Polja smrti
ponedjeljak , 31.08.2015.I dok tako čekamo da Crveni Kmeri uđu u Phnom Penh, ja ću samo reći da jutros nisam propustio doručak, no s obzirom na njegov opseg (tri šnite tosta, tvrdokuhano jaje, malo pekmeza i putra i tri šnitice lubenice – uz kavu ili čaj) mogao sam to komotno učiniti. OK, sad zvučim razmaženo, ali tko se jednom navikne na turske doručke, tomu je sve što nije švedski stol obična mizerija. Poslije doručka praznim torbu (po treći put na ovom putu), uzimam ju pod mišku i krećem prema istoj onoj tržnici gdje sam dan ranije kupio SIM karticu. Ima nekoliko prodavaonica torbi, no ne vidim imaju li rezervne dijelove. Stajem i pitam u prvoj, imaju kopču, ali veću i širu od one kakva meni treba. Šalju me tipu preko puta, no taj nema nikakvih. Već pomalo zabrinuto nastavljam dalje i opažam još jednu prodavaonicu torbi. Zastajem, tip odmah kuži u čemu je stvar, ima i kopču kakva mi treba, ujedno zašiva onaj dio koji je morao rašiti (to je ono što je šila i ona ženska u Hueu) i sve to skupa košta 3 dolara. Prije rada je rekao 5, sada je spustio cijenu. Još uvijek četiri puta skuplje nego onaj tip u Kini. Nadam se da su sad problemi s ruksakom prestali. Vraćam se u hostel ponovno spakirati stvari, a potom krećem na prvo od dvaju današnjih tužnih i morbidnih mjesta – zatvor Tuol Sleng, koji je čak i relativno blizu moga hostela.
Kada su dakle Crveni Kmeri toga 17. travnja 1975. ušli u Phnom Penh, u gradu je isprva zavladalo olakšanje. No bilo je kratkotrajno. Ono što je ušlo u grad već je bilo neobično. Crveni Kmeri bili su uglavnom djeca i mlade osobe, odjeveni u crnu odjeću sličnu pidžami, sa sandalama od traktorske gume. Svi naoružani kalašnjikovima. Bila je to posljedica regrutacije Crvenih Kmera u ruralnim područjima, pogotovo na sjeveru zemlje. Pod izlikom da će grad ubrzo napasti američki bombarderi, zatražili su da ga ljudi što prije napuste. Ako se netko tomu protivio, bio je na licu mjesta ubijen. Crvenim Kmerima uspjelo je nešto što nikada nikomu u ljudskoj povijesti nije – u roku od 72 sata uspjeli su posve isprazniti grad od 3 milijuna stanovnika. Naredba se odnosila na sve stanovnike, mogli oni hodati ili ne. Ispraznili su tako i gradsku bolnicu, koja je bila puna ranjenika. Koji su mogli hodati, hodali su, koji nisu, netko ih je nosio. Svi stanovnici dobili su naredbu da se vrate u svoja matična sela. Tko je bio rođen u gradu, trebao je otići u selo odakle su mu pretci. Crveni su Kmeri detaljno provjeravali svačiji identitet. Dužnosnici bivšeg režima, uključujući i pripadnike vojske, bili su ubijeni na licu mjesta. Mnogi su se strani državljani, uključujući i neke Kambodžance, sakrili u zgradi francuskog veleposlanstva. Crveni Kmeri su ju okružili i zahtijevali njeno napuštanje, no Francuzi su se pozvali na načelo eksteritorijalnosti. Naposljetku je postignut dogovor da zgradu napuste samo Kambodžanci, s time da su Kambodžanke udane za strance bile pošteđene. Iz zgrade je izašlo 600 ljudi, među njima i Sirik Matak i još nekoliko bivših dužnosnika, koji su ubijeni na licu mjesta. Ostatak ljudi ostao je u gradu još dva tjedna, nakon čega su kamionima evakuirani u Tajland. Iduće tri godine Kambodža će biti posve zatvorena.
Pražnjenje gradova bilo je u skladu s ideologijom Crvenih Kmera, koji su državu željeli pretvoriti u golemi sovhoz (ne kolhoz, jer u kolhozu je postojalo ograničeno privatno vlasništvo) – agrarnu utopiju koja će biti samodostatna i u kojoj će se sve vrtjeti oko poljoprivrede (Kambodža je tih godina proizvodila ogromne količine riže koju je uglavnom izvozila u Kinu – istovremeno su njezini stanovnici dobivali vrlo malo te riže), i to poljoprivrede koja se ne temelji na suvremenim strojevima, već na najobičnijem fizičkom radu, koji je trajao i po 12 sati dnevno. Pražnjenje gradova bilo je nužno, budući da su u ranijim slučajevima, kada bi osvojili neki grad, svjedočili preživljavanju buržoaskih obrazaca u tim gradovima, što ih je uvjerilo da je za nastanak uspješne agrarne utopije potrebno potpuno zatiranje gradova i posvemašnji prekid s buržoaskom prošlošću. U zemlji je proglašena nulta godina, posve je ukinuto privatno vlasništvo, obrazovni sustav (jer se njega smatralo kontrarevolucionarnim oruđem – jedina potrebna edukacija bila je ona u praktičnim poljoprivrednim vještinama), novac (budući da je sva ekonomija bila pod kontrolom države koja je stanovnicima davala minimum za zadovoljavanje njihovih osobnih potreba, novac nije bio potreban), religija (hramovi i pagode pretvoreni su u skladišta, žitnice ili jednostavno razoreni)… Državi je promijenjeno ime u Demokratska Kampućija, iako je ona zapravo postala golemi konclogor. Režim Crvenih Kmera bio je strogo antiintelektualistički. S podozrivošću se gledalo na svakoga tko je bio visokoobrazovan, tko je bio liječnik ili inženjer, učitelj, tko je studirao, tko je govorio strani jezik, čak i tko je nosio naočale. Mnogi su po kratkom postupku ubijeni. To je išlo toliko daleko da su Crveni Kmeri angažirali slijepce da pipajući nosne hrskavice pojedinih ljudi utvrde jesu li dotični možda nosili naočale, pa ih u strahu odbacili. Da ironija bude veća, Son Sen, jedan od visokopozicioniranih članova režima, i sâm je nosio naočale. S druge strane, Pol Pot je bio sve ono što je bilo nepoželjno kod običnog Kambodžanca: sin kulaka, obrazovan u francuskim kolonijalnim školama (katoličkim, još k tome), tečno govorio francuski, studirao radioelektroniku u Parizu (nije završio studij jer su ga zainteresirale marksističke ideje – zanimljivo je da je neko vrijeme boravio u Jugoslaviji na radnoj akciji izgradnje Autoceste bratstva i jedinstva), po povratku u Kambodžu bio profesor francuske književnosti i povijesti… Ali quod licet Iovi, non licet bovi, očito. Ostali neprijatelji bili su Sihanoukovi simpatizeri („feudalisti“), kapitalisti (logično, ali pod to su spadali npr. i sitni obrtnici ili taksisti), ali i ljudi koji se nisu pokoravali bilo kakvim zapovijedima Crvenih Kmera. Postoje tako anegdotalni slučajevi gdje su vlasti zapovjedile seljacima da prilikom oranja hodaju za govedima s desne strane, iako se tradicionalno uvijek hoda s lijeve strane (ne znam ima li to nekakve veze s oblikom pluga, nije ni važno). Seljaci su međutim po automatizmu nastavili hodati s lijeve strane, te su obilježeni kao neprijatelji režima i ubijeni. Drugi puta su vlasti ubijale ljude koji su „neovlašteno putovali iz jednog sela u drugo“. Privatna inicijativa, uključujući i misli, ideje i samostalne postupke, nije smjela postojati. Ako bi netko, ne daj Bože, ubrao neku voćku, bio bi optužen za pronevjeru narodnih dobara i ubijen.
Osim eliminacije svih protivnika režima, stvarnih ili fiktivnih, eliminirane su vrlo često i njihove obitelji. Prema jednoj od parola Crvenih Kmera u to doba, „Bolje greškom ubiti nevinoga, nego greškom dopustiti da krivac preživi.“ Druga, jednako jeziva parola, glasila je „Ubiti te nije gubitak. Ostaviti te na životu nije dobitak.“ Crveni Kmeri društvo su podijelili na „stare ljude“ ili „temeljne ljude“, što je bilo izvorno seosko stanovništvo, te na „nove ljude“, bivše gradsko stanovništvo koje je trebalo preodgojiti ili, ako to nije bilo moguće, fizički ukloniti, kako idejama ne bi zatrovali novorađajuće društvo. „Ponekad, ako želimo zasaditi novu travu, trebamo je izvući s korijenjem“. Crveni Kmeri bili su vrlo tajnoviti u pogledu organizacijske strukture njihove države, zadržavši obrazac koji su imali u doba dok su bili ilegalci. Službeno, iako je državom vladala Komunistička partija Kampućije, u govoru se koristio izraz Angkar („Organizacija“), bez ikakvih pojašnjenja tko ju sačinjava. Čelnici partije bili su titulirani nadimcima poput „Brat broj 1/2/3…“ Tek nakon skoro godinu dana vlasti doznalo se da su Saloth Sar, Pol Pot i Brat broj 1 jedna te ista osoba.
Budući da su većinu izvršitelja Crvenih Kmera činili mladi ljudi sa sela, koji nisu bili „zatrovani“ suvremenim buržujskim idejama, dolazilo je i do bizarnih situacija. Naime, Crveni su Kmeri nakon ulaska u Phnom Penh prebojali sve prometne znakove, koje su smatrali nekakvom vrstom opskurne signalizacije za agresore. Isto se dogodilo i s natpisima prodavaonica. Većina Crvenih Kmera bili su nepismeni.
Agrarno društvo zahtijevalo je i novu, bizarnu terminologiju. Poljoprivredne alatke bile su „oružje“, uspješna žetva „pobjeda nad prirodom i neprijateljem“, a sami zemljoradnici „borci na radnoj fronti“. Ako bi nekomu slučajno u ruci pukla alatka, bio je okarakteriziran kao saboter i strani špijun. Djecu se u dobi od 6 godina odvajalo od roditelja, te su od njih stvarani novi vojnici revolucije. Budući da su igračke bile zabranjene kao buržujska abominacija, djeca su dobivala kalašnjikove kako bi se vježbala u budućim borbenim angažmanima. Djeca su ujedno bila najlakša za oblikovati, vrlo ih se lako moglo nagovoriti da potkažu vlastite roditelje ili da bespogovorno prihvate partijsku ideologiju.
Paranoja Crvenih Kmera, koji su u svakome vidjeli neprijatelja režima, okrenula se potom i protiv revolucionara iz doba borbe protiv Francuza, kao i protiv umjerenih pripadnika Komunističke partije Indokine. Naposljetku su Crveni Kmeri krenuli eliminirati i „špijune“ u vlastitim redovima. Prema zamisli Crvenih Kmera, idealno društvo nove Kampućije trebalo je brojati oko milijun i pol članova. U to vrijeme, u Kampućiji je živjelo šest milijuna ljudi. Višak je naravno trebao završiti pod zemljom.
Zahvaljujući svom početnom angažmanu sa Sihanoukom, Crveni su Kmeri imali međunarodni legitimitet i pravo na mjesto Kambodže u Generalnoj skupštini UN-a. No kako su vodili izolacionističku politiku, to im nije trebalo. Jedine odnose imali su s Kinom, kojoj su prodavali rižu. Jedina veza Kambodže sa svijetom bila je avionska linija Phnom Penh-Peking, jednom tjedno. Odbijali su čak i humanitarnu pomoć za stanovništvo – to je s jedne strane bilo uplitanje u samodostatnost, a s druge strane, nedostatak humanitarne pomoći je ubrzao uklanjanje dijela nepoćudnih kadrova. Tek su se 1977. Crveni Kmeri odlučili na otvaranje i predstavljanje svoje agrarne utopije svijetu. Stoga su željeli pozvati skupinu neovisnih objektivnih novinara da u svijet prenesu sliku o Demokratskoj Kampućiji. No nisu željeli imati posla niti s novinarima iz istočnog, ni iz zapadnog bloka, budući da su sumnjali u njihovu objektivnost. Jedina zemlja koju su smatrali dovoljno geopolitički nepristranom bila je Jugoslavija. Stoga je u Kampućiju otputovala skupina jugoslavenskih novinara među kojima je bio i Vjesnikov novinar Maroje Mihovilović. On će kasnije napisati knjigu „Indokina: Stravični poligon“, u kojoj će detaljno opisati rat u Vijetnamu i nastavak koji se zbio u Kambodži, kao i informacije dobivene iz prve ruke. Iako su ih Crveni Kmeri vodali po gradilištima brana za navodnjavanje („Tko je projektant ove brane?“ – „Ova brana je projekt čitavog kampućijskog naroda.“ – „Ali svejedno, netko je morao napraviti nacrte, proračune…?“ – „Da, to je djelo čitavog kampućijskog naroda.“) i seoskim kooperativama („Dok razgledavamo kooperativu zamjećujemo čudnu pojavu: svugdje vlada neobična tišina. Nitko ni s kim ne razgovara u radionici dok smo mi tamo, nitko ne podiže pogled, svi su zadubljeni u svoj posao.“… „Snimatelj Kulišić želio bi nešto snimati, ali u blagovaonici ne može jer je odviše mračno. Naši pratioci naređuju ljudima da izađu iz blagovaonice na sunčani plato. Izlaze bez riječi, staju uz zid spuštenih glava. Kulišić traži da podignu glave, ali oni ga ne razumiju. Odlazi od jednoga do drugoga i svakom diže glavu. Ljudi dižu glave, šute, poslušno stoje dok ih se snima. Cijelom scenom dominira čudna, zapravo strašna napetost.“), konačan efekt, kao što se vidi iz priloženoga, nije baš bio u skladu s onim što su Crveni Kmeri očekivali.
O tome što se na kraju zbilo s Crvenim Kmerima pisat ću u jednom od budućih nastavaka, a sada ću se posvetiti obilasku zatvora Tuol Sleng, poznatog i kao S-21. Ta je bivša srednja škola preuređena u glavni isljednički centar u posve pustom Phnom Penhu. Četiri zgrade bile su preuređene u zatvore i mučilišta, a računa se da je samo u ovom zatvoru ubijeno 17 000 ljudi. Preživjelo je samo 7 zatvorenika. Dvojica od njih danas rade u sklopu kompleksa (što mi je iskreno malo morbidno, ti se ljudi svakodnevno vraćaju na mjesto svojih najgorih trauma). Svaki od te sedmorice imao je neku posebnu vještinu koja je bila od koristi Crvenim Kmerima, te su zato imali bolji tretman i pošteđeni su. Jedan je bio mehaničar i znao je popravljati strojeve koji bi se kvarili, dvojica su bili slikari te su portretirali istaknute predstavnike Crvenih Kmera ili su slikali propagandističke plakate… Jeziv je kontrast između zelenog dvorišta zatvora, ispunjenog palmama i drugim tropskim raslinjem, te hladnih betonskih zidova i improviziranih ćelija dimenzija 1 m x 80 cm u kojima je boravilo i po četvero ljudi. Uokolo posvuda slike zatvorenika, njihove fotografije za kartoteku (iako su uglavnom bili po kratkom postupku ubijani, Crveni su Kmeri svejedno vodili studioznu statistiku kako im nitko predodređen za likvidaciju ne bi promaknuo), prizori mučenih ili ubijenih… Duž unutrašnjeg pročelja svake od četiriju zgrada proteže se balkon-hodnik iz kojega se ulazi u prostorije. U jednoj zgradi s vanjske je strane toga balkona zavjesa od bodljikave žice, postavljena kako bi spriječila samoubojstva zatvorenika. Trik je bio mučiti ih dok ne „priznaju“ štogod im se stavljalo na teret. Pritom ih se ni slučajno prilikom mučenja nije smjelo ubiti, jer bi tako izgubili „dokaze“. Kada su konačno „priznali“, onda ih se naravno moralo ubiti, jer su bili kriminalci i neprijatelji revolucije. Kvaka 22. Ljudi su priznavali kako bi se izvukli od mučenja, premda ih je ono ostavljalo na životu, dok je oslobođenje od mučenja značilo smrt.
Hrana koju su dobivali zatvorenici, ali i svi drugi stanovnici u Kampućiji, bila je rijetka rižina kaša. S takvom hranom obični su ljudi morali biti sposobni raditi po 12 sati u polju. Mnogim obrazovanijim zatvorenicima bilo je naređeno da napišu autobiografiju, koju bi morali pisati toliko dugo dok kadrovi koji su ih nadgledali ne bi bili zadovoljni (čitaj, dok ne bi u nju ubacili inkriminirajuće informacije koje su ovi htjeli vidjeti). Kada bi to napravili, to je bio temelj za presudu, a ona je naravno gotovo redovno bila smrt.
No nakon zatvora, postoji jedno još depresivnije mjesto na koje idem – čuvena Polja smrti u Čoeung Eku, 14 km jugozapadno od Phnom Penha. Dotamo ću uzeti remorque, cijena za vožnju tamo i natrag i čekanje trebala bi biti 10 dolara. Tip traži 15, ja mu kažem da treba biti 10, i time sam se zeznuo, jer će sada konačna cijena biti viša. 13. 11? OK, 12. Vožnja dotamo nije osobito ugodna, jer se vozimo kroz smrad smeća, na semaforu se oko našeg remorquea okupljaju dječica koja prose… Čoeung Ek je bio mjesto na kojemu se jednom u davnini nalazilo kinesko groblje. Kasnije je bio voćnjak, sve dok ga Crveni Kmeri nisu pretvorili u masovne grobnice za žrtve režima. Takvih polja smrti diljem Kambodže bilo je nekoliko stotina s tisućama i tisućama masovnih grobnica – računa se da je režim tijekom 3 godine i 9 mjeseci svoje strahovlade prema najkonzervativnijim procjenama ubio oko 1 700 000 Kambodžanaca. Egzekucije su se vršile pod okriljem noći, a kako se ne bi čuli krici žrtava, to bi se maskiralo glasnom glazbom iz zvučnikâ, te zvukom dizelskih generatora. Budući da su metci bili vrijedni, pogotovo uslijed izolacije države, manje od 30% žrtava je strijeljano. Ostali su uglavnom ubijani udarcima u glavu ili bi im bilo prerezano grlo. Za to su se koristili vrlo oštri komadi palmine kore. Ubijana su i djeca, i to tako da bi ih mučitelji jednostavno zavitlali u drvo. Na jednom od takvih velikih drveta forenzičari su kasnije pronašli komade kosti, mozga i skrutnute krvi. Većina grobnica je ekshumirana, no čak i danas, kada se u kišnoj sezoni razina podzemnih voda digne, zemlja znade izbaciti krhotine kostiju ili komade odjeće. Ekshumacije su započele 1980., a 1988. na lokalitetu je podignuta memorijalna stupa od 7 katova, u kojoj je napravljena spomen-kosturnica. Većina lubanja u njoj ima rupu – dokaz o smrti uslijed udarca u glavu.
U povijesti ljudskoga roda, koja ne oskudijeva monstruoznim režimima, Crveni su Kmeri svakako bili jedan od najmonstruoznijih, po broju žrtava, po njihovoj strukturi, po proklamiranim ciljevima…dok su nacisti bili opterećeni čistoćom rase i njenim poboljšanjem, uklanjanjem nazadnih elemenata, uzdizanjem napretka novog društva, Crveni su Kmeri posve razrušili društvo kakvo su zatekli, uvevši idealizaciju agrarnog primitivizma. Šteta koju su učinili Kambodži osjeća se još i danas, a posebno je bolno to što je Crvene Kmere, izuzev njihovoga čelništva, teško izdvojiti kao Druge i jednostavno ih isključiti iz društva. Mnogi bivši vojnici Crvenih Kmera i danas žive u Kambodži i amnestirani su. U doba Demokratske Kampućije jedan od načina za spasiti se (premda ni on nije uvijek bio najsigurniji) bio je pristupiti Crvenim Kmerima. A tada, ako bi od vas Angkar zatražio da postanete mučitelj ili čuvar, tomu se bilo uputno pokoriti, ako i sami niste željeli završiti u jami. Jesu li u tome mnogi uživali? Neki nesumnjivo jesu – psihologija mase izvlači najgore stvari u ljudima. No i takvi su amnestirani. U tome i jest tragedija današnje Kambodže – mučitelji i mučeni i dalje žive zajedno u ovoj zemlji, a čak ni glavni naredbodavci nisu propisno kažnjeni – dosta ih je već mrtvo, a nekima se još sudi. Kako su to sada već ljudi od 80 i 90 godina, sva je prilika da će i presuda, pa bila ona i doživotni zatvor, biti formalne prirode.
Vraćam se do grada, vozač me ostavlja kod Tuol Slenga, odakle imam desetak minuta pješice do hostela. Večeras sam se načelno dogovorio s Claire, ona je u subotu stigla iz Ho Chi Minha, no išla je na izlet u deltu Mekonga, pa uzvodno doplovila do Phnom Penha. Prije toga ću nešto pojesti. Na TripAdvisoru vidim da se u blizini hostela nalazi burmanski restoran, pa da vidim kakva je burmanska kuhinja, kad već ne mogu u tu zemlju (tj. mogu u nju, ne mogu kroz nju). Restoran se zove Irrawaddy i usput je i prodajna galerija. Konobarica je izgleda Burmanka, fizionomija joj je bitno drugačija od kmerske. Kmeri su naime tamnoputi i imaju debeljuškasta lica, kao da postoji određeni utjecaj indijske fizionomije. Burmanci pak imaju izdužena mršava lica s jakim jagodičnim kostima, karakteristična za narode unutrašnjost Indokine – ako znate kako izgleda Aung San Suu Kyi, onda znate o čemu govorim. Hrana je osrednja – ogromna zdjela juhe, porcija za 4 osobe, kiselkasto-ljuta juha (ali ne onako ljuta da vas peče sve oko usta, već paprena, tako da vas tjera na kašalj i suze vam oči) s bambusom i još nekim lišćem, a zatim minijaturni pileći curry s kostima, možda pet malih komada mesa, bez priloga. Prilog je bila salata s mangom koju sam uzeo posebno. I jogurt s voćem za desert. Srećom, nije bilo preskupo, 10 dolara za cijelu večeru. I besplatan pogled na ogromnog žohara koji je protrčao po podu pored moga stola. Dobrih 10-ak cm dugačak, možda nije žohar, samo neki kornjaš.
S Claire sam se dogovorio kod kraljevske palače, dotamo uzimam remorque. Naravno da kad mi treba, onda ga nigdje nema, a kad eksplicitno nekoga i pitam, onda ispada da oni nisu vozači. Naposljetku nalazim tipa za 3 dolara i shvaćam da je noću uzduž obalnog bulevara prilično živahno. Toliko da je nastao veliki prometni zastoj, a po parku u kojem bismo se trebali naći posvuda na travi sjede Kambodžanci i imaju svojevrstan piknik. Očekujem da ću bez problema locirati Claire, ali nema je. I ja sam malo kasnio, no trg mi je dosta nepregledan, što ako čeka na nekom drugom mjestu? Nakon 5 minuta se pojavljuje, doista je prvo čekala kod wata Ounalom, jer je mislila da je to palača. Odlazimo sjesti u birc nazvan ambiciozno Brew House, uslijed čega sam ja mislio da je riječ o pivnici, no zapravo se taj „brew“ odnosi na kavu. Claire priča o vlasniku svoga hotela, s kojim je danas razgovarala, i kaže da je tip prvo rekao kako je on protiv tog obilježavanja lokacija vezanih uz Crvene Kmere i posjećivanja tih mjesta (što ima smisla – nije baš zgodno kada spomen na masovno istrebljenje stanovništva spada u turističku ponudu države), potom kako joj je savjetovao da što prije ode iz Phnom Penha, jer tu nema ničeg za vidjeti (a čovjek vodi hotel!), te je onda još imao i neke opaske spram Vijetnamaca, kako nije u redu da dolaze ovamo bez viza… Očito netrpeljivost i dalje vlada. Claire je i nehotice poslušala njegov savjet, jer sutra odlazi u Siem Reap, a do 7. rujna bi već trebala biti u sjevernom Tajlandu, gdje će volontirati u zbjegu za slonove. Potom početkom listopada odlazi na Borneo, mjesec dana u malezijskom i mjesec dana u indonezijskom dijelu. Nadam se da ćemo se opet sresti u Australiji… Pozdravljamo se i ja ovaj puta uzimam motor, za 2 dolara, do hostela. Vozač me iz nekog razloga želi odvesti u hotel Nagaworld, najluksuzniji u Phnom Penhu, ne znam jesmo li se krivo razumjeli, ali kažem mu da ne izvodi gluposti te me potom bez pogovora odvozi tamo kamo treba.
Umor me hvata već prije ponoći, te se zatim strovaljujem u krevet. Sutra ujutro ću vidjeti što ću s tajlandskom vizom…
komentiraj (1) * ispiši * #
Hajde da se drogiramo
nedjelja , 30.08.2015.Današnji dan bio je posvećen obilasku pozitivnih atrakcija Phnom Penha, prije nego se sutra posvetim onim negativnim. Izmoren s nekoliko kratkih noći odspavao sam sve do pola 11, što znači da sam propustio doručak. Potom sam otišao nabaviti kambodžansku SIM karticu na mjesto na koje me sinoć uputio frajer s recepcije. Očekivao sam nekakav telekomunikacijski centar, slično onomu u Pakistanu, Kini i Vijetnamu. Dobio sam – tržnicu. Na kojoj se u nekoliko dućančića prodaju SIM kartice. Službeno postupak zahtijeva putovnicu, ali u ovim okolnostima su mi za 5 dolara prodali karticu i to je bilo to. Kartica na sebi ima neki minimalni kredit koji mi je otišao na jednu poruku i nešto malo internetskog prometa. Morat ću nadoplatiti neku veću cifru. Ako ništa drugo, ovi mi barem šalju poruke na engleskom, što se toga tiče Kambodža je vrlo „foreigner friendly“. Nakon toga odlazim na doručak u onu pekarnicu od sinoć. Ovaj puta uzimam kao neki calzone s karijem, te jedno pecivo s brusnicama i jedno s grožđicama, uz americano s ledom. Vraćam se još u hostel po kapu i krećem u obilazak phnompenhskih atrakcija. Displej fotića je ujutro bio normalno okrenut, kasnije se opet preokrenuo.
Phnom Penh, za razliku od vijetnamskih gradova, izgleda uglavnom kao neka rezidencijalna četvrt s nekoliko bulevara koji također izgledaju kao da vode kroz predgrađe. Fali mu prave urbanosti, pravog centra grada. Vidi se kolonijalna ostavština, između ostaloga i u nazivima ulica – većina ulica zove se po brojevima, one u pravcu sjever-jug označene su neparnim, a one u pravcu istok-zapad parnim brojevima. Usto, kućni brojevi načelno idu po redu, no moguće je naletjeti na broj 57 nakon broja 65 i slično. Barem su parna i neparna strana dosljedne. Mnoge kuće su prave kolonijalne vile (između ostaloga, i hostel je u jednoj takvoj), a među njima su katkada posve deplasirano ugurani neboderi (jedan je baš pored mojeg hostela). Sjećam se da je Shaun spominjao kako ulice u Phnom Penhu, za razliku od onih u Vijetnamu, imaju vrlo široke pločnike, što je načelno točno, barem na većim prometnicama. Ono što je zaboravio napomenuti jest da su po tim pločnicima i dalje parkirana vozila, samo dok su to u Vijetnamu uglavnom motocikli, ovdje su automobili, jer ima više mjesta na pločniku. Vozni park u Phnom Penhu tipičan je za zemlju Trećeg svijeta – automobili su uglavnom svi vrlo luksuzni, raznorazni terenci, limuzine (vidio sam jedan Mercedes genšer i Bentley), zato što onaj tko ima dovoljno novaca da kupi auto, ima ujedno i dovoljno novaca da kupi luksuzni auto. Sirotinja vozi motocikle ili bicikle. Srednje klase – one koja bi npr. vozila Kiu Pride ili nešto tomu slično – nema.
Priča kazuje kako je 1372. bogata udovica imenom Penh u rijeci Tonle Sap, koja se na području grada ulijeva u Mekong, pronašla komad drveta u kojem su se nalazila 4 Buddhina kipa i jedan Višnuov. Potom je dala malo povisiti brežuljak koji se nalazio sjeveroistočno od njene kuće i na njemu sagradila jedan hram za Buddhine kipove i jedan manji ispod toga za Višnuov kip. Mjesto je postalo poznato kao Wat Phnom Daun Penh, Hram gospe Penh na brdu, od čega je kasnije došlo ime Phnom Penh (svojedobno europeizirano kao Panomping). 1432. postao je glavnim gradom Kambodže, nakon što je Angkor stradao pod napadima Sijamaca, te je obnašao tu funkciju do 1503. Tada se zbog dinastičkih borbi prijestolnica počela seliti, te je tek 1866. kralj Norodom I., utemeljitelj istoimene dinastije, prijestolnicu vratio u Phnom Penh, koji je tada bio beznačajno selo. Tada je nakon 350 godina obnovljena i kraljevska palača. Kako je to bilo vrijeme francuske kolonizacije, Francuzi su se prihvatili posla uređivanja grada, te je to ujedno i objašnjenje zašto Phnom Penh tako izgleda – prije Francuza i njihove kolonijalne vlasti ovdje jednostavno nije bilo ničega. Do 1920-ih grad je prozvan „Biserom Azije“, čak je i period napretka nastavljen nakon kambodžanske neovisnosti, sve dok grad nije posve ispražnjen prilikom dolaska Crvenih Kmera na vlast. Iduće 4 godine bio je praktički grad duhova, a onda se polako kroz osamdesete i pogotovo turbulentne devedesete počeo uzdizati. Danas je miljama daleko od svih drugih gradova u Kambodži po standardu, gospodarskoj aktivnosti, broju stanovnika… Ali je i dalje, unatoč kaotičnom prometu, prilično miran grad.
Leži na desnoj obali Mekonga, malo nizvodno od utoka rijeke Tonle Sap. Uz rijeku se nalaze i najvažnije zgrade, tu je i kraljevska palača, kao i još nekoliko relevantnih hramova, nedaleko je i Wat Phnom… Ujedno je četvrt uz rijeku poznata kao središte noćnog života, tu su raznorazni barovi, kafići, restorančići i slično. Sâma obalna cesta (tj. kej) nosi ime po drugom kambodžanskom kralju i osnivaču druge dinastije, Norodomovu bratu Sisowathu (Kambodža ima nešto poput Karađorđevića i Obrenovića, samo što su odnosi među dinastijama mnogo idiličniji, nisu se međusobno ubijali, dapače, današnji kralj, kao i njegov otac, potomak je obiju dinastija). Inače, trenutni kralj zove se Norodom Sihamoni i vlada od 2004., kada je abdicirao njegov otac i legendarna kambodžanska figura, Norodom Sihanouk. Sihamoni je inače jedno od 14-ero Sihanoukove djece, koju je ovaj imao s ukupno 5 žena, a njegovo osobno ime spoj je imenâ njegovih roditelja (SIHAnouk + MONIneath). Sihamoni je inače jedini svjetski monarh koji tečno govori – češki. Naime, u dobi od devet godina Sihamoni je otišao u Prag, gdje je završio osnovnu i srednju školu, te studirao na Akademiji glazbenih umjetnosti do 1975. Potom je 1975. odlučio upisati filmsku režiju, ali ne u Pragu, gdje je taj studij jak, već u – Pjongjangu. 1977. se vratio u Kambodžu, no režim ga je uhitio i držao u kućnom pritvoru do pada 1979. 1981. je otišao u Francusku i tamo radio kao instruktor baleta. Idućih 20 godina živio je u Francuskoj, kasnije postavši i kambodžanski izaslanik pri UNESCO-u. 14. listopada 2004. posebno deveteročlano vijeće izabralo ga je kao nasljednika svoga oca na prijestolju. Kralj je neženja, a kako ima već 62 godine prilično je izvjesno da ga neće naslijediti njegovi potomci, nego će vjerojatno vijeće morati ponovno birati novog monarha. Zanimljivo je da unatoč činjenici da je neženja i da je bio instruktor baleta, kao i izjavi njegova oca da „voli žene kao sestre“, nitko nije potegnuo pitanje kraljeve spolne orijentacije. No istovremeno su njegova oca, koji je bio oženjen sa sedam različitih žena i imao 14-ero djece, pokušali svojedobno etiketirati homoseksualcem. Inače, Kambodža je prva zemlja u regiji koja je dopustila sklapanje istospolnih brakova i ima vrlo tolerantne LGBT zakone.
Kada sam posjetio wat Ounalom, inače najvažnije mjesto budizma u Kambodži, dogodila mi se jedna neugodna scena. (Inače, riječ wat čut ćete mnogo puta idućih nekoliko tjedana, riječ je o vrsti hrama koji je ujedno i samostan, koristi se u Tajlandu, Kambodži i Laosu.) Wat Ounalom bio je prilično oštećen za vrijeme vladavine Crvenih Kmera, te je danas iznutra dosta nov, obnovljen pred koju godinu. Popeo sam se do glavnog hrama, zavirio unutra, no sve je izgledalo prilično bezvezno, uz jednog redovnika koji je spavao na klupici sastrane. Dok sam se vraćao prema izlazu, pojavio se pored glavnih vrata hramskog kompleksa neki tip i počeo mi nešto govoriti. Prvo sam pomislio da je vozač remorquea i da mi opet želi nuditi taksi, izlet ili neku sličnu glupost, ali onda sam shvatio da mi govori „Your hat, sir!“ U čemu je problem? Imate kapu. Da, i? Pa ne smijete ju imati, ovo je sveto mjesto. (Napomenut ću da uvijek skidam cipele kada se to od mene traži na ulazu u hramove, kao i da redovito skinem šiltericu s glave kada uđem u hram, već i stoga što mi u zamračenom prostoru stvara dodatnu sjenu – no ovaj se razgovor odvija u dvorištu, gdje imam i cipele na nogama, pa je logično da imam i šiltericu na glavi, prema tome ovaj tip priča gluposti) Trudim se ostati pristojan, pa kažem jednostavno i poluhumorno „Buddhi ne bi smetalo.“ Ako pred sobom imam budista koji shvaća bit Buddhina učenja, a ne se samo slijepo drži rituala koje su smislili ljudi nakon Buddhine smrti, trebalo bi mu biti jasno na što ciljam. Slično kako bih svećeniku koji bi me pokušao masirati da ne mogu u crkvu u kratkim hlačama kratko pokazao na Isusa na raspelu koji ima manje odjeće od mene. Ovaj tip je međutim kreten, pa i dalje nastavlja biti osoran. Potom me pita odakle sam. Kažem mu, on ponavlja pitanje. Da, kreten je. Ponavljam mu odgovor. On nastavlja s time da ne pokazujem poštovanje. Ja sam u međuvremenu izašao iz dvorišta, pa se okrećem i kažem mu kako poštujem Buddhu i njegovo učenje, a kako to što on priča nema veze s Buddhom, nego je to kasnija izmišljotina. Pokušavam i dalje spustiti loptu na zemlju i ukazati mu na dvije stvari – poštovanje se pokazuje skidanjem cipela I skidanjem kape. Ako imam cipele na nogama, onda imam i kapu na glavi. Prosto ko pasulj. Druga stvar koju mu želim ukazati je njegovo licemjerje. Za cijelo vrijeme te eskapade idiot na svojoj glavi ima – šiltericu. I sunčane naočale. I takav je ušetao u dvorište da bi meni solio pamet. Međutim, ja ne mogu ni doći u priliku da to kažem, zato što ovaj očito ne dopušta raspravu, on želi pokornost. Usto, još jedna kulturološki bitna stvar – Kmeri i Tajlanđani jako drže do čuvanja obraza, tj. nije ih uputno loviti u pogrešci i inzistirati da se javno vidi da su u krivu, tu mogu postati neugodni ako osjete da ih netko pokušava poniziti. Međutim, ovaj tip ne zaslužuje to poštovanje, jer je đonom krenuo na mene iako sam mu elegantno ponudio priliku da se izvuče: Buddhi ne bi smetalo, haha, pa da, imate pravo. No ako ti inzistiraš da ja MORAM skinuti kapu, ja tebi MORAM dokazati da griješiš. I ja imam obraz za čuvanje. No kako rekoh, ovaj mi ne želi dati do riječi, nego mi umjesto toga počinje govoriti „You are shit, you fucker“ i slične stvari. Gledam ga i smijem mu se u lice, govoreći mu „Great, really Buddhist behaviour“, gledajući kako se odrasli tip od, po mojoj slobodnoj procjeni, kojih 40-ak godina pretvara u razmaženo derište koje ne zna civilizirano raspravljati, nego izgubivši živce postaje neugodan. I dalje sipa psovke na moj račun. Dajem mu palac gore, još jednom kazavši „That's very Buddhist“ (iskreno, ne znam je li u ovim krajevima palac gore opscena gesta, svejedno mi je), okrećem se i odlazim. Još iza leđa čujem kako ovaj pljuje za mnom i dere se još neke psovke. Očito je očekivao da će se „glupi turist“ odmah ispričati za nesmotrenost i momentalno bez propitkivanja skinuti kapu. Licemjerni idiot. Uvijek su mi fantastični vjernici koji preuzimaju dušebrižništvo u Božje ime. A Buddha čak ni nije bog, dapače, upravo je budizam vjera (ili religija) koja bi trebala poticati otvoreni um i propitkivanje svega. Ali eto, uz ovakve vjernike, kojem bogu trebaju ateisti?
E sad, zašto ovaj naslov današnjeg teksta? Zato što sam, nakon posjete Watu Phnom (gdje stranci plaćaju ulaznicu od 1 dolara, domaćima je besplatno – izrazio sam negodovanje zbog toga tipu koji prodaje ulaznice, ali mislim da me nije shvatio) na ručak odlučio otići u mjesto koje servira tzv. happy pizzu. A happy pizza je pizza s dodatkom određene biljke, latinskog imena Cannabis indica. Možete birate želite li „not happy“, „medium happy“ ili „very happy“. Ja sam uzeo osrednje sretan quattro stagioni, a na kraju nisam bio siguran ni jesu li te biljne mrvice po njoj origano ili marihuana. U svakom slučaju, nekakvih posebnih efekata nije bilo, čak ni uz pivu koju sam popio uz ručak. Dakle, ujutro kava, u podne marihuana i alkohol, a navečer još dvije stvari. Restoran u kojem sam večerao nedaleko je mojeg hostela, radi se o nekakvoj kmerskoj fusion kuhinji. Za predjelo sam uzeo smotuljke slične sarmicama, ali napravljene od lista betela, još jedne biljke koja se u južnoj Aziji žvače kao blagi stimulans (često uz areka orah). Glavno jelo bila je riba s umakom od papra i zelenim mangom, a potom sam imao besplatni desert iznenađenja. Dobio sam jednu mini bananu (to su one s jako tankom kožom) i dva smotuljka koji su ličili na holipe ili na cimetne štapiće. Kad sam ih kušao, skužio sam da se po svoj prilici radi o sušenim bananinim korama, koje se u ovim krajevima jedu kao desert. A negdje drugdje se puše kao droga. Tako sam danas u sebe unio 5 namirnica koje se mogu okarakterizirati kao narkotici. :D
I sad, kao kontekst za ono što će uslijediti sutradan, moram reći i uvodno nešto o Kambodži i njenoj povijesti. Kraljevina Kambodža danas ima površinu od 181 035 km2 i preko 15 milijuna stanovnika. Ime Kambodža (kmerski Kampuchea) dolazi od sanskrtske riječi Kambudža u značenju Zemlja mira i napretka. Većina stanovnika su etnički Kmeri, narod koji je jezično blizak Vijetnamcima, ali se to na prvi pogled ne vidi, budući da kmerski nije pretrpio utjecaj kineskoga kao vijetnamski, već sanskrta. Kambodžanci su danas theravada budisti, no sa značajnim utjecajem hinduističke tradicije (zato i sanskrtski utjecaj u jeziku). Naime, Angkorsko kraljevstvo bilo je hinduističko. Počeci Angkorskog ili Kmerskog kraljevstva leže u 802. i samoproglašenju Džajavarmana II. kraljem. Tijekom idućih šestotinjak godina Kmersko je kraljevstvo vladalo većim dijelom jugoistočne Azije. U 15. st. Angkor je pao pod vlast sijamske Ayutthaye, čime je započeo vazalni položaj Kambodže prema susjednim zemljama, Sijamu i Vijetnamu. 1863. u zemlju dolaze Francuzi, a tadašnji kralj Norodom I. traži od njih zaštitu protiv Sijama. Učinio je to kako bi uz pomoć Francuza natrag zadobio provincije Battambang i Siem Reap, koje su u međuvremenu priključene Sijamu. Francuzi su sredili da se nakon Norodomove smrti novim kraljem proglasi njegov brat Sisowath. Njega je naslijedio sin, Monivong, a nakon njegove smrti Francuzi su opet intervenirali, budući da je Monivongov sin Monireth bio previše neovisna i otvorena uma. Umjesto toga odabrali su njegova rođaka Norodoma Sihanouka, koji je bio mlad (jedva punoljetan) i za kojeg su vjerovali da će biti podložan. No 1953. Kambodža je pod Sihanoukovim vodstvom postala neovisnom. Konačna neovisnost država u Indokini i njihovo razgraničenje zapečatili su kambodžanske nade oko povratke delte Mekonga u sastav Kambodže. To je dosta narušavalo kambodžansko-vijetnamske odnose u narednim desetljećima. 1955. Sihanouk abdicira u korist svoga oca, da bi se aktivnije uključio u politiku, postavši premijer. Potez je poduzeo dijelom i zato što je postojala opasnost da na izborima pobijede republikanci i ukinu tek stvorenu monarhiju. Stoga se Sihanouk oslonio na podršku većinskog seoskog stanovništva, te na pokoji namješteni izborni rezultat, i uspio zadržati monarhiju. Na premijerskoj funkciji ostaje do očeve smrti 1960., kada ponovno dolazi na čelo države, ovaj put kao princ. Tijekom Hladnog rata zauzeo je politiku neutralnosti, istovremeno dopustivši sjevernovijetnamskoj vojsci i Viet Congu prelazak preko kambodžanskog teritorija, kuda je išao jedan odvjetak Ho Chi Minhove staze. Kada su Amerikanci doznali za postojanje toga dijela Staze i u Kambodži, odlučili su se djelovati protiv toga, na što je Sihanouk jednom američkom novinaru rekao da nema ništa protiv da Amerikanci bombardiraju vijetnamska komunistička skrovišta, dok god ne stradaju Kambodžanci. Kada su Amerikanci doista počeli s bombardiranjem ali su pritom stradavali i Kambodžanci, Sihanouk je u govorima počeo osuđivati takve činove i tražiti njihov momentalni prekid. No njegovi su zahtjevi bili ignorirani. Sihanouk je počeo sve žešće napadati SAD i njihova bombardiranja, dok je s druge strane vojska bila nezadovoljna Sihanoukovim udaljavanjem od Amerikanaca. Nije mu u korist išao ni njegov autokratski stil vladanja, postavljanje državnih službenika, ministara i namjesnika mimo zakonskih propisa, kao i naglo bogaćenje nekih bliskih članova njegove obitelji. Novonastala srednja klasa oponirala je Sihanouku i ostatku vladajuće elite. U ožujku 1970., dok je Sihanouk bio na političkoj turneji, u zemlji su izbile masovne demonstracije protiv Sjevernog Vijetnama i Viet Conga, sa zahtjevima da momentalno napuste zemlju. Iako isprva mirni, prosvjedi su se ubrzo kulminirali, a 16. ožujka izveden je državni udar kojime je Sihanouk smijenjen, a vlast su preuzeli dotadašnji načelnik glavnog vojnog stožera, general Lon Nol i Norodomov bratić Sisowath Sirik Matak. Zemlja je prozvana Kmerskom Republikom, te je momentalno zauzela tvrdolinijaški desničarski antikomunistički stav i poručila Vijetnamcima u Kambodži da se gube, krenuvši čistiti njihova uporišta. Vijetnamci su u želji da ih zadrže započeli sukob s novom vladom. Istovremeno je Sihanouk okupio svoje pristaše i napadao vladu sa svoje strane, doduše samo retorički, jer vojske nije imao. U Kambodži je zavladao kaos. Glavni sukob bio je između kambodžanske vojske odane pučistima s jedne strane, te sjevernovijetnamske vojske i Viet Conga s druge strane. Amerikanci su i dalje bombardirali istok zemlje – ukupno je na Kambodžu bačeno više bombi nego u cijelom Drugom svjetskom ratu, na svim bojištima (!). U američkim je bombardiranjima poginulo 600 000 Kambodžanaca. Lon Nol je ubrzo svoje antivijetnamske osjećaje kanalizirao u program pogroma vijetnamske manjine u Kambodži, neovisno o tome kakav je njihov stav i veza s vijetnamskim komunistima. Jednostavno, Kmeri su imali neugodne osjećaje vezane uz Vijetnam, još otkako su izgubili izlaz na Južnokinesko more, pa od favoriziranja Vijetnamaca u doba francuske vladavine (politička elita u Kambodži u to vrijeme bili su Vijetnamci), te se razvio kompleks manje vrijednosti spram Vijetnamaca, a Lon je ovo vidio kao priliku za osvetu. Budući da je vojska trpjela poraze od vijetnamske vojske, ali i od novonastale ljevičarske gerile, svetila se uglavnom civilima vijetnamskog porijekla.
Upravo će ta ljevičarska gerila postati ključna u narednom vremenu. Treba inače napomenuti da socijalizam u Kambodži nije padao na plodno tlo, budući da je bila riječ o konzervativnom, strogo hijerarhiziranom društvu, u kojem je kralj imao gotovo pa božanski autoritet. Pedesetih je postojala ljevičarska stranka Narodni pokret (Pračeačon), no ona je do šezdesetih pala u zaborav. No istovremeno se na sceni pojavila skupina od desetak intelektualaca koji su studirali u Parizu i tamo usvojili marksističke ideje. Bili su to In Sokan, Hou Joun, Khieu Komar, Ieng Sary, Son Sen, Khieu Samphan, Khieu Thirith, Khieu Ponnary i Saloth Sar. Skupinu je Sihanouk prozvao „Crveni Kmeri“, te ih se uglavnom trudio marginalizirati, prisvajajući u svoju politiku određene ljevičarske ideje koje su mu se činile dobrima. No kada je svrgnut, osim pristaša među seljaštvom u zemlji, te sebi odanih političara, Sihanouk nije imao oružane sile koja bi ga pokušala vratiti na vlast. Stoga je stupio u kontakt s Crvenim Kmerima, koji su u međuvremenu, uz potporu Sjevernog Vijetnama, oformili borbene jedinice za borbu protiv pučističke vlade. Crveni su Kmeri pragmatično odlučili prihvatiti takvu pomoć, jer su znali za ugled koji Sihanouk uživa u zemlji, nadajući se da će im takav sporazum donijeti podršku prosihanukista. Stvorena je Kraljevska vlada narodnog jedinstva Kambodže u kojoj je s vremenom bilo sve više predstavnika Crvenih Kmera. Tu je bila i potpora Kine – svi su bili na dobitku. Iako je Sihanouku takva neprincipijelna koalicija bila mrska, rekao je da između američkog imperijalizma i azijskog komunizma bira potonji. Također je bio svjestan da će Vijetnam pobijediti u ratu i da Kambodža mora imati dobre odnose sa svojim susjedom, što je Lonova vlada upravo kvarila.
Crveni Kmeri su u međuvremenu razvijali sve radikalniju marksističku ideologiju, koja je iz lenjinizma prešla u maoizam, apostrofirajući seljake kao buduću vladajuću klasu, što je dodatno donosilo podršku Crvenim Kmerima u ruralnim sredinama. Smatrali su se lijevijima od komunista, držeći da su oni jedini pravi revolucionari. Ujedno je glavnu ulogu u pokretu preuzeo Saloth Sar, koji je u međuvremenu promijenio ime u Pol Pot. Iako je Sjeverni Vijetnam odigrao glavnu ulogu u početnom razvoju gerile Crvenih Kmera, Pol Pot je prihvatio istu antivijetnamsku retoriku kao i Lon, stvarajući nešto slično onomu što je radio i Enver Hoxha – spoj ideologije komunizma i nacionalizma. Štoviše, na trećem kongresu kambodžanskih komunista 1971., Sjeverni Vijetnam je proglašen najopasnijim protivnikom Kambodže. Podrška Crvenim Kmerima međutim i dalje raste, tim više jer oni ne govore seljacima o svojoj ideologiji, osim možda onog dijela koji ovima godi čuti (ono o vladajućoj klasi), u dobrim su odnosima s kraljem i bore se protiv zlih pučista. Naposljetku su do 1975. Crveni Kmeri uspjeli prikupiti brojne snage regrutirane uglavnom iz seljaštva sa sjevera zemlje, s područja uz tajlandsku granicu, i u siječnju kreću u napad na Phnom Penh. Prvo osvajaju aerodrom, preko kojega je grad dobivao pomoć. Nakon toga preko dva mjeseca drže grad u obruču unatoč velikim gubicima koje trpe. 1. travnja 1975. Lon Nol bježi iz zemlje. Zemlja se nalazi i u teškoj financijskoj situaciji, vojnici ne dobivaju plaće, očekivana pomoć iz SAD-a ne dolazi… 12. travnja Amerikanci evakuiraju svoje veleposlanstvo (samo 17 dana prije onoga u Saigonu) i pružaju priliku članovima pučističke vlade da i njih evakuiraju. Svi pripadnici vlade to odbijaju, a ogorčeni Sirik Matak kritizira takvo kukavičko ponašanje Amerikanaca, te izražava žaljenje zato što im je vjerovao. Grad je odolijevao još 5 dana. 17. travnja 1975. predstavnici pučističke vlasti predali su Phnom Penh Crvenim Kmerima. U gradu, koji je u to vrijeme narastao na tri milijuna ljudi, uslijed brojnih izbjeglica iz svih krajeva zemlje, zavladalo je olakšanje. Pobjeda Crvenih Kmera značila je dolazak mira. Kako sami Crveni Kmeri nisu obznanjivali svoje namjere (osim onoga da će izdajicama biti suđeno), stanovništvo Phnom Penha nadalo se da će se konačnim prestankom građanskog rata država osoviti na noge.
Ono što je uslijedilo nitko nije mogao zamisliti ni u najmorbidnijim snovima…
komentiraj (0) * ispiši * #
Natrag prema Hrvatskoj
subota , 29.08.2015.Da bih došao od Hrvatske do Novog Zelanda, moram se kretati uglavnom u pravcu jugoistoka – ili barem juga i istoka, ako ne može oboje. To uglavnom i činim, s izuzetkom npr. vožnje od Lahorea do Islamabada – i ovoga što slijedi tijekom idućih mjesec dana. Naime, kako bih se s juga Vijetnama dokopao Tajlanda i čuvene prevlake Kra, kojom ću prijeći na Malajski poluotok i onda dalje prema Indoneziji, moram se kretati više-manje na sjeverozapad, sve dok ne dođem do Bangkoka i obiđem najdublji dio Tajlandskog zaljeva, ondje gdje u njega utječe Čao Praja. Tako ću se idućih mjesec dana približavati Hrvatskoj, a ujedno će mi delta Mekonga ostati najjužnija točka do koje sam dopro, sve dok ne sjednem na noćni vlak za Butterworth u Maleziji.
Kada sam ujutro platio račun u hostelu, ostalo mi je još 723 000 donga, 31 dolar. Otprilike ona cifra koju sam otkupio od Shauna u Zhangyeu. Pitam tipa na recepciji može li mi promijeniti, ne može on, ali mogu ovi u drugom hostelu. Odlazim tamo na doručak, frajer na recepciji mi kaže da je to više nego što on ima dolara na lageru i neka probam u zlatarnici na tržnici. Zapravo, postoje dvije. Odlazim onamo prije doručka, jedna je zatvorena, u drugoj mi žena kreće mijenjati, ali onda shvati da je najmanji apoen koji ima 50 dolara. A ja joj mogu uzvratiti samo 10. Ništa ni od toga dakle. Mijenjat ću na granici, ili eventualno u Phnom Penhu pronaći nekoga tko ide u Vijetnam… Oko 15 do 8 pojavljuje se tip iz agencije, koji me odvodi do moga autobusa. Obećali su bus s klimom, WC-om i wi-fijem, te vodu i vlažne maramice. I doista, sve osim wi-fija radi. Wi-fi postoj samo na naljepnici na oplati busa. Pripremio sam se na loše uvjete prijevoza, no na kraju ispada sasvim zadovoljavajuće. Nakon 27 dana napuštam Vijetnam. Zavolio sam ovu zemlju, unatoč napornim mototaksistima, groznoj vrućini, pranju rublja u hladnoj vodi, magarčenju turista…Vijetnam mi je ponudio i lijepe gradove, ukusnu hranu, spektakularnu prirodu, bogatu i uzbudljivu povijest…. Razmišljam kako me ovo putovanje promijenilo. Vijetnamci se po napornosti ne razlikuju puno od Kubanaca, no Kubanci su me lani izludili. Ovdje sam već očekivao da će biti naporni, pa sam se tomu prilagodio. A pozitivan prvi dojam iz Hanoija prenio se dalje. Nekako mi je brzo prošlo ovih mjesec dana, brže nego u Iranu. Je li moguće da sam i na putu upao u onu vremensku rutinu? Na putu na koji sam krenuo da usporim vrijeme? Vidjet ću u nastavku, još sam uvijek u prvoj polovici putovanja. Ukratko, bih li preporučio Vijetnam? Bih. Ako se spremite na određene neugodnosti zato što ste turisti, te ih prihvatite kao dio folklora u zemljama Trećeg svijeta (iako Vijetnam ne bih tako okarakterizirao, Vijetnam je po standardu života u boljem stanju nego npr. Bugarska), u ovoj ćete zemlji doista uživati. A neće vas ni previše koštati – mojih mjesec dana koštalo je oko 1000€, s tim da sam imao relativno velik trošak popravka fotoaparata. Mogao sam proći i jeftinije, da nisam uplato turu u zaljev Halong, da sam sâm kupovao željezničke karte i ne davao za proviziju... Recimo dakle da se za 700-800€ u Vijetnamu može sasvim pristojno provesti i obići cijelu zemlju. Barem ako vam odgovara moj tempo, ako niste među onima koji dođu nekamo pa se onda tamo nasade pet dana (radio sam to i ja u većim gradovima, ali obično zato što su mi bili baza za izlete). Naravno, ako dolazite iz Hrvatske morate uračunati i trošak aviokarte, no i tu se može iskopati nešto povoljno, recimo preko Kuala Lumpura pa dalje Air Asiom, koja ima vrlo jeftine karte. Ukratko, po statistici Vijetnam ima stopu povratka turista od svega 5% (usporedbe radi, Tajland ima čak 50%), što smatram da je šteta. OK, Vijetnam je i manji od Tajlanda, a obično svi turisti prođu najvažnije punktove u tom jedinom boravku, ali svejedno. Nemojmo zaboraviti još jedan turistički kuriozitet – Vijetnam ima najveću spilju na svijetu, spilju Son Doong, dugu oko 9 km. Nalazi se nedaleko Huea, u planinama uz laosku granicu. Ne nadajte se da ćete ju posjetiti – za to vam treba posebna dozvola, kojih se izdaje oko 500 godišnje. Usto spilju morate posjetiti u sklopu vođene ture, koja košta 3000 dolara.
Jesam li vam rekao sve o Vijetnamu? Vjerojatno nisam, bilo bi to nemoguće. Ima još jedna kulturološka stvar koju sam htio naglasiti, no ona se tiče čitave regije. Riječ je naime o osobnim imenima. U čitavoj istočnoj Aziji navođenje osobnih imena slijedi obrazac obrnut od onoga na zapadu, što, ako i niste znali, vjerojatno ste dosada primijetili iz načina kako sam ih ja navodio. U Kini, Koreji, Japanu, Vijetnamu, Kambodži, kao i u Mađarskoj (a onda katkada i u Srbiji) prilikom navođenja nečijeg osobnog imena redoslijed je prezime pa ime. U slučaju mađarskih i japanskih imena taj se redoslijed okreće kada se navode u zapadnim jezicima, pa tako Kovács Ádám postaje Ádám Kovács, a Mifune Toshiro postaje Toshiro Mifune – no u slučaju ostalih jezika ostaje jednak onomu u izvornom jeziku (dakle ne govorimo o Zedongu Mau, Il-Sungu Kimu, Giapu Nguyenu Vou ili Sihanouku Norodomu). Što se tiče Kineza i Korejaca, tu su stvari jasne – oni unatoč tomu ljude službeno oslovljavaju prezimenima: trenutni kineski predsjednik je Xi, trenutna korejska predsjednica je Park… No Vijetnamci i Kambodžanci – pa čak i Tajlanđani i Laošani, koji imaju zapadni redoslijed imena – često i u službenim kontekstima ljude oslovljavaju osobnim imenima. Tako se zloglasni južnovijetnamski bratski par Ngo Dinh Diem i Ngo Dinh Nhu obično navode kao „predsjednik Diem i njegov savjetnik Nhu“, glavni zapovjednik sjevernjačke vojske u Vijetnamskom ratu Vo Nguyen Giap bio je „general Giap“, dok je bivši tajlandski premijer (i državljanin Crne Gore) Thaksin Shinawatra jednostavno „Thaksin“. To može zbuniti, jer ljudi misle da je riječ o prezimenima – no nije.
Na granicu dolazimo nakon kojih dva sata vožnje od Ho Chi Minha. Putovnice nam je još ranije pokupio vozač, a mi sada idemo obaviti graničnu kontrolu. Zbunjen sam, treba, stati u red, ali ne znam gdje mi je putovnica. No tu su i drugi turisti koji se očito ne uznemiruju. Oko graničnog prijelaza nalazi se mnogo mjenjačica novaca (i opet su to sve žene, kao i onda u Kini). Okušavam sreću kod jedne, očekujući da ću dobiti dolare. Naime, službena kambodžanska valuta je riel, no on se koristi isključivo za vrlo sitne transakcije, sve veće cijene su izražene u dolarima i obično se u njima i plaćaju. Tečaj je 1 dolar = 4000 riela. Ova mjenjačica ima međutim samo riele. Kažem joj koliko imam, ona izračunava i kaže da je to 102 000 riela. Zvuči mi to malo premalo, ali ionako je tečaj na granici lošiji. Ipak pristajem da ne kompliciram i možda ostanem bez prilike promijeniti. Ona mi daje novac i odlazi. Ja sam još uvijek opterećeniji time gdje mi je točno putovnica, pa tek potom krećem provjeriti službeni tečaj. Prema njemu bih za svojih 723 000 donga trebao dobiti oko 130 000 riela. Dakle, zakinula me za kojih 30-ak tisuća, tj. 7-8 dolara. No pravo neugodno iznenađenje slijedi kada krećem prebrojati novac (ona mi je dala dva svežnja). Unutra je 70 000 riela, dakle 17,5 dolara. Izgubio sam 13,5 dolara prilikom te transakcije. Naravno, sada se ne mogu žaliti, ova je već nekamo nestala, a i kako mogu dokazati, moja riječ protiv njezine. I bez obzira što me uvijek upozoravaju na pogranične mjenjače kao prevarante, dosada nisam imao nikakvih problema, osim eventualno s malo lošijim tečajem. No ovo da mi netko podvali snop novčanica manjih apoena zakamufliran jednom većom, još mi se nije dogodilo, iako sam čitao o tome kod drugih koje su zeznuli. Eto, i to je valjda dio putničkog iskustva koje moram skupiti na ovom putovanju, još jedan flop mene kao izuzetno opreznog i savjesnog putnika koji se ne da navući na tanak led.
U međuvremenu se pojavljuje moja putovnica, koja mi je ipak u cijeloj toj priči bila veća briga (pouka – ne mijenjaj novac dok si opterećen nečim drugim). U nju je uložena ulazna kartica Kambodže, čiji ću drugi dio morati pokazati na izlasku iz zemlje (zato sam morao napraviti i dvije kopije e-vize). Udaren je i izlazni žig Vijetnama, sve je u redu, broj praznih stranica je i dalje postojan – 8. Prelazimo na kambodžansku stranu granice, ovdje moram ići na posebni šalter za e-vizu, procedura traje, tip na šalteru nešto prtlja, zove kolegu, ovaj to rješava relativno brzo, onda gledanje u kameru, pa sken svih deset prstiju – i dobivam žig u putovnicu, na jednu praznu stranicu. Preko njega mi je zaklamao izlaznu karticu. Dakle, još 7 slobodnih stranica. I tri vize – Tajland, Indonezija, Istočni Timor. Još sam unutar predviđenih okvira. Nadam se da Australci i Novozelanđani ne lupaju žigove koji zauzimaju cijelu stranicu, nadam se isto tako da je istočnotimorska viza samo žig koji zauzima jednu stranicu, nadam se da Malezijci i Singapurci neće imati problema da žig smjeste na stranicu s nekim drugim žigom… Ako je neki dušebrižnik spreman soliti mi pamet s „kako si mogao otići na takav put s nedovoljno stranica u putovnici?“ samo da napomenem – hrvatska putovnica ima 31 stranicu za vize i ostale pečate. Prije vađenja prve, iranske vize u njoj je bilo 15 slobodnih stranica. Pola putovnice bilo je prazno. Za put mi treba 7 viza (+ 2 u e-obliku). Činilo se da će biti dovoljno. Možda još bude.
I tako ulazim u Kambodžu. Prvu od triju monarhija u nizu na ovom putovanju. Siromašnu zemlju napaćene prošlosti, poprište jednog od najsurovijih eksperimenata u ljudskoj povijesti. Kambodžanska je povijest na određeni način suprotna vijetnamskoj. Za nekoć slavno kraljevstvo koje se našlo u škripcu između moćnih susjeda Sijama i Vijetnama dolazak Francuza značio je spas, očuvanje postojanja. Zato je možda u Kambodži stav prema francuskom naslijeđu najpozitivniji, a i dosta starijih Kambodžanaca još znade francuski. S druge strane, Francuze je više zanimao Vijetnam, Kambodža i Laos bili su tampon zemlje. Kolonijalne vlasti nisu ulagale u obrazovanje lokalnog stanovništva izuzev uske elite, što je u Kambodži bila konstanta kod gotovo svih režima. Kada se oslobodila kolonijalne vlasti, Kambodža je opet postala taokinjom svoga zemljopisnog položaja, preuzevši na sebe teret posljedica Vijetnamskog rata i užase koji su započeli kada je rat u Vijetnamu već bio na svom kraju. Potom spas u vidu vojne invazije tog istog Vijetnama – prvi puta u povijesti da je vojna agresija neke strane države zapravo donijela dobro napadnutoj državi. Tridesetogodišnja vladavina jedne te iste stranke. Jedina uspješno obnovljena monarhija u drugoj polovici 20. st. „Poduzetnička klima“ koja omogućava nesmetanu eksploataciju kambodžanske radne snage uz mizerno „curkanje“ kapitala. Većina stanovništva i dalje živi na manje od dolara dnevno. Što se tiče „poduzetničke klime“, Kambodža je zemlja iz mokrih snova libertarijanaca: nema ograničenja na repatrijaciju profita (dakle, profit koji neka tvrtka ostvari od rada u Kambodži može posve biti izvučen iz nje i prebačen u matičnu zemlju), izuzeće od plaćanja poreza do 9 godina, mogućnost najma zemljišta za strance na 99 godina, korporativni porez od samo 20% (iako je libertarijancima i to previsoko)... Kambodžanska ekonomija, osim turizma, oslanja se i na tekstilnu industriju. Miro i Sanja su me upozorili na prizor radnica koje se popodne vraćaju iz tekstilnih tvornica uz cestu od Phnom Penha prema obali. Prijevoz je organiziran u kamionima, u kojima one stoje, nagurane kao sardine. Za mizernu plaću. U Kambodži djeluje sva sila nevladinih organizacija koje se trude poboljšati životne uvjete za pojedine društvene skupine – bivše ovisnike, bivše prostitutke, djecu ili mladež pokupljene s ulice… Kambodža je inače minama najzatrovanija zemlja na svijetu, a posljedica toga je i najveći broj invalida na svijetu. No službena vladina strategija oko uspostave blagostanja ne postoji. Zato se u zemlji primjećuju posljedice divljeg kapitalizma, kao i imovinske razlike koje iz njega proizlaze.
Zemlja je poprilično ravna, uz tek nekoliko brda na jugozapadu (Kardamomska brda), jugu (Slonovska brda) i sjeveroistoku, uz laosku granicu. Cestovni sistem se popravlja (stanje infrastrukture u zemlji je donedavno bilo katastrofalno), tako da smo umjesto 8 sati putovali samo 6. Phnom Penh, nekoć nazvan „Biserom Azije“, danas izgleda kao neki grad u Albaniji pred nekoliko godina. Predgrađa s glavnom cestom bez asfalta, brojnim privatnim hotelima koji se vjerojatno plaćaju po satu, uz cestu sklepane kojekakve daščare… Očekivao sam možda i veće siromaštvo. Donekle je poput Pakistana. Autobus me ostavlja na središnjoj tržnici (još jedna sličnost s Albanijom – ne postoji centralizirani autobusni kolodvor, već svaka kompanija ima svoj polazni punkt). Kada su mi iskrcali ruksak, opet primjećujem da je naramenica potrgana. Eto, izgleda da ju ona ženska u Hueu nije dobro zašila, mislim dok hodam u hostel, nadajući se da će mi tamo ovaj puta preporučiti nekog dobrog postolara. No kasnije ću doznati u čemu je zapravo caka – onaj se šav još drži, no ovaj je puta napukla jedna od onih plastičnih…pa ne bih rekao kopči, ne znam kako se ta stvar zapravo zove, ono kroz što provučete remen, pa regulirate njegovu duljinu pomicanjem tog čuda gore-dolje uzduž remena. Sada je napukla taman na onom dijelu gdje remen čini petlju i ta se petlja izvukla. Da stvar bude gora, to je remen koji je s gornje strane zašiven onim šavom iz Huea. Dakle, ili ću pokušati napukli dio kopče pomaknuti dovoljno da vratim taj dio unutra (nemoguće, provjereno, postoji opasnost da pukne do kraja), ili ću promijeniti čitavu kopču, što će zahtijevati rašivanje već zašivenog dijela.
