Kako se taj grad dovraga zove?

Anjas me ujutro odvezao na kolodvor bez problema, onaj njegov poklon sam uspješno izbjegao uzeti, nije skužio da sam ga odložio sa strane, a kako sam na kolodvoru zbog karte morao biti sat vremena ranije, i još uračunavši da bi mogla biti gužva na cesti (a bila je subota, pa je nije bilo), na kraju smo došli oko sat i pol prije polaska vlaka. Karta se kupuje na automatu, samo unesete referencijski broj s predračuna koji ste dobili u Indomaretu i sistem vam odmah pokaže vaše ime i ispiše vam kartu. Dakle, to funkcionira u Indoneziji, ali očito je znanstvena fantastika za ove u Hrvatskoj. Ne bih čak rekao ni da je to maslo „uhljebničkog lobija“, budući da automati za prodaju karata neće istisnuti blagajne (ponekad ljudi trebaju prilagođeni pristup ili imaju reklamaciju, a za to im treba službenik na blagajni – dapače, mislim da bi uvođenje aparatâ čak i otvorilo još koje radno mjesto na njihovom održavanju), već jednostavno nesklonost ikakvim radikalnim promjenama. Morat ću malo istražiti odakle dolaze investicije u indonezijske željeznice, koliko vidim po stanju vlakova, kolodvorâ i prugâ, daleko su iznad standarda koji bih očekivao s obzirom na ostale stvari u državi, tim više jer su u državnom vlasništvu. Inače, sjedište PT Kereta Api Indonesia još se od kolonijalnih vremena nalazi u Bandungu, što je lijep primjer decentralizacije.
Sjeli smo na kavu i pecivo u jedan od kafića na kolodvoru. Anjas je zapravo drag i dobar lik, žao mi je samo što me ugostio na mjestu koje mi je ostavilo jako loš prvi dojam, da sam došao koji mjesec kasnije, bilo bi bolje. Nadam se isto tako da ću ga imati priliku ugostiti u Zagrebu, već je dok je bio u Turskoj namjeravao posjetiti Hrvatsku, čak je izvadio i hrvatsku vizu (pokazao mi ju je, to je prvi puta da sam vidio hrvatsku vizu), no onda je taman u posjetu Turskoj došla neka indonezijska politička delegacija, pa je on onda morao tomu prisustvovati, kao jedan od rijetkih indonezijskih studenata tada u Turskoj. Razmijenili smo i pokoju riječ na turskome, on kaže da ga je počeo zaboravljati, ja sam odlučio da po povratku s puta počnem ozbiljnije učiti turski, mogao bi mi dobro doći… Priča mi o tome kako je živio u Yogyakarti i imao čak i curu tamo, nastavili su održavati vezu i kad se on preselio, pa je svaki vikend putovao iz Jakarte u Yogyakartu (oko 10 sati vlakom), ali da je to jednostavno puklo zbog prevelike udaljenosti (moram priznati da mi je to uvijek bilo pomalo traljavo objašnjenje za prekid – voliš li tu osobu ili ne? Ako ju voliš i ako si odgovarate kao par, zar ćeš prekinuti samo zato što je u drugom gradu? Kvalitetnog partnera je teško naći, a odreći ga se zbog fizičke udaljenosti je glupost. Jedino ako je fizička udaljenost utjecala na hlađenje.). Ona je danas udana, i dalje su u kontaktu. Kaže kako je svojedobno rekao majci da ima curu iz Yogyakarte i da bi se čak možda njom i oženio, na što je majka pobjesnjela, jer kako može on, Sundanac, oženiti Javanku? Sundanci i Javanci imaju zategnute odnose još tamo od kraljevstva Madžapahit, što će reći kojih 500-tinjak godina. A naravno dijele životni prostor, svaki svoju stranu otoka. Što drugo reći nego: „boduli“ (i sad bi mi dobro došao onaj mem s Giorgiom Tsoukalasom).
