijalnih registara. Bali ima oko 20 000 hramova i svetišta, zbog čega je prozvan Otokom bogova. Osim hramova, prinose bogovima možete vidjeti svugdje – riječ je o malim pladnjićima od palmina lišća ispunjenim laticama cvijeća, plodovima voća, katkada i novčanicama, a ostavljenim posvuda, na pločnicima, prozorima, pragovima… Katkada je teško paziti da ih ne nagazite, ali ionako je to sve prirodno, priroda uzima k sebi svoje. Naravno, smetlari to kasnije savjesno uklanjaju, iako se čak ni rajski Bali ne odlikuje uzornom čistoćom.
Kada je točno hinduizam stigao na Bali, nije poznato, neki pretpostavljaju još u 1. st. po. Kr. U prvim zapisima iz 9. st. već se spominje postojanje različitih hinduističkih sekti, ali i budizma. U 14. st. Bali je pao pod utjecaj Madžapahita, također hinduističkog kraljevstva s Jave, što je uzrokovalo doseljavanje Javanaca, naročito kada je Madžapahit srušen dolaskom islama, a javanski hinduisti potražili utočište na Baliju. Prvi Europljani koji su ugledali Bali bili su Portugalci 1512., prilikom svoje plovidbe do Molučkih otoka. Kasnije su naravno došli Nizozemci, no oni se nisu previše bavili kompliciranim odnosom među balijskim kraljevstvima, osim kako bi ih huškali jedne protiv drugih u svoju korist. Kada su početkom 20. st. pokušali ozbiljnije podjarmiti Bali i poslali vojsku, balijski kraljevi i plemići poduzeli su nešto što se zove puputan – ritualno samoubojstvo kako bi se spriječila sramotna predaja. Naravno, Nizozemci su tako lakše no što su mislili došli do onoga što su željeli, vlasti nad Balijem i još bogatstava kraljevskih palača. 1930-ih dolazi do procvata turizma na Baliju, koji se prikazuje kao „čarobna zemlja estetâ u skladu sa sobom i s prirodom“ (što i nije tolika propagandna bljuvotina kakvom zvuči – balijska kultura je doista fascinantna i prožeta odnosom s prirodom koji dolazi iz njenih animističkih korijena). Nažalost, tada slijedi nekoliko loših desetljeća – prvo japanska okupacija u Drugom svjetskom ratu, potom erupcija Gunung Agunga 1963. koja je ubila više tisuća ljudi i uzrokovala preseljenje mnogih Balijaca na druge otoke, sukobi između protivnika i zagovaratelja kastinskog sistema, Suhartova čistka komunistâ, koji su osobito teško stradali na Baliju… Sedamdesetih se godina to stabiliziralo i odonda Bali raste, i gospodarski i demografski (stanovništvo se udvostručilo u odnosu na 1971.). Čak ni dva bombaška napada, 2002. i 2005. (za oba se sumnjiči organizacija Jemaah Islamiyah, povezana s Al-Qaidom), nisu obeshrabrili strane turiste koji i dalje u hordama pristižu na Bali.
Moja je odluka bila da nakon prve noći u Denpasaru što prije pobjegnem s južnog Balija – kako zbog nesnosne gužve i hrpe turista koji ovamo dolaze samo piti, drogirati se i ševiti, tako i zbog činjenice da je ISIL najavio napade u Indoneziji, a gdje se u Indoneziji skuplja najviše stranaca nego na Baliju? Neće sigurno roknuti Palembang ili Bukittinggi. Zato je bolje da se ja na Baliju također pokupim u unutrašnjost, u magični i umjetnički Ubud, koji već godinama privlači sofisticirane goste, koji na Bali dolaze radi njegove kulture i umjetnosti. Iako bi ta intelektualna turistička publika bila svakako bolja meta od nekih pijanih Australaca koji su najvećim dijelom bili žrtve napadâ 2002. Nemojte me krivo shvatiti, ali da želim napraviti teroristički napad, ne bih pobio pijanu bagru nego ipak nekog sofisticiranijeg, jer udar na inteligenciju udar je na temelje društva. Sad još ispadam i elitistički snob. :D Ukratko, prije nego što zbrišem s juga, prošetat ću ujutro okolicom hostela, uputiti se čak i do Jalan Legian, glavne partijanerske ulice u Kuti, posjetiti memorijalni zid posvećen žrtvama terorističkog napada. Prije toga ću otići u centar svoje mobilne mreže, jer mi je prestao raditi mobilni internet. Ne znam zašto, navodno sam imao paket od 5 GB, a potrošio sam malo više od 2, a nije isteklo ni mjesec dana. No srećom je centar usput u šetnji do Jalan Legian, a usput je i A&W, pa ću prvo odraditi onaj dug s root beer floatom. Za 50 000 rupija dobivam novi paket podataka, ovaj puta 1,5 GB, bit će mi valjda dosta za ostatak boravka u Indoneziji. Potom nastavljam u Kutu. Kako rekoh, iako je čitav južni Bali neprekinuta urbana zona, dobra je stvar što je to još uvijek sve niska gradnja, nema nebodera i hotelâ mastodonata. Kuta je smještena na jugozapadu otoka, ondje gdje se najuži južni dio otoka širi u lepezu. Glavni adut Kute je prekrasna pješčana plaža, pogotovo u sumrak, kada se uživa u balijskim zalascima sunca uz kriglu hladnog Bintanga (inače, jedna prednost nemuslimanstva na Baliju jest da se ovdje u dućanima lakše može kupiti piva – iako je također sakrivena iza neprozirnih vrata frižidera i morate biti punoljetni da ju kupite), no morska voda navodno nije baš najčišća, a postoji i neugodna struja koja neiskusne plivače može odvući na otvoreno more. Kuta je pomalo kao Pattaja, iako bez toliko očite prostitucije (prostitucije na Baliju ima, i to zanimljivo, jako je tržište usmjereno na žene – postoje tzv. Kuta cowboys, žigoli specijalizirani za usamljene Zapadnjakinje), ali uz partijanje na svakom uglu, kao i drogu (unatoč smrtnoj kazni za raspačavanje droge, marihuanu vam nude u pol bijelog dana, a navodno je najbolje mjesto za nabaviti ju znakovito nazvan Jalan Poppy – dakle Ulica maka, iako bi to prije bilo mjesto za nabaviti opijum).
Bombaški napad 12. listopada 2002. izvela su dvojica bombaša samoubojica, pri čemu je prvi detonirao bombu u svom ruksaku unutar irskog Paddy's Cluba, uslijed čega su ljudi u panici nagrnuli na ulicu, a tamo se onda pojavio drugi bombaš samoubojica s kombijem punim eksploziva i zabio se u tu masu ljudi, usput zahvativši i Sari Club, otvorenu terasu s druge strane ulice. Poginule su 202 osobe, a još ih je 209 ozlijeđeno, mnogi s gadnim opeklinama. Glavna otočna bolnica bila je posve nepripremljena na takav razvoj situacije, tako da su brojni unesrećeni s opeklinama stavljani u hotelske bazene (a što s klorom?), a neki su prebačeni čak u Perth i Darwin. To je inače najgori teroristički napad u povijesti Indonezije. Postojala je i treća bomba, detonirana ispred američkog konzulata u Denpasaru, ali bez ozbiljnih posljedica. Razlog je bio osveta za američki napad na Afganistan prethodne jeseni, ali i osveta Australiji za pomoć oko postizanja neovisnosti Istočnog Timora. Najveći broj žrtava bio je u 20-im i 30-im godinama, a premoćna većina (88) su bili Australci. 38 je bilo Indonežana, uglavnom susjeda i prolaznika, 27 Britanaca, a ostalih (još 20 nacionalnosti) svih manje od 10. Sari Club je danas parkiralište, na mjestu Paddy's Cluba je memorijalni zid s imenima žrtava, a ovih je dana netko stavio i poruke podrške Parizu. Gotovo tri godine kasnije, 1. listopada 2005., dogodit će se još jedan bombaški napad, također u Kuti, ali taj s mnogo manje (samo 20) žrtava. Ipak, nije preporučljivo u ova se vremena noću zadržavati u Kuti, a kako ja nisam partijaner, vraćam se u hostel točno u podne, skupljam svoje stvari i krećem za Ubud. Kako ću najbrže dotamo? Tip na recepciji mi daje adresu jedne agencije koja inače organizira turističke autobuse po otoku (mogu naravno i lokalnim bemom, ali morao bih presjedati), ali ta agencija je ondje odakle sam upravo došao. A vani je paklenski vruće, rekao bih da je oko 40°. Imam još jedno rješenje – Uber. Ubrzo dolazi moj vozač, kažem mu kamo idem, on kaže da me ne može voziti u Ubud pomoću Ubera, jer je to izvan zone (tako doznajem i za postojanje famozne Zone, i time mi biva jasno ono od prethodne večeri). Ali može li me onda odvesti do autobusa za Ubud? To može. Ja računam da će me prebaciti do autobusnog terminala, ali on me prebacuje do stajališta pored ceste, sličnog onomu u Yogyi, gdje bih ja sada trebao čekati bus, koji će me onda odvesti do terminala, pa bih onda… A čujte, možete li vi mene odvesti do ureda agencije Perama? Može, kako ne. Zapravo, znade čak i jedan ured koji je bliže Ubudu, u sjevernom dijelu Denpasara, otfurat će me tamo. A dok se vozimo dotamo, sine mu još jedna ideja. Ima naime nekog svog kolegu uberaša, koji je iz Ubuda (Ubuđanin, dakle), pa ga može pitati ide li on eventualno doma, da me prebaci do Ubuda pomoću Ubera. Zove tipa i on prihvaća. Sada moramo prvo pričekati da se on pojavi, ali srećom je moj vozač korektan pa okončuje vožnju preko aplikacije. Inače, svi balijski Uberi spadaju u tzv. Black skupinu, koja je malo luksuznija i redovno vam nude besplatnu vodu za piće i bombone. Poslužio sam se, paklenski je vruće vani. Dolazi kolega, prebacujemo stvari, ali kolega ima tehnički problem – nema mreže. Ne može aktivirati uslugu, jer mu mobitel ne hvata mrežu. Mrda kojih desetak minuta, onda mi kaže da me može prebaciti za gotovinu, a to bi bilo 200 000 rupija. Ne dolazi u obzir. Kažem mu neka me onda prebaci do Peramine poslovnice. Nije da me baš točno kuži, ali mu je sinulo da bi mogao otići do poslovnice mobilnog operatera i pogledati što je s mrežom. I tako, dok se mi vozimo prema jednome od toga dvoga, odjednom mu se pojavljuje mreža. Prijavljujem zahtjev za vožnju, on prihvaća, i nastavljamo putovanje u poslovnom odnosu. Do Ubuda nam treba oko pola sata. Iako Bali nije velik, gust promet, uske ceste i zahtjevan reljef, pogotovo u unutrašnjosti, produžuju putovanje. Nakon što me iskrcao u središtu Ubuda, vožnja izlazi 86 000 rupija. Manje od pola cijene koju je rekao. I zato ću mu dati ocjenu 4.
Moj je hostel u jednoj pokrajnjoj ulici, naravno da je i Ubud, manje doduše od južnog Balija, pun kojekakvih gnjavatora (fali mi hrvatski izraz, engleski je tout, španjolski – posebice na Kubi – jinetero, riječ je o osobi koja mami turiste na neku uslugu, bilo da ju on sâm pruža, bilo da ima proviziju od nekog smještaja ili restorana ili prodavaonice…), tako da bez obzira što im kažem da imam smještaj, oni svejedno nude cheap room… Hodam tako ulicom, neki mi mladići dobacuju trebam li smještaj, imam, gdje, Jungut Inn, pokazuju mi na jedan ulaz, a jedan od njih ulazi preda mnom i uvodi me unutra. Meni se opet u glavi vrte scenariji, ovaj će se sad prikazati kao da me doveo, dobit će proviziju, moram to nekako izbjeći…on me vodi u dvorište i potom na kat, otvara mi vrata i pokazuje mi jednu sobu. „Kako znate koju sobu trebam?“, pitam ga sumnjičavo. On me moli da mu pokažem svoju rezervaciju. „Pa vi biste ju trebali imati na kompjutoru. Možemo li do recepcije?“ Spuštamo se nazad u prizemlje, tamo je neki drugi tip, recepcije nema. Vi ste preko Hostelworlda? Da. Krešimir? Da. Soba s bračnim? Da. OK, tamo. Pokazuje mi na drugo stepenište, opet na prvi kat, opet me onaj mladić vodi. I onda kužim da on ipak radi ovdje, a da sam ja nepotrebno bio hostilan. Kasnije ću mu se ispričati, žao mi je što sam bio grub, općenito mi je žao da sam zbog loših iskustava na putu postao nepotrebno neugodna osoba. Soba je OK, ništa posebno, ima ventilator, ima tuš s toplom vodom, pomalo rustikalni stil, čitav smještaj sačinjavaju dvije zgrade postavljene u obliku slova L oko dvorišta, gdje su i prostorije obitelji koja ovdje živi, tu je naravno i malo obiteljsko svetište (koje ima svaka kuća na Baliju)… Ispred sobe mi je balkon duž zgrade, stolić na kojem će mi servirati čaj…milina. Malo ću se pofriškati, a potom krenuti u predvečernju šetnju Ubudom.
Ubud je zapravo nakupina 14 sela koja je s vremenom počela pokazivati određene elemente urbanosti. Smješten u unutrašnjosti, okružen rižinim poljima, Ubud je neka vrsta protuteže Kuti. Iako je danas poznat po umjetničkoj kulturi, nekad je bio važno otočno mjesto za nabavu medicinskog bilja – balijska riječ ubad znači „lijek“. Krajem 19. st. započinje razvoj ubudske umjetničke scene, a Zapadnjacima je mjesto otvorio Walter Spies, njemački primitivistički slikar, koji je ovamo došao 1927. i otvorio slikarsku školu. Time je ujedno pomogao okupljanju balijskih umjetnika koji su ovdje prenosili svoja znanja i tradiciju ne samo strancima već i samim Balijcima, tako doprinijevši očuvanju tradicije i razvitku Balija kao kompletnog turističkog brenda (dakle, koji ne živi samo od lijepe prirode i plaža, već koji oduševljava svojom bogatom kulturom i poviješću). Šezdesetih će godina dodatni zamah dati nizozemski slikar Arie Smit (još je živ, ima 99 godina), koji će potaknuti pokret Mladih umjetnika. Ljepota Ubuda proizlazi upravo iz toga što je unatoč svojoj snažnoj turističkosti, ostao malo i mirno mjesto, gdje se većina restorana zatvara do 10 navečer. Okružen prekrasnom prirodom koja nudi mnoštvo šetnji, s nekoliko vrijednih kulturnih građevina, uključivo i kraljevsku palaču u samom centru, te podosta centara za wellness i jogu, Ubud je mjesto u kojem se doista možete potpuno odmoriti na nekoliko dana. Iako mi je tip koji me uveo u sobu ponudio i nekoliko izleta, nisam sasvim siguran što odabrati, nisam sasvim siguran ni koliko ću ostati, platio sam i rezervirao 3 noći, ali ću možda ostati i četvrtu…
Inače, kurioziteta radi, Ubud ima ulogu i kao jedna od lokacija u knjizi (i filmu) Jedi, moli, voli, koji se čak ovdje i snimao.
A ja ću u predvečernjoj šetnji obići centar mjesta, bez nekakve pretjerane žurbe, zaviriti u kraljevsku palaču u kojoj se u večernjim satima obično održavaju predstave (no danas je nedjelja, pa nema ničega), a potom otići u obližnji warung na kompletnu večeru koja uključuje rojak, nasi campur (katkada zvan i nasi Bali, jelo od kuhane obične riže s raznim drugim malim zalogajima, bez nekog osobitog pravila – srećom nije bilo pretjerano ljuto), pińu coladu rađenu s lokalnom balijskom žesticom, te pečenu kasavu, koja je poprilično bezukusna. Kasnije navečer još ću otići u jednu slastičarnicu/kafić, uživajući na njenom balkonu i promatrajući kako Ubud polako tone u san. A onda će me prenuti procesija na glavnoj ulici, mnoštvo lokalaca – muškaraca odjevenih u bijele saronge i majice s posebnim trakama oko glave, i žena odjevenih u šarene haljine, koji uz bubnjeve prolaze duž ulice i potom skreću prema jednom od hramova u pokrajnjoj ulici. Žao mi je što nisam ponio fotić, a mobitel mi je bio na izdisaju, pa nisam snimio. Ali ovo je Bali, tu su takve pojave svakodnevne (danas smo se mimoišli s jednom takvom povorkom na putu do Ubuda), tako da ne sumnjam da će biti još koja prilika u preostalih nekoliko dana ovdje.
Za sutra sam ipak uplatio jedan izlet po unutrašnjosti, malo kulture, malo prirode, kako već obično biva na Baliju, pa stoga idem u krpe…

komentiraj (0) * ispiši * #

Muke na putu za rajski otok

nedjelja , 22.11.2015.

Moja majka ima jedan pomalo vulgaran izraz koji glasi „dati dreku pljusku“, a koji otprilike znači „uložiti trud u neki posao koji se onda izjalovi“. Danas sam ja dao dreku pljusku. No krenimo redom.
Buđenje u 7.15, cimeri jasno još spavaju, a usnuli su prije mene. Eto, zato ne volim dormitorije – ne možeš se spakirati ni navečer, jer svi legnu prije tebe, niti ujutro, jer svi još spavaju. Srećom da barem nemam vrećice u koje bih pakirao stvari, pa da još s tim ne moram šuškati (iako mi je prljavo rublje u jednoj). U 2 minute do 8 provjeravam je li ženska s recepcije i iz kuhinje već budna, nije. Mislim, ne znam je li budna, nigdje ju ne vidim. 2 minute kasnije ju vidim, u dvorištu otvara vrata nekom tipu. Signaliziram joj da bih trebao doručak, vlak mi kreće točno u 9, a moram se još i dotegliti do kolodvora. Doručak je gotov oko 8.13, ona bi mi odmah pozvala taksi, kao da nije svjesna da mi je upravo servirala vruće rezance i vrući čaj. Uspijevam to ipak ubaciti u sebe, iako je taksi u međuvremenu stigao. Srećom mu taksimetar ne radi dok čeka. Grabim stvari, cimeri su se u međuvremenu probudili (nisam ih valjda ja…?), taksi je naravno Blue Bird, i onda tek primijetim da je uniforma vozača zapravo košulja od batika s plavim cvjetnim uzorkom koji ima i ptice na sebi (dakle, obalni batik). Iako je subota, to u Surabayi ništa ne znači, promet je podjednako gust, no za dvadesetak smo minuta ipak na kolodvoru, taman da još kupim nešto u Dunkin' Donutsu i otrčim u vlak. I tamo primijetim zanimljivu stvar. Naime, moj je vagon broj 3, klasa eksekutif. No na vagonu broj 3 piše bisnis. Mislim si koji je sad ovo vrag, jesu li me opet smuljali za kartu, ali pada mi na pamet jedna luda pomisao koju odlazim provjeriti. Točno. U stražnjem dijelu vlaka postoji vagon broj 3 koji je eksekutif. Oni jednostavno daju brojeve vagonima po klasama, a ne po rednom mjestu počev od lokomotive, tako da u vlaku teoretski možete imati tri vagona broj 1, ako imate ekonomi, bisnis i eksekutif klasu. Što se čudim, pa tako je godinama vagon na noćnom vlaku Zagreb-Split, koji se u Perkoviću odvajao za Šibenik, imao broj 18, iako je u vlaku zadnjih godina možda bilo svega 6 vagona. Onda su prvo ukinuli direktni vagon, a zatim i cijeli vlak. Eto, pa se ti zezaj s numerologijom… To ujedno pojašnjava i zašto sam ono u vlaku za Palembang spavao u bisnis klasi – jer mi nije pala na pamet ista stvar kao sada ovdje. A nije mi ni nitko od osoblja ukazao da sam u krivom vagonu.
Krećemo čak i prije 9 sati, ne znam kako to, ovo je Indonezija, ovdje sve kasni. Vozimo se isprva na jug, u jednom času prošavši pored Lusija, najvećeg blatnog vulkana na svijetu. Lusi je skraćenica za Lumpur Sidoarjo, pri čemu za lumpur već znamo da je blato (jer je Kuala Lumpur Blatno ušće), a Sidoarjo je ime mjesta pored kojega se to dogodilo. Znači, Sidoardžansko blato. Blato je počelo izlaziti u svibnju 2006., navodno nakon sondažnih bušenja za plin, iako neki za to optužuju potres u Yogyakarti koji je bio taman dva dana ranije. Najglasniji u tim optužbama su zaposlenici kompanije Lapindo Brantas, koja je inače izvođač bušačkih radova (a ako ispadnu krivima morat će platiti odštetu stanovništvu koje je pretrpjelo posljedice erupcije; ako nisu oni krivi, obeštetit će ih država), ali i tadašnji ministar socijalne skrbi, čija obitelj kontrolira spomenutu kompaniju (što sam ono rekao o vladama?). Dotični se čak skanjivao posjetiti mjesto nesreće u svojstvu ministra. Na kraju je Lapindo Brantas ipak nevoljko platio kompenzaciju, iako neke obitelji tvrde da nisu obeštećene. Pravno natezanje se nastavlja. U međuvremenu je aktivnost vulkana jenjala, s 180 000 m3 dnevno na oko 10 000 m3 dnevno, te se očekuje da bi u nekoliko idućih godina mogao posve zgasnuti, a prema nekim stručnjacima pokazuje i znakove pretvaranje u kalderu (urušavanja samog u sebe). Iako je za lokalno stanovništvo bio katastrofa, Lusi je ujedno i jako zanimljiv geolozima, budući da je to prvi puta da su mogli pratiti nastajanje novog blatnog vulkana, dotada su se uvijek morali zadovoljiti postojećima. No iz vlaka se zapravo ne vidi gotovo ništa – mi se vozimo uz branu koja je podignuta da se blato ne bi dalje razlijevalo po okolnim poljima. Ionako je već prekrilo jedan dio autoceste koja spaja Surabayu i Probolinggo, tako da će morati graditi novu dionicu, a kao što se vidi iz priloženog, došlo je i nedaleko pruge. Problem je i metan koji istječe, tako da bilo kakva nepažljiva vatra, makar i cigaretni opušak, može uzrokovati eksploziju.
Ostatak vožnje vlakom do Banyuwangija protekao je u pisanju, promatranju zelenih pejzaža Jave prošaranih vulkanskim stošcima, a jedina neugodna stvar dogodila se kad je u jednom času čitav vagon ostao bez struje, što je značilo i bez klime. Osjećao sam se kao ona žaba koju kuhaju, uopće ni ne kužiš, a odjednom si lokva znoja. Ta je agonija trajala kojih 20-ak minuta, možda i pola sata, izgubio sam osjećaj za vrijeme, a onda je odjednom proradilo. Je li izbacio osigurač (pa nije jedan za sva trošila u vagonu) ili je posrijedi bilo nešto drugo, ne znam. Ujedno sam uzeo i ručak, jedan od njihovih lunch paketa koji sadrže rižu, tofu, nešto što je ličilo na onaj bijeli i kruti dio suhog kupusa, te piletinu. Osim piletine, koja je bila ljuta, sve ostalo je bilo posve bezukusno. Očito im ljutina toliko spali okusne pupoljke da nemaju potrebe za slanim.
Napokon, nakon šest i pol sati vožnje, stižemo u Banyuwangi. Banyuwangi je gradić na krajnjem istoku Jave, a meni je ostao u sjećanju iz knjige Besa Jože Horvata, kada su iz nekog razloga pod okriljem noći trebali pristati u tu luku (mislim da je bila neka fora da nisu imali dozvolu pristajanja u indonezijskim lukama prije nego ju izvade u Jakarti, ali su iz nekog tehničkog razloga ipak odlučili pristati poskrivečki), te im je onda pijetao, kojeg su imali na brodu, počeo kukurikati i tako uzbunio pola luke, a oni morali opet isploviti. I tako je onda njemu to ime zvučalo nekako zlokobno, iako je zapravo riječ o sasvim običnom javanskom gradiću (iskreno, željeznička je stanica koji kilometar sjevernije od njega, kod pristaništa trajekta, tako da ga baš i nisam nešto razgledao). Inače, kad već spominjem Jožu Horvata i njegovu Besu, njemu je ove godine stogodišnjica rođenja i ujedno pedesetgodišnjica kako se otisnuo na svoj put oko svijeta. Ima li simbolički bolje godine da se i ja, kao Iteo u njegovom Waitapuu, uputim prema onome za čim sâm žudim? Sve se nekako vrti oko te Polinezije…
Kako rekoh, trajektno je pristanište udaljeno kojih tristotinjak metara od željezničkog kolodvora, tako da ću ja tu udaljenost prepješačiti. Naravno, ima i tu taksista koji će malo naivnije turiste prebaciti vozilom do luke i oteti im neku solidnu cifru. Karta za trajekt košta 7000 rupija, Bali je ovdje praktički na puškomet, a iz daljine me čak podsjeća i na neke dijelove jadranske obale, npr. u Crnoj Gori. Trajekti su daleko manji od onih preko Sundskog tjesnaca, a također plove danonoćno. Vožnja nominalno traje oko pola sata, no trajala je i dulje, jer je moj trajekt radio neke čudne manevre, križao, između ostaloga i zato što ga je more dobro ljuljalo, unatoč tomu što se baš nije vidjelo na samoj površini mora da je toliko uzburkano.
Nakon pristajanja na Bali, točnije u neugledno pristanišno mjesto Gilimanuk, pomičem vrijeme jedan sat unaprijed. Sada sam sedam sati ispred Hrvatske, kao i onaj jedan dan u Singapuru između povratka Hrvatske na zimsko računanje vremena i moga odlaska u Indoneziju. Naravno, na pristaništu me čeka hrpa kojekakvih mufljuza koji svi imaju svoju šemu kako da me prebace do Denpasara, uglavnom taksijem. Mora ovdje negdje biti i autobusni kolodvor. Izlazim iz zgrade pristanišnog terminala i jedan tip mi kaže „Denpasar bus?“ Okrećem se i pitam koliko. Ovaj mi pokazuje na svog kolegu, koji je navodno kondukter autobusa i koji kaže da ne zna baš engleski. Ali cijena je jasna – 100 000 rupija. Denpasar jest oko tri sata vožnje odavde, ali svejedno, direktna autobusna karta Surabaya-Denpasar košta 150 000 rupija, a ovo nije dvije trećine puta, prije trećina. Sumnjivo mi je to. Ovaj mi pokazuje da pričekam, kažem da ću platiti kada autobus dođe i kada vidim na što liči, ne smeta mu to. Dok čekam, gledam na internetu koliko bi trebala koštati karta Gilimanuk-Denpasar. Kaže, 30-50 tisuća, ovisno o kvaliteti busa. A ja bih ovdje trebao platiti duplo? Neće ići. Ustajem se i malo se vrzmam uokolo, odlazim prema parkiralištu pored, tamo jesu neki busevi, ali čini mi se da oni idu u suprotnom smjeru, tj. na Javu. Izlazim iz kompleksa terminala zaštićen od pogleda nekim kamionom (koji na vratima ima nacističku svastiku – znam da su ovdje hinduisti, i da je svastika hinduistički simbol, ali ova, s krakovima u smjeru kazaljke na satu I zarotirana za 45° JEST nacistička), te potom krećem cestom prema mjestu Gilimanuku, točnije onamo gdje mi Google Karte pokazuju da je autobusni terminal. Onaj kondukter je ipak primijetio da sam se udaljio, pa viče za mnom, ja ignoriram, onda kreće motorom za mnom, i to ignoriram (što su oni gorljiviji, meni je to samo veći znak da je u pitanju muljaža), te za 15-ak minuta, prošavši pored nekoliko manjih hramova i nekoliko pasa koji su s druge strane ceste lajali na mene (a na Baliju vlada epidemija bjesnoće, pa mi nije baš bilo svejedno) stižem do mjesta gdje bi trebao biti terminal. S naglaskom na trebao, jer tamo nema ničega. Opet dolazi neki tip na motoru, pita me trebam li prijevoz, ja ga pitam gdje je autobusni terminal, on daje neki neodređeni odgovor i kaže mi da stanem tu pored ceste i da će me pokupiti neki od autobusa. Pitam ga znade li koliko je karta do Denpasara, kaže „Mislim, 50.“ Dooobro, znači ispravno sam procijenio…
U međuvremenu se spušta mrak, uslijed čega sve teže vidim jesu li vozila koja prolaze cestom pored mene kamioni ili autobusi. Sjećam se slične situacije kada sam se ono u Kini vraćao s rižinih polja. Naposljetku, budući da sam već poprilično žedan, odlazim u obližnji Indomaret, gdje onda ponovno pitam gdje je autobusni terminal. Frajer mi odgovara nešto iz čega shvaćam da moram izaći i skrenuti lijevo (a to je dakle smjer iz kojeg sam došao) i onda…dalje ne kužim. Tražim ga da mi ponovi, možda pojasni na engleskom (iluzorno), ili da me barem odvede dotamo, i doista, on izlazi do vrata, otvara ih, pušta mene van, i to je to. On ostaje unutra. Pa dakle, ja ću poludjeti. U ovoj zemlji, kada jasno tražiš pomoć, onda ti nisu voljni pomoći, kada ničim ne pokazuješ da ti treba pomoć, odmah se sjate. Ne isključujem da ima i onih koji vam iskreno žele pomoći u takvoj prigodi, ali većinom su to muljatori. Kako to procijeniti? Je li bolje otvoreno porazgovarati sa svakim, pa onda procijeniti mulja li vas, ili pak a priori odbijati sve, riskirajući da tako odbijete i nekoga dobrohotnog? Doista ne znam, ovaj prvi način vam svakako štedi vrijeme, ali vas i lišava blagodati indonezijske gostoljubivosti, koja je neupitna činjenica, a u to sam se uvjerio u nekoliko navrata.
Vraćam se do onog mjesta gdje sam ranije stajao, u jednom času stvarno nailazi jedan autobus. Mašem mu, derem se, ali on promiče i odlazi u noć. Zdvojno psujem, ne znajući je li to iznimka ili pravilo. Pojavljuje se i neki tip na motoru koji me pita treba li mi taksi, ja mu prilično nabrušeno odgovaram da me ne zanima taksi, da trebam autobus. „Autobusa nema.“ Poznate su mi već te fore. Želim li ipak taksi? Ne, hoću autobus. „A, autobus, autobus…“ govori on i kima, kao kada razgovaraš s osobom koja ima deluzije, pa potvrđuješ ono što ona tvrdi i misliš si svoje, a on kao da je još i uvrijeđen što sam ja zauzeo agresivan komunikacijski stav. Na kraju ga pitam „Terminal bus di mana?“ (Gdje je autobusni terminal?), na što mi on samo rukom pokazuje u smjeru pristaništa i kaže „Tamo.“ Nakon što su pored mene kao pored turskog groblja prošla još dva manja autobusa, prtim ruksak na leđa i stvarno se vraćam prema pristaništu, za svaki slučaj ponijevši i popijene boce pića iz Indomareta, ako se budem morao braniti od pasa. No srećom i opet samo laju, a ja sam za 15-ak minuta opet u pristaništu. Tek sada kužim da je nasuprot pristaništa zgrada autobusnog kolodvora, u ovo doba već sablasno prazna. No tamo ipak stoji nekoliko lokalnih buseva, svima piše da idu u Denpasar. U mraku su, ali ima već nekih putnika unutra. Spremam se ukrcati, kada mi jedan tip dolazi reći da su to lokalni busevi i da njima treba 5 sati do Denpasara, da je bolje da idem ekspresnim busom. OK, koliko košta ekspresni? 100 000. Opet isto. A ovaj? 30 000. Hm. 5 sati u kokošarskom indonezijskom busu, a već je sada oko pola 8 navečer… A gdje stoje ekspresni? Pokazuje mi na cestu, sugerirajući da ekspresni prolaze tuda kada se iskrcaju s trajekta. Upućujem se duž ceste natrag prema pristaništu, došavši do izlaznih vrata iz područja luke, gdje sjede neki tipovi u uniformi, valjda su policajci. Jedan nešto natuca engleski, pita me što trebam, ja mu objasnim, on kaže da ekspresni busevi doista prolaze ovuda i da mogu tu pričekati. I da bi karta mogla biti nekih 70 000. Bolje. Nisam sjedio ni 5 minuta, kada se pojavio jedan od daljinskih autobusa, oni ga zaustavljaju, pitaju stjuarda ima li mjesta, očito ima, dajem prtljagu da ju ukrcaju, ali ju on nosi u kabinu, ne u bunker, onda mi objašnjavaju da autobus mora prvo na neku kontrolu, pa ću se ja ukrcati nakon toga. Ne znam kakvu kontrolu, bilo bi logično da se kontrola obavlja nakon odlaska s Balija, s obzirom na bjesnoću. Ukratko, dok je moja prtljaga u busu, ja ću sjesti na motor s jednim od tih tipova koji su valjda policajci, te će me on prevesti do mjesta gdje će me bus skupiti. A to je mjesto skroz na kraju Gilimanuka, gdje se razdvajaju cesta koja ide duž sjeverne obale i ona koja ide duž jugozapadne prema Denpasaru. Vožnja traje možda 5 minuta, ali vraški neudobnih 5 minuta, prilikom čega se hrvam sa svojim šeširom koji nisam imao kamo staviti nego na glavu. Srećom, svi su članovi skupa na broju pri dolasku na cilj (osim velikog ruksaka, koji je u autobusu), a potom nakon 3-4 minute stiže i dotični bus. Kontrola očito nije dugo trajala. Ukrcavam se, zahvaljujem ovom s motora na pomoći, bus je poluprazan, klima radi nenormalno, sjedala su udobna, stjuard zna samo indonezijski, a karta je – 100 000 rupija. Znači, svi ovi manevri bili su zato da opet izađe na ono kako je bilo na početku. Dao sam dreku pljusku. Izmoren još malo piskaram, pa potom pokušavam zadrijemati, sretan da sam ipak u busu za Denpasar…
Ali nije gotovo. Budim se oko 10.20, autobus upravo ulazi na neki autobusni kolodvor. Gledam na Google Kartama gdje smo, na kojih 20-ak minuta vožnje od Denpasara. OK, to nije moj kolodvor, moj je bliže gradu. Ali stjuard mi objašnjava da ovdje trebam sići, da autobus ovdje završava vožnju. Hm, pa bit će valjda neki Uber, na Baliju ih ima. Izlazim van, guram se kroz taksiste, koji ne prihvaćaju „ne“, jedan je trčao sa mnom nekih 50 metara samo da bi ga dočekao moj urlik „Fuck off!“, na opće oduševljenje ostalih taksista. Izlazim na glavnu cestu, OK, sad da naručim Uber…nema ih. Tj. ima ih, ali svi su južnije. Ja sam izvan zone u kojoj mogu naručiti vozilo. Morat ću hodati neko vrijeme dok ne uđem u nju. Koliko? Pa kojih pola sata… Naravno, trubi mi još neki taksist, vozilo pripada jednoj od službenih kompanija, ali čim on meni trubi i bori se za mušteriju, znači da tu ima interesa koji se meni ne sviđa. Ili će mi predložiti vožnju bez taksimetra, ili je možda čak privatni vozač koji svojim vozilom dublira izgled neke od službenih taksi-firmi (ima i toga po Indoneziji, i to dosta, pogotovo ako ste neiskusni turist, pa ne znate na što sve morate obratiti pažnju). Mašem mu da prođe. Zapravo, grozna situacija. Postao sam paranoičan, i ponekad razmišljam bih li trebao ipak pristati na pokoju malu prevaru (koja čak nije ni preskupa u europskim okvirima) i sačuvati svoju komociju. Jer tumarati u pola 11 navečer na 20-km od svoga hostela ne znajući kako doći do njega, nije baš najmudriji izbor. Ali opet, stvar je principa. Ne želim biti prevaren i zakinut, iako sam vjerojatno već stotinu puta to bio. Ne želim to biti dok znam da me zakidaju.
Hodam prema gradu, nadajući se nekakvom deusu ex machina. I doista se pojavljuje neki tip na motoru, koji me pita kamo trebam, može li mi on pomoći. Kažem mu da bi mi trebao auto, teško da mi on može pomoći sa svojim skuterom. No tip se ipak ne da, kaže mi da do Denpasara ima kojih 15 km. Nadodaje i da mi želi pomoći jer sam gost u njegovoj zemlji. Nakon malo krzmanja ipak prihvaćam, premda sam svjestan da podosta riskiram – tip možda ima nečasne namjere, možda je pijan ili napušen, što u balijskom prometu može biti kobno, a ja još imam ogromni ruksak na leđima i to će poremetiti stabilnost skutera. No Bog čuva budale, pa ipak sjedam na taj motocikl. On se još pokušavao i nešto razgovarati sa mnom za vrijeme vožnje, okrećući se u poluprofil, na što sam ga ja upozorio da bi mi bilo draže da gleda cestu, što je njemu bilo smiješno, u smislu „Vidi naivca, misli da ne znam voziti.“ Nadao sam se da mu neće zazvoniti mobitel ili takvo što, da neće naići neki luđak iz suprotnog smjera… Vozio je većinom 50 na sat, što znači da nam je trebalo kojih 15-ak (vrlo dugih) minuta do autobusnog terminala (onog glavnog u Denpasaru). Tip, koji se inače zove nešto kao Bayu, mi je objasnio da po novom daljinski autobusi svi završavaju vožnju na tom udaljenom terminalu, a da je ovaj samo za lokalne otočke autobuse. I naravno, da nijedan od taksista s toga terminala ne vozi na taksimetar. Ostavlja me pored jednog službenog taksija sparkiranog uz rub ceste, bojao sam se da će me možda tražiti novac za tu uslugu, ali srećom je čovjek doista bio samo ljubazni Indonežanin, koji mi je vratio vjeru u čovječanstvo. Da bi ju taksist odmah poljuljao. Kada mu pokažem adresu, on kaže „To je dosta blizu Kute (glavnog otočkog središta noćnog života, op. a.), može 100 000?“ Ja mu kažem da hoću taksimetar. On mi nudi 80. Taksimetar. 70. Ne znam zašto je toliki problem ići na taksimetar? On se smije i mahne mi da ipak uđem. Ukrcavam prtljagu, on dovršava svoju šalicu kave, ulazi u vozilo i pali taksimetar. Hvala Bogu. Prolazi mi kroz glavu sličan slučaj iz, čini mi se, Ho Chi Minha, gdje je jeftinije za vožnju do aerodroma unaprijed dogovoriti cifru s vozačem nego ići na taksimetar. Nadam se samo da nije to i ovdje slučaj, a da onaj vozačev smijeh nije bio upravo reakcija na moju budalaštinu. Srećom, nije. Vožnja izlazi 65 000 rupija (čak i malo manje, ali sam zaokružio), a iskrcava me na mjestu gdje bi po Google Kartama trebao biti moj hostel. To je neka uličica u kojoj, nakon kojih 200 metara hoda utvrđujem da hostela nema. Adresa je uobičajeno kriptična, tako da se zdvojno vraćam do glavne ceste, tražeći nekakvu ploču, nešto slično. Krećem niz ulicu, te potom vidim jedno veliko parkiralište između dva niza zgrada, odvojeno rampom, i srećom, to je upravo ono što trebam. Hostel je u jednoj od tih zgrada, podijeljene su na sektore gotovo pa vijetnamske širine, obavljam prijavu, smješten sam u dormitoriju koji ima 16 kreveta, srećom je samo jedan zauzet. Nakon cjelodnevnog puta i iscrpljujućih obrata, vrijeme je da se otuširam i svalim u krevet, nemam snage za ništa drugo. Tek sam sada, pišući ovo, primijetio da osim onog obroka u vlaku (i, dobro, doručka) nisam ništa pošteno pojeo cijeli dan. Bilo je previše stresno. Nadam se da će barem boravak na Baliju biti manje stresan od dolaska na njega…

komentiraj (0) * ispiši * #

Kolonijalni biser u sjeni vulkanâ

subota , 21.11.2015.

Danas je dakle dan za Malang. Do njega se može vlakom, ali vlak ide svega dvaput dnevno – u vampirske jutarnje i kasne večernje sate. U međuvremenu imate obilje buseva, svakih desetak minuta, no svi oni polaze sa središnjeg autobusnog terminala koji je naravno na rubu grada, 10 km od centra. Znači, opet taksi. Postoji doduše i gradski bus, ali nisam točno istražio gdje, kuda i kako. Stoga se upućujem do onoga šoping centra gdje sam prethodne večeri večerao, kako bih tamo pronašao taksije na taksimetar (stoje na stajalištu ispred). Hodajući dotamo, primjećujem još jedan od onih nezgodnih sitnih kvarova. Otpala mi je naime capica na naočalama. Ja to tako zovem, ne znam ima li neki službeni izraz, riječ je o pločici od neke savitljive plastične mase koja se stavlja na one nožice na naočalama koje idu po jedna sa svake strane nosa i služe kao kočnice da naočale ne klize. Svrha tih capica je da spriječe žuljanje. Već mi je bila nekoliko puta otpala, pa sam ju opazio i vratio natrag, no sada mi je negdje usput ispala. Valjda ću negdje naći neku optiku…
Taksijem sam za 15-ak minuta na terminalu, koji je naravno kaotičan i prepun kojekakvih posrednika, taksista i inog ološa koji vas samo razvlači amo-tamo. Srećom, postoje putokazi kojima se uspijevam probiti do perona za međugradske buseve, gdje naravno stoji i jedan za Malang, klimatizirani, cijena je 15 000 rupija, plaća se u busu, nisam nigdje ni vidio neki šalter za kupovinu karata. Dimenzije sjedala su indonezijske, srećom je mjesto pored mene ostalo prazno tijekom tih sat i pol do dva vožnje. Udaljenost nije velika, ali je promet popriličan, vozač čak zlorabi veličinu svog vozila i šiša pored kolone kroz zaustavnu traku. Petak je, ne mogu procijeniti je li tolika gužva zbog toga, ili zato što je to jednostavno Indonezija. Da moram, tipovao bih na potonje.
Kolodvor u Malangu je ista priča kao u Surabayi, samo ponešto manja. I nalazi se samo 5 km od centra grada. Za prijevoz do centra služi bemo (često ga zovu i angkot, tj. angkutan kota, gradski prijevoz), a meni će to biti prvi puta da se vozim u njemu. Riječ je dakle o izuzetno niskim kombijima (indonezijski gabariti) u koje stane otprilike desetak ljudi, a koji kroz grad prolaze fiksnim rutama, stajući usput bilo gdje i bilo kad – jedini kriterij je postojanje nekoga tko želi ući ili izaći, te eventualno vozačeva procjena da bi netko želio ući (čitaj, kad vidi stranca). Zaustavljanje je međutim poprilično simbolično, više se radi o smanjivanju brzine, pa potom putnik uskače ili iskače. Naravno, preporučljivo je imati sitan novac za vožnju (karata jasno nema), jer u protivnome vozač mora posve stati, vraćati vam kusur…a tu se gubi vrijeme, ali i dobro mjesto u prometu. U ovom smo bemu u početku bili samo jedna cura koju sam čini se jutros vidio u hostelu u Surabayi, azijatskog izgleda, ali koja je govorila engleski (nisam ju pitao odakle je, ne želim druge ljude podvrgavati tom pitanju koje sam sâm toliko zamrzio), i naravno ja. Rečeno nam je da vožnja za nas dvoje košta 10 000, znači 5000 po osobi. Kraće dionice koštaju i manje, obično po dvije-tri tisuće. Dajem joj 5000, ona ima novčanicu od 10 000, a onda ona silazi ranije, traži neki svoj smještaj, i plaća s tih 10 000. Sad sam ja u dvojbi jer ne znam hoće li me vozač pokušati smuljati (na početku je jasno rekao da je 10 000 za dvoje), smišljam kako se opravdati na jeziku koji ne znam, no srećom je moja zabrinutost bespotrebna, na izlasku me ne traži nikakav dodatan novac. Kad se uzme u obzir da su mi i bus pošteno naplatili, izgleda da je danas dobar dan. Ili ja imam a priori negativna očekivanja u pogledu svih Indonežana.
Bemo me ostavlja u središtu grada, gdje se nalazi središnji trg, nazvan Alun-alun kota (inače, riječ alun znači „trg“, a njeno ponavljanje ovdje ne znači množinu, nego važnost), na čijoj je sredini park, dječje igralište i drugi rekreativni sadržaji. Tu je čini mi se i neka smotra izviđača, vidim nekoliko odreda kako marširaju, svi odjeveni u smeđe uniforme s crveno-bijelim maramama oko vrata. Na trgu se nalaze jedna pored druge i glavna džamija i protestantska crkva, a ja se prvo upućujem u potragu za nekim Mamonovim hramom (tj. šoping centrom), kako bih pronašao internet da učitam dnevni zapis, a možda čak i optiku. Ima jedan relativno blizu, pa se tamo upućujem u brzogrizni restoran A&W (američka franšiza koje nema baš puno po Europi, ali čini mi se da je u Indoneziji uhvatilo korijena sve što je moglo – imaju McDonald's, Pizza Hut, Burger King, Wendy's, A&W, KFC, Starbucks, Dunkin' Donuts, a onda još i svoje franšize kojima kopiraju strance, kao onaj CFC), nadajući se da će oni imati wi-fi. Nemaju. Ali ću zato probati nešto što liči na piadinu s piletinom i mangom, te još uzeti vafl sa sladoledom. A&W je inače najpoznatiji po root beer floatu, obroku (ne znam uopće kako da to nazovem, jer ne znam je li desert ili piće) u kojem se u root beer (bezalkoholni biljni gazirani napitak koji ima nekakav čudan naparfimirani okus, sličan onoj sarsaparilli koju sam jednom spominjao) stavlja kugla sladoleda od vanilije. Možda drugi put. Ova piletina i mango čak i nisu bili toliko loši, iako je to još uvijek fast food i pitanje je kolika je kvaliteta tih sastojaka (mango je svakako kvalitetniji od onoga koji možete kupiti kod Todorića). Nakon ručka stvarno prolazim pored jedne optike, nemaju ono što mi treba, ali me šalju u drugu optiku preko puta, gdje za 15 000 rupija dobivam nove capice. Inače, moram priznati da sam u Malangu bio ugodno iznenađen činjenicom da su svi s kojima sam poslovao vladali korektnim engleskim (osim vozača bema, ali to od njih ni ne očekujem).
Sada se napokon mogu posvetiti obilasku Malanga. Ako je Bandung Pariz Jave, Malang je Pariz istočne Jave. Drugi najveći grad na istočnoj Javi, Malang ima nešto manje od milijun stanovnika i zadržao je staru kolonijalnu urbanističku osnovu, sa širokim avenijama uzduž kojih su smještene kolonijalne vile. Klima je ugodno prohladna (još je ugodnija u obližnjem mjestu Batu, planinskom odmaralištu, koje sam također mislio posjetiti, ali sam zaključio da bi bilo previše za jedan dan, a sam Batu nije baš mjesto u kojem se ima puno za vidjeti), a gradom sa zapada dominiraju tri vulkanska vrha: Arjuno, Arjuna i Kawi. Kroz grad protječe rijeka Brantas. Najstariji povijesni zapis o gradu potječe iz 760. godine, a tijekom 13. st. bio je glavni grad kraljevstva Singhasari (Spavajući lav – „In the jungle, the mighty jungle, the lion sleeps tonight…“), da bi ga njegova propast opet bacila u zaborav. Oživjeli su ga Nizozemci, a kada je 1879. u grad stigla željeznica započeo je i njegov industrijski razvoj i rast stanovništva. Nažalost, negativne posljedice demografske eksplozije (da ne kažem „demografski šrapneli“) su još uvijek vidljive u slamovima sagrađenim uz rijeku i željezničku prugu, iako se to polako rješava, budući da je gradska ekonomija stabilna i prosperitetna, a čak ni azijska financijska kriza 1997. nije ostavila prevelikih tragova u gradu. I većina ljudi zna engleski. :) Što ćeš više… Čisto ako netko razmišlja o preseljenju. Grad inače ima veliku studentsku populaciju, a poznata je i malanška zajednica transrodnih osoba.
Upućujem se prema bulevaru Ijen (nazvanom po vulkanskom platou na istočnoj Javi, omiljenom odredištu za trekking, zbog atraktivnih pejzaža ispunjenih sumpornim parama), uokvirenom najboljim primjercima gradskih kolonijalnih vila. Danas je vjerojatno većina njih u vlasništvu skorojevića, jer nijedna nije zapuštena, a mnoge su okružene visokim zidovima s bodljikavim žicama i kamerama. Čak je i pločnik u začuđujuće dobrom stanju za Indoneziju. Zaokrećem potom kroz kvart obiteljskih kuća i upućujem se na istok, prema okruglom trgu na čijoj se sredini nalazi jezerce s lopočima i nekakvim spomenikom. Uokolo trga je nekoliko atraktivnih zgrada, prvenstveno gradska vijećnica, sagrađena u miješanom stilu, čiji krov podsjeća na tradicionalni krov javanskih džamija. Tu je i najotmjeniji hotel u gradu, koji je iznutra uređen gotovo muzejski, ali tamo baš ne mogu ući ako nisam gost. Na trgu me zaustavljaju neki klinci, možda su već studenti, možda srednjoškolci, rade navodno reportažu gdje pitaju ljude na ulici što misle o indonezijskoj vladi. Kažem im da im ja o toj temi ne mogu ništa reći, jer ne pratim indonezijsku dnevnu politiku, ali mislim da je, kao i gotovo svaka vlada, loša. Oni svejedno smatraju da bih mogao dati izjavu, a ja si mislim nije li to sve zapravo samo igrokaz kako bi me slikali. Zašto bi ih zanimalo da uzmu izjavu od stranca? Zamislite si da vi turista iz Koreje u Zagrebu pitate što misli o tome s kim bi Most trebao u koaliciju. Ne ide vam baš, jel? Ali ovi iz nekog razloga misle da je to fora. OK, dajem im izjavu u kojoj kažem točno to, da ne pratim rad vlade, ali da znam da je loša, jer većini vlada nije važan interes naroda, nego njezin vlastiti. Oni to snimaju kamerom na fotoaparatu, sve mi to izgleda sumnjivo i samo se nadam da moj lik neće završiti na internetu kao dio nekog mema. I da neće naći svoj put do vlade, još mi samo fali da dobijem izgon.
Kad sam već propustio hotel koji izgleda kao muzej, postoji u blizini i jedan restoran koji izgleda kao muzej – točnije, iznutra je dekoriran raznoraznim predmetima vezanim uz javansku kulturu, svira glazba gamelana, a navodno u večernjim satima možete gledati i javanski tradicionalni ples. Ja sam došao prerano za ovo potonje. Kuhinja bi također trebala biti tradicionalna javanska, ali tu su uglavnom već jela koja sam probao, ili koja me ne privlače da ih probam. Naposljetku uzimam neku juhu od povrća, koja je poprilično slatka (napokon ta slatkoća javanske kuhinje), pecel lele (što je pečeni som, ili neka riba iz te porodice, poprilično je manja od soma, a dobijete ju serviranu u cijelosti, uključivo i glavu, u umaku od paradajza, moj na zahtjev nije bio ljut) i sok od ananasa. Pecel lele sam htio probati samo zato što ima svojevrstan kultni status, ali riba mi nije inače visoko na listi omiljenih jela. Srećom, ova je imala poprilično jasno razdvojive kosti (izuzev glave, koju nisam jeo), tako da nije bilo premetanja mesa po ustima u želji da se pronađe i eliminira svaka koščica. Ovdje bi to bilo dodatno teško, doma sam navikao jesti kruh koji eventualnu kost omota u sebe i tako ju imobilizira, no ovdje jedete kuhanu rižu, za koju ne znam koliko pomaže u takvim slučajevima.
Po zidovima se nalaze i stare novčanice, poštanske marke, markice s cigareta, fotografije… Žao mi je da nemam više vremena za razgledavanje detalja, već je prošlo 5 sati, a trebam se još vratiti na kolodvor i doći do Surabaye. Volio bih još navečer u miru poobavljati neke stvari, moram se spakirati, rezervirati hostel iduću noć u Denpasaru…nakon lijene Yogye, ovaj dio u Surabayi sam zbrzao, još jedan dan bi mi bio taman. Valjda. Nekom drugom prilikom, trebat ću onda otići i na vulkan Bromo…
Već je sumrak kada hvatam bemo za kolodvor, cijena je i opet 5000, jedna stvar koja se primijeti u Indoneziji jest da su gradovi kada padne noć poprilično mračni. Onako, u rangu Sofije ili još tamnije od toga. Zapravo, kad razmišljam o gradovima kroz koje sam prošao na čitavom putu, uključivo čak i Singapur, svi mi se čine prilično mračnijima od Zagreba. Nije to ona neugodna tama, u kojoj se bojite za svoju sigurnost, više je to tama po kojoj ne možete baš čitati novine na ulici. Postoje svjetiljke javne rasvjete i postoji pojas koji je slabije pokriven. Nije kao u Zagrebu, neprekidno more svjetlosti, za koje kažu da nije baš ni ekološki najzdravije. U ovim krajevima ima i dosta gustih krošanja drveća, što također povećava tamu. Ali ipak, mislim da Indonezija tu odudara od drugih zemalja u regiji, osim eventualno Kambodže.
Na kolodvoru me salijeću s pitanjima trebam li bus za Denpasar. Neće ići, meni treba nešto mnogo bliže. Sad tek vidim da je kolodvor u još uvijek poludovršenom stanju i da su neki peroni raskopani i neizgrađeni. Srećom, busevi za Surabayu stoje odmah pored glavne zgrade, ulazim, smještam se, možda je mrvicu luksuzniji nego onaj prošli, a kada dođe kondukter vidim da doista jest – umjesto 15 000, ovaj košta 25 000. Tip pored mene mi objašnjava da je ovo druga kompanija, može biti. Ali u čemu je tih 10 000 razlike, ne znam, jer ja nisam vidio nikakvu veću kvalitetu usluge. Doduše, jest, ovaj je imao WC, istina. Malo razgovaram s tim frajerom, ali on baš ne vlada najbolje engleskim, uspio sam doznati samo da je negdje s istoka zemlje, iz okolice Timora.
Inače, svaki bus, bio on ekonomi ili eksekutif, podložan je lokalnim prodavačima koji se još dok je bus na kolodvoru uvuku u njega, i onda samo patroliraju gore-dolje, ostavljajući na sjedalima ili koljenima putnikâ „uzorke“ svoje robe, svaki izvikuje svoju ponudu, to je totalna kakofonija u kojoj bi se vjerojatno teško snašao i govornik indonezijskog. Ako ništa drugo, ovdje ste barem sigurni kada bus napusti kolodvor, na Sumatri su čak i na otvorenoj cesti ulazili u njega. Onda su tu i glazbenici koji odsviraju 3-4 pjesme, pa traže novac…blagodati kapitalizma. Kao što postoji zaštita potrošača, smatram da bi u ovakvim zemljama trebala postojati i zaštita nepotrošača, tj. štićenje prava na to da vam ništa ne bude nuđeno. Jer mene iritira sama pretpostavka da to što sam stranac i bijel znači i da sam zainteresiran za kupnju.
U Surabayu stižem za oko dva sata vožnje, promet ne jenjava, a sada mi je pak na kolodvoru teško naći taksiste (tj. nije mi teško naći taksiste, nego provjerene taksiste koji voze na taksimetar), pa tako dolazim do stajališta gradskih autobusa. A oni ne izgledaju kao obični gradski autobusi u drugim gradovima, nego jednako međugradskim autobusima – klima, tapecirana sjedala (doduše, s indonezijskim razmakom)… Na jednom primjećujem natpis Joyoboyo, što je ulica na desetak minuta hoda od moga hostela. Cijena vožnje je 6 000 rupija i to mi izgleda puno, vjerojatno je muljaža, ali kako da doznam pravu cijenu? Ovaj puta kraj mene sjedi neka totalno zamotana Indonežanka, kojoj međutim ne smeta što je stisnuta uz mene na sjedalu (čujete, IrancI?), ali vjerojatno ne zna engleski, ili možda ne smije pričati sa mnom (a možda ja ovo samo upisujem), pa mi ne može objasniti je li to točan iznos. Naravno, zamišljam si reakciju islamofoba koji bi rekli da sjedim pored potencijalne bombašice samoubojice (to bi stvarno bio totalni promašaj, da raznese pun autobus Indonežana i jednog zapadnjaka). No sve je u redu, stižemo na rečeno mjesto i prije nego bih očekivao, za petnaestak minuta hoda sam u hostelu, vanjska su vrata već zaključana (zaključavaju ih u 9 navečer – je li moguće da je kvart toliko opasan? Doduše, Indonežanima je 9 navečer kasno.), u sobi su se pojavila još neka dvojica tipova, sada nas je petero, s tim da su ovi Britanci i očito kompići od jednog od one dvojice od prethodne noći. Oni imaju neko svoje sijelo u sobi, ja pak odlazim na terasu, gdje uspijevam rezervirati smještaj u Denpasaru, neki hostel, za prvu će noć biti dobro, dalje ću vidjeti. Surabaya je dakle okončana, Java je također okončana, još 6-satna vožnja sutra do Banyuwangija. Veselim se Baliju, nadam se da me neće razočarati. Nakon dominantnog islama, vrijeme je za oazu hinduizma, što znači da s jelovnika nestaje govedina, a vraća se svinjetina…

komentiraj (0) * ispiši * #

Morski pas i krokodil

petak , 20.11.2015.

