Dosada pograničnih gradova

petak , 31.07.2015.

Izuzev Vana, sva preostala tri mjesta u kojima sam čekao prelazak granice pokazala su se kao savršeno nezanimljiva, pa tako i dvoipolmilijunski Nanning. Ujutro sam prvo otišao na recepciju obaviti prijavu i pitati za vizu. Jedna od cura na recepciji jedva da razumije engleski, druga ga govori tek nešto bolje, no još uvijek prilično loše, pogotovo ima problema s razumijevanjem. Inače, meni se i nesvjesno događa da kada govorim engleski s osobom koja ga ne razumije, i sâm pidžiniziram svoj engleski, ali s Kinezima jednostavno ne znam u kojem bih smjeru išao. No uspjeli smo se dogovoriti: dvije fotografije, putovnica (koja je ionako kod njih na recepciji) i to je to. Ako danas predam, vizu ću dobiti sutra popodne. Iako kartu za bus mogu kupiti i bez vize, ipak ću pričekati, da slučajno nešto ne pođe po krivu, rekao sam da mi je činjenica da ne traže ispunjeni formular za vizu čudna, a kako još slika koju sam predao ne liči na sliku iz putovnice, spreman sam na svašta.
Nakon rješavanja vize vraćam se u sobu i malo razgovaram s Nizozemcem. Kasnije ću doznati da se zove Pieter, da je iz mjestašca Rosendaal u Brabantu, a putuje slično meni, samo malo brže – ide od Nizozemske do Australije, točnije do mjesta Rosedale negdje na samom jugu Australije, što bi trebao biti simbolični kraj, s obzirom na sličnost imena dvaju mjesta. Inače je iz Nizozemske krenuo preko Njemačke, Poljske, Bjelorusije, pa Transmongolskom željeznicom do Pekinga, bio je u Kini oko mjesec dana, planirao je i u Hong Kong, ali onda je shvatio da bi mu za to trebala viza s dvostrukim ulaskom, a to nema. Također ne želi letjeti, planira da će mu za put trebati oko 5 mjeseci, a iz Vijetnama ide u Laos, pa u Tajland, zato što je Kambodžu već vidio. Inače je iskusan svjetski putnik, trenutno je posjetio 75 zemalja (meni će Vijetnam biti 41. – ne računajući Pridnjestrovlje, ali računajući Kosovo). Na više mjesta će mu se pridružiti prijatelji s kojima će proći dio puta, kroz Indoneziju će ga pratiti cura, a u Australiju mu dolaze i roditelji. Isto ga muči prijelaz iz Istočnog Timora u Australiju. Nažalost, s obzirom da je brži od mene, teško da ćemo se susresti u nastavku puta, nakon Hanoija.
U jednom času kažem kako bi trebalo otići nešto pojesti, on se slaže, odlazi u kupaonicu obaviti jutarnju higijenu, ja čekam vani, radim nešto svoje, a potom on odlazi iz sobe. Nezgodna situacija – ja sam nekako podrazumijevao da odemo zajedno nešto pojesti, ali on očito nije. Ili je došlo do buke u komunikacijskom kanalu. A malo mi je neugodno nametati mu se, možda čovjek želi biti sâm. Odlazim ubrzo i ja u šetnju gradom, ali me Nanning poprilično razočarava. Nije ružan, koliko je bezvezan, nema ništa osobito vrijedno za vidjeti, samo stambene zgrade. U muzej mi se ne ide, u botanički vrt također… Još je usto klima poprilično neugodna – jako je vlažno i kiša pada svakih dva sata. Je li to početak monsuna ili tek prolazna faza, ne znam. No razlika od ovih pljuskova i onih tipičnih tropskih jest da ovi traju dulje, a svejedno su jako intenzivni. Kiša nemilice sipi. Kupujem sok od marakuje i šećem pedestrijaniziranim centrom grada, uz mnoge ekskluzivne prodavaonice odjeće. Upućujem se do obale rijeke Yong, ali tamošnji prizor ne oduševljava. Tražim neko od mjesta gdje bih mogao pojesti išta, imam neke restorane u vodiču, ali kada napokon i nađem ulicu s jeftinim prčvarnicama, većina njih je još zatvorena. Hod po ovakvom vremenu jako umara. Hodao sam na Kubi po vrućini i vlazi, ali čini se da tlak nije bio takav. Osjećam se kao da me netko izudarao. I dalje ne nalazim nikakvo mjesto gdje bih mogao pojesti makar pristojne rezance. Ulazim u jednu podzemnu šoping-ulicu (u nekoliko gradova sam to vidio – cijelom dužinom neke ulice u podzemlju su sagrađeni šoping centri), ali ni tamo nema osobite hrane, osim naravno hrenovki na štapiću. Napokon prolazim pored jednog restorana u stilu onoga što se nekada u Zagrebu zvalo „mlečnjak“, svojevrsne kombinacije restorana i menze, gdje u izlogu primjećujem reklamu za nešto što mi izgleda ukusno i lako za naručiti. Riječ je o rezancima s govedinom, kineskim gljivama (jelenje uho) i nekakvim sitnim bobicama koje izgledaju kao patuljaste trešnje. Lako je naručiti (samo pokažem). Usto još i nekakav šejk od kokosa, takvo što. Dok čekam hranu pored kuhinjskog prozora, na zidu primjećujem certifikat sanitarne inspekcije o kvaliteti hrane, prostora pripreme iste, takvo što. Postoje tri ranga, označena emoticonima: jedan koji se smiješi, jedan indiferentan i jedan koji je namrgođen. Na ovom su certifikatu sva tri namrgođena. Ukratko, upao sam u štakornjak. Tješim se da bi mnogi štandovi po kojima sam jeo dobili i znatno goru ocjenu. Ali opet, zanimljivo je da su to stavili pored kuhinjskog prozora, tako da to zapravo ne primijetite dok ne naručite hranu i već ju platite. I onda gledate kako polako klizite prema vodopadu. Ili probavnim problemima.
Jelo je sasvim prosječno, osim što govedina naravno ima kosti. Ipak, napokon sam utažio glad za (do)ručak, a kako je vrijeme vani ubitačno, vraćam se u hostel i pišem dnevnik. U jednom času primjećujem da mi je stigao mejl iz vijetnamskog konzulata, u kojem se dotična osoba (mislim da se nije ni potpisala) ispričava, jer zadnjih dana nije bila u uredu i pita jesam li sredio situaciju. Klasičan jugoistočnoazijski „lako ćemo“. Čuo sam da to zna biti problem, srećom da kambodžansku vizu mogu izvaditi preko interneta. Pojašnjavam da bi im danas trebao stići moj pasoš i da će to onda valjda biti u redu.
Pisanje mi oduzima veći dio popodneva, tako da se već spušta sumrak dok sam završio. Odlazim malo u sobu, gdje su cimeri nafrljili klimu na 18 stupnjeva, što mi uzrokuje pothlađenost. Tu je i neki Kinez koji cijelo popodne i večer priča s nekim na Skype ili neki od tih komunikacijskih programa. Dobro, možda ne priča s istom osobom, ali kako mu se da, zašto ne izađe malo i prošeće gradom…a ne, čekaj…
U večernjim se satima otpućujem na večernju tržnicu (ona je odmah na uglu pored hostela, sjećate se). Uzimam pržene jiaozije, a zatim još i rižine rezance koje mi žena miješa s jajem, mesom, povrćem i vrlo malo čilija (dovoljno da se ipak osjeti). Očekivao sam da su ti lokalni rižini rezanci nešto posebno, ali zapravo se ne razlikuju od onih koje sam jeo po kineskim restoranima na zapadu. Kad su sirovi, onda su snježnobijeli, no termičkom obradom, pomiješani s uljem i ostalim sokovima, postaju žućkasti. I da, ovo što mi je ova žena napravila je poprilično masno. Ne mogu to u cijelosti pojesti. Usto su me, dok sam to jeo, nekoliko puta selili sa stolića pored kojih sam sjeo, zato što svaki štand zapravo ima svoj štekat i ne dopuštaju vam da tamo jedete hranu od konkurencije. A naravno, ja sam upiknuo baš onaj štand bez štekata.
Pred kraj večere počinje novi prolom oblaka. Ostavljam dio rezanaca, potom uzimam još jedan sok od manga i naposljetku jednu tangzazu, koju mi ovaj puta cura koja mi ju je prodala ne garnira medom, sirom ili ičim drugim, samo mi tutne zamotuljak u ruku. Kada otvorim zamotuljak, shvaćam i zašto. Dok je u tangzazama koje sam jeo u Xinjiangu uglavnom bio jedan plod višnje ili šljive, ovaj put je čitava tangzaza punjena nekom masom čokoladno-orašastog teka, za što nakon okusne analize zaključujem da je taro. Da, mnogo je ukusnije, iako jedenje tangzaze rukama iste ostavlja prilično ljepljivima uslijed ljepljivosti riže.
Po povratku u hostel šaljem mejl Chrisu, kako bih razjasnio je li on ikad dobio ijednu od mojih dviju poruka koje sam mu slao, a potom me Pieter zove da mu se pridružim na pivi s jednim Kinezom iz osoblja hostela. On je inače proveo popodne igrajući nogomet s tim Kinezom i još nekim njegovim društvom, naravno na otvorenom, na kiši. Odlazim po pivu, dotični Kinez govori prilično dobar engleski, čak ima i britanski izgovor, pa sam mislio nije li možda iz Hong Konga, ali je zapravo iz provincije Guizhou i pripada nekoj od brojnih tamošnjih nacionalnih manjina (nisam zapamtio kojoj). Tu je i jedan drugi Kinez, koji očito ne razumije baš engleski, budući da ne sudjeluje u razgovoru, samo tipka po mobitelu i povremeno se kucne s nama ostalima. Pivo je opet onaj Liq, Luq, tako se nekako zove, boca od 560 ml – zapravo ironično, Kinezi imaju veće pivske boce od nas, ali piju pivu iz čašica kao žesticu. Inače, ranije toga popodneva probao sam nešto za što sam mislio da ne postoji u Kini – pivu s postotkom alkohola većim od 3,3%. Riječ je bila o pivi Tiger, s 4,6%. Objašnjenje je jednostavno – piva je singapurska.
Nakon jedne boce pive s ekipom meni je taman, pa se ja povlačim na počinak, kao i Pieter. Noć će biti osobito zanimljiva – naime, onaj Kinez koji je pola dana skajpao, kada je konačno otišao spavati počeo je proizvoditi jako uznemirujuće zvukove koji su ličili na gušenje. Zamislite si nekoga s vrlo začepljenim nosom tko se bori za zrak dok se utapa, te se usto još i glasa mrmljanjem. Ne znam je li to apneja, moj kolega iz ureda ima apneju, ali nisam nikad spavao s njim u istoj sobi, pa ne znam zvuči li tako. Znam da sam se ja probudio (i sâm začepljena nosa) i pitao se trebam li zvati hitnu pomoć, mrtvozornika ili se okrenuti na drugu stranu i nabiti si jastuk na glavu nadajući se da je sve pod kontrolom. Izgleda da tipu ipak nije bilo ništa, jer je iduće jutro otišao. Barem je krevet bio prazan, a nisam baš sklon vjerovanju da je sobu napustio s nogama prema naprijed. Ali uvijek se zapitam, ako ljudi znaju da imaju takav problem, zašto idu u dormitorije? Da, žele uštedjeti, naravno, ali zato cimerima priušte noć nespavanja.
Kakogod, stiže dakle Dan D za vizu…

komentiraj (0) * ispiši * #

Promjena kursa

četvrtak , 30.07.2015.

Iako sam debelo legao zadnji od svih ljudi u sobi (tip na krevetu iznad mene proizvodio je noću neobične zvukove, ličilo je na škripanje zubiju, ali mnogo glasnije – sablasno i neugodno), ujutro sam se probudio među prvima. Škripač je otišao, otišla su i obojica na susjednom krevetu – a tek je pola 7. Pakiram se i opet odvlačim stvari u prostoriju za prtljagu u prizemlju. 7 je sati, pitam curu na recepciji stignem li doručkovati, ona kaže da se ovi vjerojatno neće pojaviti prije pola 8, skupljaju turiste po ho(s)telima u Guilinu. Uzimam palačinke s Oreom, dobivam nešto što liči na kombinaciju američkih palačinki i onog indijskog kruha koji se diže iznutra, pa na kraju izgleda kao jastuk (rubovi su mu spojeni, a u sredini je prazan prostor). Dakle, riječ je o dvjema jastučastim palačinkama punjenim Oreo keksima, medom i još nečim. Još je bizarnije da su za garniranje na rubu tanjura stavili dvije šnite – krastavca. Taman dovršavam drugu palačinku kada mi cura na recepciji kaže da ovi dolaze za 5 minuta. I doista, točni su. Budući da sam spavao svega neka tri sata, odmah po ulasku u kombi sam lagano zakunjao, dok je on još skupljao ostale putnike po gradu. Potom odlazimo do nekog punta gdje se selimo u veći autobus. Imamo i vodiča, koji međutim priča brzo i navijeno (na engleskom i kineskom), tako da mi je prenaporno pratiti ga. Usto, kineski jezik ima emfatičku česticu a, koju možete dodati na kraj bilo koje rečenice i dati joj značenje iznenađenja, oduševljenja, bilo kakve snažne emocije. To sam prvi puta primijetio kod onih konduktera-prodavača u vlaku. A ovaj vodič to stavlja na kraj SVAKE rečenice. Čak i dok rekapitulira kaže „OK, a.“ (e, al ono, kužiš, fakat, zbiljam, TOTALNO OK, buraz) Opet tonem u san dok se vozimo prema lokaciji odakle ćemo krenuti na plovidbu niz rijeku. Ne znam koliko smo se vozili, znam da sam u nekoliko navrata klonuo glavom na rame suputnika do sebe i da se on začudo nije na to obazirao. Nakon neodređenog vremena izlazimo iz autobusa i upućujemo se do obale rijeke, gdje se nalazi koloplet bambusovih splavi koje čekaju turiste. Naravno, uokolo je sve puno ljudi koji prodaju svašta, od cvjetnih vjenčića, bobica pasjeg trna (iako sad više nisam siguran je li to to, ili nešto krupnije – provjerit ću kad dođem u Vijetnam – tamo će naime na tržnici pisati ime toga voća na vijetnamskom, koji se piše latinicom, pa se lako izgugla), ukrasa od kamenja (vjerojatno lažnog, zanimljivi su komadi mramora – ili „mramora“ – koji liče na prerezanu hrgu slanine) i koječega drugog.
Bambusove splavi danas uglavnom nisu izgrađene od bambusa, nego od cijevi izrađenih iz neke plastične mase. Riječ je o 8 uzdužno povezanih bambusovih debala/cijevi, podjednake duljine, na prednjem dijelu uzdignutih, na kojima se (barem u izletničkoj verziji) nalazi platforma s tendom, te dvije dvosjedne klupe i ograda sa svake strane. Otraga je vanbrodski motor. Budući da je kapacitet 4 osobe, ja završavam na splavi s neko troje mladih Kineza, dvije cure i jednim dečkom. Čak i znaju dovoljno engleskoga da se možemo sporazumjeti, iako nismo baš previše razgovarali. Prema sigurnosnim propisima svi moramo nositi prsluke za spašavanje, iako ih svi zavežu na sebe tek toliko da se može reći da ih nose.
Rijeka Li (u donjem toku Gui) dugačka je 437 km, te je jedna od pritoka Biserne rijeke, trećeg najduljeg riječnog sistema u Kini, u čijoj se delti nalazi Guangzhou (Kanton). Na sjeveru je pomoću kanala Lingqu (prokopanog 214. pr. Kr. i tako najstarijeg postojećeg kanala na svijetu) spojena s rijekom Xiang, pritokom Jangcea, čime je ova rijeka nekad bila važan dio unutarnjeg plovnog sistema Kine. Rijeku Li karakteriziraju dvije stvari. Prva je ribolov pomoću dresiranih kormorana. Zapravo, „dresiranih“ je možda preuzetno reći, budući da se kormoran zapravo nalazi na dugom konopu koji mu je svezan oko vrata dovoljno labavo da može progutati manje ribe (i da se ne uguši), ali dovoljno čvrsto da mu veće ribe zastanu u grlu. Kormoran, nakon što…pa ne mogu reći „proguta“, pa ću reći „zaguta“ (inhoativno značenje – počne gutati) ribu, doleti natrag do ribara i iskašlje ju. Budući da probava još nije započela, riba je kao nova. Ako nekoga zanima vidjeti kako to izgleda u praksi, a ne da mu se baš potezati do Kine, istu aktivnost prakticiraju i neki stariji ribari na Dojranskom jezeru na granici Makedonije i Grčke. Druga stvar po kojoj je rijeka Li poznata već je spomenuti čudesan krški krajolik, s mnoštvom neobičnih izoliranih vapnenačkih brežuljaka koji, zbog brže erozije okolnog zemljišta nego samih brežuljaka, zapravo čak i rastu. Zamislite si nešto slično Kapadokiji, ali ovdje nije posrijedi tuf i krajolik je mnogo zeleniji i pitomiji. I brežuljci ne izgledaju toliko falusoidno.
Plovidba traje kojih 2 sata, uz jednu kraću pauzu za fotografiranje ispred jednog osobito sceničnog niza brda (mislim da se zove „Mural 9 konja“, ali možda to nije to). Naravno da je fotografiranje iskomercijalizirano: vi pozirate, oni vam naprave fotografiju i oderu vas. Ne znam koja je cijena, moji se suputnici slikaju, mene to ni najmanje ne zanima. Sjećam se takve fore na Riesenradu u Beču, slikaju vas (tamo nemate izbora, slikaju sve), pa vam pokušaju prodati sliku koja je fotošopirana i zapravo vaše face nalijepe nekamo drugamo, i to sve za cijenu skuplju od ulaznice za Riesenrad (koja nije malena). Nakon desetak minuta nastavljamo drugi dio plovidbe. Osjećam lagano zasićenje. Ili je to umor? Ova kraća tura mi je taman, postoji i luksuznija tura brodom od Guilina do Yangshua, ali mislim da bi mi to bilo previše. Iskrcavamo se sa splavi kod Xingpinga, mjesta čiji je pejzaž završio na poleđini novčanice od 20 juana. Odavde nas maksi golferskim automobilčićem prevoze do samoga mjesta Xingpinga, gdje bi nas trebao čekati bus. Ali ja se ne sjećam kako bus izgleda, bio sam preumoran da pamtim detalje kao što je boja ili registracija. Vrzmam se uokolo po jednom parkiralištu, tamo su silni autobusi, ali nema nijednog lica kojeg se sjećam iz busa (a ne sjećam ih se baš puno). U gužvi sam pogubio i svoje troje Kineza sa splavi. Potom primjećujem dvoje Zapadnjaka za koje mi se čini da sam ih vidio u busu, pa slijedim njih. I oni međutim lutaju. U jednom času uspostavimo kontakt, pa frajer kaže da je zvao vodiča i da mu je on objasnio gdje je naš bus. A to je na nekom parkiralištu oko kilometar i pol niže. Srećom da sam ih susreo, sâm ne bih imao pojma za tu informaciju.
Na kraju smo došli 5 minuta prije predviđenog polaska, ali među prvima. Ekipa se polako skuplja, tu je i moj trojac, još neki ljudi kojih se sjećam… Sad krećemo dalje za Yangshuo, glavno turističko mjesto ovog područja, turističkije i od Guilina. Riječ je o gradiću smještenom u kolopletu brežuljaka, s krajolikom još dramatičnijim od onoga u Guilinu, te prepunom turističkih gnjavatora i svih drugih turističkih zamki. Ovdje program završava, a mi imamo izbor – dva sata po Yangshuu, pa onda opet doći na isto mjesto i busom otići u još neko tradicionalno selo (+ 100 juana), odakle nas bus vozi natrag u Guilin; ili pak ostati u Yangshuu koliko nas je volja (možda i odmah otići natrag u Guilin), te se javnim prijevozom vratiti u Guilin. Odabirem ovo potonje, ne plaća mi se više, a nisam baš ni lud za turistički iskomercijaliziranom etnologijom.
Yangshuo ima oko 300 000 stanovnika, no u središtu je ostao gradić. Priča o turizmu u Yangshuu započinje 1980-ih, kada su mjesto otkrili strani backpackeri u potrazi za neistraženim kutcima Azije. S vremenom su počeli stizati i gosti u paket-aranžmanima, a onda su Yangshuo otkrili i domaći turisti, te je konačno 2005. broj domaćih turista premašio strance. No kako su osnovni podstrek za razvoj turizma u Yangshuu ipak dali stranci, to je broj ljudi koji ovdje govore engleski daleko viši nego u većini Kine (izuzevši možda Šangaj – premda, s obzirom na postotak, možda ni to; opet, pitanje je što znači „govoriti“). To je i blagoslov i prokletstvo – ne daj Bože da zastanete ili nešto zagledate, odmah će vam netko uklizati. I da, tu se vidi manjkavost znanja engleskog: nakon što na prvu ponudu odgovorim s „I'm not interested“, ponude se nastavljaju (što je uobičajena pitbullovština turističkih lešinara); no kada im jednostavno postavim pitanje „Which part of the „I'm not interested“ you don't understand?“ redovito ostajem bez odgovora. Ne, pitanje nije retoričko, ono je ovdje za dobrobit svih budućih turista u Yangshuu.
Prednost znanja engleskoga jest i postojanje engleskih menija po restoranima. Barem ću konačno kušati lokalne specijalitete (iako dosta tih specijaliteta sačinjava riba, a ja nisam baš ljubitelj – znate već, kosti…). Yangshuo ima čak i bavarski restoran. U prvi se mah zapitam zašto bi pobogu netko došao u Yangshuo iz Europe i onda jeo bavarsku hranu – a onda mi sine da u Kini postoje i lokalni ljudi (dapače, oko milijardu i pol njih) koji možda žele kušati bavarsku hranu, jer ju nemaju prilike gdje kušati. Doista sam postao totalno turistocentričan. Da, sasvim je u redu da recimo u Xi'anu postoji talijanski restoran – za Kineze koji žele kušati talijansku hranu. Naposljetku, pa i mi u Zagrebu imamo bavarski restoran, što je možda nekoj španjolskoj varijanti mene koja dođe u Hrvatsku neshvatljivo – zašto bi itko jeo bavarsku hranu pored purice s mlincima i brudeta? Pa, eto, zato što mene zanima kako se jede u Bavarskoj, a da ne moram ići do Münchena. Premda pomalo dvojim da su Kinezi čuli za Bavarsku, a kamoli da im baš osobito liježu spetzli i Kaiserschmarn. O tome da Paulaner piju iz onih svojih čašica od 1 deci da ne govorim…
Odlučujem se za restoran imena Hong Kong i nakon detaljne inspekcije menija odabirem juhu s ribljim okruglicama (koje začudo ispadaju jako ukusne, za razliku od ostatka juhe, koji je vodurina s bok choijem, i naravno da sam opet dobio cijelu zdjelu juhe), potom stogodišnje pačje jaje i punjene puževe. Stogodišnje jaje sam već opisivao što je, imao sam u Tianshuiju možebitan susret s njime na placu, ali sada je na tanjuru preda mnom. Obično tvrdokuhano jaje, s time da bjelanjak ima smeđu prozirnu nijansu Coca Cole, a žumanjak sivkastu nijansu jetrene paštete. Odvažno uzimam jednu krišku i spreman sam na svašta – smrad, okus i zadah smrti, vjetrove koji će pobiti pola dormitorija iduće noći… Ništa. Okus tvrdokuhanog jajeta, možda malo mekše teksture, nikakve popratne pojave. Pomalo sam razočaran, očekivao sam nekakav pothvat, kad ono jaje ko jaje. Znade li netko gdje se mogu nabaviti ona fosilizirana dinosaurska?
Puževi su punjeni mješavinom vlastitog mesa, svinjetine i začina, a okolni garnirung također ima češnjaka, crvene i zelene paprike, metvice, limunske trave, đumbira… Puževi su prioritet, ljutine mi je već dosta. Unatoč pipavom poslu uspijevam se najesti, uza sve to ide lokalna piva (mislim da se zove LQ Ice, ali nemojte me držati za riječ – inače su sponzor kineskih arktičkih i antarktičkih ekspedicija :D ) uz naravno čašicu, koju diskretno mičem iz vidnog polja.
Nakon ručka još malo razgledavam Yangshuo, pa krećem prema mjestu gdje bi trebao biti autobusni kolodvor, usput kupujući još i vafle i šejk od papaje. Ne žurim, kolodvor je iza ugla, stignem u Guilin na vrijeme, vlak mi je tek u 8.52 navečer… Potom uviđam da je autobusni kolodvor premješten, i to nakon nekih pola sata lutanja, te se spajam na net i doznajem da je negdje na sjevernom rubu grada. OK, sad je već prošlo 4 sata, trebalo bi požuriti. Do tog novog kolodvora ima još oko kilometar hoda, srećom ga lako nalazim zahvaljujući putokazu, a bus odmah kreće (busevi za Guilin kreću čim se napune). Do Guilina mi treba oko sat i pol, za to vrijeme pišem svoj dnevnik, ali to je vraški teško s obzirom na gabarite sjedala u kineskim busevima. U Guilinu sam iza 6 sati, hvatam gradski bus, upućujem se u Zhengyang Lu, gdje kupujem frape od dragonfruita. Dragonfruit ili pitaya voće je crvene boje (nijansa rotkvice ili repe, otprilike), koje s vanjske strane ima nekoliko zaperaka. Plod je jedne vrste kaktusa. Meso je bijelo, s crnim sjemenkama – izgleda kao šejk s Oreo keksima. Okus je sličan banani, premda blaži. Zasad mi ove nove vrste voća nisu baš nešto spektakularno…
Vraćam se u hostel gdje je i opet ona cura iz popodnevno-večernje smjene. Ovaj puta nema prevelikih komplikacija, uzimam stvari, pakiram ostatak u ruksake, te, budući da je prošlo 7 sati, odlazim po koktel po cijenama happy houra. Na izbor je desetak koktela, a ja se odlučujem za mojito, uz prisjećanje na Kubu prošlog ljeta. Barmen (koji je inače crnac koji očito živi ovdje) miješa taj koktel dobrih 10 minuta (na Kubi to ide kao na traci), ali okus je ipak lošiji. Nije toliko suptilan kao na Kubi, jer naravno ne koristi lišće metvice nego nekakav liker od iste. Nema veze, poslužit će.
Na kraju na kolodvor dolazim i sat vremena prije polaska vlaka, nema gužve, vlak inače dolazi od nekamo (pretpostavljam iz Guangzhoua ili takvo što), tako da mu je ukupno zadržavanje u kolodvoru oko 3-4 minute. Taman da svi uđu i već krećemo. I mora se priznati da ljudi ulaze vrlo disciplinirano, iako nema konduktera pored svakog vagona koji ih usmjerava. Inače, napustivši Guilin (točnije, Yangshuo, koji nije bio izvorno planiran), to za idućih nekoliko mjeseci postaje moja najistočnija točka na svijetu do koje sam dopro. Dosad sam uglavnom dobivao na zemljopisnoj dužini, sada je vrijeme da počnem gubiti na zemljopisnoj širini, tamo sve do ekvatora i onda još malo opet u plus na južnoj polutci, pa ću onda opet kroz Indoneziju držati kurs uglavnom prema istoku. Pritom ću i izgubiti dosta na dužini, jer se sada vraćam na zapad – bliže Hrvatskoj. :)
Kao što sam najavio, vožnja do Nanninga traje malo preko 2 sata. Kolodvor Nanningdong (Istočni kolodvor) nalazi se dosta izvan grada i ogroman je. Iako Nanning ima oko 2,5 milijuna ljudi, meni je osjećaj pomalo kao u Zahedanu (ne baš kao u Afijatabadu, to se ipak ne može uspoređivati :D ). Kraj puta u jednoj zemlji, odskočna daska za iduću. Iako za to prvo trebam srediti vizu. Vrlo osoblje konzulata mi se nije udostojalo ni odgovoriti na mejl, tako da u Nanningu ostajem najmanje tri noći. Rezervirao sam hostel iz istog lanca kao i onaj u Chongqingu. Odluci je pomoglo što je bio jedini koji je imao mjesta. Ali do hotela trebam busom, i to vrlo vjerojatno zadnjim (prestaju voziti u ponoć), a po popisu stanica (koji je i opet samo na kineskom) to je 26 stanica. Oko 50 minuta. Začudo, u busu nema one atmosfere zadnjeg večernjeg busa, umorni radnici, dokona mladež… Tek par putnika s kolodvora, jedan par, majka s kćeri…fizionomije uglavnom nekineske, široka lica prizivaju Indokinu. Vjerojatno Zhuangi, u Nanningu ih ima više nego u Guilinu.
Naravno da sam pogriješio u brojanju stanica (skoro sam i zaspao u busu), no srećom kažem vozaču ime stanice (križanje Renmin Lu i Jiefang Lu), tako da ipak izlazim u pravom trenutku. Nanning je pust, primjećujem da ima dosta drvoreda, ne znam kako izgleda po danu, ali ovo nije baš grad u koji se dolazi radi atrakcija. Premda postoji provincijski muzej i botanički vrt medicinskog bilja. Pronalazim hostel, odmah pored kojega je večernja tržnica (naravno da neki uporni prodavač dovikuje za mnom – jest, taman nemam pametnijeg posla nego u sendviču dvaju ruksaka jesti rezance), tip na recepciji je zauzet igranjem biljara, pa mi kaže da odem spavati, da ću prijavu obaviti sutra. Daje mi ulaznu karticu za sobu, no ona će raditi samo jednom – zaboravio ju je naime programirati za više ulazaka, jer to ovisi o datumu boravka, a on to za mene još ne zna, jer ga više zanima guranje kugli u rupu. Soba je četverokrevetni dorm (inače, svugdje u kineskim hotelima postoji sustav da se strujni krug u sobi zatvara stavljanjem ulazne kartice u utor pored vrata, čime se sprečava trošenje struje dok nikoga nema u sobi – ali taj sistem vrijedi i za neke hostele, pače, za dormitorije u njima, što znači da ako je baš vaša kartica ta koja zatvara krug, morate uvijek prije izlaska iz sobe pitati cimere mogu li zamijeniti karticu svojom; ili autistično otići i pustiti da struje nestane), a jedan od cimera je zapadnjak (kasnije ću doznati da je Nizozemac) koji je u istoj situaciji kao i ja – došao je danas (iz Yangshua, štoviše) i ide u Vijetnam. Inače, hostel može pomoći oko dobivanja vize, tako da oni apliciraju za vas, vi im samo morate dati putovnicu, dvije slike i novac. Formular za vizu nije potreban. To mi malo smrdi, ali valjda postoji neki deal, očito Vijetnamci ne žele komplicirati. U tom slučaju ne moram sutra u konzulat, pustit ću ove s recepcije da to srede i, inšallah, u petak popodne imati vizu, a u subotu ujutro biti u busu za Hanoi. No, to sutra. Sada još internet i krpe…

komentiraj (0) * ispiši * #

Zmajeva kičma

srijeda , 29.07.2015.

