Kraljevstvo Tarumanagara, osnovano u 4. st., bilo je jedno od prvih hinduističkih kraljevstava u Indoneziji. Većina stanovništva bili su Sundanci, pripadnici naroda koji nastanjuje zapad Jave (Javanci žive u na središnjoj i istočnoj Javi). Jedna od glavnih luka toga kraljevstva, kao i kasnijeg Sundanskog kraljevstva, bila je Sunda Kelapa, koja se prvi puta spominje 397. Preko Sunde Kelape izvozio se papar, u to doba jedan od najcjenjenijih na svijetu. Sunda Kelapa prosperirala je od pomorske trgovine sve dok se 1513. nisu pojavili Portugalci. Sundanski kralj dopustio im je izgradnju moderne luke i stavio se pod njihovu zaštitu, kako bi se zaštitio od nadirućeg sultanata Demak na središnjoj Javi. No nakon svega 5 godina demački general Fatahillah napao je Sundu Kelapu, potjerao Portugalce i zauzeo grad, preimenovavši ga u Jayakarta, što znači Pobjednički čin. 1596. na području grada se pojavljuju Nizozemci, a 1602. i Britanci. Dvije su kolonijalne sile izgradile svoje trgovačke ispostave jedna nasuprot drugoj. No ubrzo je došlo do tenzija, te su vojnici iz Jayakarte, potpomognuti Britancima, napali Nizozemce. Nizozemci, predvođeni Janom Pieterszoonom Coenom, porazili su lokalnu vojsku, spalili britansku tvrđavu i na taj način učvrstili svoju vlast na području Jayakarte, preimenovavši 1619. grad u Bataviu, nazvanu po Batavima, nekadašnjem germanskom plemenu koje je živjelo na području Nizozemske. Batavia je postala de facto prijestolnicom Nizozemske Istočne Indije, te je počela privlačiti mnoštvo stanovništva iz čitave Indonezije, ali naravno i Kineze. Uslijed toga je došlo do rasta međuetničkih tenzija, pa su tako kolonijalne vlasti počele iseljavati Kineze iz grada, što je uzrokovalo pobunu i posljedični masakr 5000 Kineza 1740. Nakon toga se gradi Glodok, gradska kineska četvrt u kojoj je danas i moj hostel. Tijekom 19. st. Batavia se širi u unutrašnjost, podalje od priobalnih malaričnih močvara. Zahvaljujući glavnom kanalu koji prolazi kroz centar grada, te mnogim kolonijalnim vilama uzduž njega, grad dobiva nadimak Koningin van het Oosten (Kraljica Istoka). Do 1930-ih doseže populaciju od oko pola milijuna. 1945. u Bataviji je proglašena indonezijska nezavisnost, nakon čega je grad preimenovan u Jakartu (skraćeni oblik od Jayakarta). No kako je grad bio pod savezničkom okupacijom, vlasti novoproglašene države privremenim su glavnim gradom proglasile Yogyakartu, da bi tek 1950., nakon osiguravanja nezavisnosti, ta titula bila dodijeljena Jakarti. Pod Sukarnovom vlašću započeo je urbanistički razvoj moderne Jakarte, katkada i megalomanski, pri čemu se nije pretjerano vodilo računa o prilagođavanju grada brzorastućem stanovništvu. Impresivne široke avenije i vladine zgrade nije pratilo poboljšanje kanalizacije, opskrbe električnom energijom i pitkom vodom, kao ni javni gradski prijevoz. Stvari su se u urbanističkom smislu poboljšale za vrijeme Alija Sadikina, Suhartovog