Prema pučkoj etimologiji, ime Surabaya (na javanskome Suroboyo) dolazi od riječi suro „morski pas“ i boyo „krokodil“. Postoji priča kako su dotične dvije životinje podijelile teritorij na mjestu današnjega grada, ali je onda u jednom času morski pas usplivao uz rijeku koja ovdje utječe u more, što je krokodil smatrao intruzijom na svoj teritorij. Morski se pas pravdao da je rijeka voda, što znači da potpada pod njegovu domenu, ali krokodilu to nije bilo drago, pa ga je napao i nakon velike borbe pobijedio, tako osiguravši svoju dominaciju. Mnogi tu borbu tumače simbolički, npr. kao bitku Mongola i kraljevstva Madžapahit 1293., a priziva se u sjećanje i Bitka za Surabayu s kraja Drugog svjetskog rata. Dvije su životinje prikazane i na gradskom grbu, kako kruže jedna oko druge. Naravno, etimologija imena je pogrešna, vjerojatno se radi o nečemu iz sanskrta, gdje prefiks su- znači „dobro“ (i srodan je s grčkim prefiksom eu- koji imamo u eufoniji, eulogiji, euharistiji, eugenici…). Dotični prefiks je uostalom često dio javanskih osobnih imena – Sukarno znači „dobra karma“, Suharto „dobro blago“, itd.
Za trećesvjetski megalopolis s takvom simbolikom imena, očekivalo bi se da je Surabaya prilično ružan grad, nešto u rangu Jakarte, ali to je prilično daleko od istine. Jest, pati od uobičajenih problema, kao što su zagađenje, kaotični promet, siromaštvo…ali Surabaya je i grad širokih avenija uokvirenih drvoredima, lijepe kolonijalne arhitekture i dugotrajne trgovačke tradicije. Veći dio svoje povijesti Surabaya je bila najveći grad Nizozemske Istočne Indije, veća i od Batavije, a na to razdoblje podsjećaju i kineska i arapska četvrt sa svojim atmosferičnim ulicama (nažalost, bezbrižnu šetnju dosta ometa činjenica da ćete privlačiti pažnju i da je teško prepustiti se ritmu života oko vas, jer ga vi svojim prisustvom nužno ometate – tj. ne vi, nego činjenica da se lokalci ne mogu oteti porivu da vas doživljavaju kao nešto drugo od njih samih).
Prvi spomen grada pojavljuje se u prvoj polovici 13. st., a grad je u međuvremenu izrastao u glavni centar istočne Jave, središte sultanata koje je obuhvaćalo i susjedni otok Maduru. 1625. pada pod vlast Mataramskog sultanata od kojega ga 1743. kupuje VOC. Osim trgovačke, Surabaya je bila i vojna luka, a tomu je dosta pridonio i bolji reljef od onog u Jakarti. Naime, Surabayu sa sjevera od otvorenog mora štiti Madura, a i rijeka Mas je estuarij koji je omogućavao uplovljavanje brodova dublje u kopno. 1917. u gradu je došlo do pobune vojnika i mornara, jedne od prvih u Indoneziji (ako se ne računa Javanski rat pod vodstvom Diponegora). Pobunu je organizirao Indijski socijaldemokratski savez, a suzbijena je silom uz oštre kazne za pobunjenike. No upravo je taj pobunjenički duh bio razlogom da je Surabaya postala središtem indonezijskog nacionalnog pokreta, te je 30. listopada 1945. on kulminirao Bitkom za Surabayu, između lokalne revolucionarne mladeži i britanskih okupacijskih snaga, koje su nakon kapitulacije Japanaca obavljale funkciju privremene zaštite kolonije dok Nizozemci ponovno ne uspostave svoju vlast. Bitka je započela kada je zalutali metak ubio britanskog brigadira, a završila mjesec dana kasnije britanskom pobjedom, ali uz velika razaranja i gubitke u indonezijskom ljudstvu, što je uzrokovalo općenito širenje revolucionarnog osjećaja diljem nacije i povećanje podrške borbi za nezavisnost. Britanci su također shvatili da je indonezijska borba za neovisnost stvar koju treba podržati, te su potom izvršili pritisak na Nizozemce kako bi pristali na davanje neovisnosti koloniji. Zahvaljujući bitci, Surabaya ima nadimak Kota pahlawan (Grad heroja), a 10. studenog, na dan kada su Britanci započeli metodičko čišćenje grada, a Indonežani povlačenje, slavi se u čitavoj Indoneziji kao Dan heroja (pomalo ironično, zar ne?). Današnja je Surabaya gravitacijski centar stanovništvu s istoka Indonezije, svojevrsna vrata Nuse Tenggare (Malih Sundskih otoka), te sjedište indonezijske Istočne mornarice. Grad je i jedna od vodećih destinacija za šoping. Ujedno je i glavna luka za izvoz duhana, šećera i kave, te ima veliko brodogradilište. Većina stanovnika su Javanci, uz značajne zajednice Kineza (Hakkâ i Hokkienaca) i Maduranaca (naime, susjedna Madura, za razliku od Jave, oskudijeva obradivom zemljom, pa su se otamo ljudi uvijek odseljavali). U gradu se donedavno nalazila i jedina sinagoga na Javi (doduše, bez vjernikâ), a uništena je u antiizraelskim protestima.
Taman kad sam dovršio jutarnje pisanje, u hostelu je nestalo interneta. I to nije bio lokalni problem, već je operaterska tvrtka iz nekog razloga isključila net. Žena s recepcije nije dovoljno dobro znala engleski, pa je nazvala nekog tipa koji mi je to objasnio, a na moje pitanje događa li se to i inače, rekao mi je da se znade dogoditi i da obično potraje dva sata, ali da ne može reći ništa preciznije, jer „ovo je Indonezija“. Koliko sam puta čuo ta objašnjenja „ovo je (ubaci ime države)“, kao da je to dovoljno za amnestiju. Odlučio sam stoga spakirati tablet u svoj mali sklopivi ruksačić koji vadim samo po potrebi i otići u grad, valjda će usput biti nešto gdje će raditi net. Bilo je – KFC. Iako sam u hotelu doručkovao (instant rezance, poznate kao Indomie, i tvrdokuhano jaje), dopunio sam doručak jednim sendvičem s piletinom, a potom se odlučio krenuti do centra pješice. Dugačka i ugodna šetnja, iako vremenski ne baš najisplativija, budući da mi ostavlja manje vremena za prave znamenitosti. Ujedno sam na internetu uspio razriješiti svoju dvojbu kako na Bali. Otići ću jutarnjim vlakom do Banyuwangija, najistočnije točke na Javi dokle ide željeznica, a kako je kolodvor odmah pored trajektnog pristaništa, prijeći ću na Bali u vlastitom aranžmanu i potom se tamo ukrcati u neki od autobusa za Denpasar. Kako je Bali jedan sat ispred Jave (tzv. srednjeindonezijsko vrijeme, za razliku od zapadnoindonezijskog na Sumatri i Javi), u Denpasar ću stići tek navečer i prvu noć na Baliju morati odsjesti u njegovoj užurbanoj prijestolnici, prije nego nastavim na sjever, prema mirnijim odredištima (vjerojatno Ubudu). Ali otom potom. Sada je važno da još stignem i na kolodvor da mi ne prodaju karte za eksekutif. Za kolodvor moram skrenuti na drugu stranu od one gdje je većina atrakcija, tako da ću i tu izgubiti dio vremena. I onda još dolazi do situacije gdje kolodvor ima dva različita ulaza, svaki sa svojim blagajnama, a na svakom prodaju karte samo za one vlakove koji polaze odatle. Naravno, jasno je da moj vlak polazi s one druge, dalje strane. Nakon što sam se konačno probio do blagajni, opet ista situacija kao u Yogyi – uzmite broj, shvatite da se pred vama u red nalazi još 127 ljudi, potražite automat za kupnju karata, uvidite da ovdje nije ista situacija kao u Yogyi, aparata nema, potom uzmite formular za rezervaciju, ispunite ga i odite u Indomaret da vam tamo daju rezervaciju s kojom ćete onda isprintati kartu. Cura na blagajni će vam reći da ona to ne može napraviti (iz tko zna kojeg razloga), pa ćete vi malo bjesnjeti na nju, pokazivati joj da je ispred vas 127 ljudi, u nadi da će se prestati praviti grbava, ali ne, ona ili ne kuži, ili ne želi kužiti, a onda vam se na kraju još i cinično zahvaljuje. Tj. ne, ona se jednostavno zahvaljuje, a vama to zvuči cinično, jer niste dobili ono što ste tražili. Razmišljate što dalje, gledate u korisnički centar, gledate u obližnji Alfamart, koji također navodno može rezervirati karte, ali vam ne ulijevaju povjerenje…i onda naposljetku stanete na blef u red, budući da vidite da ljudi idu na šalter neovisno o brojevima, dođete do šaltera, tutnete ispunjeni obrazac i dobijete kartu bez suvišnih pitanja. Ovo je Indonezija.
Sad ste napokon spremni za obilazak grada, ali da vam slučajno ne padne šećer odete još u Dunkin' Donuts, pa onda shvatite da sablasna praznina nekih ulica kojima prolazite zapravo znači da su zatvorene za promet, a onda vidite i zašto – u tijeku je nekakvi skup, parada, ne znam s kojim motivima, ali razdraganost i dobro raspoloženje sudionika ukazuje da nije politički, nema ogorčenja (doduše, možda je skup potpore vladajućima). Ima tu i dosta mladih, rekao bih studenata ili čak srednjoškolaca, a transparenti mi ne govore puno, same kratice, iako bi nešto mogao biti Nacionalni sindikat radnikâ. Napokon se probijete kroz tu povorku, pa potom i kroz nizove autobusa koji su dovezli sudionike i nekako stignete do Tugu Pahlawan, Spomenika herojima, obeliska smještena na nečemu što bi mogao biti središnji trg, ali izgleda da je isti već zatvoren. Potom krenete prema džamiji Sunan Ampel, smještenoj u srcu Arapske četvrti, došavši tamo taman u vrijeme predvečernje molitve. I od toga ništa. U vrtu se inače nalazi grob Sunana Ampela, jednog od devetorice donositelja islama na Javu, koji je hodočastilište lokalnih muslimana. Promakne vam i džamija Cheng Ho, nazvana po legendarnom kineskom vojskovođi koji je označio početak doseljavanja Kineza na područje Malezije i Indonezije, a koja je sagrađena u kineskom stilu. Na drugu je stranu pak muzej Sampoerna, smješten u neoklasicističkoj palači, koji je posvećen izradi kreteka, specifičnih indonezijskih cigareta koje uz duhan sadrže klinčiće. Zapravo, većina pušača u Indoneziji tradicionalno puši kreteke, jer su obične uvozne duhanske cigarete skuplje zbog viših poreza. Kreteci su dobili ime prema pucketavom zvuku koji proizvode dok se puše (kao i crack, uostalom). Muzej je otvoren ujutro, kada je moguće i gledati kako radnice ručno motaju cigarete (jer je u sklopu muzeja i tvornica – bolje rečeno manufaktura). Ženska koja radi u mom hostelu ranije je radila tamo, i rekla je da je znala smotati mislim po 3000 cigareta dnevno. U luci Surabaya nalazi se pak spomenik Jalasveva Jayamahe, u obliku kipa admirala, koji odaje počast indonezijskoj mornarici. Da, čini se da sam definitivno podcijenio Surabayu. No jednu stvar ne smijem nikako propustiti, pogotovo u sumrak ili kada već padne mrak – most Suramadu. Treba mi neko vrijeme dok uspijem zaustaviti taksi, kažem vozaču kamo idem, on naravno ne zna ništa osim indonezijskog (OK, zna jasno i javanski – htio sam reći da ne zna ništa meni upotrebljivo), pa mu moram nekako objasniti da ne želim ići NA most, nego da ga samo želim fotografirati. Uspio je shvatiti, te me dovozi do podnožja mosta, ali to je nažalost prilično loš kut za slikanje. Bilo bi idealno da je otišao kojih pola kilometra istočnije ili zapadnije, tada bih imao kakvu-takvu panoramu, ovako mogu slikati tek uzduž mosta, i na taj bi način čak bilo i bolje da smo se provezli amo-tamo. Most je inače najdulji u Indoneziji, gradio se od 2003. do 2009., uz jednogodišnji prekid zbog nedovoljno sredstava. Dugačak je oko 5,5 km, a središnji je dio viseći. Ima po dvije trake u svakom smjeru + zaustavne trake i posebne dvije trake za motocikle. Nakon njegova dovršetka pojavili su se planovi o izgradnji mosta preko Sundskog tjesnaca, ali, hej, jedva ste ovog isfinancirali, stanite malo na loptu. Da ne govorim da bi prvo trebalo srediti prometnu infrastrukturu Sumatre, a onda graditi most… Eh da, u rubriku „ovo je Indonezija“ spada i to da su nedugo nakon otvaranja mosta primijetili da nedostaju neke matice na spojevima, lampe za održavanje, a i da je netko prčkao po kablovinju… Srećom, most još uvijek stoji i odolijeva prilično jakim udarima vjetra kojima je izložen (osjete se čak i na obali, a kamoli nasred kanala).
Tražim od istog taksista da me vozi do hostela, na kraju cijela vožnja ispada 115 000 rupija, zajedno s čekanjem od par minuta. Iako sam propustio dosta atrakcija u gradu, zadovoljan sam, jer me Surabaya ugodno iznenadila. Općenito, Bandung je bio prekretnica u pogledu indonezijskih gradova, kako mi se čini. To zapravo i drugi kažu – dođete na Javu očekujući kaos, zagađenje, prenapučenost, radujete se odlasku u provinciju kako biste se maknuli iz gradova, a na kraju su gradovi ono zbog čega ju zavolite. Ako sam do Jakarte vjerovao kako je ovo moj jedini posjet Indoneziji, sada mi se čini da bih joj mogao dati još pokoju priliku… Kuriozitet je da je Surabaya jedan od zadnjih milijunskih gradova na mom putovanju – još su samo 4 nakon nje: Adelaide, Melbourne, Sydney i Auckland. Vrijeme je sada dakle za manje (iako ne uvijek i mirnije) gradove.
Večerao sam u nedalekom šoping centru, gdje ima i nekoliko etničkih restorana. Odlučio sam se za japanski, uzevši nekakav miješani meni s miso juhom, sušijem i sašimijem, teriyaki piletinom i gyoza valjušcima. Sve u svemu, čini mi se još da od svih ovih istočnoazijskih kuhinja najvolim japansku. Jedina nije gotovo uopće ljuta (izuzev wasabija), a i zdrava je. Kako u hostelu ni po mom povratku iz grada nije radio net, ponio sam tablet sa sobom na večeru. Vrijeme je da počnem planirati svoj boravak na Baliju. Nije on toliko velik, ali kada vidim da su udaljenosti među pojedinim mjestima po 3-4 sata vožnje, pitam se hoće li mi planiranih 5 dana biti dovoljno.
U dormu sam dobio dva cimera, neki Europljani, ne znam odakle su (mislim da nisu iz iste zemlje, međusobno pričaju na engleskom, ali kao da im nije materinji), pokušat ću sutra možda nešto više doznati. Iako bi mi još jedan dan u Surabayi bio taman, karta koju sam kupio za subotu tjera me da sutra odem na planirani izlet u obližnji Malang, još jedan grad s dosta kolonijalne arhitekture i zelenila…

komentiraj (0) * ispiši * #

Konačno na istok

četvrtak , 19.11.2015.

Večer ranije javio mi se Tomica Kristić, Varaždinac koji je nedavno krenuo u akciju sličnu mojoj, samo što on misli stopirati do Novog Zelanda. Ne znam ništa o pozadini njegove motivacije, čuo sam za njega pred koji mjesec, kad mi je netko sugerirao njegovu stranicu. Trenutno se nalazi u Turskoj, gdje čeka iransku vizu, budući da ju nije izvadio u Hrvatskoj. Njegov upit meni odnosio se na onu iduću vizu, koju također nije izvadio, a nju je morao izvaditi, ne doduše u Hrvatskoj, nego u BiH – pakistansku. Objasnio sam mu u čemu je stvar, rekao da proba za svaki slučaj pitati u Turskoj i Iranu, ali da su šanse slabe. Da ironija bude veća, još je i prošao kroz Sarajevo na ovom putu. Savjetovao sam mu i alternativu, kroz Turkmenistan i Uzbekistan, pa na Kirgistan i Kinu, ali on svakako želi u Indiju (za koju također još nije izvadio vizu), tako da je na kraju rekao da će vjerojatno preletjeti Pakistan. Za ući iz Kine u Indiju trebao bi pak propusnicu za Tibet, a za to bi morao naći još nekoga da oforme grupu. Žao mi je, ali nažalost si je sâm kriv za takvu situaciju. Autostopiranje, iako u duhu potpune slobode, svejedno ne bi trebalo imati nonšalantan pristup, upravo zbog ograničenja koja postavljaju vize, a koja se mogu naći dovoljno lako pretragom na internetu. Ne kažem da itko treba poput mene, početi logistički planirati putovanje godinu dana unaprijed, isprva tek kao mentalnu igru, ali barem se informirati o viznim režimima ne bi trebao biti problem. Mislim, kad se sjetim svoga ulaska u Pakistan i gnjavaže dok nisam došao do Quette, pa čak i dalje, skroz do Larkane, to možda i nije toliki gubitak, ali je više kompromitiranje cijele ideje putovanja – kao i meni relativno izvjesna mogućnost da ću morati letjeti između Istočnog Timora i Australije. Jedini istinski gubitak na dionici kroz Pakistan kojom bi on išao po mom je mišljenju Lahore. A mogao sam ga zamoliti i da izruči pozdrave Sadžadu…
A moj jutarnji program u Yogyi uključivao je prvo posjet muzeju batika. Riječ je o privatnom muzeju, smještenom oko kilometar od moga hotela, u mirnom kvartu, koji je pokrenuo jedan lokalni tip kada je tržište počeo preplavljivati industrijski batik, a iz želje da se sačuva tradicija. U muzeju je zabranjeno fotografiranje tkanina, kako netko slučajno ne bi prekopirao uzorke, ali se može fotografirati oprema kojom se batik izrađuje, a imam i vodičicu koja mi ukratko pojašnjava postupke prilikom izrade, stilske razlike i slično. Pritom upotrebljava i dosta stručnih izraza na javanskom, koji naravno meni ne znače puno, ali vjerojatno su njoj potrebni da bi joj duša bila na mjestu, tj. da ne mora kompromitirati faktografiju pojednostavljivanjem priče za neukog turista.
Batik, tehnika bojanja tkanine tako da se na njoj izrade uzorci od voska, te se potom tkanina stavlja u bojilo, pri čemu dijelovi prekriveni voskom ostaju neobojani, javlja se na više mjesta u svijetu, no najpoznatiji je upravo ovaj s Jave, a i sâm naziv za tehniku dolazi upravo iz javanskog jezika. 2009. tehnika indonezijskog batika uvrštena je na UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske baštine. Iako su neki smatrali da je tehnika javanskog batika uvezena iz Indije ili Šri Lanke, prisustvo slične tehnike kod indonezijskih narodâ koji nisu imali nikakvog hinduističkog utjecaja ukazuje na autohtonost. U Europu je batik stigao tek u 19. st., a zahvaljujući nizozemskim i britanskim trgovcima proširio se i u subsaharsku Afriku, gdje je lokalno stanovništvo razvilo vlastite tehnike izrade (između ostaloga, tako je nastala i poznata košulja Madiba, koju je u nekoliko prigoda nosio Nelson Mandela). Slično se dogodilo i među australskim urođenicima, koji su se s batikom susreli tek 1970-ih.
Batik se može izrađivati na tri načina, s tim da je posljednji, industrijski, najjeftiniji i najmanje cijenjen, a osim toga je samo jednostran. Najcjenjeniji je onaj pri čijoj se izradi koristi canting, specifičan kist kojim se vosak nanosi na tkaninu ručno i obostrano, prema motivima iz glave, koji su stoga naravno jedinstveni. Cantinga ima različite širine „kljuna“, neki služe za debele vanjske linije, neki za sitnu ispunu, za točkice, crtice i slične motive (postoji jedan uzorak koji se naziva „rižinim zrnjem“, a u kojem podloga izgleda kao da je pokrivena istim – budući da je rižino zrnje bijelo, ono je zapravo izvorna boja tkanine, što znači da se međuprostor ispunjava bojom, a to znači da je potrebno svako zrno iscrtati voskom). Druga metoda je cap, bakreni kalup kojim se isti uzorak može višestruko ponavljati i tako se štedi vrijeme izrade. Pitao sam vodičicu koliko traje izrada jedne tkanine. Naravno, i sâm sam svjestan da je na takvo što teško odgovoriti, jer ovisi o broju različitih bojanja, ali me zanimalo čisto orijentacijski. Ručno rađen batik izrađuje se oko 4 mjeseca, a finiji i do godinu dana. Onaj prilikom kojega se koristi uzorak može biti gotov za 2 mjeseca. To je i razlog zašto je pravi batik poprilično skup.
Muzej okuplja zbirke batika iz različitih predjela Jave, svaki s različitim upotrebnim svrhama: batik za novorođenčad, za trudnice, za mladoženju i mladenku, za kraljevsku obitelj, za bolesnike, za umatanje pokojnika… Često se na njima nalaze i simbolični elementi koji potječu iz različitih tradicija, pa tako hinduistički batik ima na sebi uzorak svete planine Meru s njena tri vrha, konturu Garude i slično. Neki uzorci podsjećaju na fraktale. Pitam vodičicu postoji li možda na Javi tradicija slična onoj u Škotskoj, da se po uzorku batika prepoznaje pripadnost pojedinoj obitelji ili klanu, no to ovdje nije slučaj. Prepoznaje se međutim društveni status nositelja, te eventualno regionalna pripadnost – batik s područja središnje Jave, točnije iz unutrašnjosti, tamnijih je boja, prevladavaju smeđa, oker i žuta, s geometrijskim uzorcima. Obalni batik je svjetlijih boja, s cvjetnim uzorcima, katkada ima i životinjskih likova… Hinduistički sam već spomenuo, postoji naravno i islamski, prilikom izrade kojega se koriste također geometrijski likovi, ali i islamska kaligrafija. Kinezi pak vole elemente slične onima koje nalazimo na njihovim tapiserijama – feniks, zmaj, oblaci, sve izvučeno tankim linijama, s podosta bijele podloge. Batik je danas simbol indonezijskog identiteta, slično peciju, crnoj kapi u obliku krnjeg stošca sličnoj fesu (čak i ime dolazi od fes) – mnogi muškarci nose košulje, a žene saronge izrađene od batika. To se posebno događa u zadnjih dvadesetak godina, kako lokalna tradicija ponovno dobiva na cijeni naspram uvezene. Anjas je pričao kako kod njih na poslu svaki dan u tjednu imaju nekakav posebni zadatak, pa tako npr. četvrtkom moraju međusobno pričati engleski, srijedom nositi tradicionalnu sundansku odjeću, a petak je dan za batik. Uzorci batika pojavljuju se i na omotima bilježnica, na vrećicama… 2. listopada proglašen je nacionalnim danom batika u Indoneziji, a i stjuardese Garude Indonesie nose uniforme od batika. U prošlosti su se Malezija i Indonezija sporile oko autorstva batika, no dokazano je da je malezijski batik izveden iz indonezijskoga, tehnika izrade je drugačija (vrlo se rijetko koristi canting), a i uzorci su veći, ne toliko filigranski poput indonezijskih.
U sklopu muzeja nalazi se naravno i suvenirnica, kao i zbirka tapiserija koje je izradila žena pokretača muzeja, starija gospođa danas u invalidskim kolicima, koju sam upoznao u muzeju. Suprug joj je nažalost umro. Njih su oboje indonezijski Kinezi i još k tomu kršćani, tako da ima tapiserijâ s vjerskim motivima, npr. Posljednja večera, panorama Jeruzalema i slično. Postoje i tapiserijski portreti nekih poznatih osoba, kao npr. Sukarna, Suharta, Ronalda Reagana, pape Ivana Pavla II. i sl. U suvenirnici se može kupiti svašta, od pravog batika (u balama ili gotovim proizvodima – zanimljivo je da se batik ne smije presavijati nego samo motati, iako mi nije bilo jasno točno objašnjenje), do školskih torbi prekrivenih mjestimice batikom, te opreme za izradu, poput cantinga ili capa. Vidio sam i kako izgleda sâm vosak, mješavina pčelinjeg voska, parafina i goveđe ili bivolje masti. Nisam naposljetku ništa kupio, premalo mi je mjesta u ruksaku, ali bio je to zanimljiv uvod u još jednu kulturnu tradiciju.
Druga kulturna tradicija koju sam htio pogledati, ali sam na kraju zbog premalo vremena odustao i umjesto toga samo prošetao kvartom, jest srebrarstvo. Već sam se susreo sa srebrarstvom u onom selu nedaleko Bukittinggija, no kvart Kotagede smješten jugoistočno od centra, poznat je kao središte srebrarstva na Javi. Zanimljiv je i zbog tradicionalne javanske arhitekture, iako sam se ja nažalost preračunao u pogledu vremena, tako da sam morao juriti natrag. Yogya je jako raširen grad, nema visokih zgrada, osim par hotela (razumljivo, s obzirom na seizmičku aktivnost), tako da vam put do nekog udaljenog kvarta može oduzeti i po pola sata, čak i ako idete autobusom. Stoga sam nažalost ostao uskraćen za to iskustvo, premda ću sada u maniri kiselog grožđa na temelju dojmova nekih putnika zaključiti da je možda i bolje tako, budući da su navodno prodavači dosta nasrtljivi (ma ne, nikad mi to ne bi palo na pamet) i da, ako vam već pokažu proces izrade nakita, očekuju da bi bio red da nešto od njih i kupite.
Vraćam se u hotel, uzimam stvari i pješačim do kolodvora. Subjektivno mi se boravak u Yogyakarti činio duljim od onoga u Jakarti, iako sam zapravo bio podjednako dugo. Lijep je to i ugodan grad, čak mi ni turistička atmosfera ne smeta, dapače, ima i to svojih prednosti (znanje stranih jezika). Iako me čekaju još tri noćenja u Surabayi, polako privodim svoj boravak na Javi kraju, ušao sam, čini mi se i u drugu polovicu boravka u Indoneziji, zanima me hoću li plakati za Javom kada se budem morao opet gnjaviti s dosadnjakovićima po Sumbawi i Floresu. Indonezija nije toliko naporna kao Kina, ili sam se ja već možda prekalio, ali nakon mjeseci i mjeseci putovanja kroz kaotične zemlje (s izuzetkom Singapura) veselim se Australiji i cijenim uređenost koja će me ondje dočekati. Naravno da to ima svoju cijenu, ali uz malo logistike (opet ta logistika) stvari će biti lakše. Ujedno sam kroz ovo putovanje spoznao onu važnost postojanja doma. Ne bih nikad mogao biti potpuni nomad, čovjek koji sve svoje nosi sa sobom i privremeno se smješta na ovo ili ono mjesto. Moram priznati da sve više guštam u činjenici da se raspakiravam, da odlažem stvari, negoli da ih trpam u ruksak i nastavljam put. Ne toliko zbog toga što putujem daje – u tome još uvijek uživam – koliko zbog potrebe ukorijenjenosti. Možda bih mogao naći neko mjesto gdje bih se nastanio nekoliko mjeseci, radio nešto, i potom tražio motivaciju za nastavak putovanja (govorim to za slučaj kada bih bio potpuni nomad), no ovaj tempo kojim ja idem ima određenu granicu. Koju sam ja vjerojatno već i prešao. Nisam nikad vjerovao da ću to reći, ali čak se veselim Zagrebu. Barem na nekoliko tjedana. :D A ako stvari budu išle po planu, danas bi trebala biti točno tri mjeseca do moga povratka. Otprilike jednako kao što je prošlo od smrti Arsena Dedića.
Vlak za Surabayu je Argo Willis, isti onaj kojim sam 4 dana ranije stigao u Yogyu. Sada me nosi na istok i sjeveroistok, do one točke gdje se Java suzuje, a sa sjeverne joj se strane paralelno proteže otok Madura. Tu je smještena Surabaya, drugi najveći grad Indonezije, osmomilijunski megalopolis koji bi isto tako mogao biti šokantan nakon mirne i polururalne Yogye. U sumrak se vozimo pored zelenih javanskih polja, koja me podsjećaju na pejzaže mađarske puste, ili na Slavoniju… Jest da je to uglavnom riža, kao i da su ta polja mnogo obrađenija od slavonskih, no svejedno. U Surabayu stižem oko pola 9, probijam se kroz niz privatnih taksista na ulazu, pronalazim jedan od službene kompanije, vozač pali taksimetar, znade naravno gdje je rečena adresa, nije baš u centru grada, ne mogu procijeniti koliko sam daleko od centra, osoblje u hotelu natuca engleski, šteta, očekivao sam da će bolje vladati jezikom jer imam nekoliko pitanja koja moram riješiti. Jedno od njih uključuje i bus za Bali, koji je, koliko vidim, uglavnom noćni. Do Denpasara iz Surabaye treba oko 12 sati, bilo bi dobro kada bih išao dnevnim busom, da mogu gledati krajolik, ali internet o toj tematici neugodno šuti. Zato bi mi dobro došle informacije u hotelu – ali kad se sjetim Bandar Lampunga, možda ni to nije najpametnije rješenje. Ili da odem do Banyuwangija i onda u vlastitom aranžmanu nešto izvedem? Vidjet ću, imam doonda još dva dana. Sada se valja smjestiti, sâm sam u dormitoriju, hostel je uglavnom prazan, Surabaya nije turističko odredište per se, više je uporište za druge izlete, ponajprije na vulkan Bromo na istoku Jave. Za večeru ću kupiti neke kekse u obližnjem Indomaretu, sve je već zatvoreno u ovo doba, prošlo je 10 navečer dok sam se ja smjestio i doveo u red…

komentiraj (0) * ispiši * #

Jedna od svrha putovanja

srijeda , 18.11.2015.

Ne, ovaj post neće biti o hrani. :D Iako je hrana jedan od lajtmotiva mojih putovanja, danas ću pričati o nečem drugom, o atrakcijama. Naravno da ovakvo putovanje, preko pola svijeta, dotiče i mnoga ikonička mjesta, mjesta koja se „moraju posjetiti“, iako, kako sam već napomenuo kada sam pisao o Vojsci od terakote, to može stvoriti prekomjerna očekivanja. Isto tako, budući da prolazim i kroz mnoga mjesta siromašnija atrakcijama, nekako se trudim opravdati ih posjećujući lokalne atrakcije, koje često međutim nisu ni po čemu značajne, osim što su najbolje u tom mjestu. Osjećam se kao šahist pozvan da igra simultanku s najboljim igračima u nekom provincijskom mjestu, a dotični ispadnu obični paceri. Ali boljih nema. Kojiput naletim i na mjesta koja su relativno nepoznata široj svjetskoj turističkoj publici, a opet su vrijedna posjeta – takva bi na ovom mom putovanju npr. bila geološki park Zhangye Danxia ili Maiji Shan. No postoje i mjesta koja definitivno opravdaju svoja očekivanja što se tiče spektakularnosti – zaljev Halong, Angkor, Karakorumska autocesta, a evo sada i Borobudur. U životu sam dosad posjetio najveću kršćansku bogomolju (crkvu Sv. Petra u Vatikanu), najveći hinduistički hram i vjerski objekt uopće (Angkor Wat), te sada i najveći budistički vjerski objekt (iako mi je to malo nevjerojatno da nema neki veći u Kini – OK, Potala striktno nije vjerski objekt). U najveći islamski vjerski objekt još neko vrijeme neću moći ući – to je Prorokova džamija u Meki.
Za doručak sam i opet bio sâm, dobio sam neku tjesteninu poput fetuccina, rižu i tempeh, te uobičajene pekmeze, sok od manga i mandarine. Doista, što se doručka tiče, tu su stvarno ajnc-a. I opet sam rastegao jutro, posvetio ga piskaranju, te sam iz sobe krenuo oko podneva. Prvo moram gradskim busom do prigradskog terminala, odakle redovno idu autobusi za Borobudur, koji je selo udaljeno kojih 40-ak km od Yogye. Budući da mi je relativno usput i kolodvor, kupit ću kartu za sutradan. No krivo skrećem, pa gubim 20-ak minuta na obilaženje kolodvora, dok mu ne priđem s druge strane. Unutra idem na šalter za rezervacije, nadobudno stanem pored, onda vidim da to ide po brojevima, a trenutni broj je nekih 40 brojeva manji od onoga koji sam izvukao. Toliko ne mogu čekati, pa se ogledavam po prostoriji i primjećujem aparate za elektronsku kupovinu karata. Idem probati. Upisujem podatke, odabirem sjedište, mislim si da će me tražiti nekakvu posebnu karticu kojom to moram potvrditi, jer mi je ovo više bila očajnička mjera – ali ne, sve je u redu, printa mi potvrdu s referencijskim kodom. Sad bih s tim kodom trebao kao i ono u Bandungu otići na drugi aparat da mi isprinta kartu, po mogućnosti sat vremena prije polaska. Hm, a zašto to ne bih sada uradio? Kôd je tu, znači moja je rezervacija u sistemu i morao bi ju moći prepoznati. Aparat je s druge strane dvorane, upisujem kôd i na ekranu mi izbacuje podatke koje sam koju minutu ranije unio na onom prvom aparatu. Printam kartu i nakon manje od 10 minuta (a i to samo zato što sam vrlo pažljivo unosio podatke kao što je broj putovnice – morate imati broj osobne isprave na karti – i broj telefona) dobivam putnu ispravu. Ovako nešto je u Hrvatskoj još uvijek nezamislivo, čak i na velikim i prometnim kolodvorima. Mislim da je Hrvatska još jedina zemlja u EU u kojoj se međunarodne vozne karte ispisuju rukom.
Sada na TransJogju pa, uz jedno presjedanje, do terminala Jombor, gdje odmah nalazim autobus za Borobudur, ali taj autobus sad čeka dovoljan broj putnika. A već je oko 2 sata. To može potrajati, a zadnji autobus iz Borobudura za Yogyu je u 6 popodne. Ne bih volio jurcati, nadam se da će se ipak pronaći dovoljan broj putnika da se ovom isplati makar krenuti, pa onda još možda netko uđe i putem. Autobus je tipični lokalni indonezijski bus, ima dvadesetak sjedala zbijenih tako da normalni zapadnjak ne može sjediti ravno, jer nema dovoljno mjesta za noge. Razmak između ruba sjedala i naslona sjedala ispred jest kojih 15-ak cm. Dok čekamo, upada neki tip s gitarom koji odrađuje svoju rundu tamburanja, pa onda skuplja novce. Česta je to pojava, ima ih i u gradskim bemima (koji su obično krcati, ali se oni praktički voze na vratima), a tamo obično sviraju ukulele i djembe. Indonežanska pop glazba čak i nije toliko iritantna (iako postoji nekakav elektropop), nađe se tu i rokera, prate se trendovi.
Vozač je napokon procijenio da se ipak skupilo dovoljno ljudi, ja sam čak imao i sreće da je mjesto pored mene bilo prazno, pa sam mogao sjediti ukoso, no tada se pojavila nekakva grupa cura koje su se vjerojatno vraćale iz škole, pa se jedna tako uvalila i pored mene – iako je Indonezija islamska zemlja, ovdje očito nije tabu da žena sjedi kraj nepoznatog muškarca. Srećom se vozila samo jedan kraći dio puta, pa sam ubrzo opet mogao opustiti noge. Doista, s obzirom na uski razmak, vi ćete ili koljenima upirati u naslon pred sobom dok vam ne pobijele, ili ćete sjediti raskrečenih nogu (ne baš pristojno), ili ćete koljena podvući pod bradu i sjediti u fetalnom položaju… Izbjegavajte takve autobuse kolikogod možete. Da, jeftini su, ali preveliko je kompromitiranje komfora.
Dionica do Borobudura uglavnom je skroz izgrađena, tek se na jednom manjem dijelu prije samog sela Borobudur vozimo kroz nestvarno zelena rižina polja koja podsjećaju na plodnost otoka koji je bio žitnica čitave Nizozemske Istočne Indije. Uokolo ravnicu uokviruju vulkanska brda. Urbanizirana i prenaseljena, Java je svejedno prekrasan otok, meni osobno mnogo ljepša od Sumatre, koja mi je nekako obična, podsjeća me na neke predjele kontinentalne Hrvatske. Možda je to zato što sam dosta njenih dijelova vidio u izmaglici, koja je priječila da steknem punu širinu pogleda. Kada se još sjetim ljute hrane i dosadnih znatiželjnika, nekako mi je dojam Jave daleko bolji od onoga Sumatre.
Od kolodvora u Borobuduru imam za hodati nešto manje od kilometar do ulaza u kompleks borobudurske stupe, koja je spomenuta glavna atrakcija. Na ulazu pokazujem onu ulaznicu od dan ranije, sve je u redu, imam pravo i na besplatnu vodu (u Prambananu nije bilo govora o tome), a također mi treba sarong, i to ponovno na isti način kao i dan ranije – tako da ništa ne pokriva. Upućujem se prilaznom alejom, koja međutim s te strane ne nudi dobar pogled na stupu, budući da se u podnožju nalazi pojas vegetacije koji ju zakriva. Bolje ću totale moći uloviti s drugih triju strana. Na ulazu sam šmugnuo pored neke grupe indonezijskih školaraca, no isti su kasnije također pristigli na samu stupu i razmiljeli se posvuda sa svojim mobitelima i selfie štapovima. Začudo, osim jednog tipa koji uopće nije spadao k njima nitko me nije pitao za fotografiranje. Ali nisam mogao iskusiti kontemplativnu atmosferu ovog spomenika, za koju je ionako navodno najbolje doći prilikom izlaska sunca. Iako se i to pretvara u turističku atrakciju, s mnoštvom minibusa iz Yogye koji vode turiste na Borobudur Sunrise Tour. Naravno, i u samom selu ima nekoliko smještajnih kapaciteta, a oni su u prednosti jer ranije mogu zauzeti mjesto (mogu staviti ručnik još prethodnu večer :D ).
Što je uopće Borobudur? Riječ je o impresivnoj budističkoj stupi iz 8. st. (gradio se oko 75 godina, u razdoblju od 750. do 825.), no nije sasvim jasno ni tko ga je izgradio, ni zašto. Vjerojatno je bila riječ o dinastiji Sailendra koja je vladala Medanškim kraljevstvom u to vrijeme, a ispovijedala je mahajanski budizam. Kao i Prambanan, i Borobudur je kasnije napušten (čak se ni to ne zna kad), te su ga prekrili vegetacija i nanosi vulkanskog pepela tijekom brojnih erupcija obližnjeg Merapija. Iako se u folkloru lokalnog stanovništva očuvala svijest o postojanju građevine, te razna legendarna objašnjenja njenog nastanka, vanjski svijet nije znao za nj sve dok Stamford Raffles nije čuo priče o velebnom zdanju smještenom usred džungle, te pokrenuo raščišćavanje zemljišta, koje je trajalo dva mjeseca. Tako je ironično, vrlo kratka britanska vladavina, koja je usto još obilježena i razaranjem Yogyakarte i pljačkom tamošnjeg dvora, zaslužna za ponovno otkrivanje dvaju najvažnijih klasičnih spomenika na Javi. No spomenik je u potpunosti otkopan i otet džungli tek 1885., te je tada spoznata njegova grandioznost. Budući da europska arheologija, u to vrijeme opsjednuta Egiptom, nije marila za neki zabačeni spomenik na dalekoj Javi, Borobudur je nakon otkrića oštećen, jer su lokalni lovci na suvenire razvukli neke od kipova. Nizozemci su čak predlagali da se zgrada rastavi (!), a dijelovi odnesu u pojedine europske arheološke muzeje (!!). No ipak je prevladao zdrav razum, pa je na spomeniku konačno počela obnova 1907. No potpuni konzervatorski i restauratorski radovi započeli su tek osamostaljenjem Indonezije, te je nakon opsežnog čišćenja i stabilizacije građevine, uz izgradnju sustava odvodnje oborinskih voda tijekom osamdesetih godina, UNESCO ubilježio Borobudur na listu svjetske baštine zajedno s Prambananom 1991. Otada Borobudur privlači sve više turista i dobiva pažnju koju zaslužuje – danas je najposjećenija turistička atrakcija u Indoneziji. Turistička ekspanzija ima i svojih negativnih strana, budući da horde turista oštećuju spomenik, te se govorkalo i o ograničavanju ulaska samo za vođene ture. Srećom, Borobudur je za razliku od Prambanana izbjegao oštećenja u posljednjem velikom potresu, onom iz 2006. (ali ga je zato erupcija Merapija iz 2010. prekrila 2,5 cm debelim slojem vulkanskog pepela, koji se raščišćavao oko godinu dana), a kao i Prambanan, nakon obnove je postao i aktivno mjesto molitve za pripadnike indonezijske budističke zajednice. Građevni materijal je crni andezit koji se u ovim krajevima jednostavno naziva batu candi (hramski kamen), budući da je praktički sinoniman s većinom hramova ovoga područja. U sunčanim popodnevima taj kamen može biti jako neugodan za posjetitelje, jer isijava toplinu. Na zidovima su međutim nađeni tragovi koji ukazuju da je kamen nekada bio obojan u različite boje, čime je građevina izgledala življe.
Borobudurska stupa je kvadratnog oblika, duljine stranice 123 metra u razini tla. Potom se uzdiže preko 6 kvadratnih razina, tri okrugle razine, te kulminira u središnjoj krunskoj stupi, koja doseže visinu od ukupno 35 metara iznad tla. Kvadratni se katovi uzdižu strmije od triju okruglih razina, tako da promatraču s tla Borobudur ima oblik krnje piramide. Tlocrt pak slijedi uzorak mandale. Kvadratni su katovi ukrašeni reljefima s obiju strana (na unutrašnjem i vanjskom zidu) koji prikazuju Buddhin život i prosvjetljenje, ali i prošle živote (ukupno ima 2672 ploče s reljefima), dok se između reljefâ nalaze ukupno 504 Buddhina kipa u 6 različitih poza (uzemljenost, davanje i pomaganje, meditacija, neustrašivost, učenje i podučavanje, te okretanje kotača dharme). Na okruglim se katovima nalaze 72 zvonolike stupe s otvorima, koje izgledaju poput cjedila, a unutar kojih su Buddhini kipovi (devet ih je oštećeno prilikom erupcije Merapija, ali su obnovljene). Središnja je stupa zatvorena, barem s glavne terase, ali čini se da je moguće ući u nju, budući da sam našao podatak u tome kako se unutra nalaze dvije prazne prostorije. Nije jasno jesu li prostorije namjerno ostavljene prazne (kako bi simbolizirale nirvanu), ili su opljačkane. U razini tla također se nalaze reljefi, koji su prekriveni, tako da neki smatraju da je riječ o cenzuri, budući da su na tim reljefima prikazane teme povezane sa zemaljskim žudnjama nužne za prikaz zakona karme u praksi. Inače, tri glavne forme u vertikalnom presjeku simboliziraju tri carstva u budističkoj kozmologiji: carstvo žudnje, carstvo oblika i carstvo bez oblika. U muzeju posvećenom Borobuduru (koji se nalazi u sklopu kompleksa i koji se nažalost bio zatvorio dok sam ja završio s obilaskom) nalazi se jedan nedovršeni kip Buddhe (nije fino isklesan do kraja), za koji se smatra da se nalazio u jednoj od prostorija središnje stupe, a svojom bi nedovršenošću trebao simbolizirati najviši status budinstva, tj. onaj u kojem se polagano počinje gubiti tjelesni oblik, što se poklapa s gore iznesenom simbolikom triju carstava.
Prilikom gradnje Borobudura korišten je prirodni brežuljak, koji građevina prekriva. Čitav Borobudur treba doživljavati kao svojevrsnu priču koja u slikama iznosi postavke budističkog vjerovanja, te je zapravo služila za pojašnjavanje i podsjećanje. Da sam uzeo vodiča, vjerujem da bih proveo barem dva sata promatrajući reljefe i slušajući objašnjenja, a smatram da ni to ne bi bilo dovoljno. Borobudur je mjesto kojem se možete vraćati uvijek iznova (kao i Angkor Wat, uostalom), a njegov prirodni smještaj još dodatno doprinosi njegovoj čudesnosti. Zadovoljan sam, jedino mi smeta gužva, ali to nažalost ne mogu izbjeći. Inače, Borobudur se također našao pod prijetnjom islamističkih ekstremista kao jedna od građevina koje treba dignuti u zrak, budući da brojni likovi na njoj predstavljaju osnovu idolopoklonstva. Stoga je cijeli kompleks pod nadzorom. Inače, uokolo Borobudura proteže se veliki park (kao i u Prambananu), u kojem su na više mjesta postavljeni zvučnici koji emitiraju glazbu gamelana. Zvuči vrlo smirujuće, kao Glockenspiel, ali dublje, bliže zvuku vjetrenih zvona. U sklopu parka su i dva muzeja, Muzej Borobudura (koji je, kako sam već spomenuo, bio zatvoren), te Muzej Samudre Rakse, posvećen brodu koji se u nekoliko navrata pojavljuje na reljefima, a koji je fascinirao britanskog mornara Philipa Bealea, amaterskog zaljubljenika u povijest i arheologiju, koji je pokušao napraviti repliku broda samo na temelju pet reljefa, služeći se pritom svojim praktičnim znanjem i iskustvom. Naposljetku je 2003. sagrađen brod, nazvan Samudra Raksa (Branitelj morâ), kojim je Beale poduzeo šestomjesečno putovanje od Jakarte preko Sejšela i Madagaskara do Accre u Gani, dokazujući stare trgovačke veze između Indonezije i zapadne Afrike. Pomalo heyerdahlovski… Brod je danas izložen u muzeju, ali nažalost sva su objašnjenja isključivo na indonezijskom, tako da nisam mogao saznati puno o tome. Nakon muzeja put do izlaza vodi kroz nekoliko stotina metara dugačak bazar prepun suvenirâ, warungâ…srećom da se već bližilo zatvaranje, pa je veći dio štandova bio prazan, iako su naravno prodavači s onih koji su još bili zauzeti navaljivali. Mogu si samo zamisliti kako je kada je ovdje vrhunac turističkog prometa…
Iako sam želio nešto usput pojesti u jednom od warunga pored autobusnog kolodvora, i oni su se već lagano pozatvarali (bilo je oko 5 sati), pa sam radije uskočio u bus (ovoga puta odabravši odmah prvi red uz ulazna vrata, koji nije imao nikakvu barijeru za koljena) i odlučio nešto pojesti po povratku u Yogyu, a prije odlaska na predstavu wayang kulita. U jednom od šoping centara na Jalan Malioboro odlazim u restoran s indonezijskim specijalitetima, uzimajući batagor, bandunško jelo koje se sastoji od pečenih komadića ribe u umaku od kikirikija, gado-gado (iz nekog razloga ljut – čudno, s obzirom da smo u Indoneziji), pisang bakar coklat (bananu sa žara s čokoladom i sirom), te es nangka (mrvljeni led s mlijekom i kriškama nangke, tj. jackfruita. Sasvim dovoljno da se nakrkam prije nego odem pogledati tu toliko željenu predstavu kazališta sjena…
Predstava ispada poprilično razočaranje. Traje 2 sata, a iako dobijete program, tu su opisane sve predstave koje igraju, njih 8, ali nije označeno koja danas igra. Pozornica je smještena nasred dvorane, tako da možete gledati i onaj dio namijenjen publici, ali možete i zaviriti iza pozornice, gdje se osim dalanga nalazi i čitav orkestar gamelana. No za razliku od smirujuće glazbe u Borobuduru i Prambananu, ovoga puta je mnogo glasnije, furioznije, pjeva se, ima tu i flauta… Sama predstava, osim što u startu ne znate koja je, teška je za pratiti, budući da je čitava naracija na javanskome, a kretanje lutaka je ekstremno ograničeno. Većina dinamike odnosi se na to da, kad pojedina lutka izgovara svoju repliku, maše rukama. Tu i tamo bude neka scena borbe, koja je zapravo naganjanje amo-tamo iza paravana, s time da se još lutke udaljavaju od paravana, gubeći tako fokus. Tematika inače obuhvaća priče iz Ramajane, tako da je i taj kontekst meni nepoznat. Znači, zamislite si da gledate Čekajući Godota na, štajaznam, tonganskom, i da ne znate ništa o kontekstu predstave. I tako dva sata buljite u paravan na kojem se možda svakih pola sata nešto promijeni. Imao sam velika očekivanja, ali me pomalo razočaralo. Znao sam što mogu očekivati (tj. koji jezik i tematiku), ali sam se nadao da će biti dinamičnije. Recimo, usporedivši to s vijetnamskim vodenim lutkarskim kazalištem, koje je bilo sjajno, ovo je ispao čisti davež. Kao neki antiklimaks Borobudura, ali i čitavog boravka u Yogyi. Nije to doduše još gotovo, imam i sutra par stvari za obaviti prije polaska vlaka. Pješačim do hotela, kada me opet zatiče kiša. Očekujem još jedan pljusak od pola minute i to se točno i događa – ali se nakon dvije minute vraća i sada ne staje. Nije to ništa strašno, pomalo sipi, taman onako da tlo postane neugodno vlažno i još dodatno isparava vrućinu.
Eto, i 4 noći u Yogyi su došle svom kraju, sutra je vrijeme za pinklec na rame(na), a zanimljiva je još jedna stvar – sutra ću nakon skoro 4 mjeseca konačno oboriti rekord u najistočnijoj točki do koje sam dopro, a koji je dosad držao kineski Yangshuo. Već sam se u Prambananu približio samo na jednu minutu toj zemljopisnoj dužini, a polaskom za Surabayu se to definitivno pomiče. I tako će sad biti idućih nekoliko tjedana, dok ne dođem do Darwina i promijenim smjer kretanja opet u južni.
Laku noć.

komentiraj (0) * ispiši * #

Mini Angkor

utorak , 17.11.2015.