Dok hodam prema hostelu, vidim da se ništa nije promijenilo odlaskom iz Vijetnama, i dalje su mototaksisti (ovdje se to vozilo zove motodop :D ) naporni. Osim motodopa u Kambodži postoji i remorque, koji lokalci često zovu tuktuk, iako to nije motorna rikša kao u Tajlandu, nego malo drugačiji koncept – to je motor koji za sobom vuče prikolicu (remorque na francuskome znači „prikolica“), a unutra stane više ljudi, Europljanin bi rekao „maksimalno 4“, ali ovo je Kambodža, tu se može ugurati i 16 ljudi ako treba. Moj hostel je iz lanca Envoy, u kojem smo odsjeli 2010. u Erevanu, u međuvremenu se otvorio i jedan u Tbilisiju. Riječ je o australskom lancu hostela, nakon Zakavkazja čini se da osvajaju i Indokinu. Inače, izgleda da je lanac povezan s nekim vjerskim prozelitima budući da se uz svaki krevet nalazi Biblija. Nema veze, čist je, uredan i jeftin, a meni je to u ovom času najvažnije. Sobe u hostelu nazvane su po mjestima u Kambodži, moja se zove Kratie, prema gradiću na sjeveroistoku zemlje. Dok sam utvrdio točan profil kvara na naramenici i pokušao ga popraviti, pa se potom otuširao, vani je počeo pljusak diluvijalnih razmjera. Pravi popodnevni tropski pljusak. Padalo je sigurno dobrih sat vremena, dapače, lijevalo. Tek kad se to smirilo mogao sam u šetnju. Zapravo, pravu šetnju s fotografiranjem poduzet ću idućih dana, ovaj ću puta samo otići do jednog restorana koji osim što mami svojim jelovnikom, spada i u one koji čine dobro bivšoj djeci s ulice, tj. skitnicama, pomažući im u njihovom osposobljavaju za ugostitelje. Za predjelo uzimam pržene tarantule. Baš me zanima na što će to ličiti. Jeo sam skakavce, no pauke nisam nikad. Dolazi tanjur s trima tarantulama, koje su u potpunosti, onakve kakve su ulovljene, kratko popržene u ulju i potom poslužene kao grickalica za predjelo. Čak im ni dlake nisu uklonjene. Jede se sve, možete ga raščerečiti i pojesti mu prvo noge, pa zadak, pa glavu i ostatak tijela… Dobio sam i toč od čuvenog kampotskog crnog papra. Glavno jelo je malo običnije. Riječ je o amoku, tradicionalnom kambodžanskom kariju od ribe kuhane na pari u kokosovom mlijeku, a poslužene u posudi od bananinog lista. Uz to ide i riža. Za desert uzimam ljepljivu rižu s kokosovim brašnom i mangom. Za piće mojito s limunskom travom i tamarindom. Ukusna i raznovrsna večera. Cijena nije najjeftinija – 19,25 dolara, ali uzeo sam puni obrok, s predjelom, glavnim jelom, desertom i pićem. Kada sam izišao iz restorana, već se smračilo. Odlučujem se vratiti do hostela, jest da je rano ali možda u hostelu naletim na nekog zanimljivog, pa se kasnije zajedno zaletimo do četvrti s barovima i restoranima. Ono što odlikuje Phnom Penh noću, to je oskudna javna rasvjeta. Zato hodanje noću gradom može biti opasno – bilo zato da vas netko ne pregazi, bilo zato da vas netko ne orobi.
U mraku promašujem svoju ulicu pa dolazim do jedne pekarnice u stilu onih kakve sam viđao po Kini, s amerikaniziranim pekarskim proizvodima. Odlučujem još malo nadopuniti večernji desert, pa uzimam tri kolača i vanilla latte. Dok jedem kolač koji se zove silk cake s okusom zelenog čaja čudim se posve blagom i nepostojećem okusu istoga, sve dok ne shvatim da je zapravo riječ o svojevrsnom muffinu, s donje strane umotanom u papir koji je toliko tanak da sam ga ja ne primijetivši odgrizao i progutao. Možda je riječ o jestivom rižinom papiru. U svakom slučaju dobro će se slagati s tarantulama u želucu…
U hostelu nema nikog zanimljivog, večer provodim opušteno, u sređivanju dnevnih dojmova i analizi planova za predstojeće dane, sâm sam u dormitoriju tako da mogu biti komotan. Eto, stigla je ta nova zemlja koju sam priželjkivao. Bit će mučno kada krenem razgledavati spomenike iz njene recentne povijesti i pisati o njima, no i to je nažalost povijest ljudskog roda…
komentiraj (9) * ispiši * #
...When we remembered Saigon
petak , 28.08.2015.Naslov se odnosi na pogrešno razumljene stihove koje je moja malenkost, u dobi od kojih 11-12 godina, čula u pjesmi Rivers of Babylon grupe Bonnie M. Tada naime nisam još poznavao dobro priču o babilonskom sužanjstvu Židova, kao ni simboliku Ziona u rastafarijanstvu, ali sam svakako čuo za bivši glavni grad bivšeg Južnog Vijetnama. A realno, mnogi su, pogotovo oni koji su vjerovali u tlapnju o „širenju crvene nemani“, imali razloga plakati kada bi se sjetili Saigona i toga 30. travnja 1975.
Ujutro sam u sobu dobio dvoje novih cimera, jedan par. I ovi su govorili jezikom koji razumijem – naime, bili su Slovenci. Eto, nakon četiri i pol mjeseca suše, sada Jugoslaveni napadaju sa svih strana. Urbani Jugoslaveni, dapače.
Danas je dakle bio dan odluke. Gospođica iz Canonova servisa (koja se preziva Nguyen, kao i valjda 40% Vijetnamaca) obećala me nazvati kada popravak bude gotov. Uzeo sam to sa skepsom, no razloga nije bilo – u pola 10, još sam pisao post od prethodnog dana, zazvonio je mobitel. Bilo je jasno da to može biti samo ona. Točno, aparat je već popravljen. Mogu ga doći preuzeti počev odsad, pa najkasnije do podneva. Nema frke, čim ovo natipkam i odem do bankomata, eto mene kod vas. Negdje oko 11.20 osvanuo sam na rečenom mjestu, dobio fotoaparat, radi, sve super, čak su ga i očistili od pijeska koji se u pustinjskim područjima bio nakupio u kutovima utora za okretni zaslon, kao i u utoru za memorijsku karticu…pitam još imaju li oni u prodavaonici kakvu nepromočivu torbicu za fotoaparat, kaže da nemaju, ali da probam pogledati u Canonovoj prodavaonici preko puta. Ima dalje cijeli jedan kvart s dosta prodavaonica potrepština za fotoaparate, možda tamo bacim oko. Sada konačno opremljen poštenim fotoaparatom krećem u šetnju Ho Chi Minhom.
Službeno se grad na vijetnamskom zove Thanh pho Ho Chi Minh, pri čemu „thanh pho“ znači „grad“. Engleski je Ho Chi Minh City (skraćeno HCMC), francuski Ho-Chi-Minh-ville, njemački Ho-Chi-Minh-Stadt…mi nemamo elegantnog rješenja, iako sam jednom negdje vidio Hošimingrad. To je pogrešno već zbog nevijetnamskog, francuskog, izgovora najpoznatijeg imena Nguyena Sinh Cona – Vijetnamci naime to ime izgovaraju kao Ho Či Min (vijetnamski uopće ni nema š, osim kao pozicijsku varijantu), pa eventualno može biti Hočimingrad, ali to mi zvuči jednako komično kao Rtograd (s druge strane, zašto ne? – mi smo valjda jedini koji taj južnoafrički grad zovu stranim imenom, i to još ne imenom iz jezika onog naroda koji ga je osnovao). Zato se najčešće u hrvatskome grad i ime osobe izgovaraju jednako. A kako stare navike teško umiru, tako ga jednako stranci, koliko i Vijetnamci, u razgovoru i dalje zovu Saigon. Službeno, to je i dalje ime središnjeg gradskog distrikta, kao i željezničke stanice. I pive, naravno. :D Počeci grada su u kmerskom ribarskom selu Prey Nokoru, koje je s vremenom postalo glavnom kmerskom lukom na Južnokineskom moru (odnosno Istočnom moru, kako ga zovu u Indokini). Tijekom 17. st. sve veće doseljavanje Vijetnamaca koji su bježali od građanskog rata između sukobljenih dinastija promijenilo je demografsku sliku onoga što je danas južni dio Vijetnama. U to vrijeme to je područje još uvijek bilo dijelom Kmerskog kraljevstva, koje uslijed rata s Tajlandom (tj. Sijamom) nije moglo kontrolirati i populacijska kretanja u delti Mekonga. Tako su Vijetnamci demografski nadvladali Kmere u delti Mekonga i priključili to područje svojoj zemlji, na taj način zatvorivši Kambodži pristup na Južnokinesko more. Prey Nokor preimenovan je u Saigon, ali je nastavio biti značajnom lukom. U doba francuskog osvajanja Indokine postaje moderan, lijepo uređen grad, s brojnim širokim bulevarima i drvoredima. Upravo mi se to jako svidjelo u Vijetnamu, puno zelenila, drvoredi, gotovo pa mediteranski urbanizam. Nakon sumornih kineskih gradova (čast izuzecima), vijetnamski su bili pravo osvježenje. Čak i nakon ujedinjenja, Saigon nije zanemaren u korist Hanoija, nije kažnjen zato što je bio glavni grad juga – on je i dalje najveći grad u Vijetnamu (današnje metropolitansko područje ima oko 10 milijuna ljudi, a moglo bi se udvostručiti u idućih 15-ak godina), središte većine gospodarskih aktivnosti (mnogo više od Hanoija – Hanoi je politička prijestolnica, a Ho Chi Minh poslovna), kao i mnogo kozmopolitskiji od Hanoija (stranci u Hanoiju uglavnom su turisti, ali u Ho Chi Minhu postoji prava iseljenička scena). Promet je užasan, rijeke motocikala, automobila…nakon 4 mjeseca Azije već sam na to navikao, pa prelazim cestu uglavnom bez treptaja, ali neki žutokljunac bi vjerojatno bio prestravljen suočivši se s rijekom motocikala koja juri na njega. U hanojskim uskim ulicama staroga grada taj intenzitet prometa se ne osjeti toliko, no ovdje, na širokim bulevarima on udara svom snagom.
Šetnjom sam obišao neke stare punktove i poslikao ih boljim fotićem, dodao pokoji novi… Pri jednoj nabavci osvježavajućih pića nalijećem na napitak od cordycepsa. Cordyceps je jedno od tonizirajućih sredstava kojima pripisuju antikancerogeni učinak. Ono po čemu je cordyceps bizaran jest da je riječ o parazitskoj gljivi koja raste na gusjenicama moljaca i to tako dok ih posve ne pojede iznutra. Zvuči kao neko biće iz horror priča, no ljudi ga jedu i od njega rade čaj. Cordyceps inače obitava na Tibetu, a vjerujem da su ga Tibetanci prvi puta jeli iz nužde. Čaj se može raditi tako da uzmete nekoliko mumificiranih gusjenica u šalicu i prelijete ih vodom, a možete koristiti i prah. U ovome što sam ja pio bili su nekakvi komadići, valjda isjeckana gusjenica. Nije bilo loše, ali je okus bio neodređen. Ručao sam banh xeo, tzv. vijetnamsku palačinku, jelo koje se sastoji od rižine palačinke s kurkumom punjene komadima masnog svinjskog mesa, škampima, sjeckanim mladim lukom i sojinim klicama. Komadići te palačinke se onda umataju u lišće salate ili bok choija, pa se to onda umače u riblji sos… Ja sam odustao od te komplicirane procedure i uglavnom odlamao štapićima komade banh xea i unosio ih izravno u usta. Inače, takvo se jelo smatra prvenstveno zimskim, zbog velikog sadržaja masti.
U popodnevnim satima posjećujem tri lokacije koje imaju priču. Prvo odlazim na križanje ulica Nguyen Dinh Chieu i Cach Mang Thang Tam. Obje su se ove ulice zvale drugačije kada se 11. lipnja 1963. na njihovom križanju zbio jedan šokantan događaj. Naime, bilo je to vrijeme tzv. Budističke krize u Južnom Vijetnamu, koja je nakon duge diskriminacije budista i favoriziranja katolika u zemlji u kojoj je 80-90% stanovništva bilo budističko erumpirala kada je predsjednik Ngo zabranio da se na Vesak (blagdan obilježavanja Buddhinog rođendana, obično pada krajem svibnja ili u ranom lipnju) ističu budističke zastave. Svega nekoliko dana ranije, katolici su isticanjem vatikanskih zastava proslavili inauguraciju novog nadbiskupa Huea, Ngo Dinh Thuca, koji je sasvim slučajno bio i predsjednikov stariji brat. Nakon što su budisti u Hueu održali procesiju s brojnim budističkim zastavama, policija je pucala na procesiju, ubivši devetero ljudi. Ngo Dinh Diem je odbio bilo kakvu odgovornost, optuživši Viet Cong za pucnjeve. Prosvjedi su postajali sve češći, a Ngo se suočio s kritikama i od najvjernijeg saveznika, SAD-a. I tada je uslijedila dojava američkim novinarima u Saigonu da će se 11. lipnja ispred kambodžanske ambasade zbiti nešto važno. Mnogi novinari tu su vijest uzeli s rezervom – prosvjedi budista postali su već rutina – tako da ih se jako malo pojavilo na rečenom mjestu. Prvo je prošla povorka od oko 350 redovnika i redovnica, a onda je iz automobila izašao Thich Quang Duc, predsjednik Odbora za obrede Kongregacije vijetnamskih redovnika. Sjeo je u lotosov položaj na sredini križanja, a jedan od redovnika koji su bili s njim polio ga je petolitarskim kanistrom benzina. Thich je izmolio kratku molitvu i potom kresnuo šibicu. Vatra je ubrzo zahvatila njegovo tijelo koje je u roku od desetak minuta posve izgorjelo. Prizor je bio šokantan, ljudi su bili nijemi od strave ili su jecali. Thich je međutim bio posve miran, niti mišić mu se nije trznuo dok mu je tijelo gutao plamen. Jedan od redovnika ponavljao je „Budistički redovnik se spaljuje. Budistički redovnik postaje mučenikom.“ na engleskom i vijetnamskom. Fotografija Malcolma Browna, kasnije nagrađena Pulitzerovom nagradom (i još kasnije korištena kao naslovnica eponimnog prvog albuma grupe Rage against the Machine), prikazuje taj zastrašujući prizor. Mnogi promatrači, uključujući i neke policajce koji su osiguravali mjesto, pali su ničice pred buktinjom. Nakon izgaranja tijelo je odneseno u obližnju pagodu, a uokolo su se počeli okupljati redovnici i laici koji su podržavali borbu budista. Policija je opkolila pagodu i počela hapsiti ljude. Ngo je sazvao hitan sastanak sa svojim ministrima, a američki ambasador upozorio je vlasti da se situacija približava kritičnoj točki. Američki državni tajnik Dean Rusk zaprijetio je prekidom svih američkih veza s južnovijetnamskim režimom ako vlada ne pristane na zahtjeve budista. Naposljetku je sporazum potpisan 16. lipnja. Thichovo tijelo sahranjeno je 19. lipnja, te je tijekom toga pogreba još jednom kremirano. No jedan dio tijela nije izgorio – njegovo srce, iako karbonizirano, ostalo je čitavo, te je slavljeno kao relikvija i dokaz Thichove suosjećajnosti. Kasnije tijekom toga ljeta, iako je sporazum potpisan, došlo je do organiziranih napada na pagode, u organizaciji Ngoova brata Nhua, inače njegova glavnog savjetnika (koji je kasnije i ubijen zajedno s njime). Nhuova žena, koju su u to vrijeme smatrali prvom damom Južnog Vijetnama (jer je Diem bio neženja), izjavila je kako „jedva čeka vidjeti još kojeg budističkog redovnika kako cvrči“. Lokacija spaljivanja, ispred kambodžanske ambasade, bila je simbolična, jer je Ngoova vlast imala i vrlo zategnute odnose s Kambodžom, diskriminirajući vijetnamske Kmere, a upravo je Norodom Sihanouk pružio podršku vijetnamskim budistima u njihovoj borbi, što je Ngo okarakterizirao kao kambodžansku diverziju. Također je tvrdio kako je Thich bio drogiran i natjeran na svoj čin kako bi se njega (Diema) prikazalo u negativnom svjetlu. No stvari za Ngoa više nisu bile dobre, situacija je izmakla kontroli, a vojska je počela planirati državni udar, koji je na kraju u studenom te godine doveo do ubojstva obojice braće Ngo. Fotografija Thich Quang Duca doprinijela je senzibilizaciji zapadne javnosti protiv Ngoa i doista više nitko nije žalio kada se te jeseni dogodio atentat.
Već je skoro 3 sata, moram se požuriti ako želim stići u Palaču Ujedinjenja. Ovo impresivno zdanje sagrađeno je 60-ih godina na mjestu starije palače u kojoj su stolovali guverneri Francuske Indokine (iako je glavni grad formalno bio Hanoi, guverneri su obitavali u Saigonu). Ta starija palača nosila je ime po kambodžanskom kralju Norodomu I. (osnivaču dinastije koja još uvijek vlada Kambodžom). 27. veljače 1962. dvojica pilota južnovijetnamskog zrakoplovstva, umjesto da krenu u bombardiranje Viet Conga, izvršili su napad na predsjedničku palaču, u želji da ubiju Ngoa. Ngo je preživio napad, ali lijevo krilo zgrade je uništeno. Budući da ju se nije isplatilo popravljati, Ngo je naredio njeno rušenje i izgradnju nove palače, a zadatak je povjeren nagrađivanom arhitektu Ngo Viet Thuu (začudo, nije rodbinski bio povezan s predsjednikom). On je u izgradnji koristio simboliku kineskih znakova sa značenjem pozitivnih pojmova, čije konture slijede tlocrt palače i ornamenti na fasadi. Izgradnja je počela 1. srpnja 1962., no Ngo nije dočekao njezino dovršenje – završena je 31. listopada 1966., ironično, gotovo na trogodišnjicu Ngoova ubojstva. U palači je najveći dio vremena dok je obavljala svoju izvornu funkciju (točnije, do svoga odlaska iz zemlje 9 dana prije njenog pada) stolovao Nguyen Van Thieu, drugi južnovijetnamski diktator. 8. travnja 1975. palača je ponovno bombardirana, učinio je to Nguyen Thanh Trung, ubačeni sjevernjački špijun u južnovijetnamskom zrakoplovstvu, ali bez značajne štete. Nakon pada Saigona, palača je postala sjedište revolucionarne vlade Južnog Vijetnama, koja je pripremala ujedinjenje dviju zemalja. Danas je uglavnom sve ostavljeno u onom stanju u kojem je bilo sedamdesetih, s izuzetkom glavne konferencijske dvorane u kojoj se i danas održavaju svečane konferencije i primanja, pa je tako opremljena zastavom ujedinjenog Vijetnama, komunističkom zastavom sa srpom i čekićem, i Hoovom bistom. Zanimljivo je vidjeti predsjednički bunker u kojem se nalazio i glavni ratni i informativni stožer za slučaj izvanrednih okolnosti. Po zidovima još vise karte koje prikazuju ratnu situaciju, a tu je i elektronička oprema iz šezdesetih…doista kao svojevrsna vremenska kapsula. Palaču okružuje veliki vrt s još nekoliko starijih kolonijalnih zgrada…zelenila nikad dosta u vijetnamskim gradovima.
Posljednja aktivnost današnjeg dana (jer sam odlučio da neću ići u Cholon, kinesku četvrt i nekada zaseban grad 5 km jugozapadno od centra) posjet je vodenom lutkarskom kazalištu. Vodeno lutkarstvo tradicija je koja se razvila u delti Crvene rijeke u sjevernom Vijetnamu, no danas takvo kazalište postoji i u Ho Chi Minhu (i dobro da postoji, jer u Hanoiju nisam stigao otići na predstavu). Riječ je o lutkarskim predstavama koje su se nekad odvijale na poplavljenim rižinim poljima, a danas se odvijaju na pozornici koja je zapravo bazen. Lutke su izrađene od lakiranog drveta i mogu težiti do 15 kg. Lutkari stoje iza pozornice, u vodi do pasa, i upravljaju lutkama pomoću poluga koje se nalaze pod vodom. Predstava traje 50-ak minuta i prikazuje isječke iz svakodnevnog vijetnamskog ruralnog života, poput lova na žabe, oranja ili utrke čamaca, zatim scene iz povijesnih legendi, poput kornjače koja kralju uzima mač, te mitološke scene, kao što su ples vila, igra jednoroga loptom i slično. Cijelo vrijeme predstavu prati tradicionalna glazba koju izvodi orkestar s obiju strana pozornice, a članovi orkestra funkcioniraju i kao naratori-vokalizatori lutaka, ali imaju i ulogu sličnu onoj zbora u grčkoj drami (dakle, upozoravaju ili bodre glavne glumce, tj. lutke). Lijepo i prpošno iskustvo.
Dok sam fotografirao predstavu, događa mi se novi problem s fotićem. Naime, prikaz slike na displeju se iz nekog razloga okrenuo naopako. Displej ima žiroskopski senzor koji sliku uvijek okreće prema očima promatrača, neovisno kako je ekran okrenut. Sada je izgleda taj senzor riknuo. Nije neki problem, ja jednostavno mogu zarotirati ekran od sebe za 180° i onda ga preklopiti natrag u utor, tako da bude okrenut prema meni. Ionako mi rotacija ekrana od 90° treba samo za gerilsko fotografiranje, a to sam radio u Iranu i Kini, zemljama koje su osjetljive na fotkanje. Sumnjam da će mi to trebati u Kambodži, a onda to lako mogu popraviti u Bangkoku. Vjerojatno su ovi u servisu, dok su rastavljali čitav fotić, nešto zeznuli. Primjećujem i da mi je okular malo labavije nasađen. Sve bih to mogao otići reklamirati, ali pikiram sutra ujutro napustiti Vijetnam. Nadam se samo da neće biti drugih ozbiljnijih problema, ovo je samo nepraktičnost. Čak ga zakratko uspijevam popraviti, preko menija s funkcijama, no kasnije te večeri ponovno se okrenuo.
Vraćam se prema hostelu, hodam kroz središnji park pored bekpekerske četvrti, u kojem je uvijek živo. Ljudi ili igraju nogomet i badminton, ili vježbaju tai chi (to uglavnom rade rano ujutro, vidio sam ih kad smo dolazili u grad). Dok hodam primjećujem da iza mene ide neki čovjek i mrmlja sebi nešto u bradu. Riječ je o mlađem tipu, u dvadesetim godinama, naočale, šilterica… Hoda na način kao da će mi se ubrzo obratiti. To i čini s nekakvim „Where are you going, man?“ Promrmljam nekakav negostoljubivi odgovor i krenem dalje. Tip i dalje hoda za mnom. Pružam korak i trudim se ignorirati ga. On i dalje nešto mrmlja. Stajem i okidam jednu sliku, a on staje kojih metar od mene. Krećem dalje, a ovaj kao sjena za mnom. U jednom času prelazim cestu u zadnji čas prije nego što će se upaliti crveno, a između nas dvojice poteći rijeka motocikala. Nastavljam dalje, ali ga više ne vidim kad se osvrnem. OK, ovo je bilo čudno. Tipu je očito bilo dosadno, ili možda nešto ozbiljnije, ali nije baš ugodno iskustvo. Približavam se svom hostelu i opet moram prijeći cestu. Kada ju prijeđem shvatim da sam koji metar ispred njega. Slijedio me dakle drugom stranom ceste. Ovo već postaje jako neugodno. Ulazim u svoju uličicu, srećom da je dan i da ima ljudi. Za pola minute sam ispred svog hostela, imam kojih desetak metara prednosti. Ulazim unutra, zastajem na recepciji pokupiti oprani veš („oprani“ – opet se vide tragovi prljavštine na ručniku koji sam dao oprati), a kroz ulazna vrata vidim kako ovaj prolazi ispred hostela, pa se onda vraća i gleda unutra. Dobro, sad sam na sigurnom teritoriju, sumnjam da će ovaj dežurati ispred hostela toliko dugo koliko ja sada mislim ostati u sobi.
Čudno i nelagodno iskustvo. Sjećam se da mi se to jednom dogodilo u osnovnoj školi, neki tip – moj vršnjak – me tako slijedio po tramvajskoj stanici u Draškovićevoj (tramvaja nije bilo kojih desetak minuta, pa sam se šetkao gore-dolje, a on u stopu za mnom, i još je stalno mljackao kada bi mi se približio). Kad sam skužio da me prati, počeo sam se šetkati brže, naglo pritom mijenjajući smjer, a ovaj i dalje za mnom. Potom smo ušli u isti tramvaj, ali na različita vrata, no ovaj se kroz gužvu progurao i stao kraj mene i dalje mljackajući. Na kraju sam ja izašao na Kvatriću, on je ostao u tramvaju. Jezivo. Ovo je još bizarnije jer sam u stranoj zemlji, u gradu koji ima reputaciju krađe torbica s motocikala i slično. No ovaj tip nije izgledao kao neki lopov, izgledao je više kao psiho. Razmišljam jesam li možda nešto izgubio, pa mi je ovaj to htio vratiti, trudim se amnestirati takvo čudno ponašanje, ali ne, ne nalazim nikakvih takvih argumenata.
Večer provodim u sobi, u jednom se času spuštam do recepcije i kupujem kartu za sutra za Phnom Penh. Bio sam skeptičan hoće li ih još biti, čak bi mi taj jedan dan više u Saigonu dobro došao, ali nije nužno. Mogao bih eventualno još pogledati Cholon, svratiti do servisa fotoaparata i pitati što s displejem, kupiti razglednice i poslati ih (nakon Kine ni iz Vijetnama neću izgleda poslati nijednu razglednicu), ali kako rekoh, osjećam da je vrijeme za novu zemlju. A i treba ostaviti nešto za idući put, Vijetnam mi je zemlja u koju bih se želio vratiti, možda sa svojim haharima suputnicima (Letica je rekao da mu je Vijetnam već dugo želja), možda s dragom osobom, ne znam. Indokina mi se zasad prilično sviđa. Vidjet ću kako ću reagirati kada se suočim sa siromaštvom, korupcijom i prosjačenjem u Kambodži…
Za večeru ću uzeti musaku kod Zeusa, najbliže mi je. Prije toga još printam dva primjerka e-vize u drugom hostelu, onog tipa nema na vidiku. Liježem dosta kasno, oko pola dva, a dižem se već u pola sedam, autobus je u 8. Kompanija nema baš najugodnije recenzije, ali gotovo sve kambodžanske su takve. Nakon Pakistana eto me opet u disfunkcionalnoj državi. Bit će to deveta na ovom putu, 42. ukupno u mom životu…
komentiraj (1) * ispiši * #
Prodavanje magle uz moćnu rijeku
četvrtak , 27.08.2015.Rekao sam svojedobno da Vijetnam liči na izduljeno slovo S. Vijetnamci pak svoju državu vole katkada prikazivati kao zmaja, kojem je glava u delti Mekonga, a rep na sjeveru. Ja sam dakle proputovao zmajevu kičmu i eto me kod glave. Delta Mekonga pod vijetnamsku je vlast došla tek u 16-17. st., što se očitava u njezinom etničkom sastavu – tu i dalje ima dosta Kmera, Čama i inih nevijetnamskih naroda.
Na Tibetskoj visoravni izvire šest velikih azijskih rijeka, koje odande teku na zapad, istok i jug. Ja sam ih na ovom putu prešao četiri: Ind, Huanghe, Jangce i Mekong. Preostale dvije, Ganges i Brahmaputru, sam zaobišao. Mekong je dug 4350 km, te je 12. najdulja rijeka svijeta i glavna prometnica jugoistočne Azije, regije koja je dugo patila od slabe cestovne infrastrukture. Unatoč brojnim brzacima i vodopadima, plovidba Mekongom i dalje je važan način komunikacije, pogotovo u Laosu. Ime Mekong dolazi od tajskoga „Mae Nam Khong“, pri čemu „mae nam“ znači „majka vodâ“, dakle rijeka se zapravo zove Khong. Vijetnamci u delti zovu ga Song Cuu Long, Rijeka devet zmajeva. Područje delte Mekonga započinje još u Kambodži, no najvažniji dio nalazi se na samom jugu Vijetnama, obuhvaćajući kojih 39 000 km2. To je područje danas žitnica Vijetnama, budući da je svega 7% površine pod šumom (ranije je bilo znatno više, no Vijetnamski je rat izmijenio biljni pokrov). Ono što je obično turistima atraktivno i radi čega dolaze u ovo područje, to su ploveće tržnice, gdje se roba umjesto sa štandova, prodaje s brojnih čamaca. Budući da isto takvih tržnica ima i u Kambodži i Tajlandu, odlučio sam ih propustiti – općenito nisam osobito lud za tržnicama, ionako ne mislim ništa kupovati, a ne nalazim ih baš ni atmosferičnima, više ih doživljavam kao gužvu i kaos. Vjerojatno su to još traume iz djetinjstva, kada me baka znala kao klinca voditi sa sobom na plac. Ako uzmemo u obzir još da su tržnice pravo mjesto za džepare, doista ne vidim nikakve privlačnosti u njima. Odlučio sam se zato za drugi jednodnevni izlet, onaj do grada My Thoa, odakle bismo trebali obići lokalnu pčelarsku farmu, voćnjake za uzgoj tropskog voća i slično.
Vožnja do My Thoa traje oko 2 sata. Iako smo u međuvremenu prošli preko nekoliko usputnih rijeka, moje pitanje jesu li to neki od rukavaca Delte dobilo je nedvosmisleni odgovor kada smo se konačno zatekli na obali jednog od rukavaca Mekonga – nisu. A kako se to najbolje vidi – po boji vode. Dok su ostale rijeke uglavnom bistre, Mekong je blatnjav, boje bijele kave, noseći sa sobom sedimente iz većeg dijela Indokine. Ovdje prelazimo na brodić koji će nas prebaciti do obližnjeg otoka na kome se nalazi pčelarska farma. Brodić se prilično naginje, ovisno o raspoređenosti putnika, premda ima kojih desetak metara duljine, ne bi trebao biti toliko nestabilan. Budući da se u My Thou nalazi tvornica životinjske hrane, čitav zrak ispunjava taj smrad. Pitam se kako je živjeti ovdje, navikne li se čovjek na to, kao ljudi koji žive nedaleko kafilerije. Čini se da moraju… Prva je stanica dakle pčelarska farma. Uvijek me začudi kako se nešto što je meni pod normalno turistima prodaje kao ekskluziva. Istina, Hrvatska je relativno poljoprivredna zemlja i ja sam imao prilike vidjeti aktivnosti poput pčelarstva, branja voća ili povrća…dok se stranci recimo oduševe kada u Zagrebu dođu na Dolac i vide nešto meni toliko svakodnevno (i ne pretjerano ugodno, kako rekoh) kao što je tržnica. Tako je vjerojatno urbanim turistima iz visokorazvijenih zapadnih zemalja (bila su u mojoj grupi tri mlađa Amerikanca, od kojih je jedan pitao kako se zove rijeka na kojoj se trenutno nalazimo i kada su mu rekli ponovio ime kao da ga izgovara prvi put, što znači da očito nije ranije čuo za Mekong) zanimljivo vidjeti otvorenu košnicu s izvađenim okvirom u kojem su pčele. Naravno, to je samo uvertira da nam probaju prodati neke od pčelinjih proizvoda, kao što su med, pelud, matična mliječ i slično. Zadovoljili smo se degustacijom čaja od meda (u koji se doda malo limete), premda su bili najavljivani i rižino i bananino vino. Očito je ponestalo. Onda slijedi još jedna tipična turistička fora, fotografiranje sa zmijom. Riječ je o mladom pitonu, za kojeg se vidi da je nahranjen vjerojatno prethodnog dana, još mu se nazire kvrga na mjestu gdje mu se trenutno probavlja obrok (hrane ih pilićima i jedu svakih 5 dana). Evidentno je umoran i želi da ga se pusti na miru da probavlja svoj obrok, no sad ga nosaju uokolo i stavljaju ga ljudima oko vrata. Ja prema zmijama osjećam gadljivost i nikada mi ne bi palo na pamet slikati se s njima – em je to mučenje i eksploatacija životinje, em meni pričinja neugodu.
Nakon toga nastavljamo do jednog od uskih kanala koji presijecaju otoke u delti, gdje se ukrcavamo u uske čamce za po 6 osoba (od kojih su dvije veslači, po jedan na svakom kraju čamca). I sada slijedi 20-minutno veslanje kroz jedan takav kanal, koji zapravo prolazi kroz mangrove (iako se te mangrove sastoje uglavnom od palmi i bambusa). Iako je i to „atmosferično“, zapravo nemamo puno od toga, jer smo stisnuti u uskom čamčiću u kojemu se ne smijemo previše pomicati da mu ne poremetimo statiku i ne završimo u vodi. Ne znam je li to od činjenice da mi se tijekom ovog putovanja podigao prag tolerancije na spektakularno ili što, tek, ovo me ne oduševljava previše, uvijek od tih izleta očekujem više nego što dobijem, a jedina praktična stvar od njih jest da me za relativno nisku cijenu prebace do mjesta na koje sam ionako naumio otići. A kad dođem na to mjesto, onda je ono ili ništa posebno, ili me pak grupa tjera dalje (recimo, u kaodaističkom bih hramu ostao dulje, barem do kraja ceremonije, te onda još temeljitije poslikao čitav kompleks). Istini za volju, za ovaj izlet u deltu Mekonga treba reći i da je u opisu bilo ponuđeno više stvari no što smo ih stvarno na kraju iskusili. Možda da sam uzeo dvodnevni izlet…no i oni koji su imali dvodnevni izlet prvi su dan proveli s nama, a drugi dan išli na ploveće tržnice. Možda sam trebao pogledati aranžmane drugih agencija, ne uzeti ovu hostelsku…ali opet, to je sve pouka za ubuduće – kada idući put navratim u Vijetnam. Inače, među tim ljudima koji su uzeli dvodnevni izlet nalazi se i jedan simpatičan par, Britanac i Kanađanka, koji već dvije i pol godine žive u Vijetnamu. On predaje engleski, ona radi u hotelu. Donedavno su živjeli u Hanoiju, sad su se prebacili u Ho Chi Minh. Pokupili su nešto vijetnamskog i kažu kako im sada u Ho Chi Minhu ljudi govore kako imaju sjevernjački naglasak, a njima je to smiješno jer su sretni da se uopće uspiju sporazumjeti, a ovi čak primjećuju i finese poput naglaska. Ja moram priznati da nisam to spazio, trebalo mi je vremena da mi vijetnamski uđe u uho, iako mi se čini da posebno na jugu imaju jako nazalnu intonaciju, tj. čitav govor zvuči jako unjkavo.
Nakon što smo se iz čamčića prebacili u naš glavni brod, pa onda opet u drugi manji, zaplovili smo kroz nove, malo šire kanale, do lokacije gdje se ručno izrađuju slatkiši od kokosa. Koliko sam shvatio, prvo se radi neka vrsta paste koja nastaje miješanjem kokosova ulja i brašna (i još nekih sastojaka koje nije znao ni naš vodič, jer to spada u proizvodnu tajnu), zatim se ta žitka masa suši i reže u manje komade, kojima se mogu dodavati drugi sastojci za aromu – kikiriki, čokolada, đumbir, ananas, durian… Vodič nas upozorava koji su s durianom, da se slučajno netko ne zezne i kupi te, a ne voli durian. Ja se neću zeznuti, namjerno ću ih kupiti. :)
Slijedi ručak, prilično siromašan, rijetka juha od povrća (bez rezanaca) i jedan komad govedine i svinjetine s hrpom riže (podsjeća me na omjer riže i mesa po iranskim restoranima). Zadnja točka obilaska je mjesto gdje se uzgaja tropsko voće, a gdje ćemo, posjedavši za stolove, dobiti mali koncert glazbe iz područja delte Mekonga, uz pratnju jednog trzalačkog instrumenta koji sam također vidio dan ranije u kaodaističkom hramu (izgleda slično sitaru). Voće koje su nam poslužili su ananas, papaja, pitaja (dragonfruit), sitne banane i sarsaparilla (to je ono od čega rade onaj napitak za koji sam rekao da ima parfimirani okus sličan Dr. Pepperu – zanimljivo, voće samo po sebi ima dobar okus, nešto između marelice i oskoruše). Sve to međutim i dalje doprinosi dojmu jeftinoće – pružimo turistima dašak Vijetnama, ali ne previše. Dobro su ispekli turistički zanat. Tu se grupa razdvaja, na one pušioničare koji će još jedan dan biti samareni, i na nas koji se vraćamo u Ho Chi Minh. Nisam se pošteno pozdravio s onim parom, nekud smo se izgubili u gužvi.
Dok se vozim nazad pokušavam pronaći neko zgodno mjesto kamo bih mogao večeras sa Sanjom i Mirom. Prijatelj Marko (vjerniji čitatelji znaju da imam frenda kojemu uvijek dovlačim pive iz egzotičnijih regija) preporučio mi je jednu mikropivovaru u centru Ho Chi Minha. Cijene su poprilično visoke, oko 10 dolara za litru, zato sam isprva bio skeptičan, no kad sam na TripAdvisoru vidio oduševljene komentare posjetitelja (inače je to omiljeno mjesto za iseljenike u Ho Chi Minhu), odlučio sam da ipak navratimo tamo. A i nakon mjesec dana lokalne vijetnamske pive (te još ranije kineskih) mogao bih probati nešto šmekerskije. Imaju i hranu, no kako znam da se u takvim mjestima obično minijaturne porcije prodaju po visokim cijenama, prije dogovora u 8 navratio sam još k Zeusu na jedan grčki sendvič s piletinom. Potom se upućujem prema tržnici Ben Thanh, pred čijim smo se vratima dogovorili. Oni malo kasne, što je dovoljno da me saleti nekoliko mototaksista. Sâm pred vratima tržnice laka sam meta. Napokon se pojavljuju, imamo niti 10 minuta do rečene lokacije. Prostor je dosta uzak (naravno, riječ je o tipičnoj vijetnamskoj zgradi), ali se nalazi na dvije etaže. Imaju šest piva u ponudi, prvo uzimamo degustacijski komplet u kojem je od svake vrste po jedna čaša od 1,75 dl. Jedan ale, jedna IPA, pšenično s aromom marakuje, lager s aromom pomela i pitaje, porter s aromom kokosa i Saigon Saison, sa 7,1% alkohola i aromom crnog papra i limunske trave. Na papiru sve izgleda jako privlačno, na okusnim pupoljcima baš i ne. Nisam ljubitelj jako zahmeljenih piva tako da IPA-u odmah odbacujem, ova s marakujom je kao i Badelov rum – dobar miris i grozan okus…sistemom eliminacije na kraju se Miro i ja odlučujemo za Saigon Saison, Sanja za porter s kokosom (koji je isto tako dobar, ali mi ne ide uz hranu). A za hranu naručujemo komplet grickalica uz pivu (čips s pekmezom od špeka – vrlo neobično – i humus s pečenom paprikom te komadima mrkve i celera), kuglice od pohane piletine s čilijem, te puding od kruha s nečim što liči na šnite kestena, ali po jelovniku bi trebali biti komadići svinjske masti. Porcije jesu male, ali uz pivu i ugodan razgovor (jer, naravno, mladi urbani Zagrepčani uvijek nađu sijaset međusobnih znanaca – kakav Kevin Bacon indeks, kakvi bakrači, kod nas postoje Ribafish i Mima Simić indeks…) večer brzo protječe. Eto, drago mi je da sam svoj boravak u Vijetnamu završio u društvu dragih ljudi, a usput će mi dobro doći i to poznanstvo kada se za kojih mjesec i pol obrem u Kuala Lumpuru. Pozdravljamo se, oni odlaze u svoj hotel (koji je navodno mjesto za kurvanje, ali ono na indokineski način – sredovječni europski pljesnivci koji za ruku vodaju indokineske mladice koje izgledaju kao da su im unuke, budući da ovdje i cura od 20 godina često izgleda kao da ima 13), a ja ću laganom šetnjom kroz park do svoga hostela. Da, Ho Chi Minh izgleda urbanije od Hanoija, ima taj velegradskih štih. Hanoi mi liči na francuski gradić srednje veličine, iako je i to dio njegovog šarma.
Ako sve bude u redu, sutra ću dan posvetiti Ho Chi Minhu, poslikati ga popravljenim fotoaparatom, a onda u petak krećem za Kambodžu!
komentiraj (0) * ispiši * #
Neočekivan susret
srijeda , 26.08.2015.Iako sam uplatio izlet na dvije lokacije – u Tay Ninh i Cu Chi, prvo sam završio s ostatkom grupe koja je išla isključivo u Cu Chi. Taman kad sam pomislio da je riječ o pogrešci, vodič me upozorio da ću se kasnije prekrcati u drugi bus. Ne znam zašto me otpočetka nisu tamo stavili, no nije ni bitno. Kotačići vijetnamske turističke industrije zaista funkcioniraju kao podmazani, svakog individualnog gosta pokupe iz hotela, prikupe ga u prijevozno sredstvo, pobrinu se da ima organiziran eventualni prijelaz…organizacija kakva bi postidjela i mnoge turistički veće zemlje. Nisam nikad sagledavao turističku ponudu Hrvatske iz te perspektive, ali čini mi se da to kod nas baš ne funkcionira na taj način. Kod nas, ako nema dovoljno zainteresiranih iz jednog ho(s)tela, izlet se jednostavno otkaže, a gosti mogu biti sretni ako im vrate novac. Naravno, i u Vijetnamu se može dogoditi da je grupa već puna (kao ono kad sam trebao ići u DMZ), ali to je obično problem samog turista koji se prekasno prijavi.
Vodič u ovom prvom današnjem busu isto je imao određene šoumenske elemente poput onoga iz My Sona, premda nije govorio toliko dramatično. Nažalost, podosta efekta tog humora (koji je, moram priznati, često dosta nategnut, premda je imao par uspjelih fora – dao nam je popis za koji je rekao da se na njega potpišemo, u drugu kolonu stavimo svoj rođendan, u treću broj svog bankovnog računa i u četvrtu PIN :D ) izgubi se uslijed lošeg izgovora engleskog, zbog čega ljudi tek sa zadrškom shvate što je rekao. Ili ne shvate uopće. Malo sam i zadrijemao, tako da ne znam koliko smo se točno vozili (i dalje smo bili u aglomeraciji Ho Chi Minha) kada me vodič probudio i rekao da ovdje silazim. Tu me čeka drugi vodič, ovaj malo mirnijeg karaktera, koji me sprovodi do drugog busa. Ukrcavam se i kreće truckanje dalje. U jednom mi momentu za uho zapinje nešto poznato. Par na sjedalima iza mene govori jezik koji mi se čini neobično razumljivim, vjerojatno zato što mi je materinji. Iako je prva riječ koju sam čuo bila „dobro“, što ih je za početak identificiralo samo kao Slavene, ubrzo nedvojbeno utvrđujem da je riječ o hrvatskome, pače, o zagrebačkom naglasku. Prvi put nakon 4 i pol mjeseca, i Anđelka u Istanbulu, da čujem svoj jezik od nekoga u neposrednoj okolini. Da se okrenem i obratim im se? Pa, bilo bi fora, ali oni su trenutno usred nekog razgovora, pričekat ću… Onda razgovor zamre, a ja i dalje smišljam kako da im se obratim a da bude spontano…i tako sam na kraju cijeli put do Tay Ninha proveo smišljajući koji bi bio najprikladniji način da im se obratim, a da ne ispadnem psiho koji je prvo prisluškivao njihov razgovor (a stvarno nisam, ne više nego što čovjek u tramvaju čuje razgovor drugih ljudi pored sebe – a oni su i većinu vremena dosta tiho govorili, kao da su nesvjesno skužili da ih razumijem) prije nego što se odlučio razotkriti. Naposljetku sam ih dočekao po izlasku iz autobusa u Tay Ninhu. Nije baš bilo elegantno izvedeno, jednostavno sam im uletio s „Vi ste prvi Hrvati koje srećem nakon 4,5 mjeseca“, a oni su ostali pomalo šokirani i priznali su da im je neugodno jer su mislili da ih prisluškujem. :D Oni su par, Sanja i Miro, iz Zagreba, ali žive u Kuala Lumpuru, gdje Miro radi za UN, kao savjetnik u pitanjima energetske učinkovitosti. Sanja je novinarka slobodnjakinja, pa joj je ionako svejedno odakle radi. U Kuala Lumpuru su do ove jeseni, točnije, Miro se vraća negdje u studenom u Zagreb, što znači da ćemo se vjerojatno još sresti kada se ja u listopadu zateknem dolje. Ostatak dana smo proveli uglavnom zajedno, iako ja osobno ne volim onaj koncept da, ako vidiš zemljaka u tuđini, onda mu se moraš javiti jer je on „tvoj“ (jer čovjek svejedno može biti totalna budala koju bih u domovini zaobišao u širokom luku). Ali ovo dvoje su bili simpatični, našli smo određen broj zajedničkih tema, tako da je ostatak dana bio ugodan.
Tay Ninh je grad koji je u Vijetnamu (a i u svijetu) najpoznatiji kao globalno sjedište Cao Daija, sinkretističke monoteističke religije koja je utemeljena 1926. kao novi religijski pokret koji je objedinio nekoliko različitih opskurnih religijskih sekti. Bilo je to vrijeme buđenja vijetnamskog nacionalizma i poziva na univerzalni spas (zapravo, dvije posve oprečne tendencije). Puno ime religije je „Veliki put trećeg vremena otkupljenja“ (ime Cao Dai jest zapravo ime vrhovnog božanstva i znači „visoko sveto mjesto“), a u prvih 15-ak godina pokret se ubrzano širio, obrativši skoro četvrtinu tadašnjeg stanovništva Košinšine. Kaodaisti su se i politički angažirali, isprva protiv francuskih kolonijalnih vlasti, kasnije protiv Ngoa, a nakon ujedinjenja i protiv socijalističkih vlasti, uslijed čega je od 1975. počela represija Cao Daija. Tek je 1997. dopuštena ponovna sloboda ispovijedanja te vjere. Cao Dai je i u Vijetnamu uglavnom ograničen na južni dio zemlje (najsjevernije do Dananga), a ima ga i u vijetnamskoj dijaspori, ponajprije u SAD-u. Ukupan broj kaodaista u Vijetnamu iznosi oko 6 milijuna, od čega oko 4,5 milijuna pripada glavnoj struji, dok su ostali svojevrsni „protestanti“.
Kaodaistička teologija obuhvaća principe iz budizma, taoizma, konfucijanizma i abrahamskih religija, ponajprije kršćanstva. Stvoritelj svega jest Bog ili Tao, univerzalno jedinstvo koje je postojalo prije nastanka svemira. Bog je stvaranjem razdijelio svoj duh u sve oblike stvaranja (čak i u stijene i ostale oblike nežive prirode). No kako je činom stvaranja nužno stvorena i podjela na dva oprečna principa, yin i yang, tako i Bog ima svoj oprečni princip – no nije riječ o Vragu ili nečem drugom zlom, već o Božanskoj Majci. Dok je Bog taj koji stvara oblik, Božanska je Majka ta koja usađuje život, svijest i emocije. Svaki oblik postojanja ima svoj zadani put kojim bi trebao ići, no neki ga možda ne slijede. Takva bića postaju vragovi. Postoje raj i pakao, ali živa se bića svejedno nalaze u krugu reinkarnacije iz kojega je cilj pobjeći i doći u raj (dakle, za razliku od budističke Nirvane, koja je potpuno utrnuće želja i stremljenja, u kaodaizmu je Nirvana jedan od oblikâ raja – takvih oblika ima 36). Ukratko, Cao Dai je jedan zanimljivi čušpajz kojekakvih religijskih ideja, a takva je i arhitektura njihovih hramova, poprilično standardizirana. Hramovi obično imaju dva tornja (kršćanski utjecaj), u kojima su bubanj i zvono (budistički utjecaj). Tu je i tornjić u islamskom stilu na sredini krova glavnog broda hrama, a unutrašnje uređenje odražava tradicionalnu kinesku mješavinu stilova, sa zmajevima, bogato urešenim stupovima i gredama. Krov također obično ima kineski šatorasti oblik. Zastava kaodaistâ podsjeća na zastavu Venezuele – riječ je o trobojnici od žute (budizam), plave (taoizam) i crvene (konfucijanizam) boje. U svakom hramu nalazi se i velika kugla u obliku globusa, na kojoj je naslikano oko, slično onomu na vrhu piramide na dolaru. To je lijevo Božje oko, koje simbolizira yang princip.
Nakon kraćeg razgleda hrama, budući da se približava podne kada je vrijeme za jednu od 4 dnevne molitve (mole se svakih 6 sati), penjemo se na galeriju kako bismo odozgo promatrali molitvenu ceremoniju. Kaodaisti su uglavnom odjeveni u bijele halje (osim redovnika, koji su žuti, plavi ili crveni), s crnim kapicama koje nose samo muškarci. Kongregacija je prilikom molitve podijeljena po spolu, muškarci su zdesna, a žene slijeva. Molitva je svojevrsni trans, budući da prvih pola sata vjernici uglavnom sjede (na podu) i slušaju glazbu koju izvodi orkestar na galeriji, koji se sastoji uglavnom od svirača nekakvog lokalnog gudačkog instrumenta koji liči na gusle. Glazba zvuči jako raštimano i disharmonično. Svako toliko čuje se zvuk zvona, na koji se vjernici triput klanjaju. Ostatak vremena uglavnom se mrmljaju neke molitve. Nažalost, zbog ograničenosti vremena nismo mogli ostati do kraja ceremonije, kada smo izašli čuli smo da je počela vođena molitva, a glazba je utihnula. Zanimljiva je stvar da kaodaisti svojim svecima smatraju i Sun Yatsena i Victora Hugoa. Vegetarijanci su, prakticiraju nenasilje, kult štovanja predaka i već spomenutu četverokratnu molitvu svakih 6 sati.
Nakon posjete kaodaističkom hramu krećemo na ručak, koji imamo u jednoj usputnoj mehani uz cestu. Neobično je da se dvije kuće dalje nalazi zlatarnica. Usred ničega, kao da ste u nekom mjestu na Staroj karlovačkoj. Ne znam tko tamo dolazi kupovati zlato, osim eventualno turističkih grupa koje ručaju u gorespomenutoj mehani. A ta je isto srednja žalost. Uzeli smo sve troje nekakve rezance, oni s govedinom, ja s lignjama, za ne baš jeftinih 80 000 donga. Nakon prilično ekspresnog i brzo zaboravljivog ručka nastavljamo prema tunelima Cu Chi.
Za razliku od tunela u Vinh Mocu, koji su bili izgrađeni prvenstveno za život lokalnih seljana, tuneli u Cu Chiju bili su dio borbenih aktivnosti Viet Conga. Ukupna mreža tunela obuhvaća i do 250 km, ali je danas ipak jedan veliki dio zapušten, točnije, obnovljena su samo dva manja dijela za turističke aktivnosti. Većina borbenih aktivnosti gerilskog ratovanja vijetkongovaca oslanjala se na podzemnu mrežu tunela, kojima je bila premrežena čitava zemlja. Riječ je o znatno nižim i užim tunelima od onih u Vinh Mocu, gdje se zapadnjak normalne visine danas osjeća izuzetno klaustrofobično, a kretanje kroz njih moguće je prvenstveno puzanjem ili hodanjem u čučnju. Tuneli su imali tri razine, na 3, 6 i 9 metara dubine, pri čemu je najdublja razina bila povezana s rijekom Saigon, točnije s njenom obalom. Nedostatak zraka u tunelima rješavao se postavljanjem izdubljenih bambusovih stabljika kroz koje je u tunele ulazio zrak na neupadljiv način. Ulazi su također bili zakamuflirani ispod lišća, a šumsko tlo bilo je prepuno različitih zamki, jama sa šiljcima i sličnih improviziranih naprava kojima se eliminiralo vojnike koji nisu poznavali teren. Većina tih zamki bila je napravljena od recikliranog materijala drugačije namjene – bambusa, vila, ribarskih vrša. Vijetkongovci su imali vlastiti sistem označavanja kojim su upozoravali svoje borce na prisutnost zamki – npr. dvije slomljene grančice ili nešto slično suptilno – no mnogi su južnovijetnamski i američki vojnici nastradali. Posjećujemo i nekoliko improviziranih baraka od lišća i slame u kojima se izrađivala obuća i odjeća za borce (poznate su bile sandale izrađene od traktorskih ili kamionskih guma, koje su bile konstruirane tako da ih se može obući i sprijeda i straga, što je onemogućavalo praćenje tragova jer nije bilo jasno u kojem se smjeru osoba kretala), kao i one u kojoj se prerađivalo neeksplodirano oružje. Tako bi recimo vijetkongovci pronašli neeksplodiranu američku bombu iz bombardera B-52, oprezno ju deaktivirali, prepilili oplatu, izvukli eksploziv i od nje napravili tridesetak mina. Pomoću jedne od takvih mina uspjeli su onesposobiti i američki tenk koji je danas izložen na lokalitetu, a sudeći po stanju tenka (koji izgleda kao da su ga obradili naši „sakupljači sekundarnih sirovina“), mina je bila poprilično razorna. Naravno, vjerujem da i u tim pričama ima podosta lovačkih elemenata, slično onima koje smo slušali o NOB-u, ali su zabavne. Amerikanci su se svojski trudili stati na kraj tunelima, bombardirajući ih iz zraka (i time gustu džunglu pretvorivši u mjesečev krajolik), ali i puštajući u njih plin (koji bi se međutim zbog sofisticiranog sustava ventilacije i ogromnog opsega tunelâ ubrzo dovoljno razrijedio da ne bude opasan), kao i zmije otrovnice (zaboravivši pritom da Vijetnamci jedu zmije, te da je izgladnjelim vijetkongovcima, koji su većinu vremena preživljavali samo na riži, ovo bila dobrodošla dopuna jelovnika). Uvjeti života u rovovima i inače su bili teški, uz borbu s kojekakvom gamadi, malarijom, crijevnim nametnicima…zmije su bile tek rutina. Istom kada je 1969. prestalo bombardiranje Sjevernog Vijetnama, mogli su se američki bombarderi ozbiljnije angažirati na bombardiranju tunela oko Cu Chija, i premda su pritom imali uspjeha u urušavanju velikog dijela tunelâ, Viet Cong je već ostvario značajnu prevagu još tijekom Tet ofenzive. Inače, radi efikasnije borbe protiv Viet Conga Amerikanci su osnovali specifične vojne jedinice, tzv. „tunelske štakore“, kojima je primarna zadaća bila vrlo spora i detaljna inspekcija tunela, njihovo mapiranje i uklanjanje zamki. Iako je većina vijetkongovaca napuštala tunele u mirnije doba ili noću, bilo je i onih koji su se toliko dobro prilagodili da su pod zemljom neprekidno proveli po 5 godina. Razmišljam ima li možda još koji nadobudan, a da poput onih Japanaca ne zna da je rat gotov, nego se pretvorio u Golluma i živi i dalje u tunelima…
U sklopu kompleksa je i streljana, gdje se možete okušati u pucanju iz različitih pušaka, uključujući i kalašnjikov. Plaća se po metku, za kalašnjikov je cijena 40 000 donga, pa ako želite isprazniti cijeli šaržer, to bi vas moglo koštati preko milijun donga. Gledam ženskice koje zadužuju metke i naplaćuju, drže se posve smireno i flegmatično, premda svakih par sekundi zrak propara zaglušujući pucanj. Vjerojatno su već oglušile od toga, pa ih ne dira.
OK, vidjeli smo dakle i to, bit će to zadnje ratno mjesto koje obilazim u svom boravku u Vijetnamu (ako izuzmemo Palaču ujedinjenja), a sada se vraćamo u Ho Chi Minh. Razgovaram s Mirom i Sanjom o životu u Maleziji, o netrpeljivostima između Malajaca i Kineza (pisat ću o tome naravno kada dođem do Malezije)… Miro kaže da je situacija trenutno relativno mirna zbog toga što Malezija i dalje ostvaruje veliki gospodarski rast. Ali kaže da onog časa kada to stane, „ako rast stane u ponoć, već u 6 ujutro će izbiti rat“. Malajci su protežirani od strane države i stranke koja je na vlasti praktički od stjecanja neovisnosti, a Kinezi…oni rade. I stvaraju vrijednost od koje se naplaćuje porez koji puni proračun da bi onda vlada iz tog proračuna mogla isplaćivati beneficije Malajcima. Malajci su ukratko tromi, neskloni radu i vjerski konzervativni. Naravno da ću to sve provjeriti i uživo, no čuo sam već takve priče od prijatelja turističkog vodiča, po kojima su Malajci gori i od Francuza po napornosti kao turisti. Imaju novca, a razmaženi su i puni prohtjeva. Naravno, kao konzervativni muslimani zahtijevaju da sve bude halal, a to primjenjuju i na nemuslimane. Primjerice, ako vas Malajac pozove na večeru i spreman je platiti, a vi ste kojim slučajem naručili pivu (ili svinjetinu), to vam neće financirati.
Ujedno mi je Miro spomenuo da u Kuala Lumpuru, iako je naše veleposlanstvo zatvoreno, još uvijek postoji tip koji vodi pravne poslove (dakle, teoretski mi može ovjeriti onu punomoć). Ima samo jedan problem – čak ni oni nisu uspjeli stupiti u kontakt s njime. Naime, u Kuala Lumpuru i Singapuru postoji mala zajednica Hrvata koji se većinom međusobno znaju, a oni su ovoga htjeli kontaktirati čisto radi tih nekakvih iseljeničkih druženja. No možda čovjeka to jednostavno ne zanima. Pokušat ću vidjeti što će biti s time… Ujedno mi preporučuju da izvadim indonezijsku vizu u Kuala Lumpuru, budući da će me doći jeftinije, a da boravak u Singapuru maksimalno skratim, zbog nemoguće skupoće toga grada-države. Izvorno sam planirao ostati ondje kojih 5 do tjedan dana, vidjet ću. Indonezijsku bih vizu teoretski mogao zatražiti i na ulasku u zemlju, ali onda bih dobio samo 30-dnevnu (prekratko) i morao bih imati dokaz o nastavku putovanja nakon Indonezije (a to će biti autobusna karta Kupang-Dili koju ću kupiti tek na Timoru).
Po povratku u Ho Chi Minh njih dvoje silaze ranije, no dogovaramo se za večeru, izmjenjujemo kontakte i potom se rastajemo na kojih dva sata. Preko Facebooka se dogovaramo u 8 pred mojim hostelom, a ja sam preko TripAdvisora našao u blizini jedan restoran na zadnjem katu jednoga hotela, s pogledom na noćnu panoramu Ho Chi Minha. Panorama je pomalo nedorečena – na obzoru ima nekoliko poslovnih nebodera, no sve bliže od toga izgleda kao običan kaotični južnoazijski grad, s kojekakvim improviziranim krovnim nadogradnjama, bojlerima koji se griju sunčevom toplinom, klima uređajima, satelitskim antenama… Unatoč Mirinom upozorenju da nije nešto posebno, odlučujem se kušati dalatsko vino, ipak ne bi bilo u redu da napustim Vijetnam a da ga ne probam. Moram priznati da sam mogao i bez toga, uzeo sam čašu bijelog, dosta je suho, pitko, ali ne ostavlja trag. Zanima me što bi Davor Butković rekao. Od hrane uzimam za predjelo pržene valjuške punjene shii-take gljivama (sami valjušci imaju okus kao fritule), a za glavno jelo rižoto sa škampima i topljenim sirom, serviran u polovici izdubljenog ananasa (no komadâ ananasa nema u rižotu, on je tek posuda, a kako je detaljno izdubljen ne mogu baš ni strugati meso s oplate). I tortu od sira s marakujom, koja ima čudan, blago slankast okus, uz vrlo blagi buke češnjaka. Ali dobro, meni je i durian neloš, tako da nisam najmjerodavniji za procjenjivanje odvratnoće. Naručujemo još jednu rundu vina (Sanja je uzela crveno dalatsko, Miro se držao pive), a ja još na kraju i koktel Miss Saigon. Oko pola 11 završavamo ovu ugodnu večer, uz najavu da bismo ju mogli ponoviti i sutradan (oni u četvrtak lete u Kuala Lumpur). Ja se opet ujutro rano dižem, ovaj ću puta otići na jednodnevni izlet u deltu Mekonga… I da, tijekom dana mi je stigao mejl da mi je odobrena kambodžanska viza. To je dakle sređeno…
komentiraj (2) * ispiši * #
Bože, kakav dan
utorak , 25.08.2015.Danas je bio jedan od onih dana s dva lica, kada sve ujutro miriši na katastrofu, a do kraja dana se stvari riješe. Stigao sam u Ho Chi Minh oko pola 6 ujutro, ponovno uobičajeno nježno buđenje tapkanjem po nozi, grabi stvari u polusnu, nadajući se da nisi ništa zaboravio, oblači cipele na vratima busa, te onda skupljaj prtljagu koja je već istovarena na pločnik, dok bus odlazi dalje. Srećom, svi ti turistički busevi običavaju stati uzduž ulice Pham Ngu Lao, uz koju se nalazi središte bekpekerske aktivnosti u Ho Chi Minhu. No taksisti se ipak kao osice sjaćuju na jadne i zbunjene bekpekere koji najčešće nemaju pojma da im je hostel udaljen možda nekoliko stotina metara i to vjerojatno u jednoj od uličica u koje taksi ionako ne mogu ući. Scenarij? Taksi ih malo vozika uokolo po kvartu, lijevo-desno, te ih potom ostavi gotovo na istom mjestu. Naravno, to im skupo naplati. Ja nisam jedan od tih naivaca, znam adresu svoga hostela, pa se odmah upućujem hodati. Prva stvar koju sam primijetio po izlasku iz autobusa je povratak vrućine i vlage kojih sam bio pošteđen tih tri dana u Dalatu. Moj je hostel u uličici iza tržnice, dolazim do ulaznih vrata, no ona su zaključana. Naravno, nije još ni 6 ujutro. Zvonim, otvara mi jedan tip, traži me pasoš i kaže mi da se odem sad prošetati i da se vratim oko 12. Molim? Pa došao sam ovamo nakon noći nekvalitetnog sna i sada neka 6 sati bauljam gradom? Daj mi nešto da se malo ispružim. On me odvodi na drugi kat, u dormitorij koji je posve prazan, ali kaže da će mi to naplatiti kao pola dana smještaja. Kakva razlika u odnosu na onu žensku u Dalatu… Naravno da se pokušavam ispružiti, ali sunce ubrzo počne upirati u moj prozor, tako da već vidim da od spavanja neće biti ništa.
U Ho Chi Minhu moram obaviti dvije stvari o kojima mi ovisi nastavak putovanja. Moram odnijeti fotić na popravak, te moram riješiti kambodžansku vizu. Zbog straha da ne ostanem bez praznih stranica u putovnici, za Kambodžu ću tražiti e-vizu. Za nju se moram prijaviti preko stranice kambodžanskog Ministarstva vanjskih poslova, a postupak traje do tri radna dana. Idem to obaviti jutros. Ispunjavam podatke, imam čak i digitalni primjerak fotografije koji uploadam, sve ide kao po špagi, dok ne dođem do plaćanja. Naime, toga sam se i bojao. Dok neke stranice, poput Hostelworlda, zahtijevaju samo upis podataka s kartice i to je dovoljno da se plaćanje provede, stranice za vizu spadaju u one dodatno osigurane transakcije gdje vas program nakon klikanja gumba za plaćanje prebaci na stranicu vaše banke koja vam je izdala karticu, te traži da upišete broj tokena i jednokratno generiranu zaporku. A to sad otvara priču koja se vraća u ono nesretno jutro u Islamabadu. Naime, u mobitelu koji sam izgubio nalazio se moj m-token. Kako u međuvremenu nisam obavljao nikakve transakcije za koje će mi trebati token, nisam se dva mjeseca javljao m-zabi da mi pošalju novi m-token. Sve do dolaska u Vijetnam, kada sam, mjesec dana prije no što će mi trebati viza za Kambodžu, poslao mejl, objasnio ukratko situaciju i pitao može li se uopće m-token slati na strane brojeve mobitela. Dobio sam zadovoljavajući odgovor, da se može slati na bilo koji broj koji korisnik navede. No istovremeno je na moju ponudu da svoj identitet potvrdim OIB-om, brojem računa i kopijom osobne iskaznice, a da mi oni potom pošalju ključ za otključavanje tokena, odgovoreno da je riječ o povjerljivim podacima i da standardna procedura nalaže da ih ja moram osobno zatražiti u poslovnici ili kod svoga osobnog bankara (čije ime i kontakt podatke ne znam, jer mu se nikad ne javljam). Nakon što sam napomenuo da idućih pola godine još neću biti u Hrvatskoj i dodao da bi upravo kumulativnost mojih identitetskih podataka trebala biti jamstvo da je doista riječ o meni, a ne o nekomu tko mi je hakirao mejl i domogao se svih mojih osobnih podataka, broja računa, a također i skena moje osobne iskaznice, moj je upit proslijeđen nekoj meni nepoznatoj ženi, također iz Zagrebačke banke, uz molbu da mi se izađe u susret s obzirom na specifičnu situaciju. Ta mi se žena nije javila idućih dva tjedna, tako da sam ja, već poprilično nervozan uslijed približavanja roka za vađenje vize, prošli tjedan ponovno poslao upit m-zabi, da vidim u kojoj je to fazi, napomenuvši da mi se rečena gospođa nikad nije javila. Uz ispriku, dobio sam obavijest kako mi Zaba može izaći u susret tako da umjesto mene rečeni ključ za aktivaciju m-tokena može zatražiti i osoba koju ja opunomoćim. Punomoć mora biti ovjerena kod javnog bilježnika ili, u slučaju inozemstva, kod odgovarajuće diplomatske ili konzularne osobe. Ja nisam mogao doći k sebi kad sam pročitao što oni smatraju „izlaženjem u susret“. Budući da se nalazim u Vijetnamu, meni su na raspolaganju za takvo što bila tri hrvatska veleposlanstva – ono u Pekingu, u Jakarti i Kuala Lumpuru. S time da mi od svih njih jedino za pristup ovomu u Kuala Lumpuru nije potrebna viza. Potom sam doznao da je dotično veleposlanstvo već oko godinu dana zatvoreno, a da su njegovu domenu podijelila veleposlanstva u Pekingu i Jakarti. Poslao sam jedan oštri mejl m-zabi, u kojemu na vrlo uvijen način kažem da je takvo izlaženje u susret najobičnija farsa koja meni samo stvara nove komplikacije, te ih upitavši jednu konstruktivnu stvar – mogu li barem punomoć poslati veleposlanstvu poštom ili faksom, oni ju ovjere i pošalju dalje? Ili moram doći tamo fizički? Potonja mogućnost nije dolazila u obzir, barem dok regularno ne stignem do Jakarte, negdje u studenom. U međuvremenu mi je jedna bliska osoba pokušala pomoći, i obrativši se svom osobnom bankaru zaobići inertne službenike u m-zabi. Taj se doista angažirao, no rekao je da je najviše što je mogao postići to da o mom slučaju odlučuje upravni odbor Zabe za grad Zagreb. I da će o tome odlučiti do kraja tjedna. Prošlog. Naravno da nisu. I tako sam ja jutros bio u poprilično očajnoj situaciji, jer ako mi kambodžanska viza odnese dvije stranice, pa onda još tajlandska, indonezijska, istočnotimorska…moglo bi biti problematično u vezi putovnice. Poslao sam stoga mejl kambodžanskoj službi za plaćanje e-vize, s upitom je li ikako moguće platiti karticom bez te dosade od potvrde identiteta, no tip koji mi je odgovorio izgleda uopće nije shvatio o čemu pričam, pa sam ponovio upit. Ni iz drugog mejla nije bilo jasno da je shvatio…
Malo sam se smirio i otišao u šetnju gradom, usput odnijevši i fotić na popravak. O Ho Chi Minhu i njegovom prometu bit će još riječi, današnji bi post inače stvarno bio predug. Napomenimo tek da je ovdje sublimiran sav užas vijetnamskog prometa i još malo. Ali dâ se preživjeti. U Canonovu me servisu prima jedna ženska kojoj ukratko objašnjavam u čemu je caka, kažem što mi je rekao onaj tip u Dalatu, ona mi kaže da će popravak trajati najmanje tjedan dana. Ja joj kažem kako za tjedan dana moram najkasnije napustiti Vijetnam i ima li mogućnosti ikako da se to obavi ranije. Ona prvo malo odmahuje glavom, pa kaže da će probati do četvrtka ili petka. Ja kažem da znam u čemu je kvar i da treba zamijeniti integrirani sklop. Ona kaže kako treba provjeriti imaju li ga na zalihama, o tome ovisi vrijeme popravka. Traži me ime, broj telefona i e-mail adresu. Vraća mi karticu i bateriju, remen ovaj puta ostaje na fotoaparatu. Ha ništa, sad mi u tom smislu preostaje samo čekanje. S jedne strane je to dobro – čekanje u Ho Chi Minhu omogućava ovima u Zabi da konačno odluče što će sa mnom, tj. hoće li mi stvarno izaći u susret ili će nastaviti s farsom.