Zaspao sam kasno, probudio se oko 10 (grlobolja me još malo držala), pa dok sam se spakirao, prenio stvari u sobu za odlaganje prtljage i napokon krenuo na autobus, bilo je već prošlo podne. Potom prolaze svi autobusi osim onoga koji meni treba, pa konačno dolazi i on, ali dupkom pun, toliko da moram čekati idući. Trebam ići na autobusni kolodvor Qintan, u zapadnom dijelu grada. Na popisu stajališta linije 1, na koju idem, zadnje stajalište je „Qintan bus depot“. To je dakle to, nije kolodvor u pravom smislu riječi, već više neko dvorište iz kojeg kreću busevi. Bez problema se vozim do zadnjeg stajališta, izlazim – i nigdje ne vidim ni kolodvor, ni dvorište, ni išta vezano uz autobuse. Tu je nekakav šoping centar, nekakve novogradnje u izgradnji, benzinska pumpa, pagoda… Lunjam uokolo, pokušavam na jednu, pa na drugu, pa na treću stranu, nigdje ništa. Potrošio sam skoro sat vremena. Čak se i vraćam na stajalište da provjerim je li doista zadnje. Jest, autobus se preda mnom polukružno okreće i nastavlja u suprotnom smjeru natrag. Nakon još malo lutanja uokolo odlučujem se za očajničko rješenje: pitam jednu ženu, pokazujući joj ime koje mi je cura na recepciji prethodne večeri napisala na papirić. Događa se točno ono što sam znao da će se dogoditi. Ona mi pokazuje rukom u kojem je to smjeru, ali za sve dodatne detalje ide objašnjenje na kineskom. Nakon neupotrebljivog savjeta pitam jednog mlađeg tipa na autobusnoj stanici, ali on krivo shvaća i pokazuje mi ovo gdje se nalazimo. Ja mu pokušavam objasniti da meni ne treba stanica nego kolodvor, ali to ne zna gdje je. Napokon ulazim u šoping centar i pitam tamo jednu žensku. Ona ne zna, ali zove drugu žensku i nekog tipa, pa onda zajedno pokušavaju dokučiti kako da mi objasne. Crtaju da moram na drugu stranu ulice, pa na bus broj 91. OK, kakav sad bus i dokle, nije li to tu? Oni ne shvaćaju isprva moje pitanje „Kamo onda moram ići busom 91?“ Ali pojavljuje se još jedan problem karakterističan za Kineze – oni su jako slabi slušači. Kada im pokušavate nešto objasniti i to im raščlanjujete, oni će vas prekidati (pogotovo ako su u društvu) prije nego završite. U jednom mi je času stvarno došlo da se zaderem „Začepite i pričekajte da dođem do poante!“ Ako ne razumiješ pitanje otprve, onda barem budi toliko pristojan i dopusti drugoj osobi da pokuša koncentrirano preformulirati i raščlaniti pitanje, a ne da stalno ADHD-ovski prekidaš upadicama i svojim pokušajima interpretacije. Napokon su shvatili, pišu mi da trebam ići 3 stanice i onda ću doći na rečeni kolodvor. Jedan poduzetni tip je u času dok sam pokušavao ovima objasniti što me zanima, dobacio kako mogu njemu dati 10 juana i on me prebaci na kolodvor bez kompliciranja. Taman posla.
Na autobusnoj stanici shvaćam da linija broj 1 doista također vozi na taj kolodvor, ali samo u povratku. Što ja jasno nisam mogao znati, ali ona cura na recepciji jest. Napokon dolazim na taj nesretni kolodvor, već se bliže 2 sata, a ja još nisam ni krenuo. U 1.50 mi kreće bus za Heping, mjesto u kojem se odvaja cesta za Dazhai, selo u kojem su najslikovitije rižine terase, a koje ima i žičaru kojom se mogu uspeti i vidjeti ih iz ptičje perspektive. Do Hepinga treba oko sat i pol vožnje. Tamo silazi veći dio putnika, ali ne i ja, jer sam prekasno skužio, a i nitko mi nije ništa rekao (iako sam vozaču rekao da idem za Dazhai). Ispast će da ipak vode brigu i on i kondukterka, budući da me upozoravaju kada se mimoilazimo s busom koji iz Longshenga (grada koji je odredište mog busa) ide u Dazhai. Silazim, presjedam i vraćam se dio puta do Hepinga. U jednom času ulazi jedna ženska koja mi nudi smještaj u Dazhaiju. Kažem joj da me ne zanima smještaj, da se kasnije vraćam u Guilin. Ona mi govori da ne, da nema busa više nakon 5. Uobičajene fore kako bi se naivni turist prepao. Ja se neću prepasti (iako priznajem da ponekad jesam naivan), ja moram biti ujutro u Guilinu, idem sutra u pola 8 na izlet po rijeci Li. Znači, ostanak ovdje jednostavno nije opcija. Bus nastavlja, ulazimo u područje značajnog krajolika, što znači da se u bus ukrcava ženska koja prodaje ulaznice. Budući da zna engleski, pitam ju kada još danas idu autobusi za natrag, a ona ostane malo iznenađena: „Danas? DANAS? Pa nisam baš sigurna da ih još ima.“ Ali kaže da vidim s vozačem i kondukterom kada stignemo na odredište. Ništa, u krajnjoj liniji mogu uzeti taksi do Hepinga i tamo uloviti autobus za Guilin. Zadnji autobus iz Longshenga za Guilin prema mom vodiču kreće oko 7, znači u Hepingu je oko 7.15.
Bus kojim idem do Dazhaija je inače lokalni bus (ja sam jedini turist), koji još putem po selima iskrcava putnike. Put do Dazhaija vodi kroz usku riječnu dolinu, kao negdje u Žumberku, i traje. Iako je od Hepinga do Dazhaija oko 27 km, nama treba oko sat vremena. Već je prošlo 5 sati kada stižemo na parkiralište podno Dazhaija. Bus će se ovdje okrenuti i praktički odmah krenuti natrag. A ja sad idem prvo na žičaru, stanica je odmah pored parkirališta, pa ću se potom vratiti odmah dolje i hvatati taksi. Da je više vremena, mogao bih i prošetati po terasama, ovako ću morati biti ekspresan.
Na stanici žičare tražim povratnu kartu. Žena mi ispisuje nekakvu cijenu koja nema veze ni s čim što piše pored blagajne. Povratna karta je 120 juana. Ona mi je ispisala nešto što je ili 180 ili 80. Držim 120 u ruci i pokazujem joj na cjenik. Ona izlazi van iz kućice, onda mi nešto pokazuje na ručni sat. Žičara se zatvara? Koliko vidim, kabine još idu, a ja na gornjoj stanici ni ne trebam izaći, napravit ću samo puni krug. Ona zna samo kineski (i valjda zhuanški), ne znam što mi govori. Šaljem ih u vražju mater i pokušavam s prevoditeljem. „Molim vas jednu povratnu kartu. Neću ostati gore, odmah se vraćam.“ Ovaj puta dolazim drugoj ženski, ona to čita i opet odmahuje glavom. Naposljetku se pojavljuje neka od žena koje na parkiralištu nude smještaj, koja čak zna nešto engleskog. Objašnjavam joj u čemu je situacija. „Ali ne možete se vratiti, nema više autobusa.“ „Znam, ali ima taksi.“ „Bolje unajmite auto da vas odveze do gore i vrati, za to vam treba oko 40 minuta.“ „A koliko treba žičarom?“ „Oko 25 minuta u jednom smjeru.“ „Znači, 50.“ „Da.“ „Bolje onda da odem na žičaru, želim pogledati terase odozgo.“ Ova prevodi ženi na blagajni i ova mi – elhamdulillah – daje kartu. Uskačem u kabinu, sâm sam unutra, što je dobro jer imam manevarski prostor za slikanje. Kabina je za 4 osobe, velika otprilike kao one na sljemenskoj žičari, samo s više staklenih površina i boljim pogledom. Ne znam kolika je duljina trase, ali pogled je fantastičan.
Rižine terase Zmajeva kičma (Longji) pružaju se na južnim padinama planine koja zapravo nosi to ime, budući da terase prije izgledaju kao zmajeve ljuske. Sagrađene su u doba dinastije Ming, pred 650 godina. Iako je riža močvarna biljka, mokra klima u ovim krajevima, s obiljem kiše, omogućuje uzgoj riže i na planini, uz adekvatno navodnjavanje. Usto, svako godišnje doba pruža različit prizor i različite boje terasâ: u proljeće su pod vodom i odražavaju nebo, ljeti su zelene od mlade riže, ujesen se žute od zrele riže, a zimi su bijele od snijega i mraza. Terase slijede reljef, a otprilike su podjednake širine (ne mogu procijeniti koliko je to). Mene ne podsjećaju toliko na zmajeve ljuske, koliko na godove stabla.
Kako se uspinjemo primjećujem da se od vrha planine spušta kiša. U jednom se času sudaramo, te ulazimo u pljusak. Vjetar puše postrance i nosi kapljice u kabinu. A prozor nije moguće zatvoriti – jednostavno je izvedba kabine takva da je staklo na vratima kraće kojih 15-ak cm i kroz taj otvor ulazi zrak. I kiša. A kako je kabina mala, ne mogu pobjeći. Kako sam još sâm, svako pomicanje remeti statiku kabine. Stižem na gornju stanicu, iskačem van, sad ću trknuti oko zgrade – ne, neću, jer je vani prolom oblaka. Oprezno ću se provući uz zid, izbjegavajući ispuste žlijebova, i uletjeti na drugoj strani zgrade u kabinu. I opet isto, ali u suprotnom smjeru, s tim da je pljusak u međuvremenu prošao, te se pojavilo i sunce, pa i duga. Razmišljam što ću dalje. Doista mi treba oko 50 minuta gore-dolje, bit ću u pola 7 u podnožju, ako ulovim taksi, za pola sata mogu biti u Hepingu, gdje hvatam bus za Guilin. Izlazim na donjoj stanici, tražim po parkiralištu taksi, ništa. Vraćam se do one žene koja mi je prije pomogla oko karte za žičaru i pitam ju zna li za neki taksi. Zna, naravno, samo to će me koštati 300 juana. Jasno da je cijena prevelika (koštalo bi eventualno 100 da se ide na taksimetar), ali ja sam u vukojebini i taksi mi je jedini izlaz. A ona ima ključ za izlaz. Cjenkanje – hm, za to bih morao znati realnu cijenu, ne želim ju naljutiti s preniskom ponudom. Ionako će ona sebi uzeti proviziju. Ali sad ona ne može naći nikoga tko bi to obavio. Neka od vozila s parkirališta odlaze, puna. Naposljetku odozdo, iz pravca Hepinga, dolazi kombi. Ona pita vozača može li me prebaciti, može. 300 juana plaćam njoj, nadam se samo da me on neće još dolje tražiti i svoj dio.
U potrazi za taksijem prošlo je dosta vremena, tako da je već 10 do 7 kada krećemo. Cesta je takva kakva jest i ne može se voziti brže od 50 gotovo nigdje. Računam da busu od Longshenga treba možda i 20 minuta, nada umire posljednja. U jednom usputnom selu zapinjemo u prometnom čepu, jer se neki kiper isprepriječio istovarujući nešto. Naposljetku dolazim u Heping u 7.26. Sada da vidimo. Možda zadnji bus nije onaj u 7. Srećom, vozač me ništa ne traži, ja izlazim, stajem uz cestu i čekam.
Pada mrak. Busa nema. Prolazi nekoliko buseva u drugom smjeru, dosta kamiona, pa onda više ništa. U jednom se času kraj mene zaustavio i neki taksi, koji je već imao mušteriju. Sumnjam da ide u Guilin. Jedino da stopiram, možda se neki Guilinci vraćaju kući pa me prime. Ali za to bi mi trebao papir s natpisom Guilin. Malo dalje uz cestu policija radi neki uviđaj, premda nisam sasvim shvatio što se dogodilo – nije ni prometna nesreća ni pregaženje, više mi izgleda kao da nešto popravljaju. Razmišljam da njih tražim da me odvezu u Guilin – ali pitanje je jesu li oni uopće iz Guilina, to je kojih stotinjak kilometara odavde. Da, registracija im je C (oznaka za Guilin – inače svaka registracija prvo ima kineski znak za provinciju, a onda latinični kôd registarskog područja unutar te provincije), ali cijelo ovo područje ima tu registraciju.
Selim se pred jedan restoran, iz kojeg su mi prije nešto vikali. Naivno se nadam da možda bar natucaju engleski i da ću ih moći priupitati barem za papir i flomaster da nacrtam znakove gui i lin. Za to je potreban omanji igrokaz jer mi moja socijalna inhibiranost ne omogućava da jednostavno ušećem unutra i kažem što hoću. Stojim ispred restorana i gledam cestu, tj. aute koji dolaze, te se trudim izgledati očajno. Restoran je ionako prazan, pa će me uočiti. I doista, ubrzo do mene dolazi jedna ženska iz restorana, koja naravno nema pojma o engleskom. Uz pomoć pantomime i par riječi kineskoga prvo provjerim ima li još buseva za Guilin, nema. Potom ona stane kraj mene, kao da će mi pomoći u stopiranju. Kao za vraga, taman slijedi period bez automobilâ. Nakon nekog vremena odustaje od toga, ali ja joj pokušavam objasniti da se MORAM večeras vratiti u Guilin, da imam rezerviran smještaj, da drugi dan imam izlet (dobro, to joj ne kažem, jer ne mogu). Ona kaže da postoji taksi. Mislim si, ako je od Dazhaija do ovamo bilo 300, koliko će biti do Guilina… 300. Opet? Pa to i nije toliko puno, s obzirom na udaljenost. Oko 330 kn za 100-tinjak km bi i u Hrvatskoj bila OK cijena. Može, zašto ne. Ona naziva nekoliko ljudi, očito ne mogu svi, ili ne žele… Dok ona zove, ja u jednom času primijetim kako se cestom približava autobus! Mašem, trčim prema rubu ceste u nadi da će me primijetiti, no on samo prolazi. Ili me nije primijetio, ili me nije želio primiti. A pitanje je uopće ide li u Guilin, izgledao je kao neki luksuzniji, cjelonoćni bus. Ova je naposljetku našla nekog tipa, bit će ovdje za desetak minuta. Ja sjedam u restoran dok čekam, ova želi nešto razgovarati sa mnom, ali ne može. Komunikacijska barijera je nenadvisiva. Dolazi taksi, san bai kuai, OK, toliko je dogovoreno. Nešto petljaju s tom cifrom, tako da meni u jednom času padne na pamet „što ako je to početna cijena, a od nje će onda nabijati dalje cijenu taksimetrom?“. Srećom, nije, 300 juana je bilo i ostalo.
Vožnja traje oko sat-sat i pol, ja na stražnjem sjedalu piskaram svoje, vozač pak priča naprijed na mobitel (hands-free, naravno), po dolasku u Guilin ostavlja me opet kod onog autobusnog kolodvora. Kako je prošlo 10 sati, tako mnoge gradske autobusne linije prestaju voziti, pa ću morati kombinirati presjedanja. Srećom je Guilin prvi grad u Kini u kojem popis stanica neke linije izvješen na totemu kojim se označava stanica ima i latiničnu verziju. Nakon malo lutanja i traženja prave stanice uspijevam uz promjenu tek dviju linija stići do Zhengyang Lu, pješačke ulice u kojoj se nalazi i hrana. Nisam cijeli dan ništa jeo, osim nekih keksa ujutro. Jedu mi se rezanci. Postao sam kao trudnica – imam neobične zahtjeve, jedan bih se dan udavio u nečemu, drugi mi dan to uopće ne paše. No kako je već prošlo 11, većina štandova se sprema, rezance više nitko ne kuha, meso s roštilja mi se ne jede, u KFC ne bih…na kraju zaključujem da su mi mirisi hrane dovoljno utolili glad, tako da uzimam samo jedno kokosovo mlijeko i odlazim u hostel. Gdje me cura na recepciji gleda sa smiješkom kojim gledate totalne trotle kojima ništa ne ide od ruke. Ta je ista cura bila na recepciji svaku večer, prvo kad sam joj objasnio da imam rezervaciju još od prethodnog dana, ali da nisam stigao na vlak. Onda kada je ispalo da su sve ture za rižine terase popunjene. I danas kada joj objašnjavam što sam sve morao proći da se dokopam Guilina. Kao i kako da pronađem autobusni kolodvor na koji me ona uputila. Doduše, tu je bila njena greška. Kasnije ću doznati da sam mogao i busom broj 2, da taj ide izravno na kolodvor i tamo se okreće. Nešto mi je u magli da je ona spominjala i dvojku, ali na papiru je pisalo samo 1. Bojažljivo ju pitam, s obzirom na dosadašnja iskustva, je li možda moj krevet u dormu rezerviran na moje ime, da se sad ne dogodi da sam i u tome izvisio. Srećom, jest. A i jutarnji izlet, također. Moram biti na recepciji u 7. A sada je već pola 12. A još se nisam ni uselio u dorm. Koji je na petom katu, bez lifta. Dobro, peti kat je zapravo četvrti (Kinezi imaju američki sistem označavanja katova, prizemlje je prvi kat), ali moram se pentrati sa svojim ruksačinama. I onda shvaćam da moj krevet u sobi nema posteljine. Vraćam se žaliti na recepciju, tamo mi kažu da uzmem neki drugi krevet. Nema, svi su zauzeti. Jedan tip iz osoblja odlazi u jednu drugu (nezauzetu) sobu i daje mi poplon i jastuk iz te sobe, te potom donosi i plahtu. Ja sam uklonio poplon da mogu mirno metnuti plahtu, on me potom pita trebaju li mi dva jastuka, ja kažem ne, i on onda odnosi jedan jastuk. Jedini jastuk. Nisu ni bila dva. Mislim si hoću li ga opet zvati, neću. Ionako ću spavati samo koja 3-4 sata, a i bez jastuka je navodno zdravo.
Vraćam se u prizemlje gdje ću uz Franziskaner srediti jučerašnji dnevni zapis i današnje slike, pa ću tek iza pola 3 otići na počinak…

komentiraj (0) * ispiši * #

Hupseri

utorak , 28.07.2015.

Guilin je jedna od omiljenih turističkih destinacija u Kini, a kada ga posjetite može vam biti jasno i zašto. Krajolik uokolo grada i unutar njega oblikuju desetci ili čak i stotine uskih strmih stožastih brežuljaka, poput obrnutih korneta za sladoled. Na mnogima od njih podignuti su razni paviljoni, ljetnikovci i ine slikovite zgrade. Krajolik izgleda toliko nevjerojatno da je jedan slikar svojedobno izjavio kako prijateljima šalje svoje realistične slike pejzaža Guilina, a oni misle da fantazira. Riječ je inače o trećem po veličini gradu u autonomnoj regiji Guangxi-Zhuang, kojoj ime kaže da je zapadni dio „prostrane provincije“ (iz doba dinastije Istočni Wu, istočni dio je Guangdong), te da u njoj obitava većina naroda Zhuang. Narod Zhuang broji do 18 milijuna pripadnika i najveća su nacionalna manjina u Kini (veći i od Ujgura). Jedan od njihovih najpoznatijih pripadnika je čuveni kineski gimnastičar Li Ning. Sami sebe zovu Cueng, a naziv Zhuang isprva je bio pejorativan, što se vidjelo po načinu pisanja u kineskom. Kineski naime strane riječi piše na način rebusa, tj. znakovi ne moraju nužno značiti ono što prikazuju, pa tako Keluodiya (Hrvatska) NE znači „zemlja slabije kvalitete koju je ograničeno prikupljati“ (što bi bio otprilike prijevod po znakovima), nego jednostavno kineski fonetski ekvivalent najbliži riječi Croatia. No kako u kineskom postoji i mnoštvo homonima, odabir točno nekog znaka, a ne nekog drugog, može biti indikativan. Tako se Zhuang isprva pisalo znakom koji znači „vrsta divljeg psa“. Nakon 1949. prvi dio znaka, tzv. „pseći radikal“ zamijenjen je „ljudskim radikalom“, pa je znak počeo značiti „dijete; dječak koji poslužuje“. Kada je došlo do pojednostavljenja kineskih znakova, uveden je novi znak, koji znači „snažan, robustan“. Narod Zhuang pripada skupini naroda Tai-Kadai, tj. njihov je jezik srodan s tajskim, službenim jezikom Tajlanda. Do 1950-ih se pisao kineskim pismom, a onda su odlučili standardizirati jezik te za njega stvoriti latinično pismo. Kako su težili monografskom načelu (jedan glas, jedan znak – iako ne uvijek), tako su za glasove koje nisu mogli prikazati latiničnim znakovima, uzeli – ćirilične, a ponekad i znakove iz IPA abecede (međunarodne fonetske abecede). Možete misliti na što je to ličilo, te kakve su morale biti pisaće mašine za takvo pismo. Onda su 1982. to odlučili reformirati i odustali od forsiranja monografskog načela, ali su napravili novu glupost. Sad im je ostalo viška znakova, a kako zhuanški jezik ima 6 tonova (mandarinski ima 4, kantonski također 6), tonove su odlučili označavati tako da na kraj sloga stave neki od tih neiskorištenih znakova. Tako –z, -j, -x, -q i –h zapravo ne označavaju glasove, nego samo tonove, pa ćete Gvei-Linz čitati kao Gveilin, ali s niskim padajućim tonom u lin. Stoga latinično pismo za zhuanški izgleda kao izmasakrirani pinyin. I da, slogovi se u višesložnim riječima uvijek odvajaju crticama.
Kad smo već kod nemuštih nizova slova, često ćete u Kini vidjeti ljude koji nose majice s latiničnim natpisima, ali koji su posve bez značenja, možda je koji znak i okrenut naopako… Radi se naravno o škartnoj robi iz kineske tekstilne industrije, gdje radnici vjerojatno ne znaju latinicu, pa pogrešno otiskuju klišeje. Kojiput su to poznate marke, pa sam tako vidio tipa u majici na kojoj je pisalo Daidas, uz odgovarajući logo (zgodna igra riječi – da je „velik“), drugi put je to bio Moscihno, a tu je i žena kojoj je na majici pisalo CEUB umjesto CLUB (jer kao što mi brkamo slične znakove u arapskom ili kineskom pismu, mogu i oni u latinici, nemojmo biti europocentrični).
A kad smo kod majicâ, nikako da uslikam tipično kineski običaj nošenja majice koji prakticiraju obično sredovječni muškarci. Donji se rub majice podigne do ispod razine grudiju i podvine prema unutra. Tako onda hodaju uokolo, ponosno pokazujući trbuh i bubrege. I to nije nešto što je ograničeno na kontekste poput sjedenja u birtiji ili u svom dvorištu, ili npr. prilikom istovarivanja kamiona – oni tako hodaju gradom. Tank top na kineski način.
Noć nespavanja ostavila je traga u vidu blage grlobolje koja me mučila ujutro. U hotelu si možete naručiti doručak, pa tako ja naručujem „zdravi doručak“ (to mu je ime na meniju), iako isti uključuje prženo jaje i putar, a ni tost baš nije za pretrgnuti se od zdravlja. Stvar spašavaju tri šnite paradajza i zobena kaša. Za idući sam se dan odlučio otići pogledati rižine terase nazvane Zmajeva kičma, pa se u hotelu raspitujem za organizirane ture (iako ih ne volim, lakše je organizirati prijevoz dotamo, inače treba kombinirati više buseva). Postoje tri: engleska (najskuplja, s još nekim dodatnim folklornim programom u obližnjem selu Zhuanga), kineska (kraća, ali meni nerazumljiva, jer je vođenje na kineskom), te ekspresna (sâm si krojiš itinerer, nema ručka, nema folklora, ali ide se taksijem i treba biti minimalno četvero zainteresiranih). Ja bih ekspresnu, ali nemam još troje zainteresiranih. Kažem curi na recepciji da se raspita, pa ćemo vidjeti navečer idem li na ekspresnu ili neku drugu. Usput ju još pitam zna li gdje mogu popraviti ciferšlus, ona mi kaže za neku malu radnju u istoj ulici, s lijeve strane, vrlo sitna i neuočljiva… U pravu je: neuočljiva je. Nisam vidio ništa slično na svom putu do kraja ulice. Doduše, nekoliko je radnji bilo zatvoreno, spuštenih roloa, možda je jedna od njih ona koju tražim.
Radim krug uz obalu rijeke, prolazeći usput pored nekih od brda s kojih puca pogled na grad: Brdo koje potčinjuje valove, Vrh osamljene ljepote… Na sve se naplaćuje ulaz. I to i po 130 juana. Ma taman posla. Jest da je ovo turističko odredište, pa su i cijene takve, ali ne moram nužno odatle baciti pogled na grad. Upućujem se stoga prema jugu, u jedačku zonu grada, tražeći pravo mjesto za nešto čalabrcnuti. Ono što primjećujem jest da južnjačka kuhinja poprilično smrdi. Iako ima raznih zanimljivih jela vrijednih kušanja, poput puževa ili rezanaca od riže, miris koji se širi oko mnogih od restorana vuče na kloaku. Nakon dosta lunjanja i traženja suvislog engleskog menija (a da nije riblji restoran), nalazim neku prčvarnicu gdje uzimam pohane bambusove izdanke. Konobarica me pita želim li ljuto, ja kažem da ne bih, samo malo. Očito se kinesko i moje mjerilo „samo malo“ razlikuju. Bilo je poprilično puno raznih papričica, a pohani je bambus začuđujuće mastan i zasitan. Kako se onda pande ne mogu nasititi, ne znam… Nakon ručka častim se ogromnim sladolednim kupom s mangom i durianom, a potom krećem na jug, prema Jezeru jelâ (drveća, ne hrane), jednom od četiriju koja su isprepletena u centru Guilina, a u kojem se nalaze Mjesečeva i Sunčeva pagoda. Mjesečeva je na malom otoku, spojem mostićem s kopnom, dok je Sunčeva izravno u jezeru, a prilazi joj se iz podruma Mjesečeve, kroz podvodni hodnik. Ujedno je Sunčeva pagoda najviša na svijetu koja je sagrađena od mjedi (moj vodič kaže „bakra“, ali to bi, koliko se ja razumijem u fiziku, bilo suludo, budući da je cijela pagoda – dakle ne samo vanjski zidovi – sagrađena od tog materijala, a to bi značilo da bi privlačila gromove i onda taj elektricitet sprovodila u jezero). Isto tako, jedna je od rijetkih koje imaju lift – nad vodom se nalazi 10 etaža, treba to ispenjati.
Nakon pagodâ (s kojih se pruža lijep pogled, ali iznutra nisu osobito zanimljive – osim podrumâ, u kojima je izloženo nešto budističke umjetnosti) krećem pješice prema jugu, glavnom gradskom ulicom Zhongshan Lu, kako bih otišao na kolodvor kupiti kartu za Nanning na vrijeme. Pikiram superbrzi vlak za srijedu navečer. Ujutro sam inače poslao upit u vijetnamski konzulat u Nanningu mogu li im unaprijed poslati sken putovnice i ispunjen obrazac, ali mi nisu ništa odgovorili. Ako mi kažu da može, mogao bih u Hanoiju biti u petak. Ako se ne jave, najranije u subotu. Dobro je, Kinu pomalo privodim kraju, bilo je i vrijeme. Nadam se da Vijetnamci neće gnjaviti, prema pričama drugih, dosta su susretljivi.
Karta je kupljena bez problema (vlaku opet treba oko 2 sata – izgleda da kolika god je udaljenost između dvaju gradova, ako ideš superbrzim vlakom, trebat će ti dva sata. Peking – Urumqi? 2 sata. Avionu treba 3, mislim.), a sada ću na autobus do Parka sedam zvijezda. To je jedan od najstarijih javnih parkova u Kini, potječe još iz doba dinastije Sui, a nalazi se na lijevoj obali rijeke Li, suprotno od centra grada. Obuhvaća nekoliko brežuljaka, ima i jednu spilju, za koju se naplaćuje poseban ulaz – u vrijeme kad sam došao već je bilo kasno popodne i bila je zatvorena – ima i divlje majmune koji se smucaju po jednom od brda i nije im se baš preporučljivo približavati, jer su dosta nestašni i vole krasti stvari. Ja ih nisam imao prilike susresti – ne znam da li nasreću ili nažalost. Na vrhu jednog od brežuljaka je Sunčev paviljon, mala glorijeta s koje puca pogled na čitav grad i čudesan pejzaž uokolo, a na kojem se osim mene zateklo i još nekoliko fotografa amatera koji žele zabilježiti sumrak nad Guilinom. Ipak, prije sumraka krećem nazad, želim se vratiti prije nego se smrači, a dolje u šumi je već poprilično mračno. I pomalo sablasno, jer uokolo lete šišmiši, a tu je i neko groblje narodnih heroja. Izlazim iz parka već kad se smračilo, iako je u nižim predjelima i u sumrak poprilično živahno.
Do hostela se vraćam autobusom, a onda shvaćam da sam propustio svoju stanicu, pa se odmah stajem kraj vrata u nekoj djetinjoj nadi da će to požuriti nadolazak iduće stanice. No kada ta iduća stanica dođe, ne kužim da stojim u sigurnosnoj zoni vrata, tako da mi ona prilikom otvaranja pošteno pričepljuju palac, ovaj puta lijevi (desni je stradao pri udarcu u stepenicu u Zein-od-Dinu u Iranu i poprilično se dobro oporavio). Srećom da sam se kao lav borio za svoju bocu Bivacyna u čengdujskom metrou, tako da sad imam čime zaštititi ranicu (koja i nije osobito velika, nadam se da se neće inficirati). U hostelu prvo odlazim u sobu riješiti palac, zatim se spuštam u hostelski birc i nadam se uloviti happy hour koji traje do 9 sati (popust od 20% na koktele). Došao sam točno u 9 i to više ne vrijedi, ali mogu iskoristiti piće dobrodošlice od prethodnog dana (jasminov čaj), a usput ću za večeru probati lokalni guilinski specijalitet – patku u pivu. Kada konačno hrana dođe, zaključujem da moram odustati od naručivanja patke – uvijek ju dobijem s kostima. A i naravno da ima ljutih papričica. Ostavljam većinu porcije. Kineska se hrana dakle dijeli na dvije vrste: a) ono što znam što je i ljuto je, b) ono što nije ljuto, ali ne znam raspoznati.
Provjeravam na recepciji kakva je situacija za ekspresnu turu. Našlo nas se trojica. Fali IV. I teško da će se pojaviti, jer je skoro ponoć. Ništa, idem onda ja na tu englesku turu. Puna je. Dovraga. Ništa, idem onda ja na tu kinesku turu. Puna je. Dobijesa. Ali cura na recepciji mi može napisati kako doći dotamo javnim prijevozom. Treba malo kombinirati, ali izvedivo je. Mene nikad nije bio strah kombinacija. Znam da se moja baka uvijek zgražala kada bi me pitala kako doći do nekamo u Zagrebu tramvajem, pa sam joj ja rekao da treba presjedati. Njoj je to bila najgora stvar u javnom prijevozu – presjedanje. Meni najprirodnija, i dobar način za vježbanje mozga. Zato i jesam danas u južnoj Kini, a baka je na Mirogoju. Za doći iz Domjanićeve na Mirogoj gotovo da ne treba presjedati…
I s ovim crnim humorom ću završiti ovo dnevno izvješće. Nažalost, treću noć moram u dorm, moja soba nije slobodna, tako da se ujutro moram iseliti iz sobe, pa onda po povratku useliti u dorm.

komentiraj (0) * ispiši * #

Radosti putovanja - drugi dio

ponedjeljak , 27.07.2015.