generala koji je bio gradonačelnik od sredine 60-ih do sredine 70-ih. Tada je očišćen dio slamova (često kako bi se zemljište prodalo ljudima bliskim vladajućoj garnituri), sagrađeno nekoliko bolnica i više škola, zabranjen je promet rikšama, te je ograničeno useljavanje. Gospodarski, grad je nastavio rasti sve do velike azijske financijske krize 1997., kada je došlo do masovnih demonstracija i sukoba, kojima je nakon 32 godine srušena Suhartova kleptokracija, ali je pritom i ubijeno oko 1200 ljudi i oštećeno oko 6000 zgrada. Situacija se odonda smirila, unatoč povremenim islamističkim terorističkim napadima, a Jakarta je danas opet jedan od ekonomski najbrže rastućih gradova svijeta, a s metropolitanskim područjem od oko 30 milijuna ljudi to je i najveći grad jugoistočne Azije te drugo najveće metropolitansko područje na svijetu. Leži na utoku rijeke Ciliwung u Džakartanski zaljev, u priobalnoj ravnici čijih se čak 40% nalazi ispod razine mora, te je prilikom obilnih kiša često izložena poplavama. Usto, grad tone brzinom od 5 do 10 centimetara godišnje, te je stoga trenutno jedan od prioriteta izgradnja nasipa koji bi ga zaštitili od mora. Očito su Nizozemci ostavili u ovom gradu i više nego što su mislili… Grad je etnički melting pot čitave Indonezije, a u njemu se kao posljedica kolonijalnog miješanja razvila i posebna etnička skupina, Betawi (prema imenu Batavia) koja govori miješanim jezikom na osnovi malajskoga, s utjecajima nizozemskog, portugalskog, sundanskog, javanskog, minangkabauskog, kineskog i arapskog. Danas su Betawiji postali svojevrsnom manjinom u vlastitom gradu, potisnuti od strane novih doseljenika, te je u Jakarti lakše naći primjere kulture npr. Balijaca nego Betawija. Ekonomski je možda zanimljivo da je vodoopskrba u Jakarti privatizirana, što je bio jedan od zadnjih Suhartovih poteza, te se danas o tome brinu dvije indonezijske kompanije nakon što su prvi vlasnici, jedna britanska i jedna francuska kompanija, izašli iz posla zbog nedovoljne profitabilnosti (budući da im gradske vlasti nisu dopustile povećanje tarifa). Točan broj domaćinstava koja imaju dostupnu tekuću vodu nije sasvim poznat, neke procjene kažu da je riječ o oko dvije trećine, dok druge kažu da je riječ o samo jednoj četvrtini. Kakogod bilo, nije 100%, iako je tekuća voda – po mogućnosti pitka – jedno od osnovnih ljudskih prava. Ostatak se snalazi kojekako, uglavnom iz bunara, koji naravno ne zadovoljavaju higijenske standarde. Čak i oni koji imaju vodu, često ju nemaju čitavo vrijeme, a i kvaliteta te vode je upitna, pa su ljudi imali problema s kožnim infekcijama i slično. Unatoč tomu, Jakarta ima najveću kombiniranu površinu šoping centara u nekom gradu u svijetu – ukupno 550 hektara. U ovom gradu se odlično mogu promatrati apsurdi trećesvjetskog kapitalizma. Jer, bez obzira koliko nekima ne bilo drago, i ovo je kapitalizam. Ne samo dvadesetak uspješnih zapadnih zemalja.