Jutarnji obilazak Ho Chi Minha, bez osobitog cilja, pronalazi najzanimljivije vizure grada. Definitivno je drugačiji od Hanoija, nije toliko intiman, ali je i on na svoj način lijep, s brojnom kolonijalnom arhitekturom i zelenilom u vidu parkova i drvoreda. Obilazim Operu, zgradu Narodnoga vijeća, katedralu Notre-Dame, središnji poštanski ured – i dolazim do Palače ujedinjenja. Nekadašnja predsjednička palača Južnoga Vijetnama bila je zgrada u kojoj je 30. travnja 1975. završio Vijetnamski rat – ne potpisivanjem nekog dokumenta, već tako da je tenk probio vrata i ušao u njeno dvorište, nakon čega je na zgradi ubrzo podignuta zastava Viet Conga. Želim ući i razgledati ju, ali ima neko neobično dvokratno radno vrijeme, a ja sam došao taman između. Bit će još prilike, navodno je kao vremenska kapsula, sve je ostalo kao u vrijeme kraja rata.
Nakon kojih 2 sata šetnje vraćam se u hostel nešto srediti i malo se osvježiti, a onda mi sine spasonosna ideja koja mi je cijelo vrijeme bila pred nosom, no malo je ipak delikatna za izravno nekoga zamoliti – a što ako mi netko drugi preko kartice (ako ima token) plati cijenu vize, a ja mu vratim novce čim postanem elektronski likvidan? Javljam se onoj osobi koja mi je pokušala pomoći sa svojim bankarom, ona zna cijelu priču. Nema problema, voljna je pomoći, ali ona nema ni Mastercard ni Visu, što su jedine kartice koje ovi primaju. No ima jednu prijateljicu s Visom Electron, pokušat će preko nje. Ova pristaje, ja sa strahom ukucavam podatke (Visa Electron je službeno debitna, a ne kreditna kartica), no transakcija prolazi! Izvrsno, izgleda da su mi spašene dvije stranice u putovnici! Ujutro se činilo sve vrlo besperspektivno, no sada se stvari poboljšavaju. A kako dobre vijesti isto, srećom, dolaze u nizovima, tako na mejlu vidim i pismo iz Canonovog servisa u kojem mi kažu da je doduše po integriranom sklopu nešto prčkano (vjerojatno je tip u Dalatu nešto lemio), ali da se može zamijeniti čitav dio i to za 4 900 000 donga. Dakle, oko 250 dolara. Još uvijek jeftinije od novog fotića. Znači, imaju dio? Da, imaju. I popravak bi trebao biti gotov u četvrtak, još će mi javiti kad. Eto, stvari se ipak poklapaju. Bojao sam se da ću morati ostati do ponedjeljka, a sada bih već u petak mogao na put. Vidjet ćemo kako će mi se doonda svidjeti Ho Chi Minh i njegova okolica.
Prije 5 sati odlazim na ručak, u obližnji restoran „5 oysters“. Serviraju svašta, naravno i kamenice, čim se tako zove restoran. Uzimam juhu od ljubičastog jama, kamenice s jajima i kolač od banane. Nakon toga još svraćam u obližnji grčki fast food (da, dobro ste pročitali, u Ho Chi Minhu postoji grčki fast food restoran, a vlasnik je pravi Grk) na smoothie od čerimoje rađen s grčkim jogurtom. Odlična kombinacija, mislim da ću malo češće navraćati k Zeusu (tako se zove restoran) tijekom ovih pet dana.
Večer je rezervirana za susret s Claire. Sjećate se Britanke koja mi se pridružila. u obilasku Vojske od terakote i koja također sama putuje svijetom? U međuvremenu je preko Šangaja odletjela u Japan, pa u Hong Kong, pa se opet vratila u Japan, da bi pristigla u Vijetnam prije manje od dva tjedna. Odradila je Hanoi, Halong, sjela u vlak odmah skroz do Dananga, provela par dana u Hoi Anu, a danas je također stigla u Ho Chi Minh. I u četvrtak ide dalje, ali dvodnevnim krstarenjem kroz deltu Mekonga, pa onda uzvodno sve do Phnom Penha. Izgleda da ćemo se i tamo sresti. Kada smo se trebali naći, kod crkve Huyen Si u našem kvartu (i ona odsjeda par ulica dalje od mene), spustio se pravi monsunski tropski pljusak. Zato smo se brže bolje uputili prema jednom od barova preporučenih u mom vodiču, ali kad smo shvatili da piva košta 35 000 donga, dok ju inače dobiješ za 10 000 ili manje, odlučili smo se preseliti u jedan restoran malo niže. Iako nisam bio gladan zbog zasitnog ručka, ipak nisam odolio uzeti quesadille, budući da je to gotovo pa kuriozitet za ove krajeve. Imaju cijeli dio menija posvećen meksičkoj hrani, a imaju i happy hour – kupiš dvije pive, pa je treća besplatna. Tijekom večeri pridružila nam se i Kate, Amerikanka koja je po godinama moja vršnjakinja, a koju je Claire upoznala u Hanoiju i kasnije ju opet srela u Hoi Anu. Ona opisuje strahote noćnog spavaćeg hop on-hop off busa, kojim je stigla iz Hoi Ana za kojih 17-ak sati. Claire je pak letjela iz Dananga. Naime, izgleda da te hop on-hop off buseve redovito prebukiraju, tako da onda ljudi moraju spavati po podu prolaza, ili ih stisnu po šest na završna 4 kreveta i slične grozote. Večer je protekla u veseloj atmosferi, opisivanju putnih dogodovština dosad (Kate je pak bila samo u Tajlandu, Laosu i Vijetnamu, i ona ide u Kambodžu, pa u Indoneziju, pa doma), ali kako smo svi prilično umorni (OK, prvenstveno Kate i ja, Claire se vozila otmjeno), oko pola 11 krećemo natrag prema svojim hostelima. Vjerojatno ćemo se vidjeti i iduće večeri. A ja ujutro rano ustajem, idem na prvi od dvaju predviđenih izleta…
komentiraj (0) * ispiši * #
Završno uživanje u svježini
ponedjeljak , 24.08.2015.Budući da večeras ipak nastavljam dalje, danas sam morao ubrzati program i pogledati čak dvije atrakcije, a i malo se raspištoljiti u onom kafiću. Nakon doručka u hostelu produžio sam na brunch u One more caffé (kako se zove to mjesto – i ima neke simbolike, čovjek se poželi vratiti one more time). Opet sam uzeo jaja Benedict, ovaj puta s lososom i ovaj ih puta uspio zadržati na tanjuru. I jednu mini pavlovu za desert. Pavlovu inače obožavaju u Australiji i na Novom Zelandu (dapače, taj kolač i potječe otamo – spore se odakle točno), a kako sam ja ljubitelj slastica s beze korama, mislim da ćemo se dosta dobro razumjeti. Doduše, uz australske cijene morat ću poprilično vagati što i koliko jedem, no ako se uspijem uvaliti na nekoliko couchsurfinga, po mogućnosti kod ljudi koji znaju raditi pavlovu… No dobro, daleko je još Australija, još je 6 zemalja između.
Opet ću pješice do prve od dviju atrakcija, a to je žičara koja spaja Dalat s pagodom Truc Lam na obali jezera Tuyen Lam. Riječ je o umjetnom akumulacijskom jezeru koje je potopilo nekoliko dolina, a ime mu znači nešto poput „potok u šumi“. Na jednoj od uzvisina iznad obale jezera nalazi se Truc Lam, pagoda i aktivni zen samostan, sagrađen 1994., premda izgleda i modernije od toga. U glavnoj molitvenoj dvorani nalazi se veliko zvono o koje polagano udara jedan od redovnika, tako da se jeka polako širi. Isto tako se na uglovima zgrada u samostanskom kompleksu nalaze vjetrena zvona, ali čini se izrađena od posebnog materijala i u svojevrsnoj rezonantnoj kutiji, budući da stvaraju drugačiji zvuk od uobičajenog zveckanja, gotovo pa konstantan i eteričan, ali vrlo umirujuć. Malo vuče na zvuk staklene harmonike, ali ne toliko izluđujuće eteričan. Uokolo samostana i pagode (koja je presvučena zlatom) nalazi se i zen-vrt, s mnogim bonsai drvećem u teglama. Vrt lagano prelazi u crnogoričnu šumu koja se spušta skroz do obale jezera. Nisam se spuštao do kraja, zadovoljio sam se obilaskom ribnjaka negdje na pola puta, a potom se lagano vratio prema žičari. Ono što je zanimljivo i neobično jest da vas žičara iz Dalata zapravo spušta do razine jezera, obično je obratno – urbanija lokacija je na nižoj nadmorskoj visini od konačnog odredišta žičare. Žičara ima malene kabine, za maksimalno 4 osobe, poput one na rižinim poljima u Guangxiju, a trasa prolazi iznad crnogorične šume, pružajući lijepe vidike na pitomo planinsko zelenilo posvuda uokolo. I to je poprilična rijetkost u Vijetnamu, kada se uzme u obzir koliko su šume ove zemlje bile uništavane, što napalmom, što raznim tvarima za defolijaciju. Iako je puhao popriličan vjetar, očito je da žičara to može podnijeti (ili nikoga nije briga za sigurnosne standarde), no u nekoliko je navrata pošteno zanjihalo kabinu.
Po povratku na početnu stanicu (obično bih rekao „donju“, ali ova je zapravo gornja) ponovno se poprijeko upućujem do druge današnje atrakcije, ljetne rezidencije nekadašnjeg cara Bao Daija. Inače, ovaj me dio Dalata, što sam primijetio već prvo jutro po dolasku (jer je i autobusni kolodvor nedaleko početne stanice žičare), podsjeća malo na Pantovčak, dok pokrajnje ulice liče na Prekrižje ili Šestine. Onaj neodređeni položaj u kojem nije jasno je li nešto još uvijek selo ili elitna rezidencijalna zona. OK, u Dalatu je čini se ipak prije selo.
Bao Dai, posljednji vijetnamski car, u Dalatu je imao čak tri rezidencije. Ova koju idem posjetiti najatraktivnija je i najmlađa, sagrađena 1930-ih u art deco stilu, pomalo me podsjeća na neke vile po zagrebačkom Tuškancu ili Novakovoj. Vila je danas pomalo dotrajala i umorno olinjala, moglo bi se uložiti štogod novca u obnovu namještaja ili osvježenje drvenarije. Ali ovako je nekako autentična – i sama izgleda kao osamdesetogodišnjakinja. Ime Bao Dai znači „čuvar veličine“, što je pomalo ironično, kada se zna njegov životni put. Bio je inače 13. i posljednji car dinastije Nguyen, a rođen je kao Nguyen Phuy Vinh Thuy 22. listopada 1913. u Hueu. Nakon smrti svoga oca 1926., s nepunih 13 godina, postao je kraljem Anama, tada francuskog protektorata, a kako je bio maloljetan, okrunjen je tek 1932. U vrijeme japanske okupacije ostao je na vlasti, a abdicirao je 1945. na zahtjev Ho Chi Minha. Štoviše, neki povjesničari tvrde da je upravo ta odluka o abdikaciji i prijenosu ovlasti na Hoov Viet Minh pomogla karizmi koju je Ho kasnije uživao u narodu. Naime, prema tradicionalnom vijetnamskom vjerovanju, car je imao nebeski mandat, a kako ga je on abdikacijom prenio na Hoa, tako je znači Ho dobio nebeski mandat. Bao Dai je pritom ostao „vrhovni savjetnik“ Hoovoj vladi Demokratske Republike Vijetnam. Na tom je položaju ostao oko godinu dana, da bi nakon toga napustio zemlju koja je potonula u novi rat između raznih frakcija, kao i povratnika Francuzâ. U egzilu je živio u Hong Kongu i Kini, sve dok ga 1949. Francuzi nisu pozvali da se vrati i preuzme vlast nad novouspostavljenim protektoratom na području Košinšine.
Bao Dai je inače bio obrazovan u Francuskoj, prvo na elitnom Lycée Condorcet, a kasnije na Pariškom institutu za političke studije. Francusko je obrazovanje nastavio i nakon što je formalno proglašen kraljem Anama. Kada je 1949. došao na čelo Države Vijetnam (kako se zvao francuski protektorat koji će kasnije postati Južnim Vijetnamom) mnogi su mu zamjerali njegovo francusko obrazovanje i europski način života. Usto je provodio dosta vremena izvan zemlje (interesi države kojoj je bio na čelu nisu ga zanimali ako se nisu ticali njegovih osobnih interesa), što je sve bio povod da Ngo Dinh Diem izvrši državni udar i smijeni ga (a čak je i u vrijeme toga udara on živio u Parizu). Kada spominjem njegove interese, Bao Dai je bio poznat i kao veliki ženskar. Njegova prva i najvažnija žena, koja mu je rodila petero djece, bila je Marie-Thérčse Nguyen Huu Thi Lan, poznatija kao Nam Phuong („Miris juga“), kćerka bogatog veleposjednika i Bao Daijeva daleka rođakinja. Njihov je brak izazvao određene kontroverze, jer je ona bila rimokatolkinja. Osim nje, Bao Dai je imao još pet supruga, od toga 4 u doba dok je Nam Phuong još bila živa (umrla je 1963. u dobi od 49 godina), pri čemu se njih dvoje nisu razveli.
U doba Vijetnamskog rata Bao Dai se oglasio iz Francuske, pozivajući na općenarodnu pomirbu, te kritizirajući američku prisutnost i južnovijetnamsku vladu Nguyena Van Thieua. Budući da je još uvijek imao određeni ugled u jednom dijelu stanovništva, sjevernjaci su čak vodili pregovore kako bi ga uključili u koalicijsku vladu, i tako osigurali podršku njegovih sljedbenika. No njega je u to vrijeme više zanimala plovidba njegovom jahtom s veza u monegaškoj luci, kao i ostale radosti ostarjelog plejboja koji tu i tamo prozbori koju o politici. U Francuskoj je i umro, 30. srpnja 1997., te je tamo i pokopan. Tako je njegov boravak u Vijetnamu zapravo bio poprilično kratak – od 84 godine života, u Vijetnamu je živio samo u najranijem djetinjstvu i tijekom 15-ak godina koliko je bio car i savjetnik. Zanimljivo je to – u europskim zemljama često su monarsi bili porijeklom stranci koji bi se s vremenom ipak udomaćili u toj zemlji i preuzeli lokalnu kulturu (primjer je recimo britanski princ Philip, muž kraljice Elizabete II. – on je rođen kao potomak grčke kraljevske dinastije i kršten je u Grčkoj pravoslavnoj crkvi, iako je njegova obitelj porijeklom njemačka), dok ovdje imamo autohtonog vladara, rođenog Vijetnamca, koji se posve odnarodio.
Nakon obilaska palače spuštam se natrag do grada i eksperimenta radi stajem u lokalnom lancu restorana brze hrane nazvanom Lotteria. Riječ je o japanskoj franšizi koja djeluje još u Južnoj Koreji, Vijetnamu, Indoneziji i Mijanmaru, a zapravo je poprilično slična McDonald'su s određenim istočnoazijskim štihom (recimo, imaju hamburger s teriyakijem). Ja sam uzeo burger sa škampima, ništa posebno, ali nisam ni osobito gladan, ipak me još drži onaj obilni brunch. Vraćam se u hostel obaviti svoje redovne aktivnosti na održavanju stranice, čekajući 11 sati i polazak na kolodvor. S recepcije su mi rezervirali kartu za spavaći bus u ponoć, moram samo podići kartu, a dolazak u Ho Chi Minh trebao bi biti oko 7-8 ujutro. Osim mene, iz našeg hostela ide još i jedan Danac, kombi dolazi u zadnji čas (već je prošlo pola 12), dobivam ponovno kartu za jedan od zadnjih kreveta, ali ovaj puta nemam sreće, sve je popunjeno. Barem je krevet na rubu, tako da imam suputnika samo s jedne strane (Danca), ali je zato prilično klaustrofobično, jer je strop uz rub autobusa spušten (zbog svih onih instalacija za klimu, svjetla i ostalo). A nemam ni mjesta za mali ruksak, koji nikad ne puštam iz vida, pa ga zato nikad ni ne ostavljam u bunkeru. Barem će ova noć biti kraća od one iz Quang Ngaija do Dalata…
komentiraj (1) * ispiši * #
Lagano, lagano
nedjelja , 23.08.2015.Kad imate perspektivu ostati pet dana u gradu za čiji bi vam obilazak bila dovoljna dva do tri dana, a niste adrenalinski ovisnik koji bi uživao u ekstremnim aktivnostima koje se nalaze u turističkoj ponudi Dalata (poput canyoninga), onda se odlučujete za lagani tempo, s noge na nogu, po mogućnosti od samo jedne aktivnosti po danu. Tako sam se ja danas odlučio pogledati dalatsku željeznicu. Dalat naime više nije spojen na vijetnamsku željezničku mrežu, ali je ostalo kojih 7 km pruge do obližnjeg mjesta Trai Mat, do kojega iz Dalata 5 puta dnevno vozi muzejski vlakić sa starim drvenim vagonima (nažalost, ne vuče ga parnjača iako jedna postoji u kolodvoru – ne znam je li u voznom stanju). Dalatski je kolodvor smješten kojih 2-3 km istočno od centra grada, a kako sam se odlučio ne žuriti, to je podrazumijevalo i šetnju dondje. Te šetnje po Vijetnamu nisu uvijek najugodnije, zbog već opisane pojave da su pločnici uski i zauzeti motociklima. Nisam imao pojma kako vlakovi voze, znao sam da prvi ide u 7.45 (što mi je bilo definitivno prerano), a zadnji u 4. Odlučio sam se stoga doći oko 11, to mi se nekako činilo kao dobro vrijeme za mogući polazak. Krivo mi se činilo – prethodni je vlak otišao oko 10, a idući je išao oko podneva. Ništa, pričekat ću sat vremena, kupiti kartu za taj oko podneva, odlazim na blagajnu… „Idući vlak je u 2.“ Ali piše na voznom redu da je u 12? Za taj u 12 nema ljudi. Da, vlak se inače ne pokreće ako nema dovoljno zainteresiranih, po mom vodiču piše barem dvoje, ali i to mi se čini premalo. Odlučujem se onda vratiti do grada, navratiti opet u onaj kafić u kojem sam bio prethodne večeri, isprobati još koju stavku menija, potom u 1 otići ispitati kakva je situacija s fotićem, a onda, ako bude naknap, uzeti i xe om natrag do kolodvora. Dok se vraćam natrag do grada započinje i kišica, sitna, više liči na rosulju… Razmišljam kako je Dalat zadnji grad u jako dugo vremena gdje ću se moći poštedjeti tropske klime i osjetiti ugodnu prohladnost. Možda još bude nešto u unutrašnjosti Malezije, ili u središnjoj Sumatri i Javi…inače ću prvu iduću svježinu osjetiti na Novom Zelandu. Nevjerojatno je koliko je ljudsko pamćenje vremenskih uvjeta kratko. Pred tri dana je iz mene u Quang Ngaiju liptao znoj, a sada mi smeta kišica koja čak ni ne pada osobito jako.
U kafiću uzimam hamburger (koji me nije nešto oduševio), tortu od mrkve (koja jest) i smoothie od murve (koji je bio negdje po sredini). Srećom, na meniju ima dovoljno zanimljivih stavaka da bih ovdje imao posla do utorka. Ali ipak bi mi bilo draže da se putovanje nastavi… Oko 15 do 1 krećem prema servisu. Kada me tip ugledao prvo mi se prijazno nasmiješio, ali onda odmahuje glavom. Dakle nije uspio. Izgleda da ostajem…ali on mi tada vraća fotoaparat i piše mi adresu u Ho Chi Minhu, istu onu koju mi je napisao i tip u Danangu. To je dakle ovlašteni Canonov servis u koji se trebam javiti. E sad sam opet u dvojbi. Naime, to što mi vraća fotoaparat je s jedne strane dobro, mogu ga odnijeti u popravak i ostaviti ga ondje dok ja razgledavam Ho Chi Minh, ionako sam se ondje planirao zadržati 5 dana. Viza mi inače vrijedi do drugog ponedjeljka, tako da u najgorem slučaju mogu u Ho Chi Minhu ostati dotada, malo bolje razgledati jug Vijetnama – samo ako to znači da će ga ovi dotada popraviti. Očito je dakle da treba zamijeniti integrirani sklop. Ovaj frajer u Dalatu mi je rekao da bi, ako ga naruči iz Ho Chi Minha, to trajalo dva dana, iz čega zaključujem da ovi u Ho Chi Minhu to imaju na zalihama. S druge strane, tip u Danangu je rekao da treba čekati da dođe iz Singapura. Komu vjerovati? Moguće je doduše i da se ovaj tip iz Dalata raspitao, čuo da ovi u Ho Chi Minhu nemaju taj dio na lageru i zato mi vratio fotić. Ako ga nemaju na lageru, onda sam u gabuli, jer ovlašteni će servis inzistirati na ugradnji originalnog dijela. Kako ću kasnije vidjeti na internetu, korodirani integrirani sklop se čak i može popraviti, tako da se tranzistori na njemu prespoje i izbjegne se oštećeni dio, no za to bi mi trebao netko vičan elektroničkim improvizacijama. Ne sumnjam da takva osoba postoji u Ho Chi Minhu, samo kako ju naći? Ovi u ovlaštenom servisu sigurno neće odobriti takav popravak, iako fotić više nije pod garancijom. Meni je bitno da fotoaparat proradi. Upravo zato što je to kvar koji se dadne popraviti (nije jeftin – oko 200 dolara – ali je jeftiniji od novog aparata) glupo mi je kupovati drugi fotoaparat. Inače, svi koji su popravljali fotiće u regiji kažu da je Bangkok daleko bolje mjesto za popravak (Kambodža je katastrofa, tamo ne postoje ovlašteni servisi), ali između Ho Chi Minha i Bangkoka je Angkor, jedan od fotografskih highlighta ovoga putovanja. A to ne mogu izvesti s Ixusom. Znam da sam kritizirao preveliku opterećenost fotografijom, ali ovo je drugi ekstrem – ovako ne mogu napraviti niti pet kvalitetnih fotografija. Bit ću pametniji kada dođem u Ho Chi Minh, no morat ću djelovati brzo, ako okolnosti ne budu povoljne.
Vraćam se do jezera i pronalazim jednog vozača xe oma. Kolika bi bila poštena cijena do kolodvora? Ako uspoređujem da mi je onaj tip u Ninh Binhu naplatio 30 000 za 5 km, onda bi ovdje trebalo biti 10 000. Pitam tipa koliko, on mi pokazuje 30 000. Ma da ne bi. Pitam ga može li za 20 000, on mi pokazuje za 25 000. I dalje je to skupo, ali ne želim ostati bez karte za ovaj vlak, preporučuje se doći dovoljno rano. A onda, dok se vozim, računam da je 25 000 donga negdje oko 1,20 dolara. Drugim riječima, ja se cjenkam oko cifre od nekih 8-9 kuna. Nema veze, put je dug, nema smisla nepotrebno rasipati novce (a već sam ih podosta rasuo).
Ovaj vlak je prilično popunjen, tu je i neka grupa turista iz Koreje, neke dvije Kineskinje, jedan (vjerojatno vijetnamski) bračni par koji se slika u vlaku u svadbenoj odjeći (bit će da su na medenom mjesecu)… Sama vožnja traje 20-ak minuta i zapravo nije ništa posebno, budući da pruga prolazi između kuća i kroz neke usjeke, pa nema nikakvih osobitih vidika. Ono što je fascinantno jesu nepregledni nizovi plastenika koji se pružaju svuda uokolo – rekao sam već da je Dalat svojevrsni voćnjak i povrtnjak Vijetnama za one biljke koje traže umjerenije klimatske uvjete. Dosta se uzgaja i cvijeće, koliko vidim. Po dolasku u Trai Mat imamo oko sat vremena slobodno (što ja nisam znao u trenutku dolaska). Slijedim grupu Korejaca, čini se da oni znaju kamo idu. Moram priznati da se ja osobno nisam informirao o Trai Matu, mislio sam da je glavna atrakcija sama vožnja željeznicom. No nije, jer se u Trai Matu nalazi neobična pagoda Linh Phuoc, sagrađena u razdoblju od 1949. do 1952., a obnovljena i proširena nakon 1990. Ono što ju čini posebnom jest da su svi zidovi, stropovi, stupovi i skulpture u njoj obloženi komadićima slomljenog stakla, porculana ili terakote, zbog čega je dobila nadimak Ve Chai, „komadići slomljenih boca“. Pored pagode je i zvonik, izgrađen na jednak način, u kojem se nalazi 8,5 tona teško zvono, najveće u Vijetnamu. Vjernici ispisuju svoje želje na papiriće koje zalijepe na zvono, te onda triput u njega udare batom, za ispunjenje želje. Uz zvonik se nalazi i velika skulptura boddhisatve Guan Yin, boginje suosjećanja, izrađena od preko 600 000 cvjetova. Nažalost, budući da nisam znao točno vrijeme povratka vlaka (a i nemam odgovarajući fotoaparat), nisam opušteno poslikao čitavu pagodu, nego sam samo okinuo nekoliko zanimljivijih kadrova koji se mogu vidjeti u jučerašnjem albumu.
Odlazim do kolodvora vidjeti je li vlak otišao. Ako jest, onda imam oko 2 sata vremena do idućeg (ujedno i posljednjeg – nadam se da će voziti), a tada se mogu detaljno posvetiti pagodi i neobičnoj crkvi na susjednom brdu (za koju ću kasnije doznati da je zapravo caodaistički hram – o toj ću neobičnoj religiji još pisati kada se dočepam Ho Chi Minha). No vlak je još u kolodvoru, čeka grupu. Stoga se ukrcavam, a nakon desetak minuta pristiže i ostatak Korejaca, pa tako ponovno krećemo na kratku vožnju do Dalata. Sve u svemu, ovo je iskustvo moglo biti i bolje, nadam se da me barem čuveni „bambuski vlak“ u kambodžanskom Battambangu neće iznevjeriti. Po povratku u Dalat opet s noge na nogu vraćam se u hostel, gdje ovaj puta ostajem na večeri. Večera je slična onom jelu bun cha koje sam jeo u Hanoiju – juha s rezancima i povrćem, proljetni smotuljci, metvica, tu su i neki umaci, komadi svinjetine i pačetine (s kostima, naravno)… Svi jedemo za velikim dugim stolom u predvorju, gdje dobivam pregled ostalih gostiju hostela: tu je nekoliko Belgijanki, skupina Amerikanaca, jedan Australac i Kanađanka… Gotovo svi putuju prema sjeveru, čini se da sam ja jedini koji ide u suprotnom smjeru. Kanađanka živi negdje u sjevernom Ontariju i volontira u nekakvom zbjegu za polarne medvjede, pa malo priča o tome – zanimljivo je da mladunčad polarnih medvjeda koja završi u zbjegu više nikad ne može u divljinu, jer nikad ne nauče vještine potrebne za preživljavanje u divljini. Ovisni su o ljudima koji ih hrane, ne mogu sami ubiti tuljana, npr. (i ne, ljudi ih ne hrane tuljanima, što je bilo moje pitanje :D – hrane ih kokošima, puretinom i sličnom hranom koja nije baš uobičajena za polarne medvjede). Razgovor se kasnije raspao u više nezanimljivih struja, pa sam se u jednom času pokupio na spavanje. Večeri u Vijetnamu pamtit ću po tome što su strahovito duge i uglavnom besadržajne. U Dalatu ostajem još čitavu nedjelju, pa ću navečer noćnim busom za Ho Chi Minh. I onda odmah ujutro u servis… Da, osjećam kako pomalo ostajem bez „štofa“ za Vijetnam, vrijeme je za Kambodžu. :)
komentiraj (2) * ispiši * #
Dašak Alpa
subota , 22.08.2015.Prva stvar koja se primijeti po dolasku u Dalat jest izostanak sparine. Jest da je bilo pola 6 ujutro, ali svejedno. Zrak je ugodno svjež, oko 20 stupnjeva. Nije ni čudo, Dalat se nalazi na visini od skoro 1500 metara i temperaturni maksimum koji je ovdje ikada izmjeren iznosi 31°. Pravo osvježenje prema pećnici nizinskog Vijetnama.
Uzimam taksi do hostela, vozač mi kaže da će izaći 80 000 donga, no po taksimetru ispada 60 000. Ovo nije Kina, pa se vozač drži cifre na taksimetru i bespogovorno prihvaća ono to mu dajem. No kako sam došao prerano, vrata hostela su zatvorena. Srećom me primijetila kćerkica obitelji koja vodi hostel, pa me njena majka pustila unutra, odvela u prvi dorm, rekla da uzmem krevet koji mi se sviđa i ostavila me da nastavim drijemati još kojih dva sata. Dobio sam potom i doručak, omlet sa sirom i paradajzom, kruščić i kavu. Hostel nije nešto posebno udoban, ali ima obiteljsku atmosferu. Dijelom neudobnosti doprinose u cimeri – cura ispod mene na krevetu raspakirala je cijelu svoju torbu i to tako da je istresla odjeću po podu skroz uokolo svoga kreveta, tako da ja ne mogu pristupiti gornjem krevetu, a da ne stanem na njene majice, čarape, grudnjake… Ja u dormitorijima nikad ne izvlačim iz ruksaka više od najnužnijeg, upravo zato što znam koliko je prostor dragocjen, ova se međutim pošteno razbacala. I još kažu da su cure urednije…
Nakon doručka i tuširanja krećem u grad. Prvo idem pronaći jedan servis fotoaparata za koji sam pronašao komentare na netu, vrlo pozitivne. Nalazim ga nakon kojih 20 minuta šetnje od moga hostela, unutra je gospodin u svojim šezdesetima koji solidno govori engleski za osobu njegove dobi u Vijetnamu. Kaže mi kako on više ne popravlja fotoaparate, već da to sada čini njegov sin, u jednom servisu malo dalje niz ulicu. Odvodi me do njega, sin nažalost ne zna engleski. Gleda aparat, prvo testira bateriju, pa kaže da je slaba. Nemoguće, pa napunio sam ju jučer. Odlazi ubaciti drugu bateriju. Bilo bi super kada bi problem bio samo u bateriji, to se zamijeni i gotovo. No ni s drugom baterijom ne radi. Znači, problem je u aparatu. On mi kaže (otac prevodi) da ga može popraviti, ali da će to malo potrajati. Dokad? Do 5 popodne. Uf, ja sam već mislio da će trajati tjedan dana. Nema problema, mogu ga ostaviti, ionako nemam sada nikakve koristi od njega. I cijena popravka će biti 800 000 donga. To je 40 dolara, još uvijek daleko jeftinije od novog fotoaparata. Naravno, to mi je osnovno sredstvo za rad, nema nikakvih problema, platit ću. Ostavljam fotoaparat, on mi izdaje potvrdu, vidimo se oko 5. Sada mogu krenuti u obilazak Dalata.
Dalat izgleda otprilike kao Bled ili neko drugo alpsko mjesto preseljeno u vijetnamska brda. Ima oko 185 000 stanovnika, a zovu ga „Gradom vječnog proljeća“ i „Gradom tisuća borova“. Osnovan je krajem 19. st. kao planinsko odmaralište za francuske koloniste u Košinšini. Prvi hotel otvoren je 1907., a grad je primjer francuskog urbanog planiranja, s brojnim vilama i bulevarima. Ovdje je otvoreno i planinsko lječilište, golf igralište, ali i internati u kojima su djeca iz cijele Indokine učila pod patronatom časnih sestara. Postojalo je i jezuitsko sjemenište i vijetnamska nacionalna vojna akademija u razdoblju od 1949. do 1955. U razdoblju Drugog svjetskog rata Dalat je bio i glavni grad Francuske Indokine, jer je bio sigurniji od obalnih gradova. Njegov izolirani položaj poštedio ga je stradanja i u Vijetnamskom ratu, jedina ozbiljnija akcija dogodila se u vrijeme Tet ofenzive kada su vijetkongovci pokušali napasti grad, ali ga je južnovijetnamska vojska obranila. Njegova uloga planinskog odmarališta znači da u njemu nema značajnije industrije, što danas nije problem, s obzirom da živi od turizma – kako stranog, tako i domaćeg. Dalat se naime smatra omiljenim odredištem brojnih Vijetnamaca za provođenje medenog mjeseca. U središtu grada nalazi se akumulacijsko jezero Xuan Huong, koje gradu daje dodatni alpsko-romantični štih. Osim na Bled ili neko drugo alpsko odmaralište, malo me podsjeća i na Opatiju, sa svojim vilama u kolonijalnom stilu i zavojitim ulicama.
Nastavljam na drugo brdo, gdje se nalazi gradska katedrala s nježnoružičastom fasadom, a potom se upućujem prema tzv. Ludoj kući. Službeno nazvana kućom Hang Nga, djelo je vijetnamske ekspresionističke arhitektice Dang Viet Nga, obrazovane u Moskvi. Zgrada podsjeća na veliko drvo banyan (poznato i kao „smokva daviteljica“, to su one smokve koje obično rastu na drugom drveću, inače je riječ o nacionalnom drvetu Indije), a pokazuje svu raskoš oblika koji se mogu izvesti od armiranog betona. Dojam koji ostavlja mnogi opisuju kao „Gaudí na tripu“, jer preuzima njegovu plastičnost i pretvara ju u raznolike fantastične elemente poput mostića uskih jedva da možete na njih stati s usporednim stopalima, prostorija u obliku gljiva ili spilja… Kao i Gaudíjeva Sagrada Familia, kuća još nije dovršena (počela se graditi 1990.), a ka' će, ne znamo. Inače, Dang je kći vijetnamskoga političara Truonga Chinha, pa je jedna od soba u kući posvećena kao spomen-soba njenom ocu. Budući da je kuća započela isključivo kao Dangin osobni arhitektonski projekt (vijetnamske vlasti su ju kritizirale kao dekadentnu), ubrzo su se nagomilali dugovi, pa se tako, osim ulaznica za posjetitelje, danas nudi i mogućnost spavanja u nekoj od deset soba u kući, od kojih je svaka tematski posvećena nekoj životinji: tigru, medvjedu, orlu, mravu… Namještaj u sobama rađen je ručno, često i ugrađen u zidove, uslijed neravnih oblika. Cijena spavanja čak nije ni preskupa – 30-65 dolara, ovisno o sobi. Danas se međutim stav vlasti prema kući promijenio, te se ona smatra vrijednim kulturnim spomenikom, a čak je i vijetnamska vlada odlučila financijski poduprijeti nastavak izgradnje. Zgrada je inače svojedobno uvrštena na popis 10 najbizarnijih građevina svijeta.
Vraćam se u centar grada i odlučujem otići na ručak. Odabrao sam jedan restoran iz svog vodiča koji ima izuzetno dobre preporuke, kako što se tiče menija, tako i što se tiče cijena i ljubaznosti osoblja. Nažalost, kada dođem na rečenu adresu, utvrđujem da su jučer otišli na godišnji i da ih nema do 5. rujna. Eto, kakav peh… Inače, kada već spominjem klimatske osobitosti Dalata, valja napomenuti da se ovdje nalaze i glavna vijetnamska vinogorja, te da Dalat opskrbljuje ostatak zemlje voćem i povrćem koje drugdje ne može rasti – jagodama, murvama, artičokama (lokalni je specijalitet čaj od artičoke)…
Odlazim u drugi restoran iz vodiča, ni taj nije loš, ali ništa posebno. Juha od zelene gorušice s đumbirom i slatko-kisele lignje, za desert banane s jogurtom. I Bia Saigon. I tako se pomalo primaklo i 5 sati. S noge na nogu vraćam se do servisa. Kada me sin ugledao odmahuje glavom. Hm, to nije dobar znak. Pokazuje mi rastavljeni dio moga fotića, integrirani sklop, točnije jedan dio na njemu (ja ne vidim baš puno iz toga što mi pokazuje) i kaže „water“. Pretpostavljam da želi reći da je ili nešto korodiralo ili da je voda izazvala kratki spoj na tom dijelu. I što sad? On odlazi po nekog kolegu koji zna engleski, da mi prevede to što će mi reći. On kaže da se stvar može popraviti (to je najvažnije!), ali da ću ga trebati ostaviti ovdje. Dokad? Do sutra. Nije problem, ionako sam ovdje do nedjelje navečer. Međutim, ima problem. Ako je kvar na integriranom sklopu prevelik, onda on mora naručiti novi dio iz Saigona, a to bi moglo potrajati 2-3 dana da dođe. Hm, to bi značilo, ako su stvari doista takve, da bi aparat najkasnije mogao biti popravljen u utorak, što znači da ja u Ho Chi Minh mogu doći u srijedu. To je još uvijek u granicama moje vize, no što ako dio zakasni? Osim toga, Dalat je gradić u kojem su 3 dana sasvim dosta, ne znam što bih radio još 2 dana ovdje. Razmišljam i o opciji da uzmem fotić i sâm ga odnesem na popravak u Saigon, ionako idem onamo, a nemam praznog hoda. Ovaj mi kaže da pokušam doći sutradan oko 1, da će ga on pokušati još jednom testirati (štogod to značilo) i onda vidjeti može li se ipak popraviti bez zamjene toga dijela. Razmišljam gubim li time možda jedan dan, bi li možda trebao odmah naručiti taj dio, za svaki slučaj…ipak pristajem na ovakav angažman. Vjerojatno će to onda biti i više od 800 000 donga, ali svejedno, novi aparat košta 9 milijuna, da ovo košta i 3 milijuna, još je uvijek jeftinije.
Vraćam se u hostel, gdje dio predvečerja provodim u ljenčarenju. Oko 15 do 8 krećem opet do grada, u međuvremenu je vani pala i kiša. Ugodno je svježe, onako kako znade biti pretkraj ljeta. Iako u Vijetnamu ta podjela baš i ne vrijedi. Dolazim u jedan kafić koji je po TripAdvisoru najbolji u Dalatu. Baš da vidimo… Decentno uređen interijer, vlasnik je Britanac koji očito ovdje živi, osoblje govori tečan engleski, ugodna glazba (u jednom sam času čuo i Bambi Molesterse)… Za večeru uzimam bliskoistočnu juhu od leće (nisam ju jeo od Turske), jaja Benedict (to uvijek hoću probati, pa mi promakne) i kruh od banane. Jaja Benedict su ukusna, unatoč mojoj idiotskoj ideji da ih pokušam jesti kao kanape (dakle, rukom, umjesto da ih režem nožem i vilicom), tako da mi jedno jaje slijeće s kruha i preko ruba tanjura se razlijeva po stolu. Srećom postoji i drugo. Kruh od banane mi poslužuju s putrom i medom, vrlo ukusno. Gotovo kao doručak, ali za večeru. Sviđa mi se ovo mjesto, mogao bih ovamo navratiti još koji put dok sam u Dalatu, naročito ako ću morati ostati ovdje do utorka.
Za vrijeme večere započinjem bizarnu razmjenu poruka s mojom majkom, kojoj sam ukratko objasnio u čemu je problem s fotoaparatom. Moja majka je inače poprilično praktična osoba oko stvari koje treba rješavati u spacijalnim okvirima (dakle, improvizacije oko popravaka i slično), no postoje stvari u koje se jednostavno ne kuži, ali pokušava uporno dijeliti savjete. Dakle, u rečenoj situaciji valja napomenuti da je mom fotoaparatu istekla garancija (koja traje godinu dana), da ja uza sebe ionako nemam garantni list, da servis u koji sam ga odnio nije ovlašteni servis (vidjeli smo u Danangu kako funkcioniraju ovlašteni servisi), kao i da nijedna garancija ionako ne pokriva štetu od vode, jer je to posljedica nemarnog održavanja. Sve to, osim ovog potonjeg, sam joj ja i rekao (potonjega se jednostavno nisam sjetio). Dakle, rasprava je čisto hipotetska. Njezin prijedlog je: da ja nakon popravka (koji ću naravno platiti) uzmem stari originalni dio, originalni račun i onda po povratku u Hrvatsku s garantnim listom odem u Canonov ovlašteni servis i tražim povrat novca (!!!). Osim što je ideja naprosto veličanstveno naivna (to da mi Canon vraća novce za već plaćeni popravak – i to u drugoj državi – zato što sam naknadno izvukao garantni list), ona od mene zahtijeva i da vrlo osjetljivi i krhki komad hardvera vučem u svojoj prtljazi još pola godine pazeći da mu se nešto ne dogodi. I ne, ona i dalje drvi po tome, što mene već iskreno počinje nervirati. Svatko može ispasti blesav, ali ustrajati u tome i nakon što te netko upozori, to je već zabrinjavajuće. „Kaj te košta da probaš?“ Naposljetku, kad sam se konačno sjetio i onoga da garancija ne pokriva štetu od vode, onda dolazi argument „Dobro, ako si stvarno siguran da je od vode.“ Osim što mi je čovjek rekao da je od vode i što je fotić počeo pokazivati poteškoće u funkcioniranju nakon što je bio zaliven vodom, stvarno ne znam po čemu bih zaključio da je od vode…
Svaka njoj čast inače kao osobi, ali mislim da ću se još načekati da jednom iskreno i otvoreno prizna da je izvalila glupost. Bez vrdanja i opravdavanja. Svatko tko napravi glupost može ju opravdati, pa makar i najbanalnijim „nisam znao“ ili „nisam htio“ – što nimalo ne mijenja na činjenicu da je to bila glupost. Ne, Canon mi neće vratiti novce za već plaćeni popravak, čak i da je isti izvršen u garancijskom roku i u ovlaštenom servisu. Očekivati suprotno jest nešto što bi možda mogla osoba od 15 godina, koja nema previše životnog iskustva, ne netko tko je već u mirovini, a i inače se u životu odlikuje pesimizmom.
Idem spavati, moram si normalizirati bioritam…
komentiraj (1) * ispiši * #
Na mjestu zločina
petak , 21.08.2015.Naravno da u Quang Ngai nisam došao iz pukog interesa za manje turistička mjesta u Vijetnamu. Ima i Quang Ngai svoga konja za trku, no on je ipak dovoljno malen da se može obaviti kao usputni izlet, tako da je to razlog zašto se većina turista ne zadržava u gradu. Zapravo, ima dva konja, no ovaj drugi je trenutno još uvijek interesantan samo arheolozima, značajnije turističke infrastrukture nema. Riječ je o tzv. Velikom vijetnamskom zidu, ili Dugom zidu Quang Ngaija, 127,5 km dugom zidu od kamena i zemlje, visine do 4 metra i debljine oko 2,5 metra, koji je sagrađen kao svojevrsna granica između Vijetnamaca i naroda H're, koji su u povijesti imali zategnute odnose. Zid je sagrađen u 19 st. na mjestu starijeg zida iz 15. st., a ponovno je iz zaborava otkopan tek 2009. Budući da je do njega komplicirano doći, pogotovo u Quang Ngaiju, mislim da ću ga ovaj puta preskočiti. Možda da ostajem koji dan dulje…
Nakon doručka doznajem da je odjava iz hotela u podne, a budući da je sada prošlo 9.15 mislim da bih mogao stići sve na vrijeme. Uzimam fotoaparat, sklapam ga, provjeravam kako radi, vidim da mi na displeju trepti znak za napunjenost baterije, što znači da je ostalo manje od trećine. Nemoguće, pa napunio sam ju u subotu. Vadim bateriju, pregledavam ju, vraćam ju natrag u aparat, palim ga – nema reakcije. Nikakve. Ni pištanja. Možda je ipak problem u bateriji. Stavljam ju puniti, nakon kojih 15-ak minuta probam opet, i dalje ništa. Odustao sam od ideje da obavim ono što sam htio prije odjave iz hotela, ovo mi je sad važnije. Odlučujem napuniti bateriju do kraja. Za to treba oko sat i pol. I nakon što je baterija potpuno napunjena, aparat ne daje nikakve znakove života. Dakle, ja ću stvarno poludjeti. Pregledavam na internetu ima li kakvih servisa za fotoaparat u Dalatu, izgleda da ima, ali me zanima što će mi oni reći. Ponovno sam tamo gdje sam bio prije tri dana. Fotić malo radi, malo ne. Sve i kad bi bio tako ćudljiv ostatak puta, ne bi bilo dobro. Izgleda da je stvar u kontaktu, a sad, je li nešto unutra korodiralo do kraja i posve izgubilo kontakt, ne znam. Za to trebam otići u pošteni servis u kojem će preda mnom dijagnosticirati kvar, umjesto da mi kriptično govore kako ga treba nekamo poslati ili naručiti neki dio.
Spremam fotić u torbu i za danas uzimam Ixus. On će biti dovoljan za ono što mi treba. Ostavljam stvari na recepciji i izlazim u grad, u potragu za vozačem xe oma. Iako me jedan zaziva, ja igram neku svoju igru po kojoj neću prihvatiti ponudu onoga koji me zazove (jer ne želim podržavati zlostavljanje turista), nego ću sâm otići i pronaći jednoga te mu prvi ponuditi prijedlog za vožnju. No Murphyjev zakon je na djelu. Kada doista trebate mototaksi, onda ga nema ni od korova. Kada bih u nekoliko navrata i vidio ljude koji besposleno sjede na uglu naslonjeni na motocikl, moj bi upit „Xe om?“ redovito kao odgovor dobivao odmahivanje. Lutao sam skoro sat vremena, sve dok me na kraju ipak nije zaskočio jedan od tih besposličara. Sad mi je već puna kapa čekanja, pa prihvaćam. Kažem odredište, tamo i natrag, on traži 150 000. To mi je preskupo, trebalo bi biti 100 000, uz intenzivno cjenkanje se može spustiti i na 70 000. Nastavljam dalje, no on onda spušta na 100 000. Ha, ništa, idem onda s njim.
Moje odredište nalazi se desetak km istočno od Quang Ngaija, gotovo uz samu obalu, i zove se Son My (da, doista, nakon My Sona, sada idem u Son My!), no u svijetu je poznato prema imenu koje su američki vojnici nadjenuli skupini zaselaka koja tvori to selo – My Lai. Ono što se u My Laiju dogodilo jednog ožujskog jutra 1968. spada među najsramotnije epizode američkoga angažmana u Vijetnamu – koji je sâm po sebi već sramotna epizoda.
U doba Vijetnamskog rata provincija Quang Ngai bila je snažno uporište Viet Conga, dijelom i uslijed neuspjelog vladinog eksperimenta o preseljenju stanovništva u „sigurna sela“, gdje će se izbjeći kontakt lokalnog stanovništva i vijetkongovaca. Tijekom Tet ofenzive 48. bataljun Viet Conga zadavao je dosta problema Amerikancima na području Quang Ngaija, zbog čega je donijeta odluka da se borba fokusira na njegovo uništenje. Zadatak je povjeren izvršnoj jedinici Barker, nazvanoj po zapovjedniku Franku Barkeru. Prema određenim dojavama postojale su indicije da se 48. bataljun skriva u selu Son My, te je u veljači 1968. pokušan jedan napad na Son My koji je odbijen. Drugi napad planiran je 16. ožujka. Premisa je bila da će oko 7 sati ujutro svi civili otići na lokalni sajam, dok će oni koji nakon toga ostanu u selu biti smatrani vijetkongovcima ili njihovim simpatizerima. Naredba je bila da se „pobije sve što hoda, puzi ili raste“, spale kuće i zatruju bunari. Ovdje sada treba otvoriti zagradu i reći da je već ranijih godina u provincijama Quang Ngai i Quang Nam bilo izvedeno nekoliko masakara, koje su uglavnom počinili južnokorejski vojnici koji su se borili na strani SAD-a i Južnog Vijetnama. Prilikom istraživanja tih zločina utvrđeno je da mnogi vojnici zapadnih savezničkih snaga ne poznaju Ženevsku konvenciju. No u vezi toga nije poduzeto ništa.
U 7:30 16. ožujka 1968. stotinjak pripadnika satnije C (Charlie) pod zapovjedništvom kapetana Ernesta Medine iskrcalo se iz helikoptera na području Son Mya. Iako ih nije dočekao nikakav oružani otpor, pretpostavljali su da se vijetkongovci skrivaju u protuavionskim skloništima. U 8 sati dva voda ušla su u zaseok Tu Cung, dok je treći vod ostao osiguravati lokaciju. Vojnici su odmah otvorili vatru na stanovnike u rižinim poljima. Isprva stanovništvo nije shvaćalo što se zbiva, pa nije došlo do panike. Oni koji su vidjeli vojnike okupili su se u središtu zaseoka. A onda je krenulo. Jedan od vojnika probio je jednog mještana bajunetom. Potom je isti taj vojnik drugog mještanina gurnuo u bunar i za njime bacio ručnu granatu. Potom je otvorena vatra na petnaestak žena i djece koji su molili oko hrama. Svi su ubijeni hicima u glavu. Krvavo orgijanje nastavilo se bacanjem mještana u rovove i zasipanjem mecima. Jedan od vojnika je u kasnijem svjedočenju rekao kako je sâm ispraznio nekoliko mitraljeskih šaržera. Unatoč tomu što su mještani vikali „No VC“, to nije vojnike spriječilo u tome da ih napune mecima. Kasnije će se ispostaviti da su mnogi vojnici i zapovjednici imali stav „ma svi su oni ionako vijetkongovci, sve ih treba pobiti“, inherentni rasizam koji se bazira na činjenici „svi su žuti isti“. Postavlja se onda pitanje kako su prepoznavali „svoje“, tj. južnovijetnamske saveznike. Samo po uniformi? Vjerojatno.
Ludilo koje je zahvatilo vojnike bilo je toliko da su pucali u žene koje su na rukama držale dojenčad, uvjereni da su one zapravo opasane granatama i da će se u jednom času dići u zrak. U jednom trenutku skupina žena se bacila na svoju djecu da ih zaštiti tijelima. Kada su se starija djeca počela ustajati, poručnik William Calley, zapovjednik voda, otvorio je vatru na djecu. Uglavnom se pucalo iz strojnica, dijelom i iz minobacača. Ubijalo se i stoku te palilo kuće. Osim ubijanja, mnoge su žene bile masovno silovane, da bi potom bile ubijene. Oko 11 sati konačno je naređen prekid vatre, a američki vojnici su dobili pauzu za ručak (!!!). Prekid vatre naređen je pod vanjskim utjecajem, a sad ću objasniti i kako.
Jedinica je imala i podršku iz zraka za slučaj da dođe do agresivnijeg otpora Viet Conga. Helikopterom koji je tu podršku osiguravao upravljao je Hugh Thompson. U jednom trenutku Thompson je primijetio da nešto nije u redu, tj. da se ispod njega nalaze hrpe ubijenih civila. Sletio je pored jednog rova punog ranjenih ljudi i upitao Calleya koji se nalazio pored rova treba li tim ljudima pomoć. Calley je odgovorio kako bi im dobro došla ručna granata da ih oslobodi muka. Thompson je bio šokiran takvim odgovorom, na što je Calley odgovorio da „samo slijedi naredbe“. Thompson je potom uzletio helikopterom kako bi otišao po pomoć koju je već zatražio radiovezom, svjedočeći egzekuciji civila u rovu. Ugledao je i kako Medina udara nogom i potom ubija nenaoružanu ženu, za koju je kasnije tvrdio da je bila naoružana ručnom granatom. Potom je opazio skupinu od 15-ak civila kako trči prema jednom bunkeru, a slijedila ih je skupina američkih vojnika. Thompson je spustio helikopter između civilâ i vojnikâ i rekao da će ih evakuirati, te naredio svojim dvama članovima posade da, ako Amerikanci prilikom evakuacije otvore vatru na civile, oni otvore vatru na svoje suborce. Potom je izašao iz helikoptera i uz malo nagovaranja uspio ljude ukrcati u helikopter. Nakon što ih je prevezao na sigurno, Thompson se vratio do Son Mya i nakon pretraživanja jednog rova punog mrtvih tijela našao u njemu preživjelu četverogodišnju djevojčicu. I nju je prevezao na sigurno, a potom podnio izvještaj o onome što se dogodilo u Son Myu/My Laiju. Vijest je brzo došla do Franka Barkera, glavnog zapovjednika izvršne jedinice, koji je od Medine zatražio objašnjenje. Nakon toga, u 11 sati, Medina je naredio prekid vatre.
Thompsonovo je izvješće ujedno bilo presudno da se odustane od sličnih akcija koje su idućih dana trebale biti sprovedene u susjednim zaseocima. Međutim, prve su reakcije vojnog vrha bile pozitivne, tj. navedeno je kako je ubijeno 128 vijetkongovskih partizana. William Westmoreland čestitao je pripadnicima satnije na vrhunski obavljenom poslu. Ukupan broj žrtava u My Laiju nikad nije utvrđen, no Vijetnamci navode 504 imena, u rasponu godina od 1 do 82.
Javnost isprva nije znala ništa o masakru, a i unutar vojske su se našli oni koji su Thompsona nazvali izdajnikom. Šest mjeseci kasnije Tom Glen, vojnik iz jedne druge jedinice, obratio se pismom Creightonu Abramsu, glavnom zapovjedniku američkih snaga u Vijetnamu, navodeći konstantnu brutalnost i rasizam kojima je svjedočio prilikom svoga angažmana u Vijetnamu. Glen je govorio općenito, ne poznajući slučaj My Laija. Pismo je pregledao tada 31-godišnji major Colin Powell (da, onaj s epruvetom), koji je zaključio da su odnosi između američke vojske i južnovijetnamskih civila odlični i da Glenove priče nemaju osnove. Godinu dana nakon incidenta, u ožujku 1969., Ronald Ridenhour, nekadašnji helikopterski strijelac, poslao je pismo kongresnicima u kojem traži da se pomnije istraži slučaj My Laija, budući da je on osobno nadletio My Lai nekoliko dana nakon pokolja, te premda nije znao što se ondje dogodilo, vidio je tragove pokolja, mrtva tijela, od čega je na jednome bio otpali našivak s oznakom 11. brigade, kojoj je pripadala satnija Charlie. Kasnijih mjeseci razgovarao je osobno s nekoliko pripadnika satnije, koji su mu prepričali detalje. Većina onih koji su primili Ridenhourovo pismo ignorirali su ga, osim trojice, koji su od Pentagona zatražili da pokrene istragu. U studenom 1969. javnosti je priču o My Laiju iznio neovisno novinar Seymour Hersh, nakon niza intervjua s Calleyem. Pentagon je u svojoj istrazi utvrdio da je od svih pobijenih ljudi u My Laiju možda troje ili četvero imalo nekakve veze s Viet Congom, iako su mnogi drugi nesumnjivo bili simpatizeri. U studenom 1970. podignuta je optužnica protiv 14 časnika, od kojih su većina oslobođeni, tvrdeći da su samo izvršavali naredbe. Oslobođen je čak i Medina, premda je on trebao biti osuđen po zapovjednoj odgovornosti za čitav pokolj (kasnije se takav slučaj u pravu naziva Medininim standardom). Osuđen je samo Calley, i to na doživotnu kaznu. Dva dana kasnije Richard Nixon zatražio je da se Calleya premjesti u kućni pritvor. Kazna mu je prvo smanjena s doživotne na 20-godišnju, a potom 1974. ukinuta. Ukupno je dakle odslužio 3,5 godine u kućnom pritvoru. No saznanje o pokolju u My Laiju definitivno je u američkoj javnosti izazvalo zgražanje i još dodatno doprinijelo antiratnom sentimentu pod kojim je Nixon konačno pristao povući američke vojnike iz Vijetnama. Nažalost povlačenje nije sa sobom donijelo i etičke preinake u svijesti američkih vojnika, kako će se utvrditi u budućim ratovima u kojima su sudjelovali.
Danas je dio sela Son My sačuvan u polurazrušenom stanju (inače, selo su kasnije bombardirali južnovijetnamski avioni s ciljem uništavanja tragova pokolja, te su za to optužili Viet Cong), a pored je podignut spomenik, kao i muzej gdje se na katu nalaze fotografije i druge parafernalije vezane uz My Lai, kao i mali etnografski dio, posvećen tradicionalnom seoskom životu na ovom području. Malo mi se to ne uklapa u kontekst, ali dobro. Na početku je popis 504 ubijena civila. U prizemlju se pak nalazi dvorana za sjednice koja je uređena u tipičnom socijalističkom stilu, s Hoovom bistom i parolama, a koja dublira i kino gdje se prikazuje film o masakru. Kad ga se može reproducirati, naime. Ovaj puta ne može, pa ću ostati uskraćen za žive slike. Gledanje fotografija američkog iživljavanja već je dovoljno mučno, gledanje krvavih šešira, papuča, dječjih igračaka i ostalih stvari koje su preživjele napad potresno je. Prokletnici… Cijeli rat, toliko žrtava, takva materijalna šteta, jezivi spinoff u Kambodži – a naposljetku je ipak sve završilo onako kako je trebalo završiti već 1956., s ujedinjenim socijalističkim Vijetnamom. Izlazim iz muzeja, promatram ono što je ostalo od sela danas u bujnom raslinju s betonskim putićima između, izgleda tako benigno, tako udaljeno od onih strahota unutra u muzeju.
Moj je posjet ovdje završen, neću do obližnje plaže, inače jedne od najboljih u Vijetnamu, tako da se moj mototaksist i ja vraćamo u Quang Ngai. Vraćam se do hotela, pitam ih mogu li ručati u njihovom restoranu (žena mi prvo pokazuje na WC, pobrkala je restroom i restaurant – onda vam je jasno o čemu govorim; inače, jasno je da ne zna ni što je lunch), nakon intervencije s prevoditeljem otpravljuje me u jedan od restorana u nastavku ulice. Ti mi se ne sviđaju, pa nalazim jedan iza ugla, gdje vidim mi quang, one rezance iz Hoi Ana. Ovi su malo lošiji od onih u Hoi Anu, ali svejedno, s obzirom da ne umirem od gladi, a da neću ništa jesti do idućeg jutra, dobro će mi doći. Usto uzimam i lokalnu pivu iz Quang Ngaija (zaboravio sam ime) koju mi poslužuju toplu, jer nema frižidera. I taman dok pijući toplu pivu mislim hoću li od ovoga dobiti proljev, žgaravicu, hoće li mi se povraćati, konobarica mi donosi čašu s dvije ogromne hrge leda. Tako su mi već poslužili pivu u Halongu, također nisu imali hladnu pa su mi ju dali s ledom. Izgleda u prvi mah čudno, ali onda se čovjek navikne. S vremenom je po temperaturi kao da su vam servirali hladnu.
Vrućina me upozorava da se ipak ne bi bilo pametno uputiti s ruksacima do kolodvora, ne želim opet biti znojan kao jučer, a i ono, podigao sam novce na bankomatu, mogu si priuštiti vožnju taksijem. Taksi me izlazi ugodnih 40 000 donga, ova manja i neturistička mjesta očito imaju jeftine taksije ako te voze na taksimetar. Na kolodvor sam došao dva sata ranije od predviđenog vremena polaska. Dopunit ću mobitel, započeti pisati dnevni zapis, kupiti nešto za piće…a već u 5 mi kažu da moram njihovim kombijem do jedne druge lokacije u gradu, na mjestu gdje glavna državna cesta prolazi kroz grad, jer će me bus tamo pokupiti. U tamošnjoj poslovnici nalijećem na istog onog tipa koji mi je sinoć prodao kartu i koji ne zna ništa puno više engleskoga osim „You!“, što koristi za privlačenje pažnje i onda prelazi na pantomimu. Ovaj puta mi je oko 17.20 već objasnio da autobus dolazi. Da, autobus je spavaći, srećom je dovoljno prazan da se ja upućujem prema zadnjim sjedalima, gdje se nalazi zajednički ležaj od 5 paralelno povezanih kreveta, s tim da se dva od njih nastavljaju u produžetku prolaza, pa ima dovoljno mjesta za noge. Ako taj zadnji ležaj ostane prazan cijelu noć, to bi bilo super, ako se kasnije još netko ukrca, bilo bi jezivo, jer bi to značilo da sam zguran s još nekim na udaljenosti od 10 cm. Što jest ugodno kada ti je to životni suputnik, ali ne i kada je to nepoznati autobusni suputnik.
Srećom, krevet je ostao prazan cijelu noć, iako se nakon stajanja za večeru (inače jedinog stajanja tijekom tih 12 sati puta – mnogi se strani putnici žale na to da vozači staju kad njima odgovara i da ne rade piš-pauze, meni srećom nije trebala) na ležaj pored moga ugurala jedna ženska, pa sam se premjestio na drugi produženi ležaj, ali se ova ubrzo prebacila nekamo naprijed. Negdje iza 9 zaspao sam kao klada. Jedini problem jest da su kreveti prekriveni skajem, a kako taj produženi nema nikakvo uporište za noge, vi pomalo klizite nadolje, s obzirom da su vijetnamske ceste vrlo neravne i grbave. No svejedno, noć je protekla prilično mirno sve dok me u pola 6 ujutro kondukter škakljanjem po nozi nije upozorio da smo stigli u Dalat…
komentiraj (0) * ispiši * #
Vijetnamska Kina
četvrtak , 20.08.2015.Ime Phan Thi Kim Phuc vjerojatno vam ne znači mnogo, čak ni ako ste prilično obrazovana i načitana osoba. Istovremeno, ako ste obrazovani i načitani, sva je prilika da ste imali prilike vidjeti Kim Phuc, i to kao od majke rođenu. Phan Thi Kim Phuc danas je 52-godišnja Kanađanka, spisateljica i UN-ova ambasadorica dobre volje. 8. lipnja 1972. Kim Phuc je bila devetogodišnja djevojčica u selu Trang Bang u Južnom Vijetnamu, selu koje su bile napale i zauzele sjevernovijetnamske snage. Iznenada su se pojavili južnovijetnamski avioni i selo zasuli napalmom. Skupina civila i južnovijetnamskih vojnika počela je bježati pred napalmom prema dijelu sela pod kontrolom Južnovijetnamaca. U tom su času piloti skupinu ljudi zamijenili za vijetkongovce i ošinuli napalmom po njima. Maloj Kim Phuc vatra je zahvatila odjeću, te ju je ona strgnula sa sebe, nažalost nesvjesna da joj je već i koža zahvaćena. I dok je tako gola trčala seoskim putem, vičući Nong qua, nong qua! („Prevruće, prevruće!“) pred njom se iznenada stvorio Nick Ut, fotograf Associated Pressa i okinuo fotografiju koja će kasnije postati poznata pod imenom „Užas rata“ i dobiti Pulitzerovu nagradu, te postati jedna od najpoznatijih fotografija u povijesti. No Ut je naravno prvenstveno bio čovjek, tako da je trenutak nakon što je uhvatio kadar pružio pomoć unesrećenoj Kim Phuc (kojoj su u napadu ubijena dva rođaka) i još nekolicini djece, pozvavši helikopter koji će ih evakuirati iz područja napada. Kada je Kim Phuc došla u bolnicu, liječnici su zaključili da su njene ozljede preteške i da vjerojatno neće preživjeti. No nakon 14 mjeseci u bolnici i 17 operacija transplantacije kože, Kim Phuc je otpuštena i vratila se kući. Kraj rata dočekala je u svom selu, kasnije je studirala medicinu, no vlasti su ju uklonile s fakulteta i koristile kao propagandnu ikonu. 1986. dopušteno joj je da nastavi studij i to na Kubi. Tamo je upoznala Buija Huy Toana, također Vijetnamca, svoga budućeg supruga. Par se vjenčao 1992. i otišao na medeni mjesec u Moskvu, no tijekom tehničkog slijetanja na Newfoundlandu, kako bi avion dopunio gorivo, napustili su avion i zatražili politički azil u Kanadi, što im je dozvoljeno. 1997. Phan Thi je postala kanadskom državljankom, položivši test s najvišim ocjenama. Osnovala je zakladu kojoj je cilj pomagati djeci žrtvama rata, a o njezinom je životu napisana i biografija Djevojka na slici: Priča Kim Phuc, fotografija i Vijetnamski rat. I dalje je u kontaktu s Nickom Utom (koji je i sâm bio vrlo mlad u doba nastanka fotografije, imao je samo 21 godinu), a i susrela se s kirurzima koji su joj spasili život, kao i s mnogim vijetnamskim veteranima. Kaže kako je oprostila svima koji su odgovorni za ono što joj se dogodilo, jer jedino oprostom se može ići dalje u životu.