Eto, nakon noćnog vlaka Beograd-Sofija, konačno je i ovaj naslov dobio drugi nastavak. Pa i nije loš prosjek, svaka tri i pol mjeseca. Već vidim kako bi se idući mogao odnositi na neke trajekte po Indoneziji, a onaj nakon toga na let kući.
Ostavili smo me dakle na kolodvoru u Guiyangu, gdje moram provesti vrijeme od 10 navečer do malo prije 4 ujutro. Sretan što imam kartu ne razmišljam o tome na što će putovanje ličiti, prijeći ću taj most kada do njega dođem (dakle, tek za par sati). Sada mi je primarno naći mjesto gdje ću se smjestiti i pronaći utičnicu na kojoj ću napuniti mobitel. Ulazim u kolodvorsku zgradu, rješavam uobičajenu sigurnosnu proceduru, te potom krećem na prvi kat, gdje je čekaonica. Kružim uokolo cijele čekaonice, nigdje nema utičnice. Sve dok napokon ne pronađem poslovicu nekakvog telekoma, štoli, koja je zatvorena, ali unutra se nalazi niz visokih stolova uz koje se može sjediti, a svaki od tih stolova ima na sebi niz utičnica. Ali nijedna od njih ne radi. Očito su na odlasku prebacili osigurač. Selim se dalje, do jednog kafića, gdje je ista situacija. Odlazim na drugu polovicu kata, gdje je još jedna, malo praznija čekaonica. Ni ovdje nema utičnice. Razmišljam čak da isključim neki od reklamnih panoa i ubacim punjač, ali oni su spojeni nekakvom posebnom žicom koja izlazi iz obične rupe u zidu. Odlažem stvari i hodam uokolo s punjačem i telefonom, te pitam jednu čistačicu (točnije, zdvojno pokažem to što imam u rukama uz upitan pogled). Ona mi pokazuje da u muškom WC-u ima jedna utičnica. Sjajno, uštekavam mobitel, selim stvari bliže WC-u, mali ruksak na koji moram više paziti odnosim sa sobom u WC, veliki ostavljam (htio bih vidjeti tog mazohista koji bi želio ukrasti 20 kila odjeće i kojom bi se brzinom udaljio s mjesta događaja s obzirom na težinu ruksaka).
Idila međutim ne traje dugo. Nakon oko sat vremena (mobitel se od 5% uspio napuniti na 29%) oni zatvaraju taj dio kata, tako da se moram vratiti u onaj prethodni. A tamo, utvrdili smo, nema utičnica. Osim ako i ovdje ne pokušam s WC-om. Pokušavam. Utičnica postoji, ali – ne radi. Sada mi je jasno zašto svi Kinezi imaju sa sobom powerbankove. Nije mi jasno, u što uštekavaju usisivače i inu opremu koja im treba u ovakvim halama? Nemaju usisivače, to ću kasnije doznati, nego onaj parni čistač koji izgleda kao rolba i koji ima vlastiti motor.
Nakon još kojih sat vremena zatvaraju i tu drugu čekaonicu. Moram na drugi kat, tamo je cjelonoćna čekaonica. Kupujem jedne od onih instant rezanaca, nisam ništa pošteno jeo cijeli dan, a nije da mi je baš bilo do jela. Tražim neke manje ljute, ali to je teško, sve je ili spicy ili chilli. Napokon mi se posrećuje, jedni mi izgledaju kao da nema nikakve papričice unutra i za divno čudo u pravu sam. Na katu iznad ista priča s utičnicama, samo što ih ovdje nema ni u WC-u. I ovdje se nalazi nekakva prodavaonica mješovite robe, pa se vrzmam onuda i vidim da je blagajna uštekana u produžni kabel koji ima još par slobodnih mjesta. Pitam tipa na blagajni može li možda…može. Uf, spasio sam se, informacije za doći do hostela u Guilinu su mi na mobitelu, ako rikne (a riknuo bi za tih 18 sati s 25%) mogu se slikati.
Slijedi nezanimljivih dva i pol sata, mobitel se napunio do 90%, u međuvremenu se vrijeme polaska vlaka pomiče, tako da ne polazimo u 3.46 nego u 4, pa u 4.10… Napokon nas pripuštaju u vlak. Vlak spaja Kunming (glavni grad Yunnana) i Fuzhou (u Fujianu), što znači da prelazi čitavu južnu Kinu poprijeko. Ne znam koliko mu treba za tu rutu, ja bih rekao oko dva dana. Vagon je naravno pun. Smještam se opet pored WC-a, nemam mjesta ni za odložiti prtljagu na police. Sa svake strane hodnika je po jedan WC i pored toga jedna niša s umivaonikom. U jednu se nišu smjestila mlađa žena s kćeri i drugim djetetom u zavežljaju na leđima, ali ona je barem ponijela nekakav stolčić na kojem sjedi. Ja nemam ništa. Mogu stajati ili čučati. Eventualno izvući vreću za spavanje pa sjediti na njoj kao zavežljaju. Mislio sam stati pored vrata vagona, na strani suprotnoj od one na koju smo ušli, ali tamo je već neki tip, napravio si je svoj mali log i spava u fetalnom položaju.
Vlak kreće, a ja sam začudo dosta budan, popio sam jedan čaj prije polaska. Gledam ljude u vlaku. Ovo je južna Kina i ljudi su poprilično drugačiji. Nakon pet i pol tjedana u Kini optika mi se dovoljno izoštrila da razlikujem različite tipove izgleda u onome što se kolonijalistički i rasistički zove „žuta rasa“. Na početku, u Xinjiangu, Ujgure je bilo lako raspoznati – oni izgledaju kao i drugi srednjeazijski narodi, jesu kosooki, ali inače su njihove crte lica prilično europske, imaju jake očne lukove i općenito puno robusnije lice. Kinezi su puno gracilniji, a njihove očne duplje su puno pliće, tako da izgleda da im oči stoje više „van“. Tibetance isto nije problem prepoznati, njihova bakrenasta koža podsjeća na južnoameričke Indijance. A ovi ovdje u vlaku uglavnom liče na Vijetnamce i Burmance. Lica su im još gracilnija od onih kod Han Kineza, često imaju jake jagodične kosti i upale obraze (Kinezi obično imaju okrugla, podbuhla lica) i tanje usne (Kinezima su dosta ispupčene), a i koža im je tamnije, pomalo žućkaste nijanse (i eto nam žute rase). Ukratko, mnogo je lakše uočiti razliku između Han Kineza i nekog od ovih naroda s juga Kine nego između Han Kineza i Japanaca ili Koreanaca.
I onda dolazim na ideju. Pored umivaonika je netko odložio nekakav metalni škaf, izgleda kao manja kanta za smeće, prazna. Uzimam to čudo, okrećem ga naopako i sjedam na njega. Skutrio sam se, privukao ruksak, ali ne mogu tako spavati. Dodatni problem predstavlja propuh koji vuče kroz vlak. Ništa nije otvoreno, ali radi klima, koja valjda stvara nekakav zračni vrtlog koji pogotovo u ovom uskom prolazu na mahove propuše do kosti. Vani sviće. Već je oko pola 6 ujutro. I onda kreće. Jedan za drugim, ljudi dolaze obaviti jutarnju higijenu. Budući da je kraj drugog umivaonika majka s dvoje djece, a ovdje laowai koji i inače izgleda čudno, jasno je koga će inkomodirati. OK, razumijem važnost jutarnje higijene, ali ovo je vlak, izvanredne okolnosti. No ne – svi oni idu prati zube, i to ih peru školski, po 5 minuta. Potom još umivanje, svi na isti način – ne kao mi, vodu u skupljene ruke pa na lice, nego uzmu ručnik, natope ga vodom i onda urone lice u njega. I tako njih 5 zaredom. A ja čekam. Ne brine to njih, konfucijanska etika, pustiti nekoga da čeka nije sramota.
Napokon spas! Dolazi neki veći grad i dosta ljudi izlazi. Nalazim prostor na polici za veliki ruksak, a nalazim i mjesto za sjesti, te rapidno tonem u san. Bude me za nekih 2-3 sata, neka majka s kćeri, koje imaju kartu točno za to mjesto na kojem ja sjedim. Vlak se u međuvremenu opet napunio, sva sjedala su puna, a ljudi stoje po prolazu. I ja moram stajati na prolazu, to je jedino raspoloživo mjesto. Da stvar bude gora, stalno netko prolazi amo-tamo, gura se kroz nas koji stojimo, pa onda još i catering s kolicima (frajer koji prodaje voće ima izuzetno neugodno metalno režanje umjesto glasa – zamislite Toma Waitsa u ulozi piljara, nešto slično tomu (ili Tomu?)). Ta agonija traje još oko sat vremena, dok se vlak konačno nije ispraznio dovoljno da mogu dobiti ne mjesto, nego čitavu klupu za sebe. No tu sam već preumorio (kako bi se to reklo? Ekvivalent od „pregladnio“, kada si toliko umoran da više ne možeš ni spavati.), pa sam samo sjedio i promatrao krajolik, a onda odlučio opisati jučerašnju agoniju. U međuvremenu je opet prošao catering, pa sam se odlučio za koliko-toliko pošteni obrok – pladanj s nekoliko pretinaca u kojima su: riža, neko pirjano povrće i meso, salata koja liči na bok choi, dimljeni tofu, kajgana i šunka, te nekakvo pohano meso na štapiću. Za 20 juana, sasvim pristojno.
Krajolik kroz koji se vozimo već pokazuje značajke onoga radi čega se i dolazi u Guilin i okolicu. Strmi osamljeni brežuljci koji se izdižu iz okolnih zelenih polja na kojima se sadi riža. Zelenilo posvuda, oblačno vrijeme s dosta kiše… U Guilin stižemo i prije voznog reda, ali prvo 20 minuta stojimo na glavnom kolodvoru, i to na kolosijeku na kojem putnici ne mogu izaći. Tek potom nastavljamo prema kolodvoru Guilinbei (Sjeverni kolodvor). U međuvremenu počinje kiša. I to pljusak, pravi diluvij. Izašavši iz vlaka (srećom, peron je natkriven) primjećujem poznatu sparinu koje se sjećam s Kube. Sparinu od koje ste mokri za par sekundi. Izlazim pred zgradu kolodvora – i 20 minuta ne mogu dalje, jer prolom oblaka i dalje traje. Tih 20 minuta je dovoljno da mi se pokuša nakalemiti nekoliko gnjavatora s taksijima, smještajem, tko zna čim. I ne, ti ljudi ne shvaćaju da „ne reagiram“ znači „ne zanima me“. Kako ih se riješiti, kako ih izbjeći? Toga će po Indokini biti mnogo više. Govoriti svakomu „No, no“ mi se ne da, iscrpljujuće je. Ignoriranje bi bilo super kada bi shvatili poruku. A baš da se na svakoga derem da začkomi, to je još iscrpljujućije od odbijanja. Savjeti ljudi koji su bili po Indokini su dobrodošli.
Pljusak napokon popušta, pa se uspijevam dočepati autobusa. Dolazim na rečenu adresu, hostel je u starom dijelu grada u lijepoj ulici s drvoredom. Moja me soba čeka, ali za sutradan je zauzeta, pa ću morati u dorm. Nema veze. Sada mi samo treba tuš i krevet…
Izvorno sam planirao ostati u Guilinu dvije noći, jedan dan obići grad, drugi dan rižine terase u okolici, ali mislim si, ako je toliko muke bilo potrebno da dođem ovamo, mogao bih ostati još jedan dan i otići na krstarenje rijekom Li do obližnjeg Yangshua. Ionako sad ne moram biti u Hanoiju do 30. srpnja, mogu doći dan i dva kasnije. Još ako uspijem srediti vizu preko mejla, pa ju samo pokupim u Nanningu, to pomaže. Uštedio sam po jedan dan u Dunhuangu, Tianshuiju i Chengduu, pa zašto ne.
Navečer odlazim do grada podići još novaca. 3000 će mi biti previše, ali višak mogu promijeniti u Hanoiju. No bankomat mi kao najveći dnevni iznos nudi 2500 juana. Još bolje. Gradski centar je živahan, mnoštvo štandova s raznom robom, uključujući i hranu, no sve dosta nejasno prikazano. Ja ću sve probati, ali želim znati što jedem. A to je problem u Kini, do hrane nije teško doći, možete i pokazati, ali ne znate što je što. Večer započinjem nekim fishburgerom, nastavljam s prženim okruglicama od hobotnice (to je čini mi se ono što sam jeo onomad u Xi'anu), pa uzimam sok od šećerne trske (evo ga opet nakon Pakistana – srećom bez one smrdljive soli), pohane banane (akcija 3 za 10), a onda krećem prema jednom od štandova koje pikiram cijelu večer. Naime, na dosta se štandova prodaje durian (za koji već znam što je) i jackfruit ili nangka, ogromno voće veličine dinje, zeleno, s vanjske strane prekriveno resicama, ili kakogod da to opišem. Uglavnom, liči na ona čuda koja kod nas rastu dekorativno u parkovima, velike zelene lopte s bradavicama s vanjske strane, mislim da se drvo zove maklura, samo što je ovo mnogo veće. Meso se prodaje izdubljeno, u šnitama, u kutijicama od stiropora. Žutonarančaste je boje, teksture poput sušene marelice, ali glađe, nije toliko hrapavo. Okus – pa nešto između dinje, breskve i manga, neloše, iako ništa spektakularno. Večer završavam porcijom svježeg duriana. U hostelu me dočekuje dobra vijest – otkazana je rezervacija za iduću noć, znači mogu ostati još jednu noć u sobi u kojoj jesam. A budući da me konačno počeo hvatati umor od neprospavane noći, vrijeme je da se strovalim na krevet. Ne trebam se ni pokrivati, toliko je vruće…

komentiraj (2) * ispiši * #

Zatočenik Guiyanga

nedjelja , 26.07.2015.

Sjećate se da sam napomenuo da pojedini opskurniji hoteli znaju nazivati u sobu muške goste koji odsjedaju sami i nuditi im masažu ili „zabavu“? Čini se da je ovaj hotel u Guiyangu tog tipa, jer, iako me nitko nije zvao u sobu (dosta pomaže i činjenica da soba nije imala telefon), ujutro sam ispred vrata s unutrašnje strane našao vizitku nekih kurava, koju kao da je netko noću gurnuo ispod vrata. A možda je bila tamo i sinoć, ali ju nisam skužio.
Izvorna ideja je bila da iz Guiyanga za Guilin idem noćnim vlakom, jer put traje kojih 13 sati. No u međuvremenu sam otkrio da se otvorila superbrza pruga koja taj put skraćuje na malo preko 2 sata. Kako tolika razlika? Pa, nova pruga ide po hipotenuzi i vjerojatno kroz nekoliko duljih tunela, dok stara ide po katetama i obilazi brdski reljef pokrajine Guanxi (u kojoj leži Guilin). Većina superbrzih vlakova bila je već rasprodana, ali jedan, koji polazi oko 7 navečer i u Guilinu je iza 9, imao je još mjesta, kako sjedećih, tako i stajaćih. Provjerio sam to na onoj svojoj stranici na internetu i odlučio da ujutro bez krzmanja idem odmah na kolodvor kupiti kartu, pa tek onda u razgled. To „ujutro“ je na kraju bilo iza 1 sat, jer sam se iz sobe odjavio nakon podneva (ujutro je radio internet, pa sam sredio zaostatke i konačno ulovio samog sebe), i potom, ostavivši stvari u hotelu, otišao pješice do kolodvora. Još sam rezervirao i smještaj za dvije noći u Guilinu, da ga ne nestane, budući da je Guilin dosta popularna turistička destinacija.
Po dolasku na kolodvor doznajem da nema više karata ni za taj vlak u 7 navečer. Sve se prodalo. A nema karata ni za sutra sve do tog istog vlaka u 7 navečer. Dovraga. Ostaje mi još mogućnost autobusa, autobusi uvijek imaju mjesta, nije toliki pritisak na njih. Jedino što bus vozi 10 sati, i ako krenem predvečer očito je da neću stići večeras u Guilin. Morat ću otkazati rezervaciju za prvu noć… Odlučujem se prošetati do autobusnog kolodvora koji je na zapadnom rubu centra grada, usput ću razgledavati. Na kolodvoru ću se raspitati kada točno polaze busevi, valjda ih ima dovoljno često...
Guiyang je, kako sam već rekao, danas miljama daleko od siromaštva koje je sve do nedavna obilježavalo Guizhou. U sklopu državne kampanje o razvitku zapadnih provincija, počela su i velika infrastrukturna ulaganja u Guizhou, a u Guiyangu se grade i moderni tehnoparkovi, grad se širi na zapad… Sve je to posljedica općenite strategije seobe kineske industrijalizacije s obale u unutrašnjost. Veliki Maov kip u središtu grada danas pozdravlja Wal-Mart koji se nalazi s druge strane Narodnog trga. Centrom grada vijuga rijeka Nanming i jedna njena pritoka, tako da Guiyang ima i promenadu uz rijeku, a tu su i ulične tržnice, kao i etničko šarenilo – Guizhou već spada pod južnu Kinu, gdje osim Han Kineza susrećemo i pripadnike naroda iz skupine Miao (izvorno je to bilo pejorativno ime, no danas su oni u Kini prihvatili taj naziv – oni izvan Kine ne). Najpoznatiji narod iz skupine Miao – i onaj s kojim se često identificira čitava skupina – jest narod Hmong, koji živi u južnoj Kini, Laosu i Vijetnamu (ako ste gledali Eastwoodov film Gran Torino onda znate da su oni njegovi susjedi Hmonzi (Hmongovi? Hmongad?), budući da ih u SAD-u ima dosta jer su onamo izbjegli pred komunistima u svima trima državama u kojima žive). Pripadnici narodâ Miao žive uglavnom po selima u unutranjosti Guizhoua (i naravno, dalje na zapad, u Yunnanu), ali ih se katkada može vidjeti i na ulicama Guiyanga. Prepoznaje ih se po drugačijoj fizionomiji, bližoj indokineskim narodima.
Izuzev samog centra i poteza uz rijeku, Guiyang nije ni po čemu osobit. U sjeverozapadnom se dijelu grada nalazi jedno brdo s hramom, odakle puca dobar pogled na grad (a ima i vegetarijanski restoran), tamo bih mogao otići nakon kolodvora, usput mi je. No dok ne dođem dotamo, nešto ću čalabrcnuti. Uzimam jednu hrenovku u tijestu (konačno da i ja probam te čuvene kineske hrenovke – imaju nekakav poseban okus, malo slatkast, a i tijesto je ono kao od lizike, mliječno), a kasnije i nekoliko štangica od prešanih orašastih plodova s medom. Dok to kupujem, žena mi kaže cijenu i doda „wu mao“. Kao što se juan u žargonu naziva i kuai, tako se jiao u žargonu katkada naziva mao. Dakle, tražila me još 5 jiaoa, tj. pola juana. No ono što zbunjuje jest i što se na svakom apoenu juana nalazi i Mao (Zedong), pa bi tako wu mao moglo značiti i „pet Maa“, tj. 5 juana. Tko ne zna za taj alternativni naziv mogao bi biti jako zbunjen. Ironično je isto tako da se na novčanicama maa – ne nalazi Mao.
Shvaćam da sam profulao blok gdje bi se trebao nalaziti kolodvor, pa se vraćam oko kvarta, dolazim na rečenu adresu, ali ne nalazim kolodvora. Priključujem se na internet i na stranici Wikitravel Guiyang doznajem da je kolodvor u međuvremenu premješten nekamo u jedno od dalekih zapadnih predgrađa. Ništa, morat ću ići na blef, uzeti stvari iz hotela, pa na taksi, mora biti karata za bus… Još ne odjavljujem smještaj u Guilinu, možda su u međuvremenu osim brze pruge sagradili i autocestu, pa ako krenem busom oko 6-7, možda budem do 10 navečer u Guilinu…
Ali sada se zato moram malo požuriti, pa odustajem od penjanja na brdo. Vraćam se uz rijeku i obilazim još jedan paviljon iz doba dinastije Ming, sagrađen na otočiću nasred rijeke, te jedan drugi u sklopu rekonstruiranih gradskih zidina (koje se gube među neboderima). Tu je i jedna budistička opatija, također iz doba dinastije Ming, danas pretvorena u suvenirnicu za rukotvorine Miaa. Na jednom uličnom štandu kupujem svježe iscijeđeni sok od naranče, te opet imam zanimljivu lingvističku situaciju. Žena mi pokazuje uzdignuti kažiprst. Dakle, 1 juan? Onda kaže „si kuai“. To bi bila 4 juana. A onda njezina kolegica pored nje pokaže dva prsta koji tvore križ (što je znak za 10) i ponovi „si kuai“. Ali 10 je shi. Izgleda da u lokalnom dijalektu ne razlikuju š i s, čime se dva broja razlikuju samo u tonu (sě – sí).
U hotelu uzimam stvari, te pomoću prevoditelja pitam žensku na recepciji „Želim ići autobusom u Guilin. Koji kolodvor trebam?“ Ona mi piše ime kolodvora na papirić koji ću pokazati taksistu (riječ je upravo o tom novom kolodvoru u zapadnom predgrađu) i piše da bi trebalo koštati oko 20 juana. Izlazim na ulicu i pokušavam ustopati prazni taksi. Većina taksija su zauzeti, ako vidim koji prazan taj nije u traci uz rub ceste, gdje ja stojim. Ali mi se uporno zaustavljaju motociklisti koji mi nude prijevoz. Ne bih, dosta mi je bilo u Pakistanu vožnje na motoru s ruksakom. Iako je nesumnjivo jeftinije od taksija, ako me ne pokušaju preveslati. Napokon se pojavljuje jedan taksi koji me pristaje povesti. Start je 8 juana, dosad najskuplji. A kako je kolodvor stvarno daleko, na kraju ne ispada 20 nego 45 juana. Iako je to još uvijek proporcionalno manje nego sam plaćao u npr. Dunhuangu.
Kolodvor je moderno prostrano zdanje na gotovo pa rubu grada.. Unutrašnjošću dominiraju veliki displeji s destinacijama, ali po onome što ja vidim, Guilin nije naveden. Možda je samo usputna stanica za dalja odredišta. Napokon dolazim na red, kažem „Guilin“, ali mi žena na blagajni odmah počinje objašnjavati nešto na kineskom. „I don't speak Chinese!“ Ona kima glavom, da, to je problem, jer ona ne zna engleski, ali nema veze, napisat će ona meni što mi želi reći. Naravno, na kineskom. U doba carstva, sve do početka 20. st., postojao je vrlo sofisticirani sustav testiranja carskih birokrata koji je postavio još Konfucije, i koji je osigurao da u birokraciju budu izabrani doista najsposobniji. Kada gledam danas kakvi idioti rade u Kini po šalterima i recepcijama, poželim da se vrati takav sustav. Barem da osnovni preduvjet bude da bez znanja engleskoga ne možeš dobiti posao u djelatnosti gdje postoji mogućnost interakcije sa strancima (hotelske recepcije, kolodvori, aerodromi, bolji restorani…).
Kada sam zarežao da ne znam ni čitati to što mi piše, ženska se ustala i nekamo otišla. Nije je bilo 5 minuta. Sad je već meni bilo neugodno pred ljudima iza mene u redu, jer zbog mene posredno red stoji. Naposljetku se pojavljuje i daje mi na mobitel neku žensku koja mi na engleskom objašnjava da danas i sutra više nema karata za Guilin i da pokušam otići na željeznički kolodvor. Objašnjavam joj da vlaka također nema i da sam to već provjerio. Ona isprva ne kuži (Kinezi i kad „znaju“ engleski, onda ga znaju govoriti, ali ga ne znaju slušati), ali nakon nekoliko puta ponovljenog pojašnjenja konačno shvaća. Ipak, ona tu ne može puno. Autobusne karte nema, probajte na vlak. To je njihov sistem rješavanja problema – mi tu ne možemo ništa, snađite se. I to je socijalistička zemlja? Balkanac u meni automatski zna da nijedan odgovor „ne“ nije uvijek potpuno „ne“, uvijek postoji plan B – ali u Kini to ne prolazi. Ako nema mjesta u autobusu, onda ga nema, ne možeš sjesti na pod ili na stepenice. Isto tako u vlaku.
Zdvojan ne znam što da napravim, ali dok se udaljavam od blagajne prilazi mi neki mlađi Kinez koji mi na engleskome kaže da mi može pomoći. Engleski mu je loš i jasno da ne razumije kad mu ja krenem odgovarati. I još nema instaliran prevoditelj na mobitelu. Objašnjavam mu da nema karata za bus, nema karata ni za vlak. Jedinu pomoć koju ja vidim da mi može ponuditi bila bi recimo informacija da postoji neki minibus za koji se karte kupuju izravno kod vozača, a polazi tu odmah iza ugla… Ili čak deal s taksistom, makar bi to garant bilo 1000 juana ili još i više… On mi govori da trebam na subway station. U gradu u kojem nema metroa. On vjerojatno misli da je subway riječ za „vlak“, pa mu ja pojašnjavam da nema karata za vlak, da sam pitao. Skupljaju se još neki ljudi, svi imaju neke ideje, ali komunikacijska barijera nas sprečava u razmjeni mišljenja. Tu je još jedan mlađi tip s prevoditeljem. I onda mi u cijeloj toj strci ovaj prvi spomene nešto na što sam zaboravio – postoji i željeznički kolodvor Guiyangbei (tj. Sjeverni kolodvor). Vlakova za Guilin danas otamo više nema, ali možda sutra…žena na glavnom kolodvoru ujutro mi je izlistala samo polaske s glavnog kolodvora. Spajam se na internet, gledam za sutra, postoje tri vlaka ujutro koji još imaju mjesta! OK, večeras sam očito popušio glede smještaja, ali idem osigurati barem svoje mjesto u jednom od tih jutarnjih vlakova. Ovaj tip me vodi do stajališta gradskih buseva i tamo mi pokazuje koji bus vozi do Sjevernog kolodvora. On ne ide sa mnom, ja sam u prvi mah pomislio da će mi se pridružiti i pomoći mi oko kupovine karte, ali kasnije shvaćam zašto to nije moguće – Sjeverni kolodvor je drugi kraj linije, a vožnja dotamo traje preko pola sata. Na Sjevernom kolodvoru radi jedan jedini šalter na kojem u trenutku moga dolaska još nije gužva, ali dok ja utipkam i prevedem što želim red se naglo produljuje. I još se neki ljudi proguravaju preko reda… Na velikoj ploči iznad blagajni pišu slobodna mjesta za sve vlakove s ovog kolodvora za idućih nekoliko dana. Gledam za sutra, za ova moja tri…za dva piše da više nema mjesta, a trećeg ni nema na displeju. Nakon skoro pola sata dolazim na red (vrijeme za čekanje iskoristio sam za slanje mejla u Guilin kojim otkazujem prvu noć) i – da, upravo to. Nema više ništa za sutra. Sve je popunjeno. Žena čak i razumije engleski, pa ju pitam može li provjeriti za polaske s glavnog, ni tamo nema mjesta. Znači, izgleda da ću popušiti obje noći u Guilinu. Pa dobro, kog vraga svi hrupe tamo…
Zdvajam. Kako da se uopće oslobodim Guiyanga? Još jednom provjeravam slobodna mjesta. Da, ima jedan vlak iz Guiyanga u 3.46 ujutro, koji vozi do Guilina 13 sati i za njega još ima karata. Za stajaća mjesta. 13 sati stajanja nakon neprospavane noći? Samo u ludilu. A plan B? Da odem izravno u Nanning, predam u vijetnamski konzulat zahtjev za vizu, pa otamo odem u Guilin, vratim se dva dana kasnije, pokupim vizu i produžim u Vijetnam? Da vidimo vlakove za Nanning… Najskoriji je sutradan popodne, u Nanningu je u ponedjeljak ujutro. Ali i za njega su mjesta na izmaku. Ništa, idem natrag na glavni kolodvor, tamo ću vidjeti prvo što je s ovim ranojutarnjim za Guilin, pa ako se i to prodalo, onda Nanning. Ako se to ne proda.
Leđa mi već otpadaju od ruksaka. Hoću li do grada busom ili taksijem? Bus će vjerojatno biti dupkom pun, upravo je došao neki vlak i horde ljudi kuljaju iz zgrade. U taksiju barem mogu sjediti i to bez prtljage na leđima. Ali cijena je na strani busa: 2 juana naspram 30-40. No koliko vidim, taksiji kreću s terminala i postoje neki službenici koji putnike raspoređuju prema destinacijama, tako da su taksiji dijeljeni. To onda neće biti toliko skupo. Ali svejedno i za taksi treba čekati u repu skoro pola sata. Osjećam kako mi ramena trnu i prvi se puta nakon situacije s gubitkom mobitela pitam kog vraga radim na ovom putu i zašto se jednostavno ne vratim doma, odem na more kao i svi normalni ljudi, nego se tu potucam po nebitnim kineskim gradovima iz kojih onda ni ne mogu dalje. Vruće mi je, umoran sam, znojan, bole me ramena, nerviraju me Kinezi, ne znam kako ću dalje… Napokon dolazim do taksija, tu je još dvoje drugih putnika, odlažem prtljagu u prtljažnik i smještam se na stražnje sjedalo u svojim mislima. Vožnja do kolodvora traje kojih 15-ak minuta, no ne vidim koliko drugi suputnici plaćaju vozaču. Ne vidim ni taksimetar. Izlazim i pitam koliko. On mi pokazuje 50. Molim? Ako je moje 50, to znači da je vožnja koštala 150 juana, a to je nemoguće. Još jedna prevara. Jeftinije bi bilo da sam išao sâm na taksimetar. Nemam međutim izbora, plaćam i sad idemo vidjeti što Bog da na blagajni…
Na displeju vidim broj tog vlaka u 3.46 ujutro, a u koloni za stajaća mjesta stoji znak za „ima“. A kad sam vidio što me čeka na blagajni, bilo mi je jasno da će ishod biti dobar. Tamo sjedi jedna od najslađih Kineskinja koju sam vidio u dosadašnjih pet tjedana boravka ovdje. Kao da se neki anđeo spustio direktno na kolodvorsku blagajnu. Naravno da ne zna engleski, ali poruka na mom prevoditelju je jasna: „Stajaću kartu za Guilin za K636 noćas, ako nema ničeg drugog“. I nema ničeg drugog, ali u ruci mi je ubrzo papirić koji me vodi iz ove crne rupe u koju sam zamalo upao. Bit će neugodno, ali sutra ću spavati u svojoj rezerviranoj sobi u Guilinu… Inače, odgovorili su mi na mejl: „Pokušat ćemo nekom noćas iznajmiti tu sobu. Ako uspijemo, nećemo vam naplatiti tu noć. Ako ne uspijemo, morat ćemo vam naplatiti. Molimo za razumijevanje.“ Sve 5, samo Renault 4...
Budući da ovaj dan polako prelazi u idući, ovdje ću se zaustaviti za danas…

komentiraj (0) * ispiši * #

Vlakom prema jugu

subota , 25.07.2015.