Ja sam iz sobe krenuo tek oko 1, tijekom jutra se vani spustio popriličan pljusak. Činjenica da je subota rezultira smanjenim obujmom prometa, iako samo mjestimice. Krećem na sjever, prema Koti, starom kolonijalnom središtu grada. Ovdje se još mogu vidjeti brojne nizozemske kolonijalne vile, te poslovne i upravne zgrade. U nekima su danas muzeji, neke stoje i trunu. Za grad ovakve veličine, Kota je poprilično malena, obuhvaća možda dva ili tri bloka. Presječena je kanalom koji je danas štakornjak i otvorena kanalizacija, čiji se smrad širi posvuda. Upravo je taj smrad prvo što se primijeti u Jakarti, te je zbog njega Jakarta dobila nadimak Veliki Durian – isprva smrdi i izgleda zastrašujuće, ali kada savladate početno gađenje shvaćate da je riječ o gradu koji vam se počne jako sviđati. Ja to još nisam doživio. Ono što je svakako pozitivno i osvježavajuće jest da vas uglavnom nitko ne ferma kao stranca. Da, nađe se pokoji trgovac ili taksist, bilo je i par ljudi na glavnom trgu u Koti (Taman Fatahillah) koji su mi se pokušavali obratiti s nekim prijedlozima, ali u usporedbi s Palembangom i Bandar Lampungom, to je ništa. Zapravo, kada razmišljam o tome, ta su dva grada definitivno bili najgori u pogledu gnjavaže, u ostalima je bilo relativno podnošljivo. Nakon Kote krenuo sam prema sjeveru, prema luci koja se danas sastoji od nekoliko jezičaca koji se pružaju u more, ograničujući između sebe uske zaljeve koji su zapravo lučki bazeni. No prije toga zastajem u jednom restorančiću koji je otvoren u sklopu nekadašnjeg nizozemskog brodogradilišta, kako bih nešto čalabrcnuo. Odlučujem se probati sop buntut, juhu od goveđeg repa, kao i gado-gado. Gado-gado je standardno ukusan i zasitan, dok je sop buntut ništa posebno, goveđi rep ima kost i mastan je, te me podsjeća na goveđu juhu koju moja majka znade katkada skuhati, pa onda još pola sata isisava srž iz kostiju. Jer su ove kosti također prekrivene takvom želatinastom masom koja ostane nakon što skinete čisto meso. No barem nije ljuta. Javanska hrana se u ostatku Indonezije smatra pomalo mlakom upravo zato što nema ljutine, nego je slatkasta. Meni ne smeta. Dobro će mi doći prije nego što me Bali dotuče svojom hranom, najljućom u Indoneziji.
U luci je nekoliko nizozemskih skladišta adaptirano u Pomorski muzej, tu je i slikovita riblja tržnica (no kako sam bio popodne, propustio sam glavna događanja, a i ne privlači me gledati prodaju smrdljivih ribetina), a ja se upućujem prema jednom od lučkih bazena u kojem su privezani pinisiji, veliki jedrenjaci visokoga pramca koji potječu od Bugisa (naroda na južnom Sulawesiju), a danas su rašireni diljem Indonezije kao brodovi za međuotočni teretni promet. Najava skore oluje, tj. poprilično tamno nebo južno od grada tjera me na povratak prema centru grada, gdje ima više prilike za sakriti se pod neku strehu. Taman dok sam se vratio do Kote, započinje pljusak, ogromne kapi tople tropske kiše, koji srećom ne traje pretjerano dugo, a ja spas u međuvremenu tražim u Café Bataviji, kolonijalnoj kavani smještenoj na glavnom trgu. Cijene su naravno paprene, ipak je to turistička zamka, uzimam bir pletok, lokalno betawijsko piće koje je svojevrstan čaj s đumbirom, cimetom, limunskom travom i još pokojim začinom. Obično se pije toplo, no meni je pasala hladna varijanta. Osvježava, a i dobro je za zdravlje. Café Batavia odiše kolonijalnim retro-štihom, a ima prilično neobičan muški WC, točnije njegov pisoar. Zapravo, pisoar je niša u zidu koja je prekrivena ulaštenom metalnom pločom koja gotovo služi kao ogledalo, a na podu se nalazi rešetka ispod koje je slivnik s vodom. I to je to – izvadi ga i baci se na posao. Ne znam za vas, ali mene nekako ne privlači gledati se u ogledalu dok pišam, a i ti tzv. tekući pisoari mi nisu baš nešto što povezujem s ovako finim mjestima, to je više nešto za autobusne stanice i slična mjesta. Iako je čisto i mirisno, svejedno mi izgleda prljavo uslijed činjenice da ispod mojih mogu teče ono što sam upravo izlučio (a možebitno i još netko pored mene). Očito je prednost kapacitet – kada imate pisoarsku školjku, onda morate čekati da se oslobodi, ovdje se jednostavno progurate gdje nađete slobodno.