Za vrijeme doručka sam se osjećao kao car. Bio sam naime jedini gost, tako da je čitav stol za doručak bio postavljen za mene. A radilo se o stolu s onom kineskom vrtećom pločom u sredini, koja je bila dupkom puna kojekakvih slanih i slatkih zalogaja, od nekakvih rezanaca s mesom i povrćem, riže, pa do uobičajenih tosta i dvije vrste pekmeza, kao i svježeg soka od guave. Naravno da nisam mogao sve pojesti, nije to vjerojatno bilo ni namjeravano, unatoč mojoj bojazni da će se to sve baciti ako ne pojedem. Vjerojatno ipak vlasnici hotela to jedu, čini mi se da je hotel u obiteljskom vlasništvu, pored se nalazi i kuća u kojoj vjerojatno žive.
Još uvijek nisam sasvim načisto kako ću dalje, to što sam Vaga po horoskopu zadaje mi grdne muke glede odlučivanja jer stalno odvagujem argumente za i protiv, i opet se sjećam onoga kad sam dvojio gdje trebam izvaditi indonezijsku vizu. Dan više u Yogyi omogućava mi opušteniji tempo, ali me istovremeno možda nepotrebno zadržava, a ni ovaj hotel nije baš najjeftiniji. No i dalje sam unutar budžetskog okvira, tako da nema bojazni, a možda mi se u međuvremenu pojavi nešto u vezi broda između Timora i Australije. Probudio se jesam dovoljno rano ujutro da bih udarničkim tempom stigao sve obići, ali sam se ipak odlučio na mirniji tempo, pisanje do 11, pa onda dok izađem iz sobe već je oko podneva, te lagano krećem do stanice TransJogje, brzih gradskih autobusa koji imaju nekih 6 linija i povezuju centar grada s centrifugalnim predgrađima. Autobusi nisu osobito brzi zato što bi imali posebne odvojene trake, nego zato što imaju poprilično međusobno razmaknute stanice, koje su napravljene poput malih željezničkih stajališta, tj. na svojevrsnim platformama, tako da je izlaz iz autobusa u razini, a sve na nekih metar iznad tla. Karta za jednu vožnju košta 3600 rupija, neovisno o udaljenosti, busevi su klimatizirani, nisu pretjerano veliki, a ne znam baš ni koliko su učestali, ja nisam čekao dulje od 10 minuta.
Inače, još jedan kuriozitet Indonezije koji proizlazi kako iz njene prometne zakrčenosti, tako i iz njenog siromaštva. U gradovima poput Jakarte postoje na nekim mjestima brze trake za automobile koji voze 4 ili više putnika, kako bi se destimuliralo ljude koji se voze samostalno da uopće koriste automobil, i tako posredno smanje zakrčenost i zagađenje. Tada se razvilo posebno ilegalno zanimanje zvano „auto-džokej“, gdje ima ljudi koji stoje u blizini početka takvih traka i ciljaju automobile s 3 ili 2 putnika, kako bi se ubacili u njih, te u zamjenu za određenu naknadu glumili potpunu popunjenost automobila, što izvornim putnicima omogućuje da prođu u brzu traku, a ovi dobiju neku pinku. Win-win situacija. Na gubitku su jedino kvaliteta zraka i gustoća prometa, jer se time zaobilazi glavna namjera tih putničkih kvota.
Vozimo se na istok, pored aerodroma, pa još malo, kojih 15-ak kilometara u pravcu istok-sjeveroistok. Zanimljivo je da Yogya izgleda urbanije u predgrađima, gdje su sagrađene široke brze ceste, slične zagrebačkoj Aleji Bologne, nego u centru. Grad koji izgleda kao preokrenuta rukavica. :D Napokon stižemo do terminala Prambanan, smještenog odmah pored arheološkog parka, koji se zapravo nalazi na granici Specijalne regije Yogyakarte i provincije Središnja Java. Od terminala imam za hodati još kojih desetak minuta uz samu granicu parka, tako da se između drveća već nazire ono što ću vidjeti. No ulaz je na dalekom istočnom kraju, na golemom parkiralištu punom dosadnih taksista i vozača bencaka (ciklorikši), te uz gomilu kojekakvih prodavača suvenira, raznih warunga…znate kako već to izgleda na jako turističkim mjestima. Kupujem posebnu kombiniranu kartu za Prambanan i Borobudur, koja košta 30 dolara, a vrijedi dva dana (nije istaknuta nigdje na blagajni, ali sam čuo za to preko interneta i provjerio na licu mjesta). Kupovina zasebnih karata koštala bi me 8 dolara više. Potom dobivam i sarong, budući da ne smijem na sveto mjesto otkrivenih nogu, ali mi frajer veže sarong oko struka tako da su mi i dalje potkoljenice gole, štoviše, čak mi i donji rub kratkih hlača izviruje ispod saronga. Kasnije sam na lokalitetu vidio mnoge lokalce u kratkim hlačama. Nepotrebna gnjavaža, tim više jer su stepenice vrlo strme (u angkorskom stilu), pa je bolje da vam noge imaju određenu slobodu kretanja.
Upućujem se glavnom alejom prema središnjem hramskom kompleksu. Prambanan je hinduistički hramski kompleks koji potječe iz 9. st. (što znači da je stariji od Angkora), te je posvećen Trimurtiju, tj. vrhovnom trojstvu hinduizma: Brahmi stvaratelju, Višnuu održavatelju i Šivi razaratelju. No kako je uvijek kult Šive nekako posebno razvijen u ovim krajevima (možda i zato što se sve nalazi u sjeni Merapija), Šivin je hram smješten centralno i malo je veći od ostalih dvaju. Iako na ulaznoj ploči piše da je riječ o najvećem hinduističkom hramu u jugoistočnoj Aziji, to naravno nije točno – i Angkor Wat je u jugoistočnoj Aziji. Najveći je samo u Indoneziji. Hram je sagrađen kao odgovor na budistički Borobudur (ironija je da su danas u turističkoj ponudi ta dva objekta vezani jedan uz drugi, a zapravo su posljedica međuvjerskog rivaliteta) kada je hinduistička dinastija Sandžaja na prijestolju Medanškog kraljevstva preuzela prevlast od budističke dinastije Sailendra (koja je sagradila i obližnji hram Sewu). Početak gradnje smješta se u razdoblje oko 850. g., a kompleks je kasnije proširivan novim hramovima i drugim pomoćnim objektima, sve dok oko 930. cijelo područje nije napušteno, a kompleks pao u zaborav. Potres u 16. st. oštetio je većinu hramova, a lokalno stanovništvo, koje naravno nije poznavalo povijesni kontekst, raspredalo je razne priče o porijeklu hramova, poput one o mladom princu koji se zaljubio u kćer okrutnog kralja kojega je ubio, te ju je htio oženiti, ali ga je ona pokušala nasamariti i ubiti, tako da je na kraju pobjesnio i pretvorio ju u kamenu skulpturu (kip Durge u današnjoj sjevernoj prostoriji Šivina hrama). Hramski kompleks imao je jednu praktičnu svrhu – služio je kao oznaka granice između Yogyakarte i Surakarte, nakon što je podijeljen Mataramski sultanat (zato i danas ovuda prolazi provincijska granica). Ponovno otkriće hramova dogodilo se 1811., kada su Britanci čuli za njih i poduzeli istraživanja, no zbog njihove kratke vladavine stvari su ubrzo ponovno potonule u zaborav. Lokalno je stanovništvo raznosilo kamenje za građevni materijal, a nizozemski kolonisti su si uzimali kipove za ukrase po svojim kućama. Ozbiljniji radovi na rekonstrukciji i restauraciji započeli su tek u prvoj polovici 20. st., a nastavili se za vrijeme samostalne Indonezije. Šivin je hram obnovljen 1953. i otvorio ga je osobno Sukarno. Zbog toga što je tijekom godina većina građevinskog materijala raznesena, odlučeno je da će se obnavljati samo građevine koje imaju barem 75% izvornog materijala. Ostale su ostavljene u poluruševnom stanju, kao npr. mnoštvo manjih hramova uokolo glavnog kompleksa (računa se da je ukupno u kompleksu bilo 240 hramova). Nakon obnove većine kompleksa, od 1990-ih naovamo, hinduističke zajednice s Jave i Balija počele su opet održavati svoje vjerske svečanosti u sklopu kompleksa. Također, u Prambananu se na posebnoj pozornici svake noći punog mjeseca održavaju baletne predstave s motivima iz Ramajane. Potres 2006. značajno je oštetio kompleks, tako da na nekim mjestima obnova još traje. Od 1991. Prambanan se nalazi na popisu svjetske baštine UNESCO-a.
Kako rekoh, glavni dio kompleksa čine tri hrama Trimurtija, pri čemu je Šivin najveći, jedini ima 4 prostorije na vrhu, a uzdiže se 47 metara. Nasuprot tim trima hramovima nalaze se hramovi posvećeni božanskim „prijevoznim sredstvima“ Nandiju, Garudi i Hamsi. Prreživio je samo kip Nandija, bika na kojem jaše Šiva. Tu su još 2 mala hrama između tih dvaju skupina velikih hramova, 4 svetišta na svakoj strani svijeta, 4 svetišta u uglovima kompleksa, te još 224 mala hrama s vanjske strane glavnog kompleksa – ukupno dakle 240. Danas je obnovljeno ili se obnavlja svih 16 hramova u unutrašnjem dijelu kompleksa, te samo 2 mala hrama u vanjskom dijelu – ostalo je iz već navedenih razloga prepušteno zubu vremena.
Da sam kojim slučajem na ovom putu posjetio samo Prambanan, vjerujem da bih bio impresioniran. No nakon što sam vidio Angkor (a i ranije My Son), čini mi se da je to utjecalo na mene. Scott, Australac iz Esfahana, izjavio je kako Angkor razmazi ljude, i to je točno. Prambanan, pogotovo s oštećenjima nakon potresa, izgleda kao smanjena verzija Angkora, iako mu vremenski prethodi. Da me zanima hinduistička umjetnost i ikonografija, vjerojatno bi bilo zanimljivo uspoređivati ovdašnje reljefe s frizovima u Angkor Watu. No za mene kao običnog posjetitelja atrakcija, Prambanan ipak ide u drugu ligu atrakcija na ovom putovanju. Možda će Borobudur biti bolji, trebao bi.
Kao što u Angkoru postoji hinduističko-budistički suživot hramova, tako je to i na području Prambanana. Sjeverno od glavnog hramskog kompleksa, na udaljenosti od nekoliko stotina metara do kilometar nalaze se tri budistička hrama: Lumbung, Bubrah i Sewu, pri čemu je potonji svojim razdobljem gradnje čak prethodio Prambananu (dapače, prethodio je čak i Borobuduru). Ukupno se na čitavom području Prambananske ravnice nalazi 20-ak hramova u različitim stupnjevima očuvanosti, kako hinduističkih, tako i budističkih. Upravo iz toga razloga kompleks Prambanana možemo smatrati malenom verzijom Angkora, a moram priznati i da mi je Yogyakarta ugodnija od Siem Reapa. Šteta jedino što je riječ o vulkanski i seizmički ugroženom području, u kojem je sva ta ljepota na „danas jesi, sutra nisi“. Baš zato svima preporučujem da pohrle u Yogyakartu to vidjeti dok se nešto ne dogodi (a onda usput odite u Palembang na pempek i u Bengkulu u restoran kod Echi).
Dok sam se vratio u grad bilo je već prošlo 4 sata. Intenzivni ritam razgledavanja i obilaska gradova u dosadašnjem dijelu puta uzrokovao je da dan koji posvetim obilasku samo jedne atrakcije doživljavam kao uludo potrošen. Ali ipak, nisam ni ja više toliko mlad kao kad sam krenuo na put, napunio sam u međuvremenu 36, vrijeme je da taj tempo malo usporim. Navečer ću možda otići pogledati predstavu wayang kulita, a možda i neću – kasnije ću utvrditi da neću. Otišao sam na večeru u jedan tradicionalni bekpekerski kvart, koji je međutim poprilično udaljen od mojega smještaja, tako da mi je dotamo trebalo skoro sat vremena, pa još dok sam pojeo večeru (bila je to neka tradicionalna balijska piletina sa začinima, ne pretjerano ljuta, i savršeno termički obrađena – s kostima, ali tako da se kosti ekstremno lako kalaju od mesa; sladoled s bananom i narančom, te neki napitak od voća s kokosovim mlijekom i komadićima kokosa, po okusu mi je ličio na kompot sa šlagom). Dok sam se naposljetku uputio natrag, bilo je već skoro 10 sati, a predstava koju pikiram traje od 8 do 10. Da, negdje tijekom popodneva sam definitivno odlučio da put nastavljam u srijedu popodne, ovi u hotelu su se složili, očito nije gužva, sutra Borobudur i možda još štogod (kazalište sjena, po svemu sudeći), a preksutra valjda još muzej batika i Kotagede, vlak mi ide popodne oko 4…

komentiraj (0) * ispiši * #

Kampung-kampung Yogya

ponedjeljak , 16.11.2015.

Vjerujem da sam dosada već iznio dovoljno o malajskom (i indonezijskom), njegovim riječima i gramatici, da će pažljivi čitatelji razumjeti naslov. Meni iz nekog blesavog razloga naslov zvuči kao ona iritantna reklama „Super-super Nova“. :D
Yogyakarta je dakle, iako nesumnjivo turistički grad i središte aglomeracije od preko 2 milijuna ljudi, u osnovi ostala nakupina sela okupljenih oko kompleksa sultanove palače, nazvanog Kraton. Kraton je inače javanska riječ koja se koristi za kraljevsku palaču, a kratona, kako onih postojećih, tako i ruševnih, po Javi ima negdje petnaestak. Zanimljivo je da je grad prostornogeometrijski orijentiran, tj. sve se ključne građevine u gradu, uključivo Kraton ali i Jalan Malioboro, pružaju uzduž osi koja spaja plažu Parangtritis na južnoj obali Jave, kojih 20-ak km udaljenu od grada (i mjesto legendarnog bića iz narodnih priča poznatog kao Kraljica juga) s vulkanom Merapi, koji također ima mitološku ulogu. To simbolizira povezanost sultana s duhovima čuvarima ovih prostora. Ujedno i relativno olakšava obilazak, premda znači i stvaranje popriličnih gužvi, pogotovo uzduž Jalan Malioboro, pogotovo vikendima, pogotovo u večernjim satima.
Moje je prvo odredište bila tvrđava Vredeburg, nizozemska utvrda iz 18. st. (iako je sadašnja verzija iz 1867., budući da je ranija stradala u potresu). Ime joj znači „Tvrđava mira“, budući da je (barem za Nizozemce) simbolizirala miroljubivu koegzistenciju sultana i kolonijalnih vlasti. U vrijeme japanske okupacije tvrđava je bila sjedište okupacijskih vlasti i vojni zatvor, dok je nakon uspostave neovisnosti služila kao isto to, ali za indonezijsku vojsku (u zatvoru su uglavnom bili smješteni komunisti). Od 1992. u tvrđavi se nalazi muzej koji prikazuje povijest Yogyakarte i u širem kontekstu Indonezije u nekoliko faza, sve to uz pomoć brojnih diorama (ukupno njih 48). Ukupno je fundus razmješten u 4 stadija – borba za nezavisnost od kraja Javanskog rata do Drugog svjetskog rata, japanska okupacija, indonezijski rat s Nizozemcima za neovisnost, te Yogyakarta u razdoblju od proglašenja pune neovisnosti do sedamdesetih godina. Inače, iako sam ja u raznim kontekstima dao pojedine isječke indonezijske povijesti, još me uvijek čeka cjeloviti i sustavni prikaz, koji ću pokušati dati ubrzo, jedan od onih dana koji baš ne budu bogati događajima, vjerojatno kada dođem na Bali ili Lombok. No vjerojatno ste već zamijetili da su Nizozemci u Indoneziji nakon Drugog svjetskog rata i oslobođenja od Japanaca napravili nešto slično Francuzima u Indokini – vratili se i pokušali preuzeti koloniju kao da se ništa nije dogodilo. Razlika između indonezijske i indokineske (prvenstveno vijetnamske, jer oni su iznijeli najveći teret) borbe za neovisnost bila je u tome što je indonezijska borba bila antikomunistički nastrojena, a iako je Indonezija kasnije imala jednu od najvećih komunističkih partija na svijetu, koju čak ni Sukarno više nije mogao ignorirati, te je s njom počeo surađivati, nakon vojnog udara i Suhartova dolaska na vlast učinjen je pogrom oko pola milijuna indonezijskih komunista – nešto s čime se suvremena Indonezija nije nikada suočila, a ubojice i dalje žive kao slobodni ljudi, iako su javno priznavali svoja nedjela. Štoviše, čak je i stav javnosti relativno blagonaklon prema njima. Vjerujem da je Yogyakarta posebno konzervativna u tom pogledu, budući da se radi o tradicionalnom monarhističkom gradu, bez osobito mnogo radnikâ i industrije, gospodarstvo čine sitni obrtnici i privatni poduzetnici.
Dok sam šetao muzejom i razgledavao, prišao mi je neki lokalni tip s dvojicom klinaca, mogu li se slikati sa mnom. Srećom je govorio dovoljno dobro engleski da mu mogu reći ono što namjeravam. Prvo sam ga pitao zašto, na što je on rekao „Pa zato jer ste stranac.“ Na to sam mu ja odgovorio da u tome upravo i jest problem i da ne želim da me se zato što sam stranac gleda kao turističku atrakciju. Tu je on odustao, uz ljubazni smiješak, rekavši još klincima da mi se zahvale (iako ne znam na čemu). No ja sam imao potrebu pojasniti svoj stav, naglasivši mu da bi bilo lijepo kada bi svojoj djeci usadio svijest da stranci ni po čemu nisu drugačiji, te da bi onda i strancima boravak u Indoneziji bio mnogo ugodniji, jer ovako dolazi mnogo gnjavaže. On je to sve slušao sa smiješkom kao i onaj tip s recepcije u Bandar Lampungu, to je valjda to čuvanje obraza, ali ne znam je li kasnije razmislio o mojim riječima ili ne. Problem je da se i ja, kada to krenem nekomu dekonstruirati i pojašnjavati, osjećam sumanuto, pretjerano zahtjevno, imam u sebi neku kočnicu koja mi želi reći „Ma gle, nije to takav big deal, opusti se i prihvati da su oni takvi“, ali mislim da je to ona općenita konformistička uputa „Ne talasaj“ koju su nam usadili roditelji i zbog kojih stvari i ostaju nepromijenjene. „Oni su jednostavno takvi“ stav je zbog kojega će se generacije stranaca osjećati frustrirano u Indoneziji, a stvarno nije teško barem pokojem Indonežaninu pojasniti da izražavanje interesa za strance (pri čemu ne računam iskreni interes, kakav sam recimo mogao vidjeti kod Anjasa, nego „Hello, Mister, how are you, what is your name, where are you from?“) nije ugodno nekomu tko dođe u Indoneziju na desetak ili dvadesetak dana, te mu se onda većina interakcije svodi na zadovoljavanje mahinalne znatiželje ljudi kojima informacija koju pitaju nije čak ni statistički podatak. Ili na fotografiranje s nekim koga prvi i zadnji put vidiš. Istina, i ona obitelj koja me prvu večer vodila po Palembangu također se slikala sa mnom, ali to mi je imalo smisla, budući da slikanje nije bilo prva stvar koju su tražili od mene.
Inače, u vezi tog slikanja, ne znam jesam li ikada u putopisu spomenuo taj podatak, još iz Kine. Znate da Kinezi sve naplaćuju, za sve treba ulaznica, čak i za pokretne stepenice (ono u Chongqingu) ili parkove. No kada vam priđu na cesti i traže da se fotografiraju s vama, a vi im kažete „Može, to je 30 juana.“ (ili bilo koja manja cifra, može i 10), oni će se samo nasmijati tomu kao dobroj fori i neće im pasti na pamet da ste vi možda ozbiljni. Jer, realno, ako možete platiti da se slikate s kostimiranim ljudima (što često imate u Europi, npr. Dioklecijanovi legionari u Splitu), zašto ne biste platili da se slikate s bijelcem, s kojim se ionako želite slikati jer je on vama atrakcija? U Indoneziji slikanje s bijelcima još ima i element nekakvog freak showa, jer sam čak i ja, koji se smatram prosječno visokim hrvatskim muškarcem (visok sam 190 cm), za glavu viši od svih ostalih. Ima to svojih preglednosti, ako putujete s nekim ne možete se zagubiti u gužvi, ali u dosta slučajeva sam morao hodati neugodno sagnut, npr. na tržnicama koje su natkrivene tendama postavljenima na indonezijskoj visini. Nigdje nisam to toliko izrazito primijetio koliko ovdje.
Nakon Vredeburga odlazim u Kraton. Kraton je smješten iza prostranog trga, nazvanog Alun-alun utara (ili Alun-alun lor na javanskom), Sjevernog glavnog trga, nekadašnjeg vježbališta sultanove vojske, koje je danas uglavnom prazno, a na njemu se nekoliko puta godišnje održavaju parade i sajam. Glavni ulaz u Kraton je s južne strane trga, ali je zatvoren. Lutam uokolo ograde tražeći ulaz, te me potom oslovljava neki tip, također Azijat, također s istim problemom. Nastavljamo ujedinjenim snagama i naposljetku nalazimo ulaz na jugozapadnoj strani trga. Klasična stvar kod ulaznica ovdje jest da plaćate posebnu ulaznicu za fotoaparat (ne znam možete li možda zakamuflirati stvari ako imate mobitel), koja nije skupa, 1000 rupija (oko pola kune), ali je stvar principa. Usput doznajem da je Azijat iz Belgije, ali je porijeklom Hakka Kinez, nisam mu uspio doznati ime, proveli smo tih možda sat vremena zajedno lunjajući Kratonom. On je inače bio na Lomboku, točnije na otočju Gili, pa na Baliju, sada je ovdje i u utorak ide za Jakartu i natrag doma. Razgledavamo prednji dio kompleksa, ali isti nam se čini nekako malen, tu je jedna natkrivena terasa, dvije kućice s isključivim objašnjenjima na indonezijskom, nekakva dva paviljona s lutkama odjevenim u saronge i inu tradicionalnu odjeću…a onda su velika vrata i ne možemo dalje. Izgleda nam čudno da je to tolika atrakcija, jer ovo izgleda prilično mršavo. Doduše, sultan i dalje živi u Kratonu, ne želi valjda da mu turisti vršljaju pod nosom. Pokušat ćemo zaobići kompleks s vanjske strane i možda pofotkati ako se nešto bude moglo vidjeti preko zidova Krećemo na jug i shvaćamo da je samo jedan blok dalje drugi ulaz, ovoga puta u pravi Kraton, ovaj sjeverni dio je neki izolirani muzej, koji doduše potpada pod Kraton, ali nije prava stvar. I ovdje kupujemo posebnu kartu za sebe i posebnu za fotiće, potom me upozoravaju da moram skinuti kapu (fantastična su mi ta potpuno nasumična pravila u različitim tradicijama, po kojima negdje iskazuješ poštovanje gologlav, a negdje eksplicitno moraš imati pokrivenu glavu – da ne kompliciramo dalje s muško-ženskim obavezama u tom pogledu, sjećam se kako su čak i nama kao klincima govorili kako „cure mogu u zatvorenom prostoru nositi kapu, a dečki ih moraju skinuti“), a onda ulazimo u novo prostrano dvorište oko kojega su poredane zgrade kompleksa Kratona, uglavnom poprilično niske i relativno neugledne s obzirom na važnost ovoga objekta.
Jogjakartanski kraton počeo se graditi 1755., nedugo nakon uspostave Yogyakarte kao zasebnog sultanata. Spomenuo sam već kako je njegov prostorni razmještaj u skladu s javanskom duhovnom filozofijom, koja simbolizira vezu svjetovne vlasti i svijeta natprirodnih sila. No ni te natprirodne sile nisu bile puno od pomoći kada su Britanci 20. lipnja 1812. u jednom danu osvojili grad i opljačkali palaču, odnijevši iz nje zlata, dragulja i novaca u vrijednosti koja bi danas preračunato iznosila oko pola milijuna funti, iako je mnogo bolniji udarac bio činjenica da je Yogyakarta „šaptom pala“, kao i da je to bio prvi napad na neki kraljevski dvor na Javi. Povratkom Nizozemaca vratila se i samostalnost sultana, a Kraton je još kasnije teško stradao u potresu 1867. (većina današnjih zgrada potječe iz razdoblja između dva svjetska rata), kao i u onom najrecentnijem 2006. (kada je šire područje Yogyakarte pogodio potres magnitude 6,4 stupnja Richtera, koji je odnio živote preko 5700 ljudi, a ozlijedio više od 37 000). Danas je Kraton službena sultanova rezidencija, ali u svom sastavu ima i niz muzejskih prostora posvećenih kraljevskim parafernalijama, a u njemu se također održavaju i tradicionalna kulturna događanja, poput koncerata gamelana, plesova, predstava wayanga i recitala javanskog pjesništva (macapata). Obilazeći izložbene dvorane, promatrajući portrete ljudi koji mi ne znače puno, budući da baš ne poznajem detaljno javansku povijest, uočavam zanimljivu činjenicu: na jednom se mjestu nalaze portreti trenutnog sultana i njegove žene, a na zidu pored slike pet žena, za koje lako zaključujem da su očito kćeri, tj. princeze. Nema nijednog sina. Mislim si jesu li slike sinova negdje drugdje, ili sultan jednostavno ima samo pet kćeri. I ovo potonje je točno. Belgijanac komentira kako sigurno ima još i neku priležnicu s kojom ima sina, a ja razmišljam da li da mu kažem da je muškarac taj koji određuje spol djeteta i da mu priležnica ne bi puno pomogla oko toga. Inače, točno je da je sadašnji sultan prvi koji je prekinuo s poligamističkom tradicijom, sve u skladu sa željama svoga oca koji je želio modernizirati Javu i povećati ženska prava (ali je svejedno imao 4 konkubine i nijednu zakonitu ženu). U skladu s time, današnjeg će sultana naslijediti njegova najstarija kći – moram priznati da ne znam kako će se onda ta titula zvati, jer „sultanija“ je sultanova žena, ovo bi trebala biti „sultanica“. Mislim da bi to mogao biti prvi sultanat u povijesti kojim će vladati žena, iako ne bih stavio glavu na panj za to.
Nakon obilaska Kratona razdvajamo se. Belgijanac će u Prambanan, kratak je s vremenom, sutra će onda u Borobudur, dok ću ja laganom šetnjom obići dio Yogye južno od Kratona. Tu se nalazi Taman Sari, Vodeni dvorac, nekadašnji vrt užitaka prvog sultana, s bazenom u kojem se kupalo „meso“ njegovog harema, odakle bi onda on odabirao priležnice. Kompleks je danas uglavnom ruševan, stradao u nekom od mnogobrojnih potresa, iako su zidovi stabilizirani. Na zidovima se često vidi groteskno lice nazvano kala, glava bez donje vilice koja služi kao neka vrsta zaštitnika od zlih duhova. Sa sjevera prema gradu dolazi oluja, nebo se zacrnilo i čuju se gromovi, no kada konačno i počne kišica, to je i opet svega nekoliko kapi. Sviđaju mi se ti jogjakartanski pljuskovi. :D Nakon Taman Sarija odlazim prema istoku kroz mirne uličice sve do Alun-alun selatan (Alun-alun kidul na javanskom), Južnog glavnog trga, površinom manjeg od sjevernog mu ekvivalenta, u čijem se središtu nalaze dva drveta banyan, a popularna je zabava krenuti vezanih očiju s jednog kraja trga i hodajući proći između njih. Većina ljudi ne uspije, iako je prolaz širok kojih 5 metara, jer iz nekog razloga osobe zavezanih očiju ne mogu hodati u ravnoj liniji, nego skreću u jednu stranu, taman dovoljno da na ovoj konkretnoj udaljenosti završe u ogradici koja okružuje neko od dvaju drveta.
Došlo je već i vrijeme ručka, ali mislim da to neće biti samo ručak, jer dok ja konačno pronađem jedan restoran iz vodiča, pa skužim da ga više nema, pa se uputim prema drugomu, bit će već prošlo 5 sati. Yogyakarta je, to sada mogu reći, nastavila ugodan dojam Jave započet u Bandungu, iako je riječ o gradovima posve različita stila. Yogya kako rekoh ima tu atmosferu predgrađa, dosta me ulica u njoj podsjeća na zagrebačke Ravnice ili Željezničarsku koloniju, grad po mjeri čovjeka. U Yogyakarti je na studentskoj razmjeni jedan semestar bila i Steffi, moja nesuđena suputnica po Vijetnamu (inače, ona je, nakon što je odustala od Vijetnama, obišla Maleziju, Tajland i Kambodžu, ali nismo se nigdje trefili). Yogya definitivno čovjeka može natjerati da zavoli Indoneziju, ljudi ovdje nisu toliko neproduktivno dosadni, zbog turizma znaju i engleski, jedina su gnjavaža vozači ciklorikši – stalno vam nude „transport“, na što ja pokažem na svoje noge i velim da imam transport. Jučer mi je jedan ponudio prijevoz „vrlo jeftino“. Ja kažem „jeftinije je hodati“, na što se nasmijao i rekao „da, istina“.
Htio sam uplatiti organiziranu turu u Prambanan i Borobudur, ali agencija u koju sam se uputio više nije radila. Možda i bolje tako, otići ću u vlastitom aranžmanu, doći će me jeftinije, iako su najskuplja stavka ulaznice. Srećom postoji kombinirana karta koja košta 30 dolara. Još uvijek nisam načisto hoću li ostati tri ili četiri noći, teoretski bih mogao obaviti i Prambanan i Borobudur u jednom danu, ali treba mi malo odmora, a Yogya je dobro mjesto za odmor. Vidjet ću kad se sutra probudim i kada krenem u Prambanan. Ima još i par stvari za vidjeti u gradu, npr. Kotagede, muzej batika…
A za ručak, koji se pretvorio u ručeru, odabrao sam restoran s tradicionalnom javanskom hranom, iako pomalo fensi. Sjedi se na stolcima koji su zapravo na podu (tj. imate sjedište i naslon, ali nemate noge), jelovnik je doduše samo na indonezijskom, ali vide se slike. Uzimam nešto slično gado-gadu, ali ne u sosu od kikirikija, nego u soja sosu s tofuom, zatim gudeg s piletinom i jajetom (koje je tvrdokuhano u čaju, pa mu bjelanjak potamni i zapravo dok ga ne prerežete mislite da je to nekakav komad jetre ili tako čega), bir jawa (što nije nikakva piva, već nekakav bezalkoholni napitak od đumbira i raznih drugih začina), te sladoledni kup. Hrana je solidna, ali ništa posebno. I jako zasitna. Općenito gledano, indonezijska mi kuhinja zasad nije ništa spektakularno, kada razmišljam o svim kuhinjama koje sam probao na putu mogu izdvojiti vijetnamsku, malezijsku, ali čini mi se da će na vrhu ipak ostati turska. Turski doručci su vrhunac kulinarskog doživljaja. Recimo, Anjas se tu nije slagao sa mnom, njemu Turci jedu previše sira, što Indonežani baš ne rade (možda imaju intoleranciju na laktozu – zanimljivo je da je sir ovdje toliko stran koncept da je čak i riječ za sir, keju, zapravo posuđenica iz portugalskog). No ja bih sada ubio za jedan vanski doručak, za pravi turski prozračni kajmak od bivoljeg mlijeka, za istočnoanatolijski med… Da, kad me hvata nostalgija, ne hvata me nostalgija za domom, nego za Turskom. U vrijeme kada je putovanje još bilo mlado, a ja se kretao poznatim terenima.
Navečer sam mislio otići pogledati predstavu wayanga u jednom muzeju u centru grada, no kako sam se neko vrijeme zadržao u sobi, u koju sam se zakratko navratio odmoriti, bilo je već oko pola 10 kad sam krenuo u grad (a predstava traje do 10), tako da sam se samo opskrbio tekućinom za piće i vratio na počinak. Sutra dakle sigurno Prambanan, a za ostatak ću vidjeti…

komentiraj (0) * ispiši * #

Kako se taj grad dovraga zove?

nedjelja , 15.11.2015.

Anjas me ujutro odvezao na kolodvor bez problema, onaj njegov poklon sam uspješno izbjegao uzeti, nije skužio da sam ga odložio sa strane, a kako sam na kolodvoru zbog karte morao biti sat vremena ranije, i još uračunavši da bi mogla biti gužva na cesti (a bila je subota, pa je nije bilo), na kraju smo došli oko sat i pol prije polaska vlaka. Karta se kupuje na automatu, samo unesete referencijski broj s predračuna koji ste dobili u Indomaretu i sistem vam odmah pokaže vaše ime i ispiše vam kartu. Dakle, to funkcionira u Indoneziji, ali očito je znanstvena fantastika za ove u Hrvatskoj. Ne bih čak rekao ni da je to maslo „uhljebničkog lobija“, budući da automati za prodaju karata neće istisnuti blagajne (ponekad ljudi trebaju prilagođeni pristup ili imaju reklamaciju, a za to im treba službenik na blagajni – dapače, mislim da bi uvođenje aparatâ čak i otvorilo još koje radno mjesto na njihovom održavanju), već jednostavno nesklonost ikakvim radikalnim promjenama. Morat ću malo istražiti odakle dolaze investicije u indonezijske željeznice, koliko vidim po stanju vlakova, kolodvorâ i prugâ, daleko su iznad standarda koji bih očekivao s obzirom na ostale stvari u državi, tim više jer su u državnom vlasništvu. Inače, sjedište PT Kereta Api Indonesia još se od kolonijalnih vremena nalazi u Bandungu, što je lijep primjer decentralizacije.
Sjeli smo na kavu i pecivo u jedan od kafića na kolodvoru. Anjas je zapravo drag i dobar lik, žao mi je samo što me ugostio na mjestu koje mi je ostavilo jako loš prvi dojam, da sam došao koji mjesec kasnije, bilo bi bolje. Nadam se isto tako da ću ga imati priliku ugostiti u Zagrebu, već je dok je bio u Turskoj namjeravao posjetiti Hrvatsku, čak je izvadio i hrvatsku vizu (pokazao mi ju je, to je prvi puta da sam vidio hrvatsku vizu), no onda je taman u posjetu Turskoj došla neka indonezijska politička delegacija, pa je on onda morao tomu prisustvovati, kao jedan od rijetkih indonezijskih studenata tada u Turskoj. Razmijenili smo i pokoju riječ na turskome, on kaže da ga je počeo zaboravljati, ja sam odlučio da po povratku s puta počnem ozbiljnije učiti turski, mogao bi mi dobro doći… Priča mi o tome kako je živio u Yogyakarti i imao čak i curu tamo, nastavili su održavati vezu i kad se on preselio, pa je svaki vikend putovao iz Jakarte u Yogyakartu (oko 10 sati vlakom), ali da je to jednostavno puklo zbog prevelike udaljenosti (moram priznati da mi je to uvijek bilo pomalo traljavo objašnjenje za prekid – voliš li tu osobu ili ne? Ako ju voliš i ako si odgovarate kao par, zar ćeš prekinuti samo zato što je u drugom gradu? Kvalitetnog partnera je teško naći, a odreći ga se zbog fizičke udaljenosti je glupost. Jedino ako je fizička udaljenost utjecala na hlađenje.). Ona je danas udana, i dalje su u kontaktu. Kaže kako je svojedobno rekao majci da ima curu iz Yogyakarte i da bi se čak možda njom i oženio, na što je majka pobjesnjela, jer kako može on, Sundanac, oženiti Javanku? Sundanci i Javanci imaju zategnute odnose još tamo od kraljevstva Madžapahit, što će reći kojih 500-tinjak godina. A naravno dijele životni prostor, svaki svoju stranu otoka. Što drugo reći nego: „boduli“ (i sad bi mi dobro došao onaj mem s Giorgiom Tsoukalasom).
Najavljuju moj vlak, pa polako krcam na sebe svoju prtljagu i opraštam se s Anjasom. Peta osoba na ovom putu koja me primila u svoj dom, kakav bio da bio. Bandung mi je vratio vjeru u Indoneziju, a sada je red da tu vjeru podrži Yogyakarta, grad koji je vodeća turistička destinacija na Javi, te vjerojatno druga najposjećenija u Indoneziji, nakon Balija (Jakartu ne računam, tamo ljudi obično završavaju jer moraju). Vlak je ponovno sastavljen isključivo od eksekutif vagona, svi ovi ekspresni vlakovi po Javi nose ime koje počinje riječju Argo (što inače znači „mjerač, taksimetar“, ali pretpostavljam da se ovdje odnosi na mjerač brzine, pa onda u prenesenom smislu na činjenicu da je riječ o ekspresnom vlaku), a drugi dio imena je naziv neke planine na Javi. Ovaj se zove Argo Wilis, prema vulkanu u provinciji Istočna Java, te spaja Bandung sa Surabayom. Iako sam veći dio puta pisao, svejedno sam imao priliku promatrati fascinantne pejzaže Jave, koji se nižu u rasponu od beskonačnih plodnih polja riže i drugih žitarica, pa sve do strmih vulkanskih stožaca, nerijetko s dimom koji izlazi iz njih i podsjeća da je Java, iako ponekad može izgledati kao raj, ujedno i mjesto stalnog Damoklovog mača. Iako potresi nisu toliko česti kao na Sumatri, velika naseljenost povećava opasnost – kako zbog gustoće stanovništva, tako i zbog slabijih standarda gradnje u slamovima, a uslijed širenja gradova mnoge kuće ulaze i u opasnu blizinu pojedinih vulkana, kao što je recimo slučaj s vulkanom Merapi (Ognjena planina), najaktivnijim u Indoneziji, koji zlokobno stražari nad ravnicom u kojoj je smještena Yogyakarta. Upravo je Yogyakarta najugroženiji veći grad na Javi, budući da u njenoj aglomeraciji živi i do 2 milijuna ljudi, koji bi vrlo vjerojatno svi smrtno stradali kada bi Merapi odlučio ozbiljnije erumpirati. Ujedno bi takva erupcija ugrozila i obližnje spomenike u Borobuduru i Prambananu, tako da se iskreno nadam da je Merapi relativno razuman vulkan, a naročito da neće biti hirovit predstojeća tri-četiri dana (nisam još odlučio hoću li u Yogyakarti biti 3 ili 4 noći, ovisi o tempu obilaska).
U Yogyakartu pristižem nakon skoro 7 sati puta. Od kolodvora do moga gostinjca imam kojih 20-ak minuta hoda i mogu reći da mi se grad po ovome što vidim sviđa. Pogotovo zato što je između glavnih gradskih prometnica sačuvao atmosferu mirnog gradića, koja me zbog uskih ulica, s kućama ograđenih dvorišta, podsjeća na neki naš jadranski otok, npr. na neke vanjske dijelove grada Hvara. Potom mi sine činjenica da je i ovo otok, doduše nešto veći od Hvara. Zapravo, gdje god da ste u Indoneziji, nužno ste na nekom otoku – pravog kopna ovdje nema. Gostinjac je smješten istočno od centra, možda 15-ak minuta hoda od Jalan Malioboro, glavne gradske ulice koja otprilike ima ekvivalent korza, soba je sva u drvu, uredna, bez nepoželjnih životinja (vidio sam doduše mrave u kupaonici, ali to je bezazleno), tuš ima toplu vodu (štoviše, čini se da tuš ima uglavnom samo toplu vodu, što je također problem, jer ne mogu izbalansirati temperaturu), veliki bračni krevet… Jedina dva problema su poprilično tanki zidovi, tako da se čuju gotovo svi razgovori u okolnim sobama, kao i to da iznad kvarta prolazi koridor za aerodrom 14 km istočno od grada, tako da svako malo nešto slijeće (s obzirom na veličinu grada, aviopromet je dosta intenzivan). Nakon što sam se osvježio i došao k sebi, odlučio sam krenuti u večernju šetnju. Subota je navečer i grad vrvi turistima, uglavnom domaćima, ali vidio sam i Europljane. Po gužvi se osjećam kao da sam negdje u Hrvatskoj na moru, jedino što ovdje postoji i hrpa vozača ciklorikši.
Prvo da riješimo kako se ovaj grad zove. S obzirom da se piše Yogyakarta, bilo bi logično da se čita [Jogjakarta]. No dosta ljudi, uključivo i lokalce, izgovaraju ga kao [Džogdžakarta], što bi se pak trebalo pisati Jogjakarta. Jedino objašnjenje koje meni izgleda koliko-toliko suvislo ima veze s promjenom indonezijskog pravopisa. Naime, indonezijski se do sedamdesetih pisao pravopisom napravljenim prema nizozemskome (zato se uostalom katkada piše i Soekarno), a tada je izvršeno ujednačavanje s malajskim. U starom se pravopisu glas dž pisao kao dj, a glas j kao j. Po novom pravopisu glas dž se piše kao j, a glas j kao y. Tako se nekad pisalo Djakarta i Jogjakarta, a danas se piše Jakarta i Yogyakarta. Čitanje [Džogdžakarta] dobili bismo ako bismo ime zapisano starim pravopisom pročitali kao da je zapisano novim pravopisom. No problem s tom teorijom jest da lokalni ljudi ime grada vjerojatno ipak ne uče iz pisma, nego po sluhu. A kako glas j može fonološki biti postupno pomaknut prema nekakvom ź, pa onda i u dž, izgovor [Džogdžakarta] možemo smatrati dijalektalizmom, ali za potpunu bih potvrdu te teorije trebao čuti kako izgovaraju neku drugu riječ koja u pismu počinje s y-.
Ime grada, kakogod ga čitali, znači „prikladan za napredak“, a ime navodno ima veze s Ajodhjom, Raminim rodnim gradom (gle čuda, isto kao i Ajutthaja). Leži na jugu središnje Jave, a sjedište je Posebne autonomne regije Yogyakarta. Razlozi posebnosti leže u razdoblju indonezijske borbe za nezavisnost, kada je tadašnji sultan Yogyakarte, Hamengkubuwono IX., pružio utočište revolucionarima koji su utekli sa zapadne Jave pred Nizozemcima. Yogyakarta je stoga bila glavnim gradom Indonezije tijekom tih sukoba, sve dok se uspostavom pune nezavisnosti ta funkcija nije vratila u Jakartu. Kao zahvalu za sultanovu potporu, Yogyakarta je dobila poseban status i dopušteno joj je zadržavanje monarhije. Slična je situacija bila i u susjednoj Surakarti, no tamo je 1946. došlo do antimonarhističkog ustanka, te je monarhija ukinuta. Potpora sultanatu u Yogyakarti je i dalje jaka. Skraćeno, grad se naziva Yogya, a nosi nekoliko nadimaka: Kota pelajar (Grad studenata), Kota budaya (Grad kulture) i Kota gudeg (Grad gudega, posebnog variva koje se radi od nezrelog jackfruita pirjanog u palminom šećeru i kokosovom mlijeku, s dodatkom povrća i začina; gudeg se može kombinirati s raznim mesom, obično piletinom ili govedinom, kao i jajem, tofuom ili tempehom). Yogya je neosporni bastion javanske kulture, ujedno i najbolje mjesto na kojem turisti mogu dobiti uvid u rečenu kulturu, bilo da je riječ o kazališnim predstavama (uključivo wayang), batiku, glazbi (posebice gamelanu), baletu ili izradi predmeta od srebra. Područje oko Yogye bilo je u povijesti poznato kao Mataram, te se ovdje u 8. st. razvilo središte javanske hindo-budističke kulture, s veličanstvenim hramovima u Borobuduru i Prambananu, a sâm Mataram je postao glavnim gradom kraljevstva Medang. Tijekom 10. st. prijestolnica će se preseliti na istok, a razlog nije sasvim poznat, iako neki sumnjaju na erupciju Merapija. Uslijedila je vlast Madžapahita, sve dok se tijekom 16. st. Mataram ponovno nije uzdigao kao sjedište moćnog sultanata koji je pod vodstvom Hanyokrokusuma uspio pod svoju vlast dovesti gotovo čitavu Javu, izuzev krajnjeg zapada otoka (Sundanci :D ). Kada su se u 17. st. pojavili Nizozemci, tadašnji vladar Pakubuwono II. pristao je na suradnju s VOC-om. Protiv toga se pobunio njegov mlađi brat Mangkubumi, koji je u tome vidio bojazan da će Nizozemci s vremenom posve podjarmiti Javu, te je poveo građanski rat protiv svoga brata i Nizozemaca, uslijed čega je uspostavio Jogjakartansko kraljevstvo na jugu Mataramskog sultanata. Mirovnim ugovorom u Giyantiju Yogyakarta je postala sultanatom, a Mangkubumi je uzeo ime Hamengkubuwono, prvi u nizu sultana s tim imenom (aktualni sultan je deseti). Ostatak Mataramskog sultanata otada je poznat kao Surakartanski sunanat (i, kako rekoh, ukinut je kao zasebni politički entitet 1946.). Tijekom britanske vlasti pojavile su se glasine kako Sultanat sprema pobunu protiv Britanaca, našto je Raffles poslao 1200 vojnika da zauzmu Yogyakartu. Napad je zatekao Javance, koji uopće nisu imali takvih namjera, te je grad osvojen u jednom danu, uz poprilična razaranja i pljačku kraljevske palače. No nakon toga poniženja Javanci će stvarno podići pobunu, poznatu kao Javanski rat, doduše tada već protiv Nizozemaca, koji su se u međuvremenu vratili na vlast. Čisto malo kao razmišljanje u sjeni recentnih terorističkih napada…
To kako je Yogyakarta postala dio Indonezije i kako je dobila svoj posebni status već sam opisao, a ovdje mogu još samo dometnuti da je unatoč svojoj tradicionalnosti ovo i vrlo otvoren grad, s mnogo studenata i stranaca koji u njemu žive, a troškovi života ovdje su niži nego u drugim velikim gradovima (što čudi, s obzirom da je riječ o turističkoj meki).
Prolazim po Jalan Malioboro prema jugu, navigirajući među štandovima koji uglavnom prodaju hranu i batik, potom pored mjesta gdje se održava plesna kazališna predstava koja mi pomalo liči i na suvremeni ples, ali vjerujem da spada u wayang wang (to su one koje koriste žive ljude – mislim, „žive ljude“, hoću reći ljude, ne lutke :D ), praćena furioznim bubnjanjem, a zatim dolazim do alun-aluna (glavnog trga), koji se nalazi sjeverno od jogjakartanskog kratona (sultanove palače). Budući da je večer, ostavljam kraton za sutra, a sada odlazim u jednu obližnju ulicu koja se odlikuje nizom warunga specijaliziranih za gudeg. Odabirem jedan, koji je čak i preporučen na Wikitravelu, no kako su unutra puni, jedino mjesto je stolčić na pločniku. Gledam jelovnik, sve je na indonezijskom, pa odabirem jedinu stavku koju razumijem, a koja uključuje ayam (piletinu), telor (jaje) i tempe (tempeh). Ali baš to nemaju. Odabirem nasumce nešto drugo, potom dok se to priprema gledam na internetu što sam naručio, i shvaćam da je posrijedi nešto ljuto. Iako je tradicionalna hrana Yogyakarte uglavnom blaga i slatka, ja baš upiknem… Sama hrana nije loša, čini mi se da sam dobio i jetru (jelo se zvalo ati ampela, kasnije ću utvrditi da se jetra kaže hati, a početno h- često izostavljaju – recimo, riječ za „šumu“ je hutan, ali „šumski čovjek“ je orang utan). Malo pecka, ali to je već pravilo. Na povratku ubadam i jednu lumpiu (što je zapravo lokalna varijanta proljetnog zamotuljka, a malo podsjeća i na turski sigara börei) a potom za desert još i bakpia pathok, katkada zvan i oleh-oleh, što je zapravo nešto slično kineskim mjesečevim kolačićima, punjeno raznim voćnim nadjevima (prepoznao sam bananu i durian). Dok se vraćam prema smještaju počinje kiša, i to kiša koja ima potencijal postati pljusak, ali prestaje već nakon par sekundi. I onda ubrzo opet. Kao da netko naglo otvori slavinu i odmah ju zatvori. I bolje, malo osvježi, a ne upropasti. Vraćam se u sobu, a tada me umor naglo pogađa u glavu. Iako još nije 10 sati, kratak san prethodne noći dovoljan je da se strovalim na krevet i zadrijemam, a da nisam ni skužio. Nisam stigao ni učitati slike, ništa, probudio sam se malo prije ponoći, dovoljno da operem zube, uklonim višak stvari s kreveta, skinem odjeću i bacim se natrag na počinak. Ali ću se zato idućeg jutra probuditi prije 6…

komentiraj (0) * ispiši * #

Parijs van Java

subota , 14.11.2015.