Jedna od neugodnih osobina putničke svakodnevice su mali kvarovi, trganja, otkazivanja poslušnosti pojedinih dijelova opreme. Jutros je to bio patentni zatvarač na mojoj toaletnoj torbici. Iako je bio ćudljiv već godinama – ako bih povukao zatvarač do kraja, bio bi se zaglavio i jedva bih ga uspio ponovno pomaknuti u suprotnom smjeru – danas je konačno posve otkazao poslušnost. Kada sam ga pokušao otvoriti, počeo se otvarati mimo kopče, tj. kopča je ostala na jednom krilu bez mogućnosti da se drugo krilo vrati natrag u vodilicu. Tako sam iz straha da ga više neću moći otvoriti došao do situacije da ga više ne mogu zatvoriti. Morat ću usput naći nekog torbara, vjerojatno opet na nekoj tržnici. Uvijek biram popravak pred bacanjem, ova torbica i ja prošli smo puno toga zajedno, ne bih se želio od nje rastati pred nekom kineskom kantom za smeće.
Vlak za Guiyang polazi sa središnjeg čongćinškog kolodvora, koji je samo dvije metro stanice udaljen od hostela, tako da ne moram toliko žuriti. Ali taj me stav ipak malo previše usporio, pa na kraju izlazim iz hostela tek sat vremena prije polaska vlaka, a još ne znam kakva će biti situacija s gužvom na blagajnama. Jedan od Kineza u mojoj sobi, koji koliko-toliko zna engleski, bio se taman probudio dok sam završavao pakiranje i postavio mi najblesavije moguće pitanje koje se može postaviti čovjeku koji upravo zatvara ruksak: „Are you leaving?“ Jasno mi je da želi vježbati engleski, ali… Na stanici metroa nema nikakvih problema s rendgenom, ali ima s aparatom za karte, budući da isti ovdje ne govori engleski. Srećom sam zapamtio gdje je stanica, pa ju nalazim po karti. I otvor za kovanice je na posve drugom mjestu, pa ga u prvi mah uopće ne primjećujem. Potom, kada konačno dođem na pravu stanicu, treba vremena da nađem pravi izlaz. A taj je preko dugog pokretnog stepeništa čija se upotreba naplaćuje 2 juana. I onda na kraju, kad konačno dođem do kolodvora, situacija ista kao u Chengduu – blagajne su izdvojene od ostatka zgrade. Srećom sam to opazio na vrijeme. Iako odabirem najkraći red, on je i najsporiji, jer neka ženska naprijed 5 minuta prtlja s kartama. Već si mislim kako ću zakasniti na vlak, 9.50 je, a još je 8 ljudi ispred mene nakon što se dotična makne (vlak polazi u 10.13). Srećom red nakon toga ide glatko, karata ima, a komplikacija prilikom kupovine nema.
Kako vožnja traje 9 sati, stigne se svašta. Prvo sam malo odspavao, nadoknadivši naprasno prekinut noćni san. Potom sam se trudio gledati krajolik, koji jest zanimljiv ali zbog mnoštva tunela teško je dobro ga fotografirati. Opet me vožnja podsjeća na BiH – što zbog lijepe krške prirode, što zbog depresivnih industrijskih gradova. Primjerice, jedan od njih, na samoj obali Jangcea, nudi svojim stanovnicima prekrasan pogled na termoelektranu s trima dimnjacima i dvama kotlovima, koja se izdiže izravno između gradskih kuća. U gradu Zunyi zgrade su nagurane tako da bez problema možete prekoračiti na balkon susjeda u zgradi preko puta. Od tipa koji prolazi kroz vlak s kolicima kupio sam karakteristični kineski snack koji sam već vidio jesti druge ljude po vlakovima, a onda mi je Chris objasnio što je posrijedi – riječ je o dimljenom tofuu koji se prodaje vakuumiran, a naravno da je još i začinjen ljutim papričicama. Tek toliko da vas drži na oprezu.
Nakon spomenutog Zunyija vlak se napunio, a kako je Zunyi važan grad za modernu kinesku povijest, jer je ovdje 1934. održana konferencija KP Kine koja je označila definitivni Maov proboj u vrh stranke, mislim da bi bio red da nešto kažem i o povijesti – naime, već sam 5 tjedana u Kini, a nisam napravio detaljni pregled povijesti. Što je zapravo i logično – povijest Kine traje preko 3000 godina i teško bi ju bilo ukratko opisati, a najzanimljiviji dio je zapravo 20. st., pa ću sada pokušati sumirati kinesku povijest u tom razdoblju.
Najveći dio svoje povijesti – od 221. pr. Kr. do 1912. – Kina je bila carstvo. Na tronu su se smjenjivale različite dinastije, neke su usporedo vladale u pojedinim dijelovima Kine, neke su bile i stranog porijekla – recimo, dinastija Yuan bili su Mongoli, a posljednja dinastija, Qing – koja je na vlast došla 1644. – bili su Mandžurci. Iako je prvih 150 godina njihove vladavine Kina bila jedna od najprosperitetnijih država svijeta, dinastija Qing nije išla ukorak s vremenom. Kada je došlo do industrijske revolucije i kolonijalne ekspanzije u Europi, kineski vladari bili su zaokupljeni širenjem teritorija u srednjoj Aziji, ali bez širenja državne vlasti, koja je načelno ostala oligarhija. Za razliku od Petra Velikog, koji je sa zanimanjem pratio modernizaciju u Europi i bio spreman učiti i primjenjivati nova saznanja u Rusiji, kineska carska vlast bila je uljuljkana u samozadovoljstvo. Tek kada je sredinom 19. st. u Japanu, zemlji koju je Kina oduvijek smatrala „mlađim bratom“, došlo do odbacivanja šogunata i rapidnog otvaranja i modernizacije (naročito u periodu Meiji), Kina je shvatila da ozbiljno zaostaje. Europske su pomorske sile već otvorile svoje trgovačke ispostave u kineskim gradovima, a ekonomska i oružana nadmoć (ironično je da su Kinezi izumili barut, ali su ga koristili isključivo za vatromet i eventualno razaranje stijena u izgradnji – oružana primjena baruta je zapadnjačka inovacija) uzrokovala je da Kina mora pristati na niz nepovoljnih trgovačkih ugovora (između ostaloga, europske trgovačke ispostave u Kini uživale su eksteritorijalnost, što znači da su bile izuzete od kineskih zakona). Kada je i došlo do pobune, kao za vrijeme Prvog opijumskog rata (1839-1842.) – kada su Kinezi zatražili od Britanaca da im predaju 20 000 škrinja s opijumom, što je uzrokovalo oružanu odmazdu – ishod je uvijek bio nepovoljan za Kinu. Konkretno, 1842. je Ugovorom iz Nanjinga Kina morala Britancima predati Hong Kong i otvoriti pet svojih luka za međunarodnu trgovinu. U razdoblju od 1856. do 1864. u Kini se vodio Taipinški rat, možda i najkrvaviji građanski rat u povijesti, koji je započeo psihički bolesnik Hong Xiuquan, koji je vjerovao da je mlađi brat Isusa Krista, proglasio rat protiv mandžurske dinastije i uveo vlastitu varijantu kršćanske države. Začudo, skupio je dovoljno pristaša da je 8 godina odolijevao carskoj vojsci, koja je na kraju ušla u Nanjing, ali čitav pothvat koštao je stotine tisuća života. Slabost carske vojske očitovala se u tome što se morala oslanjati na različite lokalne vojne zapovjednike kojima je dana poprilična autonomija, što će kasnije rezultirati rascjepkanošću Kine na područja u kojima su lokalni moćnici imali veći utjecaj od središnje vlasti. Idući udarac dogodio se 1895., kada je Kina poražena u Kinesko-japanskom ratu vođenom oko Koreje. Japanci su posve uništili carsku mornaricu, zauvijek izgurali Kineze iz Koreje, te ujedno dobili Tajvan kao svoju prvu koloniju. 1898. car Guangxu dopustio je konačno program opsežnih reformi po uzoru na Japan, no isti je već u rujnu iste godine zaustavila carica Cixi, koja se bojala prevrata. Mnogi reformatori su pohapšeni i smaknuti. Ista ta Cixi dvije će godine kasnije počiniti grešku koja će zabiti zadnji čavao u lijes dinastije. Naime, u sjevernoj je Kini izbio tzv. Bokserski ustanak, čiji su pristaše zagovarali izgon svih stranaca iz Kine i smrt svim kineskim obraćenicima na kršćanstvo. Dvor je odlučio dati podršku Bokserima, što je uzrokovalo međunarodnu vojnu ekspediciju protiv ustanika (o tome koliko je takva akcija bila legitimna na teritoriju suverene države, pa čak i ako se radilo o zaštiti prava svojih građana, ne treba ni pričati). Ne samo da su međunarodne sile potukle Boksere, nego su onda još od dinastije zatražile i financijsku kompenzaciju. To je potaklo dvor na novi val reformi koji bi, da je uspio biti sproveden do kraja, Kinu transformirao u ustavnu monarhiju. No republikanski pokret već je dobo popriličan zamah, pogotovo zahvaljujući kantonskom revolucionaru Sun Yatsenu koji je pokušavao okupiti široku antimonarhističku frontu sastavljenu od kineske dijaspore, rađajuće srednje klase i kojekakvih tajnih društava. Iako su njegovi pokušaji napada na carsku vlast bili uglavnom neuspješni, Sunova predanost ideji uspostave moderne republike naišla je na podršku mladog kineskog građanstva. Vojska međutim nije baš bila na njegovoj strani. Na prijestolje je 1908. stupio tada dvogodišnji Puyi, tako da je carska vlast praktički bila u rukama skupine korumpiranih službenika. Kada se 1911. južnom Kinom proširio glas da se prava na željeznički prijevoz prodaju strancima, u gradu Wuhanu u listopadu je izbio ustanak. Pobunjenici su ubrzo preuzeli kontrolu nad gradom i proglasili neovisnost od središnje carske vlasti u Pekingu. Zapaljena iskra u idućih se nekoliko tjedana proširila čitavom Kinom, a provincijalne skupštine opredjeljivale su se masovno za republiku, sa Sunom kao kandidatom za predsjednika. No konačnu riječ imala je vojska – Yuan Shikai, vođa najjače lokalne vojske u Kini, zaputio se ravno na carski dvor i zatražio abdikaciju šestogodišnjeg cara. 12. veljače 1912. Puyi je abdicirao, a Kina je proglašena republikom.
Republiku Kinu često se uspoređuje s Weimarskom Njemačkom – dočekana kao dugo željeni prekid sa starim tradicijama, država je bila do grla u problemima. Izvana su ju ugrožavali imperijalistički interesi zapadnih sila, ali i novoprobuđenog Japana, osokoljenog pobjedom nad Rusijom desetak godina ranije, a iznutra već spomenuta rascjepkanost na područja pod vlašću kojekakvih „gospodara rata“ i slaba središnja vlast. Na prvim parlamentarnim izborima novoosnovana Sunova stranka Kuonmintang (Nacionalna stranka) osvojila je najveći broj glasova, ali Sun je već nekoliko tjedana nakon proglašenja predsjednikom odstupio u korist Yuana. Ni parlament nije trajao dugo – iako je Yuan prisilio posljednjeg cara na abdikaciju, nije to napravio iz ljubavi prema republici, naprotiv, sebe je vidio na tom mjestu. Stoga je raspustio parlament i pokušao se proglasiti carem, no u tome je ipak spriječen, pa je tako ostao samo predsjednikom do svoje smrti, svega nekoliko mjeseci kasnije. Budući da je Sun morao pred Yuanom pobjeći u Japan, nakon Yuanove smrti u zemlji je zavladao vakuum, pa je došlo do jačanja uloge lokalnih moćnika, koji su često vodili svoje male privatne međusobne ratove. U čitavu jednadžbu treba ubrojiti i kolonijalne sile, koje su makijavelistički povlačile konce kineske politike kako bi sebi omogućile lukrativne poslove. Nakon Prvog svjetskog rata mirovna konferencija u Parizu odlučila je njemačke teritorije na području Kine dodijeliti – Japanu. Ispalo je da je kinesko političko vodstvo pristalo na takav aranžman radi osobne koristi. To je 4. svibnja 1919. izazvalo masovne studentske demonstracije u Pekingu, koje su rezultirale uništenjem kuće jednog ministra koji je bio blisko povezan s Japanom. Tim je pokretom konačno rođeno moderno kinesko građansko društvo, generacija koja je pokazala da se ne boji uzeti stvar u svoje ruke. Na marginama toga pokreta, među intelektualcima Pekinškog sveučilišta, počelo je oblikovanje Kineske komunističke partije.
Nakon dugog traganja za savezništvom, Sun je konačno uspio uspostaviti kontakt s SSSR-om. Iako je Kuonmintang bio buržoaska partija, SSSR je pristao podržati koaliciju Kuonmintanga i komunista u misiji ponovnog ujedinjenja Kine. Ali 1925. Sun umire od raka. Istovremeno, 30. svibnja te godine dolazi do pokolja u Šangaju, kada su policijske snage pod stranom kontrolom otvorile vatru na radnike u štrajku. To izaziva val protesta protiv stranog utjecaja u Kini, a Sovjeti pomažu u organizaciji tzv. Sjeverne ekspedicije, velikog zajedničkog prodora snaga Kuonmintanga i komunista prema sjeveru, čime bi se Kinu konačno oslobodilo od podjela i eksploatacije. Novostvorena Nacionalna revolucionarna armija napreduje na sjever, te kroz sukobe, podmićivanja ili uvjeravanje u ispravnost ciljeva borbe pomalo ujedinjuje Kinu. U Armiji se pojavljuje novi snažni lik, časnik Chiang Kaishek, koji u ožujku 1927. oslobađa Šangaj. Chiang se obrazovao u Moskvi, ali nije vjerovao Sovjetima. Naprotiv, bio je uvjeren da komunisti samo koriste Kuonmintang kao sredstvo dolaska na vlast, kako bi ih onda izgurali. Stoga je odlučio udariti prvi, te je nakon ulaska u Šangaj promptno pohapsio sve komunističke aktiviste i sindikaliste i dao ih poubijati. Chiang se potom proglasio predsjednikom, a njegova vlast dijeli dosta sličnosti s fašizmom i nacizmom: obilježava ju snažna industrijalizacija i razvoj infrastrukture, ali i čvrsta totalitarna vlast, antikomunizam, ali i antikapitalizam. Chiang je ujedno uspio ponovno ispregovarati neke od za Kinu nepovoljnih međunarodnih ugovora, no unatoč svemu tome, nikad nije uspio ujediniti Kinu, budući da se vlast Kuonmintanga i dalje protezala na nekoliko provincija na istočnoj obali. 1931. Japan je napao i okupirao Mandžuriju, uspostavivši satelitsku državu Mandžukuo, izvukavši iz ropotarnice sada 25-godišnjeg Puyia i ustoličivši ga na tamošnje prijestolje. Na sjeverozapadu komunisti su uspjeli uspostaviti Drugu republiku Istočni Turkestan. Chiang je 1934. pokrenuo neokonfucijanske reforme, kojima je trebao vratiti „tradicionalne vrijednosti“, no s obzirom na opće političko i gospodarsko rasulo u državi, pravila o tome kako se odijevati i ponašati nisu baš bila u primarnom fokusu. Povrh svega, vlast Kuonmintanga i dalje je zanemarivala selo, iako je tamo živjelo 80% stanovništva.
Za to vrijeme komunisti su bili desetkovani i pobjegli su upravo na selo – većina se okupila u siromašnoj provinciji Jiangxi na jugu Kine, gdje su između 1931. i 1934. isprobavali u lokalnom okruženju različite modele društvenog uređenja. No kako su Chiangove „kampanje istrebljenja“ postajale sve oštrije i sve se više približavale granicama Jiangxija, komunisti su se odlučili na pokret. Oko 80 000 njih krenulo je na jedan od najizazovnijih pothvata u povijesti, Dugi marš, oko 6500 km dugo jednogodišnje putovanje kroz brdovite predjele južne i središnje Kine, sve do dolaska njih samo 4000 u Shaanxi, koji je tada bio dovoljno daleko od Chiangovih snaga da budu privremeno sigurni. No ne zadugo. Bilo je jasno da će Chiang ponovno udariti. Komuniste je spasilo približavanje rata, kao i sve veće nezadovoljstvo Chiangovom nevoljkošću da se suprotstavi Japancima. U prosincu 1936. vojni vođa Mandžurije, Zhang Xueliang i komunisti izveli su Chiangovu otmicu u trenutku kad je on stigao u Xi'an kako bi koordinirao novi napad na komuniste. Nakon dva tjedna zarobljeništva, Chiang je pristao na stvaranje nove ujedinjene fronte Kuonmintanga i komunista protiv Japanaca, iako s velikom figom u džepu. 1937. započeo je Drugi kinesko-japanski rat, koji se zapravo pretopio u zbivanja Drugog svjetskog rata. Japanci su brzo zauzeli istočnokinesko primorje, počinivši pritom masakr u Nanjingu u prosincu 1937. i siječnju 1938. Kuonmintang se morao povući u Sečuan, gdje je privremenim glavnim gradom proglašen Chongqing. No na taj su način bili u zamci – izolirani u unutrašnjosti, Japanci su napadali s istoka i iz zraka, Britanci su priječili prilaz Burmi, Vichyjevska Francuska Laosu i Vijetnamu… Iako je vojska Kuonmintanga nanijela dosta muke Japancima i zadržala ih dovoljno dugo da ne stignu slati pojačanja na druga područja u ratu na Pacifiku, naposljetku su prevagu donijeli gerilski ratnici kineske Crvene armije. Do kraja rata Armija je brojala oko 900 000 ljudi, a komunisti, na čijem se čelu već bio iskristalizirao Mao Zedong, shvatili su moć ruralne Kine, modificiravši marksističku ideologiju na način da nisu radnici, već seljaci ti koji će biti nositelji socijalističke revolucije. KP se brinula za interese seljaka na područjima pod svojom kontrolom, što je uzrokovalo masovno pristupanje novog članstva.
Kada je rat konačno završen, Kuonmintang i komunisti pokušali su sastaviti koalicijsku vladu, no bez uspjeha. Slično Grčkoj, zemlja je odmah nakon Drugog svjetskog rata skliznula u građanski rat koji je okončan 1. listopada 1949., pobjedom komunista, bijegom kuonmintangovaca na Tajvan i trijumfalnim Maovim govorom na Vratima nebeskog mira u Pekingu. „Kineski narod je ustao“, rekao je tada Mao. Bez krzmanja i ikakve diplomatike, novoproglašena NR Kina svrstala se na stranu SSSR-a u nastajućem Hladnom ratu. Bilo je to inače prvi puta od kraja 19. st. da je Kina imala jedinstvenu i snažnu središnju vlast. Idila sa Sovjetskim Savezom nije trajala dugo – Hruščovljeva osuda Staljina u Kini je percipirana djelomično i kao osuda Maovog kulta ličnosti, pa su odnosi zahladnjeli, a Kina se sve više počela oslanjati na vlastite snage i potencijale. 1957. Mao je potaknuo kratkotrajan period liberalizacije i slobode mišljenja, nazvan „Neka cvjeta stotinu cvjetova“, ali kad mu se nije svidjelo ono što je čuo, odlučio se obračunati s disidentima, tvrdeći kasnije kako je ta kampanja „potaknula zmije da izgmižu iz svojih duplji“. Idući potez u ekonomskom osamostaljenju Kine bio je ekonomski program Veliki skok naprijed, pokrenut 1958. Bio je to program brze industrijalizacije i kolektivizacije koji je trebao dotada poljoprivrednu državu pretvoriti u socijalističku. U tu je svrhu diljem Kine osnovano oko 25 000 poljoprivrednih komuna, a privatno bavljenje poljoprivredom bilo je zabranjeno. Ujedno je proces industrijalizacije potaknuo masovnu seobu u gradove (preko 31 milijun novog gradskog stanovništva) čime je došlo do pritisaka na proizvodnju hrane, koja više nije bila dovoljna za novonastale potrebe. Rezultat je bila masovna glad u kojoj je umrlo između 20 i 40 milijuna ljudi. Ujedno je ta glad posljedično danas razlog zašto je Kina jedan od najvećih korisnika umjetnih gnojiva na svijetu, te zašto su njene rijeke uslijed toga među najzagađenijima – strah od gladi je tolik da se ništa ne želi prepustiti slučaju. Osim te ekonomske nelogičnosti s poljoprivredom i industrijom, stvar se još dodatno komplicirala idejama koje su proizlazile iz Maove neukosti u pogledu tehnikalija. Tako su se započele graditi „džepne čeličane“, u kojima se lokalno stanovništvo poticalo na proizvodnju čelika iz starog željeza (uz nikakve rezultate, veliko zagađenje i uništavanje drveća za gorivo), loše izvedene projekte navodnjavanja, te prihvaćanje danas odbačenih inovacija u poljoprivredi kao što je npr. gušća sadnja, uz pretpostavku da sjeme neće iscrpljivati jedno drugo (a naravno da jest). Veliki skok naprijed, zajedno s Holodomorom, obično je ultimativni argument kritičara kako je „komunizam neuspješan sustav“, zaboravljajući da se u oba slučaja radilo o izravnom ljudskom uplitanju koje je svjesno donosilo loše i nelogične odluke (isto kao i s kapitalističkim sustavom u slučaju Velike irske gladi, kada je Britanija priječila uvoz krumpira jer se na tome nije moglo zaraditi).
Nakon što je 1962. suočen s neuspjesima Mao okončao Veliki skok naprijed i dopustio polutržišnu ekonomiju, počeo se pripremati teren za posljednju i najbizarniju kampanju: Kulturnu revoluciju. Naime, uvjeren da ponovni porast ekonomskih parametara i poboljšanje životnih uvjeta može kod većine stanovništva otupiti revolucionarnu oštricu i uljuljkati ga u „ekonomizam“ – osjećaj samozadovoljstva vlastitim blagostanjem, odlučio je pokrenuti kampanju permanentne obnove i obračuna sa starim vrijednostima. Stvorene su specijalne jedinice, Crvena garda, sastavljene uglavnom od ideološki zatupljene mladeži, koje su sprovodile antiintelektualnu i antikulturalnu kampanju, često uništavajući mnoga kineska kulturalna blaga. Razdoblje „crvenog terora“ trajalo je 3 godine, kada su konačno i u Partiji uvidjeli da stvari izmiču kontroli i okončali kampanju.
Mao Zedong umro je 1976. godine. Iako je kasnija politika NR Kine osudila mnoge političke poteze njegovog doba, a i izravno se obračunala s Četveročlanom bandom, oligarhijom koja je željela zadržati Maov kurs u Partiji (a čija je članica bila i Maova žena Jiang Qing), proglasivši ju Pedrom za sva zla Kulturne revolucije, Mao i dalje ostaje poštovana ličnost u Kini, zbog zasluga u stvaranju i konsolidaciji NR Kine, a njegov lik krasi sve novčanice kineskih juana.
Budući da je ovaj post već sada predug, kasniji razvoj Kine opisat ću u nekom od kasnijih postova. No moram dovršiti još dnevnik. Dakle, put do Guiyanga trajao je i dulje od predviđenog, 9 sati i 45 minuta, a po krajoliku koji me okruživao jasno mi je zašto je Guizhou jedna od najsiromašnijih provincija Kine. Većinu zemlje tvore brda i rijeke, koje su često plavile ono malo plodne zemlje, a tomu dodatno pridonosi i klima, koja je obično vlažna i maglovita. Ovoga dana međutim nije bila. Guijanški željeznički kolodvor prilično je moderno znanje, a i vozeći se prije toga vlakom primijetio sam da država očito pokreće velike infrastrukturne investicije u Guizhou, budući da se posvuda grade ceste i mostovi. Po izlasku iz kolodvora dočekuje me krkljanac koji me već priprema na jugoistočnu Aziju. Promet stoji, pješaci se posvuda proguravaju, svemu tomu još dodatno smetaju štandovi večernje tržnice… Odlučujem krenuti pješice, u nadi da je hotel blizu. Po karti jest, no unatoč tomu mi je potrebno oko sat i pol hoda i navigiranja dok se napokon ne nađem na pravoj adresi. Po onome što vidim, Guiyang je još jedan kineski velegrad prepun blještavih nebodera i sjajnih prodavaonica, koji ni po čemu ne odaje siromaštvo provincije u kojoj se nalazi. Na adresi na kojoj je hotel naravno da ništa ne piše na latinici. Iako je na stranici Booking.com pisalo da govore engleski. Srećom imam mejl potvrde rezervacije, pa ću pronaći ime hotela na kineskom i pokazati ga nekoj ženski koja stoji u haustoru gdje bi trebao biti hotel. Ona gleda, kaže da to nije tu, pokazuje rukom nekud na drugu stranu ceste. Meni piše da je to broj 76, hotel je na broju 76. Izlazim van i gledam natpise na fasadi. Tu je i jedan telefonski broj, koji je jednak telefonskom broju hotela koji ja imam napisan u mejlu. Dakle ipak je tu. Vraćam se u haustor i primjećujem da se točno iza leđa one ženske (koja i dalje tamo tipka na mobitelu) nalazi ulaz u lift koji vodi na četvrti kat, gdje je hotel. Pa ti pitaj ljude na ulici…
U hotelu uz najeufemističniji iskaz natucaju engleski. Srećom se uspijevamo sporazumjeti, pokušavaju mi naplatiti 129 juana, iako ja pokazujem da u mejlu piše 123, nema problema, pristaju i na to. Soba jest onakva kakvu sam naručio, jedini je problem da nema prozora. I da je poprilično mala i dotrajala, a i kupaonica je pomalo oronula. Neka, za prespavati jednu noć će biti dobra. Stavljam slike da se uploadaju, prvo ide glatko, onda počinje štekati. Odlazim nešto pojesti, odmah ispod hotela na ulici je večernja tržnica, uzimam opet neke jiaozije, potom kupujem još limenku pive i frape od banane i vraćam se u sobu. Gdje ću do pola 4 ujutro učitavati slike, jer je internet odjednom zaključio da mu se ne da raditi. Napokon je posao obavljen, a ja mogu na počinak. Ne znam doduše kako ću ujutro znati da je svanulo…

komentiraj (0) * ispiši * #

Huoguo

petak , 24.07.2015.

Srećom, internet je radio i ujutro, tako da sam uspio riješiti dio dugova od prethodnog dana i oko podneva krenuo u šetnju Chongqingom. Budući da je riječ o modernom gradu, nema osobito vrijednih spomenika iz ranijih vremena, barem ne na području središta grada. Postoje neka tradicionalna sela zapadno od Chongqinga, neke memorabilije iz doba Drugoga svjetskog rata, ali sve u svemu, šetnja centrom grada više je istraživanje moderne Kine. Za doručak sam kupio neku vrstu pečenih baozija punjenih rižom i još nekim povrćem, a zatim nastavio šetnju među neboderima napučenim središnjim distriktom. Bez obzira što izgledaju nesumnjivo impresivno, svi mi ti neboderi izgledaju bez duše, jednolično, nema nikakvog lokalnog pečata, isti su neboderi u Kini, Japanu, Singapuru… Doduše, ni ono što su ti neboderi odmijenili – stare socijalističke škatulje – nije mnogo ugodnije za vidjeti, a neboderi su barem noviji i u boljem stanju. Svojevrsna oaza u tom moru staklenih fasada jest hram Luohan Si, posvećen budističkim arahatima (to su prosvjetljenici u theravadskom budizmu), u kojem se ističe ulazni hodnik sa skulpturama u stijeni, kao i glavna dvorana u kojoj se nalazi 500 kipova arahata od terakote, svi prilično izražajnih lica, kao neka groteskna galerija likova iz narodnih legendi. Hram je sa svih strana okružen divovskim zgradurinama koje kao da ga se spremaju zgaziti. No svejedno ga se dograđuje – zanimljivo je vidjeti kako se grade nove zgrade u tradicionalnom stilu, ali modernom tehnologijom.
Chongqing je bio poznat po svojim gradskim žičarama, no od tri nekadašnje danas je preživjela samo jedna, ona koja prelazi Jangce na samom vrhu poluotoka na kojem je smješten centar grada, i povezuje ga s četvrtima preko rijeke. Nakon kraće potrage nalazim stanicu žičare i odlučujem se provozati na drugu stranu, a potom ću se vratiti pješice preko nekog od mostova. Druga je strana rijeke mnogo manje glamurozna, iako se i ovdje uz samu rijeku grade neboderi i blještavi hoteli, no već drugi red u unutrašnjosti su uobičajene radničke zgrade. Ono što je lijepo jest da ima dosta zelenila po ulicama, drvoredi sakrivaju ružna dotrajala pročelja pa tako kvart izgleda ugodnije nego što bi se očekivalo. I život je opušteniji, na pločnicima su postavljeni stolići na kojima ljudi igraju mah jong, nema yuppijevske gužve centra grada. Ubrzo počinje kišica koja se za minutu-dvije pretvara u pravi prolom oblaka koji cestu transformira u rijeku. Srećom da sam se stao pod nadstrešnicu autobusne stanice koja me koliko-toliko zaštitila od kiše, jer bih inače bio mokar za manje od 10 sekundi. Ovakvi prolomi oblaka mogli bi mi postati svakodnevica u jugoistočnoj Aziji, bliži se doba monsuna… Srećom, traju kratko. Ovaj nije trajao dulje od 20 minuta te je potom opet ogranulo sunce. Spuštam se nazad do rijeke i nastavljam uzvodno prema idućem mostu kojim ću prijeći natrag u centar grada. No kada napokon stignem do mosta, shvaćam da je on visoko iznad mene (otprilike visinska razlika peterokatnice), da ne postoje stepenice do gore, a da ni pristupne ceste na most nemaju pločnik. Pitanje je ima li ga uopće i most. Provjeravam na karti i vidim da se kod sljedećeg mosta uzvodno nalazi stanica metroa, te da će to biti lakši način da se vratim u centar. Nastavljam dakle još idućih pola kilometra, te se onda suočavam s istim problemom kao i kod prethodnog mosta. Srećom, u parku s druge strane obalne ceste nalazi se dugo stepenište koje naposljetku vodi do stanice metroa. Metroom se vraćam ravno do svog hostela, budući da se u prizemlju zgrade u kojoj je hostel nalazi restoran koji poslužuje hotpot. Tu ću ručati, iako je već 6 sati popodne, oduljila se ova šetnja.
Huoguo („vatrena zdjela“) naziv je za sečuanski i čongćinški hotpot koji je I vruć I ljut. Već sam objasnio caku s hotpotom – praktički si sami kuhate sastojke u vrućem bujonu pred vama na stolu, no u ovim je krajevima taj bujon prepun čili papričica. Zanimljivo je da je to izvorno bila hrana siromašnih brodara na Jangceu, ali danas je omiljeni lokalni specijalitet. Jedenje toliko ljute hrane s vremenom stvara otpornost, no ujedno izaziva i potpunu nemogućnost osjeta okusa ako hrana nije dovoljno začinjena. Za šonje poput mene postoji i verzija nazvana yuanyang, gdje se u sredini zdjele koju dobijete nalazi manji okrugli dio koji je izuzet od ljutine uokolo (riječ je o posebnom dijelu zdjele), tako da možete miješati ljuće i manje ljuto, prema izboru. Inače, na početku vam daju da si sami birate sastojke koje ćete si kuhati. Srećom jedna od konobarica, za koju bih rekao da je još srednjoškolka, znade engleski dovoljno da mi može objasniti što sve ima na izbor. Možda ne SVE, ali s onime što mi nudi sam zadovoljan. Unutra ide govedina (nemaju piletinu, ali imaju još svinjetinu i ribu, pa ću ostati pri govedini), tofu, krumpir, bok choi, a redovni sastojci su i gljive i sojine klice. I sezamovo ulje kao začin. Donose zdjelu te potpaljuju plinsko kuhalo koje se nalazi pod svakim stolom, tako da je na sredini stola grijač. Sad trebam čekati da to uzavre i sastojci se lagano počnu kuhati, pa onda mogu ubaciti i sirove sastojke koje su mi donijeli. Već od samog pogleda na crvenu tekućinu u vanjskom dijelu zdjele prolaze me žmarci. Dobivam i dvije šefljice, za miješanje i vađenje sastojaka, jedna je s rupama kako bih mogao izvaditi sastojke ali ne i bujon. Oprezno liznem malo tekućine koja je ostala na dršci šeflje kojom je konobarica promiješala sastojke. Već i to pecka. Potom se konačno odvažujem i odgrabljujem dio već kuhanih sastojaka u zdjelicu i prianjam na jelo…
Peče.
Jako peče.
Ljuto je toliko da je čak i gorkasto.
Usta mi trnu od ljutine.
Ali, neću se pokolebati. Ako postoje ljudi koji to mogu jesti, mogu valjda i ja. Je li ukusno? Pa teško je procijeniti, s obzirom na to da je i vruće i ljuto i da mi je to sve poprilično umrtvilo okusne pupoljke. Za razblaživanje okusa služi termosica čaja koju su mi donijeli, te nekoliko kriški lubenice. Gledam, za okolnim stolovima cijele obitelji jedu istu količinu koliku su meni donijeli za jednu osobu, znači ne moram sve pojesti. :D Za susjednim stolom imaju i cijelu gajbu pive, kineski Tuborg Green. Ledena piva je pravi oblog za napaćenu usnu šupljinu, stoga i ja naručujem jednu (bocu, ne gajbu). Kada dođe i kada potegnem gutljaj, primjećujem nešto neobično. Izgleda da je umrtvljenje okusnih pupoljaka doprinijelo tomu da okus pive osjećam drugačije. Ni traga gorčini, samo slatkoća. Ili je to do kineskog Tuborg Greena (tražio sam Tsingtao, ali su mi donijeli ovo)…
Naposljetku vrlo vjerojatno nisam pojeo ni pola sastojaka koje sam stavio kuhati (veći dio bok choija nisam ni stavio), recimo da sam se najeo, iako nisam osjećao sitost – zapravo, nisam osjećao ništa osim pogroma u gornjem traktu probavnog sustava – pa sam tako ručak priveo kraju pojevši ostatak lubenice i popivši čaj. Iskreno, ne znam kakav sam dojam ostavio na osoblje restorana, tj. kako sam kotirao u odnosu na druge neiskusne jedače – je li moj učinak dobar tek za podsmijeh ili je respektabilan za osobu koja se prvi puta upustila u takav pothvat.
Odlazim još do večernje tržnice po desert, uzimam nekakav žele od riže izmiješan s (možda?) ječmenim sladom i nekim dodatnim, meni neznanim sastojcima, a onda još prolazim pored jedne pekare (prilično rijetka stvar u Kini), pa uzimam i neki prsten od prhkog tijesta punjen vanili-kremom – zapravo slično princes-krafnu, samo prstenasta oblika – i kao neki buhtl punjen sirom i kokosom. Vraćam se u hostel, internet opet šteka, no kako pišem izvješće za prethodni dan kada nisam ništa slikao, neće biti problema oko stavljanja na net. Kinez koji spava ispod mene na krevetu u jednom me času pita može li se fotografirati sa mnom. Ja mu kažem da mi nije jasno zašto. Njegov engleski je preslab da bi razumio to pitanje, pa mu prevodim pomoću prevoditelja. On čita moju rečenicu „Da, možeš se slikati sa mnom, ali ne razumijem zašto bi to radio.“, a onda ignorira drugi dio rečenice, shvaća prvi kao odobrenje i namješta se tako da ima i sebe i mene i moj pogled „I'm with stupid“ u kadru, naravno da slika mobitelom pomoću selfie sticka, i još usput sam sebi daje palac gore…
Premda više nisam bio gladan, prije spavanja sam se još uželio nečeg slatkog, pa sam tako još jednom otišao do večernje tržnice i naivno kupio sladoled na štapiću, ekskluzivni talijanski, od sira, po cijeni od 30 juana (što sam shvatio tek kad je došao trenutak plaćanja). Stvarno mi neće biti jasne te cijene. To je SLADOLED. Ako domaći sladoled na štapiću košta 5 juana, onda ovaj ne može koštati 6 puta više, osim ako svaki sastojak ne dovoze na devama Putem svile direktno iz Italije. Dakle naplaćuje se čista ekskluziva, a ne stvarna vrijednost robe. Kao i moj omiljeni primjer s Rolex satom koji košta 20 tisuća eura, a pokazuje isto vrijeme kao i sat koji košta 50 eura. Što znači da 400-struka razlika u cijeni proizlazi samo iz marke. Što biste vi mislili o osobi koja kupi napravu kojoj 99,75% cijene čini marka? Svakako ne baš pohvalne stvari, pretpostavljam. Ali da, kad se zalažeš za to da individualni dohodak može biti neograničen, onda dođeš u situaciju da imaš više novca nego ga možeš korisno potrošiti, pa kupuješ robu kojoj preko 99% cijene čini marka. Ekonomski vrlo isplativo, nema šta.
Nakon preplaćenog sladoleda uzimam i frape s Oreo keksima te se vraćam u hostel. Dovršavam posao oko interneta, ujutro ustajem rano jer me čeka put do Guiyanga koji, iako je riječ o samo 400-tinjak kilometara udaljenosti, traje čak 9 sati vlakom. Ne znam zašto, OK, reljef je vjerojatno zahtjevan, ali to je prosječno 50 km na sat. Nakon bogatog i razvijenog Chongqinga krećem u provinciju Guizhou, uvjerljivo najsiromašniju u Kini, gdje je prosječni BDP po glavi stanovnika jednak onomu u nekim afričkom državama (manje od 300 dolara)…

komentiraj (1) * ispiši * #

Tajnoviti megalopolis

četvrtak , 23.07.2015.

