How long should you stay in Halong?

Odgovor na ovo pitanje ovisi što od njega očekujete. Ako ste se poželjeli malo isključiti i odmoriti, tri dana su sasvim OK. Ako, poput mene, uživate u činjenici da ste nakon tri i pol mjeseca konačno opet ugledali more (zaljev Kocaeli u Turskoj bio je zadnje more koje sam vidio, na putu iz Istanbula za Eskişehir), također si uzmite malo vremena (iako ću ja sad do kraja puta biti skoro stalno uz more). Ali ako ste u vremenskoj stisci, dovoljna vam je dvodnevna tura, jer mi drugi dan (a bogme ni treći) nismo imali previše aktivnosti. Ujutro se nakon doručka grupa razdvojila (zapravo se rastrojila, ali to se može svakako shvatiti, a i bila su u pitanju dva razdvajanja zaredom, ne odmah podjela na tri): Nizozemci i Kanađanin ostaju na brodu dvije noći, pa oni imaju malo opušteniji program, mi ostali čamcem odlazimo u obilazak farme bisera, koja se nalazi u jednoj mirnoj uvali. Objašnjavaju nam postupak proizvodnje bisera, tri vrste školjaka koje ih proizvode, koliko za koju traje… Razmišljam si koliko smo mi zapravo monstruozna vrsta. Biser je patološka reakcija školjke na strano tijelo (najčešće zrnce pijeska), svojevrstan žulj u kojem školjka oblaže strano tijelo sedefom. I sada, samo zato što takvi „žuljevi“ izgledaju lijepo oko vrata ili na nekoj drugoj vrsti nakita, ovdje se tisuće životinja muči tijekom nekoliko godina života, kako bi ih se onda ubilo i ta strana tijela dobro prodalo na tržištu. Uzgoj radi hrane još mogu razumjeti, to je dio prirodnog ciklusa, ali uzgoj živog bića samo da posluži kao sredstvo stvaranja nakita, to je već previše. Ne zanima me ljepota bisera. Ako su nastali prirodnim putem, neka ih. Ako su umjetni, samo naprijed. Ali ovi iz uzgoja – ne.
Naravno da se cilja na kupovinu bisera, ali cijene su astronomske, tako da nitko ništa ne kupuje. Vraćamo se na brod da pokupimo prtljagu. Australac, Tajlanđanka i ja prelazimo na drugi brod, ostatak ekipe se vjerojatno vraća danas u Hanoi, oni su ovdje jednu noć. No dok čekamo da dođe drugi brod počinje kiša. Imali smo sreće prethodni dan, no ovaj puta nas je ulovilo. Sitna jesenska kiša kakvu sam gledao u svojim hanojskim danima. I taman u to vrijeme se pojavljuje drugi brod u koji se prekrcavamo, i to tako da se dodiruju pramcima (odsječeni su i otvoreni, kao kod trajekata), pa mi skačemo s jednoga na drugi. Netom sam prebacio stvari, kada se brodovi zbog gibanja mora počinju udaljavati. Potreban je još jedan manevar i vezivanje dvaju brodova kako bih se i ja prekrcao, a potom ljudi s drugog broda, turisti od dan ranije, prelaze u naš bivši brod. Ostaju tek dvije cure i jedan momak, Irci, kako će se kasnije ispostaviti. Iako je tek prošlo 11 sati, već će nam poslužiti ručak, kako nas ne bi ometao u ostatku programa. A ostatak programa je: vožnja biciklima na jednom od otoka, koja je zbog kiše i već ranije podlokanih staza morala biti otkazana; kupanje na Majmunskom otoku (majmune i opet nismo vidjeli, ekipa se odlučila kupati na plažici, ja sam se umjesto toga izvalio na ležaljku na najvišoj palubi broda i odspavao tih 45 minuta (svaka aktivnost je izuzetno precizno proračunata, stalno vas podsjećaju na to, a također vas podsjećaju i na sve dodatne troškove – recimo, ako hoćete kajakom u neku spilju, toliko i toliko donga; ako skačete u more iz kajaka i prevrnete ga, toliko i toliko… Ja znam po pričama svojih prijatelja turističkih vodiča da su turisti često neodgovorna stoka koju treba držati na kratkoj uzici, ali ovdje se doista osjećam kao da sam rob kojeg gone); te naposljetku vožnja do juga otoka Cat Ba, najvećeg otoka u zaljevu Halong, gdje se u istoimenom mjestu smještamo u hotel (zanimljivoga imena Hung Long), a popodne nam je slobodno. Izuzev večere koju su nam stavili u 15 do 7, jer smo rano ručali. Irci su odmah rekli da će jesti vani, tako da sam večerao samo s Australcem i Tajlanđankom. Ali što se tiče popodneva, proveo sam ga u šetnji gore-dolje po mjestu Cat Ba, koje izgleda više-manje kao Portorož – obalna šetnica ispunjena hotelima, park zasađen ukrasno oblikovanim grmljem i palmama uz samu obalu, riblji restorani na samoj obali, ili na plutajućim platformama pred njom (dobro, to mi ne ide baš uz Portorož) – i to je cijelo mjesto. Ako se prošetate dovoljno daleko, naći ćete i skrivene uvale s plažicama, ja nisam, našao sam tek dva psa lutalice i poučen neugodnim erevanskim iskustvom svoga prijatelja Nikole odlučio se oprezno provući pored njih ne uznemirujući ih. Da, kao turist sam privukao pažnju nekoliko lokalaca zainteresiranih za prodaju koječega, jedan mi je čak nešto govorio „beautiful girl“, pa sam zaključio da mi pokušava namjestiti nešto za gimnasticiranje (sumnjam da je dotični kompliment bio upravljen meni), ali ih je moja tradicionalno prijazna „odjebite štogod nudili“ faca ubrzo uvjerila da tu neće biti kruha.