Ujutro sam sredio ostatak teksta od prethodne večeri, a onda me Anjasova teta pozvala na doručak. Riža i prženo jaje s čilijem. I to je servirano na stolu u kuhinji na kojem je prethodne večeri skakutao štakor. Doduše, izgleda čisto, obiteljska sluškinja je to ujutro pospremila (da, imaju i sluškinju). Nakon doručka onako usput pitam gđu tetu znade li da imaju štakora u kući, ne sasvim siguran kakva će biti reakcija (možda nema pojma o tome). Ona reagira s „Pa da, znam, hahaha!“ Dražesno. Očito ju to ne uznemirava, pa onda ne vidim svrhe u postavljanju pitanja namjerava li nešto poduzeti oko toga. Navečer će mi Anjas objasniti u čemu je zapravo stvar. Oni se ionako ubrzo sele iz te kuće – Anjas je već prvu večer spominjao da gradi jednu kućicu u sjevernom dijelu Bandunga, mnogo bliže centru, te će se za kojih mjesec dana preseliti onamo, dok se teta seli u Jakartu, a ova kuća će valjda biti prepuštena štakorima, pa ne žele tjerati buduće stanare. Ujedno mi je potvrdio da je ova kuća bila skladište. Teta čak i danas odlazi u Jakartu, tako da se nećemo vidjeti kad se ja večeras vratim iz grada, uzeo sam ključ koji mi je Anjas dao, za svaki slučaj. Dogovor je da se s njim nađem u gradu kad se predvečer vrati iz Jakarte. Pozdravljam se s tetom i odlazim do Jalan Sukarno-Hatta, gdje naručujem Uber. Srećom, jedan je u blizini, ubrzo stiže, vozač opet natuca engleski, a unatoč rjeđem prometu na brzoj cesti, po dolasku u grad opet zapinjemo u gužvi, tim više jer je jedna ulica zatvorena, pa još moramo zaobilaziti. Ostavlja me ispred Gedung Merdeka, smještene na glavnoj gradskoj aveniji, nazvanoj Jalan Asia Afrika, prema konferenciji koja se ovdje održala 1955. Uzduž Jalan Asia Afrika niže se najveći broj arhitekturalnih bisera koje Bandung nudi, pa tako i ja krećem odavde u šetnju.
Bandung je treći najveći grad u Indoneziji i centar je aglomeracije koja broji oko 8 milijuna ljudi. Glavni je grad provincije Zapadna Java. Leži na visini od 768 metara, u kotlini okruženoj vijencem vulkana (od kojih se osobito ističe Tangkuban Perahu – Prevrnuti brod – sjeverno od grada), oko 180 km jugoistočno od Jakarte. Hladnija klima od ostatka Jave (najniža zabilježena temperatura ikad bila je 4°C) uzrokovala je da Bandung postane nešto slično Bogoru – odmaralište kolonijalne elite, uslijed čega su u gradu otvoreni mnogi luksuzni hoteli i restorani, te je grad dobio nadimak „Pariz Jave“. Nakon neovisnosti taj je kolonijalni sjaj ustupio mjesto još jednom trećesvjetskom megalopolisu, no Bandung je ipak uspio sačuvati kolonijalni urbanizam koji ga po mom već iznesenom mišljenju čini najljepšim gradom u Indoneziji koji sam dosad posjetio. Prvi se puta spominje 1488., a tijekom 17. i 18. st. VOC je na području plodne Bandunške kotline otvorila mnoge plantaže riže, čaja, kave i duhana. 1786. sagrađena je prva cesta koja je grad spajala s Bogorom i Bataviom, koja je 1810. nadograđena i postala dijelom Velike poštanske ceste (De groote postweg), koja je spajala zapad i istok Jave, a kroz grad je prolazila trasom kojom danas teče Jalan Asia Afrika. 1880. u grad je stigla i željeznica, a s njom i kineski trgovci, uslijed čega se dio oko željezničkog kolodvora razvio u kinesku četvrt. Tijekom 1920-ih nizozemske su kolonijalne vlasti ozbiljno razmišljale o preseljenju glavnoga grada u Bandung, te su u tu svrhu počele graditi i odgovarajuće administrativne zgrade, među ostalim i Gedung Sate, Zgradu satay, u kojoj je trebalo biti sjedište vlade. Zgrada je nadimak dobila po svojem središnjem tornjiću, na kojem se nalazi nekoliko nanizanih kugli, što je lokalno stanovništvo očito podsjećalo na satay (moj perverzni um bi to prije podsjećalo na one perlice koje se ubacuju na stražnji otvor). U to je vrijeme arhitektonski definiran Bandung kakvog danas znamo, s mnogim istaknutim građevinama u stilu art decoa. Štoviše, tridesetih je godina Bandung bio svojevrsni arhitektonski laboratorij u kojem su mnogi nizozemski arhitekti oprobavali svoje stilske akrobacije. Nakon proglašenja indonezijske neovisnosti i u sukobima s Nizozemcima koji su potom uslijedili, Bandung je teško stradao, a indonezijski su borci prilikom napuštanja grada 24. ožujka 1946. zapalili gotovo čitav njegov južni dio – događaj poznat kao Bandung lautan api, Bandunško vatreno more. Unatoč tomu, već 1955. u Bandungu se održala Konferencija zemalja Azije i Afrike, međunarodni skup koji će imati dalekosežne posljedice po svjetsku geopolitiku i kojom su udareni temelju Pokretu nesvrstanih zemalja. O konferenciji ću pisati malo kasnije. Bandung je danas i sveučilišno i znanstveno središte, Bandunški tehnološki institut (ITB) je najstarije i najprestižnije tehničko sveučilište u zemlji (osnovano 1920.), a pored Bandunga se nalazi i opservatorij Bosscha, jedini u Indoneziji. Ukupno se u gradu nalazi pedesetak visokoškolskih ustanova. No grad nije bez problema koji prate ubrzano širenje, pa je tako 2005. došlo do klizanja na gradskom deponiju otpada, uslijed čega je gomila smeća zatrpala jedno selo i ubila preko sto ljudi. Zbog svoga položaja u kotlini, Bandung je veći dio godine prekriven smogom, iako česte kiše pomažu prilikom raščišćavanja. Kiše su međutim zbog zagađenja uglavnom kisele, a grad ima i razinu olova u zraku višu od dopuštene – mjerenja olova u krvi ispitanika pokazala su i do 10 puta veću dozu od dopuštene. A još sam rekao kako je grad lijep i izgleda mi ugodnim za život… Da, 1997. je dobio nagradu za najčišći grad u Indoneziji. Ja ne znam, tko dijeli te nagrade i na osnovi kojih kriterija?
Moja ruta Bandungom uglavnom se koncentrirala na uživanje u lijepoj arhitekturi, nisam previše išao za atrakcijama, iako sam naravno odlučio otići u onu najvažniju, a to je muzej Bandunške konferencije. No kako sam došao taman u vrijeme pauze, a muzej radi do 4, odlučio sam se uputiti kroz centar pa na sjever. Iako jest arhitektonski zanimljiv i zbog dosta zelenila ugodan, Bandung je još uvijek indonezijski grad, što znači da su pločnici zakrčeni, raskopani ili čak i nepostojeći, a to otežava ugodnu i bezbrižnu šetnju, budući da stalno morate paziti gdje stajete. Uputio sam se skroz do velikog kompleksa Tehnološkog instituta, sa željom da pogledam neke od zgrada u kompleksu koje su također biseri miješane indonezijsko-zapadnjačke arhitekture, no ulaz u kompleks se kontrolira, a u tijeku je bio i neki skup studenata, pa se nisam htio onuda gurati s fotoaparatom, kako ne bih nepotrebno privlačio pažnju, i to na više načina. Vratio sam se stoga prema centru ulicama kojima smo Anjas i ja šetali i dan ranije, ponovo prošao pored Gedung Satea, te malo iza 3 sata ponovno prispio do Gedung Merdeka, zgrade koja je to ime dobila nakon što je određena kao mjesto održavanja Konferencije zemalja Azije i Afrike. Prije toga to je bilo sjedište društva Concordia, čiji su članovi uglavnom bili pripadnici kolonijalne elite, a koji su ovdje održavali plesove, društvena okupljanja i gala večere. Tijekom japanske okupacije u zgradi su se također održavali društveni događaji, da bi nakon proglašenja neovisnosti ovdje bio glavni stožer boraca protiv Japanaca. Zgrada je preuređena prije konferencije, kako bi odgovarala međunarodnim standardima, a nakon konferencije je služila kao dvorana za sastanke Predstavničkog doma sve do njegovog potpunog preseljenja u Jakartu 1971. 1965. u dvorani je održana i Azijsko-afrička islamska konferencija, potom je jedno kratko vrijeme, nakon Sukarnove smjene, bila zatvor za kadrove starog režima, da bi 1980., povodom 25. obljetnice Bandunške konferencije, u njoj bio otvoren muzej posvećen konferenciji. Ironično, muzej je otvorio Suharto, premda se konferencija smatra najvećim vanjskopolitičkim uspjehom njegova političkog rivala i čovjeka kojeg je ovaj srušio s vlasti. Ulaz u muzej je besplatan, ali moram se registrirati, što opet znači gnjavažu s pitanjem odakle sam i opet reakciju u vidu nogometašâ, našto kažem „Pa s obzirom na to gdje se nalazimo, ne bi li vam prvo trebao pasti na pamet Tito?“ Onda frajer kaže, „Aha, da, stvarno, Tito…“ i onda, valjda u želji da pokaže da ipak poznaje političare porijeklom iz Hrvatske, domeće i ime Slobodana Miloševića. Jao. Možda sam ga trebao pustiti da se drži Modrića i Mandžukića… Jer naravno, mi se imamo pravo osjećati uvrijeđenima, budući da mi jasno razlikujemo činjenicu da su Sukarno i Suharto bili Javanci, a da je Mohammad Hatta bio Minangkabau.
Zanimljivo, na više mjesta u muzeju je istaknut natpis „No tipping!“ Ne znam zašto (muzeji ionako nisu mjesta na kojima se daju napojnice, a ne izgleda mi osobito vjerojatnim da bi se tu našli neki lokalci koji bi se prikrpali turistima i onda im objašnjavali ponešto u zamjenu za napojnicu – muzej je dovoljno malen i pregledan da se to ne može sakriti), no znam da u Indoneziji ne postoji baš jaka kultura napojnice – umjesto toga na svaki će vam račun u ugostiteljskom objektu naplatiti još 10% usluge, tako da na to računate. Štoviše, neki artikli znaju imati nebulozne cijene, poput 20 473 rupije, tako da onda s desetpostotnim iznosom za uslugu platite 22 520, što je ipak okruglije (a onda vam to zaokruže na 22 500, jer uopće valjda nema kovanica od 20 rupija – inače, sve kovanice su izrađene od aluminija, što dovoljno govori o njihovoj vrijednosti).
Konferencija zemalja Azije i Afrike, ili jednostavno Bandunška konferencija, naziv je za međunarodni događaj koji se odvio između 18. i 24. travnja 1955. Ukupno su na skupu sudjelovale delegacije iz 29 zemalja, 23 azijske i 6 afričkih. Razlozi konferencije bili su mnogostruki: bio je to početak Hladnog rata koji je upravo rezultirao Korejskim ratom, zahuktavanjem u Vijetnamu (iako su delegacije obaju Vijetnama bile prisutne u Bandungu) i podjelom Njemačke, uslijed čega su se čelnici novonezavisnih postkolonijalnih zemalja bojali da bi se dvije vodeće velesile mogle ponovno polakomiti oko svrstavanja dekoloniziranih zemalja u svoje tabore; zatim je tu bila izolacija NR Kine od strane Zapada nakon pobjede komunistâ, te pokušaj da se Kinu ovako izvuče iz izolacije i omogući njeno stvaranje partnerskih odnosa s drugim azijskim i afričkim zemljama; naposljetku je tu bila i činjenica da proces dekolonizacije još ni izdaleka nije završio, napose u Africi, gdje se u to vrijeme narod Alžira žestoko borio za svoju slobodu. Indonezija je tu imala i vlastiti interes, budući da je u to vrijeme Nizozemska još u posjedu držala zapadni dio Nove Gvineje, na koji je Indonezija imala pretenzije. Države na koje se odnosila ova inicijativa bile su nazvane Novonastajućim silama, te je to izraz koji će Sukarno i kasnije rabiti, npr. prilikom osnivanja sportskog događaja nazvanog Igrama Novonastajućih sila. Iako je pitanje Kine bilo promatrano sa skepticizmom i među nekima od zemalja sudionica, koje su same bile antikomunistički nastrojene, kineska delegacija, koju je vodio premijer Zhou Enlai, nastupila je pomirljivo, potvrđujući da Kina nema ambicije širenja revolucije. Također je Zhou izjavio kako bi Kinezi koji žive izvan Kine, prvenstveno u zemljama jugoistočne Azije, trebali biti lojalni državljani tih zemalja, a tek onda Kinezi. Bio je to prilično osjetljivo pitanje za Indoneziju u to vrijeme, te je Zhou, koji je i inače bio na glasu kao vrlo taktičan političar, raspršio indonezijsku bojazan. Iako će kasnije upravo ta Indonezija šikanirati svoje Kineze. Zhou je inače skoro poginuo tijekom dolaska na konferenciju, budući da je u avionu Kashmir Princess, kojim je trebao letjeti u Indoneziju, eksplodirala bomba koja je dovela do pada aviona i pogibije svih putnika, preživjela su samo tri člana posade. Zhou je umjesto toga odlučio ići kasnijim letom, prema službenoj verziji zbog operacije slijepog crijeva, a navodno zato što je bio unaprijed doznao informaciju o podmetnutoj bombi te ju odlučio zataškati kako ne bi došlo do sumnji, na taj način svjesno poslavši 16 ljudi u smrt. Smatra se da je za eksploziju odgovorna bila tajna služba Republike Kine, tj. oni koje su komunisti porazili 5,5 godina ranije.
Nakon tjedan dana rasprava, kojiput teških i napornih, konferencija je iznjedrila Bandunšku deklaraciju, spis od deset točaka koji se temeljio na načelima Povelje Ujedinjenih naroda. Službeno nazvana Deklaracijom o promicanju svjetskog mira, ovo je tih 10 točaka: 1. Poštivanje temeljnih ljudskih prava i svrha i načela Povelje UN-a, 2. Poštivanje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti svih država (ne znam kako su oba Vijetnama pristala na ovo), 3. Priznavanje jednakosti svih rasa i jednakosti svih država, velikih i malih, 4. Suzdržavanje od intervencije ili uplitanja u unutrašnje poslove druge države, 5. Poštivanje prava svake države na samoobranu, samostalnu ili zajedničku, u skladu s Poveljom UN-a, 6. a) Suzdržavanje od upotrebe dogovora o zajedničkoj obrani za posebne interese velesila, b) Suzdržavanje bilo koje države od vršenja pritiska na druge države, 7. Suzdržavanje od prijetećih ili agresivnih činova ili upotrebe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, 8. Rješavanje svih međunarodnih sporova mirnim sredstvima, poput pregovora, pomirbe, arbitraže i pravnog sporazuma, kao i drugih mirnih sredstava koje strane same odaberu, u skladu s Poveljom UN-a, 9. Promicanje zajedničkih interesa i suradnje, 10. Poštivanje pravde i međunarodnih obaveza. Također je istaknuto da zemlje u razvoju trebaju smanjiti gospodarsku ovisnost o vodećim industrijaliziranim zemljama, umjesto toga se oslanjajući na međusobnu tehničku pomoć kroz razmjenu stručnjakâ i razvojne projekte, te uspostavu institutâ za obrazovanje i istraživanje. Iako je duh Bandunga živio i u kasnijim skupovima, kao što su bile Konferencija Afro-azijske narodne solidarnosti u Kairu 1957., te naposljetku Beogradska konferencija 1961., na kojoj je i stvoren Pokret nesvrstanih zemalja, kasnija su geopolitička zbivanja, naročito na području Vijetnama, ukazala na to da je implementacija načelâ iz Bandunga bila problematična. Unatoč tomu, Pokret nesvrstanih izrastao je u respektabilnu političku silu koja je nažalost svoj zamah izgubila krajem Hladnog rata, uslijed čega je jedina preostala velesila bez prevelikih poteškoća privela jedan dio nesvrstanih zemalja k sebi, dočim su one koje su se iz ovih ili onih razloga odbile prikloniti takvom aranžmanu etiketirane kao „sponzori terorizma“ ili „osovina Zla“, te su kao takve bile podložne „demokratizaciji“ (najeklatantniji primjer države koja je bila dominantna u Nesvrstanima i vodila neovisnu politiku, pa potom zbog toga platila tešku cijenu, jest Libija). Čitajući o entuzijazmu s kojim se pristupilo konferenciji, izjave koje i danas zvuče svježe, teško je da vas ne stegne u grlu kada shvatite da je i 60 godina nakon Bandunga svijet još jednako koloniziran, samo drugim sredstvima. Danas postoji BRICS, ali BRICS je vjerojatno prije ono što je nekada bio Istočni blok, alternativni kolonizator. Osim toga, BRICS se još nije dovoljno etablirao kako bi mogao parirati Zapadu. Tek kada dođe do toga, možda će biti vrijeme da Pokret nesvrstanih zemalja – koji i dalje postoji – ponovno preuzme svoju relevantnu ulogu u svjetskoj geopolitičkoj utakmici. Danas nažalost u svjetskoj politici vrijedi pravilo „ili-ili“. Nesvrstani su pokazali da to može biti i „i-i“, a koji puta i „ni-ni“.
Glavni dio muzeja smješten je u polukružnoj dvorani u prizemlju Gedung Merdeka, a kako se bliži vrijeme zatvaranja, jedan od zaposlenika me pita želim li prije zatvaranja vidjeti i samu dvoranu gdje se konferencija održala. Naravno da želim. U dvorani su još originalni stolci iz 1955., zastave zemalja sudionica dopunjene su onima koje su sudjelovale na 50. obljetnici konferencije 2005. (tada se održala u Bandungu i Jakarti, a sudjelovalo je 89 zemalja), a i ovoga je proljeća ovdje obilježena 60. obljetnica, uz sudjelovanje 109 zemalja i još 16 promatrača i 25 međunarodnih organizacija. Pozdravljamo se i ja izlazim na stražnji izlaz. Trebao bih nešto sada i pojesti, nisam htio ranije na ručak da ne zakasnim u muzej. Ispred muzeja su neki štandovi s hranom, ali kako se ozbiljno sprema kiša, ja ću ipak potražiti neki konkretan restoran. Ima jedan u blizini, specijaliziran za pačje meso, vidim gdje bi trebao biti po karti na TripAdvisoru, krećem, pljusak se u međuvremenu spustio. Dolazim na mjesto gdje bi trebao biti restoran, tamo nema ničega. Gledam kartu, gledam adresu, shvaćam da je položaj na karti označen na posve drugu stranu od one gdje restoran stvarno jest. Nema mi druge, moram natrag, ovdje nema ničega (odnosno, ima, jedan restoran s padanškom hranom, a baš mi se ne jede opet čili). U međuvremenu je kiša i jenjala, pa tako mogu opuštenije hodati. Restoran se nalazi u Jalan Braga, koja je nekad bila glavni gradski korzo, a i danas je načičkana raznim restoranima i kafićima. Restoran ima samo jelovnik na indonezijskom, što znači da se moram služiti prevoditeljem. Vjerojatno ne znaju ni engleski… Kada dođe konobar utvrđujem da zna engleski, čak i solidno, dakle mogao mi je prevesti pojedina jela. Ali što je, tu je. Uzeo sam hrskavu pačetinu, naravno s kostima, a uz rižu dobivam prilog koji je pohani kupus. Zanimljiva kombinacija. Za piće šejk s Oreom, a za desert palačinkice slične nizozemskim poffertjes sa zelenim čajem. Već je oko 6 sati, a Anjas se ne javlja, rekao je da bi trebao doći u slično vrijeme kada je prethodni dan otišao, a to je oko 5. Prelazim preko puta u neki birc koji ima popriličan izbor piva, domaćih i uvoznih, što se odražava i u imenu – Hangover. Jedan Bintang Radler i jedan cider, te mi se konačno javlja Anjas. Kaže da će ubrzo stići u Bandung. Kažem mu gdje sam i da ću ga pričekati tamo, on me pita imam li još što za raditi, jer njemu treba još sat vremena do Bandunga. Očito se indonezijski pojam „I'm about to reach“ razlikuje od onoga što mi pod time podrazumijevamo. :D Odlazim ipak u šetnju, kiša je jenjala, malo razgledavam one štandove s hranom kod Gedung Merdeka, ali me onda novi pljusak opet tjera u jedno mjesto koje bi se moglo opisati kao bistro. Naručujem špagete bolognese, nekako sam se uželio talijanske kuhinje. I onda opet indonezijska logika: kada jedem meso ili nešto slično, nikad mi ne donesu nož, samo vilicu i žlicu. Sada jedem špagete, za što mi doista i trebaju vilica i žlica. Razumljivo je da će mi stoga sada donijeti vilicu i nož. Uzimam još i palačinke s čokoladom, sladoledom i sljezovim kolačićima, a onda me konačno zove Anjas koji je stigao u grad, objašnjavam mu gdje sam, on kaže da ubrzo dolazi. Pa me opet zove, pa mu ponovno objašnjavam, dok me konačno ne nađe. Iako sam ja načelno umoran i mogao bih otići natrag u smještaj (ne mogu izgovoriti „doma“ za onu kuću, nikako), on ima neku ideju da bismo se mogli naći s nekim njegovim frendovima, pa otići u jedan birc koji je negdje na brdu i ima lijep pogled na grad…i ostati tamo do negdje 2 ujutro, kako bismo što manje morali spavati u onoj kući. Oho, dakle ni njemu nije baš drag boravak tamo. Kažem mu da ipak baš ne bih išao tako kasno spavati, dižem se u 6, bit ću još umorniji ujutro nego kad sam legao. Možemo popiti piće-dva, pa se vratiti do 11. Ionako još moram rezervirati smještaj sutradan. OK, ostat ćemo kraće. A izgleda da nećemo ni ići skroz dotamo, ima nešto bliže u gradu. Dotični se prijatelji pojavljuju s autom, zovu se Andrew i Alex (pitao sam kasnije Anjasa jesu li im to nadimci, ali nisu, Andrew je mješanac između Kineza i Indonežanke, a otac mu je još i kršćanin, pa je zato valjda dobio takvo ime), odlazimo u kvart koji je prepun raznih kafića u kojima mnogobrojna studentska populacija Bandunga – ponešto i stranih studenata – uživa u petku navečer. Glazba je međutim svugdje preglasna, bez obzira svira li uživo ili ju puštaju. Sjedamo na po jednu pivu, uobičajeni razgovor, pitaju me malo o mom putovanju, Anjas im je rekao ponešto, preporučuju mi što moram vidjeti u Yogyakarti, pa me pitaju što mislim o Indoneziji, pa ja odgovaram poprilično iskreno, ne želim cifrati i tvrditi da su stvari bolje nego što jesu. Zapravo nekako uvijek imam implicitno očekivanje da će mi, ako popljujem stvari, netko od lokalnih objasniti logiku koja stoji iza svega toga, ali se to nikad ne dogodi. Recimo, koncept koji mene prati skroz od Irana, jest „uzbuđenost zbog stranaca“. Nevjerojatno mi je to pretvaranje odraslih ljudi u totalne idiote samo zato što vide stranca. Ne samo idiotizacija, to je i totalno plitko gledanje na tu drugu osobu – nije važno što nju zanima, što ona hoće (i, još važnije, što neće – npr. neće se slikati s vama), važno je samo da je stranac i to je dovoljno da nas fascinira i da mi sada pokušamo zadovoljiti svoju znatiželju. Ljudi su kronično nesposobni staviti se u poziciju druge osobe i pomisliti „Hm, je li moguće da samo ja ovako reagiram na njega ili tako reagiraju svi? A ako reagiraju svi, nije li to ovom čovjeku naporno? Idem probati biti drugačiji od ostalih.“ Usudi se biti hipster glede bulea. Ja ću to itekako cijeniti.
Nakon jedne pive se razdvajamo, Anjas i ja ćemo na taksi, a njih dvojica tko zna kamo, možda isto kući. Ovaj nam put treba kojih 20-ak minuta do kvarta, promet nije toliko gust, a onda mi još prije spavanja Anjas pokušava uvaliti poklon, nekakvu plaketu od njegove banke u obliku tradicionalnog sundanskog instrumenta, koja je smještena u kutiji veličine bombonijere, napravljenoj od tvrdog kartona, izvana tapeciranoj. To čudo je od metala i ima sigurno 1 kilu. Ne dolazi u obzir, niti mi fizički stane u ruksak, a osim toga, već imam 20 kila na leđima, bio je svjedok popravka naramenice, sada da ovo potpuno nepotrebno čudo furam sa sobom? Ili, još gore, da budem kurtoazan i uzmem poklon da ga ne povrijedim, a onda ga idući dan u Yogyakarti zafrljim u smeće? Vjerujem da ima ljudi koji bi to napravili, meni je to ultimativna glupost i pizdunstvo, ja ću radije otvoreno i iskreno reći „Čuj, stari, ja ti to ne mogu uzeti, nepraktično mi je.“ Možda sam zbog toga emocionalni invalid, ali to je po mom mišljenju svakako zdraviji pristup od onog zaplotnjačkog. Odlažem taj poklon na stol, nadajući se da ću ujutro manevrom uspjeti eskivirati pitanja o njemu, potom Anjas odlazi u sobu, gdje je uspio zaspati uz upaljeni televizor, dok sam ja još skoro sat vremena pretraživao različite smještajne mogućnosti u Yogyakarti. Smještaja ima, ali ono što mi je nakon Bandunga apsolutno esencijalno jest topli tuš. Moram se otuširati, moram pošteno oprati kosu, a to ne mogu u vodi hladnijoj od tjelesne temperature. Na kraju uzimam nekakav smještaj koji će me za tri noćenja doći oko milijun rupija (500-tinjak kn), nakon iščitavanja brojnih recenzija taj ima sve: wi-fi, topli tuš, blizu je centra i čist je. Iako sam vidio da su u Yogyakarti popriličan problem komarci. Vidjet ćemo. I ovdje u Bandungu su me pošteno izgrizli. A dok sam tražio smještaj i prebacivao slike u velikoj sobi, naš se dlakavi prijatelj opet igrao u blizini. Zanimljiva je ta kohabitacija, danju ga nema nigdje, noću je beziznimno tu.
Anjas hrče, spava na daljinskom, morat ću isključiti televizor direktno iz zida… Treća noć. Kratka. A onda sutra – normalna čista soba. Nadam se…

komentiraj (0) * ispiši * #

Dan je ugodniji od večeri

petak , 13.11.2015.

Nekako sam prespavao noć i ujutro krenuo razmišljati kako da se elegantno preselim, a da pritom ne stanem nikom na žulj. Anjasa u prvi mah nisam nigdje vidio, ostatak obitelji se bio probudio i uzmuvao po kući, nisam htio samo banuti među njih, pa sam ostao u sobi, samo sam mahnuo u prolazu dok sam se odlazio umiti, u vodi za koju nisam uopće siguran bih li ju smio unositi u oči. Ali dobro, valjda neće biti štete od toga. Uvijek kad sam negdje na ovom putu rekao da su mi uvjeti smještaja loši, tješio sam se da će mi vjerojatno negdje biti i gore. Eto ga, volio bih da je ovo sada dodirivanje dna. Anjas se odnekud pojavljuje, pa me pita želim li malo obići kvart. Bolje i to nego biti u kući. Odlazimo zapravo do dućana, koji je u glavnoj ulici, na uglu, veliki market, a dojam Kozari Boka od prethodne se večeri potvrđuje. Kuće izgledaju poprilično siromašno, nisu kao u onim slamovima uz prugu u Jakarti, ali nije to baš ni solidna gradnja. Ovo je jednostavno sirotinjski kvart, ne onaj u kojem živi prekarijat, već nekakva viša radnička klasa koja si jednostavno ne može priuštiti bolje. Anjas kupuje mlijeko i sok, potom se vraćamo i sjedamo na verandu na doručak (da, kuća ima nekakvu verandu, ili prije trijem, s mjestom za sjesti). Doručak je nekakva gusta juha od mesa s vrhnjem, krumpirom i čilijem, te onda kruh s čokoladnim namazom. I čaj. Razmišljam si gdje li su to posuđe i ta hrana stajali prethodne noći i je li štakor i po tome skakutao. Valjda nije. Poslije doručka napominjem Anjasu ono što sam mu rekao već sinoć – da trebam popraviti naramenicu na torbi. On spominje nekakvu radnju u blizini, gdje šivaju torbe, ja mu kažem da oni vjerojatno neće uspjeti i da mi treba postolar. Zna i to, odvest će me. Ja ponovno izvlačim sve stvari iz torbe (mislim da je to već peti put, po mom proračunu – Zhangye, Hue, Phnom Penh, Singapur i Bandung), a potom izlazim iz kuće i tek tada skužim da Anjas ima i auto, tako da prijevoz do grada neće biti toliko problematičan. Osim što naravno hoće, jer je ujutro užasna gužva, svi idu u grad, na brzoj cesti koja spaja Anjasov kvart s centrom (i koja se zove Soekarno-Hatta) auti gotovo da stoje. Treba nam kojih 40-ak minuta do centra, koji mi se prilično sviđa. Štoviše, mogu reći da je Bandung najljepši grad koji sam dosada posjetio u Indoneziji i upravo zbog toga je dodatno bačena sjena lošim smještajem. Neka, moram naći načina da se izvučem i prebacim u neki hostel u centru… Anjas me vozi prvo do jedne lokacije, pa druge, pa nigdje nema ničega sličnog (uglavnom samo prodavači obuće), sve dok konačno u jednoj ulici, uz cestu, ne ugleda nekoliko postolara sa svojim štandovima. Zaustavljamo se kraj jednoga, on gleda torbu, Anjas mu pojašnjava na sundanskome što bih ja htio da mi napravi, naglašava mu da provuče dretvu skroz kroz metalni okvir, kao što je napravljeno na drugoj naramenici…i ovaj bez poteškoća tomu pristupa, ne drami, ne pita kako će on to, poput onog tipa u Singapuru, te čak i vrlo brzo završava. Konstrukcija izgleda solidno, premda ću kasnije utvrditi da je samo jednom provukao dretvu kroz okvir, a ne triput kao tip u Zhangyeu, a i da mi je za okvir sašiven dio unutrašnjeg „poklopca“ (ne znam kako to nazvati – onaj vrećasti dio koji stegnete uzicom, tako da se glavni otvor suzi). Doduše, mislim da je to maslo onog trotla iz Singapura, koji je na taj okvir navalio i bušilicom (ovaj ovdje je koristio špahtl, tj. onu lopaticu kojom se obično struže stara boja s prozora i vrata). Nadam se samo da neće opet sve otići u propast ako precvikam taj konac. Izgleda mi drugačije od ovoga koji je koristio današnji majstor, možda je nepotreban. (Ovo s cvikanjem je sve bilo kasnije, kada sam se već vratio u štakornj…sobu, tako da vas ne buni kontinuitetski skok.) Pitam ga koliko sam dužan, on kaže onu rečenicu koju jako ne volim: „Koliko daš.“ Za to bih morao znati fer cijenu, ne želim ispasti ni nepristojan ni naivna budala. Pitam Anjasa koliko bi trebalo biti, on kaže 15 ili 20 000, možda bolje 15 000. Meni to izgleda premalo, iako je skuplje od onoga u Kini. Na kraju mu dajem 25 000. Ako je to konačno popravak svih popravaka, popravak kojim će završiti svi popravci, Veliki popravak, Prvi svjetski popravak, onda time kupujem mir na mojim leđima do povratku u Hrvatsku, a to onda i vrijedi tih 12,5 kn koliko sam mu dao.
Zatim odlazimo srediti još jednu stvar, iako meni to nije bilo hitno – kupiti kartu za Yogyakartu u subotu ujutro (nije mi bilo hitno ne zato što mi je toliko divno kod Anjasa, nego i inače ne volim kupovati karte ranije, pa da mi se onda gužvaju dan ili dva po džepovima – ali kako postoji samo jedan dnevni vlak klase eksekutif između Bandunga i Yogyakarte, bolje da kartu kupim na vrijeme, da opet ne izvisim. Inače, Anjas mi je prvo rekao da postoje druga dva vlaka, ovaj nije ni spomenuo, da bi ispalo da je pretpostavljao da mi je eksekutif preskup – cijena za vožnju od 7-8 sati do Yogyakarte je 350 000 rupija, što je cijena kakvu biste imali i u Hrvatskoj, ali za vlak niže kvalitete.). Karte ne kupujemo na kolodvoru, nego u Indomaretu, što znači da zapravo dobijem samo priznanicu pomoću koje onda sat vremena prije polaska podižem kartu na blagajni na kolodvoru. Kako vlak polazi u pola 9, znači da tamo moram biti u pola 8, što znači da bih ostankom kod Anjasa trebao krenuti iz kuće već oko pola 7…evo, i to mi je argument da se preselim u grad. Usto odlazim još na bankomat, istekla mi je zaliha sredstava, a podigavši novih 2,5 milijuna dolazim do polovice sredstava namijenjenih Indoneziji – a kako ću za par dana ući u drugu polovicu boravka u Indoneziji, to je također dobro. Tu sam već dva i pol tjedna, tko bi rekao…
Potom odlazimo na ručak. Anjas me pita želim li kušati sundansku hranu, naravski! Odvodi me u jedan malo bolji restoran, koji je sav uređen u sundanskom stilu, unutra su zidovi oslikani muralima iz sundanske povijesti i natpisima na starosundanskom, konobari su odjeveni u tradicionalnu odjeću, koja je neka vrsta saronga s posebnom trakom oko glave (sličnu onoj kakvu znaju imati Arapi ili Perzijanci u crtićima), svira sundanska glazba, hrana se zapravo naručuje na pultu koji je neka vrsta menzanskog samoposluživanja, no onda hranu svejedno date njima, koji ju još dodatno garniraju, dodaju kojekakve umake i salate, te vam ju onda vrate. Jeli smo relativno jednostavno, nekakav prženi tempeh, satay od piletine sa slatkim umakom od kikirikija, karedok – salatu sličnu gado-gadu, samo što povrće nije kuhano nego sirovo, krupuke od ribe koji izgledaju kao gnjezdasti rezanci, nekakvo čudo za koje je Anjas rekao da je od govedine, pa sam mislio da je slično rendangu, no na kraju jer ispalo posve pahuljasto, kao gomila sitnih rezanaca, tj. kao da žvačete vunu (slično onom paučinastom putru koji sam jeo u Kuala Lumpuru u onom ribljem restoranu s Mirom). Dobili smo i lalab, salatu od sirovog zelenog povrća, ali kako ja nisam ljubitelj istoga, a Anjas valjda nije mogao, nismo ju ni takli. Za desert smo uzeli cendol, s tim da ovdje žele od zelenih algi nije u rezancima, već u mnogo većim pločicama. Uz to čaj, koji se kod Sundanaca uglavnom pije nezaslađen. Iako je hrana bila relativno lagana, opet je bila i dovoljno zasitna. Kao i Minangkabaui, i Sundanci tradicionalno jedu prstima, no ja sam se ipak držao vilice, pa je isto tako onda jeo i Anjas. Naposljetku na izlasku Anjas plaća cijenu čitavog ručka, ni ne dopušta mi da ja preuzmem svoju polovicu. Ovo me stavlja u poprilično nezgodnu poziciju, jer sada stvarno ne bi bilo pristojno podviti rep i zbrisati iz njegovog smještaja, doista je preljubazan – iako je zapravo samo indonežanski ljubazan, vjerujem da bi to napravio bilo koji Indonežanin koji vas primi u svoj dom.
Odlazimo sada u kraću šetnju kvartom u kojem se nalazimo. Kvart je sjeverno od centra, te obuhvaća ulice s mnogim drvoredima i kolonijalnim vilama, u nekima od njih su danas administrativne zgrade, druge su stambene. Bandung zovu Gradom cvijeća i Parizom Jave, upravo zbog bujne vegetacije i raskošne kolonijalne arhitekture. Budući da sam vjerovao da idemo samo zakratko iz kuće, popraviti naramenicu negdje u kvart, i da ćemo se onda vratiti i otići u grad, nisam uzeo fotoaparat, tako da ne mogu baš puno snimati, osim mobitelom. A vizura ima. Srećom da sam ovdje dva puna dana, sutra ću detaljno obraditi Bandung i njegovu arhitekturu, na kojoj je posebni pečat ostavio Charles Prosper Wolff Schoemaker, nazvan „indonezijskim Frankom Lloydom Wrightom“, koji je kombinirao utjecaje art decoa s tradicionalnom indonezijskom arhitekturom, kako bi stvorio stil u skladu s lokalnim kulturalnim, zemljopisnim i klimatskim specifičnostima. Po ovome što vidim, da odsjedam negdje u centru, Bandung bi bez premca bio highlight moga boravka u Indoneziji, te možda vrijedan čak i ponovnog povratka u ovu državu. Ili je možda baš sada vrijedan toga, kako bih osjetio njegovu atmosferu nezamagljen dojmovima smještaja? Kakogod, sutra krećem udarno, pa ćete i sami procijeniti koliko pokrića imaju moje izjave.
Vraćamo se do auta i polazimo prema kući. Pritom Anjas radi krug kroz centar grada, gdje se danas glavna ulica zove Jalan Asia Afrika, podsjećajući na Konferenciju afričkih i azijskih zemalja, koja se održala u Gedung Merdeka, Zgradi slobode, od 18. do 24. travnja 1955., te koja je udarila temelje Pokretu nesvrstanih država, stvorenom 6 godina kasnije, nakon konferencije u Beogradu. Danas je Gedung Merdeka muzej posvećen Bandunškoj konferenciji, tako da se nadam da će mi sutra ostati vremena i za njega. Treba nam skoro sat vremena da se izvučemo iz centra, a onda milimo po Jalan Soekarno-Hatta na istok, sve dok se ne spusti pljuščina koja će potrajati veći dio popodneva i predvečerja. Toga me isto strah da mi idući dan ne pokvari razgledavanje. Po povratku u kuću primjećujem da ona uza sve ostalo još i prokišnjava – doduše, samo uz stražnji zid velike sobe, taj je prostor čak i odvojen nekom pregradom od ostatka. Ne znam što je ova zgrada bila ranije, ne znam kako su ju uselili, morat ću to pitati Anjasa, ali on se sada sprema na svoj put u Jakartu, vratit će se sutra u isto vrijeme, tako da imam jutro i veći dio popodneva za sebe – a kiša koja se spustila ujedno je trajno pokopala moje ideje o tome da se preselim u grad. Anjas mi ostavlja ključ, za slučaj da ću još večeras ići van, no neću, kiša je, a imam i posla. Gospođa za koju sam pretpostavio da je Anjasova teta u jednom mi je času zavirila u sobu i pitala me želim li večerati, te sam tada shvatio da i ona zna engleski. Prihvatio sam, te za večeru dobio istu onu juhu kao i za doručak, a i kruh je čini mi se bio isti taj od doručka, poprilično suh. Ostatak večeri sam uglavnom proveo pišući, pojavio se kasnije još jedan tip od kojih 20-ak godina, i on sa znanjem engleskoga, koji me pitao „Aha, ti si Miroslavov prijatelj?“, a ja sam se pitao kako on zna Miroslava. Pretpostavio sam da je to Anjasov bratić, a sad, je li on možda bio posjetiti Anjasa u Turskoj, pa tako upoznao Miroslava, ili ga poznaje samo virtualno, ne znam. Štakora sam opet čuo kada su svi otišli spavati, ovaj je puta skakutao po stolu na kojem je bila i hrana, ne znam jesu li oni toga uopće svjesni i trebam li ih na to upozoriti. S druge strane, meni se po sobi smucao neki žohar duljine desetak centimetara, kojega sam čak poželio zatući, ali gad je bio brži. Uf, još jedno spavanje i tada sam već preko polovice boravka ovdje, a sutra ću ionako maksimizirati boravak u gradu…

komentiraj (0) * ispiši * #

Niz loših odluka

četvrtak , 12.11.2015.

Započelo je dobro – ustao sam po planu u 7, odradio doručak i potom se uputio ponovno prema kompleksu botaničkog vrta u centru grada. Inače ne volim botaničke vrtove, no ovaj prikazuje floru Indonezije, pa sam se nadao vidjeti Rafflesiu i strvinarski cvijet – čisto me zanimalo kakav to smrad širi oko sebe. U rano jutro Bogor izgleda jednako neuredno i trećesvjetski kao i dan ranije. A s obzirom na povijest ne bi trebao.
Bogor ima oko milijun stanovnika i leži 60-ak km južno od Jakarte, na nadmorskoj visini od oko 265 metara, što mu donosi ugodniju i hladniju klimu od Jakarte, a kao što mu i nadimak kaže, tijekom svakog popodneva grad je okupan kišom, čak i prilikom sušne sezone. Nalazi se u susjedstvu dvaju vulkana, Salaka i Gedea, koji, iako aktivni, služe i kao planinska izletišta. Početci Bogora sežu u 669. godinu, kada je prijestolnica Sundskog kraljevstva preseljena na mjestu između rijeka Ciliwung i Cisadane (prefiks ci- u sundanskom jeziku jednostavno znači „rijeka“), te je novo naselje nazvano Pakuan Pajajaran, „Mjesto između usporednih (rijeka)“. Grad će se s vremenom razviti u jedan od najvećih u srednjevjekovnoj Indoneziji, sve dok ga 1579. nije razorila vojska Bantenskog sultanata. Time je prestalo postojati Sundsko kraljevstvo, a Pakuan Pajajaran je napušten. 1684. Nizozemska Istočnoindijska kompanija (VOC) dolazi u posjed ovoga dijela Jave, a područje nekadašnjeg Pakuan Pajajarana dodijeljeno je poručniku Tanuwijayi, Sundancu zaposlenom u VOC-u, sa zadatkom razvitka za eksploataciju. Nakon što je 1699. erumpirao Salak, te su vatre koje su uslijedile počistile velik dio šuma koje su u međuvremenu obrasle područje, započeo je razvoj plantaža i osnovano nekoliko novih sela iz kojih će niknuti moderni Bogor. Tijekom 18. st. Nizozemci su odabrali ovo područje za svoju ljetnu rezidenciju generalnog guvernera i drugih visokih kolonijalnih službenika, budući da je klima bila mnogo ugodnija nego u Jakarti. Grad je dobio ime Buitenzorg, što je nizozemski prijevod francuske sintagme sans souci („bez briga“). Ime Bogor navodno znači „šećerna palma“ u indonezijskom. Za vrijeme britanske vlasti generalni guverner Jave (Raffles) definitivno je premjestio upravno središte iz Batavije u Buitenzorg, ali s povratkom Nizozemaca to je vraćeno na staro. 1817. u gradu je osnovan već spomenuti botanički vrt, jedan od najvećih na svijetu. 1834. Buitenzorg je teško stradao u novoj erupciji Salaka, te je nova guvernerova palača sagrađena manje grandioznom, ali otpornijom. U drugoj polovici 19. st. u Buitenzorgu se osnivaju poljoprivredna škola, prirodoslovni muzej, biološki, kemijski i veterinarski laboratorij, gradska knjižnica, 1881. stiže željeznica, a 1904. on i službeno postaje administrativnim centrom Nizozemske Istočne Indije, iako je većina ureda i upravnih zgrada ostala u Bataviji. 1924. opet gubi tu titulu i postaje samo glavnim gradom provincije Zapadna Java. Tijekom japanske okupacije gradu je vraćeno ime Bogor, a nakon Drugog svjetskog rata Nizozemci ga proglašavaju glavnim gradom marionetske države Pasundan, jedne od saveznih država tzv. Republike Sjedinjenih Indonezijskih Država. 1950. je ta travestija okončana i Buitenzorg, ponovno preimenovan u Bogor, postaje sastavnim dijelom Republike Indonezije, a unutar nje dobiva titulu ljetne predsjedničke rezidencije. U novoj državi postaje značajno gospodarsko, znanstveno, kulturno i turističko središte, u kojem je održano i nekoliko međunarodnih skupova. Unatoč tomu, broj stanovnika koji živi ispod granice siromaštva raste – samo između 2006. i 2009. se udvostručio, a prema zadnjim podatcima iznosi skoro petinu. Ironično, grad je jedan od vodećih središta prehrambene industrije u Indoneziji. Istovremeno, javnu rasvjetu ima samo oko trećine grada, a čistu tekuću vodu oko 47% stanovništva. No nije sve tako crno – grad ima jednu od najviših stopa pismenosti (98,7%) i jedan od najdužih očekivanih životnih vjekova (71,8 godine) u Indoneziji. Ujedno je proglašen najatraktivnijim turističkim gradom u zemlji. 87% stanovništva su etnički Sundanci, te se sundanski jezik koristi u komunikaciji u obiteljskom krugu i povremeno u javnosti. 94% stanovnika grada su muslimani, oko 5% kršćani, a zadnjih godina dolazi do tenzija između dviju zajednica oko izgradnje nove crkve.
Moji problemi počinju u trenutku kada sam konačno došao do kompleksa botaničkog vrta. Budući da je on sa svih strana okružen ulicama, a nemam podatak gdje je glavni ulaz, skrećem nalijevo i počinjem hodati uz ogradu. U međuvremenu shvaćam da sam došao do kompleksa predsjedničke palače, koji je zapravo u sklopu botaničkog vrta, ali ne znam je li glavni ulaz onda negdje u nastavku, ili bih pak sad morao skroz nazad. Nastavljam i naposljetku radim tri četvrtine kruga oko botaničkog vrta dok ne dođem do glavnog ulaza. Plaćam 25 000 rupija za ulaznicu i upućujem se u šetnju njegovim alejama. Budući da je već prošlo 9 sati, morat ću ubrzati, nastojat ću uloviti vlak za Jakartu oko 11, kako bih do 1 bio u Jakarti, pokupio stvari, stigao na kolodvor, kupio kartu i bio u 3.30 na vlaku za Bandung. Ionako me prvenstveno zanima onaj smrdljivac. Koji je na karti i vidljivo označen.
Bogorski botanički vrt osnovan je 1817. i najstariji je botanički vrt u jugoistočnoj Aziji. Obuhvaća površinu od 87 hektara, s oko 14 000 različitih vrsta biljaka. Botanički se vrt nalazi na mjestu na kojem je nekoć bila umjetno posađena šuma u kojoj se čuvalo rijetko drveće, a koja je posađena još u doba Sundskog kraljevstva. Propašću kraljevstva šuma je pala u zaborav, a Nizozemci su u jednom dijelu kompleksa sagradili guvernerovu palaču. Kada je Raffles preuzeo upravljanje Javom, on je ostatak šume pored palače preuredio u engleski vrt, a kako mu je 1814. ovdje umrla i žena, dao joj je napraviti spomenik u obliku malene glorijete nedaleko ulaza u park. Po povratku nizozemske vlasti, na inicijativu Caspara Georga Carla Reinwardta, botaničara njemačkog porijekla, uspostavljen je botanički vrt, a Reinwardt je proglašen njegovim prvim ravnateljem, te je idućih 5 godina svoga ravnanja vrtom skupio ukupno 914 raznih biljnih vrsta diljem indonezijskog arhipelaga. Vrt je u nastavku proširen mnogim pomoćnim ustanovama, kao što su botanička knjižnica ili zbirka ljekovitog bilja. 1852. osnovan je posebni odjel u Cibodasu, još veće površine od ovoga u Bogoru (120 hektara). 1848. u vrt su stigle prve sadnice zapadnoafričke uljne palme, vrste koja će uvelike promijeniti ekonomska kretanja u ovoj regiji (a posredno biti odgovorna i za velike ekološke štete). U vrtu su posađena i prva stabla kininovca, ključna za razvitak liječenja malarije. Tijekom Drugog svjetskog rata vrt je bio u opasnosti jer su japanski vojnici željeli posjeći drva za građevni materijal, no srećom je spašen zahvaljujući pregnuću tadašnjih japanskih upravitelja vrta. Nakon odlaska Nizozemaca vrt je pod upravom indonezijskog Nacionalnog biološkog instituta. 2006. jaka oluja oštetila je neko od stogodišnjeg drveća u parku, ali šteta je popravljena. 2009. otvoren je Orhidarij, poseban kompleks posvećen isključivo orhidejama (ne biste nikad rekli).
Vrt je inače presječen rijekom Ciliwung, a počeo se širiti na njenu desnu obalu tek 1927. U sjeverozapadnom se dijelu, danas fizički odvojena, nalazi predsjednička palača. Osim već spomenutog odvjetka u Cibodasu, 1941. otvoren je još jedan u Purwodadiju na istoku Jave, a 1959. i jedan na Baliju.
Dolazim na mjesto gdje bi se po planu trebao nalaziti strvinarski cvijet, no tamo nema ničega – samo drvo ratana. Ajde da barem to vidim kako izgleda, iako meni izgleda prilično slično bambusu. OK, gdje je sad ovaj? Vidim putokaz koji me šalje u suprotnom smjeru, a pored je i još jedan plan, s drugačije ubilježenom pozicijom cvijeta. Krećem dakle na drugu stranu vrta, mimoišavši se sa čitavom skupinom klinaca, koji su valjda svi iz iste škole (imaju iste uniforme – do toga se u Indoneziji jako drži), što naravno biva popraćeno gomilom patetičnih pokušaja da privuku moju pažnju. Ne obazirem se nego nastavljam sve do mjesta gdje bi se po onoj drugoj karti trebao nalaziti cvijet. Ni tamo nema ničega, ima ponešto impresivnog drveća, tu je i palma Pandanus, ali strvinarskog cvijeta nigdje. Spuštam se čak do rijeke Ciliwung, pretražujem proplanke, ništa. Nema ni oznake, putokaza, kao da je u zemlju propao. Uostalom, taj cvijet ionako cvijeta vrlo rijetko i zapravo je riječ o svojevrsno botaničkom hepeningu, tako da nije čudo da ga ne nalazim. A nema nigdje ni Raffesie, ali nju možda ni nemaju u fundusu (iako bi to bilo čudno). Ukratko, botanički vrt, iako možda lijepo mjesto za šetnju, ispada popriličnim promašajem. A kako sam naknap s vremenom (jer sam prethodni dan odlučio da mi se ne isplati tegliti svu prtljagu u Bogor), moram se vratiti do hotela, pokupiti prnje i krenuti na kolodvor. Krećem stoga natrag, uvjeren da je skretanje prema željezničkoj stanici odmah iza ugla nakon što izađem iz vrta, no imam još oko kilometar pješačenja dotamo. Pa potom još kojih kilometar i pol do hotela. Stižem oko 15 do 11 u hotel, grabim stvari, odlažem ključ i opet natrag na kolodvor. Vlak dolazi gotovo odmah, učitavam novčani iznos na kartu, ukrcavam se i krećemo. Ovaj put idemo prilično brže, nema zagonetnih stajanja, tako da već vidim da ću u Jakarti biti debelo unutar roka. A onda dolazimo na jedan kolodvor na kojem mi se čini da žena na razglasu (koji je dvojezičan) kaže nešto u stilu „putnici koji idu za Jakartu Kotu ovdje presjedaju“. Hm, jesam li ja to dobro čuo, nisam obraćao pažnju? Znači li to da vlak ne ide dalje, vraća se u Bogor? Najbolje da pričekam i vidim hoće li svi izaći ili vlak ide dalje. Ne izlaze svi, pa ostajem i ja. Ispostavit će se međutim da se nakon toga kolodvora pruga račva, jedan dio ide ravno na Jakartu Kotu, a drugi radi krug zapadno od centra, pa kroz sjeverni dio grada, paralelno s obalom, te prolazi malo istočnije od Jakarte Kote. Gledam na plan, imam dva moguća mjesta gdje se mogu iskrcati za moj hostel. No na prvom od njih vlak uopće ne staje, tako da mi ostaje ovo drugo. Koje je i bolje, jer otamo mogu uloviti vlak direktno za Jakartu Kotu, na drugom kolosijeku. Kada se međutim iskrcam, utvrđujem da je taj drugi kolosijek trenutno zatvoren, neki su radovi na njemu. Dakle moram ovdje izaći, a onda imam oko 2 km pješice do hostela. Dovraga. Da stvar bude bolja, moja me kartica ne želi pustiti van iz sistema, jer sam ja programirao na nju vožnju do Jakarte Kote. Srećom mi jedan od osoblja otvara vrata svojom karticom. E, ali sada se trebam dokopati ceste, a za to treba proći kroz slam u kojem kao bule stršim kao govno u punču. Prvo me gnjavi jedan tip nudeći mi ojek. Iako mu kažem „No ojek“, on i dalje ponavlja „Ojek, ojek?“ Je li gluh ili glup? Ili jednostavno indonežanski perzistentan? Srećom, u ostatku me slama nitko ne gnjavi, imam možda stotinjak metara do glavne ceste, a onda sam na konju. Iako sam sada propustio vratiti prijevoznu karticu na blagajni i to mi je 10 000 rupija mrtvog kapitala. Eventualno će mi koristiti ako još koji puta dođem u Jakartu. Hoću li?
Pješačim do svoga hostela, tamo je uobičajena ekipa, neki alternativac kojega sam već ranije viđao da henga na recepciji, s hrpom željeza u gornjoj i donjoj usni, tetovažama i prilično prijaznim licem, koje uopće nije tipično indonezijsko, cura koja mi je dan ranije pomogla oko smještaja prtljage i neki tip koji mi iz nekog razloga liči na šefa. Zovem Uber, jedan auto je u kvartu, ali treba mu kojih desetak minuta da dođe, a onda, kada je konačno stigao, treba nam još skoro 40 minuta da dođemo do Gambira. Uber je naravno nudio neku alternativnu rutu s manje prometa, ali vozač se očito ne oslanja na vožnju po GPS-u, pa smo zapeli u popodnevnoj špici. Nakon što sam se konačno dočepao Gambira, na blagajni novo veselje – prodane su u međuvremenu sve karte za vlak u pola 4. Pa kad prije? Ujutro je još sve bilo prazno. Tko zna, možda su zadnju prodali maloprije, da se nismo vukli kroz promet, možda bih ju još ulovio… Sljedeći vlak je u 6.15, u Bandungu sam oko pola 10 navečer. Nema mi druge, moram na njega. Pričekat ću tako da prvo sjednem u CFC (nije greška, stvarno postoji California Fried Chicken, iako je riječ o indonezijskoj franšizi), a potom u Dunkin' Donuts, gdje mogu u miru pisati. Ujedno šaljem poruku svom domaćinu u Bandungu da dolazim kasnijim vlakom. Žao mi je prvenstveno što ću propustiti krajolik na putu.
Spomenuo sam domaćina. Cijela priča je započela pred desetak dana, kada sam putovao iz Bengkulua u Palembang. Tada mi se javio Miroslav (ne Miro iz Kuala Lumpura, već jedan tip kojeg znam preko foruma Željeznice.net) s pitanjem hoću li posjetiti Bandung, jer on znade jednog tipa u Bandungu, upoznali su se u Turskoj, kad su bili zajedno na studiju, te mi on možda može srediti spavanje. I doista, tip je pristao, zove se inače Anjas, ekonomist je po struci, radi u jednoj banci kao istraživač tržišta i čini mi se da je malo mlađi od mene. Kontaktirali smo preko Facebooka, poslao mi je sada i adresu, „za slučaj da me ne bude mogao pokupiti“, što je kasnije prešlo u podrazumijevanje da ne bude (doista, jesam li to samo ja koji ovako formuliranu rečenicu shvaća kao „šanse da te pokupim su 50:50, a evo ti adresa ako ne uzmognem“, a ne kao „neću te moći pokupiti, ali da ne zvuči pregrubo rečeno izravno, ostavit ću retorički tu mogućnost“?). Rekao mi je da pokažem adresu taksistu (u mom slučaju uberašu) i da će on to znati. Gledam na karti, to je dosta daleko od centra, ali ne mogu procijeniti koliko i kakav je kvart. Pitam ga još neke tehnikalije, tipa je li to kuća ili zgrada, na koje zvono trebam zvoniti ako je zgrada… Kuća je. Nema zvona, samo viči. Indonezijski stil. :D
Iza 6 krećem na peron, izgleda da se ipak neki vlakovi mogu kraće vrijeme zadržavati na Gambiru, nije to samo prolazni kolodvor, jer je moj vlak već tamo. Svi vagoni su eksekutif i svi su puni. Nalazim svoje mjesto, sjedam i prepuštam se trosatnoj vožnji od koje ne vidim gotovo ništa, jer vani javne rasvjete gotovo da i nema, ili baš prolazimo uglavnom kroz nenaseljeno područje, što je na Javi malo vjerojatno. Stižem u Bandung po voznom redu, odmah šaljem zahtjev za Uber, vozači su sparkirani ispred kolodvorske zgrade, ali malo podalje (valjda da ih taksisti ne namlate), pokazujem adresu, ovaj ukucava koordinate, Anjas mi je poslao točno označenu poziciju na karti, na kraju jedne slijepe uličice, a za svaki mi je slučaj dao i broj da ga nazovem ako bude problema… Vožnja traje skoro pola sata – dok izađemo iz centra (koji se noću čini prilično lijep), pa onda na istok brzom gradskom prometnicom…kasnije ću doznati da je riječ o 8,5 km udaljenosti. Napokon pristižemo u kvart, nekako sam pretpostavio da je riječ o kvartu obiteljskih kuća, no ovo mi više liči na Kozari Bok. OK, i u Kozari Boku ima uređenih i skockanih kuća, to ništa ne znači. Pronalazimo i tu slijepu ulicu u kojoj je kuća. Neasfaltirana, široka toliko da se auto ne može okrenuti. Taksist me vozi u nju, broj je 11d, to je zadnja kuća s lijeve strane. Izlazim, nigdje ništa ne vidim. Glupo mi je derati se, valjda će ovaj čuti razgovor mene i taksista, poslao sam mu iz auta poruku da dolazim za 15-ak minuta. Laju i neki psi u susjednom dvorištu, no i dalje se ništa ne događa. Kažem taksistu da imam broj, može li ga on nazvati, ja naime nemam više novca. On zove, mobitel je isključen. Ne sviđa mi se ovo nimalo, već po izgledu i udaljenosti kvarta mi nije milo. Napokon je izgleda netko u kući čuo komešanje i otvaraju se vrata, izlazi tip, ja u polumraku pitam „Anjas?“, on zastaje i kaže „Aha, you need Anjas.“, te se vraća unutra. Nakon još oko minute dolazi konačno i Anjas, prepoznajem ga sa slike na Facebooku, sve je u redu, zahvaljujem se taksistu i ulazim u kuću. Kuća izgleda slično nekakvom loftu, tj. kao da je to nekakvo preuređeno skladište, ima poprilično visok strop i veliku dnevnu sobu/kuhinju, pored su manje sobe, dosta je ovako na prvi pogled oronulo. Ima i nešto stilskog namještaja, nekoliko kaučeva koji izgledaju kao da su skupljeni s krupnog otpada… Pitam za kupaonicu, on mi pokazuje vrata. Kupaonica ima WC…i to je sve što ima. OK, ima i vodokotlić. Nema ni umivaonika ni tuša. Ima međutim veliku kacu s vodom iz koje se odgrabljuje voda za razne potrebe. To može biti ispiranje WC-a (takav sam slučaj imao u Kančanaburiju), ali može biti čak i pranje (dakle, uzmete vodu i polijete ju po sebi). Eto, nisam išao u izviđače, ne volim kampirati na divlje, nazovite me razmaženim, ali ideja kupaonice bez tekuće vode mi nije baš najprivlačnija. Tim više jer bih si morao oprati kosu, poprilično mi je masna, a ovdje ostajem tri noći. Doduše, u kupaonici ima tekuće vode, zato što iz zida viri pipa, iz koje se toči voda u tu kacu, no ta voda ima intenzivno metalni miris, a onda se prisjećam i svih priča o indonezijskoj vodi, te uputa da se ni zube ne bi smjelo prati u vodi koja nije sasvim provjerena. WC je prljav na način onoga u Ankari, ako ga se sjećate (smeđe mrlje od dugotrajnog kamenca). Ha, dobro, izdržat ću valjda nekako… Sjedam s Anjasom u dnevni boravak, razgovaramo, o mom putu, o Indoneziji, pijuckam čaj, priča mi kako je on inače isto iz Bogora, ali zbog prirode posla je živio u dosta gradova koje sam posjetio ili tek hoću: Pekanbaruu, Palembangu, Bandar Lampungu, Jakarti, Yogyakarti. Sada je ovdje, tu mu žive teta i bratić. Roditelji su mu u Bogoru, tata je otišao u penziju, ali se onda razbolio, pa je našao neki drugi posao i to mu je blagonaklono utjecalo na zdravlje. Anjas je inače bio na magistarskom studiju u Turskoj, u Izmiru, tamo je upoznao Miroslava. Bavi se i ronjenjem, ima majicu od nekog lokalnog bajkerskog kluba, iako ne izgleda baš kao neki sportski tip, bucmast je i zapravo ni ne izgleda previše kao Indonežanin (tj. ne izgleda kao Azijat, to je ono o čemu sam jučer pisao). Inače je Sundanac, to mu je materinji jezik, iako kaže da ne zna govoriti prikladni sundanski (jer i sundanski kao javanski ima one honorifične registre, on zna svakodnevni registar, ali s roditeljima govori indonezijski, budući da bi ih na sundanskome morao oslovljavati s poštovanjem). I tako mi pričamo, kad ja u jednom času na zidu skužim macaklina. Te simpatične životinjice stalno viđam kako trčkaraju po zidovima diljem jugoistočne Azije, čak i u prodavaonicama i restoranima. Inače su dobri čistači domova od kojekakve gamadi. Ima ih naravno i kod nas, ja sam se tako u Zlarinu jednom tuširao s jednim, jer mi je upao u tuš-kadu i nije se htio van čak ni kad sam pustio vodu (a oni inače imaju neku nevjerojatnu silu kojom se prilijepe na podlogu, mislim da je riječ o kilonjutnima). Drugi puta sam jednoga slučajno donio u Zagreb, jer mi se uvukao u hrpu čistog rublja na terasi, koju sam ja potom tutnuo u ruksak večer prije polaska. Nadali smo se da će nam dobro doći jer će doma tamaniti gamad, ali izgleda da je zbrisao kroz otvoreni prozor iz stana i kasnije ga više nismo vidjeli. Je li preživio ili se smrznuo ili možda bio pojeden od neke veće životinje, ne znam. Znam da su meni oni jako dragi, a kuriozitet je da ime kojim ih zove većina zapadnoeuropskih jezika (uključivo i latinsko ime), gekko, dolazi upravo iz malajskog i opisuje način na koji se glasaju (oni su jedini gušteri koji se glasaju, nizom cijuka). Razgovaramo i dalje, a onda primjećujem kako po podu trčkara jedan žohar, ili neki od tomu sličnih kukaca, često ih ovdje viđam, bilo na cesti, ali čak i u zgradama. Ja se žohara ne bojim, većina ih ionako bježi od ljudi, ne razmišljam o tome plaze li mi po hrani, vjerujem da je puno gore s pecivima po zagrebačkim pekarama i studentskim menzama (kolegica s faksa je svojedobno jednog našla u kuhanoj riži u SC-u). Ali, čini mi se da onaj macaklin ne obavlja sasvim dobro svoj posao. Ili je ovaj žohar prinova. I tako, pričamo Anjas i ja dalje, malo o politici, o geografiji istočne Indonezije…kad ja vidim kako je nešto šmugnulo iza kauča na kojem on sjedi. Nešto poveće. Pa onda još jednom. Sada nema sumnje – još jedna životinja koju vidim da trčkara uokolo po gradovima, ali ju baš ne želim da mi trčkara po kući u kojoj sam smješten, tim više jer me podsjeća da sam ju zaboravio kušati u Vijetnamu. Upozoravam Anjasa da mu je iza kauča štakor, ali on se izgleda oko toga ne uznemirava previše. Ili naprotiv – kaže da ne zna što da napravi jer ga se boji. Mislim, da se razumijemo, meni su svi glodavci, uključivo i štakore, slatki. Ali ova štakorčina ovdje mogla bi biti prijenosnik kojekakvih zaraza, ne želim baš biti u situaciji da se u mojoj blizini uspaniči i ugrize me. No eto, ja se nadam da Anjas ima neko rješenje, pa mi tako i dalje razgovaramo, dok štakor luduje po sobi, popeo se čak i na grijač vode za čaj…po uzorku krzna me podsjeća na mačku trikolorku, ali bez bijele boje – dakle tamnosmeđ s oker mrljama. I onda u nekom času Anjas kaže da je umoran i ide spavati. Ja ga pitam gdje ću ja, on mi pokazuje da mogu birati hoću li u jednu od dviju pokrajnjih soba, „a možeš i tu u glavnoj sobi“. Pa nekako ne bih u sobi u kojoj postoji šansa da mi noću po glavi skakuće štakor. Ipak odabirem jednu od dviju soba, onu koja mi se čini urednijom. Ali u toj istoj sobi spava i Anjas (ja sam pretpostavio da će on onda automatski odabrati drugu sobu, ali ipak je Indonežanin, a ovdje socijalna distanca nije baš relevantna). I on je uredno zakrmio kraj upaljenog svjetla, ja još sređujem neke stvari oko putopisa, učitavam slike, vrata od sobe su inače komad šperploče koji se ne da zatvoriti do kraja (znači, štaksi može u naše odaje), a onda u kutu pored vrata vidim kako se iz sobe pokušava izvući nešto manji primjerak štakora (doduše, možda je to bio miš). No divno. S time da Anjas spava na krevetu, a ja spavam na madracu koji je postavljen u okvir kreveta, ali bez nogu. Znači da sam izložen svemu što trčkara podovima ove kuće. A tko zna što još to može biti. Očito se ovdje ne uznemiravaju oko toga…
Još ću si oprati kosu, polijevajući se po glavi onom grabilicom za vodu, razmišljajući o tome kako me Miroslav u želji da mi pomogne lijepo uvalio. Anjas je simpatičan i drag tip, kako da mu sad kažem da mu je kuća u koju me srdačno primio zapravo štakornjak i da bih se ja radije preselio u hostel gdje imam tekuću toplu vodu i određeni nivo higijene? I još je osim toga kuća u vražjoj materi u odnosu na centar grada. Imam li pravo biti razmažen ili je ovo upravo ono radi čega putujem – kulturno uranjanje? Pa i „Hello Mister“ je kulturno uranjanje, pa mi se to ne sviđa, ne sviđa mi se ni kupanje na način naših pradjedova (i indonezijskih sinova, koliko vidim). Ja stvarno nisam pretjerano izbirljiv niti sam nekakav radikalni čistunac, ali neke kriterije imam. A ovaj smještaj je ipak ispod njih. Po povratku u sobu shvaćam da mi svjetlo iz glavne sobe tuče direktno u oči, pokrivam se dekom za koju ne znam kada je oprana, stavljam ručnik pod glavu, za to sam bar siguran da je čisto, za jastuk baš i ne… E da, i Anjas još hrče. Srećom, čak i ako ostanem ovdje, sutradan (ili sutranoć, bolje rečeno) neće spavati ovdje, jer mora nešto ići obaviti u Jakartu. Ali trebao bih razmisliti o tome kako da se oprezno izvučem iz neugodne situacije…
I da, ne bih htio zvučati nezahvalno, ali ljudi, molim vas, ako mi želite pomoći tako da pitate nekog svog prijatelja da me smjesti kod sebe, probajte barem prvo vi izvidjeti kakav je taj smještaj. Ovo je dobra namjera, ali znamo kamo vodi put sastavljen od dobrih namjera…