Dok sam izišao iz kavane već se počeo spuštati mrak. Taman Fatahillah i ulice oko njega stalno su živahne, s mnoštvom prodavača i uličnih zabavljača, žonglera, svirača…i dobro su mjesto za promatranje ljudi. Ja ću natrag prema hostelu. Dućani u trijemima u Jalan Gajah Mada sada su zatvoreni i sve je sablasno pusto i pomalo neugodno za hodati, pa zato biram hodati rubom kolnika. Naravno, trijemi nisu osvjetljeni, a katkada u njima vidim sjenke raznih ljudi, prosjaka, beskućnika, ali možda i nekoga nečasnih namjera, pa je bolje držati se otvorenog prostora. Današnji dan je više bio testiranje Jakarte, sutra ću obići muzeje koji me zanimaju, a koji ne rade u ponedjeljak. Dobra je stvar da je većina onoga što me zanima – i što uopće u Jakarti vrijedi vidjeti – u relativno uskom krugu od koja 3 km, izvan toga su uglavnom spavaonice i šoping centri. Zelenim površinama Jakarta oskudijeva – za to je bolje otići u Bogor, gdje se nalazi jedan od najvećih botaničkih vrtova na svijetu – ali ima nekoliko zanimljivih spomenika posvećenih raznim značajnim ličnostima i događajima u indonezijskoj povijesti. I naravno, tu je impresivni Monas – Monumen Nasional – tornjasta građevina smještena u jedinom većem parku u središtu grada, pored kolodvora Gambir, koju zlobnici nazivaju „posljednjom Sukarnovom erekcijom“, aludirajući na ženskarenje prvoga predsjednika. Kao i gradovi po Vijetnamu i Kambodži, Jakarta nije grad pločnikâ – ima ih, ali su zakrčeni prodavačima, autima, motociklima… Zato je šetnja njenim ulicama, a pogotovo njihov prelazak, poprilično zamorna – iako je jednako zamorno i kretanje javnim prijevozom. Ukratko, Jakarta nije grad u kojem ćete uživati u kretanju i znat ćete cijeniti dolazak na cilj. Besciljno lutanje ovdje je samo za mazohiste. Barem ako ne odete u neku rezidencijalnu četvrt u predgrađu.
Večerao sam i opet u Wendy'su, najbliže mi je hostelu, ili, bolje rečeno, u blizini hostela nemam neki tradicionalni javanski ili betawijski restoran u koji bih otišao uživati u neljutoj javanskoj hrani. No to ću sutra morati promijeniti, imam onaj blesavi osjećaj da nešto propuštam, iako nisam sasvim siguran jesam li u pravu. Sutra planiram krenuti ranije u obilazak, a kako je nedjelja, možda promet bude još malo rjeđi… Srećom, iako u Jakarti postoji hrvatsko veleposlanstvo, nisam se odlučio izići na izbore, pa ne moram još i dotamo klipsati. Da procedura oko privremenog prebacivanja biračkog mjesta nije toliko složena, još možda i bih, ali budući da je potrebno slati poseban fizički dopis (dakle, ne mejl, nego faks ili pismo) u svoje izborno povjerenstvo, odustao sam. Trebao bih prvo tražiti printer, potom broj faksa, pa faks-uređaj…i to sve po Maleziji. A ionako neće pobijediti moja opcija, pa je irelevantno. Iako bi vjerojatno mojim glasom dobila najveći udio glasova na pojedinom biračkom mjestu. :D Ajd, živjeli.
Post je objavljen 08.11.2015. u 05:29 sati.