Najavljuju moj vlak, pa polako krcam na sebe svoju prtljagu i opraštam se s Anjasom. Peta osoba na ovom putu koja me primila u svoj dom, kakav bio da bio. Bandung mi je vratio vjeru u Indoneziju, a sada je red da tu vjeru podrži Yogyakarta, grad koji je vodeća turistička destinacija na Javi, te vjerojatno druga najposjećenija u Indoneziji, nakon Balija (Jakartu ne računam, tamo ljudi obično završavaju jer moraju). Vlak je ponovno sastavljen isključivo od eksekutif vagona, svi ovi ekspresni vlakovi po Javi nose ime koje počinje riječju Argo (što inače znači „mjerač, taksimetar“, ali pretpostavljam da se ovdje odnosi na mjerač brzine, pa onda u prenesenom smislu na činjenicu da je riječ o ekspresnom vlaku), a drugi dio imena je naziv neke planine na Javi. Ovaj se zove Argo Wilis, prema vulkanu u provinciji Istočna Java, te spaja Bandung sa Surabayom. Iako sam veći dio puta pisao, svejedno sam imao priliku promatrati fascinantne pejzaže Jave, koji se nižu u rasponu od beskonačnih plodnih polja riže i drugih žitarica, pa sve do strmih vulkanskih stožaca, nerijetko s dimom koji izlazi iz njih i podsjeća da je Java, iako ponekad može izgledati kao raj, ujedno i mjesto stalnog Damoklovog mača. Iako potresi nisu toliko česti kao na Sumatri, velika naseljenost povećava opasnost – kako zbog gustoće stanovništva, tako i zbog slabijih standarda gradnje u slamovima, a uslijed širenja gradova mnoge kuće ulaze i u opasnu blizinu pojedinih vulkana, kao što je recimo slučaj s vulkanom Merapi (Ognjena planina), najaktivnijim u Indoneziji, koji zlokobno stražari nad ravnicom u kojoj je smještena Yogyakarta. Upravo je Yogyakarta najugroženiji veći grad na Javi, budući da u njenoj aglomeraciji živi i do 2 milijuna ljudi, koji bi vrlo vjerojatno svi smrtno stradali kada bi Merapi odlučio ozbiljnije erumpirati. Ujedno bi takva erupcija ugrozila i obližnje spomenike u Borobuduru i Prambananu, tako da se iskreno nadam da je Merapi relativno razuman vulkan, a naročito da neće biti hirovit predstojeća tri-četiri dana (nisam još odlučio hoću li u Yogyakarti biti 3 ili 4 noći, ovisi o tempu obilaska).
U Yogyakartu pristižem nakon skoro 7 sati puta. Od kolodvora do moga gostinjca imam kojih 20-ak minuta hoda i mogu reći da mi se grad po ovome što vidim sviđa. Pogotovo zato što je između glavnih gradskih prometnica sačuvao atmosferu mirnog gradića, koja me zbog uskih ulica, s kućama ograđenih dvorišta, podsjeća na neki naš jadranski otok, npr. na neke vanjske dijelove grada Hvara. Potom mi sine činjenica da je i ovo otok, doduše nešto veći od Hvara. Zapravo, gdje god da ste u Indoneziji, nužno ste na nekom otoku – pravog kopna ovdje nema. Gostinjac je smješten istočno od centra, možda 15-ak minuta hoda od Jalan Malioboro, glavne gradske ulice koja otprilike ima ekvivalent korza, soba je sva u drvu, uredna, bez nepoželjnih životinja (vidio sam doduše mrave u kupaonici, ali to je bezazleno), tuš ima toplu vodu (štoviše, čini se da tuš ima uglavnom samo toplu vodu, što je također problem, jer ne mogu izbalansirati temperaturu), veliki bračni krevet… Jedina dva problema su poprilično tanki zidovi, tako da se čuju gotovo svi razgovori u okolnim sobama, kao i to da iznad kvarta prolazi koridor za aerodrom 14 km istočno od grada, tako da svako malo nešto slijeće (s obzirom na veličinu grada, aviopromet je dosta intenzivan). Nakon što sam se osvježio i došao k sebi, odlučio sam krenuti u večernju šetnju. Subota je navečer i grad vrvi turistima, uglavnom domaćima, ali vidio sam i Europljane. Po gužvi se osjećam kao da sam negdje u Hrvatskoj na moru, jedino što ovdje postoji i hrpa vozača ciklorikši.