Zanimljivo je da je Nixon isprva vjerovao da je fotografija lažna, dok su u AP-u bili nevoljki oko njenog objavljivanja, budući da uključuje golotinju i to sprijeda. Naposljetku su ipak prihvatili njenu objavu, čak i na naslovnici New York Timesa. Priča Phan Thi Kim Phuc ostaje još jedno tužno svjedočanstvo o uništenom djetinjstvu i cjeloživotnim posljedicama uslijed jedne pogrešne odluke u ratu.
Moj dan pak uključuje još jedan relativno kratak pomak južnije niz vijetnamsku obalu, do Quang Ngaija. Prethodnu mi je večer bilo rečeno da će me oko podneva autobus pokupiti ispred moga hotela, i da budem tamo kojih 15-ak minuta ranije. Umjesto autobusa, pojavio se tip na motoru koji je rekao da će me prebaciti. Kako, imam ogromnu prtljagu, a motor je manji od uobičajenog? Hodat ću. Ne, predaleko je. OK, dajem mu manji ruksak, a veći ostavljam na leđima. Ne, nije dobro, težinom ću pretezati unatrag i mogli bismo se dići na stražnji kotač. Na kraju on stavlja veliki ruksak između sjedala i upravljača, usput odvalivši jednu od sklopki na upravljaču (mislim za žmigavce). Ruksak mu stoji taman tako da ne može gledati preko njega, nego mora pored. Ja sjedam iza, na glavi imam svoju kapu i preko nje šešir. Budući da se moram objeručke držati za šipku iza sebe, ne mogu pridržavati šešir, osim povremeno ga zakratko popraviti, pa se nadam da će vrpca ispod brade izdržati. Da stvar bude bolja, tipu još zvoni i mobitel, i naravno da će se javiti, i naravno da će razgovor trajati dok on vozi. Bilo je to 5 minuta u kojima se čovjek zapita zašto sada nije u nekom kafiću na Jadranu gdje bi mogao u miru kartati belu, nego drži glavu u torbi (moj vozač gotovo doslovce drži glavu u torbi) i jurca s nekim luđakom po Vijetnamu. Srećom, za otprilike 5 minuta dolazimo do jednog kombija kojim nastavljam put prema Quang Ngaiju. Iako mi je rečeno da put traje oko 3 sata, došli smo za manje od 2 sata, jer je vozač vozio kao luđak, često ulijećući u škare, pretječući u trećoj traci i slično. Glavna državna cesta u ovom je dijelu prilično neravna, ili kombi ima toliko loše amortizere, no bilo je poprilično skakutanja na sjedalima. Po dolasku u Quang Ngai ovaj iskrcava moju prtljagu i ostavlja je na cesti (doslovce na cesti, dakle na kolniku) da ju ja pokupim. Uprćujem prtljagu na leđa i krećem na hod od skoro 3 km do svoga hotela. Iako isprva nisam osjećao vrućinu, dok sam došao do hotela doslovce sam se cijedio i mogao sam vidjeti kako znoj izbija iz mene.
Quang Ngai je gradić koji nije dotaknut međunarodnom turizmom, što ima jednu vrlo vidljivu posljedicu – gotovo nitko ne zna engleski. Od toga sam se u zadnja tri tjedna poprilično odvikao, tako da mi se sada vraćaju kineske frustracije nemogućnošću komunikacije. Prijava u hotel je relativno jednostavna, problemi će početi kasnije. Soba je osrednja, a najveći je problem što je prljava, naročito po zidovima. Zidovi izgledaju kao u onom vicu „Prije vas je ovdje živio jedan kemičar“. Puni su mrlja nepoznatog porijekla, po kutovima se nazire plijesan, iza kreveta vidim svu hrpu smeća nikad usisanog, i prilično krupnog (čak jedan štapić za čišćenje ušiju)… Prednost je da soba ima opskrbljen minibar. Uzimam limenku nečega za što sam mislio da je kava, sve dok idući dan neću shvatiti da unatoč kavolikom okusu to piće zapravo u sebi sadrži „white fungus“ (kakve god to gljive bile) i ptičje gnijezdo (pretpostavljam da je to riječ o onim lastavičjim gnijezdima od kojih se radi juha – inače, to zapravo nisu lastavičja, nego gnijezda jedne vrste čiope, a ona ih radi od vlastite skrutnute sline; riječ je o jednoj od najskupljih prehrambenih namirnica uopće, zato mi je čudno da ih koriste u ovome, pa makar i samo komadić). Okus uopće nije toliko loš koliko bi čovjek očekivao, kažem da je mene prevario.
Nakon što sam se otuširao i došao k sebi, te dovršio zapis koji nisam mogao pisati u poskakujućem kombiju, moram prvo riješiti kartu za dalje, kako ne bih zaglavio ovdje dulje od planiranih dva dana. Rezervirao sam jednu noć i namjeravao nastaviti iduće večeri noćnim busom za Dalat. Spuštam se na recepciju i tek tada uviđam razmjere potpunog neznanja engleskoga kod recepcionarke. Iako mi je rekla da bus ide oko 4 popodne, kada sam ju pitao gdje se kupuju karte, nastala je blokada. Točnije, ona je krenula zvati taksi. Kasnije ću ustanoviti da to nije bila blokada, nego linija manjeg otpora, spojena s već poznatom predrasudom „turisti ne mogu hodati“. Kolodvor je od hotela udaljen kojih 3 km. Mene je samo zanimalo da mi potvrdi kupuje li se tamo karta (jer mi je prvo pokazala prema glavnoj državnoj cesti, u smislu, tamo prolazi autobus i tamo ga trebam pričekati – zato sam ju i pitao gdje se onda kupuje karta). Uz pomoć Google prevoditelja smo uspjeli doći do toga da će mi ona pozvati taksi koji će me prebaciti do kolodvora da kupim kartu. Ne dolazi u obzir, taman posla da iskrcam kojih 100 000 na taksi, a vremena za hodanje barem imam. U međuvremenu se na horizontu počelo i oblačiti, možda se malo rashladi vrijeme. Na kraju ona popušta i dozvoljava čudnom strancu da ode pješice do kolodvora. Dotamo mi treba oko sat vremena, put je skroz ravan uz uobičajene vijetnamske probleme kao što je zakrčenost pločnikâ motociklima, štandovima i ostalim. Kada dođem do kolodvora utvrđujem da ni tip u prodavaonici karata ne zna engleski. On mi pak ispisuje da autobus polazi u 1?.30. Na mjestu upitnika nalazi se nešto što može biti i 7 i 8. No on sad ne razumije moje pitanje kojim želim da mi to razjasni. Nekako uspijevam doznati da je u pitanju ipak 17.30. Potom ga pitam kada je autobus u Dalatu. Ne kuži pitanje. Google prevoditelj, ne kuži ni to. Pa idiote, intuicijom možeš zaključiti što te pitam! (Inače, primijetio sam da to ni u Kini nisu kužili. Nije li to logično pitanje?) Pokazujem na 17.30 na papiru i kažem „Quang Ngai.“ Potom kažem „Dalat“, i s upitnim pogledom pokazujem na ručni sat. Izgleda da je shvatio, kaže da je očekivani dolazak oko 6.30. Još provjeravam s rečenicom „Znači, treba 13 sati do Dalata?“, on oduševljeno kima, shvatio je ovaj put. Super, karta košta 230 000 donga (jeftinije od današnje vožnje), dolazak u 6.30 čak i nije prerano za vijetnamska mjerila (Vijetnamci su ranoranioci, vjerojatno zato što im rano pada mrak, pa im je čitav bioritam pomaknut na ranije), uštedjet ću jedno spavanje u ho(s)telu, nadam se samo da je bus malo udobniji (a kad se ja nadam, to je obično jalovo).
Izvrsno, sad još samo večera. Nalazim neki vegetarijanski restoran koji ima dobre recenzije na TripAdvisoru (točnije, ima jednu recenziju, kao i preostala tri restorana u gradu – ovo je stvarno crna rupa), naravno da ni tu ne znaju engleski, a meni je preveden pomoću Google prevoditelja, tako da su neka jela vrlo kriptična – tofu windsurfing, npr. Uzimam juhu od kokosa (s raznim povrćem, lotosovim sjemenkama i sl., serviranu u izdubljenom kokosu), seitan u umaku od gorušice (s bok choijem i drugim povrćem). Deserte nemaju, iako sam se baš nabrusio na tofu s durianom. Uzimam još jedan jogurt s ledom za piće. Cijena je 135 000 donga, pristojnih 6,5 dolara za vegetarijansku večeru. I potom se šećući vraćam do hotela. Quang Ngai je pogled u onaj Vijetnam kakav je bio prije masovne provale zapadnog turizma, iako grad ima sve elemente životnog standarda današnjeg modernog Vijetnama. Čak su u blizini navodno otkrivena nalazišta nafte tako da je to dalo dodatni impuls razvitku ove provincije iz koje se dosada uglavnom odlazilo. Centar grada je lijepo uređen, s palmama i decentnom svjetlošću, a zapravo taj nedostatak turista uopće nije nedostatak, dapače, osvježenje je. Još jedino kada ne bi za sobom povlačio neugodnu posljedicu neznanja stranih jezika – ispada da Vijetnamci uče strane jezike samo ako im se to turistički isplati.
Izmoren vrućinom oko 11 sati sam već posve mortus, a i bolje da sutra krenem ranije s programom, oko 4 bih već trebao krenuti iz hotela…
komentiraj (0) * ispiši * #
O jednom propalom kraljevstvu
srijeda , 19.08.2015.Autobus me pokupio ispred hotela, potom smo, kako to već obično ide, malo kružili gradom dok nismo pokupili i ostale izletnike, a onda je autobus stao pored ceste i ugasio motor. Ubrzo smo dobili uputu da svi izađemo, jer se pokvario. No iako sam očekivao da će doći zamjenski bus, nakon dvadesetak minuta ovaj je popravljen. Čini se da je pukao jedan od remena u motoru. Uz neznatno zakašnjenje nastavljamo prema 55 km udaljenom My Sonu, arheološkom nalazištu na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Naš vodič govori tečan engleski (iako s vijetnamskim naglaskom), ali ono što mi nikako ne sjeda jest način na koji govori. Čovjek je doslovce preslikao način govora najavljivača filmova, i koristi ga bez obzira o čemu govori. Pada mi na pamet skeč Pabla Francisca u kojem on opisuje svakodnevni život najavljivača filmova i način na koji se dramatičnim glasom obraća djetetu da ode u svoju sobu, ili pak dok vodi ljubav sa svojom ženom najavljuje svršavanje s „Coming soon!“ :D Ali ono je stand-up komedija, a ovaj lik je stvaran. I dok još donekle mogu shvatiti takvu dramatičnost kad priča o povijesti kraljevstva Čampa i My Sona („They worshipped…Shivaaaa!“), stvar postaje bizarna kad istim takvim tonom objašnjava kako se na povratku jedan dio grupe vraća brodom (to je moj dio) i kako ćemo na tom brodu imati i – ručaaaak! S vremenom sam se navikao, ali ta njegova teatralnost je bila poprilično naporna.
Kraljevstvo Čampa postojalo je od 2. do 19. st., iako je svoju važnost počelo gubiti nakon 16. st. Čami su malajsko-polinezijski narod s Jave ili Bornea, koji su kao pomorci došli na područje današnjeg središnjeg Vijetnama. Iako se njihova vlast protezala i dublje u kopno, obuhvaćajući i dijelove Laosa, Čami su ipak ostali prvenstveno vezani uz obalu, plovidbu i pomorsku trgovinu. Premda su danas vjerom uglavnom muslimani, u to su vrijeme bili hinduisti, i, da, slijedili su kult Šive. Neovisno kraljevstvo Čampa nastaje 192. g., kada lokalni vladin službenik podiže pobunu protiv kineske vlasti i stvara samostalnu političku jedinicu. Novo će kraljevstvo ući u sukob s kraljevstvom Funan na području Kambodže, te će od njega, iako će ga vojno nadvladati, preuzeti hinduističke utjecaje. Kasnije ulazi u trgovinu začinima s arapskim trgovcima, čime akumulira znatno bogatstvo. Osim toga, trgovalo se zlatom, srebrom, robovima iz unutrašnjosti, ali i drvom. Zlatno doba Čampe bilo je između 7. i 10. st. Kako su Vijetnamci napredovali prema jugu, tako su se počeli sukobljavati s Čamima, te se od 15. st. čamski teritorij sve više smanjivao, a na novoosvojena su se područja naseljavali Vijetnamci, koji su za razliku od pomoraca Čama bili poljoprivrednici. U 17. i 18. st., nakon pada dinastije Ming, velik se broj Kineza, posebice onih iz južnih regija, doselio na područje koje je još uvijek bilo pod kontrolom Čama, te se ženidbeno izmiješao s Čamima. Potomci takvih veza kulturološki su se doživljavali više kao Kinezi nego kao Čami. Posljednji čamski grad, Panduranga, pao je 1832., čime je kraljevstvo Čampa i formalno prestalo postojati. Danas vijetnamske vlasti poprilično šikaniraju i diskriminiraju Čame, kako one koji su još uvijek hinduisti, tako i one koji su muslimani. Ali istovremeno turistički profitiraju od čamskih spomenika.
My Son znači „prekrasna planina“ (a ne, začudo, „moj sin“), a riječ je o kompleksu hramova sagrađenih između 4. i 14. st. My Son nije nikada bio grad, već samo ceremonijalni kompleks u kojem se u doba najvećeg opsega nalazilo do 70 hramova, posvećenih uglavnom Šivi. Uslijed toga, u kompleksu je prisutan velik broj lingama, faličkih skulptura koje predstavljaju Šivin muški princip. U vrhovnom trojstvu hinduističkog panteona, Brahma je stvaratelj, Višnu održavatelj, a Šiva razaratelj. No to nije konačno razaranje, već razaranje radi prelaska u novi oblik postojanja, zato je tu uostalom i falički simbol. Kontrapunkt lingamu je joni, prikaz ženske stidnice, obično u obliku ploče s kvadratnim otvorom u sredini, koji s jedne strane ima žlijeb prema obodu ploče. Joni se koristio kao žrtvenik za prinošenje i posvećenje mlijeka svete krave i meda, koji bi se nakon toga kroz žlijeb izlijevali sa žrtvenika i potom konzumirali. My Son je vjerojatno hinduističko arheološko nalazište s najduljim kontinuitetom u Indokini (stariji je od Angkora), ali je u 15. st., nakon pada pod vijetnamsku vlast, zaboravljen te ga je počela prekrivati džungla. Otkrili su ga tek francuski arheolozi 1898., a 1904. je opisan. Tridesetih godina 20. st. Francuzi su započeli obnavljati neke hramove, unatoč činjenici da ni danas nije poznato na koji su način cigle (jer hramovi su uglavnom građeni od cigle, kamen se koristio tek za skulpture) međusobno povezivane, budući da naliježu jedna na drugu kao u suhozidu. Čini se da je neka vrsta vezivnog sredstva ipak postojala, no stručnjaci još spore o čemu je riječ. Nije posrijedi ljepljiva riža, koja se inače znade koristiti u istočnoj Aziji u te svrhe (recimo, xi'anske zidine su djelomično građene pomoću riže), vjerojatnije je riječ o biljnoj smoli ili čak i o ljepilu izrađenom od same gline od koje su izrađene i cigle. Također, prema nekim teorijama cigle su u zidove slagane poluispečene, da bi ih se onda kasnije zapeklo i povezalo. Ono što ne odgovara tim teorijama, međutim, jest nedostatak tragova vatre na zidovima. Kompleks hramova My Son teško je stradao u američkom tepih-bombardiranju 1969., a ono je izvedeno uslijed sumnje da hramove Viet Cong koristi za svoju bazu. Neki su stoljećima stari hramovi tada pretvoreni u gomilu šute, sve s ciljem uništenja komunista. I onda danas netko apelira na Amerikance da zaustave kulturocid u zemljama poput Sirije ili Iraka. Naš nam vodič kaže da je i njegov otac bio u Viet Congu, ne ovdje doduše, te da je također 5 godina živio u tunelima boreći se za ujedinjenje svoje zemlje (a ne za komunizam, dragi Ameri). Danas ima 68 godina i čin pukovnika, te se ove godine umirovio. Svoju je ženu upoznao nakon rata, iz čega zaključujem da je naš vodič možda malo stariji od mene.
My Son čini 10 glavnih skupina hramova, uz još nekoliko izoliranih samostalnih građevina. Područje nije sasvim očišćeno od neeksplodiranih eksplozivnih naprava iz doba rata, tako da se ne preporučuje vršljati uokolo. Uostalom, ima i zmija – vidjeli smo jednu koja se sakrila u jednu od pukotina u zidu. Osim hramova, postoji i velik broj stela s natpisima na sanskrtu i čamskom jeziku, koji se piše pismom sličnim kmerskomu. Od 1999. My Son je upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine, što omogućava stalni dotok novca za obnovu. Pomažu ponešto i Talijani i Francuzi (ali nema govora od Francuza da bi vratili ono što su odnijeli u Louvre i druge muzeje – dosta skulptura je dekapitirano, tj. francuski su im arheolozi odvalili glave i odnijeli ih u Francusku, dok su tijela ostala ovdje). Amerikanci baš nisu nagli u pomoći.
Nakon obilaska My Sona (koji mi je svojevrsna uvertira za Angkor i Borobudur) vraćamo se do busa, te potom gotovo pola puta idemo busom, da bi nas koji idemo brodom iskrcali ispod mosta na glavnoj državnoj cesti, odakle imamo kojih 45 minuta plovidbe do Hoi Ana. Poslužen je ručak: riža s povrćem i tofuom, strogo vegetarijanski. I bez štapića, sa žlicom. Inače, brod je dovoljno malen da praktički većinu vremena moraš samo sjediti na svojim mjestima i teško možeš fotografirati, tako da ljudi uglavnom samo razgovaraju. Prije nego ćemo doploviti u Hoi An, pristajemo na suprotnoj strani rijeke, gdje se nalazi selo Kim Bong, poznato po svojim majstorima rezbarima. Vodič nam pokazuje nekoliko radionica, u prvoj izrađuju skulpture Sretnog Buddhe (to je onaj debeli ćelavi koji se smije, meni liči na Elmera Fudda), i to za pagode u okolici. Izrada jednoga kipa traje oko tjedan dana. Radi se 8 sati dnevno, 6 dana u tjednu. Rezbarima inače naukovanje plaća država, tečaj traje mislim godinu dana, nakon toga dobivaju majstorski certifikat. U drugoj radionici rade intarzije od perlmuta (sedefa) na drvenoj podlozi (premda može biti i na vazama). U trećoj radionici je roba masovnije namjene, npr. ksilofoni, figurice za vitrinu i sl. Naposljetku, preko puta iste se nalazi i radionica tradicionalnih čamaca na rijeci Thu Bon, koji imaju drveni okvir, ali im je oplata od metalnih ploča. Vraćamo se natrag na naš brodić i imamo još desetak minuta plovidbe do centra Hoi Ana. E sad, prije nego krenem natrag doma, želim obaviti jednu stvar. Vidio sam jedne zgodne natikače s crvenom petokrakom u jednom od dućana sinoć, a kako se moje natikače već dobrano raspadaju, trebat ću kupiti zamjenu. Nalazim rečenu radnju, dobar dan, imate li možda broj 46, ženska kaže da mogu napraviti po mjeri, da je za nekoliko sati gotovo. Uzima mi mjere stopalâ, potom izračunava, 25 dolara. Hm, teško mi je procijeniti je li to skupo za ručno rađene natikače. Nema tu puno materijala, a i ovo je Vijetnam, ali opet, koliko bi koštale gotove u Hrvatskoj, 150-200 kn sigurno (ako nisu plastične, a ove nisu – gornji dio je od kože, ili barem skaja, a donji možda i jest neka plastična masa, teško mi je utvrditi). Bit će gotove u 6 popodne, ja kažem da ću doći oko 7, oni rade do 8. To je jedna od prednosti Indokine, te postolarske i krojačke radnje koje brzo izrađuju kvalitetnu i relativno povoljnu odjeću i obuću. Dajem joj predujam, 150 000 donga, jer nemam ukupnih 580 000.
Popodne provodim u pisanju, predvečer se zapućujem u grad, ali prvo moram rezervirati kartu za vlak za Quang Ngai. Tip s recepcije zove nekoga, onda me onaj drugi tip (koji me prvi dan primio) vozi motorom do jednog drugog hotela u gradu, gdje se obavlja rezervacija. Tamo mi kažu da ne mogu rezervirati kartu za manje od 24 sata od polaska, da eventualno mogu rezervirati za prekosutra. To znači da za sutra više nema karata? Ne, ne znači, može ih biti, samo ih oni ne mogu rezervirati. Mogu otići na kolodvor u Danang i pitati izravno na blagajni. OK, a autobus? To može. I on ide iz Hoi Ana. Budući da je stvar s fotoaparatom sređena, više se ne moram vraćati u Danang, tako da ću onda uzeti kartu za sutrašnji podnevni bus. Prilično skupu kartu, 250 000 donga. Duplo više nego karta za vlak između Huea i Dananga, što je slična udaljenost. Polazim u podne, doći će me pokupiti pred moj hotel.
Točno u 7 sam kod postolarke, nove natikače su super, ali stare ću svejedno zadržati – pobornik sam nošenja nečega dok se fizički ne raspadne. Ove još imaju đon, dakle mogu se nositi. :D Nastavljam na otočić na rijeci, gdje se nalaze nizovi restorančića obično u sklopu obiteljskih kuća, tj. praktički vam serviraju hranu iz svoje kuhinje. Obalna šetnica me ovako po mraku podsjeća na neko jadransko mjesto, s tom razlikom da ovdje u Vijetnamu doista vidim ono u što bi se mogla jednog dana pretvoriti i Hrvatska – domaći su ovdje isključivo osoblje za prodavanje robe i usluga strancima. Ako vidite vijetnamsku djecu koja trče po šetalištu, vi ih i nesvjesno doživljavate kao uljeze koji ometaju odmor nama zapadnjacima. Da, vidjet ćete i restorane za Vijetnamce – ali oni su u nekim drugim dijelovima grada, ovdje je klijentela 100% strana. Oni dubljega džepa idu u otmjenije restorane, bekpekeri jedu po prčvarnicama. Ali svugdje su stranci. Tko zna, možda će razvojem srednje klase u Vijetnamu početi i bum domaćeg turizma, zasad to ne vidim. Možda postoji segregacija na mjesta u koja idu prvenstveno stranci (jer si ih domaći ne mogu priuštiti, kao npr. Hoi An, ili u Hrvatskoj nažalost za sve više ljudi Dubrovnik, Hvar i sl.) i mjesta za vijetnamski turizam. Navodno je Quang Ngai prvenstveno za domaće, vidjet ću sutra.
Večera je u jednom od tih skromnijih restorana i nije uopće loša. Uzimam prvo rezance Quang, lokalni specijalitet iz provincije Quang Nam, koji čine rižini rezanci s mesom (meni su bili škampi), tvrdo kuhanim žumanjkom jajeta, kikirikijem, vodenim špinatom, još nekim začinima i posebnim krekerima od rižina brašna sa sezamom. Sve je to preliveno bujonom od ribljeg sosa, crnog papra, češnjaka i ljutike. Prilično ukusno, dobro ne samo za predjelo, već kao ukupni obrok. Nakon toga, glavno jelo su škampi pirjani u pivi (koja se uopće ne osjeti), s posebnim pikantnim umakom od češnjaka i čilija. I to ima kojih 20-ak škampa u porciji, nisu baš štedili. I naravno, bia hoi, po popularnoj cijeni od 4000 donga. Znači, malo više od 1 kune za 3 deci pive. Eto, uz takvo hranjenje u Vijetnamu se može proći prilično jeftino (još da nisam uzeo škampe za 90 000 donga, mogao sam za 29 000 donga – manje od 9 kn – imati poštenu večeru od rezanaca i pive). Na povratku kupujem još jedan donut uvaljan u kokosovo brašno, te jedan cider i lagano se već oko 9 vraćam u svoj brlog.
komentiraj (3) * ispiši * #
Neočekivani obrat
utorak , 18.08.2015.SMS iz servisa je stigao još prije doručka. Da dođem preuzeti potvrdu, tako da ga oni mogu poslati u Ho Chi Minh. Mislim si tko je tu lud, pa lijepo smo se dogovorili oko toga da će ga oni danas poslati, a ja ću potvrdu pokupiti u srijedu u prolazu kroz Danang. Ne, oni ga ne mogu poslati prije nego što ja preuzmem potvrdu. Ali jučer ste rekli… Da, jučer je bilo drugo. Ne možete ga ni preuzeti u Saigonu, morate ga preuzeti u Danangu. Popravak će trajati 15 dana. Ali ja za 15 dana više neću biti u Vijetnamu! Sva sreća da je Hoi An od Dananga udaljen kao otprilike Velika Gorica od Zagreba, ali to znači barem dva sata gubitka, tamo i natrag, pa još tamo s njima se objašnjavati… I 40 000 donga za kartu, naravno. Kažem da ću doći preuzeti fotoaparat i pokušati ga popraviti drugdje.
Obavljam doručak, palačinku i šejk od čokolade, molim žensku u hotelu da mi promijeni jednu pedesetaču u sitnije, da imam za autobus, jer mi inače neće vratiti kusur, pravit će se da je vožnja 50 000. Ona kaže da je vožnja 30 000, ja kažem da je 20 000. Ili ne zna, ili je i ona u čitavoj muljaži. Dolazim na kolodvor, bus kreće za desetak minuta, provjeravam cijenu, piše 17 000. Dajem kondukteru 20 000, čak ga upitno gledam hoće li pokušati izmuljati veći iznos, napet sam kao pantera prije skoka, ne, sve je u redu, on kima. I drugi svi plaćaju 20 000, tih 3000 nikad ne vraćaju. Dok se vozim razmišljam o opcijama. Pokušat ću ga odnijeti u servis u Hoi Anu. Zapravo, nemam o čemu razmišljati dok mi ovi ne vele dijagnozu kvara. U najgorem slučaju, ako je nešto kritično, vidio sam jedan EOS u toj prodavaonici u Danangu koji košta 10 milijuna donga (oko 500 dolara) s objektivom. Ako je objektiv kompatibilan, mogu ga kupiti bez njega, pa ga dobiti jeftinije… Ali ipak je to puno novca. Možda da složim neki crowdfunding, ionako mi je za mjesec i pol rođendan, valjda bi se skupilo od ljudi koji prate stranicu, da svatko dadne 20 kn, barem ih stotinjak redovno prati, to je već preko pola cijene novog fotića, a nagrada će svima biti kvalitetne slike… No to je dugoročno razmišljanje. Ako ću kupovati novi, bit će to u Ho Chi Minhu, dat ću još priliku ovomu za popravak.
Dolazim u prodavaonicu, ona ista ženska od jučer je tamo, ali je tamo i neki drugi tip, koji me odvodi u prostoriju otraga, gdje su neka dva muškarca, vjerojatno serviseri. Oni mi kažu da malo pričekam. Nakon kojih 5 minuta jedan odlazi i donosi moj fotoaparat, traži me da usporedim serijski broj, jest, moj je. OK, oni mi ga dakle vraćaju. I što ću ja sad? Ovaj serviser ne govori engleski, ona ženska ne zna koji je točno problem, pa mi na kraju objašnjava onaj koji me odveo otraga. Dakle, navodno treba popraviti neki dio koji se mora naručiti iz Singapura, a njemu treba oko mjesec do 40 dana da dođe. Mjesec do 40 dana je dovoljno da netko pješice hoda od Vijetnama do Singapura. A da je popravak u Ho Chi Minhu, bi li onda bilo brže? Ne bi. Ali svejedno mogu probati odnijeti tamo, pa vidjeti. Dobro, a u čemu je uopće problem s njime. „Your camera has no bower.“ (doslovce tako, opet vijetnamsko brkanje glasova p i b). To mi je jasno, ali zbog čega je to tako? On mi ne zna reći. Samo mi ponavlja da probam u Ho Chi Minhu. U tom času sam pod dojmom i razmišljam o novonastalim uvjetima u kojima sam bez fotića ne do Ho Chi Minha već do daljnjeg, pa ne primjećujem očite nelogičnosti: on ne zna zbog čega fotić nema struje, ali zna točno koji dio treba zamijeniti i koliko će istom tom dijelu trebati da dođe iz Singapura. Nadalje, prvo su mi u SMS-u rekli 15 dana popravak, a sada dijelu treba 30-40 dana da uopće dođe. Naposljetku, moj fotić očito IMA struje, ako pišti, za to treba postojati kontakt. Meni se čini da mi netko prodaje muda pod bubrege. Sada, naravno, s ove vremenske distance. Tada mi se nije činilo, bio sam previše u panici. Pitam ga za onaj manji EOS, je li objektiv kompatibilan, jest, kolika je cijena bez objektiva, 9 milijuna donga. OK, to je plan B, ali ja ipak ne mislim baciti koplje u trnje u pogledu ovog fotića. Pozdravljam se i odlazim. Nekako sam čudno smiren i dobre volje, valjda zbog činjenice da sâm kontroliram situaciju s fotićem, pa mi je to lakše nego kad znam da on šeće Vijetnamom bez mene. Prpošno pokušavam pogoditi praznom bocom vode jednoga predosadnoga mototaksista, drugi nešto dobacuje što mi jako zvuči kao „Rock the microphone“ iz pjesme Freestyler, pa ja nastavljam u tom stilu (tip je naravno govorio vijetnamski). Dolazim na autobusnu stanicu, opet me salijeće jedan od mototaksista, Hoi An, da, ali ne s tobom, idem na bus. Ovaj mi pokazuje 20 000. Ne znam želi li mi reći da bi me on vozio za 20 000 ili da toliko košta bus. Vjerojatno ovo drugo, 20 000 je prejeftino za mototaksi na tih 20-ak km. Bus ubrzo dolazi, ovaj puta je unutra kondukterka, i to žena koja mi je bila jučer na putu do Hoi Ana (barem mislim da je ona, ima masku protiv smoga na faci). Dolazi do mene, ja već imam spremnih 20 000, ona pokazuje pet prstiju. Gledam ja nju, gleda ona mene, ja se posprdno smijem i guram joj 20 000. Onda ona pokazuje 30 000. To je moglo proći jučer, s prtljagom, danas neće. Na kraju uzima mojih 20 000 i odlazi. Ubrzo nakon toga do mene sjedaju dvije turistice, Kineskinje. Kondukterka dolazi do njih i pokazuje im isto 50 000. One joj pokazuju dva prsta, znači i one su čule da je 20 000. Ona odlučno odmahuje glavom. Ja bih se uključio, rekao im da ne plaćaju toliko, ali Kineskinje su, pitanje je hoće li me razumjeti. Zdvojan sam, ne želim biti pizda, ali ne znam i hoću li im moći objasniti. Njih dvije na kraju daju stotku. Ja gledam i ne vjerujem. A kondukterka još gleda u mom smjeru i daje mi očima znakove da šutim i ne cinkam. Što je najbolje, Kineskinje nisu ni išle čitavu dionicu, nego su sišle još u predgrađu Dananga, a mislim da je 20 000 cijena za punu dionicu.
Dolazim u Hoi An i odmah krećem prema servisu. Ali prije no što ću doći do njega, odlučujem se napraviti jednu stvar, kako mi se ne bi dogodila situacija kakvih sam već imao u životu – odem popraviti kvar, a stvar odjednom radi. I onda mi u servisu ne vjeruju da ne lažem. Kao jednom kad sam išao popraviti svjetlo na biciklu kojem je riknuo kontakt. Dođem u servis, frajer prebaci sklopku i lampa odjednom radi. I još mi dobaci posprdno „da, treba ga upaliti da bi radilo“. Nije ga zanimalo moje objašnjenje da očito nisam idiot kojem nije palo na pamet prebaciti sklopku, lakše mu je bilo vjerovati u ovo. Svjetlo je par tjedana kasnije riknulo do kraja i još uvijek nije popravljeno. E, kako ne bih imao takvih neugodnih situacija, odlučim se ja ipak još jednom testirati kvar. Stavim bateriju u fotić, zatvorim pretinac za bateriju, prebacim sklopku, ništa ne pišti. To može biti i loš znak (posve je otišao kontakt) i dobar znak. Ne stigavši razmisliti, pritisnem gumb za okidanje i čujem kako se blenda otvara i zatvara! Naravno, objektiv nije namontiran, niti ima memorijsku karticu, ali čini se da radi! Okrećem se za 180 i nastavljam u hotel. Tamo ga sklapam, vraćam remen, karticu, sve namještam – i dalje radi! Izvrsno, stvar je spašena. Sad mi još samo trebaju javiti da mi je mobitel konačno pronađen i sva gorčina ovoga putovanja nestat će kao rukom odnesena… S novim poletom krećem u obilazak Hoi Ana. Fotić je doduše još malo zezao, povremeno se znala javiti greška u kojoj kaže da je kontakt između objektiva i aparata loš, no ista nije bila permanentna, tj. znam ju prepoznati, a nakon drugog okidanja istog motiva ne bi se ponovila. Tako sam uspio snimiti sve što sam naumio. Inače, mislim da je vlaga vjerojatno i prodrla upravo na spoju objektiva i aparata, a stvar je bila dodatno pogoršana time što ja objektiv nisam skidao one večeri, čekajući da fotoaparat konačno proradi. Bio sam toliko uvjeren da je problem vjerojatno u bateriji. Naposljetku se to počelo sušiti tek kad sam ga rastavio radi nošenja na popravak. Ukratko, to pokazuje da oni u servisu nisu ni taknuli fotoaparat, jer sumnjam da je proradio baš u tih dva-tri sata – vjerojatno je radio već noćas. Razmišljam kako bih ih u srijedu mogao otići slikati i promatrati im face. Čini se da su me se htjeli riješiti, isprovocirati me da pokupim aparat da se oni ne moraju s tim baktati.
Hoi An danas ima oko 120 000 stanovnika, a njegova stara gradska jezgra, zaštićeni spomenik UNESCO-a, primjer je istočnoazijske trgovačke luke u razdoblju od 15. do 19. st. Hoi An je uvijek bio multikulturalna sredina, gdje su se miješali utjecaji doseljenika iz Japana i Kine s domaćim Vijetnamcima, ali i trgovcima iz arapskoga svijeta, Indije i Europe. Još u 1. st. po Kr. kraljevstvo Čampa kontroliralo je hoiansku luku, da bi se u kasnijim stoljećima u grad slijevalo ogromno bogatstvo zarađeno na trgovini začinima. Inače, ime Hoi An znači „mirno mjesto susreta“ (riječ an je kineska posuđenica u vijetnamskom, imamo ju u Xi'an, Zapadni mir), što je simbolično ime za grad. U 18. st. središte ekonomske aktivnosti seli se u Danang, a i dolazi do nakupljanja nanosa u riječnom ušću, što Hoi An čini nepristupačnijim. Idućih 200-tinjak godina grad tavori na rubu zaborava. Otamo ga je izvukao razvoj turizma u Vijetnamu i uvrštenje na UNESCO-v popis 1999. Zapravo, dok šećem njegovim ulicama, primjećujem određene sličnosti s kubanskim Trinidadom. Oba su bili nekad važni gospodarski centri (Trinidad za uzgoj i preradu šećera), nagomilali ogromno bogatstvo koje se ogleda i u arhitekturi i raskošnim obiteljskim kućama, a onda izgubili ekonomsku ulogu i potonuli u zaborav, da bi danas skupo turistički prodavali slavnu prošlost. Za staru se gradsku jezgru plaća ulaznica od 120 000 donga, koja omogućava ulaz u 5 lokacija po želji (od njih tridesetak). Ja sam obišao jednu obiteljsku kuću i tri hrama, jedna mi je još ostala, možda ću to iskoristiti sutra.
S obzirom na vrućinu, odlučio sam se osvježiti. Osim brojnih industrijskih napitaka, na jednom sam štandu uzeo svježi sok od avokada – živo me zanimalo kako se od jednog voća koje ne doživljavam osobito bogatim sokom može napraviti napitak. I doista, bila je to više neka kašica nego sok, ali začudo ukusna i slatka, iako je avokado prirodno slankast. Moguće je da je tu bilo još nečega umiješano, šećer, možda i limunov sok… Potom na jednom štandu zastajem i kupujem pola kile mangostina, a onda opet vidim ono voće koje nikako da identificiram, pa tražim da mi i to metne, želim kušati, a valjda ću prokljuviti kako se jede (zubima, sigurno). Voće sam na kraju nosao uokolo kojih 2-3 sata po vrućini u plastičnoj vrećici, ali sve se dobro završilo.
Hoi An nije velik i centar se doista obiđe za nekoliko sati, a velik broj raznoraznih gnjavatora to i dosta ubrza. Oko 4 se vraćam u hotel i prije nego što prionem na pisanje vadim onaj plod iz vrećice. Plod se inače zove ljuskava anona ili čerimoja, potječe iz Južne Amerike, ali ima ga i u južnoj Italiji, a na engleskom ga katkad zovu custard apple, iako nema veze s jabukom. Čisti se tako da se jednostavno uklone vanjske ljuske ispod kojih je odmah meso, boje slične bananinom. Tekstura je kremasta, ukusna, jedini je problem velik broj koštica, sličnih lubeničinim, ali duplo većih. Inače je sjajno. Mark Twain je za čerimoju izjavio da je to najukusnije voće poznato čovjeku. Ne znam bih li išao toliko daleko, ali svakako jest ukusna. Još jedno otkriće.
Nakon što sam napisao jučerašnji tekst odlučujem se uhvatiti ukoštac s pranjem rublja. Da, spreman sam ga prati u toploj vodi ručno. Silazim u predvorje, tamo je sada otac od one ženske (ali to nije onaj tip koji me onda primio, taj je pak neki treći), koji prvo misli da želim ostaviti rublje. Ne, želim ga sâm oprati. Tu sad nastaje rasprava oko tople i hladne vode, ja mu objašnjavam da su mi u Hanoiju dvaput prali rublje u hladnoj vodi i da je i dalje bilo prljavo. On kaže da tu svi peru u hladnoj vodi, pokazuje mi njihovu mašinu, doista, oni jednostavno nemaju opciju podešavanja temperature za pranje. Navodno deterdžent može djelovati u hladnoj vodi (sapun ne može), ali moje majice trebaju ne samo pranje na 90°, nego još i pretpranje. Hladna voda će samo razmuljati tu prljavštinu. Tipu jednostavno nije jasno zašto ne mogu prati u hladnoj vodi. Pokazujem mu majicu, inače bijelu, sada nijanse bijele kave. On se samo smije. Ponavljam mu da sam vidio u Hanoiju kako izgleda kada se pere u hladnoj vodi, on mi kaže da je ovdje drugačije nego u Hanoiju. Ma kako je drugačije, ako isto perete?! Pa ne možeš raditi istu stvar i očekivati različite rezultate. On mi kaže da probam pitati uokolo po kvartu, ali da on misli da nitko ne pere u toploj vodi. I doista, izlazim na ulicu, jedna ženska mi maše kada me vidjela da hodam s vrećom punom rublja, ja joj naglašavam da neću ništa ostaviti ako ne pere u toploj vodi, nikako u hladnoj. Ona ponavlja „no hot water, only cold water…I mean, hot water.“ Ma koga ti muljaš? Želim vidjeti mašinu. Ona me uvodi unutra, važe moje rublje, pokazujem joj da je već izvagano, tražim da mi pokaže mašinu. A ne, mašina je kod njene sestre, mogu doći sutra to pokupiti…OK, hvala, doviđenja. Ja želim pošteno oprano rublje, a ne da se sutra svi neugodno smješkaju i nikomu nije jasno kako to da nije oprano. Ili kao što mi je rekao onaj tip u Hanoiju, „kojiput, ako je rublje prljavo, ne može se skroz oprati“. Naravno da ne može ako koristiš hladnu vodu. Odlučujem okušati sreću u hotelu preko puta. Vršite li uslugu pranja rublja za one koji nisu gosti hotela? Da. Perete li rublje u hladnoj ili toploj vodi? Ne znam, moram provjeriti. Telefon. Spušta slušalicu: nažalost, u hladnoj. Pobogu. Za Kineze sam često u trenucima frustracije, kada bi me njihov autizam i kulturalne razlike tjerali u očaj, znao promrsiti „Nacija kretena!“. Sada isto kažem i za Vijetnamce. Iako, realno, kad promislim, pa to nije ništa čudno. I naši su preci rublje prali u planinskim potocima i jezerima, s malo mineralnih soli, a opet je bilo snježnobijelo. Dakle, očito je da postoji neka caka s time. A i Vijetnamci su dosta čisti kao narod, često nose bijelo… Ali praksa mi je u Hanoiju dvaput pokazala da to ne funkcionira.
Vraćam se u svoj hotel i budući da toplu vodu imam samo na tušu u svojoj sobi (a tuš je otvoren, tj. nema tuš kade), tražim da mi daju lavor i deterdžent. Dobivam punu šalicu deterdženta. Tražim i rukavice, ali toga nemaju. Ili ovaj ne kuži. Valjda mi neće oštetiti kožu. Uzimam lavor i deterdžent i odlazim u sobu. Odvrćem toplu vodu na maksimum (i bogme jest oko 90°), usipavam malo deterdženta…i onda shvaćam da je voda prevruća za bilo što. Treba mi nešto poput štapa ili velike drvene žlice da time mogu pomicati i gnječiti komade rublja u lavoru. Silazim opet u prizemlje, tražim tipa nešto takvo, on prvo ne kuži (donosi mi veći lavor), onda kaže da nema ništa slično, no ja u taj čas primijetim mop s dugačkom metalnom drškom, pa ga pitam mogu li ti posuditi. Nije neka sreća, još se teleskopska drška stalno izvlači sama od sebe, ali nekako uspijevam pokrenuti proces pranja. Koji traje idućih 2-3 sata, izgubio sam osjećaj o vremenu. Najprljaviju majicu sam prao nekih pet puta, ispirao ju u umivaoniku pod hladnom vodom, i dalje je išla crna voda iz nje. Bilo je osobito groteskno kada bih „pecao“ komad rublja iz lavora drškom mopa, te ga potom prebacivao u umivaonik koji se nalazio meni iza leđa. Izgledao sam kao pizza majstor kad s onom lopatom ubacuje pizzu u krušnu peć. :D Nakon što je većina rublja bila čista, 4-5 najprljavijih majica sam uzeo u lavor i odnio u prizemlje da ih sada operu hladnom vodom. Ah da, znate li koliko traje program pranja u hladnoj vodi? 16 minuta. I oni se čude da je rublje prljavo…
A bojim se da Vijetnam nije iznimka, nego da je ovakva praksa uobičajena u ovim zemljama. Jedino možda u Singapuru pronađem poštene zapadnjačke perilice…
Odlazim na večeru, neka se ovo pere i suši, odabrao sam jedan malo finiji restoran, već je relativno kasno (oko 9 navečer), želim se počastiti nakon ovakvog dana. Za predjelo dobivam kombiniranu platu s proljetnim smotuljcima punjenim pačetinom, bijele ruže (opisao sam to jučer) i prženi wantan (to su oni kantonski valjušci što izgledaju kao lastavičja gnijezda, ima toga po zapadnjačkim kineskim restoranima). Glavno jelo je patlidžan iz woka s raznim biljem i rižom, a za desert imam mousse od bijele čokolade s narančinim sirupom. Večera košta malo preko 10 dolara, što je za vijetnamske standarde skupo. Vraćam se u hotel, rublje je oprano, inspekcija pokazuje da se i dalje na ovratniku vide tragovi znoja i prljavštine s kože, i to nakon 5 pretpranja i 16-minutnog pranja u hladnoj vodi.
Ništa, ustajem u pola 7, sutra idem u My Son, pa ću zaključiti ovaj naporan dan…
komentiraj (2) * ispiši * #
Zdvojnost
ponedjeljak , 17.08.2015.Stvar se nije riješila do ujutro. I dalje je pištao, uz nikakvu drugu reakciju. Večer ranije sam pronašao adresu servisa u Danangu, no ostalo je pitanje hoće li oni raditi. Budući da jutros ionako idem do Muzeja čamske skulpture, napravit ću zaobilaznu turu i otići do ulice Dien Bien Phu, gdje se nalazi servis. Ako rade odnijet ću ga nakon što se vratim iz muzeja. Da stvar bude gora, odjava iz hostela je u 11, tako da nisam siguran hoću li sve stići, no dogovaram se s recepcionarkom da mogu ostaviti stvari u sobi, samo da po povratku više ne diram krevet, jer će ga oni presvući i pripremiti za idućeg gosta.
U Danangu je pakleni dan. Kasnije ću doznati da je upravo potez oko Dananga najtopliji dio Vijetnama, ne znam zašto baš ovdje, ali pretpostavljam da se jug više rashlađuje jer je tamo prisutan već i utjecaj Tajlandskog zaljeva s druge strane. Prolazim pored Parka 29. ožujka (što je datum kada su sjevernovijetnamske snage oslobodile Danang) i izbjegavajući dosadne vozače mototaksija uz pokoji srednji prst ili pak teatralnu gestu kojom stavljam prste u uši dolazim do rečene adrese. Na kojoj vidim da je neka ženska unutra. Znači, rade. Ne vidim doduše dokada, nedjelja je, možda rade samo ujutro. Mogao bih ući i pitati, ali ipak se odlučujem doći kasnije na blef. Riječ je inače prvenstveno o prodavaonici, u sklopu koje se nalazi i servis, obično to tako ide.
Super, sad mogu do muzeja. U nekoliko navrata morao sam u Danangu prolaziti kojekakve široke ulice, što je poprilično obeshrabrujuće, jer u svakom trenutku prema vama juri rijeka motocikala. Kako onda najsigurnije prijeći? Prvo, čekajte automobil. Automobil ili neko veće vozilo će ispred sebe imati dovoljno brisanog prostora da možete zauzeti taj prostor u prometu, a bit će i skloniji propustiti vas. Nadalje, uvijek pazite na pukotine u prometu. Razmak od 3-4 metra u koloni motocikala dovoljan je, i često vam je jedina šansa da se ugurate u neprekidan tok prometa. Motocikli neće stati, ali će vas zaobići. Ono što je bitno jest da se ne smetete, ne krenete vraćati – kada nešto naumite, nema natrag. Hodajte istim ritmom, ne morate nužno brzo, samo nemojte zastajkivati i predomišljati se. Naposljetku, neka vam ne bude neugodno ako netko projuri ili stane nekoliko centimetara od vas. Koncept osobnog prostora ovdje je drugačiji.
Inače, zanimljivo je vidjeti kako se dosta Vijetnamaca odijeva u prometu. U Vijetnamu nema onoga kineskog ideala svijetle puti (dapače, Vijetnamci su po puti slični Mediterancima), nema ni tolikog zazora od smoga, ali svejedno dosta ljudi nosi maske preko ustiju, naročito dok voze. Odjenu nekakvu ponjavu s kapuljačom, stave masku za usta i nos, kacigu i onda još sunčane naočale. I takvi onda sjednu na motor. Izgledaju kao ljudi s teškim stadijem opeklina, jer su zamotani od glave do pete. Ili kao Subcomandante Marcos bez lule.
Iako Danang ima više stanovnika od Zagreba, zapravo je prilično uzak, možda kojih 2,5 km u širinu. OK, proteže se dosta duž obale, a ima i predgrađa s druge strane aerodroma (koji omeđuje grad sa zapada), ali svejedno, nije ga teško poprečno prehodati. Ima neki mediteranski štih, da nema sveprisutnih električnih žica mogli biste ga zamisliti kao neko ljetovalište u Španjolskoj ili Turskoj. Ugodne sjenovite ulice, česte u mnogim vijetnamskim gradovima, nadvišene su modernim poslovnim zgradama.
Muzej čamske skulpture smješten je u kolonijalnoj vili koja i sama uključuje neke čamske arhitekturalne elemente, a nalazi se pored Zmajskog mosta (iza njegova repa). Muzej je utemeljen 1915. (dakle, slavi stogodišnjicu), ali je otvoren tek 1919. Za njegovo postojanje zaslužni su Francuzi (ipak nije sve njihovo nasljeđe negativno). U dva je navrata proširivan (1930-ih i 2002.).
Kraljevstvo Čampa postojalo je od 6. do 16. st. na području srednjeg Vijetnama. Bila je riječ o hinduističkom kraljevstvu (kao i južnije Angkorsko kraljevstvo), a njegovi stanovnici, govornici malajsko-polinezijskog jezika, vjerojatno su stigli iz Indonezije. Za razliku od Vijetnamaca, koji su za svoju skulpturu i arhitekturu koristili uglavnom drvo, Čami su koristili pješčenjak i ciglu – ne osobito izdržljive, ali svakako robusnije materijale. Tijekom stoljećâ mnogi su spomenici čamske umjetnosti stradali u vandalizmu ili ratnim događajima, a ovo što se nalazi u ovom muzeju najveća je zbirka iste na svijetu. Nešto su Francuzi odnijeli u Francusku, ima nekih spomenika u Hanoiju i Ho Chi Minhu, ali ovdje je većina onoga što je pokretno i sačuvano. Skulpture su sve izrazito indijske fizionomije i prikazuju dobro poznate likove iz hinduističkog panteona: Lakšmi, Šivu (s brojnim lingamima, falusoidnim simbolima Šive), Garudu (antropomorfnu pticu, inače današnji simbol Indonezije)… Zapravo, iako je to najveća zbirka, i dalje je prilično mala – obiđete ju za desetak minuta, ako niste zagriženi ljubitelj hinduističke umjetnosti. Sve me strah da me takvo što ne ulovi i u Angkoru… Ma neće, Angkor je ogroman i dovoljno čudesan da čak i meni, koji sam truba za umjetničke nijanse, dadne dovoljno zanimacije na koja dva dana.
Ako ništa drugo, brzi pregled muzeja mi omogućuje da se do hotela, čak i uz ne preveliku žurbu i pokoje krivo skretanje, vratim malo prije 11. Uzimam stvari i odlažem ih u zajedničku prostoriju u prizemlju, odjavljujem se, a potom uzimam fotoaparat (provjerio sam je li u međuvremenu profunkcionirao, nije) i odlazim do servisa. Tamo je i dalje ona ista ženska, engleski joj je ubi Bože, ali ja sam se već naučio na vijetnamski engleski, zamjenu p sa b, f sa p, nestanak bilo kakvih suglasničkih skupova (znači, kad vam kaže bok, želi reći box i sl.) i ostale divote. Čini se da ona mene bolje razumije. Ukratko, iako prodavaonica radi, tehnička služba NE radi, jer je nedjelja. Dakle, kaže mi prvo da ga donesem sutra. Ne mogu, danas idem u Hoi An. Vratit ću se u srijedu, ali onda ću žuriti na vlak. Onda ona kaže da će ga vjerojatno trebati slati u Ho Chi Minh, pa će ga oni popravljenog poslati nazad u Danang, gdje bih ga ja trebao preuzeti. Kako ona to zna, nije mi jasno, jedino što je ona napravila (a ona nije majstor) jest utvrdila očito, tj. da problem nije u bateriji (a to sam joj i rekao). A koliko bi trajao popravak u Ho Chi Minhu? Pa oko 7-10 dana. A ja sam još 3 dana u reviru. Dobro, je li moguće da ga ja onda danas ostavim ovdje, vi ga sutra pošaljete u Ho Chi Minh, a kako ću ja za tjedan dana ionako biti u Ho Chi Minhu, mogu ga tamo preuzeti? Ona isprva malo teže shvaća (pripisujem to jeziku), ali kaže naposljetku da može tako. Iako će ga sutra još pregledati ovdašnja tehnička služba. Traži me da joj dam broj mobitela na koji će mi još sutra, kada dođu tehničari, javiti kako stvari stoje, i kaže mi da u srijedu onda dođem po potvrdu s kojom ću ga onda preuzeti u Ho Chi Minhu na adresi koju će mi tada dati. Tako i biva, ona mi vraća svu dodatnu opremu (remen, bateriju, memorijsku karticu, objektiv), sastavlja rukom zapisnik da je preuzela fotoaparat serijskog broja tog i tog, bez dodatne opreme, od g. Krešimira Sučevića, broj telefona… OK, dakle, ako su stvari takve kakve jesu, ja idućih desetak dana ovisim samo o Ixusu. Koji me vjerno služio 8 godina i koji je i na ovom putovanju imao svojih trenutaka (kad je veliki u ruksaku, tijekom putovanja između dvaju odredišta – npr. Karakorumska autocesta, Jiayuguan…), ali ipak, 7 megapiksela prema 18, uži kut objektiva, nije on baš primarni fotoaparat. Mogu se pomoći i mobitelom, njegova je kamera isto 18 megapikselna, ali je vraški neergonomičan – plus što ga još uvijek doživljavam kao privremeni, dok mi ne vrate moj. Ako ništa drugo, barem sam dobio karticu, tako da ću jučerašnje slike Dananga uspjeti prebaciti na kompjutor.
Uzimam stvari iz hostela i odlazim prema autobusnoj stanici. Za Hoi An vozi prigradski bus koji ide svakih pola sata. Karta je 20 000 donga (zapravo, 17 000, ali tih 3000 nitko ne vraća), no kad vide stranca traže i po 100 000, iako najčešće 50 000. Dok hodam prema stanici vidim da jedan upravo prolazi. Ne stignem trčati, niti mogu sa svojim kornjačinim oklopom, pa ću idući pričekati u obližnjem KFC-u, uz jedan njihov sladoled i tortice od jaja. Čekanje ima svoju prednost – tamo sam naime preko interneta doznao za muljanje s cijenom karte. Da sam stigao na raniji, iskašljao bih 50 000. Ujedno dobivam i novi estetski dodatak – opeklinu na gornjoj usni od prevruće kreme u tortici. Taman dok dovršavam jelo, vidim kroz prozor kako promiče još jedan bus. Ovaj je uranio, prošlo je samo 20 minuta. Ha, ništa, pričekat ću sljedeći… Na taj stižem, jer sam se u međuvremenu preselio na stanicu. Kad sam se ukrcao, dolazi mi kondukterka, ja spremno vadim 20 000 (srećom da sam imao točno), ona nešto odmahuje, da mora biti 30 000. Javljaju se i neke druge cure, strankinje, koje mi kažu da nikako ne plaćam više od 20 000, da je to prava cijena. Onda neka Vijetnamka prevodi da za prtljagu moramo još platiti pola cijene. To nigdje ne piše, a i kažu da putnici često znaju biti u dosluhu s kondukterom, tako da sam jako skeptičan, no na kraju i cure i ja plaćamo tih 30 000, jer su svi iznimno uvjerljivi. Kad sam dao 30 000, čujem jednog od putnika kako se posprdno smijulji. Vjerojatno jer su nas ipak uspjeli nasamariti. Jest da je to pola dolara razlike, ali to je stvar principa.
Vožnja do Hoi Ana traje nekih pola sata, prvo kroz južna predgrađa Dananga, sa širokim, lijepo uređenim avenijama, a potom kroz malo ruralniji pejzaž do Hoi Ana, koji je opet lijepo uređen gradić s puno zelenila i izgleda kao npr. Samobor. Dok prilikom izlaska stavljam ruksak na leđa, opet čujem krckanje u onoj nedavno popravljenoj naramenici. Kasnije ću utvrditi da se opet rub počeo izvlačiti – jasno, rekao sam onoj ženski u Hueu da se to ne može koncem, da mora ići nešto deblje. I još je ona to preusko zašila. Sad sam opet tamo gdje sam bio u Hanoiju. Ako već mora puknuti, neka pukne na putu do Ho Chi Minha, tamo su najveće šanse da nađem poštenog majstora.
Moj smještaj je malo dalje od centra (možda kojih desetak minuta hoda), riječ je o obiteljskom hotelu, soba je čista, uredna i ima tuš, što mi je u ovom času najvažnije. Iako me primio jedan stariji tip, čiji je engleski rudimentaran, kasnije ću doznati da njegova (valjda) kćerka, žena u negdje četrdesetima, govori solidan vijetnamski engleski. Nakon tuširanja prvo pokušavam srediti slike. Ixus se muči s EOS-ovom karticom, koja ima 16 GB (Ixusova ima 2 GB), ali uspijevam nekako prebaciti slike (nažalost, ne i dva videa), tako da barem njih mogu uploadati na stranicu. Potom još moram sastaviti zapis za prethodni dan, a u međuvremenu se smračilo. Nema veze, ovdje sam tri noći, Hoi An nije toliko velik da ga ne bih stigao detaljno obići u tom vremenu, tako da ću večeras samo izići u kratku šetnju da snimim centar grada noću (mentalno, ne fotićem) i vidim gdje je što.
Hodajući do centra opažam Canonovu prodavaonicu i servis. A kad sam pitao u Danangu postoji li i u Hoi Anu servis, ženska mi je rekla da ne. No eto, što se može, sad je tako kako je, nadam se samo da ću još vidjeti fotoaparat… Stižem u centar, koji čini nekoliko ulica koje se protežu paralelno s rijekom Thu Bon. Naime, Hoi An je udaljen kojih 5 km od mora, u svojevrsnoj delti u koju se ulijevaju dvije ili tri rijeke, no svejedno je bio važan lučki grad. To se odrazilo i na njegovoj arhitekturi, ali o tome ću detaljnije sutra. Iako je tek prošlo 7, meni se nešto večera. Lonely Planet preporučuje restoran Mermaid, koji je osnovan 1992. i bio je prvi pravi restoran u Hoi Anu, u doba dok je Vijetnam još bio turistička terra incognita. Nude se lokalni specijaliteti, kao i neke neobičnosti, pa hajde da probamo. Nakon što sam stigao na rečenu adresu, vidim da i drugi dijele interes, budući da je pred restoranom rep. Ne znam je li to zbog Lonely Planeta ili zbog stvarno dobre hrane. Naravno, svi gosti su turisti, mislim da Vijetnamci ne zalaze ovamo. Općenito, ne znam koliko je u Vijetnamu prisutan domaći turizam. Vjerojatno imaju sindikalna odmarališta…
Nakon što sam došao na početak reda, dugo nitko ne ustaje. Naposljetku dolazi konobarica koja mi kaže da dođem za pola sata. Kako? Znate kada će se netko ustati? Ne, za oko pola sata ćemo imati slobodan stol za jednu osobu. Ali meni ne treba stol za jednu osobu, mogu sjediti i s još nekim ljudima za stolom (kao onda kad sam upoznao Eleonoru). Ona sliježe ramenima. Za nekih 5 minuta mi kaže da ima stol za dvoje i želim li ja za njega. Iza mene je neki par. Gledam u njih, oni mi kažu da ipak ja odem. No dobro, nakon preko pola sata čekanja stola (a ja mrzim čekati u repu) bolje im je da hrana bude spektakularna. Naručujem za predjelo bijele ruže (ne cvijeće, nego je to ime lokalnog predjela, valjušci od rižinog tijesta punjeni škampovim mesom, kuhani na pari i posuti pirjanim lukom), za glavno jelo mi pažnju privlači riba u sosu od karamele, ali nemaju, pa uzimam kozice marinirane u kokosovom mlijeku (i poslužene u pravom kokosu – ukusno, samo što je užasno vruće), te za desert voćnu salatu (mango, ananas, banana, pitaja) s jogurtom. Ukusna večera, neću griješiti dušu, ali nije za pjevati hvalospjeve. Možda sam trebao uzeti nešto obilnije, neku svinju, govedo…
Večera se zbog čekanja oduljila, pa dok sam pojeo i došao doma, već je bilo 11, a kako me današnji dan prilično iznurio, već jedva gledam, strovalit ću se na počinak. Za sutra sam dogovorio pranje rublja, uz naglašavanje da mora biti na 90, ali mi je onda ženska rekla da oni, ako peru strojno, to mogu prati isključivo u hladnoj vodi i da se u vrućoj vodi mora prati ručno. Tko je tu lud? Rekao sam da ću ga onda sâm oprati, baš ćemo vidjeti…
komentiraj (2) * ispiši * #
Tehnički problemi
nedjelja , 16.08.2015.Iako Hue i Danang nisu osobito daleko, vožnja vlakom između njih traje oko dva i pol sata i to vrlo spektakularna dva i pol sata. OK, možda je prvih pola sata relativno bezveze, jer pruga ide kroz unutrašnjost. Ja sam odabrao vlak u pola 11, to je zadnji jutarnji vlak, iako bi idealno bilo krenuti negdje oko podneva, da se ipak malo naspavam. Rezervirali su mi dobru kartu, za klimatizirani vagon, jedino nisam dobio mjesto uz prozor, tako da ću manje fotografirati. Vagon, osim što je klimatiziran, ima i utičnice pored svakog reda sjedala (koja su avionska), a ima i plazma televizijske ekrane na kojima puštaju TV-program. Ima i catering koji prođe kroz vlak, pokupi narudžbe i onda vam donese hranu. Mene su ulovili na prepad, ali nisam se bunio. Dobio sam rižu (naravno, može li bez toga?), soja sos, ukiseljeni bambus, piletinu (boce, s kostima, naravno), te povrtnu juhu od vodenog špinata, koju vam daju u onoj plastičnoj vrećici u kakvoj na placu prodaju vrhnje. Sve to dobijete na poslužavniku s pretincima. Na naslonu sjedala ispred vas je sklopivi stolić i to bi funkcioniralo da moj nije bio klimav, a još se tip na sjedalu ispred mene stalno bacao naprijed natrag i sve to tresao. Ali opet, kada usporedim kvalitetu usluge vijetnamskih željeznica i HŽ-a, nemjerljivo. Karta za taj razred i tu dionicu iznosila je 80 000 donga, tj. 4 dolara, na što je hotel još udario svojih dva dolara provizije (a drugačije ne mogu kupiti, jer je njihova službena stranica isključivo na vijetnamskom, dakle, jedino da idem fizički na kolodvor).
Najzanimljiviji dio dionice počinje nekih 40-ak minuta od Huea i traje gotovo do pred ulaz u Danang. Pruga prolazi uz samu morsku obalu, ali malo poviše. Kako je Vijetnam krška zemlja, obala pomalo podsjeća na dalmatinsku, samo s mnogo više pješčanih plaža. Dosta je nazubljena, pa ima poluotoka i rtova koje pruga presijeca (zato ima i dosta tunela), tako da nisu zanemareni ni ljubitelji brdskih pruga. Na drugu se stranu pruža pogled na zelena brda Anamskog gorja koja se ovdje prostiru gotovo do mora. I u takvoj sceničnoj vožnji protječe većina puta. Zapravo, ovo je najspektakularnija dionica, južno od Dananga obala opet postaje niža, a i pruga se odmiče u unutrašnjost.
U Danang dolazim oko 1 sat, srećom hostel je ovaj puta relativno blizu kolodvora, manje od deset minuta pješice istom ulicom u kojoj je i kolodvor. Opet je riječ o tipičnoj uskoj i visokoj vijetnamskoj zgradi. Sâm Danang nema osobito zanimljivih vizura, postoje dvije stvari koje me ovdje zanimaju prije no što krenem u Hoi An. Jedna je Muzej čamske skulpture, posvećen umjetnosti hinduističkog kraljevstva Čampa, prvenstveno njihovim kamenim skulpturama. Nije da sam lud za muzejima, ali ajde. Druga su Mramorne planine, pet brda južno od grada (doista izgrađenih uglavnom od mramora), nazvana po pet glavnih elemenata (vatra, voda, zemlja, drvo i metal), na kojima se nalazi nekoliko budističkih spomenika, i da, spilja. Razgovaram s curom s recepcije o svojim planovima, ona mi kaže da mi za Mramorne planine treba oko 5 sati. Hm, onda ne bi baš bilo uputno da idem sutra, želim ipak stići ranije u Hoi An, imam tamo samo dva dana, s tim da je jedan dan za izlete, možda da to ipak napravim danas? Sada je pola 2. Mrak pada u pola 7. Ako krenem za pola sata i malo se požurim, mogao bih stići do sumraka. Pitam ju za transport dotamo, ona mi spominje Easy Ridera. Čuo sam za to, riječ je o vodičima na motociklima (i to ne skuterima, nego malo boljim motociklima, Hondama) koji vas voze okolo, čak i po provinciji, u brda, i usput vam pričaju. Neće biti jeftino, ispada da je cijena oko 25 dolara, ali za 5 sati se isplati. Kažem joj da idem odnijeti stvari u sobu i pripremiti se, a ona neka nazove i naruči tipa. Doduše, mora mi prvo pokazati gdje mi je soba. Četverokrevetni dorm u kojem sam sâm zasad. Čist i uredan. Izgleda dobro. Inače, cipele se moraju skinuti na recepciji, što mi ne bi bio problem da nosim natikače, ali trenutno sam u svojim bakandžetinama koje koristim za međugradske transfere.
Tip ubrzo dolazi, taman dok sam strusio jednu Coca Colu iz frižidera u predvorju. To je oniži preplanuli frajer, izgovor engleskoga mu nije baš bogznakakav, ali to nadoknađuje elokvencijom. Priča i dok smo na motoru, a kako sam ovaj puta dobio poštenu kacigu koja mi pokriva i uši, to je malo nezgodnije, jer ga ne čujem što mi govori, onda se prignem naprijed, on se poluokrene, a to nije dobro za vožnju… Radije neka on šuti i pusti mene da uživam u vožnji, kasnije će mi reći što mi ima za reći.
Danang je inače s oko milijun stanovnika peti najveći grad u Vijetnamu i najveći u središnjem Vijetnamu. Smješten je na ušću rijeke Han, u dobro zaštićenom zaljevu, pa je tako i važna luka. Današnje mu ime dolazi od čamskoga da nak, „ušće velike rijeke“. Ranije se zvao Cua Han (Ušće Hana), a u kolonijalno je doba nosio ime Tourane, što je francuski zapis fonetske transkripcije imena Cua Han. Od 2. do 11. st. Danang se nalazio u sklopu kraljevstva Čampa, a Vijetnamci su ga osvojili početkom 11. st. Kada su u 16. st. Europljani počeli navraćati u ove krajeve, glavna je luka isprva bio Hoi An, kojih 30-ak km južnije od Dananga. No ediktom cara Minh Manga iz 1835., kojim se zabranjuje trgovačko pristajanje europskim brodovima izuzev u Danangu, započinje uspon grada. Zanimljivo, Danang je bio prvi grad u Indokini koji su Francuzi osvojili, još 1858., pod izlikom zaštite kršćanskih misionara čiji je rad bio ometan, no morali su se povući, izmučeni raznim bolestima koje su ih snašle. 4 godine kasnije, Sporazumom iz Saigona, osnovat će koloniju Košinšinu. U doba Vijetnamskog rata u Danangu je bila najveća zračna baza u Južnom Vijetnamu, s pistom na koju je dnevno slijetalo oko 2500 zrakoplova – više nego na ijedan putnički aerodrom u svijetu u to doba. U Socijalističkoj Republici Vijetnamu sve donedavno bio je poprilično marginaliziran, no danas je treći najveći ekonomski centar u zemlji, a razvoj se vidi na sve strane, niču neboderi, puno neona, čelika i stakla.