komentiraj (0) * ispiši * #

Kišni grad

srijeda , 11.11.2015.

Tijekom doručka mi je sinula zgodna ideja. Naime, planirao sam iz Jakarte prigradskim vlakom otići u Bogor i potom autobusom drugi dan nastaviti za Bandung (jer između Bogora i Bandunga trenutno ne voze vlakovi). No onda mi je sinula ideja koja mi se u tom času činila praktičnijom – ostaviti veliki ruksak u hostelu, otići s malim na izlet u Bogor, prespavati, vratiti se drugi dan u Jakartu, pokupiti veliki ruksak i otići vlakom u Bandung. Prednost? Do Bogora bih išao prigradskim vlakom, a oni znaju biti krcati (doduše, u špicama, ja sam mislio ići oko podneva) pa je bolje da nemam sve stvari sa sobom, autobusni kolodvor u Bogoru je poprilično daleko od moga hotela pa bih idući dan trebao klipsati (kasnije sam doznao da i u Bogoru postoji Uber), putovanje vlakom je uvijek udobnije od putovanja busom (možeš se prošetati za vrijeme vožnje), a i tegljenje ruksaka bi samo još dodatno štrapaciralo još uvijek nepopravljenu naramenicu (nadao sam se to srediti u Jakarti, pitao ih prvu večer, oni su rekli da će pokušati nešto smisliti i više se nisu na to referirali; u Bandungu imam sređeno spavanje, pa ću tamo pokušati). Odlučio sam se tako i postupiti (sutra ćete čitati o tome koliko se to isplatilo), pa sam sobu napustio u podne, odložio prtljagu u nekadašnji teretni lift koji danas služi kao prostor za odlaganje prtljage, ostavio i svoj veliki vijetnamski šešir (koji mi, moram priznati, uglavnom samo smeta), te se otputio do kolodvora Jakarta Kota, odakle polaze prigradski vlakovi (komuter) za Bogor. Iako Jakarta nema metro, relativno dobro tu ulogu, barem za gradove unutar aglomeracije, ispunjava prigradska željeznica koja je poprilično česta i efikasna u transportu velikog broja ljudi. Za njeno korištenje trebam posebnu čip-karticu na koju si onda učitavam iznos za pojedina putovanja. Karticu poslije uporabe mogu i vratiti, inače košta 10 000 rupija. Kolodvor Jakarta Kota je klasičan čeoni kolodvor, Gambir (koji se često smatra glavnim džakartanskim kolodvorom) je zapravo prolazna stanica na nadvožnjaku, s vrlo kratkim vremenom zadržavanja vlakova (slično npr. Berlin Zoou). Premda Jakartu Kotu koriste prvenstveno prigradski vlakovi, kolodvor je užurban, gužva je prilična, a iako po voznom redu vlakovi za Bogor idu svakih 20-ak minuta, ja na svoj čekam skoro pola sata kako bi se uopće pojavio, u vrijeme posve neusklađeno s voznim redom. Dobra je stvar što za sve dolazeće vlakove na displeju piše gdje se trenutno nalaze, pa možete otprilike predvidjeti koliko ćete čekati. Ako naravno znate gdje se dotični kolodvori i stajališta nalaze. Kao i u Indiji, vjetrobransko staklo strojovođe na indonezijskim je vlakovima zaštićeno rešetkom, vjerojatno je kamenovanje vlakova i ovdje omiljena zabava. Prigradska garnitura je u relativno dobrom stanju, sjedala udobno tapecirana plišem, prvi i zadnji vagon garniture rezervirani za žene…i poprilična gužva, čak i izvan špice. Ne znam kako je onda rano ujutro. Srećom sam uspio uloviti mjesto za sjedenje, što mi je dobro došlo jer sam već ujutro bio prilično umoran. Nisam se baš noću naspavao, tu je i klima, a vjerojatno i psihička iscrpljenost Jakartom i Indonezijom uopće.
Vožnja do Bogora traje oko 2 sata Trajala bi i manje, ali u nekoliko smo navrata na nekim većim kolodvorima stajali po nekoliko minuta bez vidljivog razloga. Kako su sjedala poredana kao u metrou, tj. uzdužno, tako nisam baš mogao puno gledati van (stakla su osim toga još oblijepljena nekakvim reklamama), ali po onome što sam uspio vidjeti, pejzaž je prilično sumoran – otužna siromašna naselja potleušica, neke od njih smještene uz samu prugu, tako da u kuću ulazite gotovo s kolosijeka, prekrivene limom… Indoneziji tepaju kao novom istočnoazijskom tigru, ali osim što zbog svojih 250 milijuna ljudi predstavlja ogromnu masu potrošača i jeftine radne snage, ovo je i dalje čvrsto trećesvjetska zemlja, u kojoj uska elita (i to uglavnom javanskog porijekla) ubire koristi od gospodarskog rasta, dok svi ostali tavore u nadi da će nešto procuriti i do njih. Doista, razlike između bogatstva i siromaštva nigdje na ovom putu nisam toliko jasno vidio kao u Indoneziji. Kambodža i Pakistan su jednostavno siromašne zemlje, ali to je siromaštvo nekako probavljivije raspoređeno, ne rasprostire se odmah u susjedstvu modernih poslovnih zgrada – a i siromasi žive u zgradama malo bolje kvalitete. I u Kambodži i u Pakistanu sam prolazio kroz siromašne kvartove, ali to su uglavnom bile oronule stare solidne kuće. Istina, nisam bio u Karačiju, niti sam išao u najsiromašnije dijelove Lahorea, pa je moguće da nisam dobio cjelovitu sliku. No poanta upravo i jest u tome – priče o ekonomskom uspjehu i pozitivnim postignućima mogu vas zavarati. U Pakistanu i Kambodži očekujete siromaštvo. Ovdje očekujete da se to siromaštvo rješava, da nema beznađa, očekujete državu u kojoj za nekoliko desetljeća više neće biti nikoga ispod granice siromaštva (jer je to ono o čemu liberalni ekonomski gurui vole pričati, granica siromaštva, kao da je tih dva dolara dnevno apsolutna granica svugdje u svijetu) – a onda shvatite da ovi slamovi neće nestati, samo će se i dalje umnažati, jer su zapravo dvosjekli mač: ako se pročuje da u Jakarti ima posla i realne šanse za uspjeh, samo će nahrupiti novi siromasi, kojih će u mnogomilijunskoj Indoneziji uvijek biti više nego radnih mjesta; ako pak ne bude posla, ovi će stanovnici slamova generacijama ostati ovdje, na marginama željezničkih kolosijeka, kao i na marginama društva. Ima u tome neke ironične simbolike – željeznica je nekada bila najeklatantniji primjer razvitka društva, a i danas se često znade reći da su željeznice neke države ogledalo čitavog društva; ovi nesretnici gledaju kao razvitak prolazi pored njihovog kućnog praga, ali oni nemaju kartu da u njega uskoče. A ako su dovoljno neoprezni, on ih lako može i pregaziti.
Stižemo na bogorski kolodvor, a u gradu je naravno oblačno (iako trenutno ne pada kiša). Prvi je dojam relativno impresivan, jer je kolodvor uređen, a u produžetku pogled puca na dvije lijepe neobarokne zgrade. No čim se iskobeljam iz rijeke ljudi koja kulja iz kolodvora, shvaćam da je Bogor po mnogim stvarima u lošijem stanju i od nekih gradova na Sumatri. Promet indonezijski intenzivan, pločnici puni rupa i šahtova bez poklopaca, asfalt koji se raspada i pretvara u blato i goleme lokve, smeće… Grad koji je u nizozemsko doba bio poznat kao omiljeno izletište i ljetna rezidencija generalnog guvernera Nizozemske Istočne Indije (u to se vrijeme zvao Buitenzorg, tj. „Bezbrižni“), a preferirali su ga i Britanci za vrijeme kratke okupacije (bogorska klima bila im je bliža od one u Jakarti), poprilično me razočarava. Doduše, moj je hotel zapadno od centra, u dijelu koji je vjerojatno predgrađe, pa i to pridonosi lošem dojmu. Jedna stvar koja još dodatno čini hod indonezijskim pločnicima napornim, osim njihove pretrpanosti vozilima i prodavačima, jesu i vrlo niske tende ispred pojedinih prodavaonica, pa čak i ploče s imenima lokala. Da, Indonežani su niski i to se u ovakvim situacijama jako vidi – ali kada treba imati neke koristi od toga što ste visok, npr. kada treba dohvatiti modem pričvršćen na zidu kako biste ga resetirali, onda je on izvan domašaja. A to je problem koji imam redovno u hotelima na ovom putu. Više pravilo nego iznimka, moji se uređaji preko wi-fija spoje na modem, ali modem preko rutera nije spojen na internet. Kojiput osoblje zna u čemu je problem, kojiput im moram objašnjavati, kojiput uspijem sâm resetirati modem. Budući da to uvijek zakači mene, zaključujem da sam valjda jedini gost koji koristi wi-fi, pa ih nitko ranije ne upozori. Inače, hotel kao hotel je ugodan, jedino što tip koji me odvodi u sobu ujedno odmah cijelu sobu šprica insekticidnim sprejem. To je radio i tip u Le Paradisu u Palembangu, ali onaj hotel je i inače bio katastrofa, pa to ne treba čuditi.
Odmaram se neko vrijeme u hotelu, s obzirom na moj umor, stanje bogorskih ulica i činjenicu da je već sumrak, ne da mi se baš van, najradije bih ovdje u blizini nešto pojeo. No svi restorani preporučeni preko TripAdvisora nalaze se podalje od moga hotela, a u hotelskom mi se restoranu ne da jesti, tako da se ipak oko 6 zapućujem natrag prema centru, tj. prostoru oko željezničkog kolodvora. No centar života je još dalje. Bogor je naime pomalo čudan po tome da se u njegovom centru nalazi veliki botanički vrt, zajedno s predsjedničkom palačom (jednom od 6, kako sam već spomenuo – inače, od ove godine novoizabrani predsjednik Joko Widodo prebacio je sjedište predsjednika upravo u tu palaču, valjda u cilju decentralizacije). Kako bih došao do glavne ulice s restoranima, ja moram zaobići oko četvrtinu kruga uz taj botanički vrt. Malo je taj dio grada i pust, jer nema kuća, pa nije baš najugodniji za prolaziti noću. Napokon stižem do rečene ulice, iako izgleda kao neka ulica u predgrađu, s obiteljskim kućama, u gotovo svakoj se kući nalazi po neki restoran. Odabirem jedan koji servira miješanu talijansku i indonezijsku hranu, a vidim i da je poprilično pun. Nakon što se nekoliko minuta vrzmam po terasi, u nadi da će me netko od desetak konobara primijetiti i pitati me što trebam, odlučujem stvar uzeti u svoje ruke i sâm upitati jednu konobaricu. Ne zna baš engleski, ali kuži po kontekstu što pitam, a kako se taman u međuvremenu oslobodio jedan stol (doduše za 8 ljudi), ja sjedam za njega. Kasnije ću utvrditi da je neznanje engleskoga u ovom restoranu pravilo. Naručujem za predjelo nešto što je opisano kao domaći wonton, zatim rezance s piletinom, cheesecake od borovnice i bocu Bintanga. Inače, nevezano uz ovu konkretnu narudžbu, u više sam navrata doživio da me, kad bih naručio nešto što je evidentno desert, pitaju „To za poslije?“ Ne, želim ručak započeti tortom od sira, a onda prijeći na juhu.
Konobar zapisuje moju narudžbu, a onda za nekoliko minuta stiže i u plastičnoj mi vrećici donosi dvije plastične čaše s poklopcem, u kojima je očito piva. Pitam ga koji je to vrag. Naručio sam pivu u boci. On se uspetljao, naravno da ne zna objasniti. Zove kolegicu, nešto šapuću, onda ona odlazi, odlazi i ovaj. Ubrzo dolazi drugi konobar, taj nešto zna engleski. Objašnjavam mu što hoću. On kaže „A niste tražili takeaway?“ „Niti jednom riječju.“ „Dobro, sredit ćemo to.“ Ubrzo sređuje tako da mi kaže da Bintanga u boci – nema. Nema ni radlera. Ništa, daj sok od manga… Wontoni koje dobivam su ogromni i zapravo više liče na kroštule koje nisu izrezane u trakice. Takvih ploča dobivam negdje 6. Zapravo uopće nisu loši, pogotovo uz nekakav neljuti umak čiji mi sastav nije poznat. Opet višestruka kulturološka digresija: u jugoistočnoazijskim zemljama u restoranima brze hrane nećete kao prilog dobiti kečap i majonezu, nego kečap i čili umak. Ljut i ljući. Isto tako, u Indoneziji se kečap nikad neće zvati tim imenom, nego „sos tomat“. Razlog: riječ kecap potječe iz Indonezije i ovdje označava nešto posve drugo, naime soja sos (iako postoji i kecap ikan, što je riblji umak, i kecap inggris, što je – Worcester umak). Zapravo, u tom je značenju – nekakvog općeg kondimenta umačne konzistencije – riječ i došla u engleski, a onda su ju kasnije sparili s paradajzom i na tome je i ostalo. Kao i na pučkoj etimologiji da to ima veze s catch up.
Rezanci dolaze s kuhanom piletinom izrezanom na kockice, nečim što liči na sitne klobuke gljiva i nekim zelenim lisnatim povrćem, čini mi se vodenim špinatom. Tu je još i nekakav bujon za sve to preliti. Ukratko, podosta bezvezno iako ne i neukusno, podsjeća na neka jela iz Vijetnama, neku varijantu phoa. I tada kreće čekanje deserta. Iako sam konobaru ponovio narudžbu za cheesecake, jer mi se činilo da ju nije čuo, sada se događa da je očito to potisnuo, jer ja 20-ak minuta čekam da mi donesu desert. Pokušavam privući pažnju toga istog konobara, ali on raznosi pića i trenutno je zauzet na drugom kraju. A nitko od ostalih ne gleda u mom pravcu. Napokon jedan dolazi do mog stola da me pita može li posuditi jedan od stolaca za neki drugi stol, te ga onda konačno pitam što je s mojim desertom. On zove onog kolegu, koji mi naposljetku donosi cheesecake, naravno instantni, bez ijedne riječi isprike. Privodim obrok kraju, restoran je načelno OK, ali je posluga tipična „puno babica, kilavo dijete“ i poprilično neprofesionalna. Na terasi svira i neki bend, popularne hitove, a ja gledam jednog člana koji je po fizionomiji čisti Polinežanin. Iako naravno nije, ali Polinežani porijeklom jesu iz ovih krajeva, što je nama iz europocentrične pozicije teško spoznati, u našoj svijesti su Indonežani slični svim ostalim Azijatima, tj. kosooki, a Polinežani su tamnoputi i dežmekasti. U stvarnosti su Indonežani zapravo fenotipski vrlo šaroliki, ima onih koji su fizionomijom bliži ostalim Azijatima (ali su svejedno tamnoputi, poput Malajaca i Kmera), pa sve do onih sa širokim mesnatim polinezijskim licima, koji gotovo pa uopće nisu kosooki. Naravno, papuanski urođenici su opet posebni, budući da im je koža crna (zato uostalom i naziv Melanezija), a kosa kovrčava (ime Papua prema jednoj teoriji i dolazi od riječi za „kovrčav“ u malajskome). Budući da sam sada već 5 mjeseci gotovo isključivo okružen Azijatima, mogu izraziti i svoje preferencije glede njihovog izgleda, iako bi se to moglo svakojako tumačiti. Čest je fetiš zapadnjačkih muškaraca na Azijatkinje, jer u njihovoj predodžbi one uglavnom imaju porculanski ten, vrlo malo dlačica i sitne su građe, te nisu sklone debljanju. To naravno nema veze s činjenicama. Porculanski ten može se naći samo kod Kineza, Japanaca i Korejaca, jer su jedino oni dovoljno svijetle puti (i postoji kult svijetle, aristokratske puti) – a čak i kod njih vrlo često imate slučajeve jako lošeg tena, i to ne bubuljica, nego kojekakvih krastica i mrljica po koži (Ting je recimo imala takav ten). Za dlačice je točno, ali kako su Azijati beziznimno tamnokosi, te se dlačice vrlo lako uočavaju na svijetloj koži. Što se tjelesne građe tiče, ona i opet vrijedi za ova tri gorenavedena naroda – narodi iz unutrašnjosti Indokine su prilično vitki i visoki, a Kmeri, Malajci i Indonežani uglavnom su zdepasti i skloni debljanju. Osobno, meni su nekako najzgodnije u sjećanju ostale Vijetnamke (iako je to debelo iza Irana po broju lijepih žena), a individualno jedna konobarica u kafiću Banana Leaf u Siem Reapu – ono što je bilo sigurno jest da sasvim sigurno nije Kmerka, iako joj je na pločici s imenom pisalo nekakvo ime koje je zvučalo kmerski; rekao bih da je porijeklom Laošanka ili takvo što.
Budući da se čitava večera oduljila, sada mi se ne da pješačiti opet do hotela, provjerit ću ima li slučajno Uber…ima! A i jedan automobil je tu u blizini, sad bi trebao doći. Šaljem zahtjev, frajer prihvaća i ja sad čekam. Vidim ikonu njegovog auta u susjednoj ulici, ispada da se vrti lijevo-desno. Kako to nije daleko, odlazim pogledati što je na stvari. Na rečenom mjestu su sparkirana dva auta, iako nijedan nema onu registraciju koja mi je pisala u Uberu, kad je navodno g. Zulfikar prihvatio poziv. Pored automobila, okrenutih jedan prema drugomu otvorenim prtljažnicima, sjede neki tipovi i imaju neku vrstu piknika. Kad prolazim kraj njih, jedan mi maše i pita me jesam li ja Krešimir. Potvrđujem. Izgleda da je on Zulfikar. Pita me kamo trebam ići, kažem mu hotel Semeru (često me uberaši pitaju kamo trebam, čak i ako napišem točno odredište prilikom slanja zahtjeva), onda se on zgledava s kolegama, nešto se domunđavaju, razmišljaju valjda gdje je to… Pitam „No, idemo li?“, a jedan od njih, koji očito malo bolje zna engleski, pita me „Znači, želite unajmiti auto?“ „Pa zatražio sam vožnju preko Ubera!“ „Aha, preko Ubera…“, kaže tonom koji otprilike želi reći „oko toga ti ne možemo pomoći“. Cijela ta situacija mi izgleda kao neka muljaža – druga registracija, nude taksi-vožnju umjesto Ubera… Je li moguće da su se nekako lažno ubacili u sustav i sada pokušavaju nešto ušićariti, čak i ako potraju svega par dana? Vraćam se natrag do prve lokacije i šaljem novi zahtjev. Javlja mi se prvo jedan tip udaljen 10 minuta, ali odbija. Pa drugi, također na 10 minuta. Taj mili kroz promet, krivo skreće, napokon dolazi (rekao bih nakon 20 minuta) i prošiša pored mene ne skuživši me, unatoč mom mahanju. Staje kojih stotinjak metara niže, ne kužeći da ja idem za njim i mašem mu. Ispričava se, tip je neka teška zbunjola, čini se da ne zna ni baratati Uber aplikacijom, ne zna baš ni engleski, ne zna koje su ulice jednosmjerne… Ali me ipak u jednom komadu dovozi do hotela, a to je najvažnije. Svladan umorom odlazim spavati prije ponoći, moram sutra rano ustati ako želim obići ono po što sam zapravo došao u Bogor…

komentiraj (0) * ispiši * #

Loš tajming

utorak , 10.11.2015.

Ponedjeljak je dakle bio dan za posjetiti Taman Mini Indonesia Indah, Minijaturski park „Lijepa Indonezija“, smješten u jugoistočnom dijelu grada. Riječ je o kompleksu koji se prostire na površini od oko 1 km2, nedaleko drugog džakartanskog aerodroma Halim Perdanakusuma (glavni aerodrom je Soekarno-Hatta, smješten na zapadu grada), a otvoren je 1975., na inicijativu Siti Hartinah, Suhartove žene. Cilj je bio razvitak nacionalnog ponosa kod indonezijskog stanovništva (malo je zeznuto kad imaš državu s 300-tinjak etničkih skupina, a pokušavaš ju isfurati kao jedinstvenu). Do parka sam se iz grada odlučio uputiti Uberom, najbrže je (može se i busom, ali uz presjedanja) i jeftinije od taksija. Po prvi puta izlazim iz središta grada (ako ne računamo predvečernji dolazak u grad u petak), te sada mogu malo bolje vidjeti na što Jakarta liči. Vozač ne vlada baš engleskim, što mi čak i odgovara, jutrima nisam baš najkomunikativniji. Kako bi se ubrzao gradski promet, Jakarta je premrežena s nekoliko brzih gradskih prometnica na kojima se ubire cestarina, tako da vi onda možete birati želite li ići tom prometnicom ili se gužvati po običnim cestama (koje često idu odmah paralelno i svakih kilometar-dva imaju ulaz na cestu koja se plaća). Naravno, tu ćete cestarinu dodatno platiti. Iznos nije bogznakolik – 9000 rupija, tj. manje od 5 kn, ali je dodatna gnjavaža. Panorama grada izgleda kao i svaki strelovito razvijajući trećesvjetski grad – mnoštvo novih poslovnih nebodera od stakla i čelika, između kojih se još uvijek kriju slamovi s kućicama pokrivenim limom, a sa zidovima od drva i kartona. Eufemistično ih se naziva kampung, što doslovce znači „selo“, ali riječ je o pravim slamovima. Iako i oni imaju satelitske antene. Nemaju doduše tekuće vode, ali… Prioriteti. Jakarta je kao grad poprilično bezlična. Nagledao sam se na ovom putovanju stvarno svakakvih gradova, u različitim stadijima dotrajalosti, neki su imali dušu (čak i Kuala Lumpur, koji je isto tako nakrcan neboderima, ima određeno urbano tkivo i uglavnom je pedestrian friendly), ali Jakarta mi više liči na kineske gradove u smislu onoga što bih nazvao urbanim metastaziranjem. Kao što se metastaze samo umnožavaju bez želje da se uklope u redovite tjelesne procese, tako su i ova nova naselja Jakarte posve izolirana od okolnog urbanog tkiva (ma čak i ruralnog – to pogotovo), i zanima ih samo njihovo preživljavanje. To nije gentrifikacija slamova, jer gentrifikacija zadržava prostor, a samo poboljšava kvalitetu života, to je jednostavno gaženje staroga – čak i fizički, neboderi kao da pod svojim nogama ostavljaju raniji prostor koji nije dobar čak ni za park, već eventualno kao buduće gradilište još jednog takvog mastodonta. Je li Jakarta ružna? Pa čak je ne bih takvom nazvao, bio sam i u ružnijim gradovima od nje – da ju se skocka, Jakarta bi imala potencijala, nisu ju uzalud zvali Kraljicom Istoka. Urbani plan nizozemskog centra s kanalom, kasnije široke moderne ulice iz doba Sukarna i Suharta…kada bi urbanistički razvoj doista bio posvećen interesima ljudi, a ne interesima kapitala, gradilo bi se više kvalitetnih stambenih naselja, ne nužno blokova i nebodera, nego možda i obiteljskih kuća u nizu, i unatoč golemoj masi stanovništva, Jakarta bi mogla postati grad po mjeri čovjeka. Naravno, to je gigantski projekt, a čini se i da vrijednosti Indonežana baš ne teže tomu (nepostojanje urbane kulture), tako da bi za njegovu provedbu moralo poprilično mijenjati čitav sustav vrijednosti. Nisam optimističan…
Vozač me uveo u kompleks i sad mi se mislio pridružiti da me razvozi po kompleksu. To bogme ne bi išlo, ja ne mislim plaćati sad njegovo stajanje dok ja fotkam i slično, a kako bih se ovdje mogao zadržati nekoliko sati, to bi moglo koštati i više stotina kuna. Otpuštam ga stoga nakon što me doveo do dijela parka posvećenog raznim zgradama iz pojedinih regija Indonezije. Slično onomu što sam vidio u Nacionalnom muzeju, samo što je ovdje to sada u prirodnoj veličini. Svaka od tih zgrada je ujedno i paviljon, u kojem se nalazi postav posvećen toj provinciji. Kako je 1975. Indonezija imala manje provincija nego danas, naknadno je dodano još 6 paviljona za novoosnovane provincije: Zapadna Papua, Otočje Riau, Gorontalo, Sjeverni Moluci, Benten i Bangka Belitung. Jedna provincija je u međuvremenu ukinuta – Istočni Timor, ali njezin paviljon se svejedno čuva. Jedini problem sa svim paviljonima jest da je ponedjeljak, te, iako je park otvoren, većina atrakcija u njemu nije. Nažalost sam u Jakartu došao u krive dane, trebao sam izbjeći ponedjeljak. Mogu se samo diviti različitoj arhitekturi, ili otići u neko od kina i kazališta kojih ima u parku. Ili u warung, što upravo i činim, uzevši rojak od voća s nekim umakom od papra. Neobična kombinacija i poprilično neloša. Nakon toga radim krug oko zapadnog dijela parka, gdje se nalazi muzej tehnologije i spomenik Pokretu nesvrstanih zemalja (koji je zapravo ponikao upravo u Indoneziji, na Bandunškoj konferenciji), te prolazim pored Parka indonezijske kineske kulture i dolazim do tzv. Muzeja Komodo, koji je inače posvećen herpetofauni Indonezije. Muzej je također zatvoren, ali ne zato što je ponedjeljak, nego zato što se obnavlja, od kolovoza do prosinca. Zanimljivo je da čitava zgrada ima oblik komodskog varana, fasada podsjeća na njegove ljuske, a na prednjoj se strani zgrade nalazi glava, u koju su vješto uklopljeni građevni elementi kako bi dali dojam anatomskih obilježja: dva ventilacijska otvora su nozdrve, sa svake se strane nalazi po jedan okrugli prozor koji predstavlja oko, a postoji i veliki niz francuskih prozora koji s tri strane okružuje „glavu“, te predstavlja zube.
Kretanje parkom moguće je, osim pješice, i monorailom koji kruži oko središnjeg dijela parka, onog s paviljonima provincija. U tom se dijelu nalaze i dvije žičare, koje su položene u V (tj. kreću s dvije različite točke u parku, ali im je druga stanica zajednička), a iz kojih dobro puca pogled na jezero koje se nalazi u središtu kompleksa paviljona provincija. Jezero se danas nažalost pretvara u baruštinu, ali još je uvijek moguće dobro vidjeti raspored otočića, koji prikazuje indonezijski arhipelag u smanjenoj veličini. Po dolasku na drugu stanicu shvaćam da tu nemam baš puno za raditi, da nije ponedjeljak doista bih obišao nekoliko muzeja i ovdje proboravio nekoliko sati, ali ovako mi je bolje da se vratim. Sad samo moram pronaći Uber… Ukucavam podatke i shvaćam da vozač kojeg mi sustav nudi već stoji sparkiran uz rub ceste kojih 50-ak metara od mene. Iako je uredno pisalo da je vrijeme dolaska 7 minuta? Ni ovaj vozač baš ne zna engleski, ali vozi šutke. Eto, to je kompenzacija negativne osobine, a ne kao g. Eskandari, ako se još netko sjeća luđaka koji me vozio u dolinu Alamut. Iako moram priznati da se sada često s nostalgijom prisjećam Irana, tada je sve još bilo nekako benigno i naivno… I kao da je i meni iransko-pakistanska granica predstavljala neku granicu psihološke ugode, unatoč tomu što su mi i Iranci bili naporni sa zapitkivanjima. Doista, ovo putovanje jest neka vrsta predoziranja i moram priznati da se pomalo i veselim što se bližim njegovom kraju (iako je još preko 3 mjeseca dotada). Ritam koji slijedim jest fizički i psihički iscrpljujuć, kolikogod mene šorao adrenalin. I nekako mi se u ovom času čini lakšim zapeti još tih tri i pol mjeseca, nego negdje zasjesti, dignuti sve 4 u zrak i puniti baterije na neodređeno. Obično me vize tjeraju dalje, kada dođem u Australiju, tada će me tjerati skupoća… Kad smo već kod Australije, kolega Mate je prije nekoliko tjedana dignuo frku da se što prije prijavim za australsku eVisitor vizu (riječ je o besplatnoj i nefizičkoj vizi, samo u obliku referencijalnog broja), jer njegova sestrična navodno već tjednima prolazi kroz birokratsko natezanje s Australcima zbog iste te vize jer ide u posjet rodbini. Prema svim ostalim informacijama koje sam imao, procedura traje nekoliko sati, slično kambodžanskoj vizi. No zlu ne trebalo, odlučio sam iz Jakarte poslati zahtjev pa vidjeti, ako treba još neke dodatne dokumente mogu ih ovdje fizički zatražiti preko našeg veleposlanstva. Zahtjev ima uobičajene stavke, osobne podatke, mjesto zaposlenja, razlozi putovanja uz detalje (gdje sam ukratko opisao svoju rutu), a jedina neobična stavka je „Imate li članove obitelji koji NEĆE s vama putovati u Australiju?“ Ispod je navedeno što tu sve spada, u mom slučaju su to majka i ujak, pa tako moram navesti i njihovu dob i prebivalište. Nije mi jasna logika iza toga, no nebitno. Molba je zaprimljena i sad mi preostaje čekati. Obavio sam taj postupak prije polaska u Taman Mini Indonesia Indah. Kad sam se predvečer vratio u sobu, viza je već bila odobrena, trebalo im je pola sata. Vjerojatno zato što nemam rodbine u Australiji i što sam zaposlen u Hrvatskoj. Viza vrijedi godinu dana, te u tom razdoblju mogu ostati maksimalno do tri mjeseca, a broj ulazaka je neograničen (tj. ograničen je vremenskim razdobljem od jedne godine). Navodi se i da bih, ako sam boravio u zemljama ugroženim dječjom paralizom (a jedna od njih je i Pakistan) dulje od 28 dana, morao podastrijeti dokaz o cijepljenju. Koji je meni naravno u Hrvatskoj. Srećom sam u Pakistanu bio samo 27 dana. Sad još moram srediti samo prijevoz do te Australije…
Vozač me ostavlja kod Nacionalnog spomenika, koji međutim izgleda dosta prazno. Smješten je u sredini ogromnog trga Medan Merdeka (Trg slobode), jednog od najvećih na svijetu (čitav trg je oko 5 puta površinom veći od Tiananmena, ali je pitanje što sve ulazi u njegov opseg, jer se stranice trga vode kao zasebne ulice) i rijetke oaze zelenila u gradu. Na sjeveroistočnoj se strani trga nalazi džamija Istiqlal, najveća u jugoistočnoj Aziji (ispred one u Shah Alamu). Razlog praznjikavosti područja oko spomenika mogao bi biti neki politički skup koji smo vidjeli kad smo išli prema Taman Mini Indonesia Indah, ali kasnijom provjerom utvrđujem da je spomenik otvoren do 3 sata. A sada je 2.45. Još jednom loš tajming. A bilo bi lijepo uspeti se do vrha liftom i odozgo baciti pogled na grad. Monas je inače visok 132 metra, a gradio se od 1961. do 1975. Ima oblik lingama i yonija, koji ujedno podsjećaju i na mužar za mrvljenje riže. Podsjeća i na cvijet Amorphophallus titanum, poznat i kao „strvinarski cvijet“, zbog mirisa koji odašilje kada je spreman za oprašivanje, a koji podsjeća na miris trulog mesa. Taj cvijet raste na Sumatri i jedan je od simbola Indonezije (taj cvijet, pa Rafflesia, pa durian – sve nešto smrdljivo). Obeliskni dio spomenika prekriven je talijanskim mramorom, a na vrhu se nalazi kontura plamena prekrivena zlatnim listićima. Unutra se nalaze Muzej nacionalne povijesti, koji prikazuje indonezijsku povijest u obliku pedesetak diorama, te Dvorana nezavisnosti, gdje se nalazi kopija proglasa nezavisnosti. No eto, izgleda da će to ostati neviđeno. A da se ja ipak vratim u Jakartu…?
Sa sjeverne se strane trga nalazi Ministarstvo unutrašnjih poslova, Visoki sud pravde i Istana Merdeka, jedna od 6 predsjedničkih rezidencija Indonezije. Tamo i opet nalijećem na demonstrante, u crvenim majicama, ne uspijevam vidjeti što im piše na transparentu, koja su politička grupacija, kako bih znao trebam li ih se bojati ili ne. Crvena boja može značiti i da su komunisti, ali možda su i neki velikoindonezijski nacionalisti, tko bi ga znao. Srećom se drže sredine ceste, uzvikuju neke svoje parole i nitko ne obraća pažnju na bulea koji prolazi pored.
Nastavljam već poznatim putem na sjever, po Jalan Gajah Mada, zastajući usput u Dunkin Donutsu. Prije nego ću se vratiti u hostel, radim zaobilazak kroz Glodok, želim konačno vidjeti kvart u kojem stanujem, po onih 50-ak metara koje vidim do hostela izgleda mi jako oronulo. A tako je i u nastavku. Kineske četvrti dosad sam povezivao s bogatim trgovcima, te su bile pune malih dućana, hramova, živahnih restorančića… Ovo je međutim vrlo slično slamu, kvart kojim ne bi bilo ugodno šetati noću. Uz ulice su uglavnom stambene kuće s nekakvim radionicama, otvoreni kanali, štandovi s tipičnom indonezijskom hranom… Glodok je inače najveća kineska četvrt u Indoneziji i jedna od najvećih na svijetu. Postoje dijelovi koji su uređeniji, pogotovo oni uz Jalan Gajah Mada, ali ovaj dio iza moga hostela je vrlo nereprezentativan. Inače, Kinezi u Indoneziji potječu uglavnom iz Fujiana i Guangdonga, a danas ih ima nešto manje od 3 milijuna, uglavnom na Javi, Sumatri i okolnim otocima i zapadnom Borneu. Kroz povijest su se suočavali s velikom diskriminacijom, a bili su u nekoliko navrata metom etničkih napada, npr. kada je Suharto preuzeo vlast, jer su sve Kineze tada smatrali špijunima NR Kine (što naravno nema veze s mozgom), te kada je 1997. izbila velika azijska financijska kriza, za koju je postojala percepcija da joj je uzrok kineska pohlepa i korumpiranost. Mnogi indonezijski Kinezi su se doista s godinama iselili u NR Kinu ili u inozemstvo, a inače se, unatoč kineskoj tradiciji i kineskom izgledu, mnogo više osjećaju Indonežanima nego Kinezima. Čak su im i imena uglavnom nekineska, iako je to posljedica Suhartove politike desinizacije. Da ironija bude veća, nakon što su 1960-ih mnogi Kinezi zbog antikomunističkih progona pobjegli iz Indonezije u Kinu, u Kini ih je dočekala Kulturna revolucija, gdje su ih smatrali stranim špijunima i kapitalističkim agentima. Nakraju ih se velik broj skrasio u Hong Kongu. Stvari su se za Kineze poboljšale u 21. stoljeću, kada im je konačno priznata građanska ravnopravnost, pa je tako dopušteno da se Kinezi rođeni na području Indonezije smatraju ravnopravnim građanima Indonezije, koji imaju mogućnost participacije u političkom životu i čak se smiju kandidirati i za predsjednika (čitavo vrijeme dotada indonezijski su Kinezi – iako su neki od njih živjeli već desetak generacija u Indoneziji – smatrani strancima, nasuprot pribumijima, indonezijskoj varijanti bumiputri). Dopušteno je slobodno prakticiranje kineske kulture i učenje jezika, što je prije bilo zabranjeno; a od 2003. se kineska Nova godina slavi kao nacionalni praznik.
U večernjim sam satima još otišao na večeru u relativno luksuzni restoran s druge strane Jalan Gajah Mada, pored Wendy'sa, na slatko-kisele kozice s piletinom i congee (rižinu kašu), te na puding od tofua s longanom i sagom. Privodim tako kraju boravak u Jakarti, boravak koji sam možda mogao i bolje iskoristiti, ali jednostavno me grad poprilično iscijedio. Put opet zove, sutra ću na jug, još uvijek u aglomeraciji Jakarte, popularno nazvanoj Jabodetabek (Jakarta, Bogor, Deok, Tangerang, Bekasi). Idem u Bogor, poznat kao „kišni grad“…

komentiraj (0) * ispiši * #

Kulturno uzdizanje

ponedjeljak , 09.11.2015.

Ovaj put jesam krenuo ponešto ranije, ali ne puno, a kako sam se odlučio za hod, na kraju sam veći dio popodneva potrošio na obilazak tih dvaju muzeja koji su bili u planu. Prvi od njih bio je muzej wayanga, tradicionalnih javanskih i balijskih lutaka, koje dolaze u nekoliko različitih oblika. Sâm muzej je također zanimljiv jer je smješten u zgradi podignutoj u 19. st. na mjestu na kojem su se ranije nalazile dvije nizozemske crkve, tzv. Stara i Nova crkva (Stara je srušena da bi se izgradila Nova, a Nova je srušena u potresu), gdje je bio grob Jana Pieterszoona Coena, osnivača Batavie. U muzeju se inače svaku nedjelju u 10 ujutro organiziraju i besplatne lutkarske predstave, ali na to nisam stigao. Pogledat ću jednu u Yogyakarti, nadam se.
Wayang je javanska riječ koja doslovce znači „sjena“ no danas se koristi za lutke u lutkarskom kazalištu, ili za čitavo kazalište kao takvo. Najpoznatiji oblik wayanga je wayang kulit, javansko kazalište sjena, koje je 2003. upisano i na UNESCO-v popis svjetske baštine. Wayang je u Indoneziju vjerojatno došao iz Indije ili Kine, a i tematika predstava je često hinduistička, tj. prikazuje događaje iz Mahabharate i Ramajane, premda postoje i predstave koje se mogu opisati kao svojevrstan politički kabaret, tj. u kojima likovi komentiraju aktualna politička zbivanja. Lutke u wayang kulitu napravljene su od bivolje kože, s naknadno dodanim pokretnim udovima, te nabijene na bambusove štapove, a predstava se odvija iza paravana od bijele tkanine, osvijetljenog odostraga uljanicom (danas se obično ipak koristi električna žarulja), tako da publika vidi tek sjene lutaka. Slično nijemom filmu, lutke same nisu vokalizirane, nego priču priča narator, dalang, koji svojim glasom prati dramatiku priče. Mnogi vrhunski dalanzi imaju status omanjih celebrityja u indonezijskom društvu, te znaju izvoditi predstave koje traju i po cijele noći. Nastup wayanga prati glazbena podloga, koju tvori gamelan, tradicionalni javanski orkestar koji se sastoji uglavnom od metalnih udaraljki, premda koristi i bubnjeve, svirale, a katkada i glas.
Osim wayang kulita postoje i druge vrste tradicionalnog lutkarstva, kao što je npr. wayang golek, prvenstveno sundanski oblik kazališta koji uključuje drvene lutke pomičnih udova, upravljane preko središnje poluge, vrlo izražajnih lica, što im omogućava veliku pokretljivost i izražavanje širokog dijapazona emocija; ili wayang karucil (nazvan i wayang klitik, prema onomatopeji zvuka koji proizvode), lutke s istočne Jave po strukturi slične lutkama wayang kulita, ali s tom razlikom da su izrađene od tankoga drva, te su kao takve poprilično krhke, što bi u scenama borbi znalo uzrokovati popriličnu štetu na lutkama – a kako je ljepilo ranije bilo luksuzna roba, takvi bi lomovi značili izradu novih lutaka. Postoji još i wayang beber, što su zapravo svitci koji prikazuju ilustracije pojedinih događaja, a dalang tada samo prepričava prikazane događaje pred statičnom slikom. Wayang gedog je vrsta kazališta u kojem uloge lutaka preuzimaju ljudi, ali noseći maske (što znači da je donekle sličan klasičnom grčkom kazalištu, no s mnogo većim i izražajnijim izborom maski), dok je wayang wong plesna predstava u kojoj plesači više ne nose ni maske, već se pomoću šminke pretvaraju u likove koje prikazuju. Ukorijenjenost wayanga u javansku i indonezijsku kulturu je tolika da se tijekom širenja islama tematika proširila pričama koje prikazuju događaje iz islamske povijesti, kao i onima koje prikazuju islamske moralne pouke, a s istim se motivom 1960-ih godina razvio i wayang wahyu, oblik koji prikazuje učenja Katoličke crkve, a koji su razvili indonezijski isusovci kako bi lokalnom stanovništvu kroz njima poznatu formu približili vrijednosti i motive koji su im dotada bili nepoznati.
Muzej wayanga u svom fundusu krije brojne kolekcije pojedinih gorenavedenih vrsta, ali i druge parafernalije, kao što su lampe za osvjetljavanje pozornice (nazvane blencong – bile su pogonjene kokosovim uljem), ali i čitave setove instrumenata gamelana. Tu je i kolekcija lutaka iz različitih zemalja i lutkarskih tradicija, od Indije, Kine, Kambodže i vijetnamskih vodenih lutki, sve do klasičnih europskih ginjola i marioneta. Jedino mi je žao da sam se u muzej uputio „nasuho“, tj. da nisam prije toga pogledao neku predstavu, kako bi mi kontekst bio bolje poznat, ali što je tu je. Znam za idući put. Iako još nisam načisto hoću li se vraćati u Indoneziju…
Ponovno na ulicu i ravno na jug, prema Nacionalnom muzeju. Kako sam se uglavnom šetao, nisam pretjerano žurio, usput pokušavajući pronaći i mjesto na kojem bih ručao, te sam naposljetku do muzeja došao tek oko pola 4 (a rade do 5). Budući da je fundus popriličan, morao sam mjestimice projuriti kroz muzej. Zbog nekih mi mjesta nije osobito žao (npr. zbirka keramike ili lapidarij, u kojem se može vidjeti ono čega sam se ja već nagledao u My Sonu, Angkoru, a još ću gledati i u Borobuduru), no zbog nekih jest – recimo, zbog poprilično bogate i detaljno opisane etnografske zbirke, tematski razdvojene po pojedinim otocima i tamošnjim kulturama; od praktički neolitske Papue, preko smrću opsjednutih Toradžanaca, sve do već spomenutih i opisanih Minangkabaua. Etnografske zbirke obuhvaćaju brojne modele tradicionalnih kuća, od sumatranskih kuća na stupovima koje po stilu podsjećaju na indokineske, preko javanskih koliba i „dugih kuća“ borneanskih urođenika, do papuanskih okruglih kuća od palmina lišća. Tu su i predmeti svakodnevne upotrebe, nakit, odjeća, alatke, glazbala, predmeti kultne uporabe, maske, amajlije, totemi, prijevozna sredstva poput kanua… Dio toga ću pokriti još sutradan, kada ću otići vidjeti tzv. Malu Indoneziju, tematski park smješten u jugoistočnoj Jakarti, a koji obuhvaća tradicionalnu arhitekturu i predmete iz svih indonezijskih provincija. U novom krilu muzeja nalazi se i dio posvećen modernijim aktivnostima, kao što su trgovina, plovidba, tehnologija…ali je tu i arheološka zbirka koja obuhvaća i lubanju Homo floresiensisa, popularno nazvanog „hobit“, zagonetnog hominina čiji su ostaci (ukupno 9 jedinki) pronađeni 2003. na otoku Floresu, a za kojeg se vjeruje da je živio sve do prije 12 000 godina. Izuzetno niskog rasta i sitne građe (lubanja mu je oko trećine ljudske, a visina mu je bila oko 110 cm) njegov taksonomski smještaj je nejasan. Neki vjeruju da je riječ o poveznici između Homo erectusa i modernih ljudi (Homo sapiensa), dok drugi tvrde da je riječ o evolucijskoj slijepoj ulici. Sitna građa vjerojatno je posljedica prilagodbe na izolirano otočno stanište, kao što obično biva s otočnom faunom. Prema veličini mozga, Floreški čovjek se nalazi između Homo erectusa i australopiteka, no prema mjerenju relativne veličine Brodmannovog područja 10 (dijela prefrontalnog korteksa velikog mozga koji se povezuje s razvijenošću inteligencije) i ukupne veličine velikog mozga, taj je omjer gotovo jednak onomu suvremenih ljudi, što ukazuje da je Floreški čovjek možda ipak popularna „karika koja nedostaje“. Otok Flores je inače od svog prvog zapadnog većeg susjeda, Sumbawe, odvojen izuzetno dubokim morskim prolazom, koji čak ni za vrijeme posljednje oledbe nije bio na suhom, što znači da su preci Floreškog čovjeka na njega morali doploviti. A izgradnja plovila zadatak je koji zahtijeva određeni stupanj koordinacije, kao i apstraktnog mišljenja („ako bismo sagradili nešto čime ćemo prijeći vodu, došli bismo na onaj otok tamo“), uslijed čega se vjeruje da su predci Floreškog čovjeka imali razvijen jezik, vjerojatno na većem stupnju od onoga Homo erectusa (za kojega se vjeruje da nije poznavao plovidbu). Do kada su točno Floreški ljudi živjeli, nije poznato, premda se u narodnim pričama floreških domorodaca iz naroda Nage spominju bića nazvana Ebu Gogo (što se otprilike prevodi kao Baka Proždrljivica), koja su bila niskog rasta, širokih nosova i velikih usta, obrasla dlakom, te koja su govorila nerazumljivim mrmljanjem (kao naš budući premijer) i mogla ponavljati ono što im se kaže na lokalnom jeziku (to neki Indonežani rade i danas – ako im nešto kažeš na stranom jeziku, oni će to papagajski ponoviti). Lokalno stanovništvo je s njima dolazilo u sukobe, jer su navodno napadali njihova sela i otimali djecu, u želji da ih ta djeca nauče kako rukovati vatrom. Prema nekim tvrdnjama, Ebu Gogoi su još živjeli u vrijeme kada su Portugalci prispjeli na Flores, u 17. st., drugi tvrde da su možda preživjeli čak i do 20. st., ali da su se povukli u nepristupačna područja otoka i možda ondje izumrli. Slične priče postoje i na Sumatri, gdje se spominju bića nazvana Orang Pendek („niski čovjek“), za koje postoje razna objašnjenja, od toga da je riječ o duhovima predaka, pa do toga da su posrijedi čovjekoliki kriptidi. U svakom slučaju, potrebno je još materijalnih dokaza, no čak ni oni neće biti sposobni rasvijetliti u potpunosti dugačak proces zvan ljudskom evolucijom, s obzirom na to da je broj starih ostataka ipak vrlo malen i ograničen, najčešće sveden na pokoju kost ili lubanju. Paleontologija je već i ovako čudesna s obzirom na svijet koji je uspjela rekonstruirati iz okamina.
Uspio sam obići muzej u zadanom roku, a kako je opako prijetio dažd, uputio sam se u jedan obližnji restoran specijaliziran uglavnom za morsku hranu. Nije mi baš prvi izbor, ali eto. Zgodan je sustav naručivanja – imate veliku ploču na kojoj su napisana sva jela (i pića) u ponudi, a ispod slike svakog jela imate po jedan pretinac s karticama na kojima piše ime toga jela. Vi jednostavno pokupite kartice za ona jela koja mislite naručiti (dvije za jedno jelo ako želite duplu porciju) i predate ih konobaru. Zgodno i praktično, pogotovo ako postoji jezična barijera. Uzeo sam pečeni tempeh, rakovo meso s jajetom (uz obaveznu rižu kao prilog), te banana split i sok od limete – da, otkako sam prešao u Indoneziju više nema onih sokova od limete sa slanom šljivom. Inače, kad već spominjem rižu, zanimljivo je da u malajskome postoje čak tri riječi za rižu, ovisno o stadiju u kojem se nalazi. Dok raste na polju, koristi se izraz padi (zato se u engleskome rižino polje zove rice paddy). Kada se pobere, naziva se beras. A kada ju se termički obradi, postaje ono što već poznajete, a to je nasi.
Kiša se ispadala dok sam završio s obrokom, a potom, unatoč najboljoj želji da uzmem Uber i poštedim se klipsanja po pretrpanim pločnicima, plan ne uspijeva. Premalo je vozila na cestama (a kako je nedjelja, dan je idealan za vozikati se), pa je tarifa povećana 2,5 puta. Ništa, morat ću pješice, to je otprilike ista udaljenost koju bih prevalio onu prvu večer da nisam uzeo taksi, i čini se da bi mi trebalo oko sat vremena hoda. Povratkom u hostel hvata me neki umor, te više nemam želje izlaziti. Unatoč želji da večeras napišem dnevni zapis kako bih sutra mogao ranije krenuti, jer me čeka malo veći put po Jakarti, oko 10 sati navečer već jedva držim oči otvorene. Je li to zato što me Indonezija neprimjetno cijedi, ili se jednostavno nisam stigao adekvatno naspavati prethodne noći, ili sam se dovoljno najeo, ili…?
Sutra je dakle dan za širenje područja djelovanja. Nadam se s dovoljno vremena na raspolaganju. A kada vidim rezultate izbora, odjednom mi se ni Indonežani više ne čine toliko napornima…

komentiraj (0) * ispiši * #

Veliki durian

nedjelja , 08.11.2015.