Hostel u Chongqingu rezervirao sam tek prošlu večer, kada je proradio internet, a za kartu nisam znao što da napravim, vlakovi između Chengdua i Chongqinga se brzo napune, što bi značilo da ju moram rezervirati unaprijed. Preko interneta ju ne znam rezervirati, jer se ne znam snaći na stranici Kineskih željeznica (nije da sam pokušavao, doduše), a da idem samo radi rezervacije na kolodvor par dana ranije, pa onda još ulazim u komplicirano objašnjavanje o tome za kad mi treba i za koji vlak…prenaporno. Tim više jer nisam znao kojim ću točno vlakom ići, planirao sam se još ujutro prošetati Chengduom. Pitam na recepciji mogu li mi oni rezervirati kartu, kao što je to napravila ona žena u Turpanu, ne mogu. Ne smiju. Neko blesavo pravilo, izgleda. Gledam na internet (ima jedna stranica koja inače sređuje rezervacije, ali uzimaju proviziju, dakako – preko njih se informiram o voznom redu vlakova i o tome koliko još ima slobodnih mjesta, ali ne kupujem karte preko njih), ispada da su svi superbrzi vlakovi između Chengdua i Chongqinga (oni koji voze oko 2 sata) popunjeni, a da mjesta još ima samo u onima koji voze po 4-5 sati. Razmišljam čak i o autobusu, ali mi cura na recepciji kaže da probam otići ipak na blef na kolodvor, često se za internetsku prodaju dadne samo dio karata, a na blagajni ih se još može nabaviti. Ujedno se kod nje raspitujem i za najbliži ured China Mobilea, no ona mi kaže da mi ona može nadoplatiti kredit preko svoga mobitela. Odlično. Dajem joj broj i ona uplaćuje, trebalo bi mi sjesti nakon 5 minuta. Sjelo je nakon 20-ak, uslijed čega sam ja već bio zdvojan – ako nije prošlo, ja sam izgubio 100 juana koje sam joj dao. Ako tražim da mi ih vrati, a naknadno ipak prođe, onda sam ju prevario. Stoga sam čekao cijelo to vrijeme u hostelu čekajući što će se zbiti. Na kraju je ipak sve bilo u redu.
Do kolodvora idem autobusom, odlučio sam ne riskirati opet sa sprejem i metroom. U Chengduu je osvanuo sunčan dan, ali vrlo sparan i vruć, tako da sam ubrzo posve izmučen ruksakom koji se opet doima užasno teškim. Na kolodvoru tražim blagajnu za karte, ali nema je nigdje. Tek na jednom kraju su automati za prodaju karata, ali njih izbjegavam, pitanje je govore li uopće engleski. Nakon lutanja amo-tamo uzduž zgrade (unutra se ne može, moraš već imati kartu i pokazati ju policiji) napokon se upućujem jednom policajcu s već spremnom prevedenom rečenicom „Gdje je dvorana s blagajnama?“ On mi pokazuje, ali onda ima potrebu još nešto dometnuti i objašnjavati mi na kineskom. Pa ja se uvijek iznova snebivam nad autizmom tih ljudi. Ako vidiš da te netko nešto pita pomoću prevoditelja, onda je očito da NE ZNA jezik. Zašto mu onda ideš objašnjavati nešto na jeziku koji NE ZNA? Je li važno to što moraš reći? Upotrijebi pantomimu. Ili nauči strani jezik. Ili se pozdravi s idejom da ćeš tu informaciju prenijeti.
Uglavnom, dvorana s blagajnama je na istočnoj strani trga, u odvojenoj zgradi. Unutra je kaos, oko 20-ak šaltera, na svakom red od desetak ljudi. Ali, hvala Bogu, ovaj puta barem piše na engleskome za što je koji šalter. Iako je i taj engleski dvojben – šalteri na kojima se prodaju redovne karte nose natpis „surplus tickets“, karte viška, što bih ja shvatio da se ovdje vraćaju karte koje putnici nisu iskoristili. Međutim, u njihovoj logici to valjda znači „karte koje još nismo prodali“. Dok čekam u redu na prevoditelju ispisujem rečenicu „Jednu kartu za sljedeći vlak za Chongqing. Stajaća karta je isto u redu.“ Dolazim na šalter, pokazujem tekst tipu, on shvaća bez poteškoća, pokazuje mi na ekranu da imam vlak u 14.45, u Chongqingu je u 17.05…pa to znači da je ipak u pitanju superbrzi vlak, dakle ima karata! Cijena je 97 juana, dakle jest skuplja nego za obični vlak, ali barem ću se voziti kineskim superbrzim vlakom, što će biti i dobro iskustvo za mene kao railfana. Nakon TGV-a, Thalysa, Freccierosse, YHT-a i, naravno, HŽ-ovih raketa, još jedna railfanovska recka je tu. I riješio sam stvar na zadovoljavajući način, iako je internet rekao da karata nema. Eto, tko kaže da treba vjerovati internetu, pametni Kinezi da ga cenzuriraju, sve same laži…
Imam još oko pola sata, kupit ću sladoled s tarom i grahom u KFC-u (da, grah se zapravo dobro uklapa u deserte), a onda krećem na rutinsko masiranje sigurnosnim provjerama. Te prvo putovnicu i kartu, pa prtljagu, pa dodatna kontrola već prekontrolirane torbice s novcem i pederuše (to je novi element kojeg dosada nije bilo), pa opet kontrola karte prije kretanja prema peronu…srećom, na ulasku u vagon ovaj puta ne moram pokazivati kartu, inače i tamo provjeravaju – nema slučajno da uđeš u neki drugi vagon, pa kroz vlak dođeš do svoga mjesta, moraš točno na odgovarajuća vrata. Vlak se sastoji od dvije skuplane garniture od po 8 vagona, sva su sjedala avionskog tipa, a postiže brzinu do 250 na sat (iako je na dionici kojom sam ja išao najbrže vozio 197 – brzina se uopće ne osjeti). Ima čak dosta slobodnih mjesta u vlaku, čini se da nije bio skroz popunjen na čitavoj dionici, ali i dalje ima jednu standardnu boljku kineskih vlakova – nema utičnice. Catering redovito prolazi, ali nisam provjeravao ponudu i cijene. Postoji i vagon restoran.
Kako sam bio smješten u prvom redu sjedala u vagonu i to još uz prolaz, vidik mi je bio dosta ograničen. Primijetio sam da se vozimo kroz dosta spektakularne krajolike, u nekoliko smo navrata presjekli poneku riječnu dolinu, s desne strane su se pojavljivali neobični stožasti brežuljci, kao neke pretpovijesne gradine…no nažalost ništa od toga nisam mogao dokumentirati. :( Napokon, nakon malo preko dva sata vožnje približavamo se Chongqingu i stižemo na njegov moderni, ali poprilično pusti Sjeverni kolodvor. Odavde ću do hostela kombinacijom dviju metro linija, za što mi treba gotovo sat vremena. Naravno da i ovdje pregledavaju prtljagu rendgenom, no ovaj puta srećom prolazim bez ikakvih poteškoća, nitko nije primijetio ništa neobično. Ono što je međutim neobično, pače, nenormalno, to je temperatura koja vlada u čongćinskom metrou – unutra je, brat bratu, 15 stupnjeva, dok je vani oko 25, uz strašnu vlagu. Znači, znojni ulazite u mrzlo ozračje, što bi svaku balkansku majku bacilo u očaj.
Po onome što vidim, Chongqing je vrlo brdovit grad. Smješten je na jezičcu zemlje između rijeke Jangce i njene pritoke Jialing. Ima oko 7 milijuna stanovnika, iako administrativno područje grada Chongqinga broji ukupno oko 30 milijuna stanovnika. Kvaka je u tome da je 1997. Chongqing izdvojen iz sastava Sečuana, zajedno s područjem velikim otprilike kao Srbija, te je proglašen direktno kontroliranim gradom, jednim od 4 takva u Kini (to su gradovi koji ne pripadaju provincijama, nego sami imaju status gotovo pa identičan provincijama – preostala tri takva grada u Kini su Peking, Šangaj i Tianjin). Ujedno je i jedno od pet nacionalnih središta Kine (zajedno s ranije navedena tri grada i Guangzhouom). Tako je grad Chongqing u administrativnom smislu jedan od najvećih na svijetu (i stanovništvom i površinom), no velika većina njegovog administrativnog područja je zapravo rijetko naseljen ruralni pejzaž. Razlog takve administrativne mjere bilo je ubrzavanje razvitka ovoga dijela Kine, naročito vezano uz izgradnju megabrane Tri klisure (hrvatski naziv je obično Tri klanca, ali ovdje se radi o pojavama na rijeci, dok je klanac po mom mišljenju suhozeman, te je tako prijevod neadekvatan), najveće brane na svijetu, sagrađene na rijeci Jangce nizvodno od Chongqinga. Grad inače ima bogatu povijest, a potkraj 19. st. postao je prvom trgovačkom lukom u unutrašnjosti Kine koja je otvorena strancima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Chongqing je bio privremenom prijestolnicom Republike Kine, što je uzrokovalo teška bombardiranja grada, no zahvaljujući brdovitom terenu i maglovitoj klimi grad je pošteđen ozbiljnijih razaranja. Ujedno se u grad preselila industrija iz okupiranih dijelova istočne Kine, te je tako od obične riječne luke postao industrijsko središte. 1949. vlada Republike Kine napustila je Chongqing i pobjegla na Tajvan, čime je Republika Kina izgubila sve teritorije na kopnu.
Nakon što je postao samostalnom administrativnom jedinicom, krenuo je streloviti ekonomski razvoj Chongqinga koji je grad transformirao iz tipičnog socijalističkog velegrada u današnji manhattanoliki megalopolis. Najveći broj nebodera koji danas dominiraju vizurom grada nije stariji od 15-ak godina. No gdje ima novca, ima i korupcije. Chongqing je početkom 21. st. bio ozloglašen po korupciji i organiziranom kriminalu. 2009. izvedena je akcija širokih razmjera kojom je suzbijena korupcija, a na čelu akcije stajao je tadašnji partijski sekretar Chongqinga, Bo Xilai. 4 godine kasnije sâm Bo će pasti zbog optužbi za korupciju, koje će kasnije dovesti do njegove osude na doživotni zatvor. Iako su dokazi prilično čvrsti, mnogi u procesu protiv Boa vide frakcijski obračun u Partiji, točnije njegovo uklanjanje kako ne bi smetao Xi Jinpingu u preuzimanju vodećeg mjesta u KP Kine.
Chongqing je poznat kao jedna od „tri kineske peći“, gradova poznatih po izuzetno vrućim ljetima (zajedno s Wuhanom i Nanjingom), a ujedno zbog utjecaja monsunske klime ima i velik broj oblačnih sparnih dana. To se osjeti – ja sam kojih pola sata nakon tuširanja ponovno bio posve mokar. Preko 100 dana godišnje grad obavija magla. Ujedno je i jedan od 7 kineskih gradova među 10 najzagađenijih na svijetu (te drugi nakon Lanzhoua koji posjećujem).
Nakon podulje vožnje metroom, koja uključuje i jedno presjedanje, stižem na odgovarajuću stanicu. Po izlasku iz metroa primjećujem kako dio grada u kojem sam se zatekao neobično liči na Rijeku. Široka gradska ulica na nizbrdici, neboderi uokolo, u daljini se vidi Jangce (nije baš more, ali eto), ponešto starih socijalističkih zgrada… Hostel je smješten u jednoj od tih starijih zgrada, a zauzima praktički cijeli kat, s labirintom hodnika koji vode uokolo, a negdje u čitavom kolopletu skrivaju se i nusprostorije poput praonice rublja ili sanitarija (samo jednih za cijeli kat – OK, sve nedormitorijske sobe imaju vlastite kupaonice). Nakon što sam se otuširao pokušavam vidjeti kako stojimo s internetom u Chongqingu – ne stojimo. Isti problem kao i u Chengduu. Veći dio predvečerja i večeri se opet hrvam s internetom, a onda odlazim na večeru neobavljena posla. Chongqing je inače čuven po svojim hotpotovima (huoguo) – u vrućoj i vlažnoj klimi kakva ovdje vlada može se činiti ludošću jesti jelo začinjeno sečuanskim čili papričicama, ali lokalci kažu da to potiče znojenje, a to hladi u ovoj vrućini. Svakako bih htio probati čongćinški hotpot (još ljući od standardnog sečuanskog), ali možda ipak ne večeras. Odlazim u večernju šetnju i nedaleko hostela nailazim na ulicu s večernjom tržnicom. Vrzmanje među štandovima dovodi me do jednoga gdje imaju pržene jiaozije, a potom u nastavku i do štanda nazvanog Hong Kong, na kojem ja naivno očekujem da je i osoblje iz Hong Konga i da bi moglo znati engleski. Naravno da ne znaju, a ja uzimam još kao neke smotuljke od tijesta s jajetom unutra (izgledaju kao namotana široka traka tijesta koju je netko s unutrašnje strane premazao jajetom), na koje si sâm stavljam različite umake i začine (trudim se ipak ne uzimati ljuto), te za kraj večeri mliječni hladni čaj od borovnice ili tako čega, s želeom od tara. Bit će dovoljno za danas, hotpot ću rješavati sutra. U dormu sam s nekom dvojicom Kineza, ostatak je prazan. Iako, u hostelu ima stranaca, premda Chongqing nije baš destinacija sama po sebi. Dosta turista ovamo dolazi samo da bi krenuli na krstarenje Jangceom nizvodno kroz Tri klisure, sve do brane. Krstarenje traje koja 3-4 dana. Ja sam međutim jedan od onih osobenjaka koji su došli vidjeti samo Chongqing, a za to imam i bizarni osobno razlog. Naime, oko Božića 2009., na jednom pub kvizu pojavilo se pitanje o gradu u Kini koji broji oko 30 milijuna stanovnika te je možda čak i najveći grad na svijetu. Budući da se ja smatram stručnjakom za zemljopis, bilo je to pitanje časti, ali odgovor me iznenadio, jer za Chongqing dotada uopće nisam bio ni čuo (nisam baš najbolje pratio povijest republikanske Kine, moram priznati). I tako je i Chongqing završio u itinereru – ne samo zato, naravno, ako je riječ o tako velikom gradu koji mi je usput, naravno da ću svratiti, ali je zgodan kuriozitet.
Negdje u sitne jutarnje sate internet je proradio, tako da ipak odlazim na počinak obavljena posla…

komentiraj (1) * ispiši * #

Zašto ne volim organizirane ture

srijeda , 22.07.2015.

Svakoga utorka, četvrtka i subote hostel u kojem sam odsjeo organizira izlet na dva lokaliteta koja sam ionako namjeravao obići, ali zbog vremenskog tjesnaca bi me to možda dosta okupiralo, pa sam odlučio prepustiti drugima da razmišljaju za mene. Ni to na kraju nije ispalo baš glatko, no otom potom. Posrijedi je izlet u chengdujski centar za istraživanje razmnožavanja velikih pandi, te u Leshan, grad oko dva i pol sata udaljen od Chengdua, poznat po svom kipu Buddhe, najvećem u Kini. S obzirom da na izlet idu ljudi iz nekoliko ho(s)tela po Chengduu, skupljanje je od 7 do 8 sati ujutro, a ja se moram na recepciji pojaviti u pola 8. Nakon kraćeg čekanja pojavljuje se i djevojka od kojih 20-ak godina (možda je i starija, ali izgleda kao tinejdžerka), naša današnja vodičica. Govori engleski, ali s vrlo nerazumljivim izgovorom, tako da ju je teško pratiti. Skupljamo izletnike iz još nekoliko ho(s)tela po gradu, osim mene jedini Zapadnjak je još jedan Španjolac koji izgleda poprilično smušeno, inače je inženjer koji radi u Omanu, a sada je bio na putovanju Kinom od kojih mjesec i pol. Večeras leti natrag u Oman. Ostali svi putnici su Azijati, iako čujem jedan par, curu i dečka, da međusobno komuniciraju na engleskome, a ni ne izgledaju kao Kinezi, imaju široka, mesnata lica (naročito ona), što ukazuje na utjecaj oceanijskih elemenata. Ovako na prvu bih rekao da su Filipinci, vjerojatno iz SAD-a. Kasnije ću doznati da su iz Australije, iz Sydneya, ali da su im roditelji doista s Filipina. On studira kineski, pa je tu čitavu godinu na stipendiji u Šangaju, a ona mu je došla u posjet, studira „psihologiju u menadžmentu“ (dakle, ljudske resurse – buduća lovkinja na glave). Tu je i jedan tip koji izgleda kao Japanac, fura tipičnu jež-frizuru koju u Kini baš nisam viđao, ali govori kineski. Ispostavit će se da već desetak godina živi i radi u Japanu, isto je nekakav inženjer.
Naša prva današnja postaja je Centar za istraživanje razmnožavanja velikih pandi, smješten u sjevernom predgrađu Chengdua, a otvoren 1987. Iako je veliki panda jedna od najprepoznatljivijih životinja na svijetu, ujedno i simbol Kine, danas u divljini živi svega oko 2000 pripadnika te vrste, ograničenih na pet gorja u Sečuanu, Shaanxiju i Gansuu. Kineskog imena xiongmao (medvjeđa mačka), panda se navodno spominje u kineskoj književnosti još prije 3000 godina, ali šira je javnost za njega doznala tek 1869., kada je francuski prirodoslovac Armand David prvi došao do pandinog krzna i znanstveno opisao vrstu. Panda je dugo zbunjivao znanstvenike svojom taksonomskom lokacijom – iako izgleda kao medvjed, mislilo se dugo da je zapravo rakun, iako genetika dokazuje da je ipak riječ o medvjedu. No panda je i živući fosil – kao vrsta postoji već 6 milijuna godina, te je za to vrijeme prošao veliku prehrambenu transformaciju iz mesojeda u pretežnog biljojeda – premda se i dalje ponekad prehranjuje kukcima ili ptičjim jajima, najveći dio prehrane velikog pande čini bambus, i to gotovo svi dijelovi biljke, ovisno o godišnjem dobu. Razlog takve adaptacije jest činjenica da je te drvenaste trave uvijek bilo u izobilju u krajevima u kojima panda obitava, iako je riječ o energetski vrlo slabašnoj hrani, čiji još veći dio prolazi kroz pandin probavni sustav bez apsorpcije. Kao rezultat toga, pande su vrlo flegmatične životinje, izbjegavaju aktivnosti kojima bi trošili previše energije, a usto ne spavaju ni zimski san (jer od bambusa ne mogu stvoriti viškove potrebne za preživljavanje takvog stanja – plus što bambusa ima i zimi, pa nema potrebe za hibernacijom). Količina bambusa koju panda pojede je poprilična – do 14 kg bambusovih izdanaka dnevno – tako da pande uglavnom jedu i spavaju. Dodatna poteškoća leži u tome da svakih 20-ak godina dolazi do masovnog cvjetanja i odumiranja bambusa na nekom području, što znači da se pande moraju seliti u potrazi za novim hranilištima. Pritom postaju metom krivolovaca, a neki jednostavno umiru i od gladi, jer se ne stignu preseliti na vrijeme. Kada se ti faktori udruže s činjenicom da je razmnožavanje pandi vrlo delikatan čin, a pande su jako izbirljivi u odabiru partnera (jer i razmnožavanje, porod, a i dojenje mladunaca su sve činovi koji troše veliku količinu energije – naravno, ženka rađa obično samo jednog mladunca), ne čudi zašto broj pandi rapidno opada. Mnogi pragmatičniji ekolozi kažu da je panda najobičnija vreća bez dna, budući da bi se novcem koji se ulaže u održavanje pandi kao vrste moglo spasiti mnogo više drugih vrsta od izumiranja, a u prilog takvoj tvrdnji ide i činjenica da pande kao da i sami rade na gašenju sebe kao vrste (prosječno trajanje vrste u biologiji je oko 4 milijuna godina, pande su to već premašili za 2 milijuna, a teško da će evoluirati u nešto drugo). Kina je otvorila ukupno 11 skloništa za pande, u kojima se pokušava potaknuti njihovo razmnožavanje (uz promjenljiv uspjeh), no ta skloništa postaju sama sebi svrhom, budući da pande okoćeni u tim skloništima obično tamo i ostaju cijeli život, tako da to nema nikakvog utjecaja na pande u divljini. Inače, za krivolov na pandu danas se u Kini može dosuditi i smrtna kazna, a ako netko spasi pandu od sigurne smrti dobit će od države nagradu u visini svoje dvogodišnje plaće. Kina je svjesna ekonomske uloge koju panda ima, i zato je ovoj vrsti zajamčen opstanak makar kao atrakciji u zoološkim vrtovima.
Osim pandi, u Centru se nalazi i manji broj crvenih pandi, vrste koja osim imena ne dijeli i taksonomsku klasifikaciju s velikim pandom. Mali panda, crveni panda ili vatrena lisica (da, internetski pretraživač Firefox nazvan je po njemu – latinsko ime Ailurus fulgens može se prevesti kao „plamteća mačkica“ što više vuče na pseudonim neke pornozvijezde) po klasifikaciji je bliži rakunima, premda čini zasebnu porodicu. Zanimljivo je da je dulje poznat javnosti od velikog pande, a u Indiji su se njihovi repovi – slični rakunskim repovima, s nekoliko prstena tamnije dlake na bakrenastom krznu – koristili kao dekorativni element na odjeći i kapama (sjetimo se Davya Crocketta i njegove kape s rakunskim repom). Crveni panda je mnogo manje izbirljiv od velikog pande, jede voće, povrće, kukce, jaja, manje sisavce, ali i bambus (oko dvije trećine prehrane im je bambus). Zanimljiv je kuriozitet da su crvene pande jedini neprimati koji mogu jesti umjetna sladila. I po mom osobnom mišljenju, to je najslađa životinja koja postoji. :) Slab sam i inače na rakune, a ovi imaju još simpatičniju facu od rakuna, ne toliko zašiljenu. Inače, crvene pande postoje i u zagrebačkom zoološkom vrtu, gdje su se već u nekoliko navrata razmnožili, oni su općenito manje zahtjevni od velikih pandi, premda također ugroženi – žive na većem području, od sjevernog Nepala do Sečuana.
Ukupan broj velikih pandi u Centru je 50-ak, a imali smo prilike vidjeti i dva novorođena mladunca – iako se obično rađaju krajem kolovoza i u rujnu, ovi su uranili. Izgledaju kao mali štakorčići, leže u inkubatoru polugoli i slijepi, dok ih znanstvenici hrane kombinacijom majčinog i umjetnog mlijeka. Pande inače spolnu zrelost postižu u dobi od 5 godina, a u zarobljeništvu mogu živjeti i do 25 godina. Ono što povezuje velikog i crvenog pandu jest posebna adaptacija, tzv. lažni palac, tj. pokretljiva palčana kost na prednjim šapama koja pomaže u skidanju kore s bambusa.
Nakon obilaska pandi na kraju smo još pogledali i edukativni film o razmnožavanju pandi i o tome zašto je toliko zahtjevno doći do mladunaca. Nakon ukupno dva sata crno-bijelog svijeta (s malo crvenog) u 11 sati krećemo dalje za Leshan. U međuvremenu se spustila dosadna sečuanska kišurina. Cijeli dan bio je jesenski po ugođaju. U Chengduu takva klima ima prednosti – uvijek se možete pretvarati da nema smoga.
Na putu do Leshana piskarao sam nešto od dan ranije, a potom utonuo u drijemež. Vožnja dotamo traje već spomenutih dva i pol sata, a po dolasku u ovaj grad smješten na utoku rijeke Min (to je ona iz Dujiangyana) u rijeku Dadu odlazimo prvo na ručak. Nije uključen u cijenu, ali svejedno svi idemo u isti restoran u kojem je jelovnik, naravno, isključivo na kineskom, premda ima slika. Budući da sjedimo u dvije grupe oko velikog okruglog stola s rotirajućom pločom na sredini (kineski stil), ionako ćemo svi jesti sve što se naruči, pa tako uzimamo i neki sečuanski hotpot od svinjetine, govedinu s kikirikijem i čilijem, neko jelo s tradicionalnim kineskim gljivama (mislim da se ta gljiva zove jelenje uho), patku (opet s kostima, jasno), patlidžan, bok choi, bilo je još nečega, ali se više ne mogu sjetiti. Ukratko, nije mi baš osobito sjeo taj ručak, moglo je biti i bolje i obilnije. Potom se vraćamo u minibus i krećemo prema onome radi čega se i dolazi u Leshan – Velikom Buddhi, najvećem kamenom Buddhinu kipu na svijetu.
713. g. lokalni budistički redovnik Haitong došao je na ideju kako riješiti problem struja i virova koji su nastajali na sutoku dviju rijeka i odnijeli živote mnogih ribara – sagraditi veliki Buddhin kip u litici iznad ušća koji bi svojim umirujućim djelovanjem trebao smiriti vode dviju rijeka. Kip je visok 71 metar, u ramenima širok 28 metara, uši su mu duge 7 metara, a nožni palci 8,5 metara – na svaki nokat može leći prosječan čovjek i ne izaći iz njegovih okvira. Kip se gradio jako dugo – 90 godina – a prilikom izgradnje višak kamenja spuštan je u rijeku, gdje je izravnao dno i tako dokinuo postojanje virova. Tako je Buddha doista smirio vode. Kip je inače oko pola svoje povijesti bio zatvoren u trinaestokatni paviljon koji ga je štitio od atmosferilija, a i unutar kipa se nalazi sofisticirani sustav odvodnje koji udaljava oborinske vode i sprečava njihovo zadržavanje u unutrašnjosti, no vrijeme ipak ostavlja svoj trag – počelo ga je obrastati raslinje, a i vanjska se površina kipa polako ali sigurno haba. Ipak je posrijedi 1200 godina. Kip je inače na UNESCO-voj listi svjetske baštine, tako da nema bojazni za njega.
Kip se može obići na dva načina – brodom iz centra Leshana, koji je na suprotnoj obali, pri čemu kip vidite u cijelosti, ali ne i njegove detalje; te uskim i vijugavim strmim stepeništem koje se spušta uz nišu u kojoj je kip napravljen (tada ne vidite da sa svake strane postoji još po jedna niša okrenuta rijeci u kojoj su manji kipovi čuvara). Stepenište počinje na platou na kojem se nalazi nekoliko budističkih hramova, prepunih svijeća i darova za kipove Buddhe koji se tamo nalaze. Tri su najvažnija prikaza Buddhe: Dipankara, Buddha prošlosti, kojemu se upućuju molitve i darovi za pretke, uključivo i roditelje; Śakjamuni, Buddha sadašnjosti, kojemu se upućuju molitve i darovi za prijatelje i bližnje; te Maitreja, Buddha budućnosti, kojemu se upućuju molitve i darovi za potomstvo i buduće događaje. Gledam skupinu Kineskinja iz naše grupe, nekih 6 cura koje su sve po godinama studentice, kako se vrlo pobožno klanjaju pred Buddhom. Pomišljam kako je to pogrešno ne samo s ideološkog aspekta koji vlada u današnjoj NR Kini (to nije toliko ni bitno), nego i s aspekta budizma kao takvog. Buddha nije bog, Buddha je stvarna povijesna osoba koja je postigla određeno stanje svijesti i učila kako i drugi mogu postići isto stanje svijesti. Moleći se i klanjajući se Buddhi zapravo se izvitoperuje sama ideja budizma, puta o oslobođenju od kruga rađanja i umiranja, o oslobođenju od patnje, koji može napraviti samo pojedinac sâm (uz eventualnu pomoć gurua ili bodhisatve). Slično kao i Siddhartu, tako su čini se pogrešno razumjeli i jednoga učitelja kojih 3000 km zapadnije i 300-tinjak godina kasnije, pretvorivši ga također u Boga, premda se on sâm nazivao Sinom Čovječjim. Uslijedio je pogrešni grčki prijevod aramejske rečenice u Ivanovu evanđelju („Ja sam Put, Istina i Život, nitko ne dolazi k Ocu osim kroz mene“ – aramejski nema prezenta glagola „biti“, tj. rečenica se isto tako može prevesti i kao „Ja je Put, Istina i Život, nitko ne dolazi k Ocu osim kroz sebe“, a kad se to spoji s „pravi put vodi prema unutra“ u apokrifnom Tominu evanđelju implikacije postaju prilično zanimljive) i rodio se kult.
Nakon izlaska iz hrama stajemo u red. Red koji vijuga nekih 6 puta prije nego što konačno dođe do početka stepenica. Natpis kaže da se u trenucima gužve može dogoditi i čekanje od oko sat i pol dok se konačno ne dođe do stepenica. Ja optimistično očekujem da se to ovoga puta neće dogoditi, ali čini se da hoće. Čekanje u redu nešto je što mrzim iz dna duše. Stajanje u gomili ljudi za koju ne znam kad će se početi pomicati niti za koliko, i da to traje sat i pol…ma kakvo kapanje vode, to je pravo kinesko mučenje. Stvar je skoro postala još gora kad sam načas trknuo iz reda da uslikam Buddhu s terase, da bi me redar pokušao vratiti na kraj reda. Zarežao sam na njega i objasnio mu o čemu je riječ, ne znam je li shvatio, nije me briga, pustio me. Mjestimice bi red blokirali neki specijalci koji bi se zabuljili u veliki ekran na kojem su se prikazivale neke pojedinosti vezane uz projekt održavanja Velikog Buddhe, pritom posve nesvjesni reda koji je u međuvremenu odmakao kojih desetak metara. Takvih se sjećam iz studentskih dana, skupina ljudi koja ide zajedno u menzu i onda baci trač partiju čekajući u redu i zaboravi da su tu da love svaki milimetar pomicanja ljudi ispred sebe.
Kako se na jednom od zaokreta reda nalazi i štand koji prodaje hranu, a Kinezi jako vole jesti male kobasičice nabodene uzdužno na čačkalicu, gledam curicu od kojih desetak godina kako jede jednu takvu, odsutno je gurajući u usta i izvlačeći iz njih, kao lizalicu. Pitam se je li svjesna što radi i jesu li ljudi uokolo svjesni koliko to bizarno izgleda. I kako djetetu objasniti zašto ne bi trebalo raditi takvo što, a da istovremeno ne ispadneš pervertit. Jer sve je u oku promatrača. Dijete samo nevino uživa u kobasici. Sva sreća da nije punjena tekućim sirom…
Napokon agonija zvana čekanje u redu završava i započinje agonija spuštanja po stepenicama. Koja i ne bi bila toliko grozna da ne postoje selfiji. Deseci ljudi na stepenicama svi žele napraviti, ne jedan, već 15 selfija s Velikim Buddhom. Na svakom odmorištu, u svakoj pauzi. Spuštanje zato traje još gotovo pola sata, i to prvenstveno zahvaljujući činjenici da se nemilice proguravam oko razdraganih selfera (mogu im rado priuštiti i priliku za padajući selfie). Napokon sam u podnožju, ali kvaka je da sam prvi dolje, a kako putujem s grupom, sad moram čekati sve ostale. Poludeću, poooo-ludeću…
Potrebno je još 20-ak minuta da se svi skupimo, isfotografiramo i onda krenemo dalje. A dalje je opet uzbrdo, ali na drugu stranu. Prema izvornom planu, trebali smo se vratiti u Chengdu do 6, ali mi do 6 nećemo ni krenuti odavde. Španjolac je isto na iglama, on ima let oko ponoći, ali ako se vratimo do pola 9 stići će. Napokon smo se dotelili do minibusa i krenuli prema Chengduu. Ovaj nas put ne razvozi po ho(s)telima nego nas ostavlja u centru, kod Maovog kipa, što znači da će Španjolac morati na taksi do hostela po stvari. Opet je nezadovoljan, iako su nam to ranije najavili (možda ne i njemu – on je bio iznenađen i kada je doznao da se ručak plaća samostalno). Već je pola 9, Chris mi se ni danas nije javio, a sad ni ja više nemam kredita, morat ću nadoplatiti. Međutim na cijelom putu do hostela ne prolazim ni pored jednog ureda China Mobilea. U hostelu je opet ista priča u pogledu interneta, iako napokon u jednom trenutku uspijevam prodrijeti kroz cenzuru dovoljno dugo da se učitaju sve slike, tako da mi se ne gomilaju zaostaci. Od Chrisa dakle ništa, a ništa ni od moje pratnje kroz Vijetnam. Naime, čitava priča u vezi toga ide ovako: ja sam prije polaska na ovaj put preko stranice Travbuddy oglasio svoje putovanje i rutu, kao i termine (koje periodično ažuriram, kako se oni mijenjaju), te napisao ako ima nekoga tko je u isto vrijeme na nekoj od destinacija kojima ću prolaziti, neka mi se slobodno javi pa možemo dio puta proći zajedno. Uglavnom mi se nije nitko javio, osim par ljudi koji žive u dotičnim mjestima. No dok sam još bio u Dunhuangu javila mi se jedna cura koja planira u kolovozu putovati Indokinom. Ispalo je da je Njemica, da se zove Steffi i da je studentica koja je trenutno u Indoneziji. Načelno smo dogovorili da zajedno proputujemo Vijetnam i Kambodžu, ona ima vremena do 5. rujna, ja sam čak bio spreman skratiti boravak u Vijetnamu za tri dana (uglavnom na velikim gradovima gdje sam ionako planirao dan viška reda radi), pokušati stići do 30. srpnja u Hanoi, skrativši i pokoji dan u Kini…da bi ona prošli tjedan počela nešto s time da ne zna koliko je Vijetnam siguran, ima li u zemlji još otrova iz doba rata…da će vidjeti i javiti mi do kraja tjedna. Kraj tjedna je došao i prošao, ona se nije javila, pa sam joj u ponedjeljak navečer poslao poruku što s tim, da bi mi idući dan odgovorila da još uvijek ne zna. Rekao sam joj da moj itinerer ovisi o njenoj odluci i da ju molim da se u iduća dva dana odluči ide li ili ne. Dogodila se tipična situacija – iako joj prvo pet dana nije bilo dovoljno, nakon moje poruke se u roku od nekoliko minuta odlučila da ne ide. Kako sam znao… I bolje, s obzirom na dojam koji sam stekao o njoj, ne doima se baš ozbiljnom putnicom. Ne znam što je željela, da se ja pretrgnem od nagovaranja da putuje sa mnom? Taman posla. Ja putujem sâm. Ako mi netko želi praviti društvo, dobrodošao je, mogu se malo prilagoditi, ali ne mislim nikomu dopustiti da me ucjenjuje svojim nećkanjem. Pa, Steffi, sretan put u Laos (na kraju je odlučila tamo otputovati), možda se sretnemo u Indoneziji ako još budeš tamo, a ja ću kroz Vijetnam svojim ritmom. I ne moram biti u Hanoiju 30. srpnja, što znači da ću rezervirati ipak dvije noći u Chongqingu umjesto planirane jedne + noćni vlak…

komentiraj (0) * ispiši * #

Čekajući internet u Chengduu

utorak , 21.07.2015.