Prvo idemo sjeverno od grada, na tzv. Majmunsko brdo (Son Tra), gdje se također tijekom rata nalazila manja baza, kao podrška glavnoj bazi u Danangu. Danas se gore nalazi novoizgrađeni budistički kompleks sa samostanom, pagodom i velikim Buddhinim kipom koji dominira čitavom panoramom (i opet iz daljine liči na Djevicu Mariju). Moj vodič nije baš rječit kada je riječ o onome o čemu bi trebao pričati, daje mi par rečenica objašnjenja (Amerikance ne spominje) i pušta me da sâm lutam uokolo. Nakon oko pola sata obilaska i guštanja u pogledu nastavljamo natrag prema gradu, pa onda na jug, prema Mramornim planinama. Danas se nažalost može samo na jednu, Thuy Son (Vodenu planinu). Postoje dva ulaza, vodič me ostavlja kod jednoga i kaže mi da se vidimo kod drugoga, pojasnivši mi kako da do njega dođem. Opet nije baš opširan, spomenuo je samo da je za vrijeme rata u jednoj od spilja na planini bila Viet Congova bolnica. Uspinjem se do pagode Tam Thai, gdje čujem ritmično višeglasno pjevanje redovnika, i to prilično glasno, nije to ono mrmorenje tibetanskih redovnika, ovi gotovo kao da repaju. Osvježavam se jednim kokosovim orahom, točnije sokom serviranim direktno iz njegove unutrašnjosti, a potom krećem u obližnju spilju Huyen Khong, koja je za razliku od svih onih budističkih spilja po Kini, doista spilja, prirodna, tek je pod uređen i izravnat. Unutra se nalazi nekoliko manjih hramova i velika Buddhina skulptura. Osim te spilje, obilazim još jednu, ali ta je više kraška niša, s oltarom koji izgleda kao neka jeftina zbirka suvenira. Hrptom planine krećem dalje, prošavši pored još jedne spilje (u ovu mi se nije dalo ulaziti, bio je rep ljudi ispred), jednog tornja, jedne pagode i jednog velikog Buddhinog kipa. Spuštam se stepenicama u podnožje i očekujem da ćemo sada nastaviti na drugu planinu, pa na treću… No nećemo. Ne može se (to sam tek kasnije doznao, moj Lonely Planet tvrdi suprotno). Nije mi onda jasno što je ona cura mislila da bih ja radio pet sati na ta dva mjesta… OK, imamo još jedno mjesto za obići, točnije, stat ćemo zakratko na gradskoj plaži Dananga. Odavde se na jug prema Hoi Anu proteže niz plaža, koje Vijetnamci zovu My Khe (Američka plaža), a Amerikanci China Beach. Da, ona čuvena serija iz osamdesetih događa se upravo u Danangu. Sama plaža je najobičnija pješčana plažetina, ništa posebno. Ne znam što bih ovdje rado dulje od tih par sekundi koliko mi treba da okinem nekoliko kutova. No moj vodič je naravno zainteresiran doznati koji su mi daljnji planovi, oni bi me eventualno vozio i u nastavku putovanja, do Dalata, po brdima…pokušavam mu reći da imam ogromni ruksak („nema veze, smjestit ćemo ga tu otraga“ – samo ne znam kamo), a da ne govorim da mi nudi „vrlo dobru cijenu“ – 40 dolara dnevno. A za vlak platim desetak dolara, za bus možda malo više. Taman posla. Vraćamo se u hostel nakon, brat bratu, dva i pol sata. Točno upola manje nego je ona cura predvidjela. Kad se vratim, ona me začuđeno gleda, ja joj kažem da mi nije jasno na što bih potrošio pet sati. Onda mi ona kaže da večeras, kao i svake subote i nedjelje u 9 navečer, na tzv. Zmajskom mostu (novom mostu otvorenom 2013., kojemu je nosiva konstrukcija izvedena u obliku zmaja) mogu otići gledati performans u kojem zmaj kroz svoja usta riga vatru (naime, na mjestu usta se nalazi bacač vatre). Zanimljiv je inače kuriozitet da je Zmajski most dugačak točno 666 metara.
U međuvremenu sam dobio cimera, nekog Britanca, koji je čini se čitavo popodne proveo u sobi (a iduće jutro je otišao oko 7 – zašto je taj uopće dolazio u Danang?). Oko pola 7, kada je pao mrak, odlazim nešto pojesti prije nego što krenem na Zmajski most. No ne nalazim ništa zadovoljavajuće, izuzev jednog laoskog restorana iz kojega na kraju odlazim, jer je jelovnik na laoskom (koji ne mogu čitati) i vijetnamskom (koji ne razumijem), a engleski nemaju. „Sorry“, kažu uz smijuljenje jer im je očigledno neugodno. „Sorry“, kažem i ja dok ustajem i odlazim. A baš sam htio probati laosku hranu, kad već ne idem u Laos, ali ne mogu – ne želim – jesti nešto što ne znam što je, bilo da mi se dopadne, pa ne znam drugi put opisati što hoću, bilo da mi se ne dopadne, pa ne znam što drugi put izbjegavati. U nastavku ništa primamljivo, a iskreno, nisam baš ni gladan. Zastajem tek u Highlands Coffeeju, vijetnamskoj verziji Starbucksa, gdje uzimam jedan kolač i nekakvi frape od zelenog čaja. I onda polako, s noge na nogu, dolazim do Zmajskog mosta, gdje se već okupio popriličan broj ljudi. Prije toga sam svjedočio padu s motocikla neke dvije cure, koje su vozile cestom u suprotnom smjeru, uz rub, te su izbjegavajući jedan auto zakačile rubnjak. Nije im bilo ništa, samo su se prevrnule na stranu i malo ugruvale, ali same su si krive.
Na mostu je poprilična gužva, najveći broj ljudi stoji kod Zmajeve glave, svi čekaju, izvučenih fotoaparata, mobitela…čitav program traje oko 10 minuta, pri čemu zmaj u dva navrata ispaljuje vatru. A onda nakon toga i sitne kapljice vode. Koje u tili čas zaliju čitavo mnoštvo na mostu do gole kože. Osjećam se kao ono u Ninh Binhu, s tom razlikom da je tada bilo toplo, sada je hladnije. Brzo se udaljavam, jer zaključujem da će isto tako i vodu izbaciti u dva navrata. Točno. Srećom, uspio sam dovoljno odmaknuti da me taj drugi puta ne zahvati. Čak sam uspio i okinuti fotografiju tog drugog ispaljivanja iz daljine. Fotić je mokar, nisam stigao na vrijeme izvući najlonsku vrećicu koju imam u džepu.
U četrdesetak minuta šetnje do hostela uspio sam se osušiti. Umoran sam, ne da mi se večeras pisati, samo ću uploadati fotke i dva videa koja sam snimio… Želim još jednom u tišini pregledati videe, sjedim u predvorju, palim fotić, vidim da je ekran još malo mokar… Uključujem ga, on pišti, ali ekran se ne pali. Ne daje nikakve druge znakove života, osim što zapišti svaki puta kada pritisnem neki gumb. Vadim bateriju, pregledavam ju, stavljam ju natrag…sada više ne daje nikakve znakove života. Obično kada se otvara ili zatvara pretinac baterije indikator bljesne. Sada bljeska nema. Nema više ni pištanja. Pred dva tjedna, kada mi se smočio u Hanoiju, imao je drugu foru. Tada je bio neprestano uključen, bez obzira u kojem je položaju bio gumb. Morao sam ga isključiti tako da mu izvučem bateriju. Iduće je jutro normalno radio. Mislim si hoće li to sada tako biti. Odlazim u sobu i opet vadim bateriju. Napunio sam ju prethodne večeri, znači trebala bi trajati kojih dva tjedna. Ali, idem ja nju još malo napuniti. Puni se kojih 20-ak minuta, onda je puna. Stavljam ju natrag unutra, pištanje se vratilo. Ali drugog ničeg nema. Indikator ne bljeska, displej ne radi. Tražim po internetu različite savjete, uklonite bateriju pa držite gumb za snimanje stisnut pola minute da se isprazni napon…ništa. Otvaram pretinac s memorijskom karticom, vadim nju van, bezuspješno. Da, stvarno je bio izložen svemu tijekom dosadašnjeg puta – ekstremnoj vrućini, vlazi, kiši, pijesku…ali nije mi jasno, u pretincu za bateriju (koji je s donje strane aparata) nema nikakvih tragova vlage, ne znam što mu je. Pustit ću ga do jutra. Bojim se što ako ne proradi. Da, ima servis u Danangu, ali ja sutra napuštam Danang. OK, bit ću u obližnjem Hoi Anu, mogu se preko Dananga uputiti dalje (Hoi An ionako prometno gravitira njemu), mogu čak ostati i jedan dan dulje tamo, pa ići u srijedu, ali hoće li to biti dovoljno? Sutra je nedjelja, hoće li uopće raditi? Što ako je otišao neki dio koji se mora naručivati, pa dok to dođe…? A ne mogu biti bez fotića, imam ja mali Ixus, ali on je više ispomoć, ne mogu njime iznijeti još 6 mjeseci puta, pa fotke će biti katastrofa, a one su mi jedan od glavnih aduta za napraviti nešto kasnije u životu s ovim putovanjem… Mogu li kupiti drugi fotić, slične kvalitete? Nemam mjesta u prtljazi za dva, a ovog sigurno neću baciti… Roje mi se pitanja, a ja si mislim kako bih, da sam u Americi, tužio gradske vlasti Dananga jer nisu adekvatno postavile upozorenja da performans može oštetiti osjetljivu fotografsku opremu… Možda se stvar ipak riješi do jutra, nadajmo se…
komentiraj (2) * ispiši * #
Demilitarizirana zona
subota , 15.08.2015.Sad, prije nego što krenem u opis današnjih događaja, nužno je prvo dati kontekst, tj. opisati što je točno bio Vijetnamski rat i kako je tekao.
Vijetnamski rat, poznat i kao Drugi indokineski rat (prvi je bio onaj za oslobođenje Indokine), ali i Rat otpora protiv Amerike (Khang chien chon My) sukob je koji je službeno trajao od 1. studenog 1955. (Ngoov državni udar u Južnom Vijetnamu) do 30. travnja 1975. (ulazak sjevernovijetnamske vojske u Saigon), iako se njegov najpoznatiji dio odvio drugom polovicom šezdesetih godina. O tome kako je došlo do podjele Vijetnama i otkazivanja planiranih unifikacijskih izbora već sam govorio. U tome su veliku ulogu imale SAD, koje su se bojale domino-efekta ako dođe do „pada“ Južnog Vijetnama pod socijalističke snage – u tom bi slučaju postojala realna opasnost od širenja socijalizma na Laos, Kambodžu, Tajland, Burmu, a katastrofične su prognoze uključivale i Indiju, Filipine, pa čak i Japan. Iako su Amerikanci bili svjesni svih manjkavosti Ngo Dinh Diema, poklonili su mu povjerenje iz vrlo jednostavnog razloga – nisu imali nikog boljeg. Vijetnam je bio ruralna zemlja, većina stanovništva bili su seljaci, a kako je Ho Chi Minh obećao (i na sjeveru i sproveo) zemljišnu reformu, ruralna populacija bila je čvrsto uz Hoa – ne zato što su bili socijalisti, već upravo zbog toga što im je Hoova opcija omogućavala oslobođenje od feudalnih odnosa. Štoviše, tijekom rata s Francuzima vlasti Viet Minha provele su zemljišnu reformu i ponegdje na jugu, na teritoriju koji su kontrolirale, što je dolaskom Ngoa na vlast opozvano, a seljaci ne samo da su ponovno morali obrađivati zemlju za prethodne vlasnike, morali su im iz svojih prihoda nadoknaditi „izgubljeno“ tijekom onih godina dok je ovima ta zemlja bila oduzeta. Ngo je, osim toga, bio sklon voditi samoubilačku politiku – u većinski budističkoj zemlji stvorio je oko sebe katoličku oligarhiju, oslanjajući se uvelike na nepotizam. Južni Vijetnam u doba Ngoa, iako su mu tepali kao „bastionu slobode“, bio je najobičnija klerofašistička diktatura ogrezla u korupciju, autokraciju i ekstremistički nacionalizam. Usto, Amerikanci, kao i uvijek bahati i bez dodira sa stvarnošću, uopće nisu uzimali u obzir lokalne kulturološke specifičnosti, nego su smatrali da će slijepo preslikavanje zapadnih modela dovesti do rješenja vijetnamskog problema. Na to ih je upozorio i sâm Ngo, no ta se praksa nastavila. Eisenhowerova je administracija poslala 900 savjetnika u Južni Vijetnam, s ciljem što uspješnijeg pružanja otpora „crvenoj nemani“.
Iako je Narodni oslobodilački front, tj. Viet Cong, osnovan tek u prosincu 1960., već je ranije počelo stvaranje gerilskih pokreta otpora Ngoovoj vlasti. Iako je Ngoova vlast za sve pokušala optužiti sjevernjake, ti su pokreti otpora bili izvorni južnjački proizvod, a borili su se jednostavno za ujedinjenje zemlje i protiv Ngoove diktature, ne nužno za socijalizam. Sjevernjaci su međutim dočekali s odobravanjem takav razvoj situacije, te su, nakon napada Sjevernog Vijetnama na Laos 1959., sa svrhom pomoći Pathet Lau (laoskim socijalistima), preko laoskog teritorija razvili mrežu puteva kojima su iz Sjevernog u Južni Vijetnam dostavljali oružje i drugu pomoć za gerilce. Ta je mreža puteva nazvana Ho Chi Minhovom stazom.
Nakon što je Kennedy 1961. preuzeo vlast, nastavio je s politikom svoga prethodnika. No onda su se dogodile tri pljuske kojima je ugled SAD-a bio narušen: debakl u Zaljevu svinja, izgradnja Berlinskog zida i mirovni sporazum između laoske kraljevske vlade i Pathet Laa. Kennedy je odlučio da SAD mora djelovati i pokazati tko je šef, te je odlučio da će Vijetnam biti crta koju se ne smije prijeći. Istovremeno nije želio da se taj rat pretvori u nešto slično Korejskom – inzistirao je da je on pitanje samih Vijetnamaca, a da uloga SAD-a mora biti isključivo savjetodavna. Stoga je povećao broj savjetnika s dotadašnjih 900 na čak 16 000. Isprva su došli zamaskirani u radnike koji pomažu unesrećenima u poplavama koje su u to vrijeme zatekle zemlju. No južnovijetnamska vojska bila je poprilično nesposobna. Nagrizena nesposobnim vodstvom (često postavljanim po političkoj – ili, još vjerojatnije, vjerskoj – liniji) i korupcijom, nije se uspjela nositi s brojčano inferiornijim gerilcima čiji su ugled i podrška među lokalnim stanovništvom rasli. 1961. pokrenut je program preseljenja seoskog stanovništva u utvrđene logore u kojima bi se ograničio njihov kontakt s prosocijalističkim gerilcima, no i taj je program nakon tri godine ocijenjen kao neuspješan. I onda je stigao studeni 1963. U Južnom Vijetnamu nezadovoljstvo Ngoovom vlašću kulminiralo je te godine tzv. budističkom krizom u kojoj je vlada ušla u otvoreni sukob s budističkim klerom i vjernicima, izvršivši nekoliko masakara i razaranja pagoda, što je dovelo i do ozbiljnog pada podrške Amerikanaca Ngou. Ngo je već ranije doživio jedan pokušaj državnog udara i dva atentata, no konačno je ubijen 2. studenog 1963. nakon vojnog udara jednog dijela odmetnutih generala, u što se Amerikanci nisu željeli miješati (a čini se da je udar isplanirala CIA). Točno 20 dana kasnije bit će ubijen i Kennedy. Sjeverni Vijetnam je na vijest o Ngoovoj smrti reagirao ciničnim komentarom kako su Amerikanci ubojstvom Ngoa počinili veliku pogrešku, budući da je on, kolikogod bio njihov odani sluga, ujedno bio vjerojatno i najsposobniji kadar koji je mogao upravljati Južnim Vijetnamom. To se ubrzo pokazalo točnim, budući da je Južni Vijetnam skliznuo u niz uzastopnih državnih udara i smjena vojnih hunti. Iako su Amerikanci euforično predviđali kako će uklanjanjem Ngoa rat biti kraći i gotov možda već do Božića te godine, ispostavilo se da je za njih Ngo bio dio rješenja, a ne problema.
Nakon Kennedyjeve smrti na vlast dolazi Lyndon Johnson koji prema Vijetnamu zauzima čvršći stav. Budući da su se vlade u Južnom Vijetnamu i dalje smjenjivale kao na traci, Johnson zaključuje da SAD treba skinuti rukavice i ući u izravni sukob sa Sjevernim Vijetnamom kako bi spriječio da stvari izmaknu kontroli. No traži se povod. 2. kolovoza 1964. američki razarač Maddox u Tonkinškom zaljevu u međunarodnim vodama obavlja misiju izviđanja, kada mu se iznenada približavaju tri sjevernovijetnamska torpedna čamca, svaki naoružan s po dva torpeda. Ispaljuju svih 6 torpeda, no svi promašuju. Maddox uzvraća vatru, ali torpedni čamci bježe. Potom Amerikanci šalju svoje lovce koji uspijevaju oštetiti torpedne čamce. Dva dana kasnije, napad se ponavlja, ovaj puta osim Maddoxa uključen je i razarač Turner Joy. Američki brodovi ponovno uzvraćaju vatru, ali ne pogađaju ništa. Kako će se kasnije ispostaviti, drugog napada nije ni bilo, već je radar vjerojatno zabilježio lažni refleks (bila je olujna noć), a sonar je očito registrirao zvuk Maddoxova vlastitog propelera. Iako je i Johnsonu bilo jasno da je drugi napad sumnjiv, američki Kongres brzo donosi Tonkinšku deklaraciju, kojom se 7. kolovoza predsjedniku daju ovlasti provođenja vojnih akcija u jugoistočnoj Aziji bez proglašenja rata. Istovremeno, američke snage u osvetničkom napadu bombardiraju rafineriju u gradu Vinhu na jugu Sjevernog Vijetnama. Premda je, unatoč formulaciji, bilo očito da je rezolucija zapravo objava rata, Johnson je i dalje inzistirao na tome da to nije rat koji će američki dečki voditi za azijske dečke, već je to nešto što azijski dečki moraju riješiti sami, uz eventualni američki „poguranac“.
1959. Viet Cong je započeo s oko 5000 ljudi. Do 1964. već su imali 100 000 ljudi. To je još uvijek bilo znatno slabije od južnovijetnamske vojske, koja je imala milijun ljudi (sjevernovijetnamska je imala oko 200 000). Amerikanci su nadodali još svojih 16 500. U ožujku 1965. započeta je akcija Rolling Thunder, u kojoj je tijekom idućih preko tri i pol godine (do studenog 1968.) Sjeverni Vijetnam zasipan milijunima tona bombi i raketa, s ciljem da se unište njegova protuzračna obrana i industrijski kapaciteti. Osim Sjevernog Vijetnama, bombardirana su i rubna područja Laosa i Kambodže. No kako je jedan američki časnik primijetio, neuspjeh bombardiranja ležao je u činjenici da je posrijedi bio politički rat, u kojem se protivnike mora ubijati selektivno, na temelju njihove političke opredijeljenosti, što znači da bi najefikasnije oružje bio nož, a najgore moguće zrakoplov. Budući da je južnovijetnamska vojska bila nesposobna štititi američke zračne baze u Južnom Vijetnamu, koje su bile izložene napadima Viet Conga, Johnson je odobrio slanje 3500 marinaca s ciljem osiguravanja baza. Bio je to početak angažmana američkih kopnenih trupa. Od 3500 njih u ožujku 1965. već u prosincu iste godine broj je narastao na 200 000. Američka je javnost, mozgova ispranih pričama o opasnosti širenja komunizma po Aziji, podržavala takav angažman, tim više jer su istovremeno Sjeverni Vijetnam prikazivali kao nemoćnu državicu koja će ubrzo kapitulirati. Iako je svrha marinaca isprva bila obrambena, nakon što je južnovijetnamska vojska (ARVN) pretrpjela nekoliko teških poraza od Viet Conga, a moral vojnika počeo padati i uslijedila dezertiranja, američki vrhovni zapovjednik na terenu, general William Westmoreland, zatražio je ovlasti za većim angažmanom američkih snaga, čak dotle da se one same bore protiv Viet Conga, zanemarivši posve ulogu ARVN-a. Johnson je odobrio takav pristup, a Westmoreland je predvidio pobjedu do kraja 1967. U međuvremenu, situacija se na čelu Južnog Vijetnama stabilizirala, jer se pojavio novi čovjek, novi diktator (naravno), Nguyen Van Thieu, koji će na čelu Južnoga Vijetnama ostati skoro do njegove propasti. Unatoč tomu, na terenu situacija nije išla u skladu s Westmorelandovim očekivanjima, i opet su Amerikanci podcijenili motiviranost Viet Conga u želji za oslobođenjem zemlje. Za njih to nije bio rat za socijalizam, već rat protiv novih stranih okupatora, ono isto što su 15-ak godina ranije radili protiv Francuza.
21. siječnja 1968. (dakle, već nakon što je rat trebao po Westmorelandu biti gotov) sjevernovijetnamska je vojska pokrenula napad na zračnu bazu Khe Sanh u središnjem Vijetnamu, nedaleko granice s Laosom. Amerikanci su tu bazu podigli na mjestu koje je okruženo vijencem viših brda, što je simuliralo situaciju kao u dolini Dien Bien Phua, gdje su Vijetnamci tako potukli Francuze. Ovaj su se puta Amerikanci nadali namamiti sjevernjake u klopku i onda ih potamaniti zračnom nadmoći. No zaboravili su jednu stvar – vremenski uvjeti zimi na prostoru Khe Sana uključuju česte guste magle, što je sjevernjacima omogućilo da se neprimjetno približe bazi i napadnu ju. No Amerikanci jesu uzvratili, bacivši preko 100 000 bombi na okolno područje. Bilo je to preko 5 tona dnevno za svakog od sjevernovijetnamskih vojnika prilikom prvog vala napada. Baza je bila u potpunom okruženju, ovisila je samo o podršci iz zraka, a u njoj se u početku nalazilo oko 20 000 američkih vojnika. Borba za Khe San trajala je sve do travnja, kada su se sjevernjaci povukli. No čini se da je pravi cilj bitke za Khe San bilo nešto drugo. Naime, 31. siječnja te godine, na datum početka lunarne nove godine (koji se u Vijetnamu zove Tet) Viet Cong je započeo veliku ofenzivu u preko 100 gradova diljem Južnog Vijetnama. Prema mnogim analizama, bitka za Khe San zapravo je bila sredstvo odvlačenja pozornosti Amerikanaca od pripreme Tet ofenzive, dok je Westmoreland držao upravo suprotno, da je Tet ofenziva zapravo pokušaj odvlačenja obrambenih snaga od Khe Sana, koji je po njemu bio primarna meta.
Tet ofenziva je vojno podbacila, budući da su američke i južnovijetnamske snage promptno odgovorile, no postigla je važan PR efekt – američka javnost konačno je shvatila da se njihovi dečki ne bore tamo s nekom šačicom luđaka, već s poprilično dobro organiziranom i motiviranom vojskom. I da u tim sukobima ginu. Kako se sve više Amerikanaca kućama vraćalo u vreći, tijekom 1968. izbile su masovne antiratne demonstracije diljem Amerike i Europe. Tomu je pridonijela i sve veća dostupnost televizije, čime su prizori iz rata postali dostupni široj javnosti. Upravo je tijekom Tet ofenzive snimljena i jedna od najpotresnijih fotografija Vijetnamskog rata, ona u kojoj južnovijetnamski general Nguyen Ngoc Loan po kratkom postupku pucnjem u glavu ubija vijetkongovca Nguyena Van Lema. Ujedno, dok je Westmoreland u svom govoru krajem 1967. najavio kako je kraj rata na vidiku, Tet ofenziva je pokopala njegovu prognozu, a američkoj je javnosti postalo jasno da im se laže. To je srozalo Johnsonovu popularnost toliko da je odlučio ne natjecati se na još jednim izborima, a Westmoreland je također uklonjen sa svoje pozicije i zamijenjen Creightonom Abramsom. 10. svibnja 1968. u Parizu su počeli mirovni pregovori između SAD-a i Sjevernog Vijetnama, no prvih pet mjeseci pregovori su stagnirali, sve dok Johnson prvo nije naredio prestanak bombardiranja. Johnsonov nasljednik Richard Nixon odmah je započeo s povlačenjem američkih trupa, tj. s politikom „vijetnamizacije“ rata. Nixon je smatrao ono što je bio i Kennedyjev stav – da pobjedu u ratu mora izvojevati isključivo ARVN, a ne strani pomagači. U tu je svrhu započeo i detant u odnosima sa Sovjetskim Savezom i, posebice, Kinom, koja je dotada bila 20 godina u međunarodnoj izolaciji. No kako su obje države nastavile podržavati sjevernjake, Nixon je postao razočaran, vidjevši takav razvoj situacije kao novo američko pokazivanje međunarodne slabosti. U međuvremenu je javnost doznala i za incidente poput masakra u My Laiju, tako da je podrška ratu sve više kopnjela. 1972. u tajnosti je postignut dogovor između Nixonova savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera i sjevernovijetnamskoga pregovarača Le Duc Thoa. No Nguyen Van Thieu nije bio zadovoljan takvim sporazumom i tražio je dodatne ustupke u korist Južnoga Vijetnama. Potom su ustupke počeli tražiti i sjevernjaci. Nixon je odgovorio bombardiranjem Hanoija i Haiphonga, dovevši industrijske kapacitete Sjevernog Vijetnama na rub uništenja. Istovremeno je ucijenio Nguyena ukidanjem američke pomoći. 15. siječnja 1973. Nixon je proglasio prestanak napadačkih akcija protiv Sjevernog Vijetnama, a 12 dana kasnije u Parizu je potpisan mirovni sporazum kojim se poštuje teritorijalni integritet Vijetnama i poziva na nacionalne izbore na sjeveru i jugu. Nakon 19 godina, opet se došlo tamo gdje se bilo nakon Ženevskog sporazuma 1954. Također, dan je period od 60 dana za povlačenje američkih vojnika iz zemlje. Ironično, to je bila jedina točka sporazuma koja je u potpunosti provedena. Iste godine Kissinger i Le Duc Tho dobili su Nobelovu nagradu za mir, ali ju je Le odbio, budući da mir još nije bio postignut.
Amerikanci su međutim nastavili uvježbavati južnjačku vojsku, te su sjevernjaci znali da imaju još možda dvije do tri godine vremena prije nego vojska bude posve uvježbana. Zato su ubrzano radili na poboljšanju Ho Chi Minhove staze, kako bi prije završetka uvježbavanja ARVN-a bili u stanju pokrenuti invaziju na Južni Vijetnam i završiti ujedinjenje vojnim putem. Istovremeno, Nixon je u svojoj drugoj kampanji izjavio da će SAD napasti Sjeverni Vijetnam ako prekine primirje, no takva je izjava jako neugodno odjeknula u javnosti i bilo je evidentno da nema podršku. Čak se i Senat usprotivio takvoj odluci. Kada je svijet zatresla naftna kriza 1973., pa zatim Jomkipurski rat, Vijetnam je pao u drugi plan. U siječnju 1974. sjevernjaci su pokrenuli veliku ofenzivu kojom su povratili dio teritorija izgubljenog tijekom prethodne sušne sezone. Nguyen je rekao da je Pariški mirovni sporazum mrtav i da se ratna djelovanja nastavljaju. U međuvremenu u Americi se događa Watergate, Nixon podnosi ostavku, u izborima za Kongres pobjeđuju demokrati, pa je opozicija ponovnom uključivanju u Vijetnam još jača, a iznos pomoći Južnom Vijetnamu se smanjuje, s ciljem potpunog ukidanja do 1976. Sjevernjaci moraju iskoristiti priliku. 13. prosinca 1974. dolazi do napada na provinciju Phuoc Long. Napad je test spremnosti južnjačke vojske i američkog odgovora. Nakon tri i pol tjedna provincija je zauzeta, Gerald Ford traži odobrenje od Kongresa za napad, Kongres to odbija. U Južnom Vijetnamu zavladao je očaj. Sjevernjaci svoju glavnu ofenzivu pripremaju za sušnu sezonu 1976., ali u ožujku 1975. se odlučuju za ograničenu ofenzivu u središnjem gorju, kako bi si otvorili pristupne ceste za iduću godinu. Ofenziva prolazi kao nož kroz putar, ARVN obezglavljeno bježi, a sjevernjačka vojska nastavlja i zauzima Hue i Danang. Osokoljeni takvim razvojem stvari, sjevernjaci odlučuju završiti posao prije monsunske sezone i kreću prema jugu. Redom padaju Nha Trang, Cam Ranh i Dalat, i 7. travnja su već kod Xuan Loca, 40 km istočno od Saigona. Tu će ih međutim fanatični branitelji zadržati dva tjedna, sve dok se 21. travnja nisu morali povući prema Saigonu. Isti dan Nguyen podnosi ostavku, optužuje Amerikance za izdaju i bježi na Tajvan. 27. travnja 100 000 sjevernjaka okružilo je Saigon i zatvorilo njegovu zračnu luku. U gradu je zavladala panika. 29. travnja Amerikanci su započeli evakuacijsku akciju zvanu Frequent Wind, vjerojatno najveću helikoptersku evakuaciju u povijesti. Tijekom 18 sati iz američke ambasade u Saigonu evakuirano je oko 7000 ljudi, prvenstveno američkih državljana, te Južnovijetnamaca rodbinski ili bračno povezanih s Amerikancima. Signal za početak evakuacije bila je pjesma White Christmas Binga Crosbyja emitirana u eteru radija američkih oružanih snaga. Tijekom idućeg jutra, sjevernovijetnamske su snage ušle u grad. U 11.30 na Palači nezavisnosti zavijorila je crveno-plava zastava sa žutom petokrakom – zastava Viet Conga. Vijetnamski je rat službeno završio.
To je dakle bio uvod. :D A sada idem ispričati kako je izgledao moj posjet DMZ-u. Demilitarizirana zona naziv je za 10 km širok pojas s obiju strana granice dvaju Vijetnama. Granica je načelno išla 17. paralelom, ali je u stvarnosti išla rijekom Ben Hai, koja u Južnokinesko more utječe na 17°0'54'' sjeverne zemljopisne širine, prateći uzvodno njen tok do izvora, te potom ravno do laoske granice. Iako je službeno bio zabranjen ulaz vojske u to područje, to se očito nije odnosilo na ulaz ispaljene artiljerije, pa je tako to područje bilo vrlo intenzivno zasipano bombama tijekom američkih bombardiranja.
Iz Huea krećem minibusom zajedno s još desetak ljudi iz drugih hotela. Tu su neka trojica Nizozemaca, nekoliko Španjolaca, jedan par iz Australije… Vozimo se prvo do grada Dong Ha, gdje se ukrcava naša vodičica. Nastavljamo prema unutrašnjosti, glavnom cestom prema laoskoj granici, prolazeći pored brojnih Kamazovih kamiona laoske registracije. Pitam se što voze i je li to neki šverc. Prvo dolazimo do The Rockpilea, nekad gole kamene glavice, a danas obraslog osamljenog strmog brda na kojem je bila američka osmatračnica s koje se vidjela čitava DMZ. Nakon kraće foto-pauze nastavljamo prema bazi Khe Sanh, usput zastavši u selu u kojem obitavaju pripadnici etničke skupine Bru – Van Kieu (dosl. „ljudi koji žive u šumi“ – dakle, na malajskome bi se zvali orangutani), inače bliski Kmerima, što se vidi i na njihovoj fizionomiji, mnogo tamnijoj puti i drugačijim crtama lica. Tradicionalno inače žive u kućama na stupovima, čak i ako ne žive uz rijeke. „Posjet lokalnom selu“, kako je opisano u programu ture, znači da nas kombi iskrca u selu, a mi se onda prošećemo do kraja sela gdje nas on pokupi. Ništa nam ne kažu o samoj etničkoj skupini, nitko nam se ni ne obrati… Na kraju sela je most koji se nalazi na dijelu nekadašnje Ho Chi Minhove staze. Nakon što nas kombi pokupi, krećemo do Khe Sanha, gdje imamo oko pola sata za razgled muzeja (naravno, kipti propagandom) i ostataka vojne baze (koji su prilično mršavi – dva helikoptera, jedan tenk, jedan avion, nešto topova, pokoji bunker i par kućica). Potom se vraćamo u Dong Ha na ručak. Ja sam cijeli dan još omamljen od sinoć, nisam se noćas ni odmorio, pa nemam ni apetita. Uzet ću tek povrtnu juhu. Juha je krepka, a i nije sasvim povrtna. Unutra su naime komadići tofua i – ananasa. Za desert, a da nisam ni tražio, dobivam jednu bananicu. Doslovce bananicu, velika je otprilike kao pola standardne banane, a kora joj je mnogo tanja, tako da kad ju ogulite prvo zbunjeno gledate jer mislite da je veći dio onih nejestivih vlakana ostao na plodu. Ali ne, stvarno su takve.
Nakon ručka dolazi najzanimljiviji dio. Prelazimo rijeku Ben Hai, i to mostom koji je obojan popola u boje svake od dviju bivših država. Zanimljivo, kako je to bilo demilitarizirano područje i nije se smjelo unositi oružje, onda su si države bez straha od oružanih incidenata međusobno radile propagandne spačke, kao što je prefarbavanje čitavog mosta u „svoju“ boju, pa onda druga udari kontru i tako. Sa svake strane mosta nalazio se toranj sa zastavom, koji su povremeno nadograđivani kako bi bili veći od onog drugog. Ujedno su bili opremljeni zvučnicima iz kojih je treštala propaganda protiv druge strane. Skrećemo s glavne ceste. Iduće odredište je sustav tunela Vinh Moc, nazvan po istoimenom selu, koje se jednostavno tijekom rata čitavo preselilo u podzemlje i tamo živjelo 6 godina. Naime, Amerikanci su vjerovali da seljani pomažu sjevernovijetnamskim snagama na otoku Con Co koje su pak protuzračnom obranom ometale prelet prema Hanoiju, te su ih željeli natjerati da se presele. U tu su svrhu područje Vinh Moca zasuli s preko 9000 tona bombi. Na kraju su se seljani doista preselili, ali u podzemlje, prvo na dubinu od 10 metara – no američke bombe su mogle prodrijeti do te dubine. Potom su ovi sagradili tunele na dubini od 30 metara, što je bilo dovoljno sigurno (iako danas recimo nije sigurno za glave viših posjetitelja, poput mene – u ono doba Vijetnamci su bili mnogo niži nego danas, a i danas su niži od Europljana), iako je jedna bomba ipak pala na tunele, no srećom nije eksplodirala – njezin se krater kasnije koristio za ventilaciju tunelâ. Ukupna duljina tunelâ je 2 km, s 13 ulaza (6 prema kopnu i 7 prema moru), na tri razine. U tunelima je ukupno živjelo oko 60 obitelji, u nišama iskopanim pored glavnih tunela, koje bi se po potrebi dalje dokopavale kako bi obitelj rasla. A rasle su – ukupno je 17-ero djece rođeno pod zemljom. Morali su paziti na sve – kuhalo se samo noću i pod prirodnom nadstrešnicom koja je sakrivala ulaz. Nuždu su obavljali u tunelima, a potom, kao kod mačaka, to pokrivali suhim pijeskom i onda bacali u dublje jame. U tunelima se održavalo i sastanke, ali se i bojno djelovalo. Imali su i svoje zdence s vodom – pravo podzemno selo, jedino ne znam što su radili sa stokom. I općenito, kako su dolazili do hrane, jer polja nisu mogli obrađivati? A nisu baš mogli ovisiti ni o dostavi pomoći od strane vlasti u Hanoiju. To nam vodičica nije rekla, a meni do ovoga časa nije palo na pamet. Eto, propustih važnu informaciju…
Nakon tunela izlazimo na obalu Južnokineskog mora. Iako sam plovio zaljevom Halong i kupao se u njemu, ipak je ovo drugačiji osjećaj – posve otvoreno more i to još Pacifik. Na Jadranu znate, kad god ugledate pučinu, da je tamo preko Italija. No ovdje je tamo preko tek SAD, nakon pola zemaljske kugle. Oni isti koji su ovdje haračili. Eventualno bi se još moglo putem između naletjeti na neki od filipinskih otoka… Krećemo lagano natrag, vraćamo se preko mosta i usput stajemo na jednom od brojnih vojnih groblja. Ona uvijek izgledaju tako beskarakterno – kao što su svi vojnici u svojim uniformama najčešće jednaki (zato se i kaže uni-forma), takve su im i ove podzemne uniforme. Tj. nadzemni dio podzemnog spremišta posmrtnih ostataka. Mnogi se jednako i zovu – tj. natpis na grobu znači „nepoznato ime“. Nisu nikad identificirani. Na ovom groblju ima kojih tisućinjak grobova, što znači da spada među veća. A ukupno diljem zemlje postoji oko 3000 vojnih groblja. Nažalost, neki nesretnici nisu doživjeli ni da ih netko identificira kao individue, pa su svi bačeni u masovne grobnice. I bez obzira što izgleda lijepo uređeno, pomisliš koliko je ljudi ovdje ostavilo svoje kosti – a sve kao pijuni u velikoj geopolitičkoj igri u kojoj ti ili tvoje potrebe ne znače ništa, bitan je interes supersila i poslovnih elita...
Do Huea nam treba oko 2 sata, stižemo po mrklom mraku, oko 7. Malo ću u sobu, usput ću podići kartu za vlak do Dananga koju sam jutros rezervirao, a onda otići na večeru. Sad mi se ipak nešto jede i jede mi se tjestenina. Ne ovi ovdašnji rezanci, nego nešto talijansko. Odlazim u DMZ bar (da ostanem u istom tonu), naručujem neke penne s mozzarelom, bananu split i voćni smoothie. Konobar mi prvo donosi pivu. Ja ga zbunjeno gledam dok me on pita želim li možda i čašu. Je li pobrkao narudžbe, ili ide na APP (možda uzmem, a onda ga ovaj naplati), ili mu ja jednostavno ne izgledam kao netko tko pije smoothie jer je to za mekoputne – ne znam. Nakon večere se vraćam u hostel, sada mi vozači mototaksija nude i marihuanu, a ne samo vožnju. Dolazim u hotel, 10.20, a vrata zaključana. Pojavljuje se portir koji ne zna engleski, pa mi ne može objasniti zašto su već zaključali, ali me barem pušta unutra. Na četvrtu noć u Hueu.
komentiraj (0) * ispiši * #
Obilazio grobnice, pa skoro završio u grobu
petak , 14.08.2015.Dobro, malo pretjerujem, ali da je iskustvo bilo prilično neugodno, jest. No krenimo redom. Budući da nisam morao na izlet, mogao sam odspavati do kojih pola 9 (tako sam navio alarm), što razumno znači da sam se probudio u pola 8. Ili još ranije. Zeznuto je da mi soba gleda na jugoistok, pa mi tako sunce rano upre u prozor. Doručak, naručen sinoć, neobičan: voćna salata s tvrdo kuhanim jajetom. Voćna salata je nekoliko šnita jabuke, ananasa i lubenice na tanjuru. Tvrdo kuhano jaje je tvrdo kuhano jaje. Nije čak ni ono kinesko, koje kuhaju u crnom čaju. Poslije doručka pisanje, pa tek iza podneva krećem na obilazak grobnica i pagoda, koje se sve nalaze uzvodno od Huea, razbacane na objema obalama Mirisne rijeke. Kad sam već dobio taj dan viška, da ja to ipak pogledam. Unajmit ću bicikl. Motocikl ne mogu, nemam vozačku, niti sam ga ikad u životu vozio, unajmiti nekoga da me vozi mi je preskupo, pedalirat ću ja, ne bi trebalo biti naporno. Odlazim na recepciju naručiti bicikl, on stiže za desetak minuta. Bicikl je katastrofa. Riječ je o poniju, bez brzina, kojemu je sjedalo izuzetno nisko – inače, ja ne volim one fore da sjedalo mora biti toliko visoko da samo vršci nožnih prstiju dodiruju tlo, ja sam za puno stopalo; ali ovo je još niže od toga, ovo je Harley Davidson nisko. I poprilično zapečeno u tom položaju, a ja nemam WD-40 ili nešto slično čime bih to odglavio. Osuđen sam dakle na takav položaj. Sjedalo je tvrdo, nema tu nikakvih federa…glavno da ima košaru i lanac za zaključavanje.
Prvo ću se opskrbiti nečim za popiti. Odlazim do ulice pored citadele, gdje se nalazi nekoliko prodavaonica. Dolazim do jedne gdje su paralelno dva frižidera s osvježavajućim pićima. Stajem i krećem prema njima. No onda shvaćam svoju zabludu – to su dvije paralelne prodavaonice i vlasnice obiju njih me sad ne žele pustiti na miru, nego navaljuju na mene, a ja želim u miru pogledati ponudu i odabrati. Naposljetku uzimam jedan energetski napitak kod jedne od njih, nažalost sam drugu iznevjerio, iako sam mislio kako bih onda simetrije radi trebao i kod nje nešto kupiti, vrijeme je takvo da se ionako odmah ožedni. Temperatura 35. Stvarni osjećaj 45, kasnije se popeo na 48. Teški mazohizam biciklirati po takvoj vrućini, pogotovo na poniju.
Nastavljam lijevom obalom rijeke uzvodno, uz citadelu, pa kroz predgrađa, gdje vozim po glavnoj cesti. Srećom, promet nije pregust. Treba mi kojih 20-ak minuta do pagode Thien Mu, neslužbenog simbola grada. Ova pagoda sagrađena je 1601., nakon što je Nguyen Hoang, tadašnji vladar Huea, čuo legendu o staroj ženi koja je sjedila na brdu na kojem je danas pagoda i rekla kako će doći velmoža koji će podići pagodu kako bi se u njoj molilo za napredak zemlje. Stoga je Nguyen Hoang odlučio ostvariti legendu. 1844. sagrađen je sedmokatni toranj koji je najprepoznatljiviji dio pagode. 1963. pagoda je bila početna točka velikog budističkog protestnog marša protiv Ngoovih politika spram budista. Tijekom tog marša policija je otvorila vatru na prosvjednike i ubila njih devetero (to obilježava onaj spomenik čiju sam sliku postavio prekjučer). Kasnije su se pored pagode odvijali i protesti protiv socijalističkih vlasti, na što je vlada odgovorila hapšenjem redovnika.
Bicikl sam ostavio na parkingu u podnožju, a potom se uspeo u kompleks pagode. Problem s drvenim građevinama je da u njima nije toliko hladno koliko u kamenima, tako da je ulazak u pagodu zapravo beskoristan u pogledu hlađenja. Zrak je vruć, vlažan i ustajao. Pagoda se iznutra ne razlikuje previše od dosadašnjih, tako da tu nema osobitog razloga za dulje zadržavanje. Vraćam se do bicikla i odlučujem stati kod prodavača voća i konačno kupiti mangostin. Vrijeme je da probam „kraljicu voća“, kad sam već izguštao u kralju, tj. durianu. Uzimam pola kile, te potom, ne sasvim siguran kako se to jede (anegdota na koju me uvijek to pitanje podsjeti: jedna obiteljska prijateljica je svojedobno, još u doba kraja osamdesetih, dok se to nije moglo nabaviti kod nas, nabavila iz, čini mi se, Austrije plod manga. Potom se obratila mom ujaku, inače isto tako prekaljenom svjetskom putniku, koji je dosta krstario brodom po Karibima, s pitanjem kako se točno mango jede, na što joj je moj cinični ujak odgovorio „Zubima.“), sjedam u hlad i promatram plodove. Iako mangostin raste na drvetu, plod ima neke površne sličnosti s tikvicom. Inače su ljubičaste boje (kao šljive, recimo), sa zelenom peteljkom i nekoliko listova koji se prvo otrgnu. Potom se plod jednostavno stisne prstima tako da se otvori. Vanjska ovojnica je dosta debela i nejestiva, iako u njoj ima dosta ljepljivog soka koji ostavlja poprilične mrlje tamnoljubičaste boje. U sredini se nalazi nekoliko režnjeva bijele boje, oblika male mandarinke ili čak češnjaka. To se meso jede, u njemu se katkada nalazi koštica, katkada i ne. Okus je jedna zanimljiva mješavina citrusa i banane, čak i teksturom malo podsjeća na bananu, iako ne toliko vlaknasto. Vrlo ukusno, jasno mi je zašto su neki tvrdili da bi radije pojeli krišku mangostina nego punu čašu sladoleda s preljevom. Nažalost, mangostin je jako prostorno i vremenski ograničena voćka – sada mu je sezona (koja traje oko dva i pol mjeseca) i ne raste baš dobro izvan jugoistočne Azije, pokušali su s nekim uzgojem na Karibima, ali ništa ozbiljno. U Europi ga se eventualno može naći u kineskim voćarnama, ali tamo dolazi smrznut, pa se svježina okusa gubi. Postoji i kompot od mangostina, ali u njemu je također narušen okus. Srećom, u zemljama koje su preda mnom bit će ga još puno, tako da se veselim i budućim čašćenjima. Jedino da ne moram svaki puta nakon jedenja prati ruke…
Sjedam ponovno na bicikl i krećem prema idućoj postaji, što bi trebala biti grobnica cara Minh Manga, smještena kojih 12 km od centra Huea, dakle još kojih 9 km odavde. Vozim se uzvodno, zasad je još dobro, nisam žedan iako me malo mangostin muči u utrobi, vjerojatno kiselina (iako, moram priznati da se ne sjećam kad sam zadnji puta imao žgaravicu, što znači da ili jedem manje, ili jedem sporije, ili mi se popravio želudac, ili mi hrana odgovara). Skrećem na jedan pokrajnji put. Gledam usput, ima dosta mjesta gdje se prodaje voda, ali nigdje nije hladna. Imaju li ti ljudi frižidere? Vozim tako, nisam ni dalje baš žedan, tj. grlo i usta mi još nisu suhi, premda osjećam da bih mogao popiti malo hladne vode da se rashladim (dakle, opet – kad mi je vruće, ja vodu lijevam U sebe :) ). Dolazim do kraja tog pokrajnjeg puta, tj. on skreće prema glavnoj cesti (i to stvarno glavnoj, nacionalnoj cesti broj 1, koja spaja onaj granični prijelaz gdje smo ušli u Vijetnam s Ho Chi Minhom, a možda i dalje), a između je brdo. Ne osobito zahtjevno, ali ja ga ne mogu ispenjati sa svojim ponijem s preniskim sjedalom. Silazim s bicikla i guram ga. U glavi mi se vrti, možda su to već znaci sunčanice, bez obzira što imam kapu. Guram bicikl uzbrdo pola kilometra, onda se spuštam nizbrdo do ceste broj 1. Kočnice rade, ali vrlo sporo. Volio bih se pustiti i pojuriti, ali me strah da ne sletim s ceste ili da mi nešto ne dojuri iz suprotnog smjera. Izlazim na glavnu cestu i sad počinje gadan dio. OK, imam možda pola kilometra do neke benzinske postaje gdje i opet nemaju hladnu vodu, nego samo neki izotonični napitak. Nakon kojih desetak minuta predaha nastavljam, iako sada dionica ceste postaje napornija. Naime, ja vozim po traci za zaustavljanje (ako se to tako može nazvati, oko metar i pol široka bankina s grubljim asfaltom), ali na toj se traci odjednom pojavljuje sve više šljunka. A kao za vraga odjednom me počinju prestizati kamioni, autobusi, koji još prestižu jedan drugoga, trube meni, ja se ne usuđujem kočiti na šljunku, bojim se da me neravna podloga ne zanese, bolje je da idem udesno, ali tamo je rub ceste, koji nije uvijek siguran, jer ima i mostova i močvara… Nakon kojih 5-6 km takve agonije konačno vidim strelicu udesno za grobnicu. Pokrajnja je cestica malo zemljani put, malo betonirana, a iz kontrasmjera mi jure jedan kiper i jedan kamionet. Nekako se dovlačim do jedne veće ceste, a po mojoj Google karti grobnica je tu negdje pored ceste, iako nije označen prilaz. Desno put vodi uzbrdo, to neću. Idem lijevo. No lijevo, nakon što sam prošao kroz naselje (opet nema hladne vode) izlazim natrag na cestu broj 1. Sad mi se više ne da vraćati. Pedaliranje je užasno naporno, bicikl je grozan, vrijeme je ubitačno, ceste nesigurne…želim li vidjeti stvarno tu grobnicu? Ako sam vozio dovde, bilo bi glupo da ne, ali opet, dolazak do nje znači novu muku i još više za vraćati se nakon što ju pogledam. A čemu? Ući ću unutra, platiti ulaznicu od kojih 100 000 donga, poslikati nekoliko dokumentarističkih slika i otići. Poslije ću ih uploadati na Facebook, moji čitatelji će doznati kako izgleda grobnica jednog vijetnamskog cara iz 19. st. o kojem ionako ne znaju ništa. Volim ja kulturu i obilaske, ali treba li baš uvijek sve forsirati? Ne bi li mi moje zdravlje trebalo biti na prvom mjestu? Da, radim ono što je mnogima san, ali moram li se pritom mučiti kao Kristuš? Sjećam se kada sam čitao u jednom Veličanovu putopisu kako nikad ne posjećuje muzeje i pomislio kao propušta jedan bitan dio slagalice. Danas ga razumijem. On ima sasvim dovoljno anegdota s ljudima da iz toga napravi priču. Pobogu, čovjek je hodao od Sankt Peterburga do Pariza i iz toga napravio knjigu! Ne osobito debelu, istina, a ne ni osobito napetu – par opservacija o gradovima usput, unutrašnji monolozi, briga za suprugu koja se bila nešto razboljela u to vrijeme i nekoliko čudaka na koje je naletio – ali je napravio. Ni Tomislav Perko ne obilazi muzeje, on isto tako priča s ljudima, povremeno radi, a ako mu ponestane anegdota uvijek ih sâm priskrbi s nekim nepromišljenim potezom, kao uputiti se po andskoj željezničkoj pruzi prekasno da ga ne ulovi mrak prije nego stigne do cilja. Onda se sjetim Snežane Radojičić, koja sada isto tako pedalira Indonezijom s mnogo opterećenijim biciklom od moga. Ali: ona ne vozi poni, ima brzine, i, što je najvažnije, ima nekoliko godina prakse. Uostalom, komu sam odgovoran? Ovo je MOJE putovanje, ljudi koji me prate (i kojima sam zahvalan) su upravo to – pratitelji. Ja nisam njihova lutka na koncu i ne mislim sada radi njih pedalirati natrag uzbrdo radi još jedne grobnice. Koja će ionako najzanimljivija biti kunsthistoričarima, a za njih sumnjam da ih ima puno među ljudima koji me prate (znam ih barem troje, ali opet – vijetnamska pogrebna arhitektura?). Strah me da neću imati čime ispuniti svoje redovne dnevne dvije-tri stranice Worda? Pa evo, upravo lamentiram o tome kako mi se ne da obilaziti sve spomenike ako to uključuje iznimne tjelesne napore, i nakupio sam već gotovo pola stranice teksta. :) Onda još opišem ručak i večeru i eto ga. Veličan pješači, Perko stopira, Radojičićka pedalira, Boko istražuje stvarnu pozadinu književnih djela, a ja jedem i trkeljam. Od mene ćete doznati kako izgleda mangostin iznutra, a onda ću vam na idućoj stranici pojasniti kako je zapravo izgledao incident u Tonkinškom zaljevu kojim su Amerikanci ušli u Vijetnamski rat. U međuvremenu ću pričati obiteljske anegdote i opisivati svakodnevicu. Pravi koktel. A ako ste baš zapeli za te grobnice, imate ih na Googleu, vjerojatno sa slikama i detaljnim opisima. Ili pokušajte kod Jurja Bubala, on je u knjizi Sto dana Azije prošao i kroz Vijetnam, ali se sada stvarno ne mogu sjetiti je li pisao i o Hueu, nekmoli o grobnicama.
Ovime sam se abolirao i od toga da stanem kod još tri grobnice na povratku. Zanimaju li MENE te grobnice? Odgovorno tvrdim: donekle. Ako me netko doveze do njih, pogledat ću ih. Ali pedalirati do njih na biciklu idealnom za uzgoj šuljeva – nije baš najprivlačnija opcija. Ionako imam 13 km do hotela. Ehej, 13 km! To je kao od Kvatrića do Španskog. A sad mi se već suše usta. Vode još nemam. Kao dodatni znak, baterija u fotiću mi daje znak da je na izdisaju. A onda još u daljini čujem i potmulu grmljavinu. Duni vetre preko jetre. Nadam se samo da se neće ponoviti pljusak kao iz Ninh Binha. Žega je popustila, a ja nakon kojih 5 km pedaliranja konačno dolazim do prodavaonice s frižiderom i s vodom u njemu. Hvatam prvu veliku bocu, ispit ću je pola nadušak…i dok stojim u redu za plaćanje primjećujem da je netko već ispio skoro pola iz te boce. OK, možda petinu. Sigurnosni pečat (iritantni najlon koji vam smeta kada žeđate i želite što prije tažiti istu) jest uklonjen. Hm, da, izgleda da je ovo prilično rastezljivo shvaćanje izraza „samoposluživanje“. Uzimam drugu, ta je junferica, plaćam, defloriram i ispijam nadušak…pa ne pola, ali negdje trećinu, četvrtinu. Malo predišem na stepenici ispred samoposluživanja, a onda se opet penjem na bicikl i nastavljam. Sada je ovo već ulaz u Hue, promet je gust (oko 2-3 nije bio gust, ali sada je žega popustila, a svi izgmizali s motorima), tako da moram imati otvorene četvere oči. Stopio sam se s guvernalom, bicikl i ja smo jedno (dijelom i zato što mi se sjedalo poprilično neugodno uvlači u stražnjicu) i tako imam još skoro sat vremena kroz grad do hotela. Predajem im bicikl, ne štedeći zgražanje, no njima je to sve „oh, well“. A nije da se ne može iznajmiti bolji bicikl. Možda ne u ovom hotelu, istina…
Odlazim se izvaliti u sobu, nakon što naručim doručak za sutra. Možda, ako budem gladan, opet odem u onaj restoran od jučer, dali su mi bon za 10% popusta. Možda mi ona konobarica pokaže šešir u svojoj sobi… U želji da opustim bolne mišiće priređujem si kupku, ali kako odvodni čep ne dihta najbolje, tako sjedim oko pola sata u polupraznoj kadi čekajući da se voda konačno natoči. Odustajem, shvaćam da mogu hodati i odlazim na večeru. Koju ću i opisati. Juha od paradajza (da, čovjek se kojiput zaželi i takvih stvari), lokalna salata od pomela (s tim da se pomelo u njoj uopće ne vidi, ali se vide škampi, svinjetina i još hrpa drugih stvari; salata se jede tako da ju se stavlja na onaj rakov čips; što se pomela tiče, to je voće iz ovih krajeva, često ih vidim kako ga prodaju uz cestu, ali nemam poriv kupiti ga), a za desert prave crępes suzette s narančinim sokom. Usto neki bezalkoholni koktel i kasnije još sok od banane. 200 000 donga. 10 dolara. Porcije i dalje nisu obilne, ali za večeru su OK. Odoh sada u sobu natipkati ovo, pa ću se onesvijestiti u krevet, sutra ujutro IDEM u DMZ.
komentiraj (2) * ispiši * #
Carska prijestolnica
četvrtak , 13.08.2015.Ovi vijetnamski hotelski doručci imaju obično jednu manu, a ta je da vam daju meni s više jela, i vi poželite, kao Jacques Houdek u vicu, reći „Može“, a oni od vas traže da odaberete samo jedno jelo. A s obzirom na izbor, barem dva jela, jedan sok i čaj ili kava bi trebali biti uobičajeni. No kada moram birati, odlučio sam se za palačinku s limetom i šećerom te za vruću čokoladu. Srećom da sam ovdje tri noći, pa ću stići isprobati i druge doručke. Nakon doručka ponovno pitam za onu svoju naramenicu, ovaj puta drugu žensku s recepcije. Može ona to popraviti, kaže. Želim ju upozoriti da je to malo tvrđi orah za običnu iglu i konac, da bi trebalo šilo, ali ne mogu se sjetiti kako se šilo kaže na engleskom (a i kad bih znao, sumnjam da bi ona znala – kaže se awl). Kažem joj da mi je prethodno šivanje bilo u Kini i da sam tamo morao ići postolaru. Ona mi ipak kaže da donesem torbu, pa ćemo vidjeti. I kad ju donesem, ona doista uzima iglu i (malo doduše deblji) konac i kreće šivati. Gura, muči se, ali ipak to nekako prolazi, te je za kojih desetak minuta posao gotov. Doduše, za razliku od postolara u Zhangyeu, koje je dretvu provukao malo šire, tako da se pritisak rasporedi na veću površinu, ova je konac uglavnom zadržala u području koje pokriva kraj naramenice (što je možda 1,5 cm2), tako da se bojim da opet prevelika sila ne iskida konac. Doduše, i dosada je bilo tako izvedeno, pa je ipak izdržalo 4 godine (i zadnja 4 mjeseca intenzivnog nošenja vrlo opterećenog ruksaka). Ako izdrži do Australije, ja zadovoljan. Pitam ju koliko sam joj dužan, kaže ništa, da mi je to pomoć.
Krećem u šetnju malo prije podneva, današnji je plan prvo pogledati citadelu, a potom u popodnevnim satima unajmiti bicikl i zaputiti se uzvodno uz rijeku do kraljevskih grobnica i nekih pagoda. Sutra idem u Demilitariziranu zonu, i to je cjelodnevni izlet, a u petak neću imati vremena ujutro za tako veliku turu, jer vlakovi za Danang idu ili ujutro ili navečer, a kako želim promatrati i fotografirati atraktivnu dionicu između Huea i Dananga, onda ne bih htio ići večernjim vlakom. Prelazim rijeku i već poznatim putem dolazim do citadele, odakle ću ovaj puta skrenuti lijevo, prema vratima Ngo Mon, impresivnim južnim vratima citadele, koja su imala tri otvora – središnji za cara, postranične za njegove vojskovođe i dostojanstvenike, dok su ostali morali ići uokolo vrata (koja su zasebni objekt, nisu u sklopu zidina).
Hue ima oko 340 000 stanovnika i bio je carskom prijestolnicom Vijetnama od 1803. do 1945. Tomu je svakako doprinio njegov centralni položaj unutar Vijetnama, budući da se nalazi otprilike na sredini udaljenosti između najsjevernije i najjužnije točke Vijetnama. Nažalost, taj je središnji položaj bio prokletstvo nakon podjele Vijetnama, jer je isti podijeljen otprilike popola, a to je značilo da se Hue našao gotovo na samoj granici. To je uzrokovalo stradanje grada, osobito tijekom Tet ofenzive, kada su grad zauzele sjevernovijetnamske snage, a Amerikanci odgovorili bombardiranjem grada, naročito nekih njegovih kulturnih spomenika (upravo citadele, npr.), da bi kasnije Vietcong i sjevernovijetnamske snage počinile masakr između 3 i 6 tisuća stanovnika Huea i okolice, koji su na bilo koji način podržavali Amerikance ili Južni Vijetnam. Južnovijetnamske su vlasti masakr u Hueu koristile kao dokazni materijal za to da na Sjeveru vladaju zvijeri, tako da je moguće da je brojka i veća od stvarne (sjevernovijetnamske statistike spominju oko 4 tisuće), ali manipulacije brojkama ionako su besmislene ako je riječ o ubijanju ljudi (pa čak i ako nisu nevini, barem u smislu simpatiziranja neke političke opcije) – zar je doista 6000 strašnije od 2000? Mislim da nakon određene brojke to ionako postaje tek puka rutina, jednaka je zvijer onaj tko ubije 50-ero ljudi i onaj tko ih ubije 1000. Zato mi uostalom nikada neće biti jasno nacionalističko manipuliranje s brojem žrtava Jasenovca na našim prostorima. Mora biti sedmeroznamenkasta brojka, jer ako bude šesteroznamenkasta, ili, ne daj Bože, peteroznamenkasta, onda nije dovoljno jezivo? I obratno, ako ispada da ih je pobijeno „samo“ 80-ak tisuća, onda je to OK?
Inače, samo kao kuriozitet u vezi Vijetnamskog rata – radnja druge polovice Kubrickova filma Full metal jacket događa se upravo na području Huea.
Vratimo se mi mirnijim temama. Nakon rata nove socijalističke vlasti nisu se pretjerano brinule o obnovi citadele, budući da su ju smatrale ostacima feudalnoga, reakcionarnoga režima (inače, od izvornih 160 građevina u tvrđavi, nakon sukoba ostalo ih je stajati samo 10). Radovi na obnovi pojedinih građevina započeli su tek početkom devedesetih godina, a citadela je od 1993. i na popisu svjetske baštine UNESCO-a. Osim u Vijetnamskom ratu, neke su građevine stradale još u ratu za nezavisnost. Proći će još vremena dok se citadela ne obnovi u potpunosti, riječ je o ogromnom kompleksu, no već je i ovo što je dosada obnovljeno poprilično impresivno. Vijetnamske su vlasti shvatile da i nostalgija za feudalnim reakcionarima i njihovim načinom života donosi prijeko potrebna financijska sredstva za gradnju socijalističkog društva. Citadela dakle ima dimenzije 2 km puta 2 km, unutar čega se nalazi unutarnja citadela, tj. Carski ograđeni dio (kako se to službeno zove) – to je dio koji danas obilazim i u koji se naplaćuje ulaz – a unutar njega nalazio se tzv. Purpurni zabranjeni grad, u koji su smjeli ulaziti samo car i njegova obitelj, a danas je gotovo posve razoren i njegova obnova još nije započela. Zanimljivo je da su građevine, osim ratom, mnogo ranije bile ugrožene jednom drugom napašću. Naime, kako je tradicionalna vijetnamska arhitektura uglavnom drvena, građevine su često napadali – termiti.
Ulaskom u unutrašnju citadelu, prolazim pored palače Thai Hoa, gdje je car primao izaslanstva ili svečane uzvanike. Unutra se prikazuje i film o povijesti citadele, tu je i maketa, kao i nekoliko starih zemljovida pomoću kojih Vijetnam pokušava putnicima namjernicima dokazati da je otočje Paracel – smješteno kojih dvjestotinjak kilometara istočno od vijetnamske obale u Južnokineskom moru – punopravni vijetnamski teritorij, iako je to spor još iz 19. st., kada su se sporile Francuska i Kina, a danas na otoke pravo polažu i NR Kina i Tajvan (Republika Kina), pri čemu je NR Kina u najboljoj poziciji.
Krećem dalje, pored Dvorana mandarina (dvije zrcalne građevine u kojima su mandarini imali svoje urede, a danas su izložbene dvorane, pri čemu se u jednoj od njih možete fotografirati u carskom prijestolju ili nosiljci), pa kroz palaču Can Chanh (od koje su ostale tek kolonade uokolo središnjeg dijela), do carevog paviljona za čitanje, građevine sa zanimljivim, gotovo gaudíjevskim krovom, a potom uz Carsko kazalište dolazim do vrta Co Ha, ispunjenog brojnim bonsai drvećem u vazama, s nekoliko zgodnih paviljona, ugodnim alejama za šetnju… Vraćam se duž sjevernoga dijela, u jednom času primjećujući (ali ne slikajući) ogromnu stonogu, otprilike duljine moga stopala. Da, često sam sklon zaboraviti da je ovo ipak tropska zemlja i da ovdje ima kojekakve neuobičajene zvjeradi na kakvu dosada nisam nalijetao. Srećom, moja šetnja kroz šumu u Cuc Phuongu prošla je bez ikakvih neugodnih susreta s opasnom faunom, slikao sam tek jednog malog guštera skinka.
Rezidencija Dien Tho mjesto je gdje je obitavala carica majka, opremljena paviljonom za užitke, smještenim pored jezerca s ljiljanima i lotosima, gdje je ona mogla uživati u prirodi ili pak u glazbi, pjesništvu ili još koječemu. Zanimljivo je inače vidjeti izvedbu krova na svim zgradama. Ne znam je li riječ o drvenoj šindri ili čemu, ali radi se o pločicama koje su na krovu složene u duge nizove poput žetona za poker. Na prvim pločicama u nizu (a možda i ostalima, ne znam, nisam vidio) nalazi se carski grb. U susjedstvu rezidencije Dien Tho nalazi se hram To Mieu u kojem su i pokopani carevi dinastije Nguyen, a pred hramom se nalazi devet dinastičkih urni, posvećenih devetorici careva i izrađenih po uzoru na slične kotlove posvećene ranim kineskim carevima.
Nakon obilaska citadele odlazim prvo u nabavku paste za zube, ostajem pomalo bez one koju sam kupio u Malatyi, a počeo trošiti u Rawalpindiju. I dok se u Turskoj još mogao naći Parodontax, ovdje ga ne nalazim. Opet sam u onom supermarketu od dan ranije i ne samo da nemaju Parodontax, nemaju nijednu zubnu pastu bez fluora. Na koncu uzimam nekakvu vijetnamsku, s ekstraktom čajevca, pakiranje je dovoljno veliko da bi mi moglo potrajati iduća 4 mjeseca. Dok ja tako šetam supermarketom, po prvi puta u Vijetnamu opažam muslimanku. Ne znam kojoj etničkoj skupini pripada, navodno su Čami, koji žive u ovim predjelima, muslimani, nisam 100% siguran ni je li muslimanka (premda pokrivena kosa i duga odjeća koja podsjeća na dišdašu na to ukazuje), u prolazu mi dobacuje smiješak, valjda zbog mog šešira. I ja njoj, zato što je prva muslimanka koju viđam nakon nekog vremena, nakon Huija – nakon Huija prvu muslimanku viđam u Hueu. :D S kupljenom zubnom pastom odlazim u jedan tradicionalni restoran u blizini moga hotela, ima dobre (pače odlične) recenzije na Tripadvisoru (najbolji je restoran u Hueu). Nalazi se u uličici paralelnoj s mojim hotelom, u vrlo nestimulativnoj okolici, ali ipak je poprilično klasan, u sklopu otmjenog hotela. Osoblje se naravno pretrgava od ljubaznosti, za sve vas pita je li bilo dobro (kao da prazan tanjur nije dovoljno jasan odgovor). Uletio sam u vrijeme happy houra kada imaju besplatnu salatu od paradajza. Hm, ja sam htio kušati salatu s pomelom, ali dobro, što je tu je. Uzimam krem juhu od buče, lignju s đumbirom i nuoc mamom (to je onaj riblji sos), pivu, a za desert kao neki kompot sa sjemenkama lotosa, koje me podsjećaju na neke nerazvijene lučice. Hrana je ukusna, iako su porcije nekako malene. Na kraju dobivam i bon za sljedeću posjetu, 10% popusta ako se pojavim s njime. Možda ću sutradan ovamo na večeru. Dok se spremam, konobarica primjećuje moj šešir i kaže mi „Lijep šešir, i ja imam takav u svojoj sobi.“ Neobična formulacija. Vjerojatno je htjela reći da ima takav doma, no kada bismo pustili mašti na volju, ovo može imati i znatno lascivniji prizvuk: „…želite li doći u moju sobu da vam ga pokažem?“ Zvuči kao pretekst nekog vrlo jeftinog pornića.