Kraljevstvo Tarumanagara, osnovano u 4. st., bilo je jedno od prvih hinduističkih kraljevstava u Indoneziji. Većina stanovništva bili su Sundanci, pripadnici naroda koji nastanjuje zapad Jave (Javanci žive u na središnjoj i istočnoj Javi). Jedna od glavnih luka toga kraljevstva, kao i kasnijeg Sundanskog kraljevstva, bila je Sunda Kelapa, koja se prvi puta spominje 397. Preko Sunde Kelape izvozio se papar, u to doba jedan od najcjenjenijih na svijetu. Sunda Kelapa prosperirala je od pomorske trgovine sve dok se 1513. nisu pojavili Portugalci. Sundanski kralj dopustio im je izgradnju moderne luke i stavio se pod njihovu zaštitu, kako bi se zaštitio od nadirućeg sultanata Demak na središnjoj Javi. No nakon svega 5 godina demački general Fatahillah napao je Sundu Kelapu, potjerao Portugalce i zauzeo grad, preimenovavši ga u Jayakarta, što znači Pobjednički čin. 1596. na području grada se pojavljuju Nizozemci, a 1602. i Britanci. Dvije su kolonijalne sile izgradile svoje trgovačke ispostave jedna nasuprot drugoj. No ubrzo je došlo do tenzija, te su vojnici iz Jayakarte, potpomognuti Britancima, napali Nizozemce. Nizozemci, predvođeni Janom Pieterszoonom Coenom, porazili su lokalnu vojsku, spalili britansku tvrđavu i na taj način učvrstili svoju vlast na području Jayakarte, preimenovavši 1619. grad u Bataviu, nazvanu po Batavima, nekadašnjem germanskom plemenu koje je živjelo na području Nizozemske. Batavia je postala de facto prijestolnicom Nizozemske Istočne Indije, te je počela privlačiti mnoštvo stanovništva iz čitave Indonezije, ali naravno i Kineze. Uslijed toga je došlo do rasta međuetničkih tenzija, pa su tako kolonijalne vlasti počele iseljavati Kineze iz grada, što je uzrokovalo pobunu i posljedični masakr 5000 Kineza 1740. Nakon toga se gradi Glodok, gradska kineska četvrt u kojoj je danas i moj hostel. Tijekom 19. st. Batavia se širi u unutrašnjost, podalje od priobalnih malaričnih močvara. Zahvaljujući glavnom kanalu koji prolazi kroz centar grada, te mnogim kolonijalnim vilama uzduž njega, grad dobiva nadimak Koningin van het Oosten (Kraljica Istoka). Do 1930-ih doseže populaciju od oko pola milijuna. 1945. u Bataviji je proglašena indonezijska nezavisnost, nakon čega je grad preimenovan u Jakartu (skraćeni oblik od Jayakarta). No kako je grad bio pod savezničkom okupacijom, vlasti novoproglašene države privremenim su glavnim gradom proglasile Yogyakartu, da bi tek 1950., nakon osiguravanja nezavisnosti, ta titula bila dodijeljena Jakarti. Pod Sukarnovom vlašću započeo je urbanistički razvoj moderne Jakarte, katkada i megalomanski, pri čemu se nije pretjerano vodilo računa o prilagođavanju grada brzorastućem stanovništvu. Impresivne široke avenije i vladine zgrade nije pratilo poboljšanje kanalizacije, opskrbe električnom energijom i pitkom vodom, kao ni javni gradski prijevoz. Stvari su se u urbanističkom smislu poboljšale za vrijeme Alija Sadikina, Suhartovog generala koji je bio gradonačelnik od sredine 60-ih do sredine 70-ih. Tada je očišćen dio slamova (često kako bi se zemljište prodalo ljudima bliskim vladajućoj garnituri), sagrađeno nekoliko bolnica i više škola, zabranjen je promet rikšama, te je ograničeno useljavanje. Gospodarski, grad je nastavio rasti sve do velike azijske financijske krize 1997., kada je došlo do masovnih demonstracija i sukoba, kojima je nakon 32 godine srušena Suhartova kleptokracija, ali je pritom i ubijeno oko 1200 ljudi i oštećeno oko 6000 zgrada. Situacija se odonda smirila, unatoč povremenim islamističkim terorističkim napadima, a Jakarta je danas opet jedan od ekonomski najbrže rastućih gradova svijeta, a s metropolitanskim područjem od oko 30 milijuna ljudi to je i najveći grad jugoistočne Azije te drugo najveće metropolitansko područje na svijetu. Leži na utoku rijeke Ciliwung u Džakartanski zaljev, u priobalnoj ravnici čijih se čak 40% nalazi ispod razine mora, te je prilikom obilnih kiša često izložena poplavama. Usto, grad tone brzinom od 5 do 10 centimetara godišnje, te je stoga trenutno jedan od prioriteta izgradnja nasipa koji bi ga zaštitili od mora. Očito su Nizozemci ostavili u ovom gradu i više nego što su mislili… Grad je etnički melting pot čitave Indonezije, a u njemu se kao posljedica kolonijalnog miješanja razvila i posebna etnička skupina, Betawi (prema imenu Batavia) koja govori miješanim jezikom na osnovi malajskoga, s utjecajima nizozemskog, portugalskog, sundanskog, javanskog, minangkabauskog, kineskog i arapskog. Danas su Betawiji postali svojevrsnom manjinom u vlastitom gradu, potisnuti od strane novih doseljenika, te je u Jakarti lakše naći primjere kulture npr. Balijaca nego Betawija. Ekonomski je možda zanimljivo da je vodoopskrba u Jakarti privatizirana, što je bio jedan od zadnjih Suhartovih poteza, te se danas o tome brinu dvije indonezijske kompanije nakon što su prvi vlasnici, jedna britanska i jedna francuska kompanija, izašli iz posla zbog nedovoljne profitabilnosti (budući da im gradske vlasti nisu dopustile povećanje tarifa). Točan broj domaćinstava koja imaju dostupnu tekuću vodu nije sasvim poznat, neke procjene kažu da je riječ o oko dvije trećine, dok druge kažu da je riječ o samo jednoj četvrtini. Kakogod bilo, nije 100%, iako je tekuća voda – po mogućnosti pitka – jedno od osnovnih ljudskih prava. Ostatak se snalazi kojekako, uglavnom iz bunara, koji naravno ne zadovoljavaju higijenske standarde. Čak i oni koji imaju vodu, često ju nemaju čitavo vrijeme, a i kvaliteta te vode je upitna, pa su ljudi imali problema s kožnim infekcijama i slično. Unatoč tomu, Jakarta ima najveću kombiniranu površinu šoping centara u nekom gradu u svijetu – ukupno 550 hektara. U ovom gradu se odlično mogu promatrati apsurdi trećesvjetskog kapitalizma. Jer, bez obzira koliko nekima ne bilo drago, i ovo je kapitalizam. Ne samo dvadesetak uspješnih zapadnih zemalja.
Ja sam iz sobe krenuo tek oko 1, tijekom jutra se vani spustio popriličan pljusak. Činjenica da je subota rezultira smanjenim obujmom prometa, iako samo mjestimice. Krećem na sjever, prema Koti, starom kolonijalnom središtu grada. Ovdje se još mogu vidjeti brojne nizozemske kolonijalne vile, te poslovne i upravne zgrade. U nekima su danas muzeji, neke stoje i trunu. Za grad ovakve veličine, Kota je poprilično malena, obuhvaća možda dva ili tri bloka. Presječena je kanalom koji je danas štakornjak i otvorena kanalizacija, čiji se smrad širi posvuda. Upravo je taj smrad prvo što se primijeti u Jakarti, te je zbog njega Jakarta dobila nadimak Veliki Durian – isprva smrdi i izgleda zastrašujuće, ali kada savladate početno gađenje shvaćate da je riječ o gradu koji vam se počne jako sviđati. Ja to još nisam doživio. Ono što je svakako pozitivno i osvježavajuće jest da vas uglavnom nitko ne ferma kao stranca. Da, nađe se pokoji trgovac ili taksist, bilo je i par ljudi na glavnom trgu u Koti (Taman Fatahillah) koji su mi se pokušavali obratiti s nekim prijedlozima, ali u usporedbi s Palembangom i Bandar Lampungom, to je ništa. Zapravo, kada razmišljam o tome, ta su dva grada definitivno bili najgori u pogledu gnjavaže, u ostalima je bilo relativno podnošljivo. Nakon Kote krenuo sam prema sjeveru, prema luci koja se danas sastoji od nekoliko jezičaca koji se pružaju u more, ograničujući između sebe uske zaljeve koji su zapravo lučki bazeni. No prije toga zastajem u jednom restorančiću koji je otvoren u sklopu nekadašnjeg nizozemskog brodogradilišta, kako bih nešto čalabrcnuo. Odlučujem se probati sop buntut, juhu od goveđeg repa, kao i gado-gado. Gado-gado je standardno ukusan i zasitan, dok je sop buntut ništa posebno, goveđi rep ima kost i mastan je, te me podsjeća na goveđu juhu koju moja majka znade katkada skuhati, pa onda još pola sata isisava srž iz kostiju. Jer su ove kosti također prekrivene takvom želatinastom masom koja ostane nakon što skinete čisto meso. No barem nije ljuta. Javanska hrana se u ostatku Indonezije smatra pomalo mlakom upravo zato što nema ljutine, nego je slatkasta. Meni ne smeta. Dobro će mi doći prije nego što me Bali dotuče svojom hranom, najljućom u Indoneziji.
U luci je nekoliko nizozemskih skladišta adaptirano u Pomorski muzej, tu je i slikovita riblja tržnica (no kako sam bio popodne, propustio sam glavna događanja, a i ne privlači me gledati prodaju smrdljivih ribetina), a ja se upućujem prema jednom od lučkih bazena u kojem su privezani pinisiji, veliki jedrenjaci visokoga pramca koji potječu od Bugisa (naroda na južnom Sulawesiju), a danas su rašireni diljem Indonezije kao brodovi za međuotočni teretni promet. Najava skore oluje, tj. poprilično tamno nebo južno od grada tjera me na povratak prema centru grada, gdje ima više prilike za sakriti se pod neku strehu. Taman dok sam se vratio do Kote, započinje pljusak, ogromne kapi tople tropske kiše, koji srećom ne traje pretjerano dugo, a ja spas u međuvremenu tražim u Café Bataviji, kolonijalnoj kavani smještenoj na glavnom trgu. Cijene su naravno paprene, ipak je to turistička zamka, uzimam bir pletok, lokalno betawijsko piće koje je svojevrstan čaj s đumbirom, cimetom, limunskom travom i još pokojim začinom. Obično se pije toplo, no meni je pasala hladna varijanta. Osvježava, a i dobro je za zdravlje. Café Batavia odiše kolonijalnim retro-štihom, a ima prilično neobičan muški WC, točnije njegov pisoar. Zapravo, pisoar je niša u zidu koja je prekrivena ulaštenom metalnom pločom koja gotovo služi kao ogledalo, a na podu se nalazi rešetka ispod koje je slivnik s vodom. I to je to – izvadi ga i baci se na posao. Ne znam za vas, ali mene nekako ne privlači gledati se u ogledalu dok pišam, a i ti tzv. tekući pisoari mi nisu baš nešto što povezujem s ovako finim mjestima, to je više nešto za autobusne stanice i slična mjesta. Iako je čisto i mirisno, svejedno mi izgleda prljavo uslijed činjenice da ispod mojih mogu teče ono što sam upravo izlučio (a možebitno i još netko pored mene). Očito je prednost kapacitet – kada imate pisoarsku školjku, onda morate čekati da se oslobodi, ovdje se jednostavno progurate gdje nađete slobodno.
Dok sam izišao iz kavane već se počeo spuštati mrak. Taman Fatahillah i ulice oko njega stalno su živahne, s mnoštvom prodavača i uličnih zabavljača, žonglera, svirača…i dobro su mjesto za promatranje ljudi. Ja ću natrag prema hostelu. Dućani u trijemima u Jalan Gajah Mada sada su zatvoreni i sve je sablasno pusto i pomalo neugodno za hodati, pa zato biram hodati rubom kolnika. Naravno, trijemi nisu osvjetljeni, a katkada u njima vidim sjenke raznih ljudi, prosjaka, beskućnika, ali možda i nekoga nečasnih namjera, pa je bolje držati se otvorenog prostora. Današnji dan je više bio testiranje Jakarte, sutra ću obići muzeje koji me zanimaju, a koji ne rade u ponedjeljak. Dobra je stvar da je većina onoga što me zanima – i što uopće u Jakarti vrijedi vidjeti – u relativno uskom krugu od koja 3 km, izvan toga su uglavnom spavaonice i šoping centri. Zelenim površinama Jakarta oskudijeva – za to je bolje otići u Bogor, gdje se nalazi jedan od najvećih botaničkih vrtova na svijetu – ali ima nekoliko zanimljivih spomenika posvećenih raznim značajnim ličnostima i događajima u indonezijskoj povijesti. I naravno, tu je impresivni Monas – Monumen Nasional – tornjasta građevina smještena u jedinom većem parku u središtu grada, pored kolodvora Gambir, koju zlobnici nazivaju „posljednjom Sukarnovom erekcijom“, aludirajući na ženskarenje prvoga predsjednika. Kao i gradovi po Vijetnamu i Kambodži, Jakarta nije grad pločnikâ – ima ih, ali su zakrčeni prodavačima, autima, motociklima… Zato je šetnja njenim ulicama, a pogotovo njihov prelazak, poprilično zamorna – iako je jednako zamorno i kretanje javnim prijevozom. Ukratko, Jakarta nije grad u kojem ćete uživati u kretanju i znat ćete cijeniti dolazak na cilj. Besciljno lutanje ovdje je samo za mazohiste. Barem ako ne odete u neku rezidencijalnu četvrt u predgrađu.
Večerao sam i opet u Wendy'su, najbliže mi je hostelu, ili, bolje rečeno, u blizini hostela nemam neki tradicionalni javanski ili betawijski restoran u koji bih otišao uživati u neljutoj javanskoj hrani. No to ću sutra morati promijeniti, imam onaj blesavi osjećaj da nešto propuštam, iako nisam sasvim siguran jesam li u pravu. Sutra planiram krenuti ranije u obilazak, a kako je nedjelja, možda promet bude još malo rjeđi… Srećom, iako u Jakarti postoji hrvatsko veleposlanstvo, nisam se odlučio izići na izbore, pa ne moram još i dotamo klipsati. Da procedura oko privremenog prebacivanja biračkog mjesta nije toliko složena, još možda i bih, ali budući da je potrebno slati poseban fizički dopis (dakle, ne mejl, nego faks ili pismo) u svoje izborno povjerenstvo, odustao sam. Trebao bih prvo tražiti printer, potom broj faksa, pa faks-uređaj…i to sve po Maleziji. A ionako neće pobijediti moja opcija, pa je irelevantno. Iako bi vjerojatno mojim glasom dobila najveći udio glasova na pojedinom biračkom mjestu. :D Ajd, živjeli.

komentiraj (1) * ispiši * #

Put u središte zemlje

subota , 07.11.2015.

Doručak u hotelu u Bandar Lampungu je solidan, osim indonezijskih specijaliteta i klasičnog zapadnog doručka nudi i neke stvari koje još nisam imao prilike probati, kao što su svojevrsne torbice od kuhane riže punjene nekakvim želeom od pandana (i možda još čega, pandan sam prepoznao po za nas Europljane poprilično neprirodnoj zelenoj boji). Odjavljujem se i molim curu na recepciji da mi pozove taksi, koji ubrzo dolazi. Napravio sam nesmotrenost što ju nisam pitao koliko će taksi koštati, iako nisam imao baš previše izbora, bilo je već prošlo 9 sati, teoretski bih stigao i da hodam, ali bi me to prilično iscrpilo. Naime, čim vam zovu taksi preko telefona, to je kojih 20-30 000 više na cijenu. Ovaj put je izašlo 50 000. Naravno da nije palio taksimetar. Inače, za najbolju taksi službu u Indoneziji slovi Blue Bird Group, čiji su prepoznatljivi taksiji one nijanse plave koja se na engleskom zove electric blue (a na hrvatskom mi nije poznat suvisao prijevod) prisutni u gotovo svim većim indonezijskim gradovima. Blue Bird taksiji redovito koriste taksimetar, vozači imaju službene uniforme, a svako vozilo ima svoju posebnu oznaku (drugačiju od registracije) pomoću koje možete eventualno kasnije prijaviti neugodnosti. No naravno da ima i lukavaca koji su se dosjetili kopiranju Blue Birda kako bi namamili naivne turiste koji ne opažaju suptilne razlike. To je posebice izraženo u Jakarti, čiji je javni prijevoz noćna mora, pa turisti često biraju taksi. Ali detalji o tome će još uslijediti.
Autobus je ovaj puta doista dostojan titule eksekutif, udobni stolci s podloškom za noge, razmak među stolcima za Zapadnjake, a ne Indonežane, dobivamo i svojevrsni lunch paketić s nekakvim prženim smotuljkom koji malo liči na proljetni zamotuljak ali nije od lisnatog tijesta, vodom i nekim slatkim pecivom sa sezamom koje je punjeno…pa ne znam čime. Na pregrizu to nešto izgleda kao krema od patlidžana, ali očito nije jer onda ne bi bila slatka. Možda je kaya, možda je još neko kulinarsko čudo za koje ću tek doznati, ne znam. Autobus je relativno prazan, kraj mene je trebao sjediti neki tip, ali onda se premjestio na drugu stranu prolaza, tako da smo obojica imali više mjesta. Iskoristio sam vožnju do trajektnog pristaništa u Bakauheniju da napišem glavninu teksta od prethodnog dana. Vožnja tim predjelom traje dobrih dva sata, jer je cesta prilično sumatranska, prolazi kroz šumarke palmi (ne znam jesu li uljne) koji izgledaju kao da su relativno nedavno opožareni, a onda na njih posađene brzorastuće palme. Moram priznati da ne znam kako izgleda svježe posađen nasad uljnih palmi, pretpostavljam da se sade iz sadnica, jer je tako brže, a s obzirom na životni vijek od samo 25 godina, vrijeme je u ovoj potjeri za profitom ključno.
Bakauheni je tek trajektno pristanište, s nešto malo kuća uokolo, slično nekim naseljima na jadranskoj obali, a jedina zanimljiva stvar je tzv. Toranj Siger, nazvan po tradicionalnom šeširu mladenke u lokalnoj lampunškoj kulturi. Toranj se nalazi na brežuljku iznad luke i služi kao nulta točka kilometraže na Sumatri. Naš se autobus uparkirava na jedan od ogromnih trajekata koji praktički neprekidno, danju i noću, plove preko Sundskog tjesnaca, održavajući vezu između Sumatre i Jave. Iako je danas zračni promet postao mnogo pristupačniji, pogotovo dolaskom AirAsie i sličnih kompanija, postoje autobusi čak i iz udaljenih predjela Sumatre (uključujući i Banda Aceh) do Jakarte (put traje valjda tri dana), a postoji naravno i teretni kamionski promet – unatoč svojoj veličini, Indonezija je i dalje prilično centralizirana, tako da mnoga roba u nju ulazi preko Jave, a potom ju se distribuira po ostalim otocima. Plovidba preko tjesnaca traje oko 2,5 sata (što striktno govoreći znači da baš i nije riječ o tjesnacu), a unatoč nadi da ću vidjeti Krakatau, on je jednostavno predaleko, kojih 50-ak km južnije. Inače, Sundski je tjesnac, iako geografski logičniji plovidbeni put prema zapadu od Malačkog tjesnaca, zbog poprilično plitkog dna, pogotovo na istočnoj strani, zanemaren kao međunarodni plovni put. Plovidbu dodatno otežavaju naftne platforme koje su razbacane po njemu, kao i vulkanizam u središnjem dijelu, oko Krakataua. Naime, točka gdje se nalazi Krakatau mjesto je gdje onaj već nekoliko puta spominjani rasjed između Euroazijske i Indijsko-australske ploče radi zaokret od jugoistočnog pravca prema istoku, te je tu došlo do pucanja Zemljine kore i izbijanja magme na površinu. Iako sam na ovom putu prošao mnoge lokacije koje uglavnom znamo tek kao imena sa zemljovida, uvijek sam prilično impresioniran činjenicom da se sada nalazim upravo tamo, da to ime s karte ili školskog sata zemljopisa dobiva i postvarenje. U vezi Sundskoga tjesnaca, sjećam se jednog davnog pitanja u staroj Kviskoteci: „Kada kapetan zapiše u brodski dnevnik da je brod prošao kroz Sundski tjesnac, to znači da su za krmom ostala – koja dva velika otoka?“ I sjećam se kako 4 natjecatelja vrte razne indonezijske otoke u svim kombinacijama, osim one prave. Naime, tradicionalno se pod Velike Sundske otoke ubrajaju Sumatra, Java, Borneo (Kalimantan) i Sulawesi (jednom davno poznat i kao Celebes), s pripadajućim okolnim manjim otocima kao što su Bangka, Madura ili otočje Riau. Iako ta 4 otoka osim veličine baš ne dijele previše zajedničkoga, čak ni u geološkom smislu (Sulawesi se čak nalazi istočno od tzv. Wallaceove linije koja dijeli faunu Indonezije na onu azijskoga i onu australsko-oceanijskoga tipa). Sumatra i Java su zapravo jedine koje imaju zajedničke osobine, budući da su dio jednoga neprekinutoga lanca koji se pruža od indijskih Andamana i Nikobara, preko Sumatre, Jave i Malih Sundskih otoka, te završava tamo negdje kod otoka Alor, istočno od Floresa (doista, tek sam jučer spoznao neobičnu stvar, da su najudaljeniji otok Indije i Indonezije udaljeni tek možda kojih 20-ak km, iako bismo, gledajući zemljovid Azije, zaključili da dvije zemlje dijeli preko 1000 km).
Plovidba protječe mirno, bojao sam se da ću kao stranac privlačiti koncentriranu pozornost svih na brodu, što bi bilo posebno grozno jer nemam kamo uteći, no začudo, uglavnom me nitko nije gnjavio. Neki su znatiželjno gledali, ali bilo je osvježavajuće ne slušati „Hello, mister!“ Smjestio sam se na najgornju palubu, ono što se obično naziva sun-deck, iako je ovdje bilo natkriveno nekom ceradom, a po podu su bili postavljeni sagovi na kojima se može sjediti, kao i nekoliko ligeštula (čija se upotreba naplaćivala, pa sam odustao). Tijekom plovidbe se naravno pojavljuju i prodavači svega i svačega, ali nisu napasni. Općenito, kao da na brodu vlada neka opuštenija atmosfera. Ili je to strah da ih netko ne baci preko palube… Ima naravno i onih koje zovem prodavačima prezenterima, a koje susrećem od Turske, preko Kine (tamo u toj ulozi obično dublira osoblje vlakova) sve dovdje. To su oni koji stanu nasred palube i onda počnu urlati nešto na lokalnom jeziku, a prodaju svašta, od kozmetičkih preparata, preko cjedilica za limun, do loptica za stimulaciju refleksoloških točaka na stopalima (refleksologija je u ovim krajevima jako popularna). To je redovno začinjeno demonstracijom što rečeni artikl može, pa su se tako u kineskim vlakovima čak i trackali kremom po licu, a ovdje isto prodavač ima nekog asistenta koji kruži okolo palubom i demonstrira učinkovitost refleksoloških loptica. Nisam baš previše obraćao pažnju, gledao sam malo more gdje se k meni penje, a malo mobitel. Nakon dva i pol sata pristajemo u glavnoj javanskoj trajektnoj luci za transsundansku plovidbu, koja nosi znakovito ime – Merak. Ime je znakovito prvenstveno za one koji putuju u mom smjeru, dakle NA Javu, jer se ubrzo po izlasku s trajekta spoznaju pozitivne posljedice centraliziranosti Indonezije. Java je posve drugi svijet od Sumatre, posve druga država. Od Meraka do Jakarte vodi moderni brzi autoput, okoliš izgleda mnogo urednije (zeleni pojas između traka autoceste je zasađen cvijećem), podsjeća me čak donekle i na Maleziju. Iako znam da nije potrebno gledati daleko da bi se opazilo siromaštvo, svejedno je dojam Jave daleko bolji.
Od oko 250 milijuna stanovnika koji žive na oko 6000 naseljenih indonezijskih otoka, njih 150 milijuna – oko 60% - živi samo na jednome, na Javi. Java je najnaseljeniji otok na svijetu (iako ne i najgušće naseljen – po tome je tek 77., zahvaljujući otocima kao što su Mahattan, Île St.-Louis u Parizu i sličnima), a po veličini je 13., s površinom od oko 128 000 km2, te je malo veća od Kube. Proteže se oko 1000 km u pravcu istok-zapad, između Sundskoga tjesnaca na zapadu i Balijskoga na istoku. Na najširem je mjestu u pravcu sjever-jug široka 210 km. Čitav niz vulkana oblikuje kičmu Jave, među kojima treba izdvojiti Semeru, s 3676 metara najviši vrh Jave, te Merapi, koji je najaktivniji vulkan u čitavoj Indoneziji. Vulkansko tlo i obilje vode u kišnoj sezoni učinili su Javu jednim od najplodnijih područja na svijetu, koje može imati i do tri žetve godišnje. S druge strane, taj je blagoslov ujedno bio i prokletstvo, jer je bio uzrokom konstantne demografske eksplozije (ili da kažem demografske strombolske erupcije?). Ime otoka nije sasvim jasna porijekla. Prema jednoj teoriji dolazi od sanskrtske riječi za ječam, koji je doista u izobilju rastao po otoku, dok je po drugoj riječ o malajsko-polinezijskom korijenu koji znači „dom“. Java je nesumnjivo dom i centar čitave Indonezije, a većina povijesti, kako one autohtone, tako i kolonijalne, vezana je upravo za Javu. Na Javi su prvi puta pronađeni i ostaci homo erectusa (tada nazvanog pitekantrop, tj. majmunski čovjek), koji ukazuju na prisustvo ranih ljudi na otoku već prije 1,7 milijuna godina. Iako je otok uvijek bio poprilično naseljen, komunikacija među raznim populacijama bila je dosta otežana zbog teško prohodnog terena, tako da je na otoku uvijek postojalo više neovisnih državica. Prva kraljevstva koja se sa sigurnošću spominju su Taruma i Sunda na zapadnoj Javi u 4. i 7. st. Početkom 8. st. pojavilo se moćno Medanško kraljevstvo na središnjoj Javi, čija je religija bio šaivistički hinduizam (štovanje Šive, kao i u Čampi i starijem Angkoru). U isto vrijeme pojavilo se i kraljevstvo Sailendra, čiji su vladari bili zagovornici mahajanskog budizma te od njih potječu spomenici kao što su Borobudur i Prambanan nedaleko Yogyakarte. Tijekom 10. st. na istočnoj se Javi pojavilo kraljevstvo Madžapahit, koje je do 14. st. izraslo u moćnu talasokraciju sličnu Srividžaji na Sumatri. No kao i Srividžaju i njega je dokrajčio dolazak islama, uslijed čega su se hinduisti morali povući na Bali, koji je do danas ostao oazom hinduizma u pretežno muslimanskoj Indoneziji. Islamsko razdoblje na Javi obilježava postojanje nekoliko usporednih sultanata, sve dok se 1522. ne pojavljuju prvo Portugalci (bez značajnijeg utjecaja), a potom 1596. Nizozemci (koji će ostati idućih 350 godina). Nizozemska Istočnondijska kompanija, jedna od prvih transnacionalnih korporacija, iskoristila je razjedinjenost javanskih sultanata, omogućivši vladarima da zadrže svoje povlastice (što je naravno uvijek najbolji način da ih pridobijete za sebe), te zauzvrat nemilosrdno eksploatirajući radnu snagu i plodnu javansku zemlju. U vrijeme kolonijalizma, Java je bila prvenstveno žitnica Nizozemske Istočne Indije, tj. ovdje se sadila riža za sve one otoke koji zbog monokulture nisu smjeli saditi rižu. Od 17. st. na Javi je počeo i uzgoj kave. Tijekom napoleonskih ratova Java je zakratko pala pod francusku vlast, a 1811. su ju zaposjeli Britanci (guverner Jave tijekom 3 godine britanske vlasti bio je naš stari znanac sir Thomas Stamford Raffles). 1814. Java se vraća Nizozemcima i tada započinje njezin ekonomski razvoj, budući da se izgrađuju ceste, željeznice, industrija… Istovremeno se nastavlja kolonijalna eksploatacija sve brojnijeg stanovništva – stanje koje je prikazao i raskrinkao nizozemski književnik Edwad Douwes Dekker, poznatiji kao Multatuli, u svom romanu Max Havelaar, često nazivanom „romanom koji je srušio kolonijalizam“. Dominantni položaj Jave u Nizozemskoj Istočnoj Indiji omogućio je i to da se ovdje prije nego drugdje u Indoneziji uhvate ideje nacionalnog buđenja i pokreta za nezavisnost, u kojem je opet glavnu ulogu odigrao Javanac Sukarno. Javanska elita nastavila je dominirati političkim i ekonomskim životom Indonezije i nakon neovisnosti, a iseljavanje viška stanovništva s pretrpanog otoka u druge krajeve zemlje dovelo je do procesa javanizacije, kojim se nejavansko stanovništvo osjeća dodatno ugroženim od dominantnog naroda i kulture. Nepovjerljivost i netrpeljivost je obostrana – stanovnici drugih otoka Javance smatraju snobovima, dok Javanci stanovnike drugih otoka smatraju seljačinama, odnosno doživljavaju se boljima od drugih. Jedino gdje Java ne dominira Indonezijom jest njezin službeni jezik. Naime, iako je javanski jezik uvjerljivo najveći malajsko-polinezijski jezik (s oko 80 milijuna izvornih govornika), ujedno je i najveći jezik na svijetu koji nema službeni status. Zašto je za službeni jezik Republike Indonezije odabrana posebno standardizirana varijanta malajskoga, a ne javanski? Bilo bi prejednostavno to objasniti pukom netrpeljivošću ostatka zemlje prema Javancima. Javanski je jezik naime jako socijalno kompliciran. Mislim da to dosada nisam spomenuo, no većina jezika Dalekog istoka posjeduje poprilično elaboriran sustav honorifika, jezičnih indikatora socijalnog položaja sudionika govornog čina. U hrvatskome je primjer honorifika upotreba zamjenice „Vi“ iz poštovanja. U dalekoistočnim jezicima taj je sustav mnogo složeniji, pa se honorifičnost proteže na sve druge stvari koje se odnose na osobu kojoj se izražava poštovanje („vaše cijenjene naočale“, „poštovana riža“ i sl.). Koristi se drugačija sintaksa, drugačija morfologija, drugačiji vokabular… Javanski je jezik u tome ekstrem. Naime, javansko je društvo tradicionalno feudalno društvo s utjecajem hinduističkog kastinskog sustava. Stoga su se u javanskom jeziku razvili posebni registri kojima se komunicira s onima iznad i s onima ispod sebe – i to registri toliko različiti da ih se zapravo može smatrati različitim jezicima, nazvani ngoko (što je neformalni registar kojim se obraćate bliskim osobama i onima nižeg društvenog statusa) i krama (što je formalni registar kojim se izražava poštovanje). Postoji i madya, „srednji“ registar, kojim se obraćate ljudima za koje ne možete utvrditi kojeg su društvenog statusa. Primjer s Wikipedije je rečenica „Želim jesti.“ Na ngoku ona glasi Aku arep mangan. Na krami Kula badhe nadhi. (s tim da ima još jedna forma za osobito ponizan stil) Na madyi pak glasi Kula ajeng nedha. Ukratko, da biste kompetentno govorili javanski morate jako dobro poznavati njihovu kulturu, a s tim danas imaju problema i mnogi Javanci. Razumljivo je stoga da je umjesto tako složenog jezika odabran mnogo egalitarniji malajski, koji, iako ima određenih honorifičnih oblika (recimo prefiks ber-), jest čak i njih zanemario u indonezijskoj standardnoj varijanti.
Javu danas u administrativnom smislu tvore provincije Banten (nekad zvana i Bantam – po njoj se zove ona vrsta malih pijetlova koja je dala ime težinskoj kategoriji u boksu), Zapadna Java, Središnja Java i Istočna Java, te dvije posebne administrativne regije, Jakarta i Yogyakarta. A mi nakon oko 2 sata vožnje ulazimo u ogromnu konurbaciju Jakarte, koja ukupno broji oko 30 milijuna ljudi (službeno ih grad ima oko 10 milijuna), te je najveći grad jugoistočne Azije. Džakartanski promet je jedan od najgorih u svijetu, a Jakarta je najveći grad na svijetu koji nema metro – posjeduje samo brzi gradski autobus s izoliranim trakama (ali čak ni one nisu dovoljno izolirane da nekima ne bi palo na pamet kratiti put preko njih). Doista, nakon što sam vidio promet u Teheranu, Lahoreu, Ho Chi Minhu i Bangkoku, čini se da je Jakarta još gora. Pogotovo u jutarnjim i popodnevnim špicama, kada promet jednostavno stoji, a jedini način da se probijete kroz gužvu jesu motocikli. Zašto onda ljudi ipak odabiru ići autom? Čujte, prestiž, pa neću valjda na motoru na posao, što će misliti o meni… Što će misliti o tebi ako krećeš 2 sata ranije da bi stigao 4 km do posla?
Sâm grad naravno izgleda mnogo skockanije od gradova po Sumatri, iako se i dalje vidi dosta sirotinje i slamova. Ali ceste su u boljem stanju, ima modernih poslovnih zgrada…nije baš kao Kuala Lumpur, doduše, a za potpuni ću dojam ipak morati pričekati sutrašnji dan, ali je svakako osvježenje nakon Sumatre. Autobus me ostavlja na stanici Gambir, pored je i željeznički kolodvor, a začudo taksisti disciplinirano čekaju svoje mušterije, čak im ja moram privući pažnju. Idem naravno Blue Birdom, mogao bih i gradskim brzim autobusom, ali velike su gužve u njima, pogotovo s obzirom na moju prtljagu to bi bilo jako nezgodno. Ima i džepara, pa čak i prepada u stražnjim dijelovima autobusa, daleko od centra zbivanja. Doduše, prepada i pljački je bilo čak i u taksijima, pogotovo onima bez oznaka, no Blue Bird, Express i još pokoja kompanija su provjerene. Vožnja traje možda 15-ak minuta, uspio sam se sporazumjeti s vozačem iako isti naravno ne zna engleski, srećom je položaj hostela prilično lagan za naći, u Kineskoj četvrti (Glodok), odmah pored Jalan Gajah Mada, jedne od glavnih gradskih osi u pravcu sjever-jug. Vožnja ispada 27 500 rupija, tražio me još i 5000 za karticu za izlazak s parkirališta, za što smatram da me nema pravo tražiti, ali daj ti to njemu objasni. Glodok ima malo zeznutu reputaciju, općenito je Jakarta grad s relativno visokom razinom kriminala ako se usporedi s ostalim gradovima u kojima sam dosada bio, ali opet, s obzirom na veličinu prilično je siguran grad. Hostel je čist, govore dobar engleski, uzeo sam privatnu sobu, uplatio tri noći, ali mislim da ću ostati i četvrtu, ne isplati mi se jurcati, jest da Jakarta nije pretjerano bogata atrakcijama, ali treba to ipak obići s obzirom na udaljenosti i promet. Navečer ću se samo malo prošetati oko hostela u potrazi za bankomatom (plativši sobu potrošio sam ostatak od onih dva milijuna iz Bengkulua), te nečim za pojesti. Čalabrcnuo sam nešto u Wendy'su, restoranu iz fast food franšize koja se reklamira kao old school hamburgeri, a mene je nostalgično podsjetio na Budimpeštu 1999., kada sam tamo bio na studentskoj stipendiji, a oni još imali otvorenu svoju podružnicu u Mađarskoj. U Jakarti nalijećem na još jednog starog znanca – 7 Eleven. Po onome što sam primijetio tijekom tog vrzmanja po kvartu, ljudi su ipak distanciraniji, iako je bilo par povika, ali prvenstveno od taksista, a to je gotovo pa normalno. No kako rekoh, teško je steći pravi dojam ovako na prvu. Sutra krećem u pošteni obilazak, pa ćemo vidjeti… Bilo bi pomalo ironično da mi Jakarta još na kraju ispadne najdraži grad u Indoneziji, s obzirom da se svi putnici slažu da je riječ o poprilično ružnom gradu. Neće valjda…

komentiraj (0) * ispiši * #

(Z)dvojni grad

petak , 06.11.2015.

Još su mi u Palembangu rekli da će vlak kasniti i nisu bili u krivu. S jedne strane, čak sam i uspio odspavati više nego ranije noći u vlaku, a i ako dođem kasnije, veća je mogućnost da ću dobiti sobu ili barem kraće čekati na nju. Kolodvor u Bandar Lampungu zove se Tanjung Karang (zanimljivo, tako mi se zvao i hotel u Bengkuluu), jer se Bandar Lampung sastoji od dva (danas već posve srasla) grada – Tanjung Karanga i Teluk Betunga, koji su spojeni još u vrijeme japanske uprave. Pred kolodvorom je naravno jato (ili je možda bolje reći krdo, ili čak čopor, s obzirom na predatorske karakteristike) taksista, od kojih odmah svi kreću na mene (baš je Snežana jednom dobro opisala to pomanjkanje logike – odbijete jednog, drugi stoji pola metra dalje i odmah vam i on nudi, iako nije mogao ne čuti da ste odbili njegovog kolegu). Ja sam ih pokušavao usmjeriti jedne na druge, i unutar te zbunjenosti odmagliti. Do hotela imam kojih 25 minuta hoda, iako još nije 8 već je pošteno upeklo. Lijepa stvar u Bandar Lampungu jest da su pločnici popločeni šarenim pločicama koje gradu daju neku veselost. Koja mu je prilično potrebna, jer me arhitekturom podsjeća na Albaniju. Ljudi su nepromjenjivo dosadni. Najjače mi je bilo kad sam prolazio pored nekog tipa koji je nešto prčkao oko svoga motora, popravljao lanac, ili takvo što, s koncentracijom koju ljudi obično imaju kada obavljaju takve tehničke zadatke. Kad me primijetio kako prolazim, odjednom je počeo urlati „Hey! Hello! Hello! Ey!“ i tako nekoliko puta, kao da je u najmanju ruku vidio Brada Pitta, a ne običnog iscijeđenog zapadnjačkog bekpekera. Fascinantna je bila ta promjena, dijelom i zato što sam prolazeći pored njega procijenio „ovo nije tip koji će raditi scenu, možda će reda radi nešto dobaciti“. Inače, dodatno je iritantna okolnost što taj isti repertoar uzvika („Hey! Hello! Ow!“) koriste čuvari parkirališta (to je isto konstanta u Indoneziji – svaki parking ima „čuvara“ koji je neki probisvijet koji tobože pazi na aute, ali mi se čini da tu ima i elemenata reketa, ako ne platiš ošteti ti auto) kada vozačima koji se unatrag uključuju u promet daju znakove da mogu još unazad. No dok će kod nas uzvik značiti „stani!“, ovdje periodično ponavljanje uzvika znači „još, još, još…“. Tako da ponekad ne znam zovu li mene ili se netko isparkirava.
Stižem u hotel, na recepciji je mlađi tip koji se sav rastapa od miline i ljubaznosti. Nazovite me čudnim, ali tolika mi ljubaznost isto tako ide na živce. Možda je to suzdržani Europljanin ili čak i prevrtljivi Balkanac u meni, ali meni to jednostavno izgleda hinjeno. Pogotovo što je, kako ćete malo kasnije vidjeti, posve neproduktivno. Imaju sobu, prostrani bračni krevet, kupaonica je kao neki ugrađeni ormar, umivaonik je vani (izvan kupaone, ali u sobi), tu je čak i neka klupa za sjesti… Tuširam se, primjećujući kako sam znojan sve do korijena kose. U znoju lica svoga nosim ruksak svoj. Danas nisam toliko umoran, ipak sam se uspio donekle naspavati u vlaku, ali odgađam odlazak u grad iz dvaju razloga. Prvi je što je Bandar Lampung prvenstveno tranzitni grad u kojem nema osobito puno atrakcija. Jest, to je relativno velik grad, uokolo njega ima nekoliko lijepih plaža, naročito na otočićima u zaljevu ispred obale, ali nema nikakvih nezaobilaznih znamenitosti. Drugi je razlog što mi se ne da ponovno hvatati ukoštac s Indonežanima. Da, bojim se da mi se događa nešto što mi se nikada u životu nije dogodilo – počinje me hvatati anksioznost glede izlaska na ulicu. Ja jesam donekle introvertiran i teško mi je započinjati razgovor s nepoznatim ljudima, osim ako to nije kontekst gdje je takvo što neizbježno (uslužne djelatnosti, npr.), no ovo je nešto drugo. Ovo je strah od same mogućnosti bivanja primijećenim, a to je, morat ćete priznati, za putnika nešto strašno, nešto što dovodi u pitanje čitav habitus putovanja. No oko 1 se ipak spuštam do recepcije, trebam srediti autobusnu kartu za sutra i otići nešto pojesti. I tu sada dolazimo do neproduktivne ljubaznosti.
Na recepciji je i dalje onaj tip od ranije, opet se rastapa. Kažem mu da trebam kartu za bus za idući dan za Jakartu. U koliko sati? Ne znam, vi meni recite kad su autobusi. Pa, možete danas popodne ili sutra ujutro doći ovamo i reći kad biste putovali. Ne, ne mogu, jer ne znam kada su uopće autobusi. Zato i pitam vas. Dođite danas u 4 popodne ovamo, onda će ovdje biti netko tko će vam dati točne informacije za travel… Neću travel, želim ići autobusom, travel je skuplji. Možete li mi, molim vas reći kada idu autobusi? Aha, čekajte, provjerit ću. (Da ne govorim da nije kužio razliku između when i where kada sam ga pitao kada kreće.) Odlazi nekamo iza, vraća se i kaže da ima jedan u 9. Može. A gdje mogu kupiti kartu, gdje je agencija? Na autobusnom kolodvoru, hoćete da vam pozovem ojek? Ne, neću, hodat ću. Ali znate, to vam je daleko. Prema takvim sam izjavama i inače skeptičan, pa mu kažem da sam prilikom dolaska hodao od željezničke stanice do hotela, i da to meni nije osobito daleko, čak i kad sam bio s ruksakom, a sada sam rasterećen. On se snebiva. Samo vi meni recite adresu kolodvora, naći ću ga. Zastaje i zamišlja se. „Paaaa…znate li gdje je Ramayana?“ „Ne znam ništa. Tek sam došao u grad.“ Njemu je taj odgovor smiješan. Što je Ramayana, je li to ulica, jalan, ili nešto drugo? On, umjesto da mi odgovori, sad sebi mrmlja u bradu „Jalan Ramayana…“ Ja mu kažem da imam Google Karte, ako mi veli točno gdje je Ramayana i gdje je kolodvor u odnosu na nju, moći ću nešto doznati. Čekajte, pokazat ću vam kamo morate ići. Odvodi me pred hotel i pokazuje mi ravno niz glavnu ulicu, u smjeru iz kojega sam došao. Aha, to je prema željezničkom kolodvoru i kamo onda? Pa treba vam Jalan Jenderal Sudirman… Izvlačim Google Karte, nalazim tu ulicu, pokazujem mu. On gleda u kartu, pa ju miče u raznim smjerovima, očito nešto traži, ali mi odbija reći što. Valjda očekuje da će nasumično naletjeti na ono što traži. Onda opet spominje Ramayanu. „OK, WHAT is Ramayana?!“ „It's a mall.“ Pa tako mi reci, jebem te zbunjenog. Upisujem u tražilicu „Ramayana mall“ i ovaj mi ga nalazi, odmah pored željezničke stanice. OK, Ramayanu smo našli. Gdje je sada autobusni kolodvor? On vrluda opet uokolo, ja mu pokazujem ikonicu željezničke stanice, pitam ga je li autobusni kolodvor blizu željezničkog. On i dalje samo zbunjeno mrda lijevo-desno po karti. „Pa najbolje bi bilo da dođete do Ramayane i onda tamo pitate nekoga…“ Pitam vas. Vi ste iz Bandar Lampunga, zar ne? Kako onda ne znate gdje je kolodvor? Ne, ja nisam iz Bandar Lampunga. Pa onda mi dovedite nekoga tko jest! Za Boga miloga… Naravno, ne zaboravite da je on čitavo vrijeme na licu imao taj ljubazni smiješak koji mi je još dodatno išao na živce jer se iza njega krije totalna nekompetencija, sparena s onom maksimom „nemoj slučajno pokazati da nešto ne znaš“. Iako će to u konačnici proizvesti više neugodnosti nego da odmah kaže „Gledajte, ne znam, ali znam tko zna.“ Ubrzo dolazi jedna cura koja je očito stručnija i u engleskome i u tome što tražim, pa mi ona kaže da mi treba agencija Damri, oni imaju najkvalitetnije autobuse, i da to kažem vozaču. Kakvom vozaču, hodat ću. Ali to vam je daleko. Okret očima s moje strane, te mi ona onda kreće na papiru crtati kako da dođem do njih. Opet izvlačim Google Karte. Ona na karti prati put i dovodi me do… „Ali to je željeznički kolodvor.“ „Da, njihova agencija je tamo.“ Dobro (nema razloga da sumnjam u to, moguće je – to ujedno ruši i predrasudu o tome kako se žene lošije snalaze na kartama). „Znate, njihov bus ide u 9 navečer.“ Ali ja želim ići dnevnim busom. Ne, ovi vam imaju samo noćne. Ali vaš kolega je spomenuo 9…i onda mi sine da je kolega idiot i da je možda i on mislio na 9 navečer. A ako hoću dnevni? Pa onda biste morali ići nekom drugom kompanijom, ako vam ne smeta da nema klime. Smeta mi, ali očito nemam izbora. A ta druga agencija polazi isto otamo? Ne, oni idu s drugog terminala koji je puno dalje. Gdje? E sad to ni ona ne zna točno. Predlaže mi da lokalnim prijevozom dođem do trajektne luke, prekrcam se u brod i onda s javanske strane opet tražim drugi bus. „A, recite, travel?“ „To ima, ali moram se raspitati kada kreće.“ Dok se ona odlazi raspitati, ja guglam „bus bandar lampung jakarta“ i nalazim vozni red Damrijevih autobusa, koji voze u 10, 21 i 22. Ova se vraća, deklamira kako ima samo jedan travel, u 10 ujutro, cijena 280 000… Znate, ja sam na internetu našao podatak da Damri ima autobus u 10 sati. Da, ali to je navečer. Ne, to je 10 ujutro. Vidite: 10, 21 i 22. Dakle, i u 10 ujutro i u 10 navečer. Ona odmahuje glavom u nevjerici. „Ovako ćemo. Ja ću se sada prošetati do Damrija i vidjeti kod njih kako idu busevi. Ako doista nema dnevnog busa, vraćam se ovamo i dogovorit ćemo se za travel. Može tako?“ „Može. Ja ću biti u sobi iza, samo tražite Tere.“
Uf. Imam prilično dobar predosjećaj da je Tere u krivu. Upućujem se ponovno istim putem kao jutros, u obrnutom smjeru, kroz žrvanj za živce zvan Indonežani. Dolazim do kolodvora, pitam ženu na blagajni gdje je Damri, ona mi rukom pokazuje na zgradu preko puta, iako je on zapravo u zgradi kolodvora, ali kojih 100 m dalje. Odmah s ulaza utvrđujem da su podatci s interneta točni, pače, da ima i bus u 9 ujutro koji čak nije ni naveden na internetu. Slatki okus pobjede. Bus za Jakartu je čak i klasu više od eksekutifa, tzv. royal class. Osim što nije, jer kad dođem na šalter za royal class žena me preusmjerava na šalter za eksekutif. Pa dobro, izdržat će se, vožnja traje 7-8 sati, s tim da je oko sat i pol plovidbe, gdje mogu protegnuti noge i pofotkati Sundski tjesnac (uključivo i Krakatau – uostalom, zato i želim ići dnevnim busom). S nabavljenom kartom krećem konačno prema ručku, a potom ću obići tu jednu zanimljivost koju grad ima.
Bandar Lampung ima nešto manje od milijun stanovnika te je glavni grad provincije Lampung, najjužnije na Sumatri (ime grada znači Lampunška luka, a on upravo to i jest – vrata Sumatre za sve koji ovamo dolaze s Jave, barem ako ne lete). Današnje ime nosi od 1983., prije toga se zvao Tanjungkarang-Telukbetung, po gradovima sastavnicama. Zanimljiv kuriozitet je da je jedan od samo tri grada-prijatelja Bandar Lampunga – Split (druga dva su Pekanbaru i malezijski Kuantan). Grad inače ima puno Javanaca, budući da je bio jedno od žarišta tzv. transmigrasi programa, kojim se stanovništvo s prenaseljenih indonezijskih otoka (prvenstveno Jave, ali i Balija i Madure) preseljavalo na rjeđe naseljene (i koji je zapravo učinio dosta štete u ekonomskom, ekološkom, ali i demografskom i kulturološkom smislu). Ekonomski je riječ o prosperitetnom gradu koji koristi svoj položaj na razmeđu između dvaju otoka i relativnu blizinu Jakarte. Turistički vodiči hvale ljubaznost i dobroćudnost njegovih stanovnika. Turističke vodiče pišu ljudi koji imaju živce kao konopce.
Odlučio sam ručati u restoranu zvanom Pempek 123, sviđaju mi se spomenute riblje kuglice, ali na adresi navedenoj u TripAdvisoru nema ničega. Umjesto toga nalijećem na KFC. Ha, čujte… Da sam u filmu, sad bi išla scena gdje onako zamišljeno buljim u lik pukovnika Sandersa i nešto dvojim u sebi, a onda rez gdje zviždučući izlazim iz restorana nekih pola sata kasnije. To se ovdje nije dogodilo. Zbog gužve sam izašao čak 45 minuta kasnije. I potom se konačno uputio prema obalnom dijelu, Teluk Betungu, gdje se na obronku jednog brežuljka (krajolik je ovdje dosta brežuljkast) nalazi spomenik erupciji Krakataua. Vjerujem da su svi čuli za vulkanski otok smješten u Sundskom tjesnacu, čija je erupcija 27. kolovoza 1883. razorila dvije trećine otoka, izbacila pepeo do visine od 80 km, a ujedno je bila i najjači ikad zabilježeni zvuk u dokumentiranoj ljudskoj povijesti – zvuk se čuo u australskom Perthu, udaljenom 3110 km, te na otočju Rodrigues kod Mauricijusa, udaljenom 4653 km. Kaže se da bi svatko u krugu od 20 km oglušio – iako srećom nije bilo nikoga u krugu od 20 km. Cunamiji koji su uslijedili ubili su preko 36 000 ljudi. Barografi su zabilježili udarni val koji je tri i pol puta obišao planetu. Snaga eksplozije bila je ekvivalent eksploziji 200 megatona TNT-a ili čak 13 000 Malih dječaka (atomskih bombi iz Hiroshime), odnosno 4 Car bombe. U atmosferu je izbačeno 25 km3 stijenja. Kako rekoh, otok s tri vulkanska vrha pretvorio se većim dijelom u prah i pepeo, a iz mora je ostala viriti tek kaldera (urušeni vulkanski stožac) unutar koje se 1927. pojavio novi otočić, nazvan Anak Krakatau (Dijete Krakataua), koji otada raste brzinom od oko 5 metara godišnje, te je danas već dostigao visinu od preko 330 metara i središte je vulkanske aktivnosti u tom području, koja je sada strombolskoga tipa (neprekidna slaba erupcija). Erupcija Krakataua promijenila je globalnu klimu i trebalo je 5 godina da se kretanja temperature vrate na stanje prije erupcije, a također predstavlja i zanimljiv problem za biologe, budući da je otok relativno brzo nakon erupcije rekoloniziran lišajevima i travama, što predstavlja primjer kolonizacije posve steriliziranog tla (i sada je pitanje nisu li možda neki organizmi ipak preživjeli erupciju u obliku spora ili nešto slično).
Spomenik erupciji Krakataua u Bandar Lampungu smješten je u jednom parku do kojega zbog pogreške u navigaciji prolazim kroz neku lokalnu četvrt koja mi liči na Donju Dubravu. Začudo, iako prolazim kroz ralje Indonežana, dobacivanja su ovdje rijetka. Jesu li u šoku jer sam na njihovom terenu, pa ne znaju kako bi se postavili, ne znam. Park je poprilično zapušten, a spomenik je zapravo metalna bova sa svjetionika na otoku Krakatau, koja je pala na području Teluk Betunga, 60 km od Krakataua. Danas je nasađena na postolje, ali i ono je poprilično zapušteno, nema nikakvih informacija ni info-panoa o erupciji (a nije da ih ne bi moglo biti), jedino se na ulazu u park s donje strane nalazi kao neki prikaz protucunamijske obrane u Bandar Lampungu. Sve u svemu, jedina zanimljivost Bandar Lampunga je u podosta zanemarenom stanju. Ali to je Indonezija. Nikoga nije briga, nitko ne mari…
Do obale mi se ni ne isplati ići, nema obalnog šetališta, kuće su do samog mora. Ništa, onda ću se lijepo uputiti natrag prema hotelu, večeras je Hot 100, a treba i napisati dnevni zapis… Šetnja do hotela je naporna fizički (jer je uglavnom uzbrdo), ali i psihički. Jedna mala mi je valjda nekih 6 puta dovikivala preko ceste „Mister…Mister…Mister…“, dok se nisam proderao Cupuk! Ne samo da ne poznaju granicu osobnog prostora, nego ne poznaju ni granicu kada je previše. Što bi se dogodilo da sam odvratio? Pa, nažalost sam doživio i taj slučaj, ne zato što bih odgovorio, nego zato što neki ni ne čekaju moj odgovor. „Where are you from? How are you? What is your name?“ Kao što sam u Kambodži (doduše prekasno) kupio majicu „No tuk tuk today and tomorrow“, ovdje bih rado kupio majicu na kojoj na indonezijskom piše „Da, bule sam. Gledaj svoja posla.“ Ali nisam nažalost siguran da je to još ikomu palo na pamet napraviti… A i koncept „gledanja svojih poslova“ u Indoneziji nije baš sasvim jasan, ideja osobnih granica je vrlo strana. Razumijem da su to kulturološke razlike, i ne prosuđujem, samo kažem da meni takva kultura ne odgovara i čini me nervoznim. Tko može, komu je to prijateljski, tko ima živaca po stotinu puta u jednom danu ponavljati jedno te isto, mislim da je Indonezija super zemlja za njega. Javite mi kad idete, da vam mogu dati detalje od Echina restorana u Bengkuluu i Pempeka Lince u Palembangu. Ja ću zadržati tu slobodu da, barem što se tiče dojma sa Sumatre, zasada ne volim Indoneziju. Unatoč Antonu i Lince i onim njihovim prijateljima dan ranije (ali oni su ionako Kinezi, a ne Indonežani) i Roniju, koji su nažalost iznimke. Možda mi kozmopolitskija Java popravi dojam. Vidjet ću to sutra i u idućih dva tjedna.
Skoknuo sam još navečer do pekare odmah pored hotela, na recepciji opazio Tere, informirao ju za ubuduće o postojanju čak dvaju jutarnjih autobusa od Damrija (i to je zasigurno neki akronim – -ri bi moglo Republik Indonesia), te se potom uputio u sobu gdje je internet u večernjim satima bio prilično nekooperativan. Hot 100, jako težak set, vidjet ću kako je bilo drugima. Još triput na putu, vjerojatno još jednom u Indoneziji. Makar me nakon Sumatre hvata želja da samo projurim kroz ostatak države. Javo, popravi mi dojam…