Rekao sam da ću si u ponedjeljak sâm složiti program obilaska, a kako me zanimalo vidjeti Dujiangyan, odluka je bila lagana. Radi se o gradiću kojih sat vožnje od Chengdua, poznatom po sustavu navodnjavanja koji je uvelike doprinio razvitku poljoprivrede u Sečuanskoj ravnici.
Nakon što sam u Xi'anu opravo bijelo rublje, ostalo mi je plavo i crno, što ću obaviti ovdje. Crveno i narančasto će još malo pričekati. Rublje će biti gotovo sutradan, ali moram priznati da je cijena poprilično paprena – 27 juana po kilogramu (u Kašgaru je bilo 10 juana po cijeloj mašini). Suvišno je naravno i napomenuti da mi ni u Xi'anu nisu pošteno oprali rublje…ja ne znam zašto je toliki problem staviti bijelo rublje na 90°, to znači da ni posteljinu ne peru na toj temperaturi. S obzirom na to gdje sam sve spavao, nisam gadljiv, ali čini mi se jalovim poslom „oprati“ rublje na kojem se sve tvrdokornije mrlje i dalje vide.
Autobus za Dujiangyan polazi s autobusnog kolodvora Chadianzi u sjeverozapadnom predgrađu, do kojega vozi metro. No po izlasku iz metroa vidim samo gomilu gradskih buseva, a nigdje ne piše koji vozi kamo. Nakon nekih 20-ak minuta kruženja po terminalu konačno nalazim popis linija, no nijedna od njih ne ide u Dujiangyan. Razmišljam već da odustanem i odem na vlak, ali tada opazim da se pored terminala nalazi i daljinski autobusni kolodvor, koji mi je u prvom trenu posve izmakao iz vidnog polja. I da, busevi za Dujiangyan idu kao na traci, čim se jedan napuni kreće idući. Smještam se u jedan, a na sjedalo do mene sjeda djevojka od rekao bih kojih 13-14 godina, teško je procijeniti, ali recimo da je to ona dob „not a girl, not yet a woman“. Želi razgovarati engleski sa mnom i malo vježbati. Recimo da ima određenu širinu vokabulara, može razumjeti što joj govorim, ali malo teže joj ide izražavanje. Kaže da se oni u školi uglavnom izražavaju pismeno i to tako da se orijentiraju proći test, dok se baš ne priča puno. To sam već spominjao, mnogo profesora engleskog u kineskim školama su i sami priučeni, izgovor im je loš, a učenici nemaju priliku čuti pravi engleski izgovor, pa ono što čuju od profesora smatraju dobrim izgovorom. Ona je valjda prva Kineskinja koja mi se predstavila, zove se Ling. Iz provincije je Guangdong, a ovdje je na izletu, ostat će oko 3 dana u Dujiangyanu. Tu je inače s ujakom (koji je profesor engleskoga), dva brata i bakom i djedom. Pita me hoću li im se pridružiti, da mi želi biti prevoditeljica. Zahvaljujem se, ali velim da ću u Dujiangyanu biti ukupno svega kojih 2 sata. Kaže mi da sam hrabar što putujem kroz Kinu bez znanja kineskoga. Hrabar sam ja čini mi se što općenito ovako putujem. Hrabar i lud… Ona dalje kaže kako uvijek želi razgovarati sa strancima, ali se boji da ih ne ometa. Pa eto, mene je uhvatila nespremnog. Onda kaže kako ona misli da su stranci zanimljivi i zgodni. Ma jel se to ona meni upucava? Nebitno, ali ovo što kaže jest indikativno. Prijatelj je ove zime bio u Koreji i tamo se upustio u razgovor s jednom Korejkom koja je sasvim ozbiljno tvrdila da korejske žene ne mogu shvaćati korejske muškarce za ozbiljne partnere „jer imaju kose oči“! Ovo je doslovce ona prispodoba o trunju i balvanima u očima. Uglavnom, u Koreji su očito Zapadnjaci san snova u pogledu dobrih partija, a čini se da nešto slično vrijedi i u Kini. Razgovarali smo o tome one večeri u Xi'anu – česti su slučajevi muškarca Zapadnjaka s curom Azijatkinjom, no obratni su slučajevi mnogo rjeđi. Kad još uzmemo u obzir da u Kini i inače postoji deficit žena – s obzirom na politiku jednog djeteta, kada bi se doznalo da nosi žensko dijete, žena bi pobacila; ili bi rodila dijete i dala ga brzo na usvajanje nekamo izvan Kine – biti muškarac u Kini nije lako. Već sada ima nekih 100 000 muškaraca viška u populaciji. A naravno, višak muške populacije uvijek se može dobro upotrijebiti u vojne svrhe…
Nakon nekih sat vremena vožnje stižemo u Dujiangyan. Iako me Ling po izlasku iz autobusa upoznaje sa svojom obitelji, meni se nekako ne da družiti s njima, tim više jer sam ograničen vremenom. Srećom, oni se moraju pobrinuti za smještaj u idućih nekoliko dana, pa se pozdravljamo, jer ću ja odmah na autobus do onoga što mene zanima. Osim što neću. Naime, hoću na autobus, čak i na pravi broj, ali u krivom smjeru. To mi se događa već drugi put u tri dana. Završavam u nekom predgrađu, pa se istim brojem vraćam do drugog kraja linije, a to je park u središtu grada (grad je sasvim prosječan, bez ikakvih drugih vizura, kao npr. Karlovac), u sklopu kojega se nalazi sustav za navodnjavanje. 256. pr. Kr. lokalni guverner Li Bing projektirao je sustav kanala i brana kojima je ukrotio dotad divlju rijeku Min, koja je naizmjence plavila i isušivala okolna polja. Tako je nastala osnovica sečuanske poljoprivrede. Pritom je bilo nužno probiti kanal kroz brdo Yulei, a kako se sve događalo u doba prije pronalaska baruta, stijene su se razarale naizmjeničnim zagrijavanjem i hlađenjem dok nisu puknule. Bilo je potrebno 8 godina da se probije 20 metara širok kanal. Tvrdi se da je izgradnja sustava navodnjavanja zaslužna i za opušteni mentalitet Sečuanaca koji su osiguravanjem redovne žetve izgubili razloge za brigu te ujedno dobili i mnogo slobodnog vremena. Danas je sustav pod zaštitom UNESCO-a i aktivan je, te ga se još dodatno proširuje – izvorno je navodnjavano područje iznosilo milijun hektara, danas je oko 3 milijuna hektara. Iako je područje Dujiangyana dosta oštećeno u potresu 2008., sâm je sustav obnovljen, no stradali su i neki hramovi i pagode u okolici.
Riječ je zapravo o velikom parku koji se proteže uz rijeku Min i njene umjetno prokopane rukavce, te je u redu za ugodnu šetnju, no ako vas baš zanima tehnička strana priče, a ne znate kineski, ostat ćete poprilično uskraćeni. Cijena ulaznice je skupih 90 juana, a za to ne dobijete previše – ako vam je do atmosfere možete se šetati i drugom obalom rijeke. Najbolji vidik na čitav kompleks je iz hrama Erwang (Dva kralja) koji se nalazi visoko na drugoj obali rijeke, i za koji se, naravno, naplaćuje posebna ulaznica. Nisam išao do hrama, u dvojbi sam jesam li trebao, zašto plaćati ulaznicu radi jednog ili dvaju dobrih kadrova, a opet, ako nisam otišao gore zašto sam uopće dolazio, kao da sam posao obavio napola. I opet ona dvojba, zašto putovati i obilaziti određena mjesta, da li samo da bismo okinuli fotografiju, da li nas uopće neko takvo mjesto može obogatiti ili je to još jedan kulturni spomenik…da, opet sam malo kontemplativan, i ne, ne odustaje mi se od puta, ne odustaje mi se od obilaženja spomenika, samo što odabirem manje turistički pristup. Tzv. šetački pristup. Kada idete u šetnju u Maksimir, onda uživate u mjestu, ne u arhitekturi Vidikovca ili Švicarske kuće. E pa tako ja želim šetati po Sečuanu ili Indokini, a ako slučajno navratim u neki hram, neko mjesto na listi svjetske baštine UNESCO-a – još bolje. Iako i dalje ostaju određene destinacije koje su obavezne i nepropustive.
Dok se vraćam nazad kroz dugačku šetnicu uokvirenu postrojenim kipovima mudraca koji mi svi liče na razne varijante Konfucija, vidim da mi netko maše. Pomišljam kako netko od lokalnih pokušava privući moju pažnju, te kurtoazno kimam u tom smjeru, da bih shvatio da je to Ling s obitelji. Očito su našli smještaj i sad idu u obilazak. No kako se sad već žurim na bus za natrag, opet nemam baš vremena za divanjenje.
Na kolodvoru je opet ista priča, autobusi idu kao na traci, a ja ću prije polaska još kupiti nešto što sam već ranije primijetio i istovremeno me zanima kakvo je, a i zamišljam si da je odvratno. Naime, voda s okusom krastavaca. OK, ima dodanu i limetu da razblaži okus, ali krastavci? Za svaki slučaj uzimam još i bocu hladnoga čaja s mlijekom, da popravi okus, ali ova voda zapravo i nije toliko loša koliko bih očekivao. Samo se malo osjećaju krastavci, limeta preuzme veći dio. Nije da ću postati ljubitelj, ali ako nemam drugog izbora…
Po povratku u Chengdu vraćam se u hostel, Chris se ni danas nije javio, iskoristit ću vrijeme da uploadam fotografije, pa ću na večeru… Oko 7 navečer sam počeo s uploadom, a oko pola 2 ujutro sam otišao na počinak ne učitavši nijednu jedinu sliku. Očito je posrijedi bio čelični stisak na internetu, nijedan proxy mi nije radio dulje od minutu-dvije nakon pokretanja, dovoljno eventualno da učitam stranicu i pokrenem upload, a potom zamiranje. Napravio sam oko sat vremena pauze radi večere u restoranu preko puta hostela, koji ima engleski meni sa slikama – prijevod je grozan, slike su relativno informativne, a što je najvažnije, kraj svakog jela stoji oznaka je li ljuto i koliko (do tri papričice). Odabirem juhu od bundeve s mungo grahom, nemaju. Morat ću uzeti onu od paradajza s nekakvim okruglicama. Nije loša i nije ljuta…barem po sečuanskim standardima. Naime, nema čilija, ali ima popriličnu količinu đumbira. I da, dolazi u zdjeli koja može nahraniti pola restorana. Glavno jelo je marinirana patka, što je doslovce samo pačje meso, nisu mi čak ni automatski donijeli rižu. Patka je dobra, ali ima jednu manu – poslužena je s kostima. Tako se ugodni obrok pretvara u oprezno prežvakavanje kako ne bih slučajno nabasao na kost, na oglabanje mesa s kosti…jedan razlog zašto ne volim jesti ribu su između ostalog kosti, a sad me to dočeka i ovdje. Volim staviti žlicu/vilicu/hvat štapića u usta i početi žvakati ne razmišljajući o tome hoću li možda negdje unutra naići na minu. Posluži mi meso s kostima i upropastio si mi uživanje u obroku. Srećom, stvar je relativno popravio desert – smotuljci s tarom. Radilo se o prženim smotuljcima, poput savijače, a taro kojim su punjeni je inače gomoljasta biljka koja raste posvuda od istočnog Mediterana na istok. Iako sâm taro ima pomalo užegli okus, u prerađevinama on postaje ukusno orašast. Može ga se naći i u Zagrebu, u Koykanu u Gajevoj imaju kolačiće od tara. Boja mu je ljubičastosivkasta do bijela.
Po povratku u hostel, situacija s netom je i dalje nepromijenjena. Za idući sam se dan prijavio na organizirani izlet u sklonište za pande u Chengduu, te do Velikog Buddhe u Leshanu, znam da sam mogao to napraviti i u vlastitom aranžmanu, ali bi me zahtijevalo veću dozu logistike. Izlet nije ni jeftin – oteli su mi 498 juana za to. Mogao sam ostati još jedan dan dulje u Chengduu, pa to sve obaviti natenane, ali pojavila se jedna kombinacija s time da ću na dionici puta kroz Vijetnam imati društvo, a da se to realizira, trebao bih do 30. srpnja stići u Hanoi. Zato sam odlučio skratiti boravak u Chengduu za jedan dan i otići na organizirani izlet. Ispostavit će se da je to bila poprilična pušiona…

komentiraj (0) * ispiši * #

Četiri rijeke

ponedjeljak , 20.07.2015.

Ime Sečuan priziva u svijest predodžbu dubokih zelenih riječnih dolina u stalnoj izmaglici, šuma bambusa na planinama koje se uzdižu nebu pod oblake, ljutu i začinjenu hranu, vlažnu i tešku klimu, te biće čija je slava nadrasla okvire ne samo Sečuana, već i cijele Kine, te je postalo jednom od najdobroćudnijih vizura na svijetu – velikog pandu. Pokrajina je peta najveća u Kini (nakon Xinjianga, Tibeta, Qinghaija i Unutrašnje Mongolije), a sastoji se od dvaju prilično različitih dijelova. Na istoku je plodna Sečuanska ravnica, koja donosi čak 10% poljoprivrednih proizvoda cijele Kine, dok je na zapadu gorski dio koji prelazi u Tibet, te pripada tom kulturnom krugu. Neprohodna brda uzrokovala su da je Sečuan bio posljednje uporište Kuonmintanga prije njegovog poraza i povlačenja na Tajvan. Maglovita klima poštedjela je provinciju ozbiljnijih japanskih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, budući da Japanci jednostavno nisu vidjeli što treba bombardirati. Ime pokrajine znači „četiri rijeke“ i premda ne znam koje su to točno rijeke, najznačajnija je svakako Jangce, inače najdulja rijeka na svijetu koja čitavom duljinom teče kroz samo jednu zemlju. Unatoč plodnoj zemlji, čija je plodnost već zarana u povijesti dodatno pojačana sustavom navodnjavanja, u vrijeme Velikog skoka naprijed Sečuan je bio ozbiljno pogođen glađu koja je odnijela skoro 10% stanovništva. No u Sečuanu je započela i agrarna reforma po kojoj je zemljište dijeljeno seljacima uz obavezu da 10% proizvoda moraju prepustiti državi. Sečuanac je bio i Deng Xiaoping, čovjek koji je dvaput bio politički mrtvac, da bi na kraju u suton svoga života došao na vodeću poziciju u KP Kine, odakle je proveo tržišnu reformu kineskog gospodarstva („nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe“). Ostavština Dengovih reformi jest to da danas, u nominalno socijalističkoj zemlji, vi možete umrijeti ako nemate novca za liječenje, jer je zdravstveni sustav visokokomercijaliziran. Ali Kina ima gospodarski rast od 10-ak % pa je „uspješna“…
Chengdu, glavni grad Sečuana, ima oko 4,5 milijuna stanovnika, a u metropolitanskom području i oko 13 milijuna. Moderan je to grad, prepun visokih nebodera, s dosta mladim i liberalnim stanovništvom. Puka suprotnost zapadnoj polovici Sečuana. Ja stižem na njegov sjeverni kolodvor, odakle ću metroom do hostela. Dok hodam i tražim metro, sustiže me neka djevojka od rekao bih dvadesetak godina i pita me na engleskom putujem li sâm. I ona je upravo došla vlakom, vuče za sobom torbu, a ima i veliku pravokutnu torbu u kakvoj se obično nose instrumenti. Pitanje koje mi je uputila možda jest čudno, ali vjerojatno želi samo pričati i vježbati engleski. Koji joj ide relativno dobro, čak joj je i izgovor OK. Kažem joj da tražim metro, pa mi ona kaže u kojem bi smjeru mogao biti. Ona je inače iz Chengdua, ali studira u nekom gradu blizu Xi'ana. No kaže mi kako i njoj treba vremena da se snađe u Chengduu. Je li to zato što se grad tako brzo mijenja, ili možda njoj šteka osjećaj za orijentaciju, ne znam. Spuštamo se u metro, gdje mi ona pomaže oko kupovine karte na automatu (kusur dobivam u kovanicama, konačno sam nakon mjesec dana puta po Kini shvatio da postoje i kovanice od 1 juana), a onda, prije spuštanja u metro treba još obaviti i rendgensku kontrolu prtljage. I tu nastaje problem. Oni su u mom velikom ruksaku primijetili nekakvu bocu sa sprejem. Ali ja nemam bocu sa sprejem, u velikom ruksaku mi je samo odjeća. Objašnjavam im to, uz pomoć ove male koja to prevodi. Oni onda traže da opet provučem ruksak kroz rendgen. Opet isto. Ja tražim da pretraže, da stvarno nemam nikakvu bocu…i onda mi sine. U velikom ruksaku imam torbicu s lijekovima. U njoj imam Bivacyn sprej za dezinfekciju rana. Koji je u boci s tlakom. Vadim to i pokazujem im. Oni uzimaju, gledaju, ne možete s tim u metro. Molim? Tu mi pada mrak na oči. Prešao sam čitavu Aziju, čitavu Kinu s tim sprejem u torbi, nitko mi ništa nije zucnuo, a sada mi vi pokušavate oduzeti taj sprej zbog nekakvih idiotskih pravila? Vidite da je sprej za rane (ma drek vidite, nemate pojma ni o čemu), ali ste sad na meni našli trenirati strogoću. Objašnjavam maloj da prevede da mi nije ni nakraj pameti predati sprej, da mi treba u nastavku puta i da si ga mogu zabiti u… (OK, taj dio ne kažem, ali svesrdno mislim). Usto na sav glas psujem Kinu, idiotska pravila o sigurnosti koja ništa neće spriječiti, ali će pošteno ispizditi obične ljude, cenzuru interneta i ine divote. Mala me pita „Znači, misliš da to nema svrhe?“ „Naravno da nema! Kad je na rendgenu otkriven eksploziv?“ Na kraju mi ovi kažu da ovaj puta mogu s tim u metro, ali da idući puta neću smjeti. Idući puta idem busom, što se mene tiče, dosta mi je više tih rendgenskih kontrola.
Spuštamo se konačno na peron, ona isto ide u mom smjeru, ali nastavlja dalje. Pitam ju koji joj je instrument u torbi, kaže violina. Dakle, studiraš violinu? Ne, to je samo za osobni gušt. Studira agronomiju (sad bi moja majka rekla „o, kolegica“ – moja majka je završila agronomiju, nije ni dana radila u struci, ali svejedno ima taj neki blesavi osjećaj solidarnosti s drugim ljudima koji su završili taj studij), ali se ne bi željela time baviti, upisala bi poslijediplomski iz financija. Dok se vozimo prema mom odredištu ona me pita imam li planova za popodne, našto joj kažem da sam mislio ići malo u obilazak grada. Ona kaže „aha…“, kao da mi je htjela predložiti da se nađemo. Ja kažem da ništa nije fiksno i da, ako hoće, možemo se naći kasnije (naravno, bez ikakvih primisli – ja bih rado porazgovarao s nekim lokalnim tko zna engleski, a njoj bi dobro došlo da ga provježba), ali ona izgleda ne shvaća taj moj komentar. Dolazi moja stanica, pozdravljamo se i ja izlazim. Ostat će još jedno od usputnih lica na ovom putu, ali puno mi je pomogla u raspravi s autoritetom.
Po izlasku iz metroa nalazim se među poslovnim neboderima, šoping centrima, općenito sve izgleda jako modernistički. Tek tu i tamo se među tim modernim čudima zatekne pokoja starija zgrada sovjetskog tipa. Hostel je udaljen kojih 400-tinjak metara, a nosi ime Flip Flops, te se reklamira kao „hostel bez cipela“, tj. trebali biste cipele ostaviti na ulazu, a po unutra hodati u šlapama ili japankama. Naravno da to nitko ne kontrolira, niti se itko toga pridržava. Riječ je o vrlo dobrom i uređenom hostelu, ali poprilično masovnom. Barem znaju engleski. Organiziraju i izlete, tako da ću se predbilježiti za jedan u utorak, u ponedjeljak ću si sâm nešto organizirati, a sad idem prvo ostaviti stvari i potom u razgled grada. U dućanu nedaleko hotela kupujem neobično piće – napitak od pasjeg trna. Ugodno kiselkasto i osvježavajuće. Eto, to su iskustva zbog kojih vrijedi putovati.
Šetnja centrom Chengdua, ako zanemarite da su ljudi oko vas Azijati, može vrlo lako biti i šetnjom nekim europskim ili američkim gradom. S jedne strane je lijepo vidjeti napredak, s druge se strane pitate što je bilo na ovom istom mjestu pred 20-ak godina i treba li žaliti za time što je nestalo. Stari, tradicionalni Chengdu danas je posve prepustio mjesto staklu i čeliku, a čak i tamo gdje postoji, riječ je zapravo o rekonstrukciji, brižno oblikovanoj kako bi sve bilo što „autentičnije“ pa onda na kraju izgleda sterilno. Za razliku od Xi'ana koji je uspio sačuvati džepove autentičnosti, Chengdu je, koliko se meni čini, pregažen. Ironično, na glavnom je trgu, kao konstanta, ostao veliki Maov kip, prvi te veličine koji susrećem od Kašgara. Sve uokolo u velikom je neskladu s Maovim smjernicama. Kina je doživjela svoj pravi veliki skok naprijed, ali ne baš na način koji ne ostavlja dvojbi u pozitivnost takvog pomaka.
Odlučio sam otići do hrama Wenshi, najstarijeg budističkog hrama u gradu. Mislim da se ona ideja iz Xi'ana o propuštanju „obaveznih“ veduta nije posve razrasla u mojoj glavi, konkretno će obličje dobiti tek navečer. A i zanimao me okolni vrt, kao i činjenica da se u blizini nalazi i vegetarijanski restoran. :) Prolazeći pored drveća na gradskim ulicama primjećujem neku neobičnu pojavu – iz drveća dopire zvuk koji liči na nekakav umjetni zvuk za tjeranje ptica, ali istovremeno malo liči i na nekakve nabrijane zrikavce. Ono što mi daje pomisao da je zvuk umjetne provenijencije jest činjenica da odjednom utihne, kao da se ugasi, pa opet počne. Teško da bi roj zrikavaca (ili kojih god već kukaca) bio toliko sinkroniziran. No opet, ako je to neki umjetan zvuk, kao to da ga nisam primijetio nigdje dosada u Kini? Drugdje nema te pošasti koju ovdje žele otjerati?
Malo niže niz ulicu još jedna bizarna scena – kompletno osoblje nekog restorana, uključivo i kuhare (s kapama, naravno), stoji ispred restorana i nešto skandira, zvuči kao zakletva. I sve to pod budnom paskom dvojice, koji su možda partijski povjerenici ili takvo što. Potom lijepo jedan po jedan, u koloni, napuštaju zborno mjesto i odlaze prema ulazu u restoran.
Hram Wenshi zapravo je samostanski kompleks u kojem se nalazi više manjih hramova, prostorija za čuvanje sutri, vrt s nekoliko jezeraca i paviljona… Dobrodošlo je mjesto za meditaciju i povlačenje od gradske vreve. Iako je danas nedjelja, pa Chengdu nije toliko uzburkan, vjerujem da je radnim danom kontrast mnogo primjetniji. Iako je Kina na samom vrhu ljestvice zemalja po udjelu nereligioznog stanovništva, s obzirom na broj hramova i broj ljudi, čak i mladih, koje sam u tim hramovima vidio kako se pobožno klanjaju (uz još usputne obrede koje sam vidio na ulici – u Zhangyeu su se neki ljudi okupljali oko posude s užarenim pepelom i odavali počast nečemu), čini se da je ta religioznost – u onom pravom smislu riječi, dakle religioznost kao obdržavanje obreda bez dubljeg ulaska u meritum vjere – viša od onoga što službene statistike kazuju. Ili je to jednostavno zbog tolike brojnosti stanovništva?
Nakon kulturnog uzdizanja, vrijeme je za gastronomsko. Odmah pored hrama je vegetarijanski restoran. U prizemlju ne znaju engleski (no konobarica me dočekuje naklonom – mislio sam da je to samo u Japanu), ali pravi restoran je na prvom katu. A tamo konobar znade engleski, pretjerano je ljubazan i po habitusu bih rekao da je homoseksualac. Imaju meni na engleskom i čak je suvisao. Odabirem prvo jednu juhu, ali me konobar upozorava da je riječ o velikoj zdjeli (česta pojava – naručite juhu i dobijete porciju koja bi zadovoljila omanju četu) i da mi nikako ne može poslužiti istu tu juhu u veličini porcije za jednu osobu. Nevoljko odustajem i umjesto toga uzimam neku juhu od krastavaca, iako krastavce ne volim. Usto je u juhi nešto spužvasto što ne prepoznajem, ali liči mi na cvat neke biljke. Za glavno sam jelo uzeo neko jelo od indijskih oraščića (cashew) s tofuom i nečim narančastim što je izgledalo kao mrkva ili batat, ali sam ja zaključio da je vjerojatno jam. Konobar me upozorio da je to „a little bit spicy“, našto sam ja odgovorio da sam u Sečuanu i da sam spreman na to. Ali nisam bio spreman na ono što je došlo. Prevladavajući sastojak bio je čili i to ljut u vražju mater. Toliko da me nije pekla samo usna šupljina već i čitavo područje uokolo usana. Veći dio čilija sam ostavio, to nije humano jesti. Možda je u manjim količinama zdravo, ali imam osjećaj da će mi ovo uzrokovati čireve po svim mogućim opnama probavnog sustava. E onda je došlo nešto za što sam ja mislio da bi trebalo biti desert, jer sam tako provjerio s konobarom: slatko-kisele tortice od lotosova cvijeta. Zapravo je bila riječ o popečcima (vrlo ukusnima, moram priznati), ali u nekakvom umaku od paradajza, luka, još nekih sastojaka…neljutom, ali u svakom slučaju slanom. Ipak sam ih slistio, lotosov se korijen ne jede svaki dan (iako zapravo on obitava u mulju na dnu močvare – zato je uostalom lotos i simbol prosvjetljenja, jer se uzdiže iz mulja i izlazi na površinu vode), a ako je vjerovati Homeru, jedenje lotosa čovjeka čini prilično pitomim i miroljubivim. Uz ručak je išao i izvrstan sok od kruške s malo sirupa od jagode, te neograničena količina čaja. Bilo je odmah jasno da će ovo biti restoran u gornjem cjenovnom razredu, pa me nije iznenadio račun od 120-ak juana. Skuplje nego u Vegehopu. Ali u Vegehopu još nisam jeo lotos…
Po izlasku na ulicu primjećujem da je u međuvremenu očito nastupio prolom oblaka. Zanimljivo, u restoranu se ništa nije čulo. Sečuanska je klima upravo takva, prevrtljiva, česti su tropski pljuskovi. Pored restorana je i čajana, smještena u dvorištu, ali sada evakuirana uslijed pljuska. Čajane su još jedan tipični oblik društvenog ponašanja u Sečuanu, mnogo više nego u sjevernijim predjelima Kine, te imaju otprilike ulogu sličnu kakvu u našem društvu imaju kavane. Tu se sklapaju poslovi, bacaju trač partije, igra mah jong, čita novine… Čak je i vegetarijanski restoran bio uređen u stilu čajane, stilom unutrašnjeg uređenja malo i pod utjecajem japanske arhitekture…
Tijekom večere poslao sam poruku Chrisu, ali on mi na nju nije odgovorio. Možda ju nije dobio, možda nema para na mobitelu, a možda mu jednostavno idem na živce. :D Premda, dok sam bio u Tianshuiju poslao mi je poruku da provjeri broj koji sam mu dao. Dakle očito mu je bilo stalo da ostanemo u kontaktu. Doduše, napisao sam mu da sam do srijede ovdje, tako da mi se možda još javi…
Laganom šetnjom vratio sam se do hostela, gdje sam potom proveo večer u sređivanju internetskih obaveza i iskorištavanju akcije „Kupi jednu, dobij dvije“, koja se odnosila na neku pivu iz Laosa, tamni lager. Ja nisam pivski znalac, tako da mi je dotad „tamni lager“ zvučalo kao oksimoron. Srećom je kineski vatrozid u neko doba večeri popustio, pa mi je tako bilo dopušteno obaviti sve što sam namjeravao. Ali i dalje kasnim jedan dan…

Inače, moram napomenuti da su mi se nakon Xi'ana putevi razdvojili i s posljednjim od hrvatskih putopisaca s kojima sam se mimoilazio na ovom putu. S rutom Tomislava Perka i njegovih „1000 dana ljeta“ razišao sam se još na graničnom prijelazu Waga. Boris Veličan i njegov „Odavde do tralala“ (i to dvaput) bio mi je „suputnik“ do Kašgara, a u Xi'anu sam se razišao i s Jasenom Bokom i njegovim „Kako nam je lagao Marko Polo“ (iako je on išao od Xi'ana prema Hrvatskoj). Odsad nadalje, na putu je samo Međeral… :)

komentiraj (0) * ispiši * #

Šijanje po Xi'anu

nedjelja , 19.07.2015.