Vraćam se u hotel, već je skoro 5 sati. Mrak će pasti za sat i pol. Ima li smisla da sada unajmim bicikl za tako kratko vrijeme? Bojim se da nema, pagode i grobnice su predaleko. Čini se da ću ih dakle morati propustiti. Ah, nije valjda zadnji puta u životu da sam u Hueu, ne treba forsirati stvari. Odlazim stoga u obližnji bar nazvan prilično bizarno „DMZ bar“ na dva koktela i jedan šejk. Usput sam podigao još 2 milijuna donga na bankomatu, tako da sam sada nekoliko dana miran. Sunce očekivano zalazi u pola 7. Moram priznati da me ovakav bioritam ubija, imam osjećaj da mi dani jako brzo prolaze, počinje mi se spavati već oko 9 – a to je čudno jer sam ja inače noćna ptica. I ovako bi trebalo biti kroz čitav ekvatorijalni pojas, dakle tamo do sredine prosinca? Pa ja ću poludjeti.
Po povratku u hotel na recepciji dogovaram sutrašnji izlet u DMZ (ne bar, nego Demilitariziranu zonu), uplaćujem, polazak je u 7 ujutro, izlet traje 12 sati, plaćeno je vođenje i većina ulaznica, sami si moramo platiti samo dvije ulaznice i ručak, naručujem usput i doručak da ne moram ujutro petljati…i odlazim u sobu. 5 minuta kasnije netko mi kuca na vrata. Frajer s recepcije. Sutrašnji izlet u DMZ je popunjen. Javio sam se prekasno. Razmišljam što napraviti i u hipu odlučujem. Ostajem još jednu noć, u DMZ idem u petak, a sutra ću ipak vidjeti grobnice i pagode. Ionako vjerojatno imam jedan nepotrebni dan viška u Ho Chi Minhu, pa ću onda njega prebaciti ovamo. Viza mi vrijedi do 1. rujna, planirao sam biti u Vijetnamu do 26. kolovoza, tako da sve stignem. Tipu s recepcije je jako drago što ostajem još jednu noć, kako i ne bi. Ja ga samo molim da odmah rezervira za petak, da ne bi bilo nismo znali.
Još jedna večer u klimatiziranoj sobi… Lijep je Vijetnam, ali pomalo me umara rutina. Kao da mi se nekako brže mijenjaju zemlje, opet onaj osjećaj nezadovoljstva koji me i tjerao na put…da, čovjek zapravo ne može pobjeći od sebe, to je jedina istina. A kad putujete 10 mjeseci, nužno imate kriza. Pogotovo kad ste sami. I onda zapravo pomislim kolika je hrabrost i psihička snaga potrebna za ovo što ja radim, pogotovo s obzirom da sam ja inače prilično komotna osoba. I tada mi bude jasna veličina ovog pothvata i čudim se sâm sebi da nemam i češće krize. Hvala vam svima koji me pratite, jer mi i vaše čitanje daje snagu da nastavim!
komentiraj (0) * ispiši * #
Nam. Viet Nam.
srijeda , 12.08.2015.Volim spavati u vlaku, podsjeća me na putovanja na more Unskom prugom, koja doduše nisu trajala predugo, jer smo već 1984. imali auto, tako da se to odnosi samo na prve 4 godine moga života. Ali ipak, ušuškati se i zaspati, dok kotači lagano prelaze skretnice… Kasnijih sam godina vrlo rijetko putovao baš pravim spavaćim kolima, obično je to bio kušet, a to znači gubitak komfora za mene krakatog. Ali se sjećam kad sam jedne godine odsjeo u Osijeku u hotelu kojemu je soba gledala na izlaz iz kolodvora, pa bih osluškivao (istina, rijetke) vlakove kako prolaze preko izlazne skretnice uz ugodni klik-klak… Nekad se to moglo čuti i na otvorenoj pruzi, ali onda su počeli variti tračnice jednu za drugu i toga je zvuka nestalo. Barem u Europi. U zemljama poput Vijetnama toga još ima. A kako je pruga i pomalo neravna, krevet se ljulja, pa imate osjećaj kao da ste u zipki…križanoj s električnim bikom. Pruga naime nije neravna samo u jednom smjeru, već po svim osima. A i krevet je poprilično uzak, tako da se moram rotirati u mjestu, pazeći da se jednostavno ne prevrnem preko simbolične ogradice i sletim na pod. I glavom udarim u stolić ispod. I onda, kao da sve to nije dovoljno, Vijetnamske željeznice imaju običaj prije svake veće stanice najavljivati istu puštajući nešto na zvučnik. Ali to nije tek suhoparna obavijest „Dragi putnici, ubrzo stižemo…“. Ne, oni puštaju nešto poput revolucionarnih pjesama, pa onda kad to završi ide škripa mikrofonije i glas konduktera. I to vas trgne iz slatkog sna usred noći.
Konačno sam se probudio u pola 9. Vijetnamac s donjeg kreveta izišao je u Dong Hau, zadnjem mjestu prije Huea, pa sam se onda i ja spustio u prizemlje. Odlazim se umiti i čak sam ugodno iznenađen relativnom urednošću WC-a. Na drugom se kraju vagona nalaze i dva umivaonika. Općenito, po ovome što vidim Vijetnamske su željeznice prilično zadovoljavajuće.
Francuzi iz kupea me zbunjuju. Malo pričaju na francuskom, malo na talijanskom, malo na španjolskom…izgleda da su neki jezični entuzijasti. A čini se da su i bračni par, sudeći po prstenju. Općenito, dojma sam da je nekako najveći broj turista koje sam sretao usput u dosadašnjem dijelu puta kroz Vijetnam bio iz Francuske (iako, zanimljivo, nitko na turi po zaljevu Halong). Vole oni Indokinu, još tamo od 1954. ih to žulja… :D
Stižemo u Hue malo nakon voznog reda. Inače, do ovoga puta najjužnija točka na svijetu do koje sam dopro bio je Santiago de Cuba. Noćas sam probio tu granicu, a imam još poprilično za putovati na jug, gdje li je Bluff na Novom Zelandu (i ova slika u zaglavlju FB stranice)… Ujedno sam noćas prešao i čuvenu 17. paralelu koja je 22 godine dijelila Vijetnam i sada sam na području bivšeg Južnog Vijetnama. Ono što me zanimalo, hoću li vidjeti ikakvu uočljivu razliku između dviju bivših polovica – pa baš i ne, ipak je prošlo 40 godina od ujedinjenja. Iako mi se čini da u Hueu malo prisutnija propagandna plakatistika, ali to možda nema veze s time. Izlazim iz kolodvora, začudo, taksisti nisu dovoljno napasni, osim onog prvog reda na ulazu, pa nastavljam pješice prema hotelu. Do kojega imam oko 2 km, pa to baš i nije najpametnija ideja. Nisam se posve odmorio na onom krevetu, a i prethodna dva dana imao sam udarničke marševe, prvi još i kroz šumu. Sada pak vučem ruksak kojemu naramenica još nije popravljena, nadam se to ovdje srediti. Po onome što vidim, Hue je dosta zelen i dok prolazim glavnom ulicom, koja ide paralelno s rijekom (Song Huong, iliti Mirisnom rijekom – engleski prijevod je Perfume River, ali Parfemska rijeka zvuči kao silovanje prijevoda), gledajući park s jedne strane i niske prizemnice s druge strane, dojam mi je kao da hodam kroz neki od gradića uz Balaton. Iako se nikad u životu nisam zaustavio ni u jednom od tih gradića, valjda sam nekih sedamdesetak puta prošao prugom onuda, tako da dobro poznajem krajolik. Naravno da usput još moram odbijati i napadne taksiste i prodavače, tako da sam požalio što sam odlučio pješačiti, ali što je tu je. Već me i zateže u vratu, imat ću opaki musklfiber, srećom da ću sad opet imati priliku presložiti stvari u ruksaku kad ga dam na popravak…
Napokon sam se dovukao do hotela, koji je u jednoj mirnoj pokrajnjoj ulici na desnoj obali rijeke. Citadela je na lijevoj. Hotel ima dvije zvjezdice, ali izgleda vrlo pristojno. Zove se Valentine, a kako me u sobi dočekala kombinacija ručnika složenih u obliku srca i labuda, a u kupaonici prava kada s poduljim podestom za sjedenje (što meni izgleda kao kada dizajnirana za seks u njoj) zaključujem da je ovaj hotel vjerojatno primarno namijenjen parovima na medenom mjesecu. To vrijedi zabilježiti, nikad ne znaš što ti život donese. Pitam usput i za naramenicu, žena s recepcije, koja mi je donijela stvari u sobu, kaže da ima neku svoju prijateljicu koja mi može pomoći oko toga. Nadam se samo da dotična nije švelja, meni treba postolarka sa šilom. Na recepciji nude i pranje rublja, morat ću provjeriti na kojoj temperaturi.
Nakon tuširanja i osvježenja krećem na ručak. U blizini je jedan vegetarijanski restoran, ima meni na engleskome ali je taj engleski više u stilu menija po Kini. Naručujem jednu stvar („juhu od gorke buče“), nemaju. Drugu stvar („jackfruit s povrćem“), nemaju. Naposljetku mi predlažu nešto što se na jelovniku zove „mecan“, a ja nakon guglanja nalazim da je to nešto slično sejtanu. Dobivam porciju tog mecana, uz to naravno rižu, ljuti soja sos, ljuti čili sos, čak je i mecan s nečim ljutim…opet kao da sam u Kini. Jedina blaga stvar je nešto što liči na poprilično fermentirani sirni namaz, vjerojatno je posrijedi tofu. Ima okus kao namazi od kozjeg sira koji radi moj ujak, ali nakon što jedan takav na tjedan dana zaboravim u frižideru. Meni ne smetaju smrdljivi sirevi, što mislite kako su ljudi otkrili gorgonzolu i roquefort? Sigurno im nije iz čistog mira palo na pamet cijepiti sir plemenitim plijesnima, nego je netko jednostavno jeo sir s plebejskom plijesni. I očito mu nije bilo ništa. Tako da, što se mene tiče, nemam nikakve gadljivosti prema siru. Čak ni prema casu marzu.
Za desert sam uzeo che, slatku kašu od riže i graha, a za piće nekakav žele od ananasa s bademovim mlijekom (tako bih rekao, na temelju okusa) i ledom. Boja je onako tamno zelena, kao rižina polja ili onaj žele Zip (ako se sjećate, još kad su Blufonci išli na televiziji, postojali su želei Zip i Zok, po likovima iz Blufonaca – ja sam bio prvi osnovne, dakle tamo 1986/87.).
Izlazim iz restorana i krećem na šetnju Hueom. Vrućina je poprilična, navodno je 34, ali je stvarni osjećaj 44. Prelazim preko rijeke i upućujem se u vanjsku citadelu. Za unutarnju treba ulaznica i to ću sutra. Jedna stvar koju primjećujem jest da je Vijetnam prilično čista zemlja. Iako koševa za smeće nema toliko koliko u Kini, ipak se po gradovima ne može naći previše odbačenog otpada, tek tu i tamo pokoji papirić. I to dosta doprinosi pozitivnom izgledu zemlje. Kada recimo to usporedim s Pakistanom… No Vijetnam je, iako još uvijek u razvoju, zemlja kojoj poprilično dobro ekonomski ide – iako ne volim navoditi gospodarski rast kao dokaz za išta, Vijetnam je trenutno država s najvećim gospodarskim rastom u svijetu. A partijska elita još nije počela raditi kinesku grešku i ekonomski se razvoj, kao i prihodi od turizma, dosta ulažu u boljitak običnog stanovništva. No kao što se vidi po gnjavatorima od prodavača, to svejedno ide presporo, mnogi bi bržu lovu.
Istočni do citadele izgleda kao neko ugodno zeleno predgrađe, sviđa mi se Hue, drugačiji je od Hanoija, ali svejedno lijep na svoj način. Dvije vijetnamske prijestolnice, svaka drugačija. Posjetio sam i onu treću, najstariju – Hoa Lu. A postoji naravno i Ho Chi Minh (zanimljivo, svim bivšim prijestolnicama danas ime počinje slovom h-), koji je posve drugačiji od svih gradova u Vijetnamu i koji, prema svjedočanstvima mnogih putnika, može iscijediti čovjeka svojim frenetičnim ritmom.
Tažim žeđ odlazeći u jedan supermarket gdje kupujem više raznolikih pića, između ostaloga i sarsi, karakteristično piće iz jugoistočne Azije. Riječ je o napitku koji se radi od biljke zvane sarsaparilla (Smilax ornata), sličnom tzv. „korijenovim pivama“ (root beer), bezalkoholni gazirani napitak koji po okusu sliči na Dr. Pepper – malo oraha, malo nekih bobica, malo umjetnih okusa…uglavnom, ne sviđa mi se. Poprilično izmoren, vraćam se oko pola 6 sati u hotel, gdje ću malo prileći, pa ću onda navečer opet van… No onda se događaju dvije stvari. Prvo, već u pola 7 vani je mrkli mrak. Da, 600-tinjak sam kilometara južnije od Hanoija, a tamo je sunce zalazilo u 7. S obzirom da imam još 17 stupnjeva geografske širine do ekvatora, pitam se kada će tamo zalaziti sunce. Doduše, ekvator ću prijeći nešto zapadnije no što sam sada. Druga stvar, nakon što sam se onako umoran legao, više mi se ne ustaje. Soba je ugodno klimatizirana, vani je sparina. Gladan nisam, drži me ručak. Izležavam se stoga većinu popodneva, a onda krećem srediti dnevni zapis. A kako isti ne bi bio pretjerano kratak, evo i ponešto o državi u kojoj se nalazim (bio bi i red, već sam 10 dana ovdje).
Socijalistička Republika Vijetnam zauzima čitavu istočnu fasadu indokineskog poluotoka, tj. ima obalu na Južnokineskom moru i sasvim malo na Tajlandskom zaljevu. Površinom od 332 698 km2 malo je manji od Njemačke i malo veći od Italije. S oko 90,5 milijuna stanovnika, trinaesta je najmnogoljudnija država svijeta. Proteže se u obliku izduženog slova S, pri čemu je na najužem dijelu (a to je upravo negdje ovdje oko Huea) širok svega 50-ak km. Dva su glavna gravitacijska središta, delta Crvene rijeke na sjeveru, gdje je smješten glavni grad Hanoi, te delta Mekonga na jugu, gdje je smješten najveći grad Ho Chi Minh. U povijesnom smislu Vijetnam se dijeli na tri makrocjeline: Tonkin, koji obuhvaća sjeverni dio države; Anam, koji obuhvaća „kičmu“ i najuži dio; te Košinšinu, što je zapravo područje ponovnog proširenja državnog teritorija oko delte Mekonga. Samo ime Viet Nam (ili Nam Viet) znači „južni Viet“ (što znači da je „Južni Vijetnam“ zapravo bio pleonazam, kao i Južni Jemen i Istočni Timor), a to je ime koje je prvi upotrijebio car Gia Long 1802., a ponovno su ga uzeli borci Viet Minha u Drugom svjetskom ratu. U međuvremenu, teritorij Vijetnama bio je podijeljen na tri kolonije, koje odgovaraju današnjim makrocjelinama, pri čemu je Košinšina bila snažnije inkorporirana u francuski državni sustav, tj. imala je pravo biranja zastupnika u narodnu skupštinu, što ostale kolonije nisu. Razlog leži u većoj koncentraciji francuskih doseljenika, prvenstveno plantažera, na području delta Mekonga.
Vijetnamci (ili, bolje rečeno, Vijeti) su kao narod isprva živjeli na području Tonkina, te su sve do 10. st. bili pod vlašću kineskih dinastija. 938. g., u bitci na rijeci Bach Dang Vijetnamci su pobijedili i istjerali Kineze, započevši tako svoje postojanje kao neovisno carstvo. Tijekom idućih stoljeća vijetnamski se teritorij širio na jug, potiskujući tako narode koji su živjeli na tim područjima – kraljevstvo Čampa u srednjem Anamu, te Kmere u delti Mekonga. Pritom su odbili tri mongolske invazije, a samo su zakratko, 1406/07., pali pod vlast kineske dinastije Ming. No onda je car Le Loi uzvratio, a pola stoljeća kasnije car Le Thanh Tong uz pomoć onog mača koji je dobio od bogova zauvijek otjerao Kineze (dobro…do 1979.) i osigurao sjevernu granicu Vijetnama. Prodor na jug (nam tien) završio je tek 1760., kada je delta Mekonga ušla u sastav Vijetnama. U to vrijeme zemlja je već bila podijeljena unutarnjim sukobima između sjeverne dinastije Trinh i južne dinastije Nguyen. Naposljetku, početkom 19. st. Vijetnam je ujedinio car Gia Long (Nguyen Anh), koji je i preselio prijestolnicu u Hue. No tijekom 19. st. Francuzi, koji su slali katoličke misije u Indokinu, pomalo su preuzimali kontrolu nad neovisnim Vijetnamom, te 1862. prvo priključili Košinšinu, a do 1884. i cijeli Vijetnam. 1887. osnovana je Francuska Indokina. Francuzi su donijeli modernizaciju, ali i kršćanstvo, što je rezultiralo snažnim antikršćanskim rojalističkim pokretom Can Vuong, čiji su gerilci u to vrijeme pobili oko trećine vijetnamskih kršćana. Francuzi su čvrsto držali vlast i suzbijali bilo kakvu opoziciju sve do 1941. Tada Francusku Indokinu napada Japan, ali postiže se dogovor po kojem će vichyjevske vlasti zadržati upravu nad Indokinom, dok će Japan samo stacionirati svoje snage. Takav je aranžman potrajao sve do ožujka 1945., kada je nakon pada Vichyjevske Francuske Japan posve pripojio Indokinu. Iste godine zemlju je zahvatila glad u kojoj je živote izgubilo oko 2 milijuna ljudi. Već sam objasnio kako su se Francuzi, nakon što su ih odjednom uzdigli na rang pobjednika u Drugom svjetskom ratu, pokušali vratiti u Indokinu kao da ništa nije bilo i kako je Viet Minh vodio još 8,5 godina rata s njima, sve dok naposljetku nakon poraza kod Dien Bien Phua Francuzi nisu pristali potpisati Ženevski sporazum. Tim se sporazumom jamčila privremena podjela države na Hoovu Demokratsku Republiku Vijetnam na sjeveru, te na Državu Vijetnam, na čijem je čelu bio bivši car Bao Dai. Ujedno je bio dan rok od 300 dana slobodnog kretanja između dviju država, kada je mnogo veći broj ljudi sa sjevera, uplašen odmazdom socijalista, prebjegao na jug, nego obratno. Podjela je trebala biti privremeno rješenje, do izbora 1956. Kako će se kasnije doznati iz jedne Eisenhowerove izjave, unatoč egzodusu ljudi iz DR Vijetnama, računalo se da bi na izborima Ho i Viet Minh dobili oko 80% glasova. Kako je to bilo vrijeme u kojem je netom postignuto primirje u Koreji, a vladao je i makartizam u SAD-u, takav scenarij nije odgovarao Amerikancima, tako da su oni dali zeleno svjetlo Ngo Dinh Diemu da 1955. izvrši državni udar na jugu, provede „referendum“ (na kojem je opcija je li narod za to da se Južni Vijetnam pretvori u republiku s Ngoom kao predsjednikom dobila 130% glasova birača – čak su mu i Amerikanci rekli da bi bilo uvjerljivije da stavi 70-80%) i tako jug pretvori u Republiku Vijetnam. Ngo je, unatoč silnom otporu, uspio stabilizirati Južni Vijetnam i potaknuti antikomunističku paranoju, tako da je postotak podrške Hou do predviđenih izbora opao (iako je još uvijek bio većina). No Ngou se omilila vlast, a ni Amerikanci nisu žurili s pritiskom da se izbori provedu – to je bilo moguće zato što ni SAD ni Južni Vijetnam nisu bili potpisnici Ženevskog sporazuma, pa ih odluka o izborima nije obvezivala. No početkom 1960-ih Ngo se suočio sa snažnim otporom budista – naime, on je osobno bio katolik i favorizirao je katoličku manjinu u Južnom Vijetnamu. To je favoriziranje preraslo u iživljavanje na budistima, napade na pagode, masovne konverzije, zabranu isticanja budističkih simbola…Ngo je državu posvetio Djevici Mariji, a vatikanska se zastava redovno isticala uz državnu. Zbog nasilja nad budistima došlo je do pogoršanja odnosa između Južnog Vijetnama i SAD, a nakon što su Ho i Ngo navodno pokušali tajno stupiti u kontakt, SAD je podržao državni udar u kojem je Ngo ubijen. Uslijedio je period od preko deset kratkotrajnih vojnih vlada sve dok 1965. na vlast nisu došli Nguyen Cao Ky i Nguyen Van Thieu. Potonji je ubrzo izgurao prvoga (imaju isto prezime, pa je malo nezgodno pojasniti) i stabilizirao državu, a Amerikanci su napokon našli osobu s kojom će moći surađivati. 1964., nakon sumnjivog incidenta u Tonkinškom zaljevu, SAD ulaze u rat na strani Južnog Vijetnama. I sad opet ponavljam – sâm tijek rata obradit ću drugom prilikom, valja samo istaknuti da je ključni događaj i preokret u smislu percepcije rata u američkoj javnosti bila Viet Congova Tet ofenziva 1968., nakon čega je Nixon bio prisiljen donijeti odluku o povlačenju većine snaga na tlu iz Vijetnama. Posljednji američki vojnici napustili su Vijetnam 29. ožujka 1973. Iako je službeno potpisano primirje, nakon nekoliko incidenata Sjeverni je Vijetnam u prosincu 1974. pokrenuo punu invaziju na Južni Vijetnam, te su 30. travnja 1975. sjevernovijetnamske snage ušle u Saigon. Osoblje američke ambasade, vojni savjetnici i ostali američki državljani panično su evakuirani (na televizijskim se snimkama vidjelo kako se helikopteri bacaju preko palube brodova kako bi se napravilo mjesta za izbjeglice) u strahu od osvete Sjevernovijetnamaca. Južni je Vijetnam nastavio postojati još 14 mjeseci, ali to je bilo kao DR Njemačka nakon Honeckera – država kojoj je cilj da sama sebe dokine. Napokon, 2. srpnja 1976. Demokratska Republika Vijetnam i Republika Vijetnam ujedinjene su u Socijalističku Republiku Vijetnam. Istoga dana Saigon je preimenovan u Ho Chi Minh. Ukupan broj žrtava u ratu varira – od 800 000 do 3 100 000. Tu su i brojni ozlijeđeni i deformirani pojedinci, kao posljedica upotrebe bojnih i biljnih otrova (kao npr. zloglasnog Agenta Orange), te napalma. Novonastala se država morala suočiti s općenacionalnom pomirbom, s preuređenjem pola države na socijalističku ekonomiju (i preodgajanjem ili likvidacijom nepoćudnih kadrova), a tu je bila i vojna avantura napada na susjednu Kambodžu i rušenja tamošnje vlasti Crvenih Kmera (te kao posljedica rat s Kinom i gubitak nekih uzgraničnih teritorija). U to je vrijeme velik broj Vijetnamaca pokušao pobjeći brodovima iz zemlje, uzrokovavši tako humanitarnu krizu. Velik ih je broj i stradao na moru. Inflacija je bila troznamenkasta… 1986. na Šestom partijskom kongresu reformisti su zamijenili staru gardu, a Vijetnam je ušao u program zvan Doi Moi („Obnova“), kojom je uvedena „socijalistički orijentirana tržišna ekonomija“, kako se to službeno i danas u Vijetnamu zove. Ključna je industrija i dalje u državnom vlasništvu, no dopušteno je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, kao i strana ulaganja i deregulacija. Posljedica jest bila gospodarski rast, ali je nažalost bila i ona druga – porast ekonomske nejednakosti, iako još uvijek ne tolik kao u zemljama slobodnog tržišta. Vijetnam je danas jedna od svega 4 države koje se i dalje po ustavu smatraju socijalističkima (Sjeverna je Koreja 1994. uklonila socijalizam iz ustava i sada je orijentirana samo na juche). Zanimljivo, u zadnjih godinu dana posjetio sam ih tri, a od četvrte sam trenutno udaljen 50-ak km. Pritom je Kuba još ostala najvjernija onom idealu državne brige za građane, Kina je socijalistička još samo po imenu, Vijetnam je negdje po sredini, a Laos…pa, Laos mi je velika nepoznanica, ali po onome što znam, Laos dobiva velike subvencije upravo od Vijetnama, tako da ga ovaj zapravo održava na životu. Očito je da Vijetnam ima dovoljno da može vući svoga siromašnijeg susjeda.
Evo, to bi mislim bilo dovoljno za danas. :)
komentiraj (0) * ispiši * #
Na vodi i u vodi
utorak , 11.08.2015.Nakon doručka sam ostao piskarati u hostelskom restoranu, ionako danas nemam baš osobito bogat program, iznajmiti bicikl mi se ne da (tj. iznajmiti još da, pedalirati po sparini baš i ne), a sumnjam da ću imati dovoljno novca za to kad platim smještaj. Stoga ću samo otići do Tam Coca, ali čekam da zvizdan malo popusti, na to je najbolje ići ili rano ujutro ili predvečer. Poslije pisanja se vraćam u sobu i vidim da su svi drugi otišli, da je već počelo pospremanje, a čak su i moje stvari na krevetu rearanžirali. Netko mi je popio bocu vode koju sam kupio prethodne večeri. Tražim futrolu u kojoj držim tablet, nema je. Nalazim ju u kanti za smeće, srećom ju još nisu bili ispraznili. Pa dakle stvarno, kojim pravom? Check-out je do 12, ako se ne varam, sada je prošlo 11. Pakiram stvari, odlazim na recepciju, ostavljam tamo stvari na čuvanje i plaćam smještaj karticom, jer mi inače ne bi ostalo dovoljno novca za Tam Coc, večeru i taksi do kolodvora. Najgora kombinacija: bankomat je u 5 km udaljenom gradu, limit je 1 500 000 donga, a ovi ovdje nisu baš najjeftiniji.
Radim jednu šetnju uokolo po selu u kojem je hostel. S druge strane rijeke arhitektura i vegetacija pomalo podsjećaju na neki jadranski otok. Čak su i zvukovi i mirisi koji dopiru iz kuća slični. Ili je to moja nostalgija što ovo ljeto, umjesto na Zlarinu, provodim tisućama kilometara daleko?
Negdje oko 1 nastupila je privremena naoblaka, pripeka se utišala, pa sam se stoga odlučio na polazak do Tam Coca. Tam Coc zapravo znači „tri spilje“, a riječ je o dionici rijeke Ngo Dong koja u svom toku na tri mjesta prolazi kroz podzemlje kraških brda. Čitava vožnja traje oko dva sata, i osim uživanja u pejzažu, nema drugih atrakcija. Velik broj veslača su lokalne žene koje često uz veslanje prodaju i izvezene tkanine po kojima je ovaj kraj poznat, a prodajom kojih dopunjuju budžet, budući da im je zarada od veslanja mala, a broj tura na koje imaju pravo u jednom tjednu ograničen. Čamci su uski metalni skifovi u koje uz veslača (-icu) stane još maksimalno dvoje ljudi. Ja sam išao sâm. Zanimljivo je da osim rukama, mnogo češće veslaju nogama, što ih očito manje umara, a i snaga zaveslaja je očito veća. Put vodi ispod nekoliko slikovitih mostića, kroz polja lotosa, među brojnim kraškim brdima…mjestimice u rijeci viđam nekakve motorne naprave poput kompresora za koje mi nije jasno što točno rade, kao da izvlače mulj. U okolnim trščacima viđam jata pataka. Kao što je već rečeno, na tri mjesta prolazimo kroz spilje, da bismo se nakon treće okrenuli i krenuli nazad. Na tom okretištu nalazi se nekoliko prodavača osvježavajućih pića u čamcima. Upozoren sam na to ranije, da su uporni i dosadni, te da često, ako već vi nećete ništa kupiti, traže da kupite piće za veslača. Koje se obično proda natrag upola cijene. Inzistiram da neću ništa kupiti, kao i da ću osobno dati napojnicu veslačici i da me puste na miru. Nakon malo natezanja prodavačica popušta. Uvijek me u takvim situacijama strah hoću li se zamjeriti onoj osobi koju sam tako „oštetio“, a o kojoj sam još neko vrijeme ovisan – kao sada o veslačici koja me mora dovesti nazad. Srećom sve protječe mirno i bez incidenata, veslačice iz više čamaca međusobno razgovaraju, a ja slušam melodioznost vijetnamskog jezika. Imaju neki glas kao jako otvoreno a koje se još izgovara negdje iz grla, slično arapskom ajinu, zvuči kao da njaču. Napokon dolazimo natrag do pristaništa i onda veslačica kaže „Gospodine, može li napojnica za mene?“ Gorak okus u ustima. Da, namjeravao sam joj dati napojnicu, ali napojnica treba biti iznenađenje, nagrada. Ako ju ona očekuje, time se gubi sav smisao napojnice. Dajem joj 20 000 donga. To je oko 1 dolar. Pretpostavljam da je to malo, ali ni ja nemam više puno novca, samo 140 000 donga, s tim da će me taksi do kolodvora koštati oko 100 000. A i Vijetnam je za Vijetnamce jeftina zemlja, s tih 20 000 može u dućanu kupiti čak 4 pića za sebe. Ona međutim pristaje pramcem i to tako da se čamac ubrzo počinje odmicati od obale, pa ostajem u poluraskrečenom stavu prije nego se izvučem na obalu stavši drugom nogom na nižu stepenicu koja je pod vodom. Srećom da imam nepromočive radne cipele, pa sam čak imao i koristi od toga, ispravši jučerašnje blato iz Cuc Phuonga, ali ne mogu se oteti dojmu da je takvo pristajanje bilo osveta za premalu napojnicu.
Pola 4 je. Vlak mi polazi u 10.20 navečer, recimo da moram biti sat vremena ranije na kolodvoru, svejedno imam još 6 sati na raspolaganju. Pada mi na pamet ideja – prošetat ću se do grada, to je oko 5 km, tamo i natrag ću ubiti dva do tri sata, podići novac na bankomatu… Ne treba mi dvaput reći. Krećem, iako je sparina poprilična. Prvih dva kilometra hodam prema istoku, do glavne ceste kojom ću potom u grad. Tu i tamo prođe pokoji taksi ili moto-taksi, potrubi ili pita, ja ignoriram i onda ode. Na jednom mjestu prolazim pored neke skupine klinaca, koji jasno dobacuju „Hello“, ja promrsim isto „Hello“ i nastavim hodati, a potom jedan od njih dođe do mene i iz čistog me mira udari šakom u bubreg. Okrećem se i zamahujem prema njemu, ali jasno da gad bježi. Da se razumijemo, ja nisam pobornik udaranja djece (da se pridružim raspravi oko Doris Pinčić), ali kada oni iz čistog mira prvi napadnu, onda smatram da itekako zaslužuju dobiti reakciju. I ne pada mi na pamet prihvaćati argument „to su samo djeca“, jer su ovi klinci po mojoj procjeni imali kojih 11-12 godina, možda i više, i nisu maloumni, nego su to napravili svjesno. Koje je to stanje uma, vidiš nepoznatog čovjeka koji ide cestom i onda ga ideš opaliti šakom, pa to već samo kao ideja zaslužuje zgražanje, a kamoli kada se još realizira. Ne znam, je li to možda bio i rasizam, sumnjam da bi me udarili da sam Vijetnamac, ali što bi se dogodilo da je na mom mjestu recimo bio Tony, osoba koja izgleda kao Vijetnamac ali nije? Nikad neću saznati. Mali idiot naravno nije svjestan da ja u ovoj zemlji ostavljam novac koji će se, zato što je hvala Bogu ovo i dalje socijalistička zemlja, u određenoj količini vratiti i njemu. Ne podržavam bahate turiste koji očekuju da ih svi u nekoj zemlji služe zato što oni imaju novac, ali što se mog boravka u Vijetnamu tiče, uglavnom sam JA taj kojeg zlostavljaju – od ponuda za stvari koje mi ne trebaju, od posebne tarife za strance, od izričitog traženja napojnice i osvete ako je preniska, pa sve do šake u bubreg. To mi je hvala.
Izlazim na glavnu cestu i nastavljam prema sjeveru, dobrih 3 km. Po mom proračunu već sam prošao mjesto na kojem je trebao biti bankomat. Koliko se sjećam krajolika, tu nešto ne štima. Jesam li krivo skrenuo? Je li mi rijeka tada bila zdesna? Mislim da je nije bilo. Znam da nam je u jednom času jedna velika cesta došla zdesna, nakon toga smo zakratko nastavili polulijevo i tamo je bio bankomat. Ali sada je prva velika cesta koja vodi desno ona koja vodi na glavni trg grada, a po mom proračunu bankomat je bio dosta jugozapadno od toga… Napokon dolazim do te ceste koja preko mosta vodi na glavni trg, odlučujem prijeći most i drugom se stranom rijeke uputiti prema jugu. Vjerojatno je tamo taj bankomat koji tražim, a i ako ne nađem njega, pa valjda postoji još koji. Prolazim i pored željezničkog kolodvora, barem znam kamo ću večeras, ali čak ni tamo nema bankomata. I onda, nakon što sam već pošteno odmakao, pokušavam preko Google karte pronaći „ATM Vietcombank Ninh Binh“. I shvaćam da sam idiot. Naime, ona cesta koja nam je došla zdesna JEST taj most kojim sam ja prešao rijeku. Drugim riječima, bio sam na možda 200 metara od bankomata, a sada sam na skoro 3 km. Ali nema mi druge, moram natrag. Izmoren sam hodanjem i prilično mi je jasno da ću se vratiti moto-taksijem, ali prvo trebam obaviti bankomat. I tada, kao šlag na tortu, započinje pravi tropski pljusak. A šešir mi je ostao s drugim stvarima u hostelu. Pljusak je topao, ugodan, ali ga ima kao da sam pod tušem. Mokar kao miš dolazim do bankomata, opet ista priča, limit je 1 500 000, iako kaže da mi je raspoloživi dnevni iznos 2 500 000. Tko je tu lud? Znam tko je zbunjen. Nema veze, pare su u ruci, uzimam još neko osvježenje u obližnjoj prodavaonici (klasičan dokaz onoga što tvrdim i natežem se s pobornicima kupanja u hladnom moru, koji tvrde da je to „za osvježenje“ – ja sam trenutno posve mokar, dakle osvježen, ali svejedno trebam nešto popiti, jer jedino osvježenje koje priznajem jest ono oralno) i upućujem se u potragu za moto-taksijem. I sada opet zanimljiv psihološki proces u mojoj glavi. Znam da sam platio 50 000 donga za vožnju od hostela do bankomata i natrag. Ovo je dakle manje od pola te dionice, trebalo bi biti oko 20 000, najviše 25 000 (s tim da je vjerojatno i tih 50 000 bilo preplaćeno). Prije razgovora s moto-taksistom vrtim si ga u glavi: on će sigurno ponuditi 50 000, onda ću se ja nadmoćno nasmijati i pokazati da nisam naivac i da znam da me pokušava prevariti, pa ću cjenkanjem spustiti cijenu na polovicu ili čak 20 000, upotrijebivši ultimativni argument „Ja mogu hodati. A ako vi hoćete nešto zaraditi, uzmite moju ponudu.“ Da, tako će to nekako biti… Dolazim do moto-taksista, koliko do Tam Coca, 30 000. Hm, pa 30 000 i nije toliko puno preko one moje psihološke granice, a već je i sumrak i pada kiša, teško da će i on naći mušteriju otamo za natrag, morat će se vraćati prazan, možda je to ipak poštena cijena s obzirom na okolnosti, može. Naravno da me vjerojatno izvozao kao mladog majmuna, vidim i da se samozadovoljno smije, ali kada preračunamo u kune, to je nekih 8,5 kn. S druge strane, to je više nego što sam dao onoj ženski za dva sata veslanja, a ovaj tu eventualno malo vrti ručicu gasa. Daje mi i kacigu, znači čak su i moto-taksisti profesionalni. Iako je ta kaciga više reda radi, ona pokriva vrh glave, ali su mi sljepoočice otvorene i može mi puknuti lubanja na tom mjestu. On naravno ima bolju kacigu, pokriva mu cijelu glavu.
Za 10 minuta smo u hostelu, ja ću još uploadati današnje slike, potom otići na večeru (zapečena riža s pilećom juhom, povrtni proljetni smotuljci i piva), a potom se pojavljuje onaj tip koji me jučer vozio u Cuc Phuong i kaže mi da ubrzo ide kombi za kolodvor, da ga kasnije više neće biti, pa ako hoću sada, da je to 100 000 donga. A ja sam prvi dan redovni taksi za još veću udaljenost platio 90 000. Da, očito je da ni onih 50 000 za motocikl nije bila sasvim poštena cijena…
Trpamo se u kombi u kojem trešti neki remix eurodance hitova iz 90-ih (očito je da Vijetnamci malo kasne – recimo, dvije večeri zaredom sam na dva različita mjesta čuo hitove Modern Talkinga), a klima je naravno pretjerano nafrljena. Za desetak minuta smo na mjestu koje sam danas već posjetio – Ga Ninh Binh, željeznički kolodvor. Nedugo nakon moga dolaska polazi prvi od dvaju večerašnjih vlakova za Hue, ja idem kasnijim jer je u njemu bilo komfornijih ležajeva. Prvi put u životu se vozim spavaćim kolima na uskotračnoj željezničkoj pruzi i pitam se na što će to ličiti, hoće li biti manje prostora nego inače (a i inače ga nema puno). Začudo, vagon je gotovo jednako širok, u mom kupeu je već troje putnika, jedan Vijetnamac i neko dvoje Francuza, još je samo moj krevet slobodan. Jest da je pomalo skučeno, ali uspijevam smjestiti sve stvari i sebe, a potom tonem u san uz kloparanje kotača. Začudo, vlak vozi prilično brzo, rekao bih da piči stotku. U Hueu bismo trebali biti malo prije 10 ujutro…
komentiraj (1) * ispiši * #
Na zadnjem sjedištu motocikla
ponedjeljak , 10.08.2015.Doručak je solidan – izbor između kave i čaja, sok od lubenice, kajgana, pekmez (onaj isti koji je išao uz kozletinu – je li moguće da je možda od manga?), putar, zelena banana (i to ne nezrela banana, već baš takva vrsta, gdje joj je kora zelena). Nakon doručka odlazim do recepcije, gdje produžujem boravak za još jednu noć, a potom čekam da se pojavi nekakav minibus ili barem auto s kojim ću u obilazak nacionalnog parka Cuc Phuong. No pojavljuje se samo onaj tip od jučer, koji me vozio do bankomata, opet mi dodaje kacigu…znači, idemo motorom? OK, vidjet ćemo kakva će biti ova vožnja, sad imam i fotoaparat, valjda mi neće smetati…
Krećemo prema sjeverozapadu, vozeći se pored rižinih polja. Krajolik uokolo Ninh Binha također je kraški, ali ne onoliko ekstremno kao kod Guilina ili u zaljevu Halong. Ovdje su brda veća i podsjećaju na mogotes u kubanskoj dolini Vińales, gdje sam bio prije točno godinu dana. Nakon 20-ak minuta vožnje stižemo u jedno naselje, gdje se moj vozač uparkirava u jedno dvorište. Tamo je i jedna žena, neki klinci od kojih 2-3 godine…to je njegova obitelj. Svratili smo ovamo da zamijenimo motocikl, skuter kojim smo išli ovamo je automatik, a na nekim dionicama u nastavku ćemo morati savladavati veće uspone, pa će nam za to trebati motocikl s mijenjanjem brzina. Taj je manji, ali dosad sam već savladao nelagodu sjedenja na motociklu, čak sam uspio okinuti i par fotografija u vožnji. Kad vidim što rade Vijetnamci (ali i Pakistanci i Iranci)…u vožnji tipkaju SMS-ove (jednako vozači koliko i suvozači), ili razgovaraju vozeći jednom rukom. Srećom, po gradovima to nisu toliko velike brzine, no mi smo na otvorenoj cesti išli i do 60, a to se već poprilično osjeti u fijukanju. Prolazimo kroz zelena polja riže, kasave, kukuruza, kikirikija, šećerne trske…Vijetnam je jako plodan, a krajolici su izuzetno smirujući. Cesta je široka – prednost u ovim zemljama sa suludim prometom jest da se ceste uvijek grade sa širinom od jedne i pol trake u svakom smjeru, tako da se može pretjecati bez pretjeranih rizika ulijetanja u škare.
Nakon kojih sat vremena vožnje stižemo do ulaza u nacionalni park Cuc Phuong. Riječ je o najvećem i najstarijem nacionalnom parku u Vijetnamu (utemeljio ga je 1962. osobno Ho Chi Minh). Poznat je po svojoj izuzetnoj bioraznolikosti, te po nekoliko endemskih vrsta. Nažalost, proglašenje područja nacionalnim parkom izazvalo je sukobe između vlade i oko 2500 pripadnika etničke skupine Muong koji žive na tom području, te tradicionalno ovdje love i obrađuju zemlju. 1987. vlada je preselila oko 500 Muonga iz parka zbog lovokrađe. Odmah kod ulaza nalaze se dva centra za zaštitu ugroženih životinjskih vrsta, jedan je posvećen primatima, a drugi kornjačama. Postoji i treći, dublje u parku, posvećen ugroženim sisavcima i posebno ljuskavcima (pangolinima) koje se dosta lovi i prodaje radi mesa i oklopa. Ovdje me preuzima jedan zaposlenik parka koji me vodi kroz prva dva centra. Prvo ovaj posvećen primatima, koji obuhvaća tri različite skupine: lorije, koje nažalost nećemo vidjeti, jer su oni noćne životinje i sada spavaju (a zapravo su najslađi od svih triju skupina), langure (nekoliko vrsta, uključivo i zlatoglavog langura koji živi na toku Cat Ba i jedan je od najrjeđih primata, ima ih navodno samo 60 u prirodi), te gibone (koji su strahovito glasni, toliko da pokraj njihovog kaveza nisam čuo vodiča što mi govori – a bili smo udaljeni koja 3 metra od njih). Životinje u centru ili su nađene ozlijeđene u prirodi ili su pak spašene od lovokradica. Ovdje su prvo neko vrijeme u zatvorenim kavezima, pa ih se pušta u otvorene nastambe, a potom ih se čipira i pušta natrag u prirodu. Centar za primate inače postoji od 80-ih godina. Nakon primata prelazimo ka kornjačama, koje su također uglavnom spašene od ilegalnih lovaca koji ih love za kinesko tržište hrane (poznata je juha od kornjače). Nekada bi lokalno stanovništvo ulovilo po jednu kornjaču za vlastite potrebe, no danas je lov masovan, budući da se to dobro plaća, pa se lokalno siromašno stanovništvo odaje tomu kako bi dobro zaradilo. I kornjače također drže ovdje neko vrijeme, potom ih čipiraju i puštaju nazad u prirodu.
Vraćam se pješice do ulaznog dijela, primjećujući izuzetno velik broj leptira u parku. Dok smo se vozili ovamo jedan mi se (ili je to bilo vretence) zabio u čelo. Vjerojatno nije preživio, ali ni meni nije bio ugodan taj udarac. Pri samo 60-ak km/h. Sjetim se onog vica (ili slike) o motociklistu koji ima puna usta mušica koje su mu zapele između zuba. To je posebno smiješno zato što moj vozač stvarno ima takve nekakve mrlje po zubima. :D
Sjedamo ponovno na motocikl i krećemo dalje, dublje u park. Čim smo zašli u sjenu drveća, temperatura značajno pada i postaje ugodnije, barem dok se vozimo i zrak struji. Imamo kojih 20-ak km vožnje, uz jedno ugodno jezero, pored spilje u kojoj su nađeni tragovi života praljudi, pa do središnjeg dijela gdje je uprava parka, restoran, čak i neki smještajni kapaciteti. Tu ćemo popiti kavu, koju dobivam serviranu na vijetnamski način, polaganim filtriranjem – u limenu posudu s rupicama stavi se mljeveno zrnje kave i to prelije vodom, te se onda polagano cijedi u šalicu koja je ispod. Pijem ju s ledom, da se malo rashladim. Nakon kave uzimam bocu vode i dogovaram se s vozačem da će me on dva sata kasnije čekati malo više uz cestu, a ja idem šumskom stazom koja u polukrugu vodi do tisuću godina starog stabla, te se potom na drugu stranu vraća do ceste. Još jedan primjer kako trebate poznavati vijetnamsku fonologiju da shvatite što vam kažu u engleskom: tip je spominjao da sada idem na checking. Kakvo vražje provjeravanje? Onda sam se sjetio da se glas č u vijetnamskome piše kao tr („čaj“ je tra, a Kina je Trung Quoc, u čemu se prepoznaje Zhongguo, naročito ako znate da je kinesko zh zapravo dž), i da on zapravo misli na trekking, tj. hodanje po prirodi.
Prvi dio staze, do tisućugodišnjeg stabla, je prilično lagan, jedino što ima dosta ljudi. Nedjelja je i mnogi su Vijetnamci izišli na izlet. Iako je u šumi hladnije, vlaga i činjenica da više nisam na motoru uzrokuju da me i takav zrak pritišće svom snagom. Usto se sjetim da se nisam pošpricao sredstvom protiv komaraca, a ovo bi već moglo biti malarično područje, znači nepotrebno se izlažem riziku. Sama šetnja je OK, ali ništa spektakularno. Dobro, istina je da po prvi puta šećem tropskom šumom, ali ne doima me se osobito, uostalom, nije to džungla. U nekoliko navrata prestižem skupine izviđača koji vjerojatno imaju praktičnu nastavu. Jedna od cura koja je vjerojatno s izviđačima, iako nema uniformu, nudi mi da me slika kraj tisućugodišnjeg stabla, nakon čega mi kaže, pokazujući na skupinu izviđača „A sada se moraš slikati sa svakim od njih.“ (ima ih dvadesetak) Odmahujem rukom uz smijeh, a onda vjerojatno i njoj postaje jasno da to baš nije realno, budući da ne želim trošiti vrijeme na poziranje, niti sam ja ovdje atrakcija.
Staza se nastavlja na drugu stranu od drveta, no u mnogo je obraslijem stanju, tako da sam se u nekoliko navrata zapitao nisam li neprimjetno skrenuo s glavne staze. Ima i dosta skliskog blata, tako da je bilo par čupavih situacija gdje sam skoro pao (samo sam jednom zakratko sjeo), a tu je i korijenje drveća koje se provlači posvuda i kojiput je nestabilno za stati. U čitavom drugom dijelu staze nisam sreo nikoga. Pomišljam kako je to zapravo prilično riskantno – nemam broj od vozača, ovdje nema ni mreže, ako mi se nešto dogodi ne znam kako bih pozvao pomoć. Ja isto pristajem na kojekakve aranžmane…ja ne poznajem teren i konfiguraciju staze, ali vozač bi to trebao znati i biti upoznat s mogućim rizicima, te također s njima upoznati i mene, a ne ovako „Ja vas za dva sata čekam ondje.“ Učetverostručujem oprez i bez problema se na kraju dovlačim do kraja čitave dionice, za ukupno 8 km trebalo mi je oko sat i pol, što znači da sam hodao udarnički. Malo se odmaram u sjenici gdje vozač razgovara s nekim svojim kompićem, a onda se ponovno motorom vraćamo do ulaznoga dijela, gdje ćemo nešto ručati. To nešto će biti pho od piletine s dosta povrća, a kao prilog još i ukiseljene kriške bambusa. Prije ručka mi vozač daje dvije bobice voća zvanog longan. Longan je izvana oker boje i gladak, veličine pikule, a iznutra liči na liči: nakon guljenja kore imate meso koje je želatinasto i sivobijelo, dok je u sredini nejestiva koštica sjajne tamnosmeđe boje. Nije toliko kiseo kao liči, mnogo je slađi.
Nakon ručka sjedamo ponovno na motocikl i vraćamo se prema Ninh Binhu, ali usput zastajemo kod nekadašnje vijetnamske prijestolnice Hoa Lu. Uokolo, u rižinim poljima, nalaze se groblja. Pomalo je to neobično, pokapanje mrtvih u močvari, ali to je običaj u ovim krajevima. Budistički grobovi imaju malene pagodice, katolički naravno imaju križeve. Inače 8-10% Vijetnamaca su katolici, ima nešto malo muslimana, na jugu postoji zanimljiva sinkretistička sekta Cao Dai, ali većina su zapravo nekakva mješavina budizma, taoizma, konfucijanizma i vijetnamskog animizma. Ili nisu vjernici, u skladu s doktrinom marksizma.
Hoa Lu je bila prva prijestolnica Vijetnama, u 10. i 11. st., nakon što je Dinh Bo Linh uspio osloboditi područje od kineske dinastije Južni Han. Tijekom dinastija Dinh i Rani Le Hoa Lu je bila središte vijetnamske države, sve dok 1010. Ly Cong Uan, utemeljitelj dinastije Ly, nije preselio prijestolnicu u Thang Long, današnji Hanoi. Nažalost, od prijestolnice danas nije preostalo puno, tek hramovi posvećeni carevima Dinh Bo Linhu (poznatom i kao Dinh Tien Hoang, tj. Prvi car Dinha) i Le Dao Hanhu, njihovim sinovima, te carici Duong Van Nga, koja je bila udana za obojicu. U blizini se nalaze i njihove grobnice. Ostatak grada danas je izgubljen u pitoresknim rižinim poljima.
Nakon razgleda hramova valja nam odraditi još završni dio puta do hostela, uz obaveznu ponovnu zamjenu motocikla. Povratkom na skuter osjećam se kao da sam u autu, prostora kao u priči. Dolazim u hostel oko 5 popodne, odlazim pod tuš, tople vode i dalje nema. Pokušat ću se podaprati rukom, ne mogu smrditi po znoju, a ne mogu se ni tuširati nevrućom vodom. U suton izlazim još u kratku šetnju uz rijeku koja vodi prema Tam Cocu, brodići, mostići, rijeka i naselje s obiju strana iz nekog me razloga podsjećaju na Vrbosku. Sutra ću se uputiti do Tam Coca, sada samo uživam u smiraju. Neki se kupaju, prolaze bicikli…opušten život ruralnog Vijetnama, suprotnost uzavrelosti Hanoija i Ho Chi Minha. Vraćam se pomalo prema mjestu, dolazi neki mlađi tip s tabletom: Can I take a photo with you? Ja ga vrlo jednostavno upitam Why? i ovaj se totalno zbuni. Eto, turisti se žale na lokalce koji ih traže da se s njima fotografiraju – nekima je doduše to i simpatično – ali nikad ih ne pitaju jednostavnu stvar: zašto se želite slikati sa mnom? Što je to toliko zanimljivo na meni da me smatrate vrijednim fotografije? Imam dvije glave? Tri noge? lli ste možda pratili Tog se nitko nije sjetio? Guknite, jer bez toga ja neću dati na raspolaganje svoje vrijeme i lik. Ukratko, ovaj tip nije ponudio nikakvo objašnjenje, a na moje dodatno pitanje Why would anybody want to take a picture with me? počeo se blesavo smijuljiti. Da, možda nije znao objasniti, a ja sam mu razbio san da ima fotografiju s bijelcem (makar teško, s obzirom na broj turista koji ovuda prolazi, naći će neku manje tvrdu žrtvu), ali sorry dečko, san ti je blesav i ja ne mislim u tome sudjelovati.
Teoretski, tijekom happy houra u hostelu imate pravo na dvije pive i jedno rižino vino. U praksi, ako sjedite za šankom, imate pravo na kolikogod vam ovaj stigne natočiti nakon što ste popili prethodno piće. Usto su tu još i grickalice (kikiriki i pržena riža koja liči na krekere). Nakon dva rižina vina i neke 4 pive odlazim na večeru. I odlučujem se sada i ja, kao Pieter onomad, uzeti pizzu. Ali pizze su ovdje prilično skupe – margherita košta 170 000 donga, oko 45 kn. I još je veličine pizze za jednu osobu u Pizza Hutu (dakle, jedva da može proći kao mala pizza u našim pizzerijama). Uz to još jedna piva Larue (koju konobarica izgovara kao [lazu] – u vijetnamskom jeziku nema glasa r, a grafem r se koristi za glas z, osim u već spomenutoj kombinaciji tr, koja je č) i čokoladni muffini. Temperatura u 11 navečer je 31, uslijed vlage osjećaj je da je 44. Da, definitivno sam na rubu tropa… Srećom da barem u sobi radi ventilator i klima, pa će se dati spavati. Laku noć.
komentiraj (1) * ispiši * #
Ujak Ho
nedjelja , 09.08.2015.Malo nakon pola 9 našao sam se s Tonyjem ispred katedrale, odakle smo poduzeli 15-minutnu šetnju do mauzoleja. Subota je ujutro i već izdaleka primjećujemo dugu kolonu hodočasnika. Pokušavamo na prvi ulaz, neuspješno, šalju nas nekamo iza ugla. Na drugom nas ulazu šalju još dalje…ukratko, hodali smo do kraja bloka, gdje završava kompleks, pa onda tamo iza ugla, još 200-tinjak metara dok napokon nismo došli do kraja repa. Bili smo zdvojni hoćemo li uopće stići do ulaza s obzirom na to koliko je rep dugačak, ali smo ipak odlučili pokušati, ionako nemamo druge planove (barem ja, Tony zapravo nije baš razgledao Hanoi, jer je došao taman večer prije izleta u Halong, a danas već leti dalje). Srećom rep se kreće prilično brzo, tako da nam je trebalo sveukupno samo 45 minuta dok nismo došli do mauzoleja. Sâm prolazak kroz mauzolej je vrlo kratak, u prostoriji s tijelom zadržite se kojih pola minute-minutu, koliko vam treba da obiđete stakleni sarkofag u kojem počiva otac vijetnamske države. Nema razgovora, nema fotografiranja, teoretski ne bi smjelo biti ni kratkih hlača, ali ove do koljena su OK. Po prvi puta se susrećem s balzamiranom povijesnom ličnošću, izgleda pomalo kao voštana figura. Mauzolej je inače svojedobno proglašen jednom od 10 najružnijih zgrada na svijetu, iako nisam takvog dojma – ne razlikuje se previše od ankarskoga An1tkabira, Atatürkova mauzoleja.
Nguyen Sinh Con rođen je 7. kolovoza 1890. (dakle, upravo doznajem da mu je dan ranije bio rođendan, zato tolika masa ljudi danas) u selu Hoang Tru u središnjem Vijetnamu. Otac mu je bio konfucijanski učitelj, te je mali Con u početku primao tu naobrazbu, naučivši zarana kinesko pismo. U dobi od 10 godina, prema konfucijanskoj tradiciji, dobiva novo ime, Nguyen Tat Thanh („Nguyen Izgrađeni“), a zatim, suprotno očevim željama, odlazi u francuski licej u Hueu. Kako mu je otac bio nečasno otpušten iz službe zato što je kaznio jednog lokalnog istaknutog službenika sa 102 udarca šibom, uslijed čega je ovaj umro, Thanh više nije mogao računati na stipendiju, pa se morao snalaziti kako je znao i umio. U dobi od 21 godine otišao je kao kuhinjski pomoćnik na jedan francuski parobrod, a doplovivši u Francusku bezuspješno se ondje pokušao upisati u školu, pa je umjesto toga idućih 6 godina putovao svijetom ploveći na raznovrsnim brodovima. Kraće je vrijeme živio i u SAD i Velikoj Britaniji, a od 1919. se trajno nastanio u Francuskoj. Tu se zainteresirao za socijalizam, ali se isto tako povezao i s vijetnamskim nacionalistima koji su već ranije u francuskim novinama pod pseudonimom Nguyen Ai Quoc („Nguyen Domoljub“) objavljivali članke u kojima su zagovarali vijetnamsku nezavisnost i podsjećali francusku javnost na brutalnosti francuskih kolonijalnih vlasti u Indokini. Prilikom Versajske konferencije pokušali su apelirati na ondje prisutne svjetske državnike i zamoliti ih da podrže borbu Vijetnamaca i čitave Indokine za neovisnost. Nažalost, uvelike su ignorirani, što je Thanha dodatno radikaliziralo. Kako je Nguyen Ai Quoc, premda pseudonim, postao jako značajno ime u medijima, kada je netko od novinara jednom prilikom Thanha upitao je li on Ai Quoc, ovaj je to potvrdio i počeo koristiti novo ime. 1920. postaje jednim od osnivača Francuske komunističke partije, gdje opet pokušava skrenuti pažnju na borbu Vijetnamaca za neovisnost, opet bez uspjeha. 1923. odlazi u Kinu, gdje se nastanjuje u Guangzhouu, te se ondje vjenča s lokalnom ženom, katolkinjom, zvanom Zeng Xueming. Kasnija službena biografija će taj podatak izbrisati, inzistirajući da je otac domovine živio u strogom celibatu, posvećen isključivo borbi naroda za neovisnost. Nakon Chiangovih čistki komunista odlazi u SSSR, odakle opet preko Francuske i Belgije polazi za Aziju, gdje živi u Vijetnamu i Tajlandu. Kada se situacija donekle smirila stiže opet u Kinu, pa u Hong Kong, gdje 1930. predsjedava osnivačkom skupštinom Vijetnamske komunističke partije. Iduće je godine uhićen, a kako su francuske vlasti za njim raspisale tjeralicu, Britanci ga nisu željeli izručiti jer su se bojali za njegovu dobrobit. Umjesto toga ponovno odlazi u SSSR, gdje ostaje do 1938. U to mu je vrijeme znatno opao utjecaj među vijetnamskim socijalistima. Nakon što se 1938. vratio u Kinu, dvije godine kasnije ponovno uzima novo ime, ono pod kojim će se proslaviti, u značenju „Ho prosvijetljeni“ (Ho je inače često vijetnamsko prezime – iako ne toliko često koliko Nguyen). Kada je izbio Drugi svjetski rat, Ho se vraća u Vijetnam, gdje pokreće pokret za nezavisnost nazvan Viet Minh (skraćeno od Viet Nam Doc Lap Dong Minh Hoi, Liga za nezavisnost Vijetnama). Indokina je inače tijekom Drugog svjetskog rata bila pod japanskom okupacijom, no oni su, barem u početku, dopustili organima Vichyjevske Francuske da i dalje upravljaju Indokinom kao svojom kolonijom. U borbi za nezavisnost Ho je dobivao i pomoć američkih obavještajaca. U kolovozu 1945. Viet Minh je pokrenuo prevrat kojim je srušeno Vijetnamsko Carstvo (naime, slično Indiji, kolonijalna uprava nije ukinula lokalne feudalne vlasti, već je od njih samo zahtijevala lojalnost), car je abdicirao, a Viet Minh sastavio prvu provizornu vladu. No tu vladu nitko nije priznao, a Francuzi su se nakon rata, kao da ništa nije bilo, odlučili vratiti u Indokinu i nastaviti gdje su stali. To je rezultiralo tzv. Prvim indokineskim ratom. Viet Minh je nastavio borbu s Francuzima, ali je u međuvremenu provodio i unutrašnje čistke, obračunavajući se s „nepoćudnima“. 7. svibnja 1954., nedaleko gradića Dien Bien Phu blizu vijetnamsko-laoške granice, izvojevana je ključna pobjeda Prvog indokineskog rata. Francuzi, potučeni do nogu, morali su pristati na davanje nezavisnosti Indokini, gdje su formirane tri države: Kambodža, Laos i Vijetnam. Dok su prve dvije nastavile postojati kao monarhije, u Vijetnamu je došlo do podjele između onih koji su zagovarali socijalističku republiku (Viet Minh) i onih koji su zagovarali obnovu carstva. Zemlja je privremeno podijeljena po 17. paraleli, s tim da je dio sjeverno od nje dan na upravljanje socijalistima pod Hoovim vodstvom, a u južnom je dijelu opet privremeno uspostavljena monarhija, do izbora 1956., kada se zemlja trebala ujediniti pod onom političkom opcijom koja bi na tim izborima pobijedila. No stvar je dodatno zakomplicirao Ngo Dinh Diem, južnovijetnamski premijer koji je izveo državni udar i proglasio se predsjednikom, a državu republikom, odbivši tako ideje o ujedinjenju. S obiju strana granice započele su čistke nepoćudnih elemenata, kulaka na sjeveru i socijalista na jugu. Računa se da je u Sjevernom Vijetnamu život izgubilo oko pola milijuna ljudi, od kojih je preko 70% bilo lažno optuženo. Kada je postalo jasno da od ujedinjenja neće biti ništa, u Južnom je Vijetnamu osnovan Narodni pokret oslobođenja, mnogo poznatiji pod imenom Viet Cong (od Viet Nam Cong-san, Vijetnamski komunisti), pod sponzorstvom Sjevernog Vijetnama. 1959. Hoa je na mjestu vođe partije odmijenio Le Duan, iako je Ho zadržao istaknutu savjetodavnu ulogu. Kako se sukob između Viet Conga i južnovijetnamske vlade zahuktavao, Sjevernovijetnamci su uz pomoć Pathet Laa, laoskih komunista, izveli invaziju Laosa kako bi osigurali komunikaciju između Sjevernog i Južnog Vijetnama kroz laoski teritorij i tako dostavljali pomoć Viet Congu (taj je kanal bio poznat kao Ho Chi Minhova staza). Tijekom 1963. Ho je stupio u korespondenciju s Ngoom, kako bi se eventualno pokušalo dovesti do smirivanja situacije, ali stvari je dodatno zakomplicirao državni udar iduće godine, u kojem je Ngo ubijen (neki ističu prešutnu suglasnost SAD-a – istina je da je Ngo bio omražen lik, ali SAD nije ničim prigovorio oko načina na koji je smijenjen).
Događaji u nastavku spadaju već u Vijetnamski rat, točnije u onaj njegov najpoznatiji dio, kada su se uplele SAD, pa ću to sada preskočiti i detaljno mu se posvetiti drugom prilikom, ovdje ću navesti tek da je Ho u ratu zagovarao gerilsku taktiku, istu onu kojom je iscrpio Francuze, svjestan da prirodni okoliš radi za Sjevernovijetnamce, a da u izravnom sukobu uglavnom nemaju šanse (iako je podržao Viet Congovu Tet ofenzivu 1968.). Pred kraj života, zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uzrokovanog dijabetesom, Ho se povukao iz javnosti, ostavši prvenstveno simboličnom figurom. Umro je 2. rujna 1969., točno na dan nezavisnosti Vijetnama, što se iduća dva dana krilo od javnosti kako žalovanje ne bi bacilo sjenu na proslavu. Nije dočekao ujedinjenje dviju vijetnamskih država, koje će se dogoditi 6 godina kasnije, ali je tijekom života barem uspio osloboditi Indokinu od Francuza. Za Vijetnamce danas Ho je bez sumnje izuzetno cijenjen lik, za mnoge antisocijaliste još jedan komunistički diktator. Osobni stav nemam, nisam dovoljno detaljno proučavao njegov životopis da bih mogao prosuditi, premda su neke njegove izjave bile poprilično diktatorske (prilikom uklanjanja trockističke frakcije u vijetnamskoj KP izjavio je kako treba zgnječiti svakoga tko odstupa od linije koju on zagovara). U vijetnamskoj nacionalnoj svijesti poznat je pod nadimkom „ujak Ho“, te su u njegovu čast spjevane brojne pjesme, a od 2. srpnja 1976. njegovo ime nosi i najveći vijetnamski grad, iako ga mnogi antisocijalisti i dalje zovu starim imenom Saigon. U Vijetnamu je i danas nedopušteno bilo kakvo kritičko razmatranje Hoova života, održava se i već spomenuti mit o njegovom celibatu (zanimljivo je da sâm Ho nije imao ništa protiv zataškavanja te epizode svoga života, iako je pokušao stupiti u kontakt sa Zeng Xueming tijekom šezdesetih – ona je inače umrla 1991., a većinu života radila je kao primalja u Guangzhouu), a isti se kult ličnosti širi i na njegovu obitelj, posebice na oca. Postoje i hramovi posvećeni Hou i njegovom ocu. Hoov lik inače krasi i sve novčanice vijetnamskog donga.
Nakon obilaska mauzoleja zadržavamo se još neko vrijeme u obližnjem parku, gdje se nalazi kuća u kojoj je Ho živio i radio, tu je i ribnjak, garaža s trima automobilima (ZIS, Pobeda i Peugeot)…postava namještaja u kući ukazuje na Hoov skroman život, na stolu je tanjur s rižinom kašom, a stolnjak pokriva samo polovicu stola…čujem vodiča kako objašnjava to o Hoovom skromnom životu, bliskom običnim ljudima. Baš, obični Vijetnamci također žive u prostranom parku s ribnjakom, nema dvojbe.