Večera je protekla u razgovoru s Australcem, koji se svodio na vrlo pomno izvlačenje dovoljne količine relevantnih informacija iz onoga što govori da bih mu uopće mogao odgovoriti. Ja ne znam odakle je tip, ali govori kao drvosječa iz neke zabiti u Plavim planinama. Australski engleski je meni inače kristalno razumljiv, čak mi je i vrlo drag zato što kombinira američku razumljivost s britanskom fonologijom, ali ovaj tip je strahovito tvrd orah. Ne znam kako ga njegova žena razumije, njezin engleski baš nije briljantan. Zapravo, tako kako on govori prije zvuči novozelandski, pogotovo onaj na Južnom otoku, sa škotskim utjecajem.
Veći dio večeri pod prozorom sobe su mi se derali iz obližnjeg kluba usidrenog uz obalu direktno ispred hotela, zvučalo je kao karaoke na poznate vijetnamske šlagere, ali je srećom sve prestalo negdje oko 11. Iz nekog razloga su nam doručak zakazali već u 7, u 7.45 bismo trebali krenuti nazad, nije mi jasno zašto tako rano, predviđeni povratak u Hanoi je u pola 6 popodne. A baš nam ne treba 10 sati…
Sve u svemu, jedan od onih dana na putu kada nema previše događaja, ali koji mi onda posluže da napišem jedan od onih svojih dodatnih kulturoloških tekstova. Ovaj će biti o jezičnoj situaciji u Indokini.
Indokina je etnički i lingvistički vrlo heterogeno područje, budući da se u 6 država koje ju dijele govore jezici iz čak 5 primarnih svjetskih jezičnih porodica. Po tome je jedna od jezično najheterogenijih svjetskih makroregija. Prije svega, tu je sino-tibetska porodica, točnije njena tibeto-burmanska porodica, čiji se jezici govore u središnjem i sjevernom Mijanmaru (uključivo i službeni burmanski), te na sjeveru Tajlanda i Laosa. Dajskoj porodici pripadaju tajski i laoški jezik, kao i njima srodni zhuanški u južnoj Kini. Brdski narodi sjevernog i srednjeg Laosa i Vijetnama pripadaju u tzv. jezike miao-jao, čiji govornici također žive u južnoj Kini, a najpoznatiji i najbrojniji narod iz te porodice je narod Hmong. Na krajnjem jugu Indokine govori se malajski, jezik koji je poslužio i kao osnovica standardnog jezika Indonezije, a koji pripada u malajsko-polinezijsku granu austronezijske porodice i srodan je s mnoštvom jezika koji se govore na ogromnom vodenom prostranstvu Oceanije, sve tamo do Uskršnjeg otoka, a na drugoj strani srodan je i s malgaškim, službenim jezikom Madagaskara, čiji su se govornici negdje u europskom srednjem vijeku doselili s Bornea. S obzirom na prostranstvo koje pokrivaju, malajsko-polinezijski jezici su začuđujuće kompaktni i međusobno razumljivi, naročito oni u Polineziji. Naposljetku, službeni jezici Kambodže i Vijetnama pripadaju u austrazijske jezike (ovdje prefiks austr- nema veze s Australijom, već s izvornim značenjem pridjeva australis, tj. „južni“ – to su jednostavno „jezici južne Azije“, što je malo neprecizan termin, ali radi se o relativno nedavno objedinjenoj porodici). Austrazijski jezici obuhvaćaju tri sigurne potporodice, te još nekoliko jezika čija je klasifikacija nepoznata. Sigurne porodice su jezici munda u istočnoj Indiji, mon-kmerski jezici (nazvani po dvama najpoznatijim jezicima, jeziku Mon u središnjem Mijanmaru i kmerskom, službenom jeziku Kambodže), te vijetski jezici (katkada nazvani i vijet-muong). Upitna je klasifikacija jezikâ autohtonog