Prvo da riješimo kako se ovaj grad zove. S obzirom da se piše Yogyakarta, bilo bi logično da se čita [Jogjakarta]. No dosta ljudi, uključivo i lokalce, izgovaraju ga kao [Džogdžakarta], što bi se pak trebalo pisati Jogjakarta. Jedino objašnjenje koje meni izgleda koliko-toliko suvislo ima veze s promjenom indonezijskog pravopisa. Naime, indonezijski se do sedamdesetih pisao pravopisom napravljenim prema nizozemskome (zato se uostalom katkada piše i Soekarno), a tada je izvršeno ujednačavanje s malajskim. U starom se pravopisu glas dž pisao kao dj, a glas j kao j. Po novom pravopisu glas dž se piše kao j, a glas j kao y. Tako se nekad pisalo Djakarta i Jogjakarta, a danas se piše Jakarta i Yogyakarta. Čitanje [Džogdžakarta] dobili bismo ako bismo ime zapisano starim pravopisom pročitali kao da je zapisano novim pravopisom. No problem s tom teorijom jest da lokalni ljudi ime grada vjerojatno ipak ne uče iz pisma, nego po sluhu. A kako glas j može fonološki biti postupno pomaknut prema nekakvom ź, pa onda i u dž, izgovor [Džogdžakarta] možemo smatrati dijalektalizmom, ali za potpunu bih potvrdu te teorije trebao čuti kako izgovaraju neku drugu riječ koja u pismu počinje s y-.
Ime grada, kakogod ga čitali, znači „prikladan za napredak“, a ime navodno ima veze s Ajodhjom, Raminim rodnim gradom (gle čuda, isto kao i Ajutthaja). Leži na jugu središnje Jave, a sjedište je Posebne autonomne regije Yogyakarta. Razlozi posebnosti leže u razdoblju indonezijske borbe za nezavisnost, kada je tadašnji sultan Yogyakarte, Hamengkubuwono IX., pružio utočište revolucionarima koji su utekli sa zapadne Jave pred Nizozemcima. Yogyakarta je stoga bila glavnim gradom Indonezije tijekom tih sukoba, sve dok se uspostavom pune nezavisnosti ta funkcija nije vratila u Jakartu. Kao zahvalu za sultanovu potporu, Yogyakarta je dobila poseban status i dopušteno joj je zadržavanje monarhije. Slična je situacija bila i u susjednoj Surakarti, no tamo je 1946. došlo do antimonarhističkog ustanka, te je monarhija ukinuta. Potpora sultanatu u Yogyakarti je i dalje jaka. Skraćeno, grad se naziva Yogya, a nosi nekoliko nadimaka: Kota pelajar (Grad studenata), Kota budaya (Grad kulture) i Kota gudeg (Grad gudega, posebnog variva koje se radi od nezrelog jackfruita pirjanog u palminom šećeru i kokosovom mlijeku, s dodatkom povrća i začina; gudeg se može kombinirati s raznim mesom, obično piletinom ili govedinom, kao i jajem, tofuom ili tempehom). Yogya je neosporni bastion javanske kulture, ujedno i najbolje mjesto na kojem turisti mogu dobiti uvid u rečenu kulturu, bilo da je riječ o kazališnim predstavama (uključivo wayang), batiku, glazbi (posebice gamelanu), baletu ili izradi predmeta od srebra. Područje oko Yogye bilo je u povijesti poznato kao Mataram, te se ovdje u 8. st. razvilo središte javanske hindo-budističke kulture, s veličanstvenim hramovima u Borobuduru i Prambananu, a sâm Mataram je postao glavnim gradom kraljevstva Medang. Tijekom 10. st. prijestolnica će se preseliti na istok, a razlog nije sasvim poznat, iako neki sumnjaju na erupciju Merapija. Uslijedila je vlast Madžapahita, sve dok se tijekom 16. st. Mataram ponovno nije uzdigao kao sjedište moćnog sultanata koji je pod vodstvom Hanyokrokusuma uspio pod svoju vlast dovesti gotovo čitavu Javu, izuzev krajnjeg zapada otoka (Sundanci :D ). Kada su se u 17. st. pojavili Nizozemci, tadašnji vladar Pakubuwono II. pristao je na suradnju s VOC-om. Protiv toga se pobunio njegov mlađi brat Mangkubumi, koji je u tome vidio bojazan da će Nizozemci s vremenom posve podjarmiti Javu, te je poveo građanski rat protiv svoga brata i Nizozemaca, uslijed