komentiraj (0) * ispiši * #

Vozikanje po Palembangu

četvrtak , 05.11.2015.

Opet indonezijski doručak – riža, meso i obavezni tost premazan putrom i posut čokoladnim mrvicama, pa natrag u sobu, gdje mi dolazi obavijest od Lince kako će me pokupiti u 11.15 u hotelu. Meni paše, stignem laganini sve pospremiti (večer prije sam oprao toaletnu torbicu, budući da je po ovim vrućinama svašta curilo po njoj – gel za tuširanje, šamponi, sprej protiv komaraca…, tako da su škare i nožići već počeli korodirati; bilo je zanimljivo kad sam natočio vodu u nju, a voda se odmah počela pjeniti :D), tako da se u 11.15 spustim na recepciju, ostavim stvari do popodneva i onda zapičim s ovima u grad. Taman kad sam bio na izlasku iz sobe stiže poruka da će malo kasniti, ali da su na putu. Spuštam se u prizemlje, ostavljam stvari i sjedam pred hotel kako bih ih dočekao. I sjedim tamo idućih pola sata. Provjeravam koliko treba pješice od njihove kuće do hotela, 22 minute. A oni su navodno bili na putu već kad je stigla prva poruka. Pišem im poruku u kojoj pitam gdje su, da ću čekati još 10 minuta, a onda idem svojim putem, ne mogu cijeli dan prosjediti ovdje. Ali poruku ne mogu poslati. Izgleda da sam potrošio kredit na mobitelu. Imao sam neki minimum, valjda za 2 poruke, jednu sam poslao Eche (isto da ih pitam gdje su), drugom jutros potvrdio jutrošnji termin. Reda radi još čekam 10 minuta, onda krećem, glavnom avenijom kojom sam išao i jučer prema mostu, možda se negdje mimoiđemo. U međuvremenu mi dolazi još jedna poruka kako su „na putu“. Što sad? Vratiti se do hotela? Pa da opet ispadne ista stvar? Ne, nastavljam. Jednostavno, nije u redu nekoga pustiti da čeka toliko dugo. I ja sam znao kasniti, ali bio bih iskren glede svoje lokacije i okolnosti: „tek sam sad izišao iz kuće“, „pobjegao mi je tramvaj, a idući bi trebao tek za 10 minuta“… Gledam aute koji prolaze, neki trube, ali to je samo zato što vide stranca. Da, dodatni problem u Indoneziji s autima jest da ih većina ima zatamnjena stakla zbog sunca, tako da je nemoguće vidjeti unutra, čak i ako prislonite nos na staklo. Unatoč tomu ljudi si i dalje znaju davati ručne znakove zahvale kada ih netko recimo pusti ispred sebe u traku – stare navike teško umiru. No u jednom času se stvarno zaustavlja jedan auto, spušta se staklo i vidim unutra Lince. Što je bilo? Pa došla im je neka prijateljica taman prije nego što su trebali krenuti, a nisu ju mogli baš tako otkantati. Znam, ali napisali ste da ste na putu. Pa da, oprostite… Eto, o tome sam govorio. Ljudi često da umire svoju savjest šalju poruku kako su mnogo dalje odmakli na putu nego što stvarno jesu. Obratite pažnju na to i kad ljudi razgovaraju na mobitel s nekim komu kasne na dogovor: tramvaj dolazi iz Branimirove na stajalište na Glavnom kolodvoru, „Ma da, evo, već sam kod Botaničkog“… Ali to je podlo. Znali su da im je došla prijateljica i da će to trajati kojih 15-20 minuta. Onda nemoj pisati „Na putu smo.“ Napiši iskreno „Kasnit ćemo 40-ak minuta, nešto nam je iskrslo.“ Ionako će za ono prvo odmah biti jasno da je laž. Ali ovako oni fino sebe umire, „Pa rekli smo mu da smo na putu, neće mu biti toliko neugodno čekati“ (a baš tada hoće, jer očekuješ da se pojave svaki čas i ne usuđuješ se nikamo udaljiti), a onda se bez grižnje savjesti prepuste ometajućoj okolnosti.
No dobro. Sad znate što mislim o tome, pa ako meni kasnite na dogovor, radije budite iskreni, nego mi prodajte muda pod bubrege na ovakav način. A mi smo se ipak uspjeli potrefiti, pa se okrećemo i idemo prema mostu, odnosno, prvo me vode na ručak (ipak je već podne, a u ovim zemljama se ruča rano), ali ne kod sebe, nego u jedan restoran koji servira pindang, još jedan lokalni specijalitet, kao neku juhu od ribljeg mesa (iako može biti i s govedinom), a jede se s rižom. I naravno da je ljuto, a ako vam nije dovoljno ljuto, možete si još i rižu zaljutiti posebnom mješavinom manga i čilija. Riba je pangasius, južnoazijska riječna riba koju se može naći i u Europi (kao hranu, ne kao organizam), ali ne znam ima li uopće nekakvo lokalnije ime u europskim jezicima. Usto dobivamo i pržene inćune (ili nešto slično tomu), one ribice koje se poslužuju uz nasi lemak, zatim satay od školjaka, a kasnije me još pitaju želim li probati i tempoyak. A upravo je tempoyak onaj sos od fermentiranog duriana koji su oni klinci muljatori prodavali pored ceste na putu za jezero Maninjau. I on se jede s ribom, i uopće nema okus po durianu, zapravo je slan (jer se durian tom prilikom miješa sa solju), jedino je zadržao kremastost. Za desert je neki desert od kokosa koji oni zovu kaya, ali to nije ona poznata kaya od ranije, nego lokalna varijanta, koja je pjenaste teksture, a boja joj je otrovnozelena – navodno zbog lista pandana. Prilikom jedenja imam onaj efekt koji se u mojoj obitelji obično rabi za šnenokle (paradižet) – „puna usta, prazna rit“.
Nakon ručka plan je sljedeći: Lince se mora vratiti doma, jer treba pakirati pošiljke pempeka za slanje. Naime, oni imaju sustav narudžbi preko interneta, te isporučuju sirovi pempek diljem Indonezije, a čak i u neke bliže susjedne zemlje (pempek ne može predugo stajati, tako da ih vjerojatno ne mogu isporučivati u Europu, ali mogu recimo u Vijetnam ili Australiju). Anton će prvo odvesti nju doma, a onda nas dvojica možemo obići stvari koje me zanima vidjeti u gradu. Tako i biva, pozdravljamo se s Lince (zanimljivo je da se njihov restoran zove Pempek Lince, a malo niže u ulici je Pempek Tince, pitao sam Antona pokušavaju li to oni nešto ušićariti na sličnosti imena, ali je rekao da se vlasnica doista zove Tince – to je zapravo kao Ting Chen, moja cimerica iz Siem Reapa – ali da si nisu konkurencija, jer oni rade drugačiji pempek, od riječne ribe), a mi krećemo opet autom do Muzeja Sultana Mahmuda Badaruddina II., koji prikazuje povijest Srividžaje i Palembanškog sultanata. Muzej je smješten u zgradi pored tvrđave Kuto Besak (ime iz musija, u indonezijskom bi bilo Kota Besar, Velika tvrđava), koja je uglavnom nepristupačna, jer je tamo vojska. Sâm muzej je za mene osobno razočaranje – broj izložaka je skroman, nešto sanskrtskih natpisa i jedna figura Avalokiteśvare, te dosta etnografskih izložaka iz doba Sultanata, što me sve malo podsjeća na izloške u Malaki. Usto nas vodi neki stari tip čiji je engleski očajan. Mislim, on ga govori tečno, ali mu je izgovor toliko jeziv da je jedva razumljiv. Fonologija mu je čisto indonezijska, što znači da ne može izgovarati suglasničke skupove, da ne razlikuje p i f (a nema ni v, pa kad kaže bis, to je zapravo with) i još malo fuflja, jer je već star, pa valjda nema sve zube. Ukratko, nisam doznao puno suvislih informacija, a da stvar bude bolja, u međuvremenu se pojavila još i neka grupa Indonežana, neki srednjoškolci, pa je onda objašnjavao i njima, prebacujući se iz jezika u jezik, tako da je stvarno bilo naporno pratiti. I jasno je da me još nagovarao da se slikam s njima, pa sam nevoljko pristao, no nakon što su okinuli jednu sliku, htjeli su valjda još 5, tako da sam jednostavno odšetao. Sve u svemu, otužan dojam i slab muzej za grad tako bogate i slavne povijesti. Iza muzeja se nalazi Monpera (Monumen Perjuangan Rakyat, Spomenik narodne borbe – primijetite na Indonežani vole ovakve akronime u sovjetskom stilu), zgrada od nekih 6 katova, koja izgleda kao nekakav pješčani sat. Mene je zapravo više zanimalo pogledati ga izvana, no Anton ulazi unutra, pa idem i ja za njim. Unutra je postav koji je posvećen borbi za nezavisnost Indonezije, s fotografijama mnogih istaknutih boraca, što sve podsjeća malo na ikonografiju iz doba kojekakvih muzeja revolucije po Jugoslaviji. Budući da mi lokalni narodni heroji ne znače ništa eventualno zastanem kod nekog zanimljivog izloška, ali istih nema puno, tako da relativno brzo jurimo kroz katove, dok ne dođemo do vrha, gdje se može na krov koji služi kao svojevrsna panoramska terasa – iako su izlazi na krov više za potrebe održavanja, nego što su stvarno namijenjeni posjetiteljima, ali dobro, poslužit će. Pogled na Palembang odozgo bi bio mnogo ljepši da nema izmaglice. Iako su najvažnije znamenitosti u krugu od nekoliko stotina metara – most Ampera (i to je nekakav akronim, mislim da je u pitanju Narodna patnja, takvo što – most su sagradili Japanci kao ratnu reparaciju, do šezdesetih se mogao dizati, onda se mehanizam pokvario, a riječno korito je u međuvremenu zatrpano nanosima, pa brodovi većeg gaza ni ne mogu ploviti uzvodno; u šali kažem kako se mehanizam pokvario taman kada je Sukarna odmijenio Suharto), Velika džamija, bivši vodotoranj u kojem je danas gradska vijećnica…i to je više-manje to. Silazimo, pa ja još fotografiram Monperu izvana. Ispred stoji nekoliko topova, a jedna stvar koju sam upamtio, a da ju je ispričao onaj stari u muzeju jest etimologija malajske i indonezijske riječi za „top“, koja glasi meriam. Malajci su prvi puta topove vidjeli kod Portugalaca, a oni su pak navodno prije ispaljivanja plotuna vikali „Santa Maria“, pa je tako došlo do imena. Zvuči neobično, no ne mora nužno biti i netočno – klasičan primjer je riječ „bus“, koja je skraćenica od „autobus“, što je pak skraćeno od „auto omnibus“, a „omnibus“ jest dativ latinskoga pridjeva omnis „sav“ – jer je omnibus bio vozilo namijenjeno svima. Taj „bus“ je zapravo latinski nastavak dativa, sve ono ispred toga se izgubilo.
Anton me nakon toga pita što bih želio vidjeti. Odakle da ja to znam, pa nisam ja odavde? Nudi mi da me odveze na Bukit Siguntang, brežuljak (i najvišu točku Palembanga) pokriven šumom u kojoj se nalazi sedam kraljevskih i prinčevskih grobnica još iz doba Srividžaje, a tu su nađeni i neki nalazi kasnije izloženi u muzeju. Dok se vozimo dotamo upadamo u prometnu gužvu, 3 su sata, svi se vraćaju s posla. Milimo kroz promet, iako je gužva navodno daleko bolja od one u Jakarti, tamo promet stoji. Vedran mi je pričao kako je tako letio nešto poslovno u Jakartu, pa se 2,5 sata vozio od aerodroma do grada – ne zato što bi aerodrom bio osobito daleko, već zbog toliko groznog prometa. Kaže da je u autu stigao raditi, spavati, čitati…a još nije stigao na odredište. Bukit Siguntang je mjesto na kojem je prema Malajskim ljetopisima polubog Sang Sapurba sišao na Zemlju. Dotični se kasnije smatra praocem malajskih vladara, pa je tako ovaj brežuljak svojevrsno ishodište Malajaca. Danas je ovaj šumoviti brežuljak omiljeno mjesto za foto sesije, pa tako dok prolazimo prvo primjećujemo neku curu, očito fotomodel, kako pozira u izazovnim pozama nekoj dvojici fotografa (pretpostavit ćemo da je fotomodel, a ne da se snima indonezijski Kozjak), a potom malo dalje, na puteljku koji vodi na vrh brežuljka, jedan mladi par pozira u tradicionalnoj vjenčanoj odjeći. Pri vrhu brežuljka grobnice su poredane ukrug, a izgledaju relativno neugledno za kraljevske grobnice, iako pretpostavljam da je riječ o kasnije sagrađenim kućicama koje liče na bungalove, a u koje su smješteni grobovi koji su ranije bili na otvorenom. O brdu kolaju razne priče, npr. da nije baš uputno ići noću, jer ima paranormalne aktivnosti, ljudi su viđali duhove, priča Anton kako je isto tako vodio neku turisticu, koja je inzistirala da ide u sumrak, pa joj je onda na slici lice bilo izobličeno, oči posve bijele i slično. Ne znam što da mislim…
Opet u auto, i sada mislim da smo gotovi, ali ne, on mi još želi pokazati kako se izrađuje songket, tradicionalna tkanina od pamuka ili svile, s upletenim zlatnim ili srebrnim nitima. Songket se povezuje sa Srividžajom i Palembangom, iako se raširio diljem Nusantare (što je riječ iz malajskoga kojom se označava čitav indonezijsko-malajski arhipelag, uključivo i Filipine). Anton me vozi u jednu prodavaonicu/tkaonicu songketa, kako bih to razgledao. Na ulazu me dočekuje jedan stariji tip, koji me vodi unutra, pokazuje mi različite vrste songketa (ne zna baš dobro engleski, ali se pretrgava od ljubaznosti – tipično za Indoneziju – i za mene posebno nezgodno, zato što ja nemam namjeru išta kupiti). Odlazimo u stražnju prostoriju, gdje se nalaze tkalje. Songket se tradicionalno izrađuje ručno, premda danas postoji i onaj izrađen strojno. Za izradu jednog komada treba od dva tjedna do mjesec dana tkanja. Songket nose i muškarci i žene. Pitam staroga je li ovaj kojega tka žena koju upravo promatram muški ili ženski. „Da.“ „Pitam vas je li to muški ili ženski.“ „Da.“ Indonežani ubrzano stižu Kineze na mojoj subjektivnoj ljestvici iritantnosti nacija na ovom putu. Srećom je tu još jedna cura koja je razumjela pitanje, pa mi objašnjava da je to…e sad sam i ja već zaboravio od uzrujanosti, ali mislim da je ženski. Odlazim još u prodavaonicu, ali sada tu moram reći da ja ne bih ništa kupio, samo sam htio razgledati. Onda me stari vodi još u suvenirnicu, ali ni tu neću ništa uzeti. Malo mi je neugodno, iako je to moje potpuno pravo. Razmišljam si je li me Anton zapravo ovamo doveo radi neke svoje provizije, ma nije valjda. Takvih slučajeva imate u Bangkoku, unajmite vrlo jeftino tuk tuk, ali vas onda vozač vucara po kojekakvim poslovnim prostorima gdje dobiva pinku jer je doveo faranga. Uspijevam odmagliti iz prodavaonice, mislim si hoće li se Anton ljutiti na mene, ali ne ljuti se. Ipak je to njegovo razvoženje posljedica stvarne ljubaznosti i gostoljubivosti. Inače, dan ranije smo u restoranu govorili o osobini Indonežana da kad god nekamo putuju (a njima je turističko putovanje još relativno nov koncept), onda uvijek dovlače pune torbe suvenira za svoju obitelj. No oni idu nekamo na dva tjedna ili deset dana, ne vuku ruksačinu od 20 kila preko pola svijeta.
Kažem da bih lagano trebao krenuti u hotel, pokupiti stvari, pa na kolodvor. Anton staje u jednoj prodavaonici mješovite robe, iz lanca Indomaret, koja je raširena po cijeloj zemlji, te kaže da će pitati ovdje za kartu za vlak – naime, karte se mogu kupiti u špeceraju. No uvjet je najkasnije dan prije puta. Dakle, za večeras više ne mogu kupiti kartu ovdje, samo na kolodvoru. Pomalo me strah hoće li biti mjesta, jučer mi je ona Toradžanka rekla da bih morao kupiti dan ranije, da će sve biti puno, onda mi je njezin muž rekao da mogu opušteno, nitko ovdje ne putuje vlakom… Provjeravam na internetu, karata za eksekutif još uvijek ima. Odlazimo do hotela, a onda mi Anton nudi da me odveze i do kolodvora. Bolje nego da platim taksi. Iako mi je pomalo neugodno – platili su mi ručak, ulaznicu u muzej (za Monperu sam ja inzistirao da platim kao uzvrat), još je tu bilo plaćanje parkinga, otišlo je i dosta benzina… Stalno imam osjećaj da bih se nekako trebao odužiti, ali ne znam kako. Uostalom, pa jučer sam im ostavio 70 000 za pempek. Čak su mi i es kacang šenkali.
Dovozi me na kolodvor, srdačno se pozdravljamo, kažem da ću ih preporučiti svima za koje znam da idu u Palembang (ja samo preporučujem, a još nitko nije izrazio želju da doputuje u Indoneziju – doduše, s obzirom na druge stvari koje pišem o njima, možda vam ju i ogadim), i potom se upućujem prema blagajnama. Kupujem kartu naglašavajući da ovaj puta stvarno bude eksekutif (tu je i neka mlađa cura koja zna engleski i pomaže zapravo svojoj kolegici, koja ga ne zna), i stvarno će se ispostaviti da ovoga puta jest. Došao sam dovoljno rano da kupim kartu (oko 6), ali sada moram čekati dok oni otvore vrata i puste nas u čekaonicu. Prema riječima one cure, to bi trebalo biti za nekih sat vremena, oko 7. Daju mi neki stolčić da sjednem u trijem, tako da nisam posve na otvorenom, ali opet, budući da sam izvukao laptop, to privlači poglede i dobacivanja znatiželjnika. Naravno, tu je i ona ekipa specijalaca koji dođu, pa vam se preko ramena zabulje u tekst i onda fascinirano zure u to, iako ne razumiju ni slovca, niti bi ikad uspjeli pogoditi jezik (jer im je poznavanje jezika Europe otprilike na razini koliko prosječni Hrvat poznaje jezike Pakistana – pa tako ne znaju kojim jezikom govori ona mala koju su našli u Velikoj Gorici). Nisam sjedio ni 10 minuta, taman sam se zadubio u pisanje, kad oni otvaraju vrata. Glavno je da su rekli za sat vremena. Međutim, ja ću ipak napisati veći dio teksta i onda se oko 7 uvući u čekaonicu, a već u 8 u vlak (polazi u 9). Ovaj put je klasa stvarno jako dobra, imam i besplatnu dekicu, stolci su udobni, mogu se spustiti, ali imam susjeda, što znači da neće baš biti najudobnije spavati, jer se ne mogu slobodno okretati i naslanjati glavu lijevo i desno, uglavnom ju trebam držati ravno zabačenu – što me podsjeća na spavanje na leđima, a to je jedina pozicija u kojoj ne mogu pošteno spavati. I da, vagon je pun – ipak je dobra stvar da sam kupio kartu 3 sata prije polaska, kasnije bi mi možda ostao samo bisnis. Nažalost, Indonezijske željeznice (Kereta Api Indonesia) nemaju spavaća kola, iako bi barem za ova putovanja po Sumatri bila potrebna. Java je manja i pruge su bolje, pa se svakamo stiže za svega nekoliko sati i nema noćnih vlakova.
To će biti treće noćno putovanje u roku od 6 dana, i time sam sada miran što se tiče noćnih putovanja, barem do Australije. Odoh ubiti oko…

komentiraj (0) * ispiši * #

Radosti vezane uz pempek

srijeda , 04.11.2015.

Naslov nema tipfeler. Samo da to razjasnimo. Detalji će uslijediti kasnije.
Stižem u Palembang oko 4 sata, točno po voznom redu. Palembanški kolodvor je prilično skockan i moderan, očekivalo bi se da ovdje sve vrvi od željezničkog prometa, a ako ima 10 vlakova dnevno, dobro je. Krećem prema izlazu, tu me naravno salijeću taksisti. Kolodvor je dosta daleko od centra i izoliran mostom, tako da bi mi bilo uputno uzeti taksi, inače bih morao hodati kojih 2 sata. Pitam ih za cijenu do hotela Le Paradis, imam orijentacijsku cijenu travela od dan ranije – 85 000 za trosatnu vožnju. Jedan mi vozač pokazuje 10 prstiju. 10 000 rupija? Tidaaaak. Seratus ribu! Sto tisuća rupija. Posprdno se smijem na ovakvu idiotariju, okrećem se i vraćam u čekaonicu. Jedan drugi mi nudi 60 000. To je još uvijek puno previše. Pišem nešto na mobitelu, jedan od taksista, možda isti onaj, stoji kraj mene i čeka da završim. Potom mi onako konspirativno pokazuje 4 prsta. I tu nastupa moja smetenost. Pitam ga Enam puluh?, misleći na 40, no 4 se kaže empat, a enam je 6. Dakle, sâm sam mu ponudio 60 000. Naravno, on neće uzeti u obzir da sam se zajebao, a ako se idem ispravljati, više neće htjeti prihvatiti. Što je tu je, 30 kn bi i u Zagrebu bilo skupo za tu udaljenost, ali poluprospavana noć i želja da se što prije dokopam interneta i kreveta presuđuju. Smještam se u taksi, pravac hotel Le Paradis (ako me vozi u Paradis, znači li to da je on Joe Le Taxi?), par usputnih pitanja (znate ih već svi – novina je bila da je ovom prvo pao na pamet Alen Bokšić) i stižemo u poprilično olinjali hotel koji pamti i bolje dane. Na recepciji su dvojica nekih tinejdžera, polumamurni, ne znaju engleski, spominjem im Booking.com, onda ne mogu naći moju rezervaciju, ali mi vjeruju na riječ i izdaju mi sobu prema cijeni iz tarife na pultu, koja je jeftinija od one preko Booking.coma. Prvi plus. Ispostavit će se i jedini. U predvorju na podu spava još neki stariji tip. Dooobro… Plaćam taksistu koji me dopratio do recepcije i odlazim za klincima na drugi kat, gdje mi je soba. Jedan pali klimu i televizor (jebo ga televizor), drugi na pladnju donosi čajnik, ručnik, sapune. „Wi-fi code?“ „No koneksi.“ „Aha, no connection in the room, only in the lobby.“ „Yes.“ Oni odlaze, ja odlažem prtljagu, perem ruke, prebacujem fotografije, onda ću lijepo skoknuti u predvorje, podići to na internet i lijepo pod tuš i u krpe. Soba je dotrajala, ne baš previše čista, ali za jednu će noć poslužiti, krevet je krevet.
Spuštam se u predvorje, sada je na recepciji samo mlađi od dvojice klinaca, sluša nešto na slušalice. Ja mu kažem „What is the wi-fi code?“, on je izvadio slušalice iz ušiju, pogledao me, ali mi ne odgovara. Vidi me da držim laptop, ako mu nije jasno, otvorio sam ekran s popisom mreža, čekam i upitno ga gledam. On gleda u ekran, mislim si, valjda traži mrežu na popisu. Popis obuhvaća 1 (slovima: jednu) mrežu. Onda sjeda i počinje nešto piskarati, mislim si sad će mi napisati lozinku. I onda opet uzima slušalice i vraća se onom što je radio ranije. Pa čekaj, kog vraga izvodiš? Hoćeš li mi dati lozinku ili ne? Ovo je razina flegmatičnosti koja graniči s autizmom. Uzimam prevoditelj, pišem rečenicu „Koja je wi-fi lozinka, želim ići spavati?“ On gleda u to, vjerojatno je prevoditelj nešto krivo preveo, jer izgleda da ne kuži. I onda opet sjeda i nastavlja se baviti svojim poslom. Pa ja ću mu iščupati gušu. Ako ne razumiješ, reci da ne razumiješ, nađi nekoga tko zna engleski, ako si već toliki retard da ne shvaćaš što ti čovjek s otvorenim laptopom pokušava reći. Onda odlazi nekamo iza, mislim si, ide po nekoga. Vraća se nakon 2-3 minute, sjeda za recepciju kao da se ništa nije dogodilo i nastavlja po starom. Što biste vi napravili u takvoj situaciji? Strahovit osjećaj nemoći. Jedina osoba koja mi ovdje može dati lozinku je on, a do njega ne mogu doprijeti milom, ne znam jezik da ga izravno pošaljem u materinu, najradije bih ga uhvatio za ramena i tresao dotle dok shvati da moje prisustvo na recepciji znači da nešto od njega tražim i da mi mora ili dati ono što tražim, ili objašnjenje zašto mi to ne može dati, a u potonjem mi slučaju ponuditi alternativu. Napokon izvana dolazi jedan drugi tip, moguće je da je to onaj drugi od ranije, nisam mu baš upamtio facu. I potom obojica odlaze nekamo iza. Pa ovo stvarno liči na vrlo lošu skrivenu kameru. Napokon se odostraga (gdje je kuhinja) pojavljuje onaj drugi tip, noseći pladanj s doručkom. Ne znam je li to za mene ili za njih, gore je porcija za jednu osobu. Nije moguće da je onaj idiot mislio da ja želim doručak? Kažem ovomu da trebam wi-fi, ovaj opet kaže „No koneksi.“ Ja kažem „Da, u sobi, ali rekao si da ovdje ima.“ E sad, istina je da je on to rekao, ali ima još jedan problem s Indonežanima. Oni ako ne razumiju što ih se pita, kažu „Yes.“ Ako ste toliki pehist da ste postavili pitanje koje ima odgovor da/ne, s time da vi priželjkujete „da“, možete doživjeti gadna razočaranja. Izgleda da je on shvatio da je vrag odnio šalu, ja očito izgledam dovoljno bijesno da on pokušava osposobiti internet, kojeg izgleda ipak u nekom obliku ima ali trenutno ne radi. Ja kažem da sam rezervirao sobu ovdje jer je pisalo da hotel ima wi-fi. Pisalo je doduše i da znaju engleski… Kažem da ako nema wi-fija idem u drugi hotel. Već tražim druge mogućnosti na internetu, ima jedan dobar hotel na pola sata hoda odavde, nije baš najbliže, ali u ovom sam hotelu dosad vidio jednu pozitivnu stvar, a to je da su mi naplatili jeftinije sobu. Sve drugo je užas, motel Bates je prema ovome ugodan obiteljski dom. Sada njih obojica nešto mrdaju po internetu, usput mi povremeno nešto objašnjavajući na indonezijskom, nekoga zovu, pa mi nešto kažu da je to „supervisor“…očekujem da se netko pojavi ili da se dogodi bilo što u vezi interneta, ali onda mi oni samoinicijativno vraćaju moj uplaćeni novac, sliježući ramenima. Odlično. Tj. nije odlično, jer su idioti zaklamali novčanice zajedno, da bude praktičnije. Srećom, ovo je Indonezija, tu ne smeta ako novčanica ima rupu od klamerice. Barem se nadam. Vraćam se u sobu pokupiti stvari, odlazim iz hotela, dobacujem im ključ, oni se ispričavaju, ma zaboli me, profesionalnost vam je općenito na razini, naročito kod onog prvog. Izlazim na ulicu, ukucavam koordinate drugog hotela i krećem prema njemu. Dotamo imam oko 25 minuta hoda, dijelom i kroz nešto što liči na slam, dok konačno ne dođem do nove deseterokatnice zvane Red Planet Hotel. Cijena sobe je tek malo skuplja od Le Paradisa, ali već se na ulazu vidi da je hotel čist, nov – i da znaju engleski. Doduše, kažu mi da će sobu imati tek od 10. Eto, umjesto da zaspim u 5 i odspavam možda i 7-8 sati, sad ću opet morati čekati do 10 u predvorju hotela. Barem tu imaju internet, iako je prilično gužvovito, stalno je neki muving, okuplja se neka veća grupa mladih u istim majicama, za koju mi nije jasno jesu li sportaši, nekakva udruga, što li, onda imaju nekakvo timbildinško uzvikivanje parola, tako da cijelo predvorje odzvanja… Nekako uspijevam izdržati do 9, kada dolazi jedna od cura s recepcije kojoj je očito u međuvremenu počela smjena, jer ne zna tko sam i zašto čekam. Objašnjavam joj ukratko, ona kaže da imaju već sad slobodnu sobu, da mogu dobiti i popust, ako pristanem na neki program vjernosti… Srećom se program vjernosti ne plaća, a čini mi se da ću ih se moći kasnije lako otarasiti, jer mi više neće trebati njihovi hoteli u Indoneziji, budući da se nalaze u gradovima u koje ne idem – eventualno bi mi mogao poslužiti onaj u Surabayi. Cura se zove Lupita, pa zaključujem da je vjerojatno Filipinka. Obavljam prijavu, dobivam ključ, usput pitam znaju li možda neko mjesto gdje bih mogao popraviti torbu, uglavnom mi predlažu prodavaonice sportske opreme, od toga bojim se ništa. Soba je čista, udoban veliki krevet, tuš s toplom vodom, umivaonik ima. Nakon tuša, interneta i još malo vrzmanja po sobi liježem na koja 3,5 sata. Problem je kao i obično da sam poslije toga umorniji nego kad sam legao. No oko 3 sata se odlučujem uputiti u šetnju Palembangom. Iako se to ujutro nije toliko vidjelo, ovdje je ipak izmaglica. Manja nego u Pekanbaruu i dalje na sjever, ali svejedno. Zapravo, većina požara na Sumatri i jest ovdje, u pokrajini Južna Sumatra. Vani je težak, sparan zrak. Izmaglica, vrućina, smog…nije dobro. Kada se na to sve još dodaju dosadni Indonežani, kombinacija postaje eksplozivna.
Palembang je drugi najveći grad na Sumatri, sedmi najveći u Indoneziji i glavni grad provincije Južna Sumatra (Sumatera Selatan). Ima oko 1,7 milijuna stanovnika. Smješten je na rijeci Musi, kojih 70-ak km od njenog ušća u Južnokinesko more. Grad je jedan od najstarijih u jugoistočnoj Aziji, a bio je središte moćnog hinduističko-budističkog kraljevstva Srividžaja. Prvi se puta spominje 671. godine, a bio je glavni grad Srividžaje sve do 11. st., kada je prijestolnica preseljena u Jambi nakon što su Palembang opustošili gusari iz južne Indije. Iz Palembanga potječe i Paramesvara, osnivač Malačkog sultanata. Palembang je bio glavni centar za sanskrtske i budističke studije u jugoistočnoj Aziji, a Srividžaja je obuhvaćala veći dio Sumatre i Malajski poluotok, na sjever sve do juga Tajlanda. 990. Srividžaju je napalo kraljevstvo Medang s Jave, te je Palembang tom prilikom spaljen. Kralj je zatražio zaštitu od Kineza, te je uz njihovu pomoć osvojio Medang i smaknuo tamošnju kraljevsku obitelj. Tako se vlast Srividžaje proširila i na Javu. Već sam opisao kako je Palembang kasnije izgubio na važnosti, a i kraljevstvo Srividžaja je nestalo u 14. stoljeću. Slijedi nekoliko stoljeća u kojima nema previše informacija, a to je doba kada je Sumatra bila postupno islamizirana. Palembang je tako postao sjedište sultanata, nazvanog Palembang Darussalam (Palembang Dom mira, usp. i Brunei Darussalam). 1619. stižu Nizozemci, koji u gradu otvaraju trgovačku ispostavu. Palembang je bio središte trgovine paprom, proizvodeći u 18. st. oko 25 tona papra godišnje. Grad je ponovno prosperirao, a njegova etnička slika se usložila, s mnoštvom doseljenika s uvijek pretrpane Jave. Tu su bili i drugi narodi sa Sumatre, uključujući naravno i Minangkabaue, ali i tradicionalni trgovački svijet jugoistočne Azije – Kinezi, Indijci, pa i Arapi. Izvorni jezik Palembanga je musi – još jedan od malajskih jezika, premda s dosta utjecaja javanskog. Sultanat je ukinut tijekom 19. st., nakon sukoba sultana s Nizozemcima, kada su ga Nizozemci natjerali u progonstvo. Tijekom Drugog svjetskog rata kod Palembanga se odigrala pomorska bitka koja je završila pobjedom Japanaca, a grad je teško oštećen i u indonezijskom ratu za nezavisnost, 1947. Danas je riječ o modernom i ekonomski prosperitetnom gradu, s razvijenom riječnom lukom, koji je glavni centar čitavog južnog dijela Sumatre, a bio je (zajedno s Jakartom) i domaćin Jugoistočnoazijskih igara 2011., te će (također s Jakartom) organizirati i Azijske igre 2018. Unatoč kozmopolitizmu njegovih stanovnika, izgleda da je biti stranac u Palembangu i dalje atrakcija, a kako sam ja imao šetnju od sveukupno kojih 4 km, naslušao sam se dovikivanja i dobacivanja. Samo da mi se konačno dokopati Jave, stvari će valjda tamo biti bolje i neće biti toliko neželjene pažnje…
Uputio sam se glavnom avenijom koja mi praktički prolazi ispod prozora, a vodi sve do rijeke i mosta Ampera, koji je jedna od glavnih znamenitosti Palembanga. 1177 metara dugi most zapravo je jedini most preko Musija u centru grada, a do šezdesetih se godina mogao i podizati. Danas mehanizam ne radi. Most su inače sagradili Japanci, kao svojevrsnu ratnu reparaciju. Prije mosta, na kružnom toku s velikom fontanom nalazi se Džamija Sultana Mahmuda Badaruddina II., s kapacitetom 15 000 vjernika. Stara je džamija sedamdesetih godina nadopunjena modernim pročeljem koje se začudo skladno arhitektonski uklopilo. U blizini se nalazi i muzej, ali u njega ću sutra, ionako imam još čitav dan na raspolaganju, vlak mi ide tek navečer. A sad bih mogao na neki obrok. Palembang je najpoznatiji po pempeku, kuglicama od ribljeg mesa i tapiokina brašna koje se prže ili kuhaju na pari, a potom jedu sa slatko-ljutim umakom zvanim kuah cuko. Jelo je navodno nastalo u 16. st., kada je jedan lokalni stari Kinez smislio recept, a kako je apek kineska žargonska riječ za starca, tako je nastalo ime jela: pek-apek, empek-empek i onda pempek. Naravno, diljem grada ima mnoštvo kojekakvih prčvarnica i štandova gdje se može pojesti pempek, ali ja bih ipak htio nešto kvalitetnije, pa upogonjujem TripAdvisor i nalazim adresu jednog restorana u mirnom kvartu negdje na pola puta između moga hotela i mosta. Smješten je u obiteljskoj kući, a vlasnici govore engleski. I Kinezi su – on ima neobično kinesko ime Anton, a ona je mislim Lince (čita se Linče, pa je izvorno pretpostavljam nešto poput Ling Che). Imaju nekoliko varijanata, s različitim vrstama ribe, nekih koji su rađeni od rezanaca oblikovanih u kuglicu, s pačjim jajetom, s tofuom…uzimam jedan miks, pomalo od svega. Kuah cuko ima 4 stupnja ljutine, meni su donijeli 3. i 4. Budući da mi je i 3. prejak tražim ih 1., taj je posve sladak i nema nikakve ljutine, taman. Kuah cuko se radi od vode, palmina šećera, octa, češnjaka i soli, uz dodatak čilija po želji. Iako su kuglice pempeka prilično malene, dosta su zasitne (ipak je to prženo), a kako su mi ovi donijeli više toga za probati, na kraju sam se preračunao. Donose mi i neku juhu s pempekom da kušam, ali za to više nema mjesta. Za vrijeme jela ujedno i razgovaram s njima dvoma, kako sam jedini gost donijeli su stolce na terasu pa divanimo, pričam im o svom putovanju… Volim razgovore koji su suvisli, koji pružaju priliku da upoznam zemlje kroz koje prolazim i njihove ljude, kao i da oni upoznaju mene i moj put. Ne volim jalove i plitke razgovore koji se svode na ponavljanje istih informacija, ili na golu fascinaciju činjenicom da sam stranac. Ugodnom razgovoru i ukusnoj hrani nije previše škodio ni prizor štakora koji je protrčao kroz dvorište. Tijekom razgovora pojavila se još neka ženska s dvoje svoje djece, klincima koji su mi izgledali kao da imaju kojih sedam godina, zbog prilično sitne građe, no kada nam se i ona pridružila u razgovoru, skužio sam da oboje klinaca ne samo da razumiju što pričam, već i sami vrlo dobro i tečno govore engleski, dapače, možda najtečnije od svih ljudi koje sam upoznao u Indoneziji dosad. Rekao bih da sin, iako izgleda kao da je tek krenuo u školu, ima kojih 13 godina, već mi se čini da je malo počeo i mutirati, kći je mlađa. Ta žena, za koju nisam uspio shvatiti je li obiteljska prijateljica, Linceina jetrva (tj. žena Antonova brata) ili što već, potječe iz Makassara (nekadašnjeg Ujung Pandanga, najvećeg grada na Sulawesiju i četvrtog najvećeg u Indoneziji), a obitelj joj je iz Toraje. Toraja je regija u središnjem Sulawesiju, poznata po neobičnoj kulturi koja je opsjednuta smrću i zbrinjavanjem pokojnika. Toradžanci ulaze u teške financijske dugove kako bi na adekvatan način zbrinuli pokojnike, koji se pokapaju u grobnice smještene visoko u stijenama, da se onemogući krađa predmeta koji se pohranjuju u grobnicu pred kojom stražari kip pokojnika u (nat)prirodnoj veličini, kojemu obitelj povremeno mijenja odjeću. Inače, kada osoba umre, ne pokapa ju se odmah, već tijelo ostaje u kući, a članovi obitelji i posjetitelji se prema njemu ponašaju kao da je živa osoba, tj. sjede s njime, razgovaraju, jedu, piju… Još je bizarniji običaj da se jednom godišnje tijela pokojnika izvlače iz grobova, peru, preoblače i s njima se hoda po selu. Mnoge priče o zombijima imaju uporište u tim toradžanskim običajima. Važan običaj u toradžanskoj pogrebnoj kulturi je i klanje bivola, koji su prema vjerovanju potrebni pokojniku na drugom svijetu kao prijevozno sredstvo. Pritom broj zaklanih bivola ovisi o socijalnom statusu pokojnika – što je bogatiji, to ih ima više.
I tako, iako više ne mogu jesti pempek, još uvijek nakon soka od manga mogu pojesti jedan es kacang (u Maleziji je ais kacang – to je onaj mrvljeni led s grahom, palminim šećerom i drugim dodacima), a onda još malo pričati s čitavim društvancetom. Zatim dobivam dvije ponude – Anton i Lince mi nude da me sutradan provedu gradom i pokažu mi neke stvari, dok mi ova druga ženska nudi da me večeras odbaci do hotela. Pristajem na oboje, usput ostavljam domaćinima svoj broj mobitela kako bi me sutra mogli kontaktirati, a potom odlazim s ovom Toradžankom i njenim klincima. No iako su me prvo mislili odvesti do hotela, kažu da će prvo zamijeniti auto, pa me voze do sebe doma, pa naravno tamo upoznajem i ostatak obitelji, supruga (koji je isto Kinez – zato mislim da je Antonov brat), još jednu, najmlađu kćer, a kao i svaka dobrodržeća obitelj u Indoneziji imaju i sluškinju. Malo sjedim u dnevnom boravku, razgovarajući sada sa suprugom (nisam upamtio imena nikoga od članova te obitelji – mislim da su maloga zvali Koko, ali to je očito nadimak), nude me bučom i bananama, soba je puna raznih plaketa, pokala, čini se da je Koko dobio i neku državnu nagradu iz natjecanja škola u znanosti, a i inače mi se čini da je netko u obitelji biokemičar, imaju u predvorju aparaturu za pročišćavanje vode, s mnoštvom plakata po zidovima koji pojašnjavaju proces… Koliko vidim, oni su kršćani, ona oko vrata nosi križić, a i djeca idu u neku katoličku školu. Potom me naravno još idu malo provesti po večernjem Palembangu, neće me odmah odvesti u hotel nego idemo opet do obale Musija, kako bih slikao noću osvjetljen most Ampera, obližnju tvrđavu u koju se danas ne može jer je u njoj vojska, gomilu neobičnih cikloautomobila napravljenih od karoserije VW buba i sličnih oldtimera, ali na nožni pogon (malo liče na rikše iz Malake), pa potom još do nekoliko spomenika u gradu i nekih drugih znamenitosti, da bismo čitav obilazak završili u jednom supermarketu, jer je to jedino mjesto gdje je moguće kupiti pivu (država ne dopušta prodaju alkohola u minimarketima), a ja sam se baš uželio Bintang Radlera. Popričali smo o svačemu, oni su doznali ponešto o Hrvatskoj, ja ponešto o Indoneziji, i tako se dan koji je započeo katastrofalnim primjerom indonezijskog autizma pretvorio u poprilično ugodnu večer u kojoj sam upoznao onu lijepu stranu indonezijske gostoljubivosti, u kojoj možete nešto i dobiti zauzvrat. Znam, ja sam itekako svjestan da bi i ljudi koji mi dobacuju na ulici željeli biti jednako ljubazni i gostoljubivi, ali jednostavno ne posjeduju jezičnu kompetenciju za to. Ali upravo u tome i jest problem – sve jezično nekompetentne osobe se pretvaraju u poprilične tupane kada se unatoč svojoj nekompetenciji trse pod svaku cijenu uspostaviti kontakt. Liče mi na prištave pubertetlije koji ne znaju drugačije priči ženi nego da joj dobacuju lascivne komentare. To je kontraproduktivno i iritantno i samo se još dublje ukopavaš. Poradi malo na kompetenciji, a dotada se suzdrži. Ima dana…
Od Padanga praktički imam ritam jedne noći na putu, jedne u hotelu, i tako tri puta. Danas je druga noć u hotelu. U krevetu vjerojatno daleko udobnijem od onoga u Le Paradisu…

komentiraj (2) * ispiši * #

S tu-tu do ču-ču

utorak , 03.11.2015.