Vraćamo se prema našim smještajima, pošteno je upeklo. Tony popodne leti za Ho Chi Minh, ja pak idem na bus za Ninh Binh. Pozdravljamo se na uglu nedaleko moga hostela, još jedan od brojnih rastanaka na ovom putovanju, s osobom koju možda više neću vidjeti. U hotelu se nabrzinu tuširam i pakiram, a potom se spuštam na recepciju, uzimam željezničku kartu za Hue koju su mi prethodnu večer rezervirali i onda dogovaram s curom na recepciji na koji bih kolodvor trebao otići (Hanoi ima 4 autobusna kolodvora). Busevi za Ninh Binh uglavnom polaze s kolodvora Giap Bat u južnom dijelu grada, tako da mi se čini da ću se uputiti onamo. Taman dok se spremam dolazi onaj moj recepcionar, odlazite, da, trebate taksi, da, evo pozvat ću ga. Kamo idete, na autobusni kolodvor, koji – e sad, ja se više ne sjećam imena, on me pita da li na glavni, pa valjda da, na glavni za Ninh Binh (pravog glavnog nema, jer su 4). Izlazimo do katedrale, on zaustavlja jedan taksi, smještam se unutra, on daje upute i vozim se. Ona cura na recepciji mi je rekla da bi vožnja do Giap Bata trebala biti maksimalno 100 000 donga, ali ispada oko 140 000. S taksimetrom. Hm. Stižemo na kolodvor, izlazim, stavljam ruksak na leđa i – shvaćam da mi je ovaj puta pukla druga naramenica. 5 tjedana nakon prve. Ova je desna, koja obično ima veće opterećenje, jer nju uvijek prvu stavljam na rame. No krasno, sumnjam da ću u Ninh Binhu naći postolara, to znači mora čekati Hue. Ulazim u zgradu kolodvora gurajući se kroz dosadnjakoviće koji mi nude koješta, te pičim na šalter iznad kojega između ostalog piše i Ninh Binh. Tamo radi žena koja ne zna engleski, pa dolazi druga, koja mi kaže da ima bus u „2 AM“. Valjda 2 PM? Sada je 13 sati. Ne, u 2 AM. U dva ujutro prvi bus za grad udaljen jedva 100 km? Pa trebali bi ići svakih sat vremena. Što ova trabunja? Raspitujem se još malo, ali izgleda da stvarno nema nijednog busa ranije. Što sad? Vratiti se u centar i otići ipak na turistički bus u 7 navečer? To mi trenutno izgleda najsmislenije. Neki tipovi mi dolaze i nude mi taksi, ja im kažem „Cathedral“, oni me gledaju, frajer mi daje znak rukom da mu dam nešto na što će mi valjda napisati cijenu, vadim mobitel i uključujem kalkulator…i tada shvatim da debili ne razumiju što je „cathedral“. Ne da mi se sada natezati, zaustavljam jedan taksi iz kompanije Taxigroup, oni su provjereni, kažem tipu „Cathedral“, ni njemu nije sasvim jasno. Thanh duong, kaže mi prevoditelj. To mu je jasno. Kreće. Dok se vozimo, meni pada na pamet jedna stvar, pa ju odlučujem provjeriti…upravo kao što sam i mislio. Kolodvor na koji me onaj idiot poslao uopće NIJE Giap Bat, naravno da onda tamo nema buseva za Ninh Binh prije 2 ujutro. Kažem taksistu da ne idem do katedrale, nego na autobusni kolodvor Giap Bat. Nema problema, vozi me tamo, a ja se nadam da će ispasti jeftinije. Bezveze plaćam dvije taksi vožnje umjesto jedne. Da, jest, moja je greška da nisam upamtio točno ime kolodvora, ali s druge strane, i ovaj bi morao znati odakle polaze busevi za Ninh Binh.
Vožnja na kraju ispada tek malo jeftinija od prve vožnje, malo sam se nagledao hanojskih predgrađa, koja su moderna i u popriličnom kontrastu s centrom grada. Čim sam stigao na kolodvor spopada me jedan tip vičući „Ninh Binh, Ninh Binh!“. Izgleda kao da traži još jednoga, pa da može krenuti. Vraga. Kad dođem do minibusa shvaćam da sam tek četvrti ili peti putnik. Trebat će još skoro pola sata da se minibus popuni i konačno krene. Nakon Kine u kojoj se relativno drže voznog reda, opet sam u zemlji gdje se kreće kako se napuni. Kažu mi da je vožnja 70 000 donga i već pretpostavljam da je to posebna cijena za strance, ali vidim da svi plaćaju toliko. Karte naravno nema, siva ekonomija cvijeta. Do Ninh Binha se vozimo skoro dva sata, potom me ostavljaju u središtu mjesta. Tip koji mi izvlači prtljagu iz bunkera pokušava mi pomoći tako da mi ju stavi na leđa, što bi bilo dobrodošlo da ruksak ne drži naopako, odozgo prema dolje. Pokušavam mu pojasniti da ga okrene, a on navaljuje da mi ga stavi na leđa, tako da ga na kraju iznervirano odlaže na pod pored mene. No krasno, sad si moram sâm navući ruksak, naravno da je i vreća ispala iz svoga ležišta, pa i nju moram namještati, a kao za vraga se još pojavljuje i jedan od moto-taksista. Otkantavam ga odmahujući rukom i govoreći „no“, ali on malo sporije shvaća. Još jednom mu kažem „no“ i udaljavam se kojih 20-ak metara da si na jednom podestu namjestim vreću i potom lakše stavim ruksak na leđa. Ali evo opet onog idiota. Koji još rukama pokazuje da vozi motor. Sad mi je već fakat puna kapa, zamahujem prema njemu plastičnom bocom vode i derem se da se makne i pusti me na miru. Konačno je shvatio da njegove usluge neće biti dobrodošle, pa se miče. Sada bi mi trebao normalni pošteni taksi, na 4 kotača. Ali njega nigdje. Lutam uokolo, još nekoliko moto-taksista mi pokušava pristupiti, što odbijam izuzetno agresivnom reakcijom, fitilj mi je danas kratak, dok napokon ne ugledam s druge strane ceste parking s taksijima. Pokazujem jednomu ime hostela i on mi kima da uđem u auto. Hostel se naime ne nalazi u Ninh Binhu, već u jednom selu 5 km jugozapadno, gdje se nalazi pristanište brodica za Tam Coc. Dovozi me na rečeno mjesto, iako ne može pronaći točno hostel, no to ću ja pješice. I opet mi otima 90 000 donga. Sad se već bližim kraju prve ture donga (vijetnamski bankomati inače ne dopuštaju dnevnu isplatu više od 2 000 000 donga, što je oko 100 dolara, a ja računam da će meni za Vijetnam trebati oko 20 milijuna. Znači desetak dizanja.) i morat ću negdje naći bankomat. Obavljam prijavu u hostel i pitam za bankomat, nažalost, nema ga ovdje, svi su u Ninh Binhu. Cura s recepcije mi predlaže da uzmem moto-taksi, tamo i natrag bi me trebalo doći 50 000. Ovdje promet nije toliko sulud, a i preživio sam pakistanske motocikle, tako da će ovo biti lakše. Prebacit će me jedan od zaposlenika hostela, a još mi daje i kacigu. Pa to će onda stvarno biti šetnja. Doista, vožnja je ugodna, vozimo se 40 na sat, cesta je široka i nije prometna, skuter ima mnogo više mjesta nego ona čuda u Pakistanu, jedino je malo nespretno stalno se držati za onu šipku iza leđa. Na bankomatu mi ovaj puta ne dopušta da dignem 2 milijuna nego milijun i pol donga. Hm, nadam se da je to samo nekakva akrobacija Vietcombanka, da nije u pitanju neki manjak na računu (uvijek me toga strah u inozemstvu). Nema veze, do Huea će izdržati, ovdje imam dva izleta za platiti, jedan možda uzmem na karticu… Po povratku u hostel razmatram opcije za sutra. Izvorno sam planirao ovdje spavati jednu noć, pa otići u nacionalni park Cuc Phuong i tamo provesti jednu noć i dva dana, te se u ponedjeljak popodne vratiti u Ninh Binh, pa na vlak. Ali možda da ipak odem samo na jednodnevni izlet u Cuc Phuong, ne tumara mi se baš dva dana po šumi, a u ponedjeljak još malo istražim druge atrakcije u okolici? To ću i učiniti. Uplaćujem jednodnevni izlet u Cuc Phuong, 35 dolara, pitam za karticu, bilo bi bolje u dongima. Hm, to mi skoro prepolavlja budžet, ali nema veze. Polazak je u pola 8 ujutro. Odlazim na večeru, ovaj puta uzimam vegetarijanski pho s biljkom koja se zove vodeni špinat (osim okusa nema sličnosti sa špinatom), inače čestim sastojkom u ovim krajevima. Usto kozletinu (koja je lokalni specijalitet) sa sezamom, te putrom i pekmezom (ne znam od čega, bio je ugodno osvježavajuć, kao da su pomiješane jagode i naranče). I pivu Larue, koja se proizvodi u Danangu. Potom još grabim na gornji kat hostela kako bih u baru ulovio happy hour za besplatnu pivu, uz koju dobivam i shot rižine rakije. I taman kad sam zasjeo i krenuo pisati dnevni zapis, piva i umor napadaju dvostruko, te sam već oko deset sati navečer spreman za krevet. Tuš je samo jedan na desetokrevetni dormitorij i još nema tople vode. Da, vruće je, ali ja sam jednom izjavio da bih radije smrdio nego se tuširao vodom hladnijom od temperature tijela. Ne mogu to jednostavno, to mi je strahovito neugodno i mazohistički. Ja ne podnosim hladnu vodu, osim za piće. Možda se do sutra pojavi, a sada ću nažalost znojan u krevet. Dižem se oko 6, dakle taman će mi to biti 8 sati sna…
komentiraj (1) * ispiši * #
Besadržajnost
subota , 08.08.2015.Buđenje u pola 7, doručak u 7 (začudo, bez morskih plodova, ali bilo je tu ručkolikih elemenata – npr. valjušci, pržena riža – združenih s kontinentalnim doručkom), a već u 7.40 je stigao bus – bus koji će osim nas šestero pokupiti još i dosta drugih turista iz mjesta Cat Ba, prevesti nas preko brda u luku s druge strane i onda sve isto kao i jučer, ali unatrag. Samo što sam ovaj puta, po dolasku na brod, nastavio ondje gdje su me prekinuli u pola 7. Trgnuo sam se nekoliko puta, okinuo pokoji kadar, ali, premda je vrijeme bilo sunčano, klupa je bila primamljivija. Napokon stižemo do onog našeg jučerašnjeg broda, na kojem se ovoga puta nalazi hrpa nekih novih nepoznatih ljudi, vjerojatno gosti koji su se jučer priključili, a danas idu natrag. Vidim jedno poznato lice – Kanađanin. Drago mi je da ga vidim, nešto smo se načelno dogovarali da sutradan odemo do mauzoleja Ho Chi Minha, a onda nas je program razdvojio prije nego smo razmijenili kontakte. Kaže da me mislio tražiti preko Googlea: „Croatian guy New Zealand without flying“, ali sumnjam da bi išta našao. Razmjenjujemo kontakte, a tada doznajem i kako se zove – Tony. Baš pravo kanadsko-vijetnamsko ime. Ubrzo se pojavljuju i Nizozemci, pa malo razgovaramo kako je njima bilo, kažu da su se jučer opet malo vozili kajakom, išli također na farmu bisera, a onda nakon 3 sata popodne imali slobodno i da je zapravo jednodnevni program sasvim dovoljan. Ali barem su spavali dvije noći na brodu… Plovimo natrag istom rutom kao i jučer, a onda nam poslužuju ručak u času kad smo već nekoliko stotina metara udaljeni od kopna. Nakon ručka još plutamo kojih 15-ak minuta, potom se konačno prekrcavamo u čamac, pa na obalu, gdje onda moramo još čekati kojih 40-ak minuta da nam dođe autobus za Hanoi. U čekaonici se nalazi i kafić gdje među mnogobrojnim vrstama kave nude i cibetkinu kavu, odnosno poznati kopi luvak, kavu koju cibetka pojede i potom provuče kroz svoj probavni sustav neoštećena zrnja. Riječ je o najskupljoj kavi na svijetu, iako je u ovim krajevima jeftinija nego na Zapadu. Šalica ovdje košta oko 200 000 donga, tj. kojih sedamdesetak kuna. U Indoneziji je još jeftinija. Ja pojma nemam o kavi, ali iskoristit ću priliku u Indoneziji.
Konačno u 1 sat dolazi naš bus, vjerojatno je upravo dovezao novu tranšu iz Hanoija. Dakle, mi smo već 5,5 sati na putu, a za to vrijeme smo se jedva uspjeli dočepati kopna. I sad još 4 sata truckanja do prijestolnice. U autobusu sjedam kraj nekog Španjolca s kojim se upuštam u razgovor. Tip isto putuje po Indokini, ide u Vijetnam, Kambodžu i Tajland, ali ima mnogo manje vremena od mene, oko mjesec dana za sve, pa će letjeti. Putuje s neke dvije cure koje je upoznao preko neke stranice za putovanja i veli da se dobro slažu. Planira se druge godine vratiti i obići Laos, Mijanmar i Indiju. Kaže kako ga hvata panika, već ima 30 godina, a toliko je još mjesta na svijetu koja želi obići…naravno da mi zavidi na ovome što radim, čini mi se po reakcijama ljudi da bih neke od njih mogao inspirirati da se pokrenu, da realiziraju svoje putničke snove i da se odmaknu od dosadne rutine posla od 9 do 5 uz dva tjedna godišnjeg ljeti, jedan zimi i još jedan za spajanje blagdana. A uz današnju tehnologiju, koliko se posla može raditi pod kokosovom palmom (ali pazite ipak s laptopom, kokosi padaju) umjesto u nekom prašnjavom uredu. Pod uvjetom da otok s palmom ima wi-fi. Još ako ste uhljeb, možete se smjestiti i pod drvo (u)hljebovca.
Uglavnom, sa Španjolcem sam prešao niz tema, od važnosti španjolskog u današnjem svijetu do Carlosa Slima i cijena meksičkih telekom usluga, a onda smo utonuli u drijemež, tj. ja u piskaranje. Do piš-puš-srk-šop pauze, s time da smo ovaj puta stali na nekom drugom mjestu, ali su se i ovdje mogle kupiti metar visoke porculanske vaze, anđelčići za vrt i sličan kič. Nakon 25 minuta opet Fosbury flopom u bus i peglaj dalje, još dva sata do Hanoija koji po prvi puta vidim po lijepom vremenu. I dobro mu stoji. Dok ne izađem iz autobusa i shvatim razmjere sparine koja isijava iz asfalta. Petak je predvečer i grad je zericu hektičniji nego inače. Uzimam stvari, Tony i ja krećemo u sličnom smjeru, ali on onda ide na bus, dogovaramo se sutra ujutro u pola 9 ispred katedrale. Španjolca sam negdje izgubio, s Nizozemcima se pozdravljam, oni lete u Danang, odakle će obići Hoi An i Hue, možda se sretnemo u Hueu. Vijetnam JEST manji od Kine, ali kombinacija za obilazak ima više, premda uglavnom svi na kraju obiđu sve. Ja sam doduše odlučio izostaviti Sapu (ostao sam bez Sape) i vjerojatno Nha Trang (zato da imam razloga vratiti se Na Trag), tako da će mi tu vjerojatno uteći dosta drugih turista. Ali ne bi me čudilo da na neke nabasam i u Kambodži.
Vraćam se u već poznati kvart, na recepciji je poznato lice, onaj tip koji se svaki puta gotovo presamiti od radosti što me vidi, a ja se pitam je li to profesionalni čmaroliz vijetnamskih turističkih djelatnika ili sam čovjeku stvarno simpatičan. Moli me da napišem pozitivnu recenziju za hostel na Hostelworldu, iako sam to već napravio, samo što ju program nije prihvatio. Čini se da im nešto šteka sa stranicom. On naglašava da im je to jako važno…razumijem, konkurencija je velika, nema razloga da ne pokušam ponovno napisati. Kažem mu što namjeravam dalje, on mi prvo predlaže da uzmem otvorenu autobusnu kartu od Hanoija do Ho Chi Minha – to je uobičajeno u Vijetnamu, kako ljudi uglavnom putuju istom rutom (ako ne lete), uzmu izuzetno jeftinu kartu koja ima mogućnost hop on-hop off u značajnim mjestima uz put. Autobusa ima dosta, postoje dnevni i spavaći busevi, no za potonje sam čuo svašta, tako da ne bih ako ne moram. No do Ninh Binha mi to nikako ne odgovara, jer bus ide tek u 7 navečer. Odlučujem se ipak kupiti kartu za lokalni autobus, koji polazi s kolodvora na jugozapadu grada. Dopustit ću tipu međutim da mi rezervira kartu za vlak između Ninh Binha i Huea u ponedjeljak navečer. Srećom tip nije uporan, nudi opcije na APP bazi. Izdaje mi račun za rezervaciju karte (sobu sam platio već unaprijed), te mi kaže da će mi dati popust na pranje rublja zato što su mi izgubili vrećicu… Čekaj, popust na što? Pa ja sam već platio pranje rublja. Da, ali ono drugo pranje. Pa to drugo pranje je bilo moja reklamacija, to bi se trebalo napraviti besplatno, još su mi i vrećicu izgubili. Recepcionar naziva nekoga u toj praonici i nakon nekog vremena kima. Stornira obračun, da, reklamacijsko pranje je besplatno. Kaže mi i da ih je pitao na kojoj temperaturi peru rublje, peru ga u hladnoj vodi. Onda nije ni čudo da je onoliko prljavo kad se vrati s „pranja“. Konačno krećem u sobu, istu u kojoj sam bio prethodne 4 noći. Malo su rearanžirali krevete i minibar u međuvremenu radi. Spajam se na internet, ponovno pišem recenziju, opet ista priča. Tip na recepciji mi je rekao da ako im napišem recenziju moći će mi omogućiti da se sutra odjavim i nakon 12 sati (što je redovno vrijeme odjave), kao i da će mi pozvati povoljan taksi. Znači, zapravo je riječ o ucjeni, kada se sve ogoli. No ni uz najbolju volju ne mogu poslati tu recenziju, jer stranica ne prihvaća moj klik.
Izlazim na večeru. Pitam se gdje je Pieter. Njemu frendovi u Hanoi dolaze 9. kolovoza, tada mora biti tu. Dotad je vjerojatno otputovao u Sapu. Meni se nikad nije javio. Je li mu recepcionar zaboravio dati moj broj ili on jednostavno nije imao volje naći se, ne znam. Hanoijske su ulice postale sauna, a kako je promet po Hang Dao zatvoren zbog večernje tržnice, to samo stvara još veći krkljanac. Odlazim ponovno u onaj restoran gdje sam sreo Eleonoru. Ovaj puta uzimam jedan od fiksnih menija, koji uključuje pho (konačno da ga probam – iako je zapravo ništa posebno, obična bistra juha s rezancima i mesom, u mom slučaju piletinom, te sjeckanim mladim lukom, a još si stavljam i sok od limete), proljetne smotuljke s nuoc mamom, ribljim umakom u koji se obično umaču i koji u Vijetnamu ima ulogu sličnu soja sosu u istočnoj Aziji, odnosno soli na zapadnim stolovima, piletinu s cashew orasima i rižom, a za desert jogurt, te uz to lassi od manga. Sâm sam za stolom, nije tolika gužva, pored mene sjedi neki mlađi par Francuza, a iza njih neka dva tipa koji su vjerojatno Amerikanci i to čini mi se pentekostalci (spominjali su govorenje jezicima, što je fora kod pentekostalaca), i koji negdje tijekom večere započinju razgovor s Francuzima koji se naravno vrti oko Boga i potrebe spasenja. Francuz je čini se ateist, a ovaj na njemu isprobava uobičajene argumente da svaki stroj u prirodi treba stvoritelja, pa kako onda ljudski organizam, koji je tako savršen ne bi imao stvoritelja… Francuzu se ne da raspravljati, iako bi ga mogao suzbiti ukazivanjem na logičku pogrešku oko toga kako onda Bog nema stvoritelja. Zapravo, da sjedimo obrnuto, mislim da bih ja mnogo spremnije polemizirao, ali opet, ne bi mi se dalo upropastiti večeru raspravom oko duhovnih pitanja s nekim tko ionako ne želi raspravu nego jednostranu poduku. Općenito mi nije jasan baš taj stav evangeliziranja nepoznatih ljudi koji sjede pored tebe u restoranu i koji su ovdje očito došli tražiti hranu, a ne spasenje. Osim toga, uz malo psihologije se može zaključiti da su sigurno upoznati s osnovnim postulatima vjere i da postoji neki razlog zašto ih nisu prihvatili, a tvoj nasilan nastup u posve krivom kontekstu sigurno neće doprinijeti promjeni mišljenja. Ali mnogi ti putujući evangelizatori (a ovaj navodno živi i radi u Vijetnamu, kao što je rekao) nisu baš dobri psiholozi i zapravo rade medvjeđu uslugu svojoj vjeri. Francuzi su se pokupili, a srećom da sam i ja bio pri kraju, jer bi i meni pokušali prodati Radosnu vijest.
Prije spavanja još jedan Oreo sladoled s tekućim dušikom, a onda polagano u hotel, imam dogovor s Tonyjem u pola 9, inače bih još malo lunjao gradom, ipak mi je ovo zadnja večer u jednom od dosad najugodnijih gradova na putu…
komentiraj (1) * ispiši * #
How long should you stay in Halong?
petak , 07.08.2015.Odgovor na ovo pitanje ovisi što od njega očekujete. Ako ste se poželjeli malo isključiti i odmoriti, tri dana su sasvim OK. Ako, poput mene, uživate u činjenici da ste nakon tri i pol mjeseca konačno opet ugledali more (zaljev Kocaeli u Turskoj bio je zadnje more koje sam vidio, na putu iz Istanbula za Eskişehir), također si uzmite malo vremena (iako ću ja sad do kraja puta biti skoro stalno uz more). Ali ako ste u vremenskoj stisci, dovoljna vam je dvodnevna tura, jer mi drugi dan (a bogme ni treći) nismo imali previše aktivnosti. Ujutro se nakon doručka grupa razdvojila (zapravo se rastrojila, ali to se može svakako shvatiti, a i bila su u pitanju dva razdvajanja zaredom, ne odmah podjela na tri): Nizozemci i Kanađanin ostaju na brodu dvije noći, pa oni imaju malo opušteniji program, mi ostali čamcem odlazimo u obilazak farme bisera, koja se nalazi u jednoj mirnoj uvali. Objašnjavaju nam postupak proizvodnje bisera, tri vrste školjaka koje ih proizvode, koliko za koju traje… Razmišljam si koliko smo mi zapravo monstruozna vrsta. Biser je patološka reakcija školjke na strano tijelo (najčešće zrnce pijeska), svojevrstan žulj u kojem školjka oblaže strano tijelo sedefom. I sada, samo zato što takvi „žuljevi“ izgledaju lijepo oko vrata ili na nekoj drugoj vrsti nakita, ovdje se tisuće životinja muči tijekom nekoliko godina života, kako bi ih se onda ubilo i ta strana tijela dobro prodalo na tržištu. Uzgoj radi hrane još mogu razumjeti, to je dio prirodnog ciklusa, ali uzgoj živog bića samo da posluži kao sredstvo stvaranja nakita, to je već previše. Ne zanima me ljepota bisera. Ako su nastali prirodnim putem, neka ih. Ako su umjetni, samo naprijed. Ali ovi iz uzgoja – ne.
Naravno da se cilja na kupovinu bisera, ali cijene su astronomske, tako da nitko ništa ne kupuje. Vraćamo se na brod da pokupimo prtljagu. Australac, Tajlanđanka i ja prelazimo na drugi brod, ostatak ekipe se vjerojatno vraća danas u Hanoi, oni su ovdje jednu noć. No dok čekamo da dođe drugi brod počinje kiša. Imali smo sreće prethodni dan, no ovaj puta nas je ulovilo. Sitna jesenska kiša kakvu sam gledao u svojim hanojskim danima. I taman u to vrijeme se pojavljuje drugi brod u koji se prekrcavamo, i to tako da se dodiruju pramcima (odsječeni su i otvoreni, kao kod trajekata), pa mi skačemo s jednoga na drugi. Netom sam prebacio stvari, kada se brodovi zbog gibanja mora počinju udaljavati. Potreban je još jedan manevar i vezivanje dvaju brodova kako bih se i ja prekrcao, a potom ljudi s drugog broda, turisti od dan ranije, prelaze u naš bivši brod. Ostaju tek dvije cure i jedan momak, Irci, kako će se kasnije ispostaviti. Iako je tek prošlo 11 sati, već će nam poslužiti ručak, kako nas ne bi ometao u ostatku programa. A ostatak programa je: vožnja biciklima na jednom od otoka, koja je zbog kiše i već ranije podlokanih staza morala biti otkazana; kupanje na Majmunskom otoku (majmune i opet nismo vidjeli, ekipa se odlučila kupati na plažici, ja sam se umjesto toga izvalio na ležaljku na najvišoj palubi broda i odspavao tih 45 minuta (svaka aktivnost je izuzetno precizno proračunata, stalno vas podsjećaju na to, a također vas podsjećaju i na sve dodatne troškove – recimo, ako hoćete kajakom u neku spilju, toliko i toliko donga; ako skačete u more iz kajaka i prevrnete ga, toliko i toliko… Ja znam po pričama svojih prijatelja turističkih vodiča da su turisti često neodgovorna stoka koju treba držati na kratkoj uzici, ali ovdje se doista osjećam kao da sam rob kojeg gone); te naposljetku vožnja do juga otoka Cat Ba, najvećeg otoka u zaljevu Halong, gdje se u istoimenom mjestu smještamo u hotel (zanimljivoga imena Hung Long), a popodne nam je slobodno. Izuzev večere koju su nam stavili u 15 do 7, jer smo rano ručali. Irci su odmah rekli da će jesti vani, tako da sam večerao samo s Australcem i Tajlanđankom. Ali što se tiče popodneva, proveo sam ga u šetnji gore-dolje po mjestu Cat Ba, koje izgleda više-manje kao Portorož – obalna šetnica ispunjena hotelima, park zasađen ukrasno oblikovanim grmljem i palmama uz samu obalu, riblji restorani na samoj obali, ili na plutajućim platformama pred njom (dobro, to mi ne ide baš uz Portorož) – i to je cijelo mjesto. Ako se prošetate dovoljno daleko, naći ćete i skrivene uvale s plažicama, ja nisam, našao sam tek dva psa lutalice i poučen neugodnim erevanskim iskustvom svoga prijatelja Nikole odlučio se oprezno provući pored njih ne uznemirujući ih. Da, kao turist sam privukao pažnju nekoliko lokalaca zainteresiranih za prodaju koječega, jedan mi je čak nešto govorio „beautiful girl“, pa sam zaključio da mi pokušava namjestiti nešto za gimnasticiranje (sumnjam da je dotični kompliment bio upravljen meni), ali ih je moja tradicionalno prijazna „odjebite štogod nudili“ faca ubrzo uvjerila da tu neće biti kruha.
Večera je protekla u razgovoru s Australcem, koji se svodio na vrlo pomno izvlačenje dovoljne količine relevantnih informacija iz onoga što govori da bih mu uopće mogao odgovoriti. Ja ne znam odakle je tip, ali govori kao drvosječa iz neke zabiti u Plavim planinama. Australski engleski je meni inače kristalno razumljiv, čak mi je i vrlo drag zato što kombinira američku razumljivost s britanskom fonologijom, ali ovaj tip je strahovito tvrd orah. Ne znam kako ga njegova žena razumije, njezin engleski baš nije briljantan. Zapravo, tako kako on govori prije zvuči novozelandski, pogotovo onaj na Južnom otoku, sa škotskim utjecajem.
Veći dio večeri pod prozorom sobe su mi se derali iz obližnjeg kluba usidrenog uz obalu direktno ispred hotela, zvučalo je kao karaoke na poznate vijetnamske šlagere, ali je srećom sve prestalo negdje oko 11. Iz nekog razloga su nam doručak zakazali već u 7, u 7.45 bismo trebali krenuti nazad, nije mi jasno zašto tako rano, predviđeni povratak u Hanoi je u pola 6 popodne. A baš nam ne treba 10 sati…
Sve u svemu, jedan od onih dana na putu kada nema previše događaja, ali koji mi onda posluže da napišem jedan od onih svojih dodatnih kulturoloških tekstova. Ovaj će biti o jezičnoj situaciji u Indokini.
Indokina je etnički i lingvistički vrlo heterogeno područje, budući da se u 6 država koje ju dijele govore jezici iz čak 5 primarnih svjetskih jezičnih porodica. Po tome je jedna od jezično najheterogenijih svjetskih makroregija. Prije svega, tu je sino-tibetska porodica, točnije njena tibeto-burmanska porodica, čiji se jezici govore u središnjem i sjevernom Mijanmaru (uključivo i službeni burmanski), te na sjeveru Tajlanda i Laosa. Dajskoj porodici pripadaju tajski i laoški jezik, kao i njima srodni zhuanški u južnoj Kini. Brdski narodi sjevernog i srednjeg Laosa i Vijetnama pripadaju u tzv. jezike miao-jao, čiji govornici također žive u južnoj Kini, a najpoznatiji i najbrojniji narod iz te porodice je narod Hmong. Na krajnjem jugu Indokine govori se malajski, jezik koji je poslužio i kao osnovica standardnog jezika Indonezije, a koji pripada u malajsko-polinezijsku granu austronezijske porodice i srodan je s mnoštvom jezika koji se govore na ogromnom vodenom prostranstvu Oceanije, sve tamo do Uskršnjeg otoka, a na drugoj strani srodan je i s malgaškim, službenim jezikom Madagaskara, čiji su se govornici negdje u europskom srednjem vijeku doselili s Bornea. S obzirom na prostranstvo koje pokrivaju, malajsko-polinezijski jezici su začuđujuće kompaktni i međusobno razumljivi, naročito oni u Polineziji. Naposljetku, službeni jezici Kambodže i Vijetnama pripadaju u austrazijske jezike (ovdje prefiks austr- nema veze s Australijom, već s izvornim značenjem pridjeva australis, tj. „južni“ – to su jednostavno „jezici južne Azije“, što je malo neprecizan termin, ali radi se o relativno nedavno objedinjenoj porodici). Austrazijski jezici obuhvaćaju tri sigurne potporodice, te još nekoliko jezika čija je klasifikacija nepoznata. Sigurne porodice su jezici munda u istočnoj Indiji, mon-kmerski jezici (nazvani po dvama najpoznatijim jezicima, jeziku Mon u središnjem Mijanmaru i kmerskom, službenom jeziku Kambodže), te vijetski jezici (katkada nazvani i vijet-muong). Upitna je klasifikacija jezikâ autohtonog prastanovništva južne Azije, tzv. negritosa, koji žive u unutrašnjosti Malajskog poluotoka i na Andamanskom otočju u Bengalskom zaljevu (jedan od otoka u Andamanima, Sentinel, sadrži dosad nekontaktirano pleme koje izuzetno agresivno reagira na bilo kakav pokušaj uspostave kontakta od strane nekoga iz vanjskog svijeta). Vijetnamski jezik (Tieng Viet) pripada, logično, u vijetsku potporodicu, te je uvjerljivo najveći austrazijski jezik, koji ima nekoliko puta više govornika od svih ostalih austrazijskih jezika zajedno. Ukupno u svijetu živi oko 75 milijuna izvornih govornika vijetnamskoga, te on ima status službenog jezika u Vijetnamu, a jedan je od 14 službeno priznatih manjinskih jezika u Češkoj (dakle, Češka je uz Vijetnam jedina zemlja u kojoj ima službeni status – vidite, ovakve cvebe su ono na što moj kvizaški um doživljava orgazmično uzbuđenje :D ). Vijetnamski se od 17. st. piše jako adaptiranom latinicom (zapravo je, ako zanemarimo Tursku i bivše sovjetske republike koje su prešle na latinicu – Azerbejdžan, Turkmenistan i Uzbekistan – vijetnamski jedan od samo tri jezika u kontinentalnoj Aziji koji se piše latinicom; druga dva su malajski i zhuanški), koja je u doba francuske kolonijalne uprave posve izgurala dotadašnje pismo chu nom, koje je zapravo bilo kinesko ideogramsko pismo adaptirano za vijetnamski jezik. Ja inače u svojim tekstovima neću koristiti vijetnamske dijakritike, jer bi to znatno usporilo moje pisanje, s obzirom da je gotovo svaki vokal i pokoji konsonant označen nekim dijakritikom (a poneki i dvama), a sumnjam da bi to ikomu bilo osobito relevantno. Ali, primjerice, vijetnamska valuta nije dong, nego đong, pri čemu ovo đ ne označava glas kao u hrvatskome. već čisto d, dok se obično d koristi za interdentalni glas kao u engleskim riječima this i then.
Vijetnamski je u kontaktu s drugim jezicima regije razvio neke osobine karakteristične za jugoistočnoazijski jezični savez (gubitak flektivne morfologije, razvitak tonova – ukupno ih ima 6, koji se svi bilježe dijakriticima), a na njegov vokabular utjecao je tijekom dugog povijesnog razdoblja prvenstveno kineski. Francuski utjecaj može se vidjeti u modernim posuđenicama, kao što su o to (automobil), ga (kolodvor, gare), bia (piva, bičre), engleski je zanemariv. S obzirom na geografski oblik Vijetnama postoji dijalektalna raščlanjenost, iako ne do razine nerazumljivosti. Zapravo, zanimljivo, središnji su dijalekti nekako najudaljeniji od svih, tj. manje su razlike između sjevernih i južnih dijalekata nego između njih i središnjih. No ti su središnji dijalekti ujedno i osnovica standardnog vijetnamskog. Razlike između sjevernih i južnih dijalekata dodatno se smanjuju i konstantnom migracijom u Ho Chi Minh i Hanoi, dva najveća gravitacijska centra u državi, dok središnja zona ostaje relativno statična. Ujedno je u središnjem dijelu države prisutan i velik broj govornika drugih jezika (tzv. brdska plemena), što dodatno usložnjuje sociolingvističku situaciju.
I ovdje ću se zaustaviti prije nego što vas posve uspavam. :) Eh da, Chris mi se javio, rekao da nije dobio nijednu od mojih poruka i da mu je žao da se nismo vidjeli i četvrti put, ali eto. On se vratio u svoju školu na jugu Kine, ja sam konačno utekao iz Kine, sve je u redu i svijet je opet mlad.
komentiraj (3) * ispiši * #
Kad priroda poludi
četvrtak , 06.08.2015.Nisam još ni pošteno završio s doručkom kada se pojavio vodič za turu u Halong. Ubacujem zadnje komade hrane u sebe, gotovo u jednom cugu ispijam sok od marakuje, grabim još u sobu po stvari i spuštam se na recepciju za koje 3-4 minute. Autobus je parkiran na glavnoj ulici, a trebamo pokupiti još nekoliko ljudi po hotelima koji su svi u starom dijelu grada. I opet je oblačno, u Hanoiju sam već peti dan, a još ga nisam vidio po suncu. Neka, barem će vrijeme u Halongu biti dovoljno mirno da se krstarenje obavi.
Napokon se skupilo društvo koje će zajedno biti barem prvu noć na brodu. Tu je jedan Kanađanin vijetnamskog porijekla iz Vancouvera, jedan australski bračni par sa sinom i kćeri, dva indijska bračna para (Tamili iz Chennaija, ali žive u Dubaiju) s djetetom jednih od njih, dvoje mladih Nizozemaca, dvoje mladih Maležana kineskog porijekla (barem on, ona mi više izgleda kao Malajka), još jedan ljubavni par nepoznate provenijencije (iako je ona Azijatkinja, ali iz neke su zapadne zemlje), te jedan sredovječni par gdje je on Australac, a ona Tajlanđanka – iako to nikad ne bih pogodio da nije rekla, žena uopće ne izgleda tajlandski, prije bih rekao da je negdje iz Južne Amerike, čak i po načinu na koji izgovara engleski, ona pjevajuća intonacija. Iako bih rekao da je u srednjim četrdesetima, ponaša se kao klinka, pogotovo kada govori. A njezin muž ima vrlo težak naglasak i izuzetno brzo govori, tako da ga je strahovito teško pratiti, ja bih rekao da ga razumijem oko pola onoga što kaže.
Vožnja do zaljeva Halong (točnije, do grada Halonga na obali zaljeva) traje oko sat i pol do dva. Krajolik koji sam već vidio dok smo se vozili od granice do Hanoija, Vijetnam je jako zelena zemlja. Posvuda prolazimo pored natopljenih rižinih polja. Na putu imamo jednu pauzu, na mjestu koje je odmorište, ali je i šoping zona. Zapravo je riječ o izložbenom salonu gdje se prodaju dekorativne, prvenstveno vrtne, skulpture (znači, lavovi, anđelčići, Buddhe…ovisno o željama), zatim drveni namještaj, svila, biseri…da biste došli do restorana morate proći kroz niz izložbenih prostorija. Na kraju i u samom restoranu veliku većinu prostora zauzimaju police s hranom koja se ovdje prodaje, grickalicama, bombonima, keksima… Naručujem jednu kavu s mlijekom, treba mi nešto da se razbudim, dosta gubim noći na pisanje, pa kratko spavam i to se gomila. Uz to bih nešto i prigrizao, pa uzimam proljetne smotuljke s miješanim mesom. Kada stigne kava, mlijeko dobivam u vrčiću. Mlijeko je gusto, viskozno i žućkasto. Da ne znam da je očito riječ o sojinom mlijeku, pomislio bih na nešto mnogo perverznije. Dobili smo pauzu od samo 25 minuta, moramo to kao na traci, dolaze nakon nas drugi turisti, i ovdje trenutno ima nekoliko autobusa turista – zanimljivo je da baš svi staju ovdje. :D Iako je to zapravo glupo – tko bi kupio suvenire ako ide na krstarenje na brod, na kojem će mu samo smetati? Bilo bi bolje da se ovdje staje na povratku. Tko zna, možda i hoćemo.
Stižemo do obale zaljeva Halong, gdje napuštamo autobus i upućujemo se prema luci, gdje će nas manji čamac prevesti do našeg broda, kojim ćemo danas krstariti zaljevom te na njemu prenoćiti. Zaljev Halong („silazeći zmaj“) zapravo je ono što smo imali uokolo Guilina i Yangshua, ali s dodatkom mora. Na površini od 153 km2 nalazi se oko 2000 vapnenačkih otočića, uglavnom svih sa strmim okomitim nepristupačnim stijenama umjesto obale. Vapnenac je nastajao oko 500 milijuna godina, a zadnjih 20 milijuna godina oblikuju ga sile prirode, stvarajući čudesne oblike. Kako što se može vidjeti na svakom otočiću, donji kraj, onaj uz rub vode, izjeden je valovima koji ih pomalo grickaju, te stvaraju dojam da će ih sve podlokati. Zaljev se inače od 1994. nalazi na UNESCO-vu popisu svjetske baštine. Naravno, gdje je krški pejzaž, tu su i spilje, tako da ih ima na mnogim otocima. Na području Halonga postoje dva veća otoka, Cat Ba i Tuan Chau, gdje ima većih naselja. U ostatku zaljeva žive mnogobrojni ribari (računa se da ih je oko 1600), u 4 plutajuća sela (zapravo žive u svojim vlastitim čamcima, privezanim za gatove). U povijesti su se na području zaljeva odvijali i sukobi, pa su tako Vijetnamci ovdje pobijedili kako Kineze, tako i Mongole, a za vrijeme Vijetnamskog rata Amerikanci su minirali mnoge kanale i prolaze, što mjestimice još i danas izaziva nesreće kada te mine izrone ili ih netko zakvači.
Mi smo se s našeg čamca prvo prekrcali u glavni brod, smjestili u kabine i ručali. Kabine su odlične i prilično prostrane za brod, s bračnim krevetom, kupaonicom u sklopu sobe… Uvijek ljeti u Zlarinu mjerkam brodove za krstarenja i mislim si kako bi bilo lijepo jednom otići na takvo što, a sada sam morao otići na drugi kraj svijeta da se to ostvari. Šteta da je samo jednu noć… Ručak su uglavnom plodovi mora s raznim povrćem, ima doduše i kopnenih životinja, poput govedine i piletine, ali i tofu, jaja… Za desert je uvijek voće. Kad kažem „uvijek“, želim reći da će takav meni biti i za večeru, kao i idući dan za oba obroka, pa da se ne ponavljam. Dok smo ručali lagano smo započeli plovidbu prema prvom od triju današnjih odredišta – Spilji iznenađenja. Ona se tako zove zato što se sastoji od tri dvorane, svake sljedeće veće od prethodnih, pri čemu je ona treća velika preko 9000 m2. Spilja je vrlo turistička, ne bi se moglo reći da je ružna, ali prevelika je gužva, ne možete baš uživati u nekom kutku promatrajući spiljski nakit u miru. Otkrili su ju inače lokalni ribari kada su tražili zaklon od kiše, a vanjski je svijet za nju doznao relativno kasno, i to prvo stranci, a Vijetnamci, po pričama našega vodiča, tek 90-ih.
Nakon spilje idemo na vožnju kajakom, za što nam je predviđeno 45 minuta. Kajaci su dvosjedni, a kako svi ostali u grupi imaju svoga para, jedino smo Kanađanin i ja sami. Sjedamo stoga u jedan i krećemo. Zadnji sam puta veslao prije nekih 25 godina, i tada je posrijedi bio kanu. Ubrzo ću otkriti da veslanje dvostraničnim veslom jako umara ruke. Pogotovo ako vam je jedna od lopatica na veslu okrenuta u pogrešnom smjeru (meni su bile pod kutom od 90°), a vi mislite da to tako mora biti. Onda pogledate oko sebe i vidite da svi veslaju s paralelnim lopaticama, namjestite si lopatice u taj položaj i iskusite naglo povećanje brzine, praktički smo letjeli. S obzirom na kratkoću vremena, nismo se previše udaljavali. Kajaci su već pomalo dotrajali, tako da mi se u jednom času, dok veslam, komad obojene stakloplastike zabija pod nokat. Nije ništa ozbiljno, ali boli. Prolazimo kroz prolaz u stijenama u donjem dijelu jednoga otočića te odlučujemo potom obveslati oko drugoga, koji je skoro izvan sigurne zone zavjetrine. Ipak, shvaćamo da je vremena premalo, pa se nevoljko okrećemo natrag prema luci, iako smo skoro doveslali do njega. Taman kad je postalo zabavno.
Dok mi tamo krstarimo našim romantičnim brodovima ili barem kajacima, dio zaljeva Halong otvoren je za normalni promet brodova, čak i velikih teretnjaka. Da ne pašu onamo, ne pašu. Ali mene isto tako zanima kako uspiju ploviti između svih tih otočića, treba li im peljar ili je dovoljan samo vrhunski pomorski zemljovid.
Završni program toga dana je plaža, tj. pristajanje na otoku na kojem se nalazi plaža, na kojoj smo trenutno mi, ali i ljudi s još pet drugih brodova. Gužva, pijesak koji se posvuda uvlači, kao i more koje je za moj ukus prehladno, iskustvo je moglo biti bolje. Voda je dosta prljava, OK, izgleda tako zbog pijeska koji se stalno kovitla, ali pretpostavljam i da ovi turisti pišaju u vodu, tu je prljavština iz brodskih tankova, ponešto od onih velikih teretnih brodova… Izlazim i razgovaram s Kanađaninom i Nizozemcima na plaži, razmjenjujemo dojmove o Vijetnamu. Kanađanin je na kraju putovanja, on se vraća prenoćiti jednu noć u Hanoi i onda leti doma. Nizozemci će pak slično meni, put juga, pa u Kambodžu. Dio grupe nije išao na plažu (pametni ljudi), nego su se popeli na vrh otočića. Na vrhu se nalazi nekakav hram, ali nije hram toliko bitan koliko pogled odozgo. Ali eto, sad slijedi moja uobičajena opravdavajuća rečenica: „Uvijek treba nešto ostaviti i za iduće putovanje.“ A čini mi se da bih mogao još kojiput navratiti u Indokinu, sviđa mi se ovdje, obećava.
Napokon je program gotov i slobodni smo se vratiti na brod, koji se u međuvremenu usidrio u jednoj mirnoj uvali, zajedno s još desetak drugih brodova. Odlazim se istuširati, a potom je okupljanje u brodskom salonu, gdje se održava poduka iz motanja proljetnih smotuljaka. Dok dođem tamo poduka je već odmakla, a nemam ni opremu (plastične rukavice koje su svima dali), pa tako dok čekam daljnji razvoj situacije uzimam jednu krišku dragonfruita. Vrijeme je da i probam to voće čiji sam šejk pio u Guilinu. Okus: tako-tako, ima nešto malo kivija, nešto kruške, nije loše, osvježava, ali nema neku prepoznatljivu notu. Uz to čaša vina. Vijetnam inače ima svoja vinogorja na jugu, oko Dalata, ali ovom vinu ne znam odakle je. Napokon završavaju s proljetnim smotuljcima i krećemo na poštenu večeru, opet po istom obrascu, iako za večeru nema tofua. Sjedim za stolom s Nizozemcima i Malezijcima, nekako se poveo razgovor o voću, pa smo došli i na durian. Malezijci kažu da sam ja 1 od 10 zapadnjaka kojima durian paše. Onda su se Nizozemci zainteresirali da im objasnimo što je durian, oni to nisu probali. Vjerojatno će imati dosta prilika u nastavku putovanja. Spominjemo kako je durian „kralj voća“, a onda postoji i „kraljica voća“, a to je mangosteen, malo ljubičasto voće s bijelim mesom. Nisam ga još probao, nisam sasvim siguran kako se jede (iako pretpostavljam da ga se oguli, uzme bijelo meso i ostatak baci). Pokušavam utvrditi ime još jedne vrste voća koju sam viđao po južnoj Kini i Hanoiju: svijetlozelene je boje, a izgleda kao plod hmelja, ima plodove veličine ljudske šake (stisnute) i kao da je prekriven izvana crijepovima. Ne znam što je to, ne znam ni kako se jede. Čak ni Malezijci ne znaju na što točno mislim. Srećom da sam u regiji dovoljno dugo da će mi sva ta hrana početi izlaziti na uši kad ju konačno kušam.
Nakon večere odlazimo zakratko na najgornju palubu broda, gdje čavrljamo s drugim gostima, a onda ipak odlučujemo iskoristiti mogućnost ponuđenu u programu izleta – u glavnom se salonu broda nalazi set za karaoke. A kako dugo nisam, volio bih se okušati i ovdje. Kanađanin i Malezijac se pridružuju i ne treba nam dvaput reći, ubrzo svi silazimo i započinje zabava, barem za nas trojicu, ostali su uglavnom gledali i potom se pomalo povlačili na spavanje. A repertoar je bio raznolik, izdvojit ću samo atipične pjesme, poput mog pjevanja Woman in love Barbre Streisand (to su mi uvalili, moram priznati), Kanađaninovog Time after time od Cindy Lauper, te Malezijčevog Miss you like crazy od Nathalie Cole. Ostatak je bio moj više-manje standardni repertoar: Ghostbusters, Take me home, country roads, Walking in my shoes, a konačno sam dobio priliku otpjevati i meni vrlo dragu Maggie Mae od Roda Stewarta. A onda je negdje oko 11 naglo splasnula energija i u roku od nekoliko minuta svi smo bili u svojim kabinama.
Mmmm, noćenje na brodu. Još da malo ljuljuška…
komentiraj (3) * ispiši * #
Hanoi - dan treći
srijeda , 05.08.2015.Iako sam naumio otići do Hoova mauzoleja, opet sam ustao relativno kasno, i premda bih možda čak i stigao, odlučio sam tamo otići u subotu, kad se vratim iz zaljeva Halong, a prije nego napustim Hanoi po drugi puta. Nadam se samo da neće biti gužve, jer navodno je mauzolej poprilično hodočastilište, ljudi sa svih strana zemlje dolaze vidjeti oca domovine i padaju u zanos kada se obru na rečenom mjestu. Umjesto toga nakon doručka sam odlučio ne predugo čekati s razmakom do ručka i ovaj puta uspjeti uloviti banh cuon. I doista, oko podneva je očito udarno vrijeme za ručak, a to je i vrijeme u koje Vijetnamci koji rade osmosatni radni dan imaju pauzu za ručak. Odabirem s jelovnika varijantu banh cuona punjenu škampima, a onda vidim još jednu stvar koja me zanima: belostomatida. Riječ je o kukcu čije hrvatsko ime ne znam (ako ga uopće i ima, jer ne živi u Europi), inače obitava u barama, a doseže veličinu od desetak centimetara. U jugoistočnoj Aziji se smatraju delikatesom, mogu se jesti samostalno, a može se i njihov ekstrakt dodavati u juhe i umake. Odlučio sam se za ovo potonje i naručio još onda i juhu od piletine s rezancima. Kada dođe konobar ustanovljujem da belostomatida nemaju, tako da sam bezveze naručio juhu. Ha, što se može, pojest će se. Inače, meni taj naziv „belostomatid“ zvuči kao neki ruski nogometni klub: Belostomatid iz Pjatigorska je kod kuće remizirao sa Salavatom Julajevom iz Ufe 2:2. :D
Juha je sasvim prosječna, opet sam dobio čitavu zdjelu, iako ne onoliko veliku kao u Kini, a onda napokon i taj slavni banh cuon. Zapravo je i on relativno razočaranje, kao mali proljetni smotuljci od rižina tijesta, ništa posebno. Ali eto, još jedno vijetnamsko jelo kušano. U jednom mi času za stol sjeda skupina od dva mladića i jedne djevojke, pristojno me pitaju smiju li sjesti, znaju engleski…a onda ustanovim da su Kinezi. Taman sam mislio da sam ih se riješio. I sad odjednom znaju engleski. Gdje su bili kad sam takve trebao po Kini? Oni isto putuju slično meni, idu kroz Vijetnam na jug, u Kambodžu. Na kraju su pojeli prije mene, ja sam polako ispijao svoju pivu i nešto gledao na internetu, a onda primjećujem da se lokal ispraznio, jer je već prošlo 13 sati, a to je očito vrijeme kada se Vijetnamci vraćaju na posao. Krećem i ja dalje, ima još zanimljivih stvari za obići u gradu, nije sve u mauzoleju. Vraćam se do ulice u kojoj je restoran u kojem sam večer ranije upoznao Eleonoru. U toj se ulici nalazi jedna zanimljiva stvar, ali prije toga ću stati i kupiti sladoled koji se izrađuje pred vama pomoću – tekućeg dušika. Što sve neće izmisliti, meni su tekućim dušikom spaljivali bradavice i uvijek mi je bila fora ta boca iz koje se dimi. Ukratko, u onaj mješač za sladoled se stave mlijeko i sastojci, a potom se doda odgovarajuća količina tekućeg dušika koji hladi mlijeko i pretvara ga u sladoled. Uzeo sam srednju porciju, koja košta 69 000 donga za tri kuglice. Cijena gotovo kao u Hrvatskoj, iako jest da je ovo poprilično neuobičajen postupak koji zahtijeva nabavku ne baš lako dostupnog resursa. Okus sladoleda koji sam uzeo je „morska sol“. I prilično je zanimljiv, slatkasto-slana kombinacija, vrlo osvježavajuće.
Ja sam se dakle uputio vidjeti jednu uređenu tradicionalnu obrtničku kuću u Starom gradu, koja svojim namještajem otkriva informacije o životu gradskih obrtničkih obitelji na prijelazu iz 19. u 20. st. Kuća je jednokatnica, namještaj je uglavnom izvoran, a čini se da se obitelj koja je u njoj živjela bavila izradom ratana (predmeta istkanih od trske, kao npr. moj šešir). U kući su zanimljivi visoki pragovi koji bi trebali spriječiti tok loše energije i zlih duhova. Zanimljivo je to vjerovanje kako su zli duhovi ujedno i izuzetno glupi, budući da ih se očito može saplesti takvim trivijalnostima kao što je visoki prag. Nakon obiđene tradicionalne kuće (koja je naravno i poprilično uska prema ulici, premda ne toliko ekstremno koliko neke koje sam slikao) krećem na zapad, gdje moram obići dvije stvari prije nego mi ih zatvore. Jedna je carska citadela, koja je preko 1000 godina bila centar vijetnamske vojne moći. Od 2010. se nalazi na Popisu svjetske baštine UNESCO-a. No zapravo se od same citadele može vidjeti poprilično malo, iako je riječ o prostorno ogromnom kompleksu. Razlog je što je većina zgrada, uključivo i carsku palaču, srušena kada su Francuzi remodelirali grad. Ironično je da je Hanoi vrlo „francuski“ grad (po urbanizmu i arhitekturi, čak i po pekarama), iako su se Vijetnamci protiv Francuza borili vrlo dugo i vrlo teško, a isti su Vijetnamu i njegovoj kulturi i povijesti nanosili udarac za udarcem. Čak su u kompleksu citadele izgradili svoju vojarnu, čiji su ostaci uklonjeni 2000. kako bi se napravilo mjesta za muzej u sklopu citadele. Rubni dio citadele, uključivo zastavni toranj, pripada Vojnom muzeju Vijetnama. U doba Vijetnamskog rata u samoj se današnjoj citadeli, u zgradi označenoj jednostavno s D67, nalazilo Vijetnamsko vojno zapovjedništvo. Na UNESCO-v popis citadela je uvrštena kao „Središnji dio carske citadele Thang Longa - Hanoija“. Ime Thang Long jedno je od onih 7 imena koje je Hanoi nosio u povijesti – u njenom najvećem dijelu, pače - a znači „ustajući zmaj“ (za razliku od Ha Longa, koji znači „silazeći zmaj). Osim glavnog dijela u kojem se može vidjeti vrata, zidine i još pokoje stepenište neke od uništenih palača, postoji i dio citadele koji se još otkopava, a nalazi se s druge strane glavne ceste (Hoang Dieu), te je otkriven slučajno, kada su se 2003. kopali temelji za novu zgradu Nacionalne skupštine. Budući da arheološki radovi još traju, a i ovo otkopano je pokriveno najlonima i sličnime, u tom se dijelu doista nema što za vidjeti, pogotovo ako niste ludi za arheologijom.
Nakon toga krećem na jug prema Hramu literature (Van Mieu). Riječ je o konfucijanističkom hramu pokraj kojega sam prošao dan ranije, ali je već bio zatvoren. Što se Konfucija tiče, znamo da je zagovarao red i hijerarhiju, a također je za kinesku carsku vlast osmislio sustav ispita kojima su se podvrgavali oni koji bi željeli postati carski činovnici. Ispiti su bili anonimni i vrlo filtrirajući, a sustav je bio toliko uspješan da se na kineskom dvoru održao do početka 20. st. i pokušaja reformi dinastije Qing. Ispiti su uključivali poznavanje prava, povijesti, književnosti, društvenog ophođenja, itd. Osim u Kini, sustav se koristio i u Vijetnamu, gdje su se carski činovnici obrazovali upravo na ovom mjestu, koje je u 11. st. dao sagraditi kralj Ly Thanh Tong. Zapravo je ovaj hram prvo nacionalno sveučilište u Vijetnamu. Prostire se kroz nekoliko dvorišta, u nekima od njih su jezerca s lotosima, u jednom se dvorištu nalaze stele s imenima onih koji su ovdje završili obrazovanje (njih ukupno 1307, barem onih na očuvanim pločama), a tu je naravno i hram Konfucija i znanstvenika tj. svih onih koji su diplomiranjem stekli status sličan bogovima. Zapravo je to istinski hram znanja.
Oko 5 sati popodne vraćam se lagano prema hotelu, planiram večeras ranije doći u sobu, ranije večerati, ranije obaviti sve druge obaveze, kako bih se stigao naspavati jer se sutradan rano budim radi izleta u Halong. Rublje se po drugi puta vratilo s pranja, i iako je sada malo bolje, i dalje primjećujem prljavštinu. No ono što me mnogo više žalosti jest činjenica da sam ja rublje prvi puta predao u svojoj vreći za prljavi veš, koju su idioti u praonici zagubili. Mrzim gubiti stvari, a evo, nakon mobitela i ta vrećica. Posebno mi je bila draga jer je bila stara kojih 30-ak godina, iz Kastner&Öhlera u Grazu, još sa starim logom koji je imao lava. Imam rezervnu vrećicu, nije to problem, problem je da želim da mi se stvari vrate onako kako sam ih predao. Ali bojim se da je za tu vrećicu situaciju još beznadnija od mobitela.
Za večeru odlazim u jedan restoran na glavnoj ulici, blizu hotela, koji poslužuje hranu iz Huea (kamo ja idem za kojih tjedan dana), i gdje usput posve slučajno doznajem što je bilo ono čudo iz bambusova lista što sam jeo neki dan, a ličilo mi je na krumpir. Riječ je o kasavi, gomolju koji u mnogim latinoameričkim zemljama zamjenjuje krumpir (pa sam ju ja tako jeo u nekoliko navrata na Kubi). Nude ju i u ovom restoranu gdje sam odlučio večerati. Ali ću ipak preskočiti i uzeti za predjelo svježe proljetne smotuljke s povrćem, za glavno jelo pirjane škampe u nekom sosu s povrćem (škampi su vrijedni žrtve mazanja ruku), a za desert puding od duriana. I sok od limete. I sve to za 120 000 donga, tj. nekih 35 kn. Prije spavanja još jedan smoothie od avokada, banane i ananasa i mogu u sobu…
komentiraj (0) * ispiši * #
Hanojskim pločnicima
utorak , 04.08.2015.Jedna stvar zbog koje putnici u ovaj dio svijeta vole Vijetnam jest činjenica da je Vijetnam – premda to nije prva stvar s kojom biste ga povezali – jedan od najvećih svjetskih proizvođača kave. I tako svi oni ovisnici, koji neprestance uzdišu kako je npr. „u cijeloj Kini nemoguće naći dobru šalicu kave“, ili da je ista preskupa (što jest – frend je ove zime bio u Seulu i kaže da tamo šalica kave košta, preračunato, 50 kn), kada stignu u Vijetnam iskuse preporod. Ja osobno nisam kavopija, ali kada sam čuo za jedan neobičan lokalni specijalitet, također sam se pomamio. Riječ je o ca phe trung da, kavi sa, ajmo reći, šatoom, tj. tučenim jajetom. Postoji jedan kafić naveden u mom vodiču koji ju poslužuje (postoji ih naravno više, ali zašto tragati ako mi je ovako potraga olakšana?), a smješten je malo neobično. Naime, u njega ulazite kroz nekakvu prodavaonicu svile, tekstila, tako čega, pa kroz dugi hodnik dolazite do prostorije gdje je blagajna, tu naručite, a onda se stepenicama popnete na jednu od dviju terasa (viša je na samom krovu), odakle puca pogled na jezero Hoan Kiem. Dok čekam kavu (cijena 40 000 donga – oko 11-12 kn, slično Hrvatskoj), odgovara mi Steffi kojoj je sad naravno žao, kad je čula moje dojmove. Eh, piškila bi, kakila bi. Ona je u Kuala Lumpuru i naravno da ne zna kamo bi dalje. A meni u međuvremenu dolazi kava. Inače, ja sam jutros odlučio po vijetnamsku doručkovati rakovu juhu s rezancima, a popio sam i napitak od marakuje, tako da mi je ova kava neki međuobrok. Inače, čudno da još uvijek nisam probao pho, poznatu vijetnamsku gustu juhu s mesom, koja se jede u svim prigodama, od doručka do večere.
Nakon kave (koja nije loša, sviđa mi se, mogli bi to i neki naši kafići unijeti u ponudu – ako se ovi ne boje salmonele, zašto bi kod nas bilo straha) spuštam se u obližnju ulicu Hang Dao, poznatu po brojnim dućanima. Treba mi urarska radnja. Naime, iako sam pred par dana gledao kako mi je remen na satu dotrajao i pitao se hoće li izdržati, jutros me iznenadila druga stvar – kopča se na jednom kraju izvukla iz remena. Eto, skoro pune dvije godine je izdržao, sjećam se da mi je prošli remen otišao na teheranskom aerodromu prilikom rendgenske kontrole, krajem kolovoza 2013. Uglavnom, ovi na recepciji su mi na moj upit gdje to mogu zamijeniti rekli da odem pitati u prodavaonice satova u Hang Dao. Odmah nedaleko početka ulice je jedna, dosta fensi, kažem unutra ženski što trebam, nalaze odmah jedan sat sa sličnim remenom, kažu da će to koštati 300 000 donga. 80-ak kn za remen? OK, izgleda da je kvalitetan, prava koža valjda, ne znam. Ili je posrijedi cijena za turiste. No onda kreće mijenjati remen i nešto prtlja, izgleda da valjda ipak ne odgovara. Potom jedan tip donosi neki drugi remen, ali taj je svijetlosmeđ. A moj sat ima crni remen. Nisam baš sklon toj boji, druge očito nemaju, tako da mi vraćaju sat s mojim starim remenom. Pored je još jedan dućan, koji izgleda još skuplje. Pitanje je mogu li ovdje uopće zamijeniti remen. Odlučujem ga preskočiti i tragati za nečim jeftinijim. No u nastavku nema više ničeg sličnog. Sve dok nekih dva bloka dalje ne naiđem na prodavaonicu kožne galanterije, a koliko vidim imaju i onu sitniju, pa bojažljivo izvlačim sat iz džepa i pokazujem što mi treba. Tu mi pak pokazuju da se vratim na početak ulice. Ali tamo sam već bio! Ništa, zahvaljujem se, a onda dolazim do kraja poteza dućana. Pokušat ću drugom stranom natrag, ali tamo nalazim samo jednog urara, i to u nekoj rupi u zidu, pult su mu zapravo nekakva kolica, koja izgledaju kao ona iz kojih se prodaje pecivo…taj najvjerojatnije nema remena. A bogme ni vremena, zauzet je popravljanjem nekog drugog sata. Vraćam se ipak do onog dućana koji mi je izgledao još otmjenije, i kad uđem prvo me ženska ignorira, onda kad joj pokažem što mi treba, pokaže mi opet niz ulicu, prema onim dućanima odakle su me poslali ovamo. Divno je počelo…
Lutajući amo-tamo po Hang Dao primjećujem i mnoge prodavaonice bižuterije i nakita, pa mislim da bi se među njima trebala nalaziti i još koja prodavaonica satova. Očajnički skrećem u jednu manju ulicu prema istoku i taman kad sam htio baciti koplje u trnje pojavljuje se jedna prodavaonica satova, malo opskurnija i siromašnijeg izbora. Ali ima ono što meni treba. Po cijeni od 150 000 donga, upola onoga što su me tražili u onom drugom dućanu. Posao je gotov za 2-3 minute. Sada se napokon mogu posvetiti ozbiljnijim stvarima. Neću tražiti mjesto za popravak ciferšlusa, jer to stigne čekati, a i sandale mogu još malo izdržati, iako se raspadaju posvuda…
Dan ranije sam htio probati banh cuon, palačinke od rižina tijesta punjene mesom, ali sam došao prekasno (iako rade do 3, već iza 1 su zatvarali). Tako je i ovaj put, iako sam došao ranije no jučer. Čovjek se počne pitati kad onda ti Vijetnamci ručaju. Ništa, morat ću na banh goi, i to blizu moga hotela. Banh goi je prženo tijesto sa svinjetinom, rezancima i škampima. Uzimam još i nešto poput krafna sa škampima, koji na sebi ima čitavog škampa u fetalnom položaju. I pivu. Hrana je tako-tako, sva ta pržena jela prilično su slična.
Nakon ručka idem obaviti još nešto u hotel, pa onda krećem dalje. Današnja me kiša uvjerila da bih ipak trebao napraviti nešto u pogledu ozbiljnog pokrivala za glavu, moja kapa je dobra za silu, ali i ona se namoči, pa mi se smoči kosa… Rješenje bi moglo biti da kupim non la, klasični vijetnamski stožasti šešir. Ionako ih ima dosta po prodavaonicama orijentiranima na turiste. Jedino što meni ljudi s takvim šeširom izgledaju kao oni stupići za trasiranje plinovoda. A i prilično je izvjesno da ga ne bih mogao donijeti u Hrvatsku, što znači da kupujem nešto za što sam siguran da je potrošna roba, a to mi se ne sviđa. No kako se kiša pojačava, odlučujem ipak pružiti šansu šeširu i odlazim do jedne prodavaonice gdje ih prodaju onako složene na jednu zajedničku hrpu, od najvećeg na dnu, sve do šeširića veličine naprstka, koji su valjda samo za lutke ili kao kuriozitet. Probam jedan, stoji mi dobro, pa ga odlučujem kupiti. Pitam cijenu – 40 000 donga. Znači jednako kao i kava s jajetom. Izlazim na ulicu i primjećujem da me šešir dobro štiti (ne samo glavu, nego i ramena, jer je širok), ali da isto tako malo prigušuje zvukove i smanjuje vidno polje. Bit će zanimljivo hodati kroz prometnije dijelove s njime.
Krećem potom na jug, u Francusku četvrt. Kao i predio zapadno od Starog grada, riječ je o četvrti s dosta starih vila u kojima su danas smještena veleposlanstva. Uzimam nekakav desert, kao da je posrijedi nekakva čvrsta krema od graha (bean curd) kojoj se doda nešto tipa žele i onda još leda po vlastitoj volji, tako da se može izmiješati i dobiti kremastu smjesu, sličnu sutlijašu. Nakon toga nastavljam prema jezercu Thien Quang, a onda i prema Lenjinovom parku, velikom javnom parku koji također ima svoje jezero, Bay Mau. Čini se međutim da se ulaz u Lenjinov park naplaćuje, a ja bih to volio izbjeći. Nema veze, ionako ću se još nagledati parkova…
Iako se Hanoi može činiti kao izuzetno ugodan i lijep grad za šetnju, on to uglavnom nije. Razlog leži u njegovim pločnicima. Iako oni postoje gotovo svugdje, redovito su zakrčeni motociklima parkiranim poprijeko (okomito na cestu), što rezultira neprohodnošću pločnika i zaobilaznom rutom preko kolnika. Ako nema motocikala, onda su tu druge prepreke, poput ljudi-vaga ili proširenog štekata nekog kafića. A što se inače tiče samih motocikala, do pred 20-ak godina u Kini i Indokini glavno prijevozno sredstvo širokih narodnih masa bio je bicikl. U međuvremenu je napredak omogućio unapređivanje vožnje na dva kotača, pa smo tako dobili više buke i više smoga, ali uz manje napora poput pedaliranja. Zato je napor danas na onima koji hodaju. Prelazak ceste u Vijetnamu zeznut je upravo zbog motocikala, ne zbog automobila, motociklisti misle da za njih ne vrijede pravila kao što je crveno svjetlo na semaforu i tsl. I dolaze u rojevima.
Od Lenjinova se parka upućujem prema sjeverozapadu, kroz džunglu prometa. Konačni mi je cilj doći do jezera nazvanom po B-52 (zapravo jezera Tiep), gdje se nalazi olupina tog bombardera, srušenog u američkim napadima 1972. Bombarder je pao u vrlo plitko jezero koje je u međuvremenu isušeno, tako da danas stoji na suhome. Olupina nije cjelovita, nego su pojedini dijelovi odvojeni zasebno. Ukratko, prizor je poprilično otužan i više liči na nekakav autootpad. Dojam je dodatno naglašen čuvanim parkiralištem koje se nalazi u susjedstvu, i koje je puno kojekakvih luksuznih automobila. I Vijetnam ima svoje skorojeviće.