U krevetu sam ostao do malo prije podneva, kada je vrijeme odjave. Stvari sam potom spremio u hotelsko odlagalište i krenuo u obilazak planiranog za danas. Uputio sam se prema Južnim gradskim vratima, gdje se iznajmljuju bicikli za obilazak zidina (kasnije ću doznati da je to tako kod svih vrata, ali Južna su mi svejedno nekako najbliža). Budući da nisam ništa doručkovao, zastajem kod jedne radnje gdje se prodaju baoziji. Već vidim da ih ima više vrsta, i sad ne znam koji su s čim…ali onda na jelovniku vidim poznati znak za „kravu“ (zahvaljujući tomu što Kinezi obilato konzumiraju Red Bull, znak za „kravu, govedo“ dosta mi je često dolazio u vidno polje, a ja sam pokušavao u njemu pronaći glavu, rogove…). Dakle, ima onih punjenih goveđim mesom, još samo kad bih znao kako se kaže govedina…aha, pa niurou, tražio sam s ovom dvojicom u Lanzhouu niuroumian, rezance s govedinom. Naručujem san niurou baozi i sav sam si važan kako prirodno kineski zvučim. Iako je rečenica naravno gramatički pogrešna, jer nisam upotrijebio numerički klasifikator za ta tri valjuška. Lingvistička digresija. Jezici poput hrvatskoga dijele imenice na brojive i nebrojive. Brojive se koriste uz brojeve kao vrstu rij¬eči i sami ih brojevi kvantificiraju – tri stola znači tri primjerka predmeta označenog pojmom stol. No kod nebrojivih imenica to nije moguće – ne možete imati tri pijeska (osim u nekim vrlo specifičnim i rubnim slučajevima metonimije ili semantičkog pomaka), već samo tri vreće pijeska, tri kilograma pijeska, troje tačke pijeska i slično. U tom slučaju imenice vreća, kilogram i tačke funkcioniraju kao ad hoc numerički klasifikatori. Jezici poput kineskoga ne poznaju gramatičku kategoriju množine, što znači da su u njima sve riječi a priori nebrojive. Tako tái znači „stol kao ukupnost stolova“, a ako želimo kvantificirati stolove nije dovoljno dodati samo broj, nego treba staviti i odgovarajući numerički klasifikator. Oni su u tim jezicima fiksni i mogu ovisiti o obliku predmeta, svrsi i sl. Tako recimo imate numerički klasifikator za izdužene predmete (a time se označavaju npr. olovke, banane, ali i broj udaraca koji je neka momčad uputila na gol – putanja lopte je izdužena), pa za tehničku robu… Za baozije bi vjerojatno išao klasifikator za okrugle predmete, ili za spremnike…tko zna. Bitno je da mora ići san NUM. KLAS. niurou baozi.
Kod Južnih se vrata uspinjem na zidine. Moram priznati da sam očekivao puno uži prostor, no gore se praktički nalazi dvotračna cesta, zidine su široke barem pet metara. Mogu ih obići hodajući, no kako je njihova ukupna dužina oko 14 km, za to bi mi trebalo 3-4 sata. Mogu unajmiti bicikl za 45 juana za 2 sata, što ću i učiniti. Da sam ekstremno lijen, mogao bih se uvaliti u maksi golferski automobil, koji ima običnu i luksuznu verziju, te bi me provezao uokolo, možda mi i pojasnio što je što (ne automobil, već vodič – na kineskom, naravno)… Unajmljujem bicikl i tada shvaćam problem – bicikl nema ništa kamo bih mogao odložiti prtljagu, nikakav paket-treger ni košaru. A ja sa sobom nosim vodič, knjižurinu od skoro 1000 stranica. Ništa, držat ću ga u lijevoj ruci, ionako mi ona treba samo za pridržavanje guvernala. No da je vraški neudobno, jest. I da se korice vodiča oštećuju, oštećuju se. Zoki i Lidija, sorry, vodič neće biti u istom stanju kad ga vratim. Ali kupim vam zamjenski i ažurniji, ako ste za. Možda mi ga sponzori doniraju…ha, ha, ha. :D
Vožnja zidinama zvuči mnogo bolje nego što u stvarnosti jest. Sama podloga je dosta drmusava, mjestimično ima i neugodnih uspona, a vidici su poprilično ometani smogom. No ima nekoliko izuzetno lijepih vizura odmah uz same zidine, kao npr. xi'anski tibetanski budistički hram s impresivnim zlatnim krovom. Za čitavu kružnu vožnju treba mi oko sat i 20 minuta vremena. Da nisam morao držati vodič, bilo bi i dulje, jer ne bih htio čim prije okončati to iskustvo. Vraćam bicikl i upućujem se prema Velikoj pagodi divlje guske. Kao i istoimena manja pagoda, sagrađena je radi čuvanja budističkih sutri, a danas čini jednu od prepoznatljivih vizura Xi'ana. Nalazi se podalje od centra, što znači da do nje moram autobusom. Južno od Južnih vrata ulazim u autobus, dobru liniju, ali u krivom smjeru. Odlazim u sjevernu polovicu staroga grada, pa se ponovno vraćam na jug. Čitav manevar mi je pojeo gotovo sat vremena, jer sam još usput zastao pojesti nešto slatko u Burger Kingu. Napokon dolazim i do tražene pagode. Ispred nje se nalazi muzička fontana koja svira cijeli dan, ali najimpresivnija je navečer, kada uz glazbu ide i posebni light show. Ja sam naknap s vremenom, pa neću ići u pagodu (a kako uokolo kopaju za metro, pogled odozgo i nije baš spektakularan), nego ću samo prošvrljati uokolo, fotografirajući fontanu i pagodu, te izvevši kaskaderski nastup (stropoštao sam se niz stepenice, jer mi se noga jednostavno prevrnula silazeći niz njih – srećom sam imao mali fotoaparat, budući da sam pao prema naprijed, veliki bi se jamačno oštetio). Epilog – ogrebotina na koljenu, ali ništa ozbiljno. Izgledalo je ozbiljnije nego posljedice.
Bliže se 4 sata, moj vlak polazi u 7.45, znači najkasnije u 7 moram krenuti iz hostela, a prije toga moram još učitati jučerašnje slike, kao i napisati odgovore za potencijalni intervju u Večernjaku. Konačno je netko primijetio što radim… No prije toga ručak. Ulazim u neki restoran tipa menze, ali koji ima više različitih odjela, gdje si hranu birate po slikama iznad šanka. Ajde, to će barem biti lagano. Uzimam neke hladne rezance sa sojinim klicama i ljutim umakom, a onda i jiaozi, valjuške. Dobivam ogroman tanjur s tridesetak valjušaka, premda me već prvo jelo dovoljno nasitilo. Ali s obzirom na to koliko često sam želio valjuške kad ih nije bilo, želim iskoristiti ovu priliku kad ih ima. Dvadesetak minuta kasnije, naporna pobjeda je izvojevana. Kako bih probavio tu masu prošetat ću se veći dio puta do hostela, usput još malo promotrivši gradski krajolik Xi'ana. Propustio sam obići još nekoliko taoističkih hramova, između ostalih i hram gradskih bogova, ali moram priznati da je to također dio tog nekog kulturalnog zasićenja koje osjećam. Ne moram vidjeti SVAKI hram naveden kao atrakciju – štoviše, ne moram vidjeti nijedan. Vidio sam ih dosta. Kako putovanje odmiče, sve sam selektivniji. Da, postoje znamenitosti kojima se veselim u nastavku puta, ali to su doista specifične i unikatne znamenitosti. Vidjeti neki hram samo zato što je najpoznatiji u tom gradu – pa to i nije baš neka kvalifikacija. Čini se da ću u nastavku puta više tražiti druženje i hranu. Srećom će mi predstojeće zemlje, pa čak i ostatak Kine, to omogućiti.
Hostel napuštam iza 7 sati, to bi mi trebalo biti dovoljno. No bježi mi bus pred nosom, potom čekam idući 10 minuta, pa onda pred ulazom u kolodvor zbunjeno tražim prolaz do zgrade, pa kontrola osobnih dokumenata i karte, rendgen, pokretne stepenice, čekaonica, gomila ljudi koji svi hodaju kao muhe bez glave…srećom, stižem na vlak ipak na vrijeme. Naravno, vagon je posve pun, jedva nalazim slobodno mjesto na polici za ruksak. Stisnut sam između dvojice, na stolić se ne mogu nasloniti, bit će ovo naporna noć kao što sam već najavio. Vlak se vraća prema zapadu, dijelom puta prema Tianshuiju. Na jednom mjestu stojimo bezrazložno i bez objašnjenja 20-ak minuta. Vožnja do Chengdua traje 16 sati. Negdje pred jutro, kada osvane, primijetit ću da se vozimo kroz usku dolinu neke rijeke. Krajolik je prilično spektakularan, ali ja sam preumoran da bih sada izvlačio fotoaparat. Ujedno sam noćas po prvi puta na ovom putovanju koristio čepiće za uši. Neki klinac koji se plakao veći dio noći, pa ga je majka nosala amo-tamo po vagonu, valjda da ravnomjernije rasporedi audio-efekt, odradio je svoje u prelijevanju čaše. Još jedna zanimljiva stvar jest u tome da osoblje vlaka često služi i kao trgovački putnici. Dakle, uz redovitu prodaju hrane i pića s kolica s kojima prolaze kroz vagon, svako malo imaju i prezentaciju neke druge robe, od uložaka za cipele do nekakvih noževa za voće i povrće (jedan si je tip čak stavljao masku od krastavaca na lice – zamislite naše konduktere da to rade). I to rade tako da stanu na sredinu vagona (u ovom slučaju – odmah pored moga reda sjedala) i deru se dovoljno glasno da ih čuje cijeli vagon. Još jedan atak na sluh. Onda robu porasporede po stolićima kao što oni gluhonijemi rasporede svoje ceduljice i privjeske za ključeve (ili što već) po stolovima u Hrvatskoj. Ja sam još bio s nekom ekipom koja je imala brdo hrane koju su svu iskrcali na stolić, tako da se na njemu nije moglo spavati. Inače. zanimljiva kulturološka razlika – kineski vlakovi nemaju kante za smeće/pepeljare ispod stolića. Umjesto toga imaju tacnu na koju se odlaže smeće, a onda povremeno jedan od pratitelja vlaka prođe kroz vagon i pokupi to smeće. Ili se putnici sami ustanu i odnesu smeće do glavne kante za smeće, preko puta WC-a. Ovi nisu, tako da je jedino mjesto za nasloniti glavu na stolu bilo između termosice s vrućom vodom i pladnja sa smećem. A tamo je glavu već parkirao moj susjed.
Nakon poduljih boravaka u Xinjiangu i Gansuu, u Shaanxiju sam bio jako kratko. Sada krećem u Sečuan, time već počinje južna, tropska Kina…

komentiraj (0) * ispiši * #

Nijemi čuvari jednog tiranina

subota , 18.07.2015.

Osobno nisam tip koji uživa u obilasku tipičnih turističkih atrakcija, više ih odrađujem zato da bih izbjegao malograđanske kritike poput „bio si tamo, a nisi vidio to i to“. Najveći broj turističkih atrakcija ionako sam vidio dovoljno puta u životu na fotografijama, tako da me u pravilu vrlo rijetko impresionira susret s njima – osim negativno. Recimo, kada sam prvi puta vidio Mona Lisu, začudilo me koliko je mala. Slična mi se stvar dogodila s Trafalgar Squareom. Zapravo, jedina dva puta da sam bio impresioniran nekom od atrakcija bilo je kad sam vidio Kosi toranj u Pisi (i bio zaprepašten time koliko je ZAPRAVO nagnut), kao i kad sam vidio Eiffelov toranj (i spoznao njegovu veličinu). Što se Kine tiče, jedina atrakcija koju bih stvarno želio vidjeti i koja bi me mogla impresionirati unatoč tomu što sam ju masu puta vidio na fotografijama (i na naličju novčanice od 50 juana) – ali ju nažalost ovaj puta neću vidjeti, zbog kompliciranog postupka dolaska dotamo – jest palača Potala u Lhasi. Ostalo, uključujući Kineski zid, Zabranjeni grad, pa i čuvenu Vojska od terakote koju danas idem posjetiti teško da će kod mene izazvati strahopoštovanje.
Iako svaki ho(s)tel u Xi'anu organizira cjelodnevne izlete do Vojske od terakote (čiji se kompleks nalazi u predgrađu Xi'ana, nekih 30 km od središta grada – danas je i to područje urbanizirano, premda je pred 40-ak godina još bilo selo), dotamo se može i običnim gradskim autobusom (koji baš i nije običan, jer ga koriste uglavnom turisti, a ne lokalci). Putem dotamo prolazi se pored još dviju atrakcija, prva su vrući izvori Huaqing, koji su u vrijeme dinastije Tang bili omiljeno izletište careva i njihovih priležnica, te imaju značajnu simboliku za kineske turiste koji se ondje naslikavaju među paviljonima u parku (ali je za strance riječ tek o lijepom lokalitetu s poprilično skupom ulaznicom); drugi je grob cara Qin Shi Huanga, prvoga kineskog cara, i čovjeka koga je zapravo čuvala Vojska od terakote. Caka s grobom, za koji se vjeruje da je bio jedan od najgrandioznijih mauzoleja ikad sagrađenih (gradilo ga je 700 000 ljudi tijekom 38 godina), jest u tome da se smatra da bi iskapanja mogla biti preopasna (izloženost atmosferskim uvjetima kod nekih je figura u Vojsci od terakote uzrokovala propadanje boje u roku od nekoliko minuta, pa postoji strah da bi se tako mogli uništiti i nalazi u mauzoleju – eto, nakon Nemruta još jedno nalazište koje se nalazi u pat-poziciji), tako da se uglavnom na lokalitetu ne može vidjeti puno. Ja sam odlučio prvenstveno obići Vojsku, pa ako ostane vremena na povratku zastati na preostalim dvama lokalitetima.
Autobus za spomenute atrakcije polazi s parkinga ispred željezničkog kolodvora. Odmah mi upada u oči repina ljudi dugačka nekih 200-tinjak metara, za koju se iskreno nadam da nije za autobus. Jalovo. Naravno da jest, što bi drugo čekali. Srećom se dosta brzo pomiče, jer autobusi idu kao na traci, tako da trebam čekati „samo“ 20-ak minuta. U autobusu pored mene sjeda Clare, sredovječna Engleskinja koja će mi praviti društvo tijekom današnjeg izleta. Clare ima skoro 50 godina (ako sam dobro shvatio, mislim da je spomenula da će oko Božića biti u Australiji – gle čuda, i ja isto – jer tada slavi 50. rođendan, a dolje joj živi kći), i već je baka. Dala je otkaz na poslu (a radila je u državnoj službi i to u kaznenom sustavu, brinula se o uvjetima u zatvorima, takvo što), zamijenila kuću koju je imala za manju, a tu manju sada iznajmljuje, te od tog novca putuje svijetom. Planira provesti oko 2 godine na putu oko svijeta, a onda će vidjeti što će sa sobom. Na prvom dijelu puta joj se pridružila i prijateljica, Jackie, što Clare po njenom priznanju i nije baš bilo drago, putovanje u dvoje ima svojih prednosti, ali i nedostataka, moraš pristajati na kompromise, a ako ti je nešto životna želja, onda ne želiš da ti netko to kvari. Karma je na neki način odradila svoje – Jackie je u Indiji pala i slomila nogu na 4 mjesta. Onda je uslijedilo veselje, jer osiguranje pokriva besplatni prijevoz unesrećenika natrag u domovinu, ali isti mora imati pratnju. A pratnja si mora sama platiti kartu. Tako je Clare letjela zajedno s Jackie natrag iz Indije u London, a onda idući dan ponovno na Šri Lanku. Jackie je izvan stroja na nekoliko mjeseci, ali planira joj se ponovno pridružiti kad se oporavi. Clare još razmišlja kako da postavi granicu.
S nama je još bio i jedan par, cura i dečko iz Švicarske (začudno puno Švicaraca srećem na ovom putu, neproporcionalno veličini države), koji su s Clare u istom hostelu, no njih smo zagubili odmah u gužvi na početku. Kompleks u kome se nalazi Vojska od terakote obuhvaća gomilu suvenirnica, restorančića, svih mogućih metoda da se turistima koji dođu tamo otme koji juan. Sama ulaznica košta 150 juana i jedinstvena je cijena za Kineze i strance (hvala Bogu, premda mi se jedna Kineskinja kasnije žalila na to – ali realno, dobivaju li stranci i Kinezi isto za svoj novac? Prema tome, zašto ne bi plaćali isto? Cijena ovisi o usluzi, a ne o tome tko ju plaća.). Vojnici su raspoređeni u tri dvorane, te se preporučuje da ih se posjećuje obrnutim redoslijedom, kako bi se impresija pojačavala, budući da je prva dvorana najimpresivnija. No budući da ne vidimo isprva kako doći do treće i druge dvorane, ulazimo ipak odmah u prvu, veličine zrakoplovnog hangara, u kojoj se nalazi čak 6000 vojnika i ponešto konja, svi okrenuti u pravcu istoka i u spremnoj borbenoj formaciji.
Priča o Vojsci od terakote započinje relativno nedavno – naime 1974. su lokalni seljaci, kopajući zemlju za bunare na području sjeveroistočno od Xi'ana, naišli na podzemnu dvoranu punu krhotina figura od terakote. Kada su pozvani arheolozi otkriveno je da je riječ o nalazištu od neprocjenjive kulturne vrijednosti. Znalo se da je Xi'an bio prijestolnica prvoga cara koji je ujedinio Kinu, ali se nije znalo ništa u vezi toga gdje je pokopan, a kamoli o tome kakvu je pratnju imao. Sâm Qin Shi Huang bio je prilično neugodan lik. Mrzio je konfucijanizam (što, s obzirom na reakcionarnost tog filozofsko-religioznog učenja još mogu shvatiti), pa ga je zabranio, dao spaliti gotovo sve povijesne zapise (koje su bilježili upravo konfucijanski birokrati) i, prema legendi, žive zakopati 460 konfucijanskih učenjaka (a to bogme ne mislim shvatiti). Na vlast je došao sa samo 13 godina, vladao je idućih 36 (od 246. do 210.), prilikom čega je pokorio 6 glavnih kineskih kraljevstava i tako praktički ujedinio Kinu. Ujedno je sagradio preko 6400 km cesta i kanala, standardizirao novčarski sustav, sustav mjera i pismo, te stvorio efikasnu središnju vladu (čak i bez konfucijanskih birokrata – zapravo, s obzirom na autonomiju birokracije i probleme koje su vladari često imali zbog nje, njegov obračun s birokratima je sasvim razumljiv). Svi ti pothvati išli su uz cijenu od stotina tisuća ljudskih života, pa tako jedna teorija u vezi razloga postojanja Vojske od terakote kaže da ga je ona u zagrobnom životu trebala braniti od duša svih onih koje je tamo prijevremeno poslao. Po drugoj teoriji, razlog izrade Vojske bilo je Qinovo uvjerenje da će nastaviti vladati i poslije smrti. Kakogod bilo, ono što je posebno impresivno u pogledu vojske od oko 8000 ljudi jest posvećenost detaljima na svakoj pojedinoj figuri. Nije riječ o jednom te istom tipskom modelu koji se uvijek iznova ponavlja, već svaki vojnik ima različite crte lica, frizuru, detalje odjeće, pa čak i uzorak na potplatu čizama. Osim vojnika, na lokalitetu je pronađeno 130 bojnih kola, 670 konja, ali i figure nevojnog osoblja, poput glazbenika, akrobata i činovnika. Iako su danas sve figure jednolične sivkaste boje, izvorno su bile obojane. Naravno, vojnici su u rukama držali i oružje, pravo ili kopiju, koje je u međuvremenu opljačkano ili je istrunulo.
Nakon prve dvorane uspijevamo pronaći treću, za koju se vjeruje da je bila zapovjedništvo, budući da se unutra nalazi nekoliko visokih zapovjednika, kao i bojna kola. Druga dvorana uglavnom je neotkopana, a po onome što je nađeno, riječ je vjerojatno o straži. U toj je dvorani izloženo nekoliko tipskih figura: strijelac koji kleči, strijelac koji stoji, konjanik s konjem, časnik i general. Iako su figure sve u prirodnoj veličini, one viših činova su malo veće. U sklopu se druge dvorane nalazi i kino, gdje bi se trebao prikazivati edukativni film o Vojsci, no trenutno je zatvoreno. Odlazimo stoga još u muzej, gdje je priča o Vojsci i prvom caru povijesno kontekstualizirana, prikazujući uspon dinastije Qin i njeno ujedinjenje Kine. Ovdje su i dvoja rekonstruirana bojna kola, zajedno s konjima i suncobranima koji su vozače štitili od atmosferilija. Inače, čitav je kompleks Vojske od terakote i mauzoleja prvog cara 1987. upisan na UNESCO-v popis svjetske baštine.
Naposljetku, je li me impresionirao? Pa, opet isto kao i s većinom slučajeva – znao sam što mogu očekivati, a prilikom konkretnog dolaska na lokalitet mnogo mi je više išla na živce gužva i gomila ljudi koja se gura uokolo dvorane kako bi fotografirala (zapitao sam se u jednom trenutku ima li u dvorani više vojnika ili onih koji su ih došli vidjeti). Da bi posve cijenio vrijednost ovoga djela, čovjek bi morao ostati sâm neko vrijeme s njima, poznavajući detaljno kontekst čitave priče, a ne da samo projuri, klik-klik, eto, bio sam na Vojsci od terakote. Još ako okine pokoji selfie, čisto da ne bude dvojbe da slike nije pokupio iz kakve brošure… No eto, još jedna kvačica na to do listi je stavljena. A kako ću kasnije toga dana zaključiti da je Xi'an od svih gradova koje sam dosad vidio u Kini možda prvi u koji se stvarno želim vratiti, možda mi se posreći da još jednom odem na Vojsku u popodnevnim satima, kada jenja turističko ludilo. Ili da naletim na neku od putujućih izložbi posvećenih Vojsci (budući da se dio izložaka redovito predstavlja u različitim svjetskim gradovima).
Clare i ja ćemo još sjesti na čaj i sladoled uz jedan od usputnih štandova, usput razmjenjujući iskustva s bivanjem turističkom atrakcijom samo zato što smo stranci. Ona je to doživjela u Indiji, gdje su ona i Jackie bile počasne gošće na nekom vjenčanju i svi su se htjeli slikati s njima, tako da im je netko predložio da samo idu od vjenčanja do vjenčanja i naplaćuju svoju uslugu pojavljivanja tamo. Prije Indije je bila u Omanu, nakon Indije na Šri Lanci (i jedan dan u Londonu između toga), pa sad u Kini, onda ide u Japan, pa jugoistočnu Aziju, rutom sličnom mojoj (možda me još negdje i sustigne), pa je za Božić u Australiji, onda će za Južnu Ameriku… Dobro je njoj u životu. S tim da izgleda kao tipična Engleskinja, plava i pjegava, te se, za razliku od mene, doista nigdje ne može uklopiti i ostaviti dojam lokalne.
Vraćamo se u grad i pozdravljamo na kolodvoru, ona ide na metro do svog hostela (spava u hostelu koji ima krevete u komorama, tako da izgleda kao hladnjaci u mrtvačnici – vidio sam taj hostel kad sam rezervirao smještaj i odbacio ga kao bizarnu ideju), ja ću pak pokušati stići na razgled zidina još danas. 4 su sata, ipak mi je veći dio dana otišao na Vojsku. Razmjenjujemo kontakte, čut ćemo se preko Facebooka, možda kad oboje budemo u Australiji. Ima poprilično neugodno prezime – zove se Clare Roach. Klara Žohar.
U hostelu se zadržavam pišući dnevno izvješće, pa se tuširam, pa zaključujem da danas više neću stići na zidine, koje su otvorene do 7. Morat ću to nekako ugurati još sutra. Na recepciji pitam za organizirani izlet do mauzoleja cara Jingdija. Taj se nalazi sjeverno od grada, a problem je da dotamo nema javnog prijevoza. Dakle mogu ići samo organiziranim izletom ili unajmiti taksi. Taksi bi me koštao 300 juana, a za izlet kažu da nema nikog zainteresiranog osim mene, što bi također bilo jako skupo. Inače, Jingdijev je mauzolej suprotnost Qinovom mauzoleju, budući da se tamo nalazi dobar uvid u svakodnevni život tadašnjih careva, s dosta figura koje predstavljaju obične ljude, obrtnike, umjetnike, zabavljače… Moj vodič kaže „ako imate vremena samo za dvije atrakcije, neka to budu Vojska od terakote i ovaj mauzolej“, inače prilično zanemaren u xi'anskoj turističkoj ponudi. Nažalost, morao sam ga izostaviti. Jedan dan više u Xi'anu bi mi taman dobro došao, ali eto. Vratit ću se…
Navečer krećem u šetnju, usput poslavši Javieru poruku je li za pivu. Ovaj puta odlučujem ranije večerati, u jednom restorančiću pri kraju moje ulice, hotpot s piletinom. Ovaj je pošteno ljut, vjerojatno pravi sečuanski. Od ljutine mi je počeo curiti nos. Razlikuje se od onoga u Lanzhouu po tome što ovdje dobivam i rižu, ali i ukiseljeni bok choi. Sve u svemu, iako jest pošteno ljuto, možda sam očekivao da će biti još ljuće, pa se ne uznemiravam previše oko toga što me čeka u Chengduu i Chongqingu, gradovima poznatim po vrlo ljutim hotpotovima.
Nakon večere krećem prema centru i Muslimanskoj četvrti. Zastajem usput u lokalnoj filijali Häagen Dazsa kako bih kupio sladoled od zelenog čaja. Naime, već ga dugo želim probati, nakon diskusije s prijateljima Nikolom i Matom kako je to nešto najodvratnije što postoji. Jest da su cijene u Häagen Dazsu nehumane (jedna kuglica 33 juana, tri kuglice 79 juana), ali iskustvo je ono što se broji. Sladoled – pa, ima okus po zelenom čaju. Klasični biljno-travnati miris i gorkasti okus. Ako ne volite okus zelenog čaja, nećete voljeti ni okus sladoleda od njega. Ako ga volite, bit će vam OK. U Muslimanskoj četvrti uzimam još jednu pohanu bananu (koja iz nekog razloga ima miris po rakovima – vjerojatno zato što u istom ulju prže i bananu i rakove), a potom još kupujem jednu kutiju onog slatkiša od kikirikija kojeg ovi lemaju maljevima. Neloše. Lunjam uokolo Muslimanskom četvrti, malo mirnijim ulicama, gdje se nalaze restorani s hotpotovima u kojima se isti kuhaju na stolu, pred vama (tj. sami si kuhate sastojke), a onda mi konačno Javier šalje poruku da će opet biti u onom bircu od sinoć, pa neka navratim. Za 20-ak minuta sam tamo, vidim neka ista i neka nova lica, popit ću dvije pive, porazgovarati s nekim Javierovim frendovima Španjolcima koji isto ovdje rade u hotelu (očito je to glavni hit, dosta stranaca u Xi'anu radi u hotelima, uključivo i ono dvoje Hrvata koje je Ed spominjao, ali koje nisam upoznao, jer ih Javier je zna, a Ed je otišao preko Velikog jezera – naime, ako je Atlantik bara, Pacifik je jezero), tu je još i jedna Kineskinja koja radi za Ericsson, pa zna dobro engleski (ona mi se žalila na iste cijene za Kineze i strance u vezi Vojske od terakote), pojavio se i onaj Nijemac s prijateljicom za koju mislim da je Vijetnamka ili Filipinka, pa neka dva Australca… Negdje iza 3 privodim večer kraju i laganom šetnjom odlazim na počinak. Prekasno je za ikakve pokušaje dolaska do Jingdijevog groba sutra ujutro, iskoristit ću ovu noć maksimalno za spavanje, jer je iduća u vlaku, a to ne obećava…

komentiraj (0) * ispiši * #

Kako razgledati grad u potrazi za hranom

petak , 17.07.2015.