čega je uspostavio Jogjakartansko kraljevstvo na jugu Mataramskog sultanata. Mirovnim ugovorom u Giyantiju Yogyakarta je postala sultanatom, a Mangkubumi je uzeo ime Hamengkubuwono, prvi u nizu sultana s tim imenom (aktualni sultan je deseti). Ostatak Mataramskog sultanata otada je poznat kao Surakartanski sunanat (i, kako rekoh, ukinut je kao zasebni politički entitet 1946.). Tijekom britanske vlasti pojavile su se glasine kako Sultanat sprema pobunu protiv Britanaca, našto je Raffles poslao 1200 vojnika da zauzmu Yogyakartu. Napad je zatekao Javance, koji uopće nisu imali takvih namjera, te je grad osvojen u jednom danu, uz poprilična razaranja i pljačku kraljevske palače. No nakon toga poniženja Javanci će stvarno podići pobunu, poznatu kao Javanski rat, doduše tada već protiv Nizozemaca, koji su se u međuvremenu vratili na vlast. Čisto malo kao razmišljanje u sjeni recentnih terorističkih napada…
To kako je Yogyakarta postala dio Indonezije i kako je dobila svoj posebni status već sam opisao, a ovdje mogu još samo dometnuti da je unatoč svojoj tradicionalnosti ovo i vrlo otvoren grad, s mnogo studenata i stranaca koji u njemu žive, a troškovi života ovdje su niži nego u drugim velikim gradovima (što čudi, s obzirom da je riječ o turističkoj meki).
Prolazim po Jalan Malioboro prema jugu, navigirajući među štandovima koji uglavnom prodaju hranu i batik, potom pored mjesta gdje se održava plesna kazališna predstava koja mi pomalo liči i na suvremeni ples, ali vjerujem da spada u wayang wang (to su one koje koriste žive ljude – mislim, „žive ljude“, hoću reći ljude, ne lutke :D ), praćena furioznim bubnjanjem, a zatim dolazim do alun-aluna (glavnog trga), koji se nalazi sjeverno od jogjakartanskog kratona (sultanove palače). Budući da je večer, ostavljam kraton za sutra, a sada odlazim u jednu obližnju ulicu koja se odlikuje nizom warunga specijaliziranih za gudeg. Odabirem jedan, koji je čak i preporučen na Wikitravelu, no kako su unutra puni, jedino mjesto je stolčić na pločniku. Gledam jelovnik, sve je na indonezijskom, pa odabirem jedinu stavku koju razumijem, a koja uključuje ayam (piletinu), telor (jaje) i tempe (tempeh). Ali baš to nemaju. Odabirem nasumce nešto drugo, potom dok se to priprema gledam na internetu što sam naručio, i shvaćam da je posrijedi nešto ljuto. Iako je tradicionalna hrana Yogyakarte uglavnom blaga i slatka, ja baš upiknem… Sama hrana nije loša, čini mi se da sam dobio i jetru (jelo se zvalo ati ampela, kasnije ću utvrditi da se jetra kaže hati, a početno h- često izostavljaju – recimo, riječ za „šumu“ je hutan, ali „šumski čovjek“ je orang utan). Malo pecka, ali to je već pravilo. Na povratku ubadam i jednu lumpiu (što je zapravo lokalna varijanta proljetnog zamotuljka, a malo podsjeća i na turski sigara börei) a potom za desert još i bakpia pathok, katkada zvan i oleh-oleh, što je zapravo nešto slično kineskim mjesečevim kolačićima, punjeno raznim voćnim nadjevima (prepoznao sam bananu i durian). Dok se vraćam prema smještaju počinje kiša, i to kiša koja ima potencijal postati pljusak, ali prestaje već nakon par sekundi. I onda ubrzo opet. Kao da netko naglo otvori slavinu i odmah ju zatvori. I bolje, malo osvježi, a ne upropasti. Vraćam se u sobu, a tada me umor naglo pogađa u glavu. Iako još nije 10 sati, kratak san prethodne noći dovoljan je da se strovalim na krevet i zadrijemam, a da nisam ni skužio. Nisam stigao ni učitati slike, ništa, probudio sam se malo prije ponoći, dovoljno da operem zube, uklonim višak stvari s kreveta, skinem odjeću i bacim se natrag na počinak. Ali ću se zato idućeg jutra probuditi prije 6…