Vraćam se u hotel, gdje potvrđujem da ostajem i četvrtu noć, a potom odlučujem uplatiti aranžman za zaljev Halong. Iako sam prvo mislio ići u vlastitom aranžmanu, ideja krstarenja zaljevom brodom mi se dopala. Uzimam stoga aranžman u vremenu koje sam ionako planirao ostati, 3 dana i 2 noći, s tim da sam jednu noć na brodu, a drugu u hotelu na otoku Cat Ba. Vrijeme je da se počastim i da proslavim moj ponovni susret s morem nakon tri i pol mjeseca. Odsad pa do kraja puta bit ću neprekidno blizu mora. Inače, kada je tip na recepciji vidio moj šešir, pitao me koliko sam ga platio. Velim 40 000, sav sretan kako sam ga jeftino dobio, a on kaže „Skupo. Moja ih obitelj inače izrađuje i oni ih prodaju za 10 000.“ I tako čitav taj šešir košta manje od 3 kn. Jest da je to trska, ali svejedno…
Aranžman uplaćen, a potom je vrijeme da se uputim na večeru. Odabirem jedan restoran preporučen u mom vodiču, kaže da su često gužve, pa da se ne čudite ako budete smješteni za stol s još nekim ljubiteljem vijetnamske hrane. I doista, upravo to se i događa. Smještaju me za stol s nekom ženskom, ja naručujem svoje: juha od algi, piletina u umaku od limete i salata od zelene papaje, te piva – a onda počinjem razgovarati sa ženom nasuprot mene. Ona se zove Eleonora i iz Rima je. Također putuje sama, ide u Vijetnam, na Javu i Bali, već godinama dolazi u jugoistočnu Aziju i uvijek odabere drugu rutu. Ima par frendova koji su isto ovdje u regiji pa će ih posjetiti. Ukupno ima oko mjesec dana na raspolaganju, tako da teško da ćemo se susresti još u Vijetnamu, ona već sutra ide u Halong (trebala je danas, ali je zbog nevremena to otkazano – ista klauzula vrijedi i za moj izlet), a onda leti na jug, u Nha Trang. Kad je čula za moj put i što sam sve dosad prošao, oduševila se. Meni pak dobro dođe prilika da provježbam talijanski, nisam ga govorio od razgovora s Marjam u Teheranu. Večera je ukusna, posebice sos od limete, a mi smo se zapričali dovoljno da nakon večere još odemo na pivu u neki od kafića u četvrti, na bia hoi. Ona bi u neki kafić koji izgleda malo kultiviranije, ja bih najradije u ove obične vijetnamske prčvarnice gdje je piva 5000 donga (dakle manje od 1,5 kn). Na kraju nalazimo ipak jedan malo bolji, i da, piva je tamo 20 000 donga. Nakon što smo uz večeru pili Bia Hanoi, sada je vrijeme za Bia Saigon, vjerujem da na toj liniji postoji rivalitet. Vijetnamci barem ne piju pivu iz onih smiješnih čašica, toga sam se konačno riješio. Meni se Bia Saigon sviđa više od Hanoija, Eleonori ne. Čavrljamo o jugoistočnoj Aziji, o jezicima, o politici, pojašnjavam joj neke stvari koje joj nisu bile dosad jasne u vezi regije…čini se da joj je drago da me upoznala. Imam takav učinak na ljude. Razmjenjujemo kontakte preko WhatsAppa, tako da ćemo se čuti u nastavku, a kaže mi i da sam dobrodošao kad navratim u Rim. Vacanze romane… Pratim ju do njenog hotela, koji je odmah iza ugla, pozdravljamo se, a ja onda moram testirati koliko je dobar moj osjećaj za orijentaciju u uskim i zavojitim uličicama. Odličan je, budući da je jezero točno ondje gdje sam pretpostavljao da bi trebalo biti, a onda nije teško doći do mog hotela. Inače, stari dio Hanoija je noću u potpunom kontrastu s danom, vrlo je miran i ugodan za šetnju, a motocikli su posve nestali. Čak se može hodati i pločnikom…
komentiraj (2) * ispiši * #
Među rijekama
ponedjeljak , 03.08.2015.U kineskom jeziku vrlo se brzo nauče riječi za strane svijeta. Naime, svaki grad u Kini obično ima nekoliko ulica koje ga u potpunosti presijecaju, te nose isto ime, ali uz odrednicu pojedinih dijelova ovisno o stranama svijeta, ili eventualno sredini. No kao mnemotehnička metoda mogu poslužiti i neka druga imena, pa tako riječ za „srednji“ (zhong) imamo u samom imenu Kine, Zhongguo, tj. Srednje carstvo. A strane svijeta lako se pamte po imenima gradova koji su svojedobno bili prijestolnice dijelova Kine na određenim stranama svijeta: Beijing (Sjeverna prijestolnica), Nanjing (Južna prijestolnica), Xijing (Zapadna prijestolnica, staro ime Xi'ana, tj. „Zapadnog mira“). Jedino nedostaje Dongjing, Istočna prijestolnica, barem u Kini. No to se ime pojavljuje u dvama susjednim zemljama. U Japanu, ono se izgovara kao Tokyo, iako se kandžijima piše isto kao i kinesko Dongjing, a u Vijetnamu je sličnost još i veća, budući da je oblik preuzet u fonetski sličnom obliku: Dong Kinh. To je ime od 1428. do početka 19. stoljeća nosio grad koji je ukupno u svojoj povijesti promijenio 7 imena. Riječ je naravno o Hanoiju, čije današnje ime znači „među rijekama“ ili „unutar rijeka“, a njega grad nosi od 1831. Inače, i ime Dong Kinh na određen se način zadržalo, u iskrivljenom francuskom izgovoru Tonkin, iz čega je izveden naziv za cijeli sjeverni dio Vijetnama. Hanoi je bio glavni grad Vijetnama od prvih početaka vijetnamske državnosti sve do 1802., kada je dinastija Nguyen preselila svoj glavni grad u Hue. Kada Francuska uspostavlja kolonijalnu vlast u Indokini, Hanoi postaje opet glavnim gradom, i to ne samo Vijetnama nego čitave Francuske Indokine. Nakon 1954. glavni je grad Sjevernog Vijetnama, a poslije ujedinjenja 1976. i cjelovitog Vijetnama. Drugi je najveći grad u državi i ima malo preko 7 milijuna stanovnika. Leži na Crvenoj rijeci (Song Hong), 90 km udaljen od njena utoka u more. A na danjem svjetlu izgleda jednako šarmantno kao i noću, unatoč prilično kaotičnog prometa.
Ponuda doručka u hotelu ovaj puta je mješavina lokalne i zapadne hrane – ima naravno i palačinki, müslija, voćne salate, ali i juhe od raka s rezancima. Uzimam palačinku s bananama i medom, a nakon što sam ju slistio, vrijeme je za pokret. Da, vrijeme je tmurno i kiša pada kao i u Nanningu, ali neću sigurno ovdje stajati i čekati dok mi boravak u Hanoiju nepovratno curi (kao i kiša). Pitam tipa na recepciji gdje mogu nabaviti SIM karticu, on mi kaže da moram izaći na najbližu glavnu ulicu (onu gdje nas je sinoć ostavio taksi) i onda tamo…i sad dolazi onaj nerazumljivi dio koji je posljedica njegovog lošeg izgovora engleskog, a ni ponavljanjem se ne poboljšava. Neka, valjda ću naći. Odlazim potom do Pieterova hostela, ovi moji u hotelu ne mogu promijeniti juane u donge. Tamo me tip na recepciji prepoznaje od jučer, kad sam došao pokupiti Pietera za večeru. Pitam ga mijenjaju li oni kineske juane, kaže da ne, ali odvodi me u turistički ured u kojemu bi trebali mijenjati novac. I doista, mijenjaju, tako da iskrcavam sve preostale juane, zbog nemogućnosti mijenjanja presitnih apoena ostaju mi tek 2 juana i jedan jiao. Za ostatak od 110 juana dobivam tristotinjak tisuća donga. Krećem potom u potragu za SIM karticom. Na glavnoj ulici, odmah na uglu, nalazi se nekakva velika prodavaonica s mobitelima i laptopima, ali meni to izgleda kao dućan za mobitele, a ne ured operatera telekoma. Nastavljam dalje, do kraja bloka, pa još prema sjeveru. Stari grad Hanoi nastao je udruživanjem 36 cehova od kojih je svaki dobio svoju ulicu („zanatlije su sebi podijelile rejone“) koja pak nosi ime po cehu ili barem po nekoj stvari vezanoj uz obrt pojedinog ceha. Riječ koja se ponajviše koristi u nazivima ulica je hang, što jednostavno znači „ulica“, npr. Hang Ga „Mesna ulica“ i slično. Kako kiša opet pojačava, shvaćam da nečime moram zaštititi fotoaparat, pa se prisjećam da u hotelskoj sobi imam u sklopu torbice za fotoaparat navlaku za fotić. Pokušao sam već u Turskoj to prokljuviti. Poprilično je komplicirano za staviti i nepraktično. Ali, ne želim probleme s eventualnim kvarovima, pa se stoga vraćam natrag prema hotelu. Prije toga prolazim opet pored one prodavaonice mobitela i laptopa, gdje konačno u unutrašnjosti vidim spasonosni natpis „SIM sô“ (pri čemu zaključujem da potonje znači „kartica“). Dakle, ipak je tu. Ulazim u neugodno klimatizirani prostor, ekipa je unutra sva mlađa i svi znaju engleski, što je stvarno osvježenje nakon Kine. Da, zvučat će kojiput čudno i teško za razumjeti, ali će bar VAS razumjeti. Kupovina je ovaj puta gotova mnogo brže nego u Kini i za manje od 10 minuta imam novu karticu, ali i mobilni internet. Vidim da su neki običaji koje sam upoznao u Kini prisutni i ovdje - kada vam netko nešto daje, makar to bio i kusur, uvijek će vam to pružati objema rukama. Tako pokazuju da nemaju skrivenu namjeru, da su posve iskreni kada vam nešto daju. Iako je zapravo nepraktično. Nakon što sam dobio broj, odlazim po dogovoru ostaviti Pieteru poruku na recepciji njegova hostela, kako bi mi se mogao javiti ako mu se večeras ide na pivu...
U sobi uzimam vremena kao bih bolje proučio gdje je što i kako točno navlaka ide na fotoaparat, ali mi i dalje nije jasno, sve dok mi ne sine – pa to uopće nije navlaka za fotoaparat već za torbicu! Ponekad sâm sebe šokiram… Ništa, nema mi druge nego nabiti jednostavno neku plastičnu vrećicu na fotoaparat i otići tako van. Hodajući ulicama Hanoija, čak i po kiši, primjećuje se jedna stvar s kojom ću se morati naučiti nositi u nastavku moga puta – nevjerojatna perzistentnost prodavačâ. Dakle, ulicama šeću mnogobrojni pokretni prodavači svega, hrane, kišobrana, suvenira… Mnogi od njih robu nose na specifičan način koji sam već vidio u južnoj Kini – preko ramena nose veliku motku na čijem se svakom kraju na konopcu nalazi ovješena po jedna plitica u kojoj je roba. Tako opremljeni, ti ljudi liče na hodajuće vage. I sad, dođu do vas, nude vam svoju robu (već je tu prvi problem – nude vam ju čak i ako vi niti najmanjim znakom niste pokazali da bi vas ona mogla zanimati). Ako vas ne zanima (a naravno da me ne zanima) vi ih ignorirate, u nadi da će se oni maknuti. I tu počinje glavni problem, o kojem sam već pričao, pa ponavljam apel na ljude koji su bili u Indokini da podijele svoju taktiku sa mnom – oni ne shvaćaju da ignoriranje znači „pusti me na miru“. Oni misle da ih zapravo niste primijetili i nastavljaju se nametati do vaše reakcije. Budući da meni nije ni nakraj pameti trošiti energiju na svakog prodavača odavde do Dilija, želim čuti uspješne savjete kako učinkovito ignorirati, a da to bude transparentno i samim prodavačima. Ista pojava naravno vrijedi i za taksiste, točnije za vozače xe oma, mototaksija, koji se nalaze gotovo na svakom uglu. Oni će se na svaki način truditi privući vašu pažnju, da bi vas onda pitali kamo idete, valjda u nadi da će vama odjednom pasti na pamet da bi vas oni mogli odvesti. Ta logička akrobacija, koja je prisutna posvuda u svijetu gdje je taksiranje percipirano kao način dobre zarade od turista, jest jednako fascinantna koliko i iritantna. Ideja da će netko promijeniti svoju unaprijed donesenu odluku o namjeravanom obliku kretanja samo zato jer mu netko ponudi taksi (koji će nakon toga morati preplatiti, jer, jasno, turist je ovca za šišanje), toliko je veličanstveno glupa da se ozbiljno bojim za budućnost ljudskog roda i za sposobnost razmišljanja o nekim složenijim stvarima, kao što je npr. odgovorno direktnodemokratsko odlučivanje. Ako želim taksi, onda ću se sâm uputiti prema vozaču istoga i to ga obavijestiti. Ako ga ne želim, nema toga boga (nekmoli izravno zainteresirane strane) koji će me natjerati da promijenim odluku. Vjerujem da moja logika vrijedi i za druge turiste, barem za premoćnu većinu njih – svi dovoljno cijene svoj novac da ga ne rasipaju nepotrebno na taksi. Ali budući da takav stav ipak opstaje, očito je da dobiva dovoljnu količinu potkrijepe. Tko su te budale koje se daju nagovoriti, ne znam.
Inače, suprotno očekivanom, u Hanoiju (za ostatak Vijetnama još ne znam) ne postoje motorne rikše, tj. tuktukovi, pojava koju sam smatrao univerzalnom u južnoj Aziji. Ovdje međutim postoji nešto što se zove cyclo, inverzna putnička trokolica, koja naprijed ima dva kotača, a otraga jedan, te se s prednje strane nalazi klupa za putnika, otvorena također u smjeru vožnje, a vozač je iza te klupe na svom sjedalu s pedalama. Osobno mi takvo vozilo izgleda posve suludo – prvo, vozač ima smanjeno vidno polje jer pred sobom vozi mušteriju, drugo, mušterija je prva na udaru ako se ovaj nekamo zabije, i treće, takav raspored mušteriji omogućava da jednostavno lako iskoči iz vozila i pobjegne, ne plativši račun.
Za ručak sam odlučio probati nešto od famozne vijetnamske ulične hrane. Postoji međutim jedan problem – Vijetnamci, kao i Kinezi, ručaju i večeraju poprilično rano, a neki od tih lokala i štandova rade samo za ručak. Prema tome, ako dođete tamo u vrijeme koje bi nama bilo logično za ručak, oko 14-15 sati, sva je prilika da ćete poljubiti vrata ili ćete vidjeti kako pospremaju. Tako sam morao odustati od prvobitne zamisli da probam banh cuon, rižine palačinke s mljevenim mesom i gljivama, te sam umjesto toga završio na još jednom ikoničkom lokalnom jelu, bun chau. Riječ je o jelu koje si sami miješate od sastojaka koje dobijete, a to su pečeni svinjski krmenadli (bar mislim da su krmenadli) u bujonu s nekim povrćem koje meni izgleda kao kuhana rotkva, tanki rižini rezanci koji mi izgledaju kao fallude i koji su bili toliko međusobno isprepleteni da mi ih je na kraju žena morala izrezati škarama (česta pojava u ovim krajevima – hrana se umjesto nožem reže uredskim škarama), proljetni smotuljci s rakovim mesom (zanimljivo, iako su proljetni smotuljci – spring rolls - jedno od na Zapadu najprepoznatljivijih jela kineske kuhinje, ja ih u Kini nisam nigdje susreo, a evo sad u Vijetnamu odmah. Možda su oni u Kini regionalno ograničeni?), te ogromna hrpa metvice, praktički pola livade. Zanimljivo, mislim da dosad nikad nisam jeo metvicu, ili sam pio čaj, ili sam ju imao u mojitu, ali da ju uzimam u usta i žvačem, ne. Ali dobro će mi doći zbog mojih trenutnih problema oko sinusa. Sve te sastojke kombinirate u posebnoj zdjelici kako vam drago. Da, ne volim svinjetinu, ali od nje nažalost u Kini i Vijetnamu ne možete baš pobjeći. Higijenski su standardi dubiozni, sjedi se uz rub ceste na plastičnim stolčićima visinom prilagođenima djeci, štapići se upotrebljavaju po više puta, pitanje je koliko ih dobro operu, o standardima pripreme hrane da ne govorim…razmišljam kako bi tek ovdje cmizdrili oni emoticoni s certifikata u Nanningu. Uz obrok uzimam i Bia Hanoi, lokalnu pivu koja mi je izmakla prethodne večeri, flaširanu. Ništa posebno.
Od nekoliko jezera na području grada, najpoznatije je jezero Hoan Kiem, smješteno gotovo u centru. Ime jezera znači „Vraćeni mač“, a prema legendi riječ je o priči iz sredine 15. stoljeća kada je car Le Thai To od bogova dobio čarobni mač pomoću kojega je otjerao Kineze iz zemlje. Nakon rata iz jezera je izronila golema zlatna kornjača i odnijela mač natrag njegovim pravim vlasnicima. Priča o ogromnoj kornjači nije bez vraga, jer u jezeru i danas živi barem jedan primjerak takve kornjače (slični primjerci su nađeni u rijeci Jangce i računa se da je riječ o vrsti na rubu istrebljenja, sa svega 4 potvrđena primjerka na svijetu). Kornjača inače nema čvrsti vanjski oklop, a jedan mumificirani primjerak čuva se u hramu Ngoc Son (Planina od žada) smještenom na otočiću u sjevernom dijelu jezera. Na drugom otočiću je mala građevina nazvana Kornjačin toranj. U rano jutro lokalci na obali jezera izvode tai chi. Jezero izgleda izuzetno pitomo i urbanizirano, zato priča o čudovišnoj kornjači koja živi u njemu zvuči zastrašujuće (iako je kornjača posve dobroćudna).
Put me nakon jezera i hrama vodi na jug, u Francusku četvrt, gdje se nalazi još jedna znamenitost Hanoija, prilično zloglasna. Riječ je o zatvoru Hoa Lo, koji su sagradili Francuzi nedugo nakon uspostave kolonijalne vlasti, svjesni da uvijek ima nekih čudaka koji se bune protiv takvih događaja, pa ih je potrebno na odgovarajući način preodgojiti ili, ako ne ide, ukloniti. Zatvor je danas većim dijelom srušen, kako bi se sagradio obližnji šoping centar i poslovne zgrade, ali u očuvanom se dijelu nalazi muzej posvećen povijesti zatvora, s vrlo potresnim svjedočanstvima francuske torture boraca za vijetnamsku neovisnost. Kada je Vijetnam 1954. postao nezavisan, zatvor je služio isprva kao obrazovni centar i podsjetnik na doba francuske kolonijalne vlasti, da bi za desetak godina dobio novu staru svrhu – u njega su smještani zarobljeni američki vojnici (prvenstveno oboreni piloti) u doba Vijetnamskog rata. Sjevernovijetnamske su vlasti po brutalnosti metoda bile slične Francuzima – iako su se konkretni uvjeti smještaja malo poboljšali, pa su zatvorenici spavali na krevetima, a ne na zemlji, metode mučenja su postajale sofisticiranije uslijed napretka tehnike. Premda je Sjeverni Vijetnam bio potpisnik Ženevske konvencije, i službeno je poricao da se u zatvoru odigravalo ikako mučenje (pa se i na slikama u današnjem muzeju vidi kako su humano bili tretirani američki zarobljenici, koji kuhaju, igraju biljar i košarku, uzgajaju kokoši, pohađaju misu za Božić i svugdje su izrazito dobro raspoloženi), svjedočanstva govore o strašnoj brutalnosti, pri čemu je, zanimljivo, jedan od ciljeva mučenja bilo i ishođenje javnog priznanja da u zatvoru dobivaju humani tretman! S obzirom na čitav taj diskurs „vidite kako mi vas dobro tretiramo, a ne kako vaši Južnovijetnamci tretiraju naše zarobljenike“, zatvor je među američkim vojnicima dobio ironični nadimak „Hanoi Hilton“. Možda najpoznatiji zatvorenik u rečenom zatvoru bio je kasniji američki predsjednički kandidat, poznati jastreb i dugogodišnji republikanski senator (iako mi se čini da je jedno slovo u toj riječi pogrešno) John McCain. U slučaju dotičnoga, moja apsolutna podrška ide Sjevernovijetnamcima. Šteta da ga nisu još humanije tretirali.
Nastavljam šetnju dijagonalno prema mauzoleju Ho Chi Minha. Nažalost, mauzolej ima poprilično nezgodno radno vrijeme – zatvoren je ponedjeljkom i petkom, a ostale dane zadnji je ulazak u 10.15, zatvara se u 11. Usto je krajem godine zatvoren budući da Hoa voze na održavanje u Rusiju. Ironično je da je Ho zahtijevao da ga se nakon smrti kremira, ali socijalističke vlasti nisu tek tako mogle oca domovine pustiti u dim. Kompleks mauzoleja obuhvaća i muzej posvećen njegovom liku i djelu, kuću u kojoj je živio, još nekoliko zgrada i popriličnu hektaražu zelenila. Da, morat ću jedno jutro pošteno posvetiti ovom velikom čovjeku (u smislu značaja – tjelesno je bio izuzetno sitne građe). Ovako sam samo poslikao mauzolej izvana te se u sumrak vratio prema hotelu. Pieterov je poziv izostao, vjerojatno je našao neki program, ne znam kad ide u Sapu, mene od hrane još drži ručak, tako da ću večer provesti u sobi, jedino otišavši još nešto popiti. I da, vratili su mi rublje. „Oprano“. Ovaj puta više nisu bile posrijedi samo maramice, već i ostalo. Na majicama su se i dalje vidjele smeđe mrlje na mjestima gdje je zbog pojačanog znojenja došlo do većeg upijanja prljavštine, hlače koje sam nosio 5 tjedana i koje su pogotovo s prednje strane na natkoljenicama zbog znojenja bile poprilično prljave bile su i dalje prljave…pukao mi je film, odnio sam ih tipu na recepciji, rekao mu da znam da nije on kriv, ali da ja ovo ne mogu prihvatiti kao oprani veš. Naravno da on ne zna na kojoj temperaturi su ga prali, ali sudeći po rezultatima to nije bilo ni na 60°. On mi kaže „Pa znate, kad je rublje jače prljavo, onda ne ode od prve…“ Znam. Ja svoje maramice kojima sam zaustavljao krvarenje iz nosa još u Turskoj perem već šesti puta, a mrlje su i dalje tu. Onda očito nije problem samo u mrljama. Drugo, pa naravno da je rublje jače prljavo, ja sam backpacker! A backpackeri su prljava stoka koja spava po kolodvorima, sjedi po podovima i znoji se kao životinje. Upravo zato bez ikakve dvojbe takvom rublju a priori treba pristupiti kao „jako prljavom“. Pa ako i nakon pranja na 90° ostanu mrlje, onda dobro. Ali ne možeš mi oprati rublje na 40° i onda se čuditi kako nije otišlo. Jedna je stvar oprati hotelsku plahtu na kojoj je netko prespavao dvije noći, drugo majicu koju je netko natopio znojem i još na nju nosio ruksak s prljavštinom iz autobusnog bunkera.
Ukratko, on ponovno pakira veš u vrećicu za praonicu, kaže da će im napomenuti. Zanima me…
Prvi dan u Hanoiju apsolviran. E da, i poslao sam poruku Steffi da joj može biti žao što propušta ovako divan grad. :p
komentiraj (0) * ispiši * #
Nova st(r)anica
nedjelja , 02.08.2015.Pieter i ja se budimo u pola 7, ali bude se i oba naša cimera i također se spremaju. Kasnije ćemo doznati da su i oni u istom busu s nama, iako smo komentirali kako Kinezi rijetko putuju u Vijetnam. Zapravo, Kina i Vijetnam danas imaju poprilično dobre odnose, kad se uzme u obzir da su međusobno ratovali još 1979. Ali bila su to očito neka druga vremena… Odjavljujemo se, iako tip s recepcije zapravo spava na klupi i pospano uzima karticu od sobe, a potom idemo autobusom do onog turističkog ureda/kolodvora. Da, to doista jest mjesto na koje sam došao dan ranije i tamo doista ne vidim gdje se taj kolodvor nalazi. Nakon bolje inspekcije utvrđujemo da je ured u prizemlju jedne zgrade, a autobusi polaze iz dvorišta iza tog ureda, koje se ne vidi s ulice. Inače, u uredu je navodno također moguće dobiti vijetnamsku vizu, ne znam uzimaju li kakvu proviziju (ne znam ni je li ju hotel uzimao, mene je viza koštala 500 juana). Na blagajni pružamo onaj papir koji nam je napisala cura s recepcije, sve je u redu, karte su tu, čak i sjedimo zajedno. Rekli su nam da dođemo oko sat vremena prije polaska, što je naravno previše, pa imamo još 40-ak minuta čekanja. Odlazim u nabavku neke tekućine za put, a potom još sjedimo u čekaonici i razgovaramo o putovanjima, politici, nacionalizmu, kasnije smo i o nogometu – on kaže da navija za Hrvatsku jer ga dresovi sa šahovnicom podsjećaju na grb Brabanta, a ja pak na velikim natjecanjima navijam za Nizozemce, jer su jedna od jakih reprezentacija koje uvijek imaju peh. U 8.10 krećemo vidjeti gdje je bus, na karti ne piše registarska oznaka, ali ne sumnjam da će ga biti lako pronaći – vozi za Vijetnam, znači destinacija će mu osim na kineskom pismu morati biti napisana i na latinici. I točno – tamo su dva busa, jedan ide za Hanoi, drugi za Haiphong, treći najveći vijetnamski grad, na sjeveroistoku. S tim da nama kažu da je ovaj za Haiphong naš. Ali mi idemo u Hanoi. To što vani piše ionako nije bitno jer, premda sam rekao da busevi idu za Vijetnam, to zapravo nije točno. Busevi voze samo do granice, koju potom sami prijeđete, te nastavite s druge strane vijetnamskim busom. Vjerojatno je razlog što ima više autobusa koji dolaze u podjednako vrijeme (što očito proturječi mojoj tvrdnji da nema puno Kineza koji idu u Vijetnam – čemu onda desetak autobusa dnevno?), pa nastane gužva, pa da se ne čeka, pa ovo, pa ono… A možda je isto tako posrijedi neki razlog zbog kojega vozila iz jedne zemlje ne mogu prometovati u drugoj.
Krećemo iz Nanninga na jugoistok, grad je to za kojim neću osobito žaliti, nije ružan, ali je kineski beskarakteran. U biti, u 43 dana Kine pronašao sam jako malo gradova koji su imali ono nešto, vrijedno povratka: Xi'an, Guilin, Kašgar (samo stari dio grada) i možda Dunhuang. Ostalo, za tako veliku i kulturno i povijesno bogatu zemlju, uvelike me razočaralo. Priroda, s druge strane, već može: od zastrašujućih planinskih pašnjaka Pamira, preko pustinje Taklamakan, do pješčanih dina Dunhuanga i neobičnih formacija stijena u geoparku Yadan, te čudnih boja stijena u Zhangye-Danxii – i naposljetku fantastični pejzaž uokolo Guilina, koji se nastavlja i uz cestu kojom se vozimo prema vijetnamskoj granici. Pieter je zadrijemao, pa ja bilježim svoje. U jednom času pojavljuje se šuma breza, pa se pitam da li da probudim Pietera i skrenem mu pažnju na to. Pričao je kako nakon vožnje vlakom do Kine više ne može smisliti breze. Veli da su ga pratile od Poljske do rusko-mongolske granice, svaki dan, poglavito u Sibiru – kad god bi pogledao kroz prozor vidio bi samo beskrajne nizove breza. Razmišljam dalje o Kini, ipak je boravak u njoj drugi najdulji od svih zemalja na mom putu (dulje ću boraviti samo u Indoneziji). Kulturno-povijesne znamenitosti? Vojska od terakote, Kineski zid, Maiji Shan, možda Mati Si, premda su mi te spilje već na kraju dosadile. Ljudi? Pa oni su mi nekako najveće razočaranje. Zlobnici će možda reći „kao i uvijek“, jer ja često u ovim svojim tekstovima zvučim kao mizantrop, no kao i moj nažalost nedavno preminuli kolega s faksa i legenda hrvatskih internetskih foruma Bojan Kopitar Lastan, ja samo ne trpim kretenizam. Za koji priznajem da imam subjektivan, često vrlo nizak kriterij, ali u Kini ima obilato primjera i za one mnogo tolerantnije od mene. Bojan je čak studirao kineski i boravio u Kini jedno vrijeme, tako da bih bio vrlo rado volio s njime razmijeniti dojmove – no nažalost, preminuo je nedugo prije mog polaska na put. Dakle, svi koji redovito prate ove moje zapise znate veselja koja sam prolazio s činjenicom da nitko na recepciji u hotelu američkog lanca ne zna više engleskog od „I don't know“, da vam hostel dopusti da preko vikenda ostavite stvari u sobi jer se ionako vraćate, a onda iznajme sve krevete pa nema više slobodnog mjesta za vas, da vas taksist vozi na taksimetar, ali vas onda traži cifru drugačiju od one na taksimetru, da se osoblje hotela čudi kako ne možete naći sobu broj 666, koja je između soba 408 i 410, da ako je očito da ne znate govoriti kineski nema ničeg logičnijeg nego da vam to isto napišu – kineskim pismom, naravno…i tako unedogled. Osim što ne znaju engleski, oni su još toliko autistični da u dućanu, ako ne znate kineski, nećete imati pojma jeste li kupili slane ili slatke kekse – jer su sve deklaracije isključivo na kineskom i nijednom drugom jeziku. Svaka čast na slavnoj povijesti i moćnoj sadašnjosti, ali, momci, niste sami na svijetu. Kada se povrh svega toga još doda i filtriranje interneta, zaključujem da mi nije žao što napuštam Kinu. I Vijetnam navodno blokira Facebook (ali barem ne Google), ali se nadam da će ta situacija biti sličnija onoj u Iranu.
Cijelim putem do granice vrijeme je oblačno i tmurno, uz povremene pljuskove. Stajemo jednom, na piš-pauzu, i već vidim da se pojavljuju mjenjači novca, iako smo još podosta od granice. Točnije, mjenjačice, zato što su sve do jedne žene. Nakon relativno laganih valuta za preračunavanje (juan je bio tek malo jači od kune, a pakistanska rupija je bila 100 za 1 dolar), vijetnamski dong će opet biti kompliciran – 1 kuna je 3157 donga, a 1 dolar 21 800 donga. Napokon, nakon kojih 4 sata vožnje, stižemo na granicu. Ovdje moramo napustiti autobus i nastaviti maksi golferskim automobilčićem, koji će nas odvesti do samog graničnog prijelaza. Pieter mijenja novce, dobiva 110 000 donga za 32 juana. Potom krećemo prema granici. Prvo kineski izlaz. Na početku se nalaze dva šaltera na kojima piše „mjerenje temperature – kineska karantena“. Postajem nervozan. Što ako mi temperatura opet bude povišena? Hoće li me zadržati u Kini? Uostalom, kakva je to izlazna karantena? Obično su one prilikom ulaska u zemlju, čak i bolje da me puste Vijetnamcima da onda njih zaražujem... U cijeloj toj panici previđam da su šalteri prazni i očito se ne koriste. Prolazimo dalje, prema izlaznim šalterima. Tu je pak otvoren samo jedan, sve dok se ne stvori impresivna kolona, nakon čega otvaraju i drugi. Dolazim na taj drugi šalter, pružam putovnicu, tip gleda putovnicu, vizu, mene…a potom me pita gdje mi je „departure card“. Kakav sad departure card? Pokazuje mi jedan primjerak, neka ceduljica s par birokratskih generalija. A gdje da to nađem? Pokazuje mi na stol pored ulaza, pored kojega smo mi samo prošišali, nismo primijetili da drugi išta uzimaju s njega. I Pieter i ja se vraćamo do stola, tamo je osim čistih kartica razbacana i hrpa poluispisanih, valjda s pogreškama, ima i par olovaka, od kojih sve zajedno valjda pišu kao jedna poštena… Nekih dvije minute kasnije opet smo u redu, ovaj put na kraju. Kako su se redovi u međuvremenu iznivelirali duljinom, Pieter je stao u drugi. Ovaj puta nema problema, ali onda mi se javlja zebnja – kako je meni druga kineska viza uzela još jednu stranu u pasošu, hoće li ovaj tip sad lupiti izlazni žig na njoj nasuprotnu praznu stranu, ili pak ispod ulaznog žiga, nasuprot prvoj vizi? Svaka mi je stranica važna. Srećom, lupa ga na prethodnu stranicu. Uf, jedan manje (i jedna stranica više). Nakon granične kontrole je još rendgen, tu već imam dugotrajnu praksu, iako i opet nitko ne gleda što nosim, mogu u ruksaku furati porculanski set iz doba dinastije Ming, oni to ne bi skužili. Inače, moj vodič upozorava da su carinici na ovoj granici osobito notorni zbog konfiskacije Lonely Planetovih vodiča za Kinu, zato što je na tamošnjoj karti Tajvan prikazan kao samostalna država. Ah ti nadobudni carinici koji ispravljaju geopolitička pitanja na taj način. Kao i srpski granični policajci koji znaju križati kosovske pečate u putovnici, i to ne ako preko Kosova uđete u Srbiju (to je logično, niste ušli u Srbiju preko nekog od službenih graničnih prijelaza pod državnom kontrolom), već ako ste recimo nekad ranije bili na Kosovu, ušli i izašli, neovisno o Srbiji. Kakogod, ja sam svoj (posuđeni) vodič dobro sakrio u ruksak među odjeću. A ovi se ne udostoje ni prekopati, tja…
Dalje do vijetnamske granice vozi nas novi automobilčić, iako je riječ o možda stotinjak metara udaljenosti. To je ono famozno „gibanje omejeno“, ovdje se toga stvarno drže. Vijetnamska strana ima čak tri otvorena šaltera, uključujući i VIP šalter, iako na njemu stoje jednako svakodnevni Vijetnamci. Pieter i ja opet stajemo u dva različita reda, ali njegov odmiče brže. Murphyjev zakon je jednostran na moju štetu. No ja ustrajem u ostajanju u svom redu, sa špurijusom kockara koji zna da će njegov broj kad-tad izaći. Samo što je moj špurijus u pravu – u Pieterovu redu se pojavljuje neki tip s kojim su neki problemi, pa prvo nekih 10 minuta prolazi graničnu obradu (za to sam vrijeme ja već prešao u vodstvo), a onda tip sa šaltera odlazi još nešto provjeriti i ostavlja šalter bez ikoga na njemu. To vidim i kažem Pieteru, na što se on prebacuje u moj red. Skrenem mu u šali pažnju da je pritom preskočio kojih 10 ljudi iza mene i neka se s njima objašnjava oko tog manevra. On kaže da samo ne uspostavljam kontakt očima i sve će biti OK. Ja da ne uspostavljam kontakt? Pa nisam se ja progurao…
U međuvremenu je službenik otišao i s VIP šaltera, ali se vratio na onaj prvi i onog problematičnog su konačno pustili. No ipak je Pieter i dalje u boljoj poziciji nego da se nije prebacio u moj red…osim ako po nekoj logici sada ne otiđe i treći službenik, ovaj iz našeg reda. Srećom to se ne događa, dolazim na red, tip izgleda kao Ujgur, uopće ne liči na Vijetnamca. Uzima moju putovnicu, lista, gleda, „Krotia“ (aha, dakle ovdje se tako zovemo)…pa ponavlja „Krotia“, pa me na nekom sklepanom engleskom pita odakle dolazim (na graničnom prijelazu iz Kine u Vijetnam ulazim u Vijetnam. Što mislite odakle dolazim?), pa zašto idem u Vijetnam (turizam), pa koliko ostajem (oko mjesec dana)…i sve to radi na jedan prijazan način, smješka se, pa se i ja smješkam i smijuckam, pa si već zamišljam situaciju u kojoj se obojica počnemo kumulativno sve jače zasmijavati dok se ne smijemo kao ludi na brašno, a onda odjednom on to prekine s nekim smrtno ozbiljnim „straža, vodite ga“. :D No sve je u redu, provukao me kroz sistem, a onda me još pita kamo hoću da mi lupi žig - ja sam nekako očekivao da se to mora lupiti ili na vizu ili na nasuprotnu stranu, ali očito se može bilo gdje, pa ga molim da ga stavi ispod kineskih žigova. Valjda neće biti problema oko traganja za žigom prilikom izlaska iz zemlje i eventualno još nekih situacija kada traže vizu i potvrdu ulaska.
Opet na rendgen, i ovdje su svi jako lijeni, ništa se ne otvara, iako sam vidio da su drugi ljudi unosili poprilično mnogo robe kupljene u Kini (jedna žena čak i branik auta). I prijava za carinu vjerojatno ide na povjerenje… S Pieterom, prema kojemu je isti granični službenik također bio prijazan, komentiram da, ako je suditi po prvom dojmu, Vijetnam će biti jako ugodno iskustvo. Ulazimo u treći automobilčić danas, koji će nas prebaciti do stajališta vijetnamskih autobusa malo niže. Inače se ti automobilčići naplaćuju, ali mi koji imamo kartu za autobus dobili smo nekakvu besplatnu propusnicu. Napokon ulazimo u autobus za Hanoi i krećemo prema vijetnamskoj prijestolnici.
Ono što je sasvim sigurno drugačije jest to da više nismo na autocesti, već na običnoj magistralnoj cesti s po jednom trakom u svakom smjeru. Upravo zbog toga, i činjenice da magistrala prolazi kroz mnoga naselja na putu do 150-ak km udaljena Hanoija, Vijetnam se doima ruralnije. Iako, da u Kini odete na lokalnu cestu umjesto autoceste vjerojatno bi prizor bio jednak. Uz neke lokalne specifičnosti, kao što je činjenica da velik broj kuća u Vijetnamu – nebitno jesu li u nizu ili samostojeće – ima karakterističan oblik. Zamislite si kutiju šibica koju je netko okrenuo tako da stoji okomito na duljoj strani, a onda najmanju plohu iste okrenite prema ulici, trgu, cesti, bilo kojem drugom relevantnom javnom prostoru. Tako izgleda dosta vijetnamskih kuća u usputnim selima. Za gradove mi je razlog jasan, ali zašto na selu? Odgovor sam pronašao u knjizi 100 dana Azije Jurja Bubala, još jednog našeg putopisca s čijom ću se rutom sada susresti u Indokini. On tamo spominje da se u Vijetnamu porez plaća po širini pročelja zgrade, što je pomalo bizarno i nije mi jasan motiv za to.
Na putu do Hanoija imamo jednu pauzu, prilikom koje mi se prvo ne da izlaziti. Pieter ide na WC i zapaliti (kaže da puši samo dok putuje, a inače trči i polumaratone), ja mu kažem da me upozori ako vidi neku hranu. Nakon čega se on okreće i kaže „vidim neku hranu“. Odlazim vidjeti kakvo je to čudo. Liči na neki brzi restoran, menzu, ali kada malo bolje pogledam uviđam da je ipak prije riječ o prodavaonici živežnih namirnica gdje eventualno možete dobiti jelo. Nakon dugo prebiranja, gdje sam stekao važno iskustvo – Vijetnamci na svojim proizvodima uglavnom napišu i najosnovnije podatke na engleskom, tako da nećete blejati kao budala – uzimam neke krekere od riže, jedan voćni jogurt i neki zamotuljak u bambusovom listu za koji mislim da je tangzaza. Jedino me malo zbunjuje što je topao. Pa da, rižu su valjda netom skuhali, pa je još topla… No kad otvorim, shvatim da unutra nije riža, nije voće, a bogme nije ni slatko. Unutra je nešto što liči na komad pire krumpira (iako je to nešto drugo, možda jam ili nešto posve deseto), kompaktan dovoljno da ga možete držati u ruci da se ne raspadne, te punjen nečim što meni izgleda kao ječmena kaša, ali možda je i nekakvo mljeveno meso. U svakom slučaju, ne da nije osobito ukusno, jedva sam to zgutao. A Vijetnam navodno ima odličnu kuhinju…
Dok jedem to svoje, primjećujem da restoran ima wi-fi, pa se uključujem i shvaćam da sve radi, bez VPN-a i proxyja, nitko mi ne brani pristup Facebooku, vjerojatno ni drugim servisima…kakvo olakšanje! I uploadi slika će sada biti brži nadam se… Pieter se priključio na Google karte i gleda adresu svoga hotela koji je izgleda ipak sinoć rezervirao (jer je prvo rekao da nema ništa rezervirano, nego se nadao da će naći neki smještaj nasumično), a onda to uspoređuje s adresom moga hostela, ako smo blizu možemo podijeliti taksi od kolodvora. I jesmo – odmah iza ugla. Tada to još nismo znali, ali velika većina hostela i jeftinih hotela smještena je u Starom gradu pored katedrale, gdje je gotovo svaka zgrada hostel. A kako su zgrade uglavnom uske i visoke, tih hostela na malo područje stane jako puno.
Nastavljamo put prema Hanoiju i tek zadnjih 20-ak km imamo autocestu. Budući da smo prebacili vrijeme jedan sat unatrag, trebali smo u Hanoi stići u pola 4, ali stigli smo ipak u pola 5. Iako se vidi da se približavamo nekom gradu, Hanoi je poprilično nizak , ne odlikuje se toliko neboderima (za razliku od Ho Chi Minha – grada naime, ne osobe). Prelazimo Crvenu rijeku, glavnu rijeku koja dotiče istočni rub grada, a potom stižemo na autobusni kolodvor, jedan od njih nekoliko. Kiša poprilično pada, a mi smo istočno od centra. Ne znamo koliko bi nas mogao koštati taksi, ne znamo koja je to udaljenost…ne znamo zapravo ništa korisno da bismo doznali orijentacijsku cijenu. Jedan nam tip nudi taksi, Pieter mu pokazuje dokle, on kaže za nas dvojicu 100 000 donga. To je 50 000 po osobi, čekaj da preračunam je li to malo ili puno…pa to je kojih 26 kn za obojicu. Idemo. Izlazimo na cestu u uobičajeni kaos azijskog prometa, posvuda su motocikli, sada ima i dosta lokava, jer kiša lijeva…a onda skrećemo ulijevo i ulazimo u Stari grad. I u manje od pet minuta vožnje do našeg odredišta, unatoč kišnom vremenu i ne baš bajnom prometu, ja se zaljubljujem u Hanoi. Ne znam što sam očekivao, valjda nekakvu kaotičnu južnoazijsku prijestolnicu, puno buke, smoga, prljavštine, ponešto kolonijalne ostavštine…u najbolju ruku nešto slično Lahoreu (koji mi se svidio, ali ne bih ga nazvao jednim od najljepših gradova u kojima sam bio). Hanoi s druge strane izgleda kao djelić Europe, ponajprije Francuske, premješten u Indokinu, pomiješan s azijskim kaosom i obilno posut nizovima romantičnih drvoreda, strateški porazbacanim jezerima, starim kolonijalnim vilama i mnoštvom različitih prilika za štogod pojesti i popiti. Jasno, žice su i dalje neizbježne, to je taj azijski pečat, ali ipak.
Izlazimo iz taksija, uličice oko hostela su preuske da bi tamo uopće mogli automobili. Pieter prvo nalazi svoj hostel, pozdravljamo se i dogovaramo se u 7 kod njega na recepciji, pa da odemo na večeru i pivu. Moj je, kako sam već rekao, odmah iza ugla, i zapravo je mali hotel. Na recepciji je izuzetno ljubazan tip, do granice iritantnosti. Odmah me pita koji su mi planovi oko boravka u Hanoiju, znam li što sve želim vidjeti, idem li u zaljev Halong, idem li možda u Sapu (mjesto na sjeveru Vijetnama, zgodno za ture po okolnim brdima i za proučavanje kulture lokalnih manjina, Pieter je tamo naumio otići, ja ne stignem), onda dobivam svoj čaj dobrodošlice, pa mi on na karti pokazuje gdje je što…na kraju sam ga morao zamoliti da bih prvo htio otići u sobu i istuširati se, da sam umoran i boli me glava (i to je bilo točno – ona temperatura je možda imala neke veze sa sinusima, pa me od toga vjerojatno boljela i glava, osim ako to nema veze da sam u prvom današnjem autobusu dvaput udario glavom u televizor), tada me ostavio da u miru popijem svoj čaj. Kažem mu da sam spreman i da možemo u sobu, on kreće, potom odlazi pod stepenice i otvara neka vratašca, mislim si nije valjda tu soba…ali opet, Krešo, pa što bi ti za 7 dolara po noći? - ali onda shvatim da je to valjda nekakav spremnik iz kojega nešto vadi. Krećemo liftom na prvi kat, gdje se nalazi moja soba, koja izgleda bogovski. Hotelski. Za 7 dolara soba s kupaonicom, televizorom, minibarom, klima uređajem… Istina je da sam kraj slivnika u umivaoniku vidio mladog žohara, ali ovo je Vijetnam, ovdje se to čak i jede. Tuširam se, odmaram, potom pripremam novu turu rublja za pranje (opet bijelog) i odnosim na recepciju prije nego se idem naći s Pieterom. Bit će gotovo sutradan popodne. Pieter me već čeka, on mi je već ranije spomenuo da mu se jede pizza. Ja bih rado da nađemo neko mjesto koje ima kompromis, tj. servira i pizzu i lokalne specijalitete, jer ja sigurno neću jesti pizzu, ja jedem samo lokalno. I KFC. Radimo krug oko kvarta, čisto da malo vidimo gdje smo. Iako smo se našli u 7, ovdje je već potpuni mrak. Da, kako se približavam ekvatoru, dan je zapravo sve kraći, barem dok sam na sjevernoj polutci i dok je ljeto. A kako je Vijetnam 1 sat iza Kine, to je zapravo 8 po kineskom vremenu, što je zamislivo vrijeme smračivanja (u Hrvatskoj se u ovo vrijeme smračuje oko pola 9).
Nakon kruga oko kvarta zatvaramo ga u istoj ulici iz koje smo krenuli. Našli smo restoran koji nam paše – on će naručiti pizzu, a ja nešto lokalno. Ali lokalno su ovdje uglavnom sve jela od ribe ili nešto dosta konvencionalno. Odlučujem se na kraju za slatko-kisele kozice. Osim što su slatko-kisele, one su i ljute, ali ipak mnogo manje nego u Kini. Na meniju ima nekoliko zanimljivih stavki, poput „vegetarijanskih kozica“. Mislim si nije li to ona fora da riba nije meso, ali onda vidim i „vegetarijansku svinjetinu“ (?!). Za piće naručujemo Bia Hanoi, ali ju nažalost nemaju. Izbor su samo dvije pive: Tiger ili Heineken. Izbor je jasan: u Aziji smo, a Nizozemac kaže da on ni doma ne pije Heineken. Večera ispada dobra, iako ništa spektakularno (uz već viđeno nepostojanje sinkronog donošenja hrane gostima za istim stolom – Pieter je dobio svoju pizzu kojih 15-ak minuta prije mene), a zanimljiviji dio večeri bio je onaj kada je lokalna restoranska mačka lovila nekog kukca sličnog velikom žoharu, ali koji čak može i letjeti. A restoran je jedan od pristojnijih (i cjenovno skupljih)…
Kako smo obojica umorni, rastajemo se prije 9, kažem mu da ću mu sutradan ostaviti poruku na recepciji kad nabavim vijetnamski broj, tako da mi se javi ako je za pivu navečer i potom se i ja povlačim u svoju sobu. U kojoj ću opet piskarati do sitnih sati…
komentiraj (2) * ispiši * #
Štikleci o Kini
subota , 01.08.2015.Zadnji dan proveden u cijelosti u Kini bio je prilično dosadan. Nakon jutarnjeg ustajanja, odlučio sam se prošetati na drugu stranu nego jučer, prema željezničkom kolodvoru i turističkom uredu ispred kojega polaze autobusi za Vijetnam (polaze i s autobusnog kolodvora, ali on je dalje). Ima ih ukupno oko 4-5 dnevno sa svakog kolodvora, a postoji i vlak, no vlak je noćni. Pieter je planirao na vlak. Bus vozi oko 8 sati, vlak oko 12. Ako odem na bus oko pola 9 ujutro, bit ću u Hanoiju oko pola 4 (Vijetnam je jedan sat iza Kine, bliže Hrvatskoj). Ali prvo moram vidjeti hoću li uopće dobiti vizu.
U šetnji dolazim do ugla na kojem bi se trebao nalaziti rečeni ured, ali ga ne vidim – očekujem veliki parking za autobuse, nešto slično. Iako su svi ti autobusni kolodvori u Kini jako diskretni. U međuvremenu sam za doručak kupio neko pecivo s kikirikijem. Suho je i samo od njega nepotrebno žeđam, pa moram kupiti i ledeni čaj. Zaliha juana mi ipak neće potrajati, karta za autobus košta 168 juana. Da nisam onomad kupio donge od Shauna, to bih sada imao, ali isto tako ne bih imao donge za prvu silu u Vijetnamu. Radije ću dignuti još 300 juana na bankomatu i onda sam miran. Vraćam se prema hostelu, kupujući usput još jedno pakiranje jackfruita. Ovaj je s košticama, koje imaju zanimljiv oblik kamenja za žabice. Vraćam se u hostel, ali već putem dotamo osjećam se sve slabije, umornije. Pripisujem to tlaku. Sjedim u zajedničkoj prostoriji hostela, jedem jackfruit i osjećam kako pomalo kopnim. Tlak, zujanje u ušima, pomalo me hvata i neka zimica… Oko 4 sata odlazim priupitati ima i kakvih novosti u pogledu vize, dok ja pristojno čekam u redu da ženska završi razgovor s nekim, Pieter dolazi s druge strane recepcije i preko reda postavlja isto pitanje. Nema još. No upravo je jedna kolegica otišla u konzulat, pa će ih onda ona vjerojatno donijeti. Odlazim u sobu malo se odmoriti, ovaj put u sobi nema nikoga, oba donja kreveta su prazna (na gornjima smo Pieter i ja). To je dobro jer barem ne radi klima (koja radi i u zajedničkoj prostoriji), možda mi ona smeta. Pola sata kasnije sam na recepciji, stigla je putovnica i viza je unutra. Mašem Pieteru putovnicom, on meni odmahuje svojom. Ponovno malo sjedam u zajedničku prostoriju, budući da mi je ona cura od jučer obećala da će mi rezervirati kartu za autobus da ne moram klipsati do kolodvora, ali sad je nigdje nema, a iskreno nisam siguran kako ostali na recepciji stoje s engleskim, hoću li se opet morati pretrgnuti od objašnjavanja. Dok čekam da se ova pojavi, Pieter dolazi do mene, komentiramo vizu, komentiramo noćašnjeg cimera, potom on predlaže da odigramo pokoju partiju biljara. Kinezi su ludi za biljarom, u gotovo svakom hostelu je bio stol za biljar i, što je osobito lijepo, nijedan od tih stolova nije na žetone. Eto, to su očito još ti džepovi socijalizma u Kini – besplatni biljar za sve. Prvu partiju Pieter dobiva bez ijedne moje ubačene kugle, u drugoj se bolje držim, potom radim pauzu i odlazim pitati na recepciju za kartu, već je 6 sati i iako je tamo druga neka ženska, ne bih htio da ispadne da zatvore dok se ja omuhavam. Nema problema, ova čak najbolje zna engleski, naziva kolodvor, rezervira i potom mi na papir piše poruku koju ću sutra ujutro pokazati na blagajni, kako bih podigao kartu. I Pieter se predomislio, da ne komplicira ići će i on istim busom kao ja, u 8.20. Rezervirana i druga karta, još jedna partija, opet za dlaku njegova pobjeda, a mene sad već pošteno trese vrućica i odlazim si izmjeriti temperaturu. Toplomjer pokazuje 38,8. To je prilično ozbiljno, pa se odlučujem smjestiti u krevet, pokriti i pokušati se nekako iznojiti. Pojavljuje se jedan od novih dvaju cimera, Kinez, koji pita može li uključiti klimu. Ja mu kažem da imam temperaturu i da bih radije da to ne radi, bar još neko vrijeme. Potom se sjetim da je večeras Hot 100, i da nema bolje i prigodnije stvari za rješavanje istoga nego kad si hot, tj. kad imaš vrućicu. Spuštam se ipak do dućana po tekućinu, a onda uzimam dva Lekadola po 500 mg, to bi moglo upaliti. Pojavljuje se i drugi cimer, također Kinez, koji također želi upaliti klimu, jer je u sobi već poprilično ustajao zrak. Kažem mu neka ju upali, ali neka podigne temperaturu s 18 na neku normalniju. Stavlja na 25. U pola 10 po lokalnom vremenu krećem s rješavanjem Hot 100. Imam 50 minuta, iako mi je obično i manje od toga dovoljno. Radim kao raketa, masa pitanja mi liježe, neka ubadam…u žaru pisanja sve se više znojim, znoj mi se cijedi s čela na mousepad, ometa mi upravljanje kursorom, ali čini se da mi kvizoterapija pomaže. Ili Lekadol. Nakon 40 minuta sam gotov, i jedna sam velika lokva znoja. Ali temperatura je na 37,3. Čak je i zujanje u glavi prestalo. No sada idem pod tuš, a kako sam se dovoljno opravio, silazim i pojesti jedne pržene jiaozie na večernjoj tržnici. Po povratku u sobu mjerim opet temperaturu, sad je na 35. OK, ovdje nešto ne štima, počeo sam se pothlađivati. Iskorištavam oporavljanje da se djelomično spakiram i rezerviram smještaj u Hanoiju. Prva stvar koja se primijeti – strahovito mnoštvo smještajnih kapaciteta, nudi mi 132 slobodna hostela. Večer prije dolaska. Bogme, ne trebam se bojati da ću ostati na cesti. Suzujem kriterije. Većina njih naravno ima wi-fi, mnogi poslužuju doručak (u Kini ekstremna rijetkost, osim uz nadoplatu), još par kriterija poput praonice rublja, uključene posteljine i dovoljno dobrog postotka recenzije – i suzujem izbor na oko 5 hostela. Jedan mi zapinje za oko sa zanimljivom akcijom: jednokrevetna soba s kupaonicom i doručkom košta 15 dolara. Ali ako uzmem akciju s pićem dobrodošlice i zdjelom voća, koštat će me 7 dolara. Ej, 7 dolara za hotelsku sobu! Nadam se da nije neka grozota…
Prije spavanja još izmjenjujem putne anegdote s Pieterom (večeras se njemu dogodilo ono što se meni dogodilo prvu večer – kartica mu je prestala raditi, pa sam ga u nekoliko navrata morao puštati u sobu), on mi priča o svom putovanju u Džibuti, u Mali, za koji kaže da je zemlja u kojoj je vidio dosad najveće siromaštvo (a bio je tamo nekoliko tjedana prije nego što je počela tarapana i otmice turista – kaže da ih je u Timbuktuu bilo četvero turista u doba kad je on bio)…zanimljiv lik, šteta da ne putujemo dulje zajedno.
Oko 1 sat odlazim na počinak, neću se baš naspavati, ali barem ću malo doći k sebi…
I iako sam time načelno završio svojih mjesec i pol boravka u Kini, tijekom kojih sam obilato pisao o bizarnostima kineskog društva i kulturalnim razlikama, kao i o jezičnoj i pismenoj barijeri koja me na mahove izluđivala, ostalo je još nekoliko stvari za opisati.
Prva stvar na koju vas upozore kad idete u Kinu jest da se čuvate krivotvorenog novca. Novčanice od 50 i 100 juana česta su meta krivotvoritelja, a često će vam ih utrapiti kao naivnom i neiskusnom turistu. Ja sam sve svoje stotke dobio s bankomata, tako da nisam morao brinuti o tome (bar se nadam), a samo mi jedan jedini put jedan prodavač nije htio prihvatiti 20 juana i to zato što je bila ofucana (ali ne i krivotvorena) – uvalio sam ju prvom sljedećom prilikom. No često ćete u prodavaonicama i bilo kojim drugim mjestima transakcije (npr. blagajnama) vidjeti kako imaju one uređaje za električno brojanje novca. Oni im uglavnom služe samo za kontrolu vjerodostojnosti novčanice (vjerojatno ovisi o debljini ili o još čemu, ne znam finese). Ukratko, iako se postavljalo kao velik problem, to me na kraju nije zahvatilo.
Druga zanimljiva stvar koju ćete primijetiti šećući ulicama kineskih gradova (a možda i japanskih i korejskih, ne znam, nisam bio) jest to da vrlo često ispred neke prodavaonice, butika i slično, stoji osoba s mikrofonom i zvučnikom (rjeđe s megafonom), koja – pretpostavljam – poziva ljude na akciju kupovine. U većim gradovima poput Xi'ana količina takvih zvukova iz raznih susjednih radnji stvara kakofoniju buke. No ipak smatram da je generalno Kina tiša od Pakistana, iako je i to nešto na što se upozorava turiste – čuvajte se napada na vaše osjetilo sluha.
I sad, naposljetku – sjećate se da sam modernu povijest Kine završio Maovom smrću 1976.? Trebao bih navesti što je bilo poslije. Bila je to loša godina za Kinu – 8. siječnja preminuo je Zhou Enlai, dugogodišnji kineski premijer, a 9. rujna i sâm Mao. Ironija je bila u tome da se o Maovoj smrti šuškalo mnogo ranije, te su već bila započela pozicioniranja u vezi nasljednika, gdje je s jedne strane stajala Četveročlana banda (Maova žena Jiang Qing, te Zhang Chunqiao, Yao Wenyuan i Yang Hongwen), a s druge strane upravo Zhou. Iako su dugi niz godina bili bliski suradnici, Zhou i Mao pred kraj su se svojih života razišli, toliko da je Mao čak na indirektan način bio odgovoran za Zhouovu smrt. Naime, Zhouu je bio dijagnosticiran rak mokraćnog mjehura, uz šanse od 80-90% za preživljavanje ako se operira. No bilo kakvo liječenje visokih partijskih dužnosnika u to je vrijeme zahtijevalo odobrenje samoga Maa, a on je rekao da se dijagnoza zataji od Zhoua i njegove žene. Iako je nakon Zhouove smrti službeno bilo zabranjeno bilo kakvo otvoreno žalovanje, ljudi su se ipak spontano okupljali, pa je tako 5. travnja te godine, na dan kada se Kinezi prisjećaju mrtvih, došlo do masovnog polaganja vijenaca i papirnatih krizantema na podnožje Spomenika narodnim herojima na pekinškom trgu Tiananmen. Idući dan, trg je raščišćen, a žalovanje prikazano kontrarevolucionarnim. U to su vrijeme odluke Politbiroa bile pod snažnim utjecajem Četveročlane bande. Kada je Mao umro u rujnu te godine, za svoga je nasljednika na mjestu Vrhovnog vođe odredio Hua Guofenga, relativno nekarizmatičnog političara. Iako je on odigrao glavnu ulogu u dokrajčivanju Kulturne revolucije i konačnom padu Četveročlane bande, dvije godine kasnije iz političke ga je arene izgurao mnogo pragmatičniji političar i izvorni Zhouov čovjek Deng Xaoping. Hua je zadržao svoju maoističku liniju, no KP Kine odlučila je tražiti nove pravce razvoja, tako da je nakon Dengovog preuzimanja vlasti Hua potonuo u opskurnost.
Deng je jedan od onih likova s nevjerojatnom sposobnošću političkog preživljavanja. U času dolaska na vlast imao je već 74 godine (umro je s 93), a svojim je reformama u samo 14 godina udario temelje današnje kineske ekonomije. Rođen u Sečuanu, studirao je u Francuskoj gdje se zainteresirao za marksizam-lenjinizam. Zarana je postao član Komunističke partije, sudjelovao u Dugom maršu, a poslije revolucije radio na uspostavi lokalnih organizacija u južnoj Kini i Tibetu. No nakon Velikog skoka naprijed, Dengova ekonomska vizija počela se sukobljavati s Maovom, što je u čak dva navrata rezultiralo njegovim čistkama pod optužbom za uvođenje kapitalističkih ideja. U prvoj čistki njegov sin je završio u zatvoru, gdje je bio podvrgnut mučenjima, te je naposljetku skočio kroz prozor i ostao paraplegičar. Sâm Deng bio je poslan u tvornicu traktora kao obični radnik. Iz opskurnosti ga je izvukao Zhou koji je nagovorio Maa da ga 1974. vrati u politiku, na što je Mao pristao, uz zahtjev da se Deng javno pospe pepelom i odbaci svoje ideje. Deng je krzmao u pogledu toga, a nakon što je Zhou (koji je vidio Denga kao svog nasljednika) umro, Četveročlana banda ga je odlučila ponovno ukloniti iz političkog života. Ovaj ga je puta nakon Maove smrti rehabilitirao Hua, da bi ga Deng kasnije svojim manevrima izgurao s vodećeg položaja omogućivši mu častan uzmak (što je bila novost u vrhu kineske Komunističke partije). No Deng je bio svjestan da i dalje postoji snažna maoistička struja i da ne može s reformama krenuti odmah, budući da bi ubrzo bio optužen za odstupanje od partijske linije. Stoga je u dokumentu iz 1982. priznao Mau zasluge za stvaranje socijalističke Kine i tvrdio da mu se zasluge trebaju gledati prije grešaka – ali da je grešaka također bilo. Deng je tvrdio da je Mao „sedam dijelova dobar, tri dijela loš“. No već 1979. krenule su prve tržišne reforme, unatoč komunističkoj retorici. Počelo je ukidanje narodnih komuna i davanje veće autonomije seljacima, Coca Cola je otvorila svoj prvi pogon u Šangaju, a te su godine SAD službeno priznale NR Kinu. Deng je potom otišao u posjet upravo u SAD, naglašavajući da Kinu zanima prvenstveno ekonomski i tehnološki razvoj. Tijekom osamdesetih godina Deng je u seriji pregovora s Margaret Thatcher pokušao isposlovati povratak Hong Konga, po prvi puta prezentiravši ideju „jedna zemlja, dva sistema“, tj. zadržavanje različitih političkih i ekonomskih sustava tijekom barem 50 godina. Nakon što je dogovoreno da se povratak obavi 1. srpnja 1997., isti je aranžman predložio i portugalskoj vladi za Macao, koji je vraćen 20. prosinca 1999. Deng neće doživjeti nijedno od toga dvoga, budući da će umrijeti u veljači 1997. Vjeruje se da je Dengova konačna ideja bila na isti način primamiti i tajvansko vodstvo, ali od toga nije bilo ništa.
Iako su ekonomske reforme bile uspješne, pa je tako do kraja 1980-ih Kina udvostručila svoj BDP iz 1980., a do 1995. ga čak i učetverostručila, demokratske reforme nisu bile na vidiku. Deng je nastavio Huaovu politiku populacijske kontrole s dopuštanjem rađanja samo jednog djeteta. Usto, velika količina nepotizma i korupcije u partijskom vrhu predstavljala je razlog nezadovoljstva građana političkom garniturom. Kada je 15. travnja 1989. umro Hu Yaobang, reformist blizak Dengu, mnogi su ljudi izašli na ulice i počeli protestirati protiv nepotizma, zakulisne uloge partijskih „staraca“, kriveći ih za Huovu smrt. Kako je to bilo vrijeme općeg vala demokratizacije u zemljama realsocijalizma, nije trebalo dugo da se počne zazivati i veća demokratizacija u Kini. U tome su osobito gorljivi bili studenti pekinškog sveučilišta. Protesti su tijekom idućih mjesec dana bujali diljem Kine, a centar zbivanja bio je naravno na trgu Tiananmen u Pekingu. 20. svibnja tvrdolinijaš Li Peng proglasio je izvanredno stanje, no stanovnici su blokirali ulazak vojske u grad. U noći s 3. na 4. lipnja preko 200 000 vojnika poslano je na trg s ciljem nasilnog gušenja prosvjeda. Koliko je ljudi izgubilo život, nikad se nije doznalo, smatra se na tisuće. Svjetske će medije obilježiti ona poznata fotografija čovjeka koji stoji pred kolonom tenkova na trgu. Mnogi su kasnije tvrdili da je Deng bio odgovoran za gušenje prosvjeda, no kasnije je ispalo da je bila riječ o kolektivnoj partijskoj odluci. No činilo se da je došlo do unutrašnjeg raskola i prevlasti tvrdolinijaša, frustriranih Dengovim reformama, te im se Deng potom morao dodvoriti prešutno pristavši na čišćenje Tiananmena i kasnije sankcioniranje aktera. Čak je i sâm retorički podupro takav postupak optuživši zapadne zemlje za financiranje studentskog pokreta (Soroševi plaćenici?). Kasnije će u jednom razgovoru reći kako je u tom času zemlji prijetio građanski rat i da je to bio ustupak u svrhu njegova sprečavanja. No znao je cijeniti slučaj gradonačelnika Šangaja Zhua Rongjia, koji je izdržao pritisak tvrdolinijaša i nije pristao na uvođenje izvanrednog stanja, tako da je podržao njegovu kandidaturu za potpredsjednika vlade.
Događaji na Tiananmenu su svejedno poljuljali Dengov položaj unutar partije, te je on 1992. poduzeo svoju poznatu „Južnu turu“, posjetivši Guangzhou, Shenzhen i Zhuhai, gradove u kojima su u njegovo doba otvorene posebne ekonomske zone. Ta je tura bila svojevrsna rekapitulacija ekonomskih uspjeha Kine uslijed njegovih reformi. Tada je navodno izrekao rečenicu koja mu se pripisuje, iako njeno autorstvo nikad nije potvrđeno: „Slavno je obogatiti se“. Tom je rečenicom legitimizirana pohlepa koja je dovela do svih socijalnih problema današnje Kine, unatoč njenom ekonomskom razvoju. Iste godine Deng je svoje mjesto partijskog vođe prepustio Jiangu Zeminu, koji je tijekom dvaju mandata nastavio s Dengovim reformama. Prvi mandat bio je praktički još uvijek pod Dengovim nadzorom. Nakon dva Jiangova mandata na čelo partije došao je Hu Jintao, također u dva mandata, a danas je na njenom čelu Xi Jinping. Reforme su danas toliko odmakle da je Kina socijalistička još samo po ikonografiji i povremenoj retorici, no u ekonomskom smislu riječ je o državno-oligarhijskom kapitalizmu, sličnom npr. Rusiji. Čak su i neke temeljne vrednote socijalizma, kao što je javno financirano zdravstvo i školstvo u Kini gotovo prestale postojati. Zbog takvih stvari pojavile su se inicijative o „resocijalizaciji“ Kine, tj. o zaustavljanju zahuktale trke za profitom u svim područjima, uz ponovno uvođenje javnog financiranja za usluge koje su postale nedostupne mnogim siromašnijim građanima. Takve su se ideje prvi puta pojavile u petoljetki 2006-2011., ali zasada još nema rezultata.
I to bi valjda bilo dovoljno o Kini. A Hot 100, pitate se? 65 točnih.
komentiraj (0) * ispiši * #