Vremenska me prognoza upozorila da je u Xi'anu magla. Budući da nisam sasvim navikao na vremenske uvjete u ovim krajevima, mogla je to biti posljedica suptropske klime, ali i smog. Navečer će mi biti potvrđeno da je ovo drugo. Budući da sam kasno legao, kasno sam i ustao, pa sam hostel napustio tek iza podneva i otputio se u istraživanje grada. Usput sam ostavio i novu turu odjeće za pranje, prvi puta nakon Kašgara.
Već se na prvi pogled vidi da je Xi'an drugačiji od ostalih gradova u kojima sam dosada bio. S jedne strane, mnogo je kozmopolitskiji, stranci na ulici nisu atrakcija već dio stvarnosti. Nažalost, to ne povlači znanje engleskoga – iako ima ljudi koji ga govore stvarno tečno, još ćete uvijek imati problema u restoranima ako nema fotografija jela. Nakon relativno mirnih gradova Xinjianga i Gansua (čak je i Lanzhou, iako velegrad, bio kineski velegrad), Xi'an mnogo više podsjeća na Šangaj, Peking, Hong Kong. Iako je zadržao staru jezgru omeđenu zidinama, izvan zidina buja novi Xi'an, grad stakla i čelika. „Zapadni mir“, kako mu se ime prevodi, do vladavine dinastije Ming u 14. st. bio je Chang'an, „vječni mir“. Grad je sve samo ne miran, šire gradsko područje ima preko 8 milijuna ljudi, ali je sve do 1990-ih i politike otvaranja sjeverozapadne Kine (jer Kinezi, kolikogod tvrdili da su Xinjiang, Tibet i Gansu integralni dijelovi Kine, opet ih u nekoj svojoj etničkoj svijesti ne smatraju „pravom“ Kinom, tako da je Xi'an zapravo smješten na sjeverozapadu, iako je po svoj logici u istočnoj polovici zemlje) bio je relativno miran i uspavan grad. Danas su ovdje brojne industrije, uključivo i kinesku svemirsku industriju, kao i sveučilišta zbog kojih grad ima opuštenu i otvorenu atmosferu. Tomu treba dodati i ugodne ulice u starom dijelu grada, prepune drvoreda, koje vam daju osjećaj da ste u mnogo manjem i mirnijem gradu. Xi'an je najstariji od četiri drevne kineske prijestolnice, a prvi je puta prijestolnicom postao u 11. st. pr. Kr., u vrijeme dinastije Zhou. Kada je u 3. st. pr. Kr. Kina konačno ujedinjena pod dinastijom Qin, prvi kineski car Qin Shi Huang vratio je prijestolnicu na ovo područje, točnije u Xianyang, koji se nalazi sjeverozapadno od današnjeg grada. Nakon propasti kratkotrajne dinastije Qin i dolaska na vlast dinastije Han, car Liu Bang sagradio je palaču Changle („vječna sreća“) na mjestu današnjeg Xi'ana. Dvije godine kasnije počeo je s gradnjom palače Weiyang („beskrajna palača“), najveće palače sagrađene ikad u povijesti (zauzimala je površinu od 4,8 km2, što je 11 puta veće od Vatikana). Početkom 2. st. pr. Kr. započela je i izgradnja famoznih xi'anskih zidina. Na prijelazu iz 7. u 8. st. Xi'an je bio najveći grad na svijetu, s površinom od 84 km2 unutar tadašnjih zidina. Današnje zidine obuhvaćaju manju površinu (12 km2) i potječu iz doba dinastije Ming, a sagrađene su 1370.
Budući da nisam ništa doručkovao, nadao sam se da ću putem nešto pronaći, pa sam tako stigao i do Tornja sa zvonom, danas smještenog na pješačkom otoku na križanju dviju avenija. On dolazi u paru s Tornjem s bubnjem, nekoliko stotina metara zapadnije. S tih dvaju tornjeva građane se obavještavalo o početku i kraju dana, a danas su turistička atrakcija na koje se možete popeti, u kojima se katkada održavaju izložbe, ali načelno je to jedno od onih naplaćivanja radi naplate, pa sam odustao od ideje tiskanja u gomili turista radi pogleda. Iza Tornja s bubnjem počinje xi'anska Muslimanska četvrt. Naime, kao završna točka Puta svile, Xi'an je bio prvi grad u Kini u kojem je službeno dopušteno ispovijedanje islama (već 651.), a i mjesto u koje su zalazili mnogi islamski trgovci, ovdje poslovali, molili se Bogu, a neki od njih se i zagledali u lokalne cure te ostali s njima. Tako je nastala xi'anska zajednica Huija, koja danas broji oko 50 000 članova. Glavna ulica u Muslimanskoj četvrti pretvorena je u veliku tržnicu hrane, s gomilom štandova poredanih uzduž nje, ali s prilično turističkim cijenama. Nudi se svašta, ali cijene su bezobrazno visoke – pohana banana košta 10 juana, npr. Uzeo sam jednu, kao i još neke kuglice koje su mi izgledale kao prženo rižino tijesto (možda je još unutra bilo i neko meso), a to je pak koštalo 15 juana. Čaša soka od manga također 10 juana. Ako ništa drugo, zanimljivo je gledati kako majstori rade rezance, razvlačeći tijesto na ulici, opetovano ga prebacujući preko nekakve kuke na štandu (stalno mislite da će prilikom razvlačenja tijesto dotaknuti tlo, ali to se ne događa – on povuče tijesto na kojih dva-tri metra od štanda i onda se zaleti prema njemu i napravi novu petlju oko kuke). Ne znam koliko traje čitava procedura, nisam ostao dovoljno dugo. Ne znam isto tako ušeće li netko od nesvjesnih turista u rezance dok ih ovaj razvlači. Druga atrakcija je nekakav slatkiš od kikirikija koji se radi tako da se termički obrađeni kikirikiji (i još neki, meni nepoznati sastojci) rasporede na metalnu ploču, a onda ih dvojica majstora obrađuju tako da nabijaju po njima velikim maljevima u uzastopnom ritmu. Ako ste gledali Ben Hura i znate onu scenu na galiji kad im daju ritam veslanja, to tako zvuči.
Skrećem u pokrajnju ulicu i uzimam još nekakav kolač od riže koji malo liči na naš nabujak, a potom tražim xi'ansku Veliku džamiju, jednu od najvećih u Kini. Ono što je zanimljivo kod nje jest njena arhitektura. Nagledao sam se raznih džamija u životu, u turskom, perzijskom, arapskom stilu…ali sve su imale određene zajedničke elemente. Ova je međutim naglašeno kineska. Ima krov kineskih taoističkih hramova, visoke pragove, na početku je „zaštitni zid“ koji štiti od demona (kineski element), većinski materijal je drvo, u vrtu se nalaze brojne sjenice koje podsjećaju na kineske paviljone…zanimljiva fuzija elemenata. Isto tako, za razliku od većine ostalih džamija, ovdje turisti ne mogu ni blizu molitvene dvorane, možemo samo viriti kroz vrata s udaljenosti od nekoliko metara, gdje je postavljena ograda.
OK, ono što sam pojeo u Muslimanskoj četvrti bilo je predjelo, sad bih nešto konkretno. Odlazim stoga do jednog restorana oglašenog u Lonely Planetu, ali ga ne nalazim na označenom mjestu. Tražim dalje preko Tripadvisora, ispada da restoran i dalje postoji, malo dalje, ali kritike su loše. Riječ je o najstarijem restoranu u Xi'anu i događa se tipična stvar – pokušava cijenama kapitalizirati svoju reputaciju, a sve bez praćenja kvalitetom hrane. Umjesto toga opažam da je relativno blizu jedan kantonski restoran, a kako je kantonska kuhinja najbogatija u Kini, ne treba me dvaput nagovarati. No na rečenoj adresi restorana nema. Ili je tamo, ali nije dovoljno jasno označen (tj. nema latinični natpis). Već je poslijepodne dobrano odmaklo, razmišljam što dalje. U vodiču mi nude i jedan hunnanski restoran, koji je uređen s tematikom najpoznatijeg sina Hunnana, Mao Zedonga, a hrana je mjestimično i dosta ljuta, što je karakteristično za tu provinciju. Ali meni je navodno na engleskom, pa ću možda moći odabrati i nešto ne toliko ljuto. Za doći dotamo moram se zaputiti južno od Tornja sa zvonom, sve do Južnih gradskih vrata, izvan zidina, u moderniji dio grada, sve do Male pagode divlje guske (sagrađene u 8. st. radi čuvanja budističkih spisa i oštećene u potresu u 16. st., zbog čega joj je toranj okrnjen). Na rečenom potezu nema ničega. Opet. Nije valjda smetao Partiji… Što sad? Prolazim kraj nekoliko restorančića koji mi izgledaju kao da bi moglo biti okapanja s narudžbom, potom se upućujem autobusom opet u kvart nedaleko hostela, tamo sam još jutros vidio neka zanimljiva mjesta za pojesti. U prvome u koji ulazim ne znaju engleski, jedina riječ koju znaju je noodles, a ja stvarno više ne mogu jesti rezance. Jiaozi nemaju, tako da teška srca odlazim dalje. U drugom restoranu je naručivanje lakše, jer imaju slike, ali izbor je dosta sužen. Uzimam salatu od sojinih klica u nekom pikantnom sosu i neku juhu od graha i ječma (dakle, trebala bi ličiti na ričet), ali koja je neugodna, pomalo grka okusa, tako da dio ostavljam. Ujedno šaljem poruku Edu i Javieru da sam u gradu i možemo li se naći večeras. Javlja mi se ubrzo Javier, koji potvrđuje dogovor u 9 kod Južnih vrata, od Eda ništa. Kasnije ću doznati da je Ed dan poslije povratka iz Lanzhoua u Xi'an otputovao u Atlantu. Dakle kada je rekao da se vraća doma, mislio je to na prilično doslovan način.
Vraćam se u hostel obaviti svoje internetske obaveze, a ujedno molim i curu na recepciji da mi rezervira kartu za subotu navečer za Chengdu, da ne moram ići do kolodvora i gnjaviti se još s time. Ona će to i napraviti, ali uz proviziju 30 juana (dočim je u Turpanu žena kupila kartu preko svoje kartice, ja sam joj vratio novac, a ona mi je dala broj rezervacije za podići kartu – makar možda bolje ovako, sigurno bih se opet pogubio po šalterima na kolodvoru). Karta će me čekati idući dan na recepciji. Nažalost, iako je u pitanju noćni vlak, propustio sam priliku za spavaća ili kušet kola, sve je već unaprijed rezervirano, dakle morat ću ići na obično sjedalo. Nadam se samo da vlak neće biti krcat i da ću moći odrijemati barem s glavom na stoliću…
Dogovor s Javierom je u 9, ali iako mi je rekao kod Južnih vrata, to je zapravo malo zapadnije od njih, u ulici gdje ima dosta restorana s roštiljem. On je tamo sa suprugom, koja se zove Naomi, i nekim prijateljem Meksikancem, koji se zove Ricardo. Oni su već jeli, a onda naručuju i za mene. Preporuke ne prestaju pljuštati, tako da uzimam pileći ražnjić, neke lokalne rezance (ne mogu ih izbjeći), kruh pržen na žaru, komadiće pikantne govedine servirane na tankim metalnim štapićima koji liče na prskalice, i naposljetku patlidžan s češnjakom i još nekim dodacima. I pivu. Jasno da sam se preračunao, tako da je patlidžan ostao gotovo netaknut.
Nakon večere, Naomi odlazi doma, jer radi ujutro, a ja ću s dečkima još u jedan bar omiljen među strancima u Xi'anu. Tu upoznajemo još jednog tipa iz Meksika, koji uopće ne liči na Meksikanca, više na Britanca, a i naglasak mu je britanski. Nisam mu uspio doznati porijeklo. Za stolom su i dvije cure, nisu mi se predstavile. Prva govori engleski s američkim naglaskom i općenito djeluje kao prava Amerikanka, još je i plavokosa, tako da ću ostati prilično iznenađen kada doznam da je – Turkinja. Iz Ankare. Uzevši u obzir moja iskustva s Turcima i engleskim, ova izgleda prilično nestvarno. I kaže da joj je nakon godinu dana dosta Kine i Kineza, da ih ne može podnijeti, da idući tjedan odlazi i da je presretna zbog toga. Kaže da ju je Kina toliko izludila da je prošli tjedan čak fizički napala neku curu, što joj se inače nikada nije dogodilo. Druga cura podsjeća na jednu moju kolegicu s faksa, rekao bih ovako na prvu da je Slavenka, engleski govori dobro, ali kao da joj nije materinji (što za Turkinju ne bih rekao). Ispostavit će se da nisam pogriješio u procjeni – Ruskinja je. Atmosfera u baru je vrlo nekineska, pušta se neka ugodna glazba, kompilacija hitova Ala Greena prekidana povremenim nastupima pjevača s pratećim bendom koji sviraju popularne hitove u rasponu od Michaela Jacksona do Shakire, ali uvijek po dvije-tri pjesme i onda kraj. Nakon nekog vremena odlučujemo se prebaciti u jedan tiši birc koji ima stol za stolni nogomet i za biljar. Javier i ja se ogledamo u stolnom nogometu, što završava s glatkih 10:0 za njega. Potom odigravamo dvije partije biljara, tu se malo bolje držim, ali opet on dobiva obje. U međuvremenu su cure i oba druga Meksikanca otišli, a mi smo se još malo družili s nekim Nijemcem i njegovom prijateljicom (curom?) Kineskinjom (možda i nije Kineskinja, po izgledu bih rekao da je Vijetnamka ili Filipinka), pa je naišao i neki Britanac od pedesetak godina koji je navodno nogometni trener, ali stalno nešto docira i skoro se zakačio s nekim Španjolcima na šanku (da, dotični su, kad su čuli da sam iz Hrvatske, odmah počeli s Modrićem i Mandžukićem – stvarno, zašto nikad nitko ne spomene Tita ili Chrisa Novoselića?). Naposljetku, negdje oko 2 sata ostali smo samo Javier, ja, Nijemac i njegova frendica, pa sam se ja odlučio povući. Vrata u hostelu se zatvaraju u ponoć, nadam se da će me pustiti unutra. Šetam noćnim ulicama Xi'ana i zaključujem da mi se grad doista sviđa i da bih se u njega mogao vratiti. Nažalost sam već naručio kartu za vlak, premda bi mi dobro došao još jedan dan ovdje. Ali što je tu je. Prilično je izvjesno da ću Kinu posjetiti još kojiput u životu, a onda zašto ne otići u Xi'an. Dok tako hodam i tipkam nešto na mobitelu, zaustavlja se kraj mene neki tip na skuteru. Ima tako tih taksista na skuterima, neki su me salijetali i dok sam imao ruksak na leđima, prvu večer. Krene on meni pričati nešto na kineskom, ja mu samo odmahnem rukom da me ne ometa i pišem dalje. On ništa, nastavlja. Ja hodam, on i dalje nešto govori za mnom, čak se i okrenuo i vozi iza mene. Vidim da ovaj neće biti lagan za riješiti ga se, pa se okrećem, pogledam prema njemu i zaurlam „Fuck off!“ Shvatio je poruku i miče se. Moram početi vježbati žešće odbijanje nasrtljivaca koji ne shvaćaju suptilne geste „pusti me na miru“, jer sam čuo da su u jugoistočnoj Aziji upravo takvi. A u Indiji još i gori. Po tome barem Pakistan nije Indija.
Šetnja noćnim Xi'anom je inače vrlo ugodna, blago je svježe, ne osjećam se ugroženo (osim od idiota na skuterima), a u trenutku dolaska do hostela vidim da su vrata širom otvorena. U predvorju su neki Francuzi koji ćaskaju. Ovo je bilo lakše nego što sam mislio… Uzimam još tortu od sira prije spavanja (s popustom od 20% nakon 8 navečer cijena je svejedno velikih 20 juana), a onda se upućujem na spavanje. Treba rano ustati za vojsku od terakote…

komentiraj (0) * ispiši * #

Stog planina

četvrtak , 16.07.2015.

I opet se nisam naspavao, ali ako želim stići u Xi'an u neko razumno doba i u međuvremenu još vidjeti ono što sam namjeravao, moram krenuti na put. Pakiram polako stvari, promatrajući namještaj u sobi. Gledam sve te komode, ladice, razmišljajući koristi li to itko ikada? U redu ormar, ako ostajete negdje tjedan dana, pa izvučete odjeću da se ne gužva, ali komoda? U ovoj mojoj sobi ima više namještaja nego u garsonijeri, kao da se netko želio riješiti namještaja od doma, pa je njime opremio hotelsku sobu.
Nakon što sam počeo nositi sandale, više ne nosim toliko često čarape, pa je mojih 8 pari potrajalo skoro dva mjeseca bez pranja. Poslije Malatye i Kermana, sinoć sam ih oprao po treći puta na ovom putovanju, ali se do jutra nisu sasvim osušile, neke su još mrvicu vlažne. Nema veze, sumnjam da će se upljesniviti. Nadalje, muku mučim s vrećom za spavanje. Uzeo sam ju više za „nedajbože“, iako mi je poslužila u Taftanu, ali je problem što ju nikako ne mogu uglaviti, pa mi često ispada, kolikogod čvrsto stegnuo remenje koje ju drži. Srećom ima žnoru za zatezanje futrole, pa ju pomoću toga uspijevam barem osigurati da mi ne spadne s ruksaka (iako se i to ponekad dogodi). Budući da rublje nisam oprao u Lanzhouu, u Xi'anu ću obavezno morati oprati i bijelo i tamno rublje, kako bih konačno reducirao prostor koji prljavi veš zauzima u ruksaku. Nažalost, oko mase ruksaka ne mogu puno učiniti, jedino da dio odjeće poštom pošaljem u Hrvatsku, ali najteža je odjeća ona koja će mi trebati upravo prilikom povratka u Hrvatsku – jakna i traperice, jer ću iz novozelandskog ljeta letjeti u hrvatsku zimu. Toga sam svjestan još od Irana – što je vrijeme toplije, sve je manje odjeće na meni, ali sve više u ruksaku. Zapravo je podnošljivije nositi ruksak lakše mase na odjevenu jaknu, ne pritišće toliko na ramena…
Odjavljujem se iz hotela i krećem prema autobusnoj stanici, nedaleko onog restorana s valjušcima. Primjećujem da je nešto čudno – na stanici nema ni putnika, ni autobusâ, a i promet ulicom je jako rijedak, samo skuteri, kao da je zatvorena. Došavši do kraja ulice utvrđujem da i jest – u tijeku je nekakva utrka kroz grad, nisam uspio shvatiti kakva, jesu li biciklisti, motociklisti ili nešto treće, ali sad se moram još provlačiti i kroz gužvu dok ne dođem do nekog suvislog mjesta gdje ću naći autobus ili taksi. Možda bolje taksi, jer sam već u zaostatku. Napokon se nakon skoro sat vremena obrem ponovno na jednoj glavnoj ulici, gdje primjećujem mnoštvo taksija, ali i autobus broj 1 koji vozi do željezničkog kolodvora. Ali mu treba preko pola sata. Zato pikiram taksije. Ali većinom su dijeljeni, a kako ja idem na vrlo specifično mjesto, sumnjam da netko drugi ide 15-ak km istočnije. Kada napokon uspijevam zaustaviti prazan taksi, u dva navrata događa se ista stvar. Prvi mi pokazuje prstima 40 juana. Ja mu pokazujem na taksimetar, on odmahuje glavom. Drugi puta isto tako, pitam za željeznički kolodvor, pokazujem na taksimetar, ne. Pa dobro, postoji li neko društvo za zaštitu potrošača kojemu ja mogu prijaviti te taksiste? Ako si po zakonu obavezan upaliti taksimetar, onda je u redu ne paliti ga ako se dogovoriš s mušterijom, ali odbijati ga upaliti kada te mušterija to izričito traži, to je krajnji bezobrazluk i kazneno djelo.
Nakon još desetak minuta čekanja odustajem i odlazim na autobus. Ne mogu više čekati, i ovako sam već potrošio dosta vremena. Jedna mi žena u busu prepušta svoje mjesto, a ja sjedam s frižiderom na leđima (nikad ne skidam ruksak kada sjednem u sredstvima javnog prijevoza, jer nema šanse da ga u gužvi ponovno uspijem staviti na leđa prije izlaska), pritom skoro smrvivši svog susjeda (moram sjediti postrance). On mi pokušava pokazati da ga skinem, ali ja to iz već spomenutog razloga ne radim. 40 minuta sjedim tako postrance na pola guzice, ali barem ne umaram toliko ramena. Ujedno primjećujem jednu zanimljivu i za kinesku psihu dosta indikativnu pojavu. Na jednoj stanici neki stari se malo dulje iskobeljava iz svoga sjedišta i dolazi do vrata u času kada ih je vozač već krenuo zatvarati, te se ne stiže iskrcati. No umjesto da nekako upozori vozača („Majstore, zadnja!“), on vrlo flegmatično doživljava cijelu situaciju te se nastavlja voziti do iduće stanice kojih kilometar dalje. Jedino smisleno opravdanje bi bilo da mu je odredište negdje između dviju stanica, pa da mu je svejedno. Ili je to princip prihvaćanja što život donosi, bez pokušavanja utjecanja na išta.
Napokon stižemo i na kolodvor (uz uzdah olakšanja moga susjeda kad sam konačno ustao), ali sada trebam pronaći ured za odlaganje prtljage. On je uredno označen strelicom iznad glavnog ulaznog stepeništa, koja pokazuje nekamo desno, ali nakon šetnje do kraja pročelja ne vidim ništa slično. Možda je u zgradi. Ali da bih ušao u zgradu trebam proći policijsku kontrolu, a za to moram imati kartu. A kartu ću kupiti tek kada se vratim iz Maiji Shana, jer ne znam koliko će mi vremena trebati. Ali hajde ti sad to objasni tipu na kontrolnoj točki. Ne kuži me, pa ja uzimam time-out dok mi prevoditelj ne prevede ono što mu želim reći. To traje, jer ja moram sve natenane objasniti, pa program dugo žvače moje rečenice. Ispada da je prijevod funkcionalan jer me puštaju unutra, a jedna me ženska potom vodi na prvi kat, gdje je ured za odlaganje prtljage. Tamo je druga ženska, koja me pak opet traži kartu. Srećom nisam uklonio onaj prijevod s ekrana mobitela, pa će i njoj poslužiti. Zatim moju prtljagu odnosi u neki posebni ured, a ja uzimam fotoaparat i vodič i spreman sam na kratak izlet do Maiji Shana. Autobus polazi ispred kolodvora i vozi nekih pola sata dotamo.
Što je Maiji Shan? Pa, riječ je o kompleksu budističkih spilja. :D Iako i opet, spilje nisu toliko važne, više je stvar u njihovom smještaju. Ime planine znači „Stog-planina“, jer ima takav oblik, a riječ je o jednoj od 4 velike skupine budističkih spilja u Kini (ja sam posjetio još jednu, Mogao, a preostale dvije neću). Spilje su izgrađene većinom za vrijeme dinastija Sjeverni Wei i Zhou, od kraja 4. do kraja 6. st., a za razliku od ostalih spilja, ove su građene odozgo prema dolje, tj. najstarije su pri vrhu, a potom su se spuštali nizbrdo. Danas se do tih spilja uspinjete nizom stepenica i mostića, no kako su tada graditelji dolazili do tih spilja, nije sasvim poznato. Tvrdi se da su gradili skele od podnožja planine, po kojima su se penjali. Naravno, u vrijeme dok su spilje bile funkcionalne, one nisu bile pristupačne, nego bi ih se izgradilo kao zavjet i ostavilo. Danas su većinom zatvorene vratima s rešetkom, tako da je moguće vidjeti što je unutra, ali ne i ući u njih (zapravo su to većinom niše, kao i u Bingling Siju). Naravno, kao i u svim sustavima budističkih spilja, postoje neke posebne u koje se može zaviriti za cijenu od nekoliko dodatnih stotina juana, jer kriju posebna umjetnička blaga, ali za moju razinu umjetničkog interesa dovoljne su i obične. Autobus me ostavlja na parkiralištu kod ulaza u kompleks (koji obuhvaća i poveće šumovito područje s još nekoliko manjih hramova i prirodnih znamenitosti, ali ja zbog nedostatka vremena idem samo u Maiji Shan), odakle nastavljam manjim, tzv. sightseeing busom (što je pogrešno, jer ništa ne razgledavam, samo jurim do podnožja Maiji Shana). Od mjesta gdje me ostavio minibus imam još desetak minuta pješice uzbrdo do početka kompleksa spilja. Tu su se natisnuli prodavači suvenira, hrane, ali i prosjaci. I to oni iritantni prosjaci koji drže kutiju s novcem u ruci, a ako ih ignorirate, onda će vas gurkati s tom kutijom da vam privuku pažnju. Razmišljam bih li izazvao incident da jednog od njih raspalim vodičem po glavi (knjiga ima oko 1000 stranica, ali je meki uvez). Ne propagiram nasilje, ali ne volim nepozvano upadanje u osobni prostor.
Razgled Maiji Shana vrši se preko stepenica i platformi koje su pričvršćene uz stijenu i nije za ljude koji pate od vrtoglavice. Ja se sâm sebi čudim kako sam se oslobodio tog straha, nekad sam se bojao penjati i na više katove zgrada. Za većinu spilja morate viriti kroz rešetke kako biste išta vidjeli, tako da ja uglavnom lutam po platformama i upijam atmosferu, kao i prekrasan krajolik uokolo mene. Za obići čitav kompleks uz konstantni hod treba kojih 40-ak minuta, potom se vraćam do parkirališta u podnožju. Razmišljam i o ručku ovdje, ali kako imam bijelu majicu, otpadaju rezanci, a eksperimentirati s nekim drugim mesom na ovoj vrućini mi se ne da. Kupit ću nešto na kolodvoru u Tianshuiju, osim toga, moram nabaviti kartu pa ću vidjeti koliko vremena imam.
Vožnja u povratku traje dulje, oko 40 minuta, a onda po dolasku na kolodvor opet stajem u krivi red, samo što sam to ovaj puta skužio po tome da ljudi oko mene u rukama već drže karte (ja i dalje ne znam za što je točno taj šalter, ali očito nije za kupovinu istih). Prebacujem se u drugi red, utipkavam u prevoditelj ono što ću pokazati ženi na šalteru, cifram prijevod (zanimljivo, „karta“ mi prevodi na engleski kao „vote“, ali riječ je o sinonimima u kineskome – glasački listić i karta, jel - tako da se oko toga ne brinem). Dolazim napokon na blagajnu, pokazujem ženi mobitel, a ona odmah odmahuje rukom. Mislim si koji vrag, nije valjda da nema karata za Xi'an (iznad blagajni je veliki displej, ali on pokazuje posve pogrešne informacije i posve pogrešne polaske vlakova, barem po onome što sam uspio iščitati na temelju svog poznavanja kineskih znakova), ali onda ustanovljavam da žena nije ni skužila zašto joj dajem mobitel. A tamo piše „Želim kartu za Xi'an za sljedeći vlak. Sjedalo ili stajanje, ako nema sjedala.“ Izgleda da je shvatila, ali i dalje iz nekog razloga želi da kolegica koja zna engleski preuzme. Čujem kako govori mrsku riječ laowai (što znači „stranac“, ali na pogrdan način, kao otprilike na engleskome stranger), a onda dolazi druga koja zna engleski ali očito ima problema s procesuiranjem informacija otprve. I ona čita moju poruku, gdje jasno piše „sljedeći vlak“. „Za danas popodne?“ Da, sljedeći vlak vjerojatno ide danas popodne. „Sjedalo?“ I to piše – ako ima, sjedalo, ako ne, stajaće mjesto. Uzima moj pasoš. „Ovo vam je broj pasoša?“ Da. „Ovo tu?“ Aha. „Ovo vam je ime?“ Da. „Ovo tu?“ Napokon dobivam kartu, već se okrećem i ispričavam ljudima iza sebe, ali to nisu strasni Mediteranci, to su Kinezi koje možeš gaziti tenkovima, neće se buniti. „Molim vas provjerite je li sve točno.“ Jest, točno je. „Provjerite, molim vas!“ Ova žena je kao Eko Eko, sve ponavlja.
Odlazim po prtljagu, spuštam se natrag u čekaonicu, nalazim jedno slobodno mjesto i nadam se da ću sada imati mir, kupiti jedne instant rezance i pojesti to dok čekam vlak do kojega imam još skoro sat vremena. Ali ne, žena iz osiguranja zahtijeva da se prebacim u onaj dio čekaonice gdje su putnici za moj vlak (po čekaonici su zabodene pločice s brojevima vlakova, te onda svatko treba čekati u svom oboru). No tamo je gužva, morao bih se gurati među ljude, a ja se želim razbaškariti, pa tako čekam da dotična ode, a onda se premještam na drugu stranu, u kvar. Nabavljam rezance s piletinom, pored WC-a se nalazi česma s pitkom vodom upravo za tu svrhu, ali voda je kipuća, toliko da nisam siguran hoću li uopće stići pojesti rezance prije nego se ohlade na neku normalnu temperaturu. Ipak stižem, kojih desetak minuta prije polaska vlaka, potom se uplićem u gungulu putnika koji već strpljivo čekaju pred zatvorenim izlaznim vratima na peron, a onda, kad nas konačno puste na peron, treba još klipsati do početka kompozicije (u Kini su vlakovi ispod 20 vagona hula). Vagoni su modernizirani, za razliku od onih u kojima sam se dosad vozio (premda ni ti nisu bili loši, u usporedbi s HŽ-ovima), jedino što se nitko i dalje nije sjetio staviti utičnice za laptop, mobitel i druge punjače. A moj je mobitel već na 20% baterije, treba izdržati do Xi'ana, upute kako doći do hostela su mi na njemu. Uključujem način Ultra Stamina nakon što mi je pao ispod 10% tijekom putovanja, spašavam što se spasiti dade.
Nakon dva tjedna napuštam provinciju Gansu, u kojoj sam proveo najveći dio svoga boravka u Kini, dulji nego u Xinjiangu. Sljedeće odredište je provincija Shaanxi (postoje Shanxi i Shaanxi, što je odraz različitih tonova – Shanxi je Shnx+, „Zapadno od planina“, a Shaanxi je Shănx+ „Zapadno od Shăna“, a to je ime jednoga prijevoja), točnije njezin glavni grad Xi'an. U srednjem vijeku poznat kao Chang'an, taj je grad bio ishodište ili odredište Puta svile u svim njegovim varijantama. Gdje god da je određena ruta počinjala na zapadu, jugozapadu ili jugu, uvijek je završavala u Chang'anu. I iako Xi'an danas više nije jedan od najvažnijih kineskih gradova, nesumnjivo je od nemjerljive povijesne važnosti. Naime, upravo je ovdje prvi car iz dinastije Qin („dinastije“ od ravno dva člana) ujedinio dotad razjedinjene kineske državice i po prvi puta uspostavio jedinstveno Carstvo sredine, Zhongguo, tj. državu čije je ime na zapadu kasnije deformirano u China. Naravno, car je u turističkom svijetu najpoznatiji po svojoj grobnici koju čuva vojska vojnika od terakote, još jedna kineska turistička ikona. No o tome kada dođe vrijeme za to.
Do Xi'ana mi treba skoro 5 sati vožnje, tako da u grad stižem oko 10 navečer. Već se iz vlaka vide gradske zidine, jedne od rijetkih očuvanih u Kini. Xi'an je zadržao staru gradsku jezgru oblika ogromnog pravokutnika, sa stranicama duljine od oko 3,5 km, unatoč pojedinim socijalističkim interpolacijama. Hostel je u jezgri, ali dotamo trebam autobusom broj 603. Vidim stanice svih drugih linija, osim one koja mi treba. Krećem dio puta pješice, a potom me prestiže šestotrojka. Ništa, ulovit ću ga na sljedećoj stanici, ionako imam tri stanice od kolodvora. Hodam još dobrih kilometar i pol, do iduće stanice. Tamo mi i opet bježi jedan 603 pred nosom, ali sada bar znam stanicu. OK, sad znači trebam još dvije… Dolazi idući, ukrcavam se, trebam se iskrcati na nekom velikom trgu. Prva stanica – veliki trg. Ali ne, moram još jednu, sigurno ima još koji trg… Očekivano, promašio sam. Ja nisam ušao na prvoj od tri stanice, nego na drugoj, tako da sam trebao sići na sljedećoj. Vraćam se pješice do onog trga i začudo bez puno problema pronalazim ulicu u kojoj je hostel. Ali zadnja greška nije moja već njihova – piše da je hostel nakon kojih 200 metara na lijevoj strani. Zapravo je nakon manje od 100 na desnoj. Atmosfera tipično hostelski hektična, mnogo expatsa koji mi u ovakvim situacijama obično idu na živce, rezervaciju imaju, mogu u sobu, osmerokrevetni dorm, čist, uredan, s vlastitom kupaonom, WC-om i tušem…milina. Čak je i internet besprijekoran. A osoblje zna engleski. Da, zavoljet ću Xi'an…
Nakon izvršenih internetskih obaveza spuštam se u prizemlje popiti još jednu pivu. Počastit ću se Hoegaardenom za, pazite sad – 40 juana. 45 kuna za pivu. Jest da je izvrstan, ali cijene su skandinavske. Uzimam još i jedan sendvič od tune, piva mi je otvorila apetit, a potom još malo ćaskam s recepcionarkom koja isto nešto jede prije spavanja. Govori mi malo o svojim planovima u vezi posla, inače ima BA iz engleskoga (i govori ga dobro za Kineskinju, premda ga ja govorim bolje od nje), potom malo o Kini… Kaže kako ne bi išla u Xinjiang, jer tamo nije sigurno za nju. Tražim da elaborira, pa kaže da Ujguri kradu. A ja ju samo gledam. Onda je skužila da se zaletjela, pa kaže da u Xi'anu ima dosta Ujgura koji kradu, ne da svi Ujguri kradu. A i da su to uglavnom stariji ljudi, mlađi su OK. A da je to nažalost zato jer ne mogu dobiti posao, pa se moraju okrenuti krađi. Zaustavila se prije nego što je zaključila da je to sve krivnja te proklete Partije koja nikako da prestane tlačiti siroti ujgurski narod, koji su zapravo najgostoljubljivi ljudi na svijetu. Onda pak priča o nekom tipu iz svog grada (ne znam odakle je, nije iz Xi'ana) koji je imao ženu Tibetanku, koju je kupio. I onda je ona, nakon dosta godina braka i dvoje djece koje mu je rodila, otišla. I ostavila mu djecu. Ali da je bila lijena i ništa nije radila kada je i bila s njim u braku, nije se brinula o održavanju kuće, samo je igrala mah jong… Jesu li to na djelu opet neke predrasude o Tibetancima? Moj je zaključak da ju je muž tretirao kao imovinu (uostalom, kupio ju je), pa je ona to valjda sabotirala, a kad joj je dojadilo, otišla je svojim putem. I ostavila mu djecu koja su ionako njegov proizvod.
I tako pomalo dođoše i 3 sata u noći, a ja se pokupih na spavanje. Sutra istražujem Xi'an…

komentiraj (0) * ispiši * #

Manje Buddhe, više Taa

srijeda , 15.07.2015.

Izvorni plan putovanja predviđao je da se u Tianshuiju zadržim tri noći, ali kako me Kina umara, odlučio sam to reducirati na dvije. Tianshui je trebao biti uporište za izlete u dva obližnja lokaliteta (tj. jedan obližnji i drugi odalji), a riječ je o, pogađate, budističkim spiljama. Vjerujem da iste već dostižu građevine od ćerpiča po zamornosti u ovom putopisu. Prvi dan u Tianshuiju zapravo je bila prethodna večer, a drugi sam dan planirao otići pogledati tzv. Vodopadne spilje, koje se nalaze nedaleko Luomena, grada udaljenog tri sata vožnje busom od Tianshuija u smjeru zapada. Postoje dva direktna busa, jedan vampirski (u pola 7 ujutro) i drugi s kojim neću puno stići vidjeti (u pola 3 popodne). Postoji i alternativa, s presjedanjem u gradiću Gangu, koji se nalazi na pola puta. Budući da sam kasno usnuo, odlučujem se krenuti negdje oko podneva, valjda će biti buseva za Gangu. Također sam primijetio još jedan kuriozitet – kolikogod bilo vruće ili sparno u trenutku kada dođem u neki grad, idući će dan bit oblačno ili će padati kiša. Tako i ovdje. Hodajući do kolodvora promatram Tianshui. Grad me podsjeća na mnoge gradove po bivšoj Jugoslaviji koji su svoje urbanističko oblikovanje doživjeli u socijalizmu. Ima nekih sličnosti u atmosferi i urbanizmu Tianshuija, Prijedora, Kikinde, Peći, Skopja… Dolazim na autobusni kolodvor i na temelju poznavanja znakova za „Luomen“ i „Gangu“ uviđam da buseva za rečene destinacije ima malo, da najskoriji kreće u 2 popodne, da će mi opet ostati malo vremena za pogledati lokalitet i da je pitanje hoću li stići na zadnji bus natrag. U međuvremenu sam, nezadovoljan svojim drugim programom za prevođenje, koji funkcionira samo kada ima interneta, skinuo i Google Prevoditelj, čiji prijevodi za kineski nisu toliko monstruozni kao za druge jezike, a radi i offline. Sada izvlačim mobitel i utipkavam upit u vezi autobusa za Luomen, točnije pitam ima li koji prije 2 sata popodne. Dolazim na jedan šalter i pokazujem prevedeni tekst ženi na šalteru, kojoj je taj prijevod očito jako smiješan. Naime, riječ Luomen je ostala neprevedena, te zapisana latinicom usred kineskog teksta. Ne znam je li joj to smiješno, ili je prijevod nešto pogriješio (zato uvijek retrogradno prevedem na početni jezik, kako bih provjerio da nije došlo do omaške), ali ona sad to pokazuje kolegici, pa zovu treću…kikotanje prekida moj mrki pogled i ukazivanje na to da bih volio dobiti odgovor. Dolazi jedna koja zna dvije-tri riječi engleskoga, i koja očito objašnjava kolegici da latinicom napisano „luomen“ znači Luomen. Onda mi ova piše 15.30. Budući da je moje pitanje bilo i kada dotični bus dolazi u Luomen, nije mi jasno na koji se od dvaju gradova odnosi to vrijeme. Ispada da je to vrijeme polaska iz Tianshuija. Dakle, ako vožnja traje 3 sata, u Luomenu bih trebao biti oko pola 7. Čini se da ništa od Vodopadne spilje… Bih li trebao žaliti? S obzirom na broj budističkih spilja koje sam vidio dosada (a još ću ih vidjeti sutradan), ne. Osim toga, na brzinu guglam slike rečenog lokaliteta. Jedan veliki reljef Buddhe, nekoliko ruševnih hramova…i ukupno 6-7 sati vožnje tamo i natrag. Ne isplati se. A možda se jednom vratim u Kinu i onda to posjetim. Kad se malo potkujem u kineskom, ili nađem nekoga tko će konverzirati za mene.
Imam dakle veći dio dana na raspolaganju da pošteno razgledam Tianshui. Točnije, Qincheng, jer