Nakon tipično indonezijskog doručka (rezanci, neki popečci od ribe s malo čilija, voćna salata i čaj) odjavljujem se iz sobe, jer znam da ću se u hotel vratiti nakon podneva, do kada traje odjava. Ostavljam stvari na recepciji do iza 2 sata, potom izlazim pred hotel minutu do 10 sati, Echi mi je već poslala poruku da su krenuli. No ni nakon 15 minuta još ih nema. U međuvremenu me i zove, no dok ja iskobeljam mobitel iz pederuše, slučajno prekidam vezu. Šaljem poruku, ispada da joj se u međuvremenu probudio sin, tako da je morala i njega zbrinuti, zato kasne. I doista, za nekoliko minuta stižu ona, njena sestra i mali Quentin, beba od godinu i 8 mjeseci, ako se ne varam. Sad, budući da je mali bio s nama čitavo jutro, one su me zapravo samo prevozile od točke do točke, ali onda bi me pustile da sam lunjam uokolo, što nije zapravo način na koji ja shvaćam izraz „show you Bengkulu“, kako se Echi izrazila prethodnu večer. U biti sam više dobio besplatni taksi između lokaliteta. Ali dobro, nema veze – ispast će zapravo da mi Echi i nema što previše za reći o tim stvarima, jer ni sama baš ne zna puno. Pridružila mi se u obilasku prve znamenitosti, kuće u kojoj je za vrijeme svoga progonstva u Bengkuluu živio Sukarno. Riječ je o relativno skromnoj kući od 162 kvadrata, s ukupno 5 soba ispunjenih memorabilijama, slikama i namještajem iz toga doba, te prostranim vrtom. Kuća je pripadala lokalnom kineskom trgovcu. Kako se 1930-ih godina zaoštravala indonezijska borba za neovisnost, nizozemske su vlasti odlučile Sukarnu onemogućiti javne nastupe, pa su ga prvo 1934. zajedno s obitelji poslale u Ende na otoku Floresu (ne znam je li ime mjesta trebalo imati simboliku kojom su Nizozemci željeli Sukarnu nešto poručiti). No kada je 1938. na Floresu izbila malarija, Sukarno je premješten u Bengkulu. Ovdje će ostati sve do japanske invazije 1942. U Bengkuluu je Sukarno upoznao i Fatmawati, svoju treću ženu (ukupno ga se inače povezuje s čak devet žena), koja je navodno u to vrijeme svojeručno sašila i prvu indonezijsku crveno-bijelu zastavu. Ta zastava je podignuta povodom proglašenja neovisnosti 17. kolovoza 1945. (jeste primijetili da je kolovoz i rujan vrijeme kada je većina zemalja kroz koje prolazim proglasila neovisnost? Pakistan, Vijetnam, Malezija, Singapur, Indonezija...), a vijorila se za svaki Dan nezavisnosti otada do 1967., do kada je previše olinjala. I danas postoji i iznosi se prilikom ceremonije proslave neovisnosti, samo ju se ne vijori. Sukarnu je prilikom izgnanstva u Bengkuluu dopušteno da predaje na vjerskoj školi, uz uvjet da ne govori o politici. Tamo je upoznao i tada 15-godišnju Fatmawati, kći ravnatelja škole (Sukarno je u to vrijeme imao 37 godina i bio oženjen 53-godišnjom Inggit Garnasih). Kada je Fatmawati odlučila nastaviti školovanje, a nije imala gdje živjeti u Bengkuluu, Sukarno ju je pozvao da stanuje kod njih. Postala je članicom obitelji, te je ona u Sukarnu gledala očinsku figuru. Kada su ju u dobi od 17 godina željeli udati za nekog lokalnog mladića, ona je zatražila Sukarnov savjet, no on joj je umjesto toga izjavio ljubav i zaprosio ju. Ona je pristala, no nije željela biti tek inoča. Kako s Inggit nije mogao imati djece, to mu je bio glavni argument za razvod, no Inggit mu je to odbijala dati iduće dvije godine. Kada su se napokon rastali, Sukarno se već bio vratio na Javu, te je poslao pismo Fatmawati kako bi ju obavijestio da ju je spreman oženiti. Brak je potrajao 13 godina i imali su petero djece, od kojih će kći Megawati Sukarnoputri kasnije postati predsjednicom Indonezije. Nakon što se Sukarno i po četvrti puta želio oženiti te biti poligaman, Fatmawati, koja se borila za ženska prava, to je odbila i zatražila razvod, no taj razvod nije mogla dobiti, jer se nijedan vjerski vođa nije želio suprotstaviti Sukarnovoj volji (a Sukarno nije želio dati razvod). Naposljetku ga je jednostavno napustila.
U kući su prikazane i neke zgrade u Bengkuluu koje je projektirao Sukarno – naime, možda je manje poznata činjenica da je prvi indonezijski predsjednik po struci bio arhitekt. Uglavnom je riječ o stambenim kućama, ali tu je i džamija Jamik, smještena usred križanja nazvanog Simpang Tiga (Tri grane, tj. trivij), a u kojoj je Bung Karno (Brat Karno, kako ga od milja zovu Indonežani) kasnije obavljao i svoje dnevne molitve. Upravo smo tu džamiju krenuli posjetiti nakon što smo dovršili obilazak Sukarnove kuće. Nisam ulazio u džamiju, samo sam ju poslikao izvana. S karakterističnim piramidastim krovom više liči na neku našu planinsku kolibu nego na džamije kakve smo navikli viđati, a nema ni minaret.
Potom slijedi britansko groblje, smješteno preko puta Bencoolen Caféa, a na kojem se nalaze grobovi britanskih i, kasnije, nizozemskih stanovnika ovoga grada, pokapanih ovdje u razdoblju od 1775. do 1940. Groblje je danas poprilično zapušteno, nitko se više ne brine o nadgrobnim spomenicima, nekima prilično impresivnim, koji sada nahereno stoje razbacani po livadi. Na groblju je pokopano i 3 djece Sir Thomasa Stamforda Rafflesa, koji je od 1817.do 1822. bio glavni upravitelj Bencoolena. Djeca su umrla tijekom epidemije dizenterije, preživjela je tek jedna kći.
Potom me voze do plaže, pa uz nju sve do štandova na kojima se prodaje sušena riba, što je navodno atrakcija mnogim turistima, ali ih odbija smrad. Meni čak smrad i nije toliko grozan, mnogo je gori smrad svježe ribe koji pamtim iz doba ribarnica na tržnici na Kvatriću. Sama bengkuluska plaža je dugačka, pješčana (ovaj puta je riječ o običnom žutom pijesku, ne o vulkanskom crnom), relativno čista, jedino što ju zapljuskuju ogromni valovi od po metar i pol visine. Ne znam je li to samo zato što je posrijedi ocean ili zato što se pred obalom možda nalazi neki podvodni greben preko koga se lome, ali ne čini mi se da je kupanje ovdje baš ugodno. Inače, moram napomenuti da u Bengkuluu gotovo da nema tragova izmaglice, vrijeme je sunčano na način koji nisam vidio valjda još od Tajlanda.
Provest ćemo se još kroz kinesku četvrt do džamije At-Taqwa, velike i impresivne bijele zgrade sagrađene 1989., koja je tijekom moga dolaska bila potpuno prazna, unatoč neprestanom pjevušenju nekog napjeva (ali očito ne ezana) iz zvučnika. I nakon toga otići još jednom do plaže, gdje ćemo sjesti na po jedno kokosovo mlijeko (servirano ravno iz kokosa) i jedan pisang bakar, pečenu bananu, prelivenu čokoladnim sosom i ribanim sirom. Prilično ukusno. Nakon što me još odlučuju provesti do jezera (koje na kraju ispada zapravo rijeka u zaleđu grada, koja se malo sjevernije ulijeva u more) i onda se čude zašto ne fotografiram (a stvarno se nema što fotografirati, voda, šaš, sve uobičajeno), odlučuju me vratiti u hotel. Da, zapravo ovo i nije imalo nekog potencijala, Echi je ljubazna, ali nema baš previše kompetencije – ni kao netko tko bi mi mogao ispričati išta više o Bengkuluu, niti za neki dublji i složeniji razgovor, jer joj jezična kompetencija šteka. Da, muž joj je naučio indonezijski, pa sada kombiniraju dva jezika u međusobnoj komunikaciji. Pozdravljamo se, uz obećanje da ću svakomu koga sretnem, a da znam da ide u Bengkulu, preporučiti da navrati u njihov kafić. Smatrajte ovo preporukom.
Budući da je tek oko 1, otići ću u restoran koji se nalazi odmah pored hotela, uzeti slatku pečenu piletinu (s kostima, naravno), rižu te tofu i tempeh pečene u palminom šećeru, uz sok od pitaje i kokosovo mlijeko s ledom i narančom. Iza 2 sata se vraćam u hotel po stvari, sada su na recepciji dvije cure (ali mislim ne one od prethodne večeri), koje mi kažu da će odmah pozvati mog vozača. Kako, pa zar ne ide u 3? Očito ne. Utvrdit ću kasnije da sam se do Lubuk Linggaua vozio sâm, iako je vozač razvozio još pošiljke za neke ljude u Lubuk Linggauu. Vozač se pojavio oko pola 3, uporno me pokušavajući nešto pitati na indonezijskom (razumio sam da kaže di mana, što je „gdje“, ali sam pretpostavio da me ne pita gdje me treba ostaviti u Lubuk Linggauu, jer su mu to valjda rekli. Ispostavilo se da nisu.), ali je onda ipak srećom zašutio i odvozio veći dio puta do Lubuk Linggaua u tišini, povremeno tek razgovarajući na mobitel. Prilično glasno. Usto je još u dva ili tri navrata zapalio cigaretu, a jeo je i neke slatkiše s durianom, pa je i to smrdjelo. Naravno, smeće se u takvim slučajevima jednostavno baca kroz prozor, ekološka svijest je ovdje na niskim granama (uostalom, pa pogledajte samo što čine prašumama).
Sama cesta do Lubuk Linggaua prvo vodi kroz priobalnu ravnicu, kroz sela koja izgledaju kao da su negdje u Prigorju. Onda dolazi nezgodan i vrlo zavojit dio, prvo uzbrdo, potom nizbrdo. Na jednom od tih zavoja vidjeli smo kiper koji je sletio s ceste i izvrnuo se na bok u jednom jarku. Izgleda međutim da nitko nije stradao. Iako meni nikad nije zlo u autu, kako sam uglavnom pisao dok smo se vozili po tim zavojima, počelo mi se mantati. Isto mi se dogodilo i dva dana ranije u busu za Bengkulu. Sumatranske ceste uspiju iznuriti i najizdržljivije… Ujedno je pisanje i razlog zašto nisam fotografirao, iako mi je to bila prva prilika nakon dugo vremena za fotografiranje dionica puta, a ne samo gradova. Kada se prođe taj brdski dio, ulazi se u brežuljkastu unutrašnjost, koja me reljefom (a pomalo i arhitekturom) podsjeća na Kordun. Mjesta imaju tradicionalne kuće s krovom oblika trapeza, kakve sam znao viđati i uokolo Karlovca. Prilično nemaštovita suprotnost slikovitim krovovima Minangkabaua.
Napokon je ovaj uspio na telefon naći nekoga tko zna engleski, pa me ta osoba pita kamo točno idem i onda shvaćam da ovaj nije znao kamo me točno treba voziti. Sada zna, te me dovozi točno na kolodvor, taman u sumrak. Okoliš kolodvora je prilično depresivan, izgleda kao neki polunapušteni bazar, mjesto kakvo bi po noći bilo bolje izbjegavati. Kupujem kartu, naravno da ih ima, nema tu dovoljno ljudi da napune cijeli vlak. Eksekutif klasa, da vidimo na što liči u indonezijskim vlakovima. Blagajna je s vanjske strane kolodvora, čija je zgrada u skelama i izgleda kao da se obnavlja. Na peron nas puštaju tek sat vremena prije polaska, ali prvo moraju izmanevrirati vlak. Konačno mogu u svoj vagon, piše na karti vagon broj 2, sjedalo 10B. Vagon broj 2 međutim nije eksekutif nego bisnis. Hm, je li to isto? Poslovna klasa kod nas je sinonim za visoku kvalitetu, to je znači valjda sinonimno eksekutifu, a u opreci s ekonomi. Ni iznutra ne izgleda baš bajno – iako su kola čista i uredna (kasnije ću isto utvrditi i za zahod – čist, uredan i ne smrdi), sjedala su klupe prekrivene skajem, s ravnim okomitim naslonima. Prilično tvrde i nedovoljno duge za leći na njih (jer i Indonezija ima uskotračne željeznice, što znači da su vagoni uži od naših). Sjedalu ispred se može prebaciti naslon, tako da gleda sučelice vama, no nije moguće primaći sjedišta, pa se eventualno možete zavaliti tako da su vam noge na toj suprotnoj klupi, ali vam srednji dio tijela visi u zraku. Ma je li to sigurno eksekutif klasa?
(Kasnije ću doznati da nije. Naravno, kondukteri su moju kartu uredno pogledali, ali mi nitko nije rekao da sjedim u krivom rangu kvalitete. Po broju vagona bio sam na pravom mjestu. U pravoj eksekutif klasi postoje avionski stolci, s tapecirungom i koji se mogu nagnuti. Platio sam više, a dobio šrot.)
Kondukteri su dijelili i dekice i jastuke (dijelili za novčanu protuvrijednost), ali došlo je do nekog nesporazuma, gdje ja nisam shvatio da se to plaća, napokon, u eksekutif klasi sam, pa to valjda ide besplatno – i tako nisam dobio ni to dvoje. Bolje, ionako ih ne bih mogao korisno upotrijebiti. Prodavali su i hranu, tu sam uzeo porciju koju su činili riža, piletina očito pečena s kurkumom s obzirom na žutost, jaje na oko i neke dvije salatice; te čaj.
Začudo, osoblje željeznica govori engleski, a i najave i obavijesti putnicima idu na oba jezika, barem u vlaku, na kolodvoru nisam čuo. Ujedno su nam predstavili čitavo osoblje vlaka, od strojovođa do konduktera (uključivo i ove iz ugostiteljske sekcije, s dekama i rižom). Očekivao sam mnogo gore stanje željeznice, pogotovo na Sumatri, budući da se ionako uglavnom sve ulaže u Javu, ali čini se da se stvari kreću nabolje i ovdje. Jedino što brzine nisu veće, pa vožnja tako traje 8 sati, unatoč tomu što udaljenost nije prevelika. No čak bih se usudio reći da su indonezijske željeznice trenutno u boljem stanju od hrvatskih, iako je vozni park malo stariji. Imaju čak i utičnice za struju u bisnis klasi (naravno, još je uvijek to poslovna klasa, pa se pretpostavlja da radite dok se vozite u njoj :D ).
Pokušat ću zaspati koliko se zaspati dadne…

komentiraj (0) * ispiši * #

Bencoolen

ponedjeljak , 02.11.2015.

Stigli smo u Bengkulu taman prema predviđenom terminu, u 5 ujutro. Unatoč stajanju od oko pola sata zbog pumpanja gume, sporih kamiona zbog kojih smo se vukli u kolonama… Izgleda da unaprijed uračunaju takve izvanredne okolnosti, iako su mi, kad sam pitao kada bismo trebali doći, rekli „vožnja traje 15 sati, dakle u 5 ujutro“ (a krenuli smo u 1, što je dakle 16 sati). Kakogod, sad moram naći hotel, koji mi se na karti ne čini predaleko, pa stoga odbijam par nasrtljivih taksista i krećem pješice. Još je mrak, svanut će za kojih pola sata.
Malo sam se ipak preračunao – do hotela ima skoro 4 kilometra, a ono zbog čega mi je izgledalo da je blizu jest zato što je put uglavnom ravan, tj. prati jednu glavnu aveniju. Ta šetnja i ne bi bila toliko neugodna (dapače, dobro će mi doći da si rastegnem noge) da u jednom času ne dobivam signale probave da bih se trebao olakšati. I to dovoljno jake da znam da neću moći hodati iduća tri kilometra. Eh da nisam odbijao taksiste… Kakogod, sada moram klimati s onim što imam. A to znači da ću morati improvizirati. U međuvremenu je počelo svitati, a to ovdje znači da se u roku od desetak minuta mrkli mrak pretvara u poprilično jasan dan, što pak znači da bih trebao pronaći neko skrovito mjesto. Srećom da barem još uvijek imam rolu papira iz Dunhuanga, crijeva s vodom su uglavnom bila redovita diljem jugoistočne Azije. Kao za vraga, ulice postaju neobično živahne. Nije to sad bogznakakav gusti promet, ali nađe se pokoji prolaznik, a i brojni pometači su izišli na ulice. Vjerojatno i Bengkulu lovi titulu najčišćeg grada u Indoneziji. Ovo postaje ona neugodna trka s vremenom, kada biste rado hodali brže, ali to će vam samo još više potaknuti peristaltiku, pa se onda vratite sporijem hodu, nadajući se da će onaj neugodni val proći. Prolazim pored neke neuređene parcele, zakrivene zidom, ali dosta obrasle. Nisam lud da ovdje to obavim, ovo je Indonezija, taman mi fali da susretnem varana ili takvo što. Agonija traje 20-ak minuta, sve dok ne ugledam pokraj ceste neku daščaru koja jest okrenuta prema jednoj kući iza, ali tamo je neki poslovni prostor koji je srećom još zatvoren. Podloga je utabana zemlja, tako da će se stopiti organski materijali. Odlažem prtljagu, pederušu, osiguravam da me nitko s ulice ne može vidjeti i… Ne znam koliko je sve trajalo, možda dvije ili tri minute, uz čišćenje i onda onaj blaženi osjećaj olakšanja nakon kojega mogu i letjeti. U biti mi se samo triput u životu dogodilo da se moram olakšavati ovako u javnom prostoru – prije ovoga jednom u Zagrebu i jednom u Komiži.
Do hotela imam još oko pola sata hoda i poprilično sam siguran da to ne bih bio mogao izdržati. Kada napokon dođem dotamo recepcija je otvorena, jedan od dvojice likova naoko znade engleski, iako će se ispostaviti da je znanje prilično plitko, drugi ga ne zna gotovo uopće, natuca par riječi. No ono što definitivno razumijem jest da je prijava u sobu tek od 2, a očito nemaju slobodnih soba dotada, tj. barem ne onakve vrste kakvu sam rezervirao. Znači, po svoj ću prilici provesti idućih 8 sati čekajući u predvorju. Sjedam na jednu od sofa, odlažem stvari, primjećujem da mi se sada naramenica drži samo na jednom koncu (koji će kasnije toga jutra puknuti) i pokušavam dremuckati, nešto pisati…sve dok mi negdje iza 8 neki novi tip koji se u međuvremenu pojavio ne kaže da ipak mogu u sobu. Sjajno, uz malo sreće uspjet ću i odspavati. Informacija koju sam u međuvremenu pronašao također me razveselila – naime, do Palembanga ne moram nužno autobusom, budući da od mjesta Lubuklinggau, kojih 3 sata vožnje od Bengkulua, vozi vlak sve do Palembanga. Noćni. A svakako je bolji noćni vlak od noćnog busa, to tvrdim čak i nakon što sam prošao kineski noćni vlak sa stajaćom kartom. Do Lubuklinggaua ću travelom, to se dadne izdržati.
Pitam tipa s recepcije znade li gdje bih mogao popraviti torbu, on kaže da ne zna. A bateriju u satu? To zna. OK, to ću kasnije, sad idem u sobu, pod tuš i ubiti oko. Soba je na trećem katu bez lifta. Ali je čista, ima umivaonik, toplu vodu i pokrivač (ništa od toga nije sigurno u indonezijskim hotelima, kao što se moglo vidjeti). I wi-fi je dobar.
Odspavao sam oko 4 sata (bilo je već 10 kad sam konačno legao), a onda sam još jedan sat dolazio k sebi. Iz sobe sam izašao iza 3, a na recepciji je opet bio jedan od one dvojice od rano ujutro, i to onaj koji ne zna engleski. Pitam ga za bateriju, pokazujem mu sat, vidi da ne radi, i kažem „bateri“, nadajući se da se to tako kaže kod njih i da će skužiti. Skužio je, pa mi pokazuje nekamo van, nalijevo, prema centru grada. Mjesto na koje me upućuje zove se Prapto. Pitam ga za adresu, on kaže Simpang Lima. Lima je 5, a za simpang mi prevoditelj kaže da je branch, tj. grana. Zaključujem da je riječ o poslovnici broj 5 i mislim si zašto mi idiot nije dao adresu i kako ću to ovako nasumce naći. Google Karte mi ne izbacuju nikakav Prapto. Hodam prema centru, ionako idem tamo u razgled, valjda ću naći negdje usput. Kako se bližim kraju s milijun i pol rupija iz Bukittinggija, nalazim bankomat s oznakom 100 000 koji mi dopušta da podignem čak 2 milijuna. Raspašoj. I potom dolazim do velikog kružnog toka nasred kojega je spomenik nekom konjaniku i nedaleko kojega sam se jutros olakšao, a na Google Kartama piše da je to Simpang Lima. Pet grana, pet ulica, kvintivij. Kao Beşyol onomad u Vanu. I doista, nakon toga kreću nizovi prodavaonica mobitela, no u nekima od njih viđam i satove. Dolazim u prvu, pitam za bateriju, nemaju. Druga, opet pitam, opet nemaju, ali onda se pojavljuje neki frajer koji prekorava ženske za pultom i donosi baterije, te kreće mijenjati. Mrda skoro 10 minuta (moj urar u Zagrebu to zamijeni za 2 minute), izvadio je kućište, sve je rastavio, onda mi nešto pokazuje dvije baterije, pretpostavljam da pita koju hoću. Nemam ja pojma, pa pišu na bateriji potrebni podatci, valjda ti znaš. Vidim kako sastavlja sat i vraća mi ga uz slijeganje ramenima – izgleda da nijedna od baterija ne odgovara, a ono pokazivanje je valjda bilo da mi dokaže da nisu iste. Dakle i opet ništa. Inače, dok je ovaj izvodio tu operaciju razmišljao sam o tome kako danas sve manje ljudi nosi ručni sat i kako je sat na mobitelu zamijenio tu funkciju. No u nekoliko sam navrata danas baš primijetio koliko često i nesvjesno gledam na sat i da mi itekako fali. Mobitel trebaš izvaditi iz džepa, torbe, gdje ga već nosiš, upaliti ekran…a ručni sat je tek usputni pogled na zapešće. Stalno je tu, nenametljiv… Ja ga nosim uvijek, tako da na zapešću imam trag svjetlije kože koji već godinama ne blijedi, čak se ni preko zime ne izjednači s okolnom kožom. Ljudima to izgleda smiješno kad vide, a pogotovo na ovom putu, kad sam preplanuo još od Irana, pa se kontrast samo pojačava. Da, iako riječ bule kojom Indonežani zovu Zapadnjake znači izvorno „albino“, ja sam po svojoj nijansi kože trenutno tamniji i od nekih Indonežana. Koji su dosta preplanuli.
Razočarano odlazim dalje, pomiren sa sudbinom da ovdje neću pronaći bateriju, ali onda nalijećem na štand na ulici, na kojem neki starčić patuljasta rasta (doista ima možda 120 cm) prodaje satove i naočale. Pitam ga, više iz očaja, ali ima baterije, nekoliko setova. I on rastavlja čitav sat, isprobava baterije, onda odlazi do kolege dva štanda dalje, ali na kraju uspijeva popraviti. Sat sada radi, ali ima jedan drugi problem – ne može se namjestiti. Izgleda da je u tom mrdanju došlo do gubitka kontakta svih gumba. Nakon još kojih desetak minuta mrdanja i namještanja i još jednog odlaska do kolege konačno je uspio osposobiti gumbe. Kako ću kasnije utvrditi ne i zvuk, tako da se mogu pozdraviti s alarmom (kojeg ionako ne koristim) i signalom punog sata. Glavno da on meni pokazuje točno vrijeme. Pitam ga koliko sam mu dužan, kaže „two thousand“. Pružam mu 2000 i razmišljam je li on upravo meni naplatio čitav popravak od pola sata malo više od jedne kune, ali onda vidim po njegovoj reakciji da nije to htio reći. Pokazujem mu novčanicu od 20 000 rupija, to je prava cijena. Svejedno, ni tih 11 kn nije puno, s obzirom da u Hrvatskoj samo baterija košta kojih 60-ak kn.
Već je skoro 5 sati, a ja ću konačno sada u obilazak centra Bengkulua. Za razliku od dosadašnjih gradova, Bengkulu je pravo čedo kolonijalizma. Osnovali su ga 1685. Britanci pod imenom Bencoolen. Razlog izgradnje bila je kontrola trgovine začinima na južnoj Sumatri (područje Lampunga). Naime, sve do 1682. Britanci su to činili iz Bantena, na sjeverozapadu Jave, ali tada su Nizozemci zauzeli Banten i protjerali sve druge Europljane. Bencoolen je u ekonomskom smislu bio neisplativ, zbog prometne izoliranosti i nedovoljne proizvodnje papra, kao i mnoštva malaričnih močvara u zaleđu, ali Britanci su ustrajali na njemu, sagradivši ovdje 1714. i Fort Marlborough, drugu najveću britansku utvrdu u Aziji (nakon Fort St. Georgea u Madrasu, tj. Chennaiju). 1824. zamijenili su ga s Nizozemcima za Malaku, te je otada grad (sada nazvan Benkoelen) bio dijelom Nizozemske Istočne Indije sve do proglašenja neovisnosti. Za indonezijsku povijest Bengkulu je značajan jer je u njemu od 1938. do 1942. u prisilnom izgnanstvu boravio Sukarno, kojega su Nizozemci ovamo premjestili kako ne bi širio po Javi svoju propagandu za neovisnost zemlje. Boraveći u gradu, Sukarno (inače arhitekt po struci) je projektirao nekoliko zgrada, između ostalog i džamiju u centru grada. Tu je upoznao i svoju treću ženu, Fatmawati.
Grad ima oko 330 000 stanovnika, a kao i Padang, poprilično je ugrožen potresima, te postoji opasnost od cunamija. Najrecentniji potresi bili su 2000., kada je poginulo 100 ljudi, te tri potresa u rujnu 2007., s 13 žrtava. Stanovništvo je danas homogeno, a u prošlosti je naravno ovdje bilo i dosta Kineza, pa i Bengkulu ima svoju (poprilično skromnu) kinesku četvrt. U Bengkuluu i njegovoj provinciji govori se poseban jezik, srodan malajskom, ali ipak dovoljno različit od njega.
Uputio sam se prema glavnoj i najvažnijoj znamenitosti u gradu – tvrđavi Fort Marlborough. Kvadratna tvrđava s bastionom u svakom uglu smještena je na umjetnom brežuljku koji nadgleda obalu, a u sumrak je omiljeno mjesto za promatranje zalaska sunca. O čvrstoći gradnje najbolje govori što nijedan od potresa u Bengkuluu nije na njoj ostavio traga. Naslijedila je staru utvrdu Fort York, od koje danas međutim nije puno ostalo. Ipak, 1760., tijekom Sedmogodišnjeg rata, tvrđavu su osvojili Francuzi i koristili ju kao uporište za napade na druge britanske naseobine na zapadnoj Sumatri. Potom su ju za otkupninu vratili Britancima. U tvrđavi su obitavale sve okupacijske snage koje su vladale Indonezijom – Britanci, Nizozemci, Japanci – a nakon nezavisnosti bila je u posjedu indonezijske vojske sve do 1977., kada je predana ministarstvu kulture. Danas se u njoj nalazi i muzej posvećen kolonijalnoj povijesti grada, ali sve su informacije samo na indonezijskom, tako da preskačem. Radije ću baciti pogled na grad i zalazak sunca, uloviti nekoliko panoramskih fotki… U dvorištu se nalazi nekoliko očuvanih topova, koji su svi usmjereni prema moru, a kako se između tvrđave i mora nalazi džamija, ispada kao da su upereni u nju.
Dok sam hodao do grada opet sam se uvjerio u to koliko su Indonežani dosadni s tom svojom fascinacijom strancima. Čini mi se da ovako nije bilo od Kine, s tim da su ovi puno agresivniji u dovikivanju. Za svaki sam slučaj odlučio dobro upamtiti sljedeće dvije riječi: cukup („dosta“) i diam („šuti“). A onda su mi se na tvrđavi opet obratile dvije djevojke s molbom da se slikaju sa mnom. Naravno da nisu razumjele moje pitanje „Why?“, a kad sam ih pitao „Mengapa?“ zastale su, jer im valjda nije bilo jasno zašto ih to uopće pitam. No, kako rekoh, ne želim podržavati tu fascinaciju strancima, posebice Zapadnjacima (što, kako već rekoh, smatram obrnutim rasizmom) – ako se ne bi slikale s nepoznatim Indonežaninom, neće se slikati ni sa mnom. Kažem im da ja nisam turistička atrakcija i da ne rade budalu iz sebe (a i iz mene). One moljakaju, ali ja se ne dam. Doista, mnogim zapadnim turistima je to simpatično, ali time samo perpetuiraju to da nas gledaju kao drugačije, kao atrakciju kad dođemo u njihovu zemlju – a, ne znam za vas, ali ja se u stranoj zemlji želim izgubiti u gomili, biti tek jedna od osoba na ulici. Da, izgledam drugačije i uvijek ću izgledati drugačije, ali ta različitost nije i ne smije biti ikakav povod za pridavanje veće pažnje. Tako su i naši klinci buljili u nesvrstane studente, pogotovo crnce, ali su ipak njihovi roditelji imali dovoljno uviđavnosti da znaju da je to nepristojno. Iako su i sami vjerojatno buljili, ali krišom. I puštali su ih verbalno na miru. A tada nije bilo ni mobitela s fotoaparatima.
Kako već pada sumrak, odlučujem se krenuti prema jednom restoranu s TripAdvisora, koji dapače ima najbolje ocjene u gradu, a nudi miješanu indonezijsku i europsku kuhinju. Mjesto se jednostavno zove Bencoolen Café, a smješteno je preko puta britanskog vojnog groblja. Nude pizze, tjesteninu, ali i njemačke kobasice. Uzet ću kobasicu sa sirom, pomfrit s mozzarellom i vafl s Oreo keksima, sladoledom i čokoladnim preljevom. I bocu Bintang Radlera, koji uopće nije loš. Prvo stižu vafli – klasičan problem u Aziji, da vam hranu donose onim redom kako ju pripreme, a pripreme ju kako im je najzgodnije, a ne onako kako ćete ju jesti. Zatim kobasice – zapravo je riječ o hrenovkama punjenim sirom. Očekivao sam više, nešto sličnije pravim bavarskim kobasicama. No čini mi se da na ovakvim mjestima iskustvo prave stvari samo smeta. Iako sam pomfrit uzeo kao ciljani prilog uz kobasice, one već uključuju manju porciju pomfrita. Samo ja sad nisam više siguran je li to moj naručeni pomfrit ili nije, tj. trebam li čekati ili ne. Počinjem jesti i taman dok sam dovršio kobasice stiže pomfrit, ostao mi je još valjda jedan zalogaj. Znam da brzo jedem, ali da je pomfrit malo zakasnio mogao sam već početi jesti vafl. A da su mi lijepo donijeli redom, toga ne bi bilo. Prvosvjetski problemi u trećesvjetskim restoranima.
Nakon večere se spremam platiti, ali onda mi se obraća jedna žena koja me posluživala (ukupno ih je bilo troje), jedina koja zna engleski. Pita me gdje sam smješten, ostaje zabezeknuta kad joj kažem da sam mislio pješice nazad (imam oko 50 minuta hoda), pa ju pitam je li opasno, a ona kaže da ne, nego je Indonežanima samo nejasno zašto bi netko hodao ako se može voziti. Ja joj kažem da je hod besplatan. :D Uglavnom, ona je vlasnica čitavog lokala, zove se Echi, udana je za Nijemca koji se zove Jerome (upoznat ću i njega – mršavi Nijemac koji izgleda kao da je u dvadesetima), što valjda objašnjava njemačku kuhinju na meniju. Tu je i njena sestra, koja je također sjela s nama, ona malo slabije govori engleski. Ni Echi baš ne briljira, a ima i problema s razumijevanjem (rekla mi je da prebrzo govorim, a još se trudim usporiti i olabaviti izgovor u ovim zemljama), ali nekako smo razmijenili dovoljno informacija. Priča kako su restoran otvorili početkom ove godine i kako im baš ne ide sjajno, jer turista ovdje ima malo, a lokalci ne žele baš u velikom broju navraćati, navodno im je skupo, radije idu u neki warung, gdje je sve prljavo, a oni se ovdje trude održavati higijenske standarde… Nije baš zadovoljna ni zaposlenicima, svi su neorganizirani, mora bdjeti nad njima… Pa onda ekipa dođe i sjedi po dva sata i samo pije jedan čaj (poznato?), ili se iščuđavaju što ovi imaju tortu od mrkve u ponudi i to nitko neće jesti, pa onda oni to dijele besplatno onima koji hoće – hoću li ja možda? Neću, sit sam. Ali može još jedan radler. Pričamo tako o svačemu, o mom putu, o indonežanskoj fascinaciji strancima… Predlaže i da me sutra ujutro malo provedu gradom, pokupili bi me u hotelu i pokazali mi neke stvari. Besplatno. Zašto ne. Odbacit će me i sada do hotela, da se ne mučim i ne hodam. Da, ona je rekla da Indonežani ne hodaju jer se brzo uznoje. Oni se brzo uznoje, a ovo im je domaća klima! Vuklo me za jezik da ju pitam kako su se kretali prije dvije ili tri generacije, kada su i bicikli bili luksuz. Danas ni do dućana ne mogu bez auta. Zanimljivo, ja sam uvijek mislio da u tim zemljama bjesomučno nude taksije zato što ste turist, pa shodno tomu i vreća love, ali izgleda da tu ima i rezona da nitko normalan neće hodati ako se može voziti.
Odbacili su me do hotela uz dogovor da me pokupe sutra ujutro u 10. Budući da mi vlak za Palembang ide navečer u 8, a do Lubuk Linggaua mi treba oko 3 sata autom, računam da bih trebao krenuti oko 4. Znači imam cijelo jutro na raspolaganju. Po povratku u hotel tamo je i dalje onaj tip koji ne zna engleski. Pokazujem mu sat i kažem da je dobro. No sada mu treba objasniti i drugu stvar koju ga želim pitati. „Tomorrow I go to Palembang.“ razumije. Razumije i da idem vlakom (kereta api) iz Lubuk Linggaua. Čak i to da idem travelom iz Bengkulua. Ali ne razumije kad ga pitam „What time travel leaves?“ Tj., i traveli imaju nekakav vozni red, pa me zanima ima li koji u 4 ili malo ranije. Nakon malo mrdanja na indonezijskom i mog inzistiranja da ga ne razumijem on konačno poziva nekoga tko zna engleski. Ali ni ta cura koja se pojavila zapravo ne zna engleski. Pa dolazi druga cura. Ni ta ne zna. Napokon dolazi jedan tip koji ga zna, pa mu kažem što me zanima. I onda opet dolazi indonezijski osjećaj da nikad nje dovoljno prerano: „Trebali biste krenuti oko podneva.“ Samo malo, vlak mi ide u 8. Da. I dotamo treba tri sata. Tri do četiri, da. Zašto onda moram krenuti 8 sati ranije? Pa sigurno je sigurno. Ma daj me nemoj zajebavati, imam dogovor u 10 ujutro, neću krenuti već u 12. Ali znate, i traveli imaju vozni red… I cijelo popodne nema nijednog travela? Na kraju šalje neku žensku da se raspita za cijenu i termin, kažu da će mi javiti telefonom u sobu. Odlazim još nabaviti nešto za piće, smještam se u sobu i pišem. Nakon kojih sat vremena zvoni telefon. Čini mi se da je to onaj prvi tip, koji ne zna engleski. Kaže mi „eleven thirty“. Molim? Pa jeste li vi normalni? Govorim mu da mi je to prerano, ali njemu treba neko vrijeme da uopće skuži da ja protestiram. Onda mi kaže nešto u stilu da će zvati kasnije. Kojih pola sata kasnije javlja mi se onaj tip koji zna engleski. 11.30. Opet kažem da mi to nikako ne odgovara, da mi je to prerano…ovaj nakon nekih 15-ak sekundi razgovora skuži da meni to ne odgovara (ja stvarno ne znam, jesam li ja toliko kriptičan, ili oni imaju problema s razumijevanjem reakcija koje ne očekuju? Kao kad sam na pitanje „How are you?“ odgovorio s „Not good.“, a sugovornik mehanički ponovio „Good, yes…“). Pa što ćemo sada? Pa zar nema nijedan kasniji? Pa ima u 3. Onda u čemu je problem? Znači odgovara vam taj u 3? Naravno! Sad ću provjeriti je li to u redu, laku noć. Nakon 3 minute opet zove i ispričava se jer me probudio (je li taj čovjek u sporu sa samim sobom?) i potvrđuje da može u 3. Pokupit će me ispred hotela. Košta 85 000 rupija. Napokon sređeno… Laku noć (i neću vas nazvati nakon 3 minute)!

komentiraj (0) * ispiši * #

Halloween

nedjelja , 01.11.2015.

Doručak je bio omlet, dva ne pretjerano slatka manga i nekakav pekmez koji je možda čak bio i kaya. Mislim da dosad nisam spominjao ovaj ukusni namaz, koji se radi od kokosova mlijeka, jaja i šećera, a obično mu se još za aromu dodaje i lišće pandana. Jeo sam ga u Maleziji, čak mi se čini da su mi neki tostovi za doručak, npr. ono u Ipohu, bili namazani kayom.
Tip s recepcije mi je rezervirao kartu za bus u 1, što bi značilo da moram krenuti odavde oko pola 1, tamo samo trebam pokupiti i platiti kartu. No tu na scenu stupa još jedna iritantna osobina Indonežana, naime ta da se svakamo trude stići debelo prije vremena predviđenog polaska. Tako mi tip u hotelu kaže da bih trebao krenuti u 12. Ali zašto, zar je kolodvor toliko daleko? Ne, nego da budem siguran da ću stići. Ma daj, molim te, pa valjda mi je pola sata dovoljno za doći tamo i pokupiti kartu, ionako ne kreću na vrijeme. Ostajem pri pola 1 i odlazim u šetnju. No nakon što sam odmakao kojih 300-tinjak metara, za mnom dolazi tip iz hostela na motoru i objašnjava mi da se čuo s agencijom i da oni vele da bih morao biti tamo već u 12. Zaboga… Dobro, znači imam vremena do pola 12. Kako će se utvrditi, i to je dovoljno za Padang, ali svejedno.
Današnji Padang je dosta izgubio od nekadašnjeg šarma stradavši u potresu 30. rujna 2009. Riječ je o najvećem gradu na zapadnoj obali Sumatre, koji broji malo preko milijun stanovnika. U doba Nizozemske Istočne Indije bio je jedan od najznačajnijih gradova, danas je četvrti najveći grad na Sumatri (nakon Medana, Batama i Palembanga). Do 2009. čak je 17 puta bio proglašavan najčišćim gradom u Indoneziji (ja samo takve gradove obilazim, sve pršti od čistoće, možeš jesti s poda). Kuriozitet koji sam našao na Wikipediji jest da je Padang antipodan s gradom Esmeraldas u sjevernom Ekvadoru, što našem europocentričnom umu, koji ne može shvatiti koliko je Tihi ocean velik, izgleda nevjerojatno, budući da na karti Indonezija izgleda bliže Ekvadoru (ako se mjeri udaljenost do desnoga ruba karte i opet od lijevoga) nego Europi. Tek kada dođete u istočnu Aziju i pogledate ovdašnje karte svijeta, gdje je Tihi ocean u središtu, shvatite kolika je to udaljenost. I onda vam nije jasno kog se vraga toliko razbacuju prostorom, pa su skeljili tu lokvu u sredinu karte. Ime grada znači „polje“, što vjerojatno aludira na njegov položaj u plodnoj priobalnoj ravnici. U 16. i 17. st. grad je bio središte trgovine papra, što je potaknulo Nizozemce da 1663. zavladaju gradom i ovdje ustanove trgovačku ispostavu. Dvaput su ga osvajali Britanci, prvo tijekom Četvrtog britansko-nizozemskog rata 1781-1784., a drugi put tijekom napoleonskih ratova. Osim papra trgovalo se i zlatom, solju, kavom i tkaninama. Krajem 19. st. u blizini Padanga otkriven je i ugljen. Iako je od proglašenja neovisnosti povećao broj stanovnika s oko 50 000 na milijun, svejedno je nakon kolonijalnih vremena izgubio na svojoj nekadašnjoj važnosti, a tomu je poprilično doprinijela prometna izolacija, koju je donekle razbilo otvaranje aerodroma krajem šezdesetih godina. Grad leži u aktivnoj seizmičkoj zoni, a prije potresa 2009. stradavao je i 1797. i 1833., iako u oba slučaja prvenstveno od cunamija, ne toliko od samog potresa. Zato je 2009. u gradu poginulo 313 ljudi, a usto se dogodila i velika materijalna šteta, te su neke zgrade u nekadašnjoj kolonijalnoj četvrti uz rijeku Arau posve uništene. To je sve doprinijelo gubitku atraktivnosti Padanga, koji se danas doživljava isključivo kao tranzitna točka za Bukittinggi i otočje Mentawai. Novi padanški aerodrom otvoren je 2001. i zove se Minangkabau, a prijemna zgrada je sagrađena u tradicionalnom stilu minangkabauskih kuća s „rogatim“ krovom. U Padangu se inače nalazi i sveučilište Andalas, najstarije u Indoneziji izvan Jave. Grad je jedan od najkišnijih u Indoneziji, no jutro je bilo relativno vedro (kiša je padala večer ranije), a ovdje čak ni izmaglica nije toliko jaka (što ne znači da je nema). Inače, zanimljiv kuriozitet na ovom putovanju jest da kad god za neki grad piše da je najkišniji u svojoj zemlji (Taiping, Padang…), ja nemam problema s kišom, dok u kineskom Wuweiju, službeno jednom od najsuših gradova u Kini, nisam mogao na ulicu od kiše. Murphy i ja, dva stara druga.
Stigao sam do rijeke Arau, u kojoj je danas uglavnom smještena flota ribarskih brodica, ali ima i raznih brodova za turističke ture, pretpostavljam do otočja Mentawai ili za dužobalne ture. Uzduž desne obale rijeke vodi ulica kojom dolazim do kolonijalne četvrti, u kojoj se nalaze brojne vile bogatih trgovaca, lučka skladišta ili administrativne i trgovačke zgrade, poput nekadašnje Padanške štedionice (Padangsche Spaarbank). Neke od njih su srušene 2009., no većina ih se drži i još uvijek je moguće steći dojam starog kolonijalnog Padanga. Kolonijalna četvrt na sjeveru prelazi u kinesku četvrt (naravno, čim je negdje bilo trgovine, bilo je i Kineza – čak mi se čini da je i moj tip iz hostela Kinez, fizionomija mu nije baš indonezijska), koja se odlikuje hramom See Hin Kiong, sagrađenim od cigle (što je neobična odluka, pogotovo kada se zna da je ovo seizmički aktivno područje i da bi drvo daleko bolje podnosilo trešnju). Radim krug kroz kinesku četvrt i vraćam se prema obali, želim konačno malo bolje promotriti obalu Indijskog oceana, praktički ju nisam ni vidio, osim onog u Penangu (Penang, Padang…). Nije neka sreća – crni vulkanski pijesak, pun kojekakvog naplavljenog smeća, veliki valovi, uz obalu se protežu nizovi štandova i daščara u kojima se prodaje kojekakva hrana… Sve izgleda jako seoski i trećesvjetski. Čak je i Kep bio bolje uređen, a Kambodža je puno siromašnija od Indonezije. Nastavljam još malo kroz centar, prolazim pored velike zgrade Muzeja Adityawarman (nazvanog po nekadašnjem kralju Minangkabaua), sagrađene u tradicionalnom stilu, no kako nemam vremena, mislim da ću ga propustiti. Ionako sam čuo da je većina objašnjenja unutra samo na indonezijskom. Tu je i nekoliko crkava, dvije-tri džamije (najveću ću vidjeti tek kada se uputim na kolodvor, Zapadnosumatranska velika džamija sagrađena je prije nekoliko godina u modernom centru grada, oko 3 km sjevernije od kolonijalne četvrti, također s utjecajem minangkabauskog stila), ali u Padangu (srećom) nema puno više od toga – doista bi bilo zanimljivije da sam prihvatio savjet one žene od večer ranije i otplovio na otočje Mentawai, tamo bih barem mogao proučavati urođenike koji su zanimljivi jer žive u striktno egalitarnom društvu, kao animistički lovci i sakupljači – pravi prvotni komunizam. Ali eto, kako izmaglica, tako i želja za ne predugim zadržavanjem u seizmički aktivnoj zoni tjeraju me dalje, na 15-satni put do Bengkulua.
Od hostela do kolodvora idem ojekom, tj mototaksijem, a vozi me jedan od tipova iz hostela (ne znam spada li on u osoblje ili neke frendove koji orbitiraju oko hostela). Kada sam pitao vlasnika (ako je uopće vlasnik – onog tipa koji me sinoć primio i jutros mi rezervirao kartu) koliko bi me trebala koštati vožnja do kolodvora, on je rekao 25 000. Ovaj mi je zaračunao 30 000. Znači, pretpostavljam da je fer cijena 15 000. Vožnja do kolodvora je trajala kojih 15-ak minuta ne prebrze vožnje, budući da sam ja bio s kompletnom prtljagom (mali ruksak među vozačevim nogama, veliki na leđima, kapa pod guzicom, šešir u desnoj ruci – jer je na glavi kaciga) i samo sam se lijevom rukom mogao držati za onu ručku iza sjedala. A ovaj bi se još razgovarao. Čak je taj razgovor i bio relativno suvisao, tip koliko-toliko dobro govori engleski, ali meni je jako teško pričati u ovom položaju, jer se moram naginjati naprijed da ga čujem, čime onda remetim ravnotežu, a i ruksak mi se nezgodno zasijeca u ramena. On je čuo za Hrvatsku, naravno, po nogometu. Kaže da oni i inače sve što znaju o Europi znaju uglavnom kroz nogomet. Opet je to bolje nego kad vam za državu znaju po genocidu i građanskim ratovima (Kambodža, Ruanda…). Stvarno, koje su asocijacije koje prosječni Hrvat ima o zemljama kroz koje sam dosada prošao? O Srbiji uvelike ovisi o tome kojeg su godišta i političkog opredjeljenja. O Bugarskoj – siromašni Balkanci, brkate žene, Hristo Stoičkov i Trifon Ivanov. Turska – Šeherezada, Sulejman Veličanstveni, nabijanje na kolac, Osmanlije, Erdoan. Iran – Homeini, zamotane žene, Perzijanci koji napadaju Grčku. Pakistan – nuklearni teroristi, talibani, Benazir Bhutto. Kina – rade ko blesavi, Mao Zedong, jeftina bofl roba, sve će nas pregaziti, Kineski zid. Vijetnam – mjesto gdje su Ameri najebali, miris napalma ujutro. Kambodža – genocid, Norodom Sihanouk. Tajland – kurve, transseksualci, ostarjeli europski pedofili, Žal (i cerekanje na ime Phuket, koje se, morat ću vas razočarati, čita kao Puket, a ne Fuket, isto kao što se Phnom Penh čita Pnom Pen(j), a ne Fnom Pen). Malezija – avioni koji padaju. Singapur – e da je nama takva vlast kao njihova, pa gdje bi nam bio kraj (kraj bi nam bio na prvoj od mnoštva zabrana koje Singapur ima, zato što naši ljudi na sve načine pokušavaju izigrati sistem, a onda se dive zemljama u kojima sistem funkcionira, premda stanovnike tih zemalja nazivaju naivnim budalama). Indonezija – Bali, Titov prijatelj Sukarno. Nakon Indonezije slijedi jedna država koja je misaona imenica (čuli smo da to postoji, ali gdje, što i kako, nemamo pojma), te dvije poželjne destinacije za emigrirati.
Kolodvor zapravo nije kolodvor, već garaža agencije koja organizira prijevoz. Autobus je već tamo, ali nas ne puštaju unutra. Karta je 200 000 rupija, prema onome što mi je rekao tip u hostelu kad sam ga pitao nema li neki kasniji bus, ovi su najbolji. Ili možda on dobiva neku pinkicu od njih, ne treba ni to isključiti. Indonezijski se busevi dijele na eksekutif i ekonomi klasu, s tim da postoji međuklasa, što je AC ekonomi (pravi ekonomi nema klimu, nego je riječ o klasičnom kokošaru u stilu Krstić i sin). Ulaskom u bus shvaćam da je vjerojatno jedina razlika između AC ekonomi i eksekutif klase u tome da eksekutif ima i WC, pa ne mora toliko često raditi pauze. No s obzirom na olfaktorne podražaje koji dolaze iz smjera WC-a pitanje je koliko je to uopće prednost. Bus ima 39 sjedala, ali je po gabaritima u rangu midibusa, što znači da su sjedala malo…zgusnuta. To vjerojatno nije problem kad ste Indonežanin, ali kada imate 190 cm poput mene, a još vas čeka vožnja od 15-16 sati, to je itekako problem. Srećom, mjesto pored mene je prazno, tako da ću moći tamo odložiti dio stvari. Nasloni sjedala se daju pomaknuti poprilično unazad, ali ista stvar vrijedi i za sjedalo ispred vas, tako da vam se može dogoditi da se ugodno zavalite, ali ne možete pomaknuti koljena jer se i ovaj ispred vas ugodno zavalio. Srećom se žena koja je bila na sjedalu ispred mene pomaknula samo malo, dovoljno da me ne zarobi – no njezin susjed nije bio toliko obziran, tim više jer pored mene tijekom noći nije sjedio nitko (tijekom dana sam u nekoliko navrata dobio susjede, ali su oni bili dovoljno obazrivi da se čim prije premjeste), pa je zabacio naslon do maksimuma, onemogućivši meni da se uopće mogu iskobeljati van ili da tijekom spavanja premjestim noge na susjedno sjedalo (ja naime ne mogu predugo spavati u jednom položaju, pogotovo ne ovakvom, moram se povremeno okretati i namještati, što je uz ovakav manevarski prostor vrlo teško). Iduće jutro je ustao sa sjedala i odšetao iz busa ne vrativši naslon u početni položaj, tako da sam morao zamoliti nekoga da me oslobodi. Ako ništa drugo, u autobusu dobijete dekicu jer klima poprilično piči (nevjerojatan mi je taj nedostatak umjerenosti u korištenju klime – vani je 35, oni nafrlje klimu na 18, čudi me da nemaju više srčanih udara), kao i jastuk za uzglavlje. Ne znam koja je čistoća tih jastuka, meni nisu izgledali jako prljavi, iako sumnjam da ih peru nakon svake vožnje. Indonezija. To su priče o njihovim autobusima koje sam slušao. Zbijeni, smrdljivi i voze kao luđaci. Ovaj srećom nije toliko smrdio (izuzev WC-a), a i vozač je bio relativno pristojan na cesti, ili sam ja već oguglao. No prema autobusima, putovanje travelom je mila majka, a ima i više mjesta za noge.
Od Padanga do Bengkulua ima oko 700 km, s tim da postoje dvije ceste – obalna i ona kroz unutrašnjost. Mi smo išli kroz unutrašnjost. Dok je bilo svjetla uglavnom sam pisao, kada je zašlo sunce uglavnom sam kunjao. U nekoliko su navrata u bus ulazili prodavači hrane (zanimljiva je ta tehnika: ukrca se na bus negdje usred ničega – jer ga je tamo iskrcao prethodni bus – onda se vozi s ovim par kilometara, koliko mu treba da prođe kroz bus i vidi ima li zainteresiranih za kupnju, te se onda opet iskrca i čeka idući bus; kad prođe pola šihte pretpostavljam da cilja buseve iz suprotnog smjera), ali nisam ništa kupovao, prvenstveno zato jer nisam razumio imena jela koja viču, a vizualnim se pregledom nije moglo puno utvrditi. Također su u bus zašli i putujući svirači s gitarom, koji su nas onda u više navrata uveseljavali. Jedan me susjed ponudio krafnima i Coca Colom, kada sam mu se kasnije htio odužiti ponudivši ga mjesečevim kolačićima koje sam kupio odbio je rekavši da sam ipak ja gost u njegovoj zemlji. Eto, takvu vrstu ljubaznosti i gostoprimstva volim, a ne „Helloooo, misteeeeer! How are youuuu? Where are you froooom?“ Ovaj je čak i znao engleski, jedino je sjedio dijagonalno iza mene s druge strane prolaza, pa baš nije bila neka poza za dublji razgovor, a i bio sam zaokupljen pisanjem. Nije to valjda jedini produktivno ljubazni Indonežanin kojega susrećem na ovom putu…
Autobus je imao i problema s prednjom lijevom gumom, na jednom smo mjestu stali na kojih 20-ak minuta dok ju napumpaju. Već sam mislio da je pukla i da ju sada pumpaju samo za najnužnije, tj. da preživi do nekog mjesta za prekrcaj putnikâ (čuo sam i takve priče, baš iz Indonezije – pukla guma, zaustavlja se prvi bus iz suprotnog smjera, vade se tamošnji putnici van, ovi iz havariranog autobusa prelaze u njega i nastavljaju put, dok ovi drugi čekaju zamjenski bus) ali do kraja puta je sve bilo u redu s gumom. Negdje oko 7 navečer smo stali u jednom restoranu koji nudi padanšku hranu, tako da nije bilo problema s narudžbom, ali jest s hranom, tj. njenom ljutinom. Opet sam se odlučio za onaj patlidžan s čilijem (terong balado) i ayam gulai (gulai od piletine s jackfruitom). Usto neku salatu koja je ličila na zelje (je li to možda ukiseljeni bok choi?). Tek kad sam već naveliko prionuo na donesena jela shvatio sam da u ponudi imaju i gado-gado i da sam umjesto gomile ljutih tanjurića mogao uživati u sosu od kikirikija. Po svoj prilici također ljutom.
Vraćam se u autobus i pokušavam utonuti u san, što samo po sebi i nije teško. Teško je izvođenje mojih redovitih spavačkih manevara. Nažalost, čini se da će me čekati još barem jedan noćni autobus, već za dva dana, slične udaljenosti. Sumatra je noćna mora za dugo putovanje koje želi ostati čvrsto na zemlji. Ako ništa drugo, dok ostatak vesterniziranog svijeta slavi Noć vještica i stvara umjetne efekte strave i užasa, ja imam autentični užas u noćnom eksekutif busu Padang-Bengkulu. Neću pretjerivati, moglo je biti i gore. Npr., mogao sam pored sebe imati i susjeda. Koji hrče. I glava mu pada na moje rame. I slini. Zapravo sam čisto dobro prošao. U jednom času usred noći se budim i želim provjeriti koliko je sati. Stišćem gumb za svjetlo na satu, u zadnje je vrijeme postalo slabašno, tj. samo bljesne i ništa se ne vidi. I tada, kao neki odbljesak iz budućnosti, dok to stišćem pojavljuje mi se misao „možda ti je baterija na isteku“. Netom sam pritisnuo gumb, svjetlo je ponovno samo žmignulo i tada se potpuno ugasio displej. Da, baterija je na isteku, a ova misao kao da mi je sunula iz područja sinkroniciteta. Ništa, sad ću morati još tražiti i urara, uz već postojeću potragu za torbarom ili bar postolarom.
Tip na sjedalu dijagonalno ispred mene sad je u svom baškarenju već progurao ruku između sjedala, tako da mu lakat visi nad mojim koljenom. Razmišljam si hoću li biti pristojan i zaobilaziti ga, ili biti neuljudno proračunat i pogoditi ga koljenom u lakat tako da ga lansiram uvis i možda probudim, što će ga potaknuti na promjenu položaja. Odlučujem se za međuvarijantu – pokušat ću se namjestiti kako mogu, a ako mu pritom zakvačim lakat, njegov problem. To se i događa, no nije njegov problem, jer on spava kao klada i vjerojatno nije ni osjetio moj udarac u lakat. Divno. Prema predviđenom voznom redu, još nekih 4-5 sati vožnje…

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.