prastanovništva južne Azije, tzv. negritosa, koji žive u unutrašnjosti Malajskog poluotoka i na Andamanskom otočju u Bengalskom zaljevu (jedan od otoka u Andamanima, Sentinel, sadrži dosad nekontaktirano pleme koje izuzetno agresivno reagira na bilo kakav pokušaj uspostave kontakta od strane nekoga iz vanjskog svijeta). Vijetnamski jezik (Tieng Viet) pripada, logično, u vijetsku potporodicu, te je uvjerljivo najveći austrazijski jezik, koji ima nekoliko puta više govornika od svih ostalih austrazijskih jezika zajedno. Ukupno u svijetu živi oko 75 milijuna izvornih govornika vijetnamskoga, te on ima status službenog jezika u Vijetnamu, a jedan je od 14 službeno priznatih manjinskih jezika u Češkoj (dakle, Češka je uz Vijetnam jedina zemlja u kojoj ima službeni status – vidite, ovakve cvebe su ono na što moj kvizaški um doživljava orgazmično uzbuđenje :D ). Vijetnamski se od 17. st. piše jako adaptiranom latinicom (zapravo je, ako zanemarimo Tursku i bivše sovjetske republike koje su prešle na latinicu – Azerbejdžan, Turkmenistan i Uzbekistan – vijetnamski jedan od samo tri jezika u kontinentalnoj Aziji koji se piše latinicom; druga dva su malajski i zhuanški), koja je u doba francuske kolonijalne uprave posve izgurala dotadašnje pismo chu nom, koje je zapravo bilo kinesko ideogramsko pismo adaptirano za vijetnamski jezik. Ja inače u svojim tekstovima neću koristiti vijetnamske dijakritike, jer bi to znatno usporilo moje pisanje, s obzirom da je gotovo svaki vokal i pokoji konsonant označen nekim dijakritikom (a poneki i dvama), a sumnjam da bi to ikomu bilo osobito relevantno. Ali, primjerice, vijetnamska valuta nije dong, nego đong, pri čemu ovo đ ne označava glas kao u hrvatskome. već čisto d, dok se obično d koristi za interdentalni glas kao u engleskim riječima this i then.
Vijetnamski je u kontaktu s drugim jezicima regije razvio neke osobine karakteristične za jugoistočnoazijski jezični savez (gubitak flektivne morfologije, razvitak tonova – ukupno ih ima 6, koji se svi bilježe dijakriticima), a na njegov vokabular utjecao je tijekom dugog povijesnog razdoblja prvenstveno kineski. Francuski utjecaj može se vidjeti u modernim posuđenicama, kao što su o to (automobil), ga (kolodvor, gare), bia (piva, bičre), engleski je zanemariv. S obzirom na geografski oblik Vijetnama postoji dijalektalna raščlanjenost, iako ne do razine nerazumljivosti. Zapravo, zanimljivo, središnji su dijalekti nekako najudaljeniji od svih, tj. manje su razlike između sjevernih i južnih dijalekata nego između njih i središnjih. No ti su središnji dijalekti ujedno i osnovica standardnog vijetnamskog. Razlike između sjevernih i južnih dijalekata dodatno se smanjuju i konstantnom migracijom u Ho Chi Minh i Hanoi, dva najveća gravitacijska centra u državi, dok središnja zona ostaje relativno statična. Ujedno je u središnjem dijelu države prisutan i velik broj govornika drugih jezika (tzv. brdska plemena), što dodatno usložnjuje sociolingvističku situaciju.
I ovdje ću se zaustaviti prije nego što vas posve uspavam. :) Eh da, Chris mi se javio, rekao da nije dobio nijednu od mojih poruka i da mu je žao da se nismo vidjeli i četvrti put, ali eto. On se vratio u svoju školu na jugu Kine, ja sam konačno utekao iz Kine, sve je u redu i svijet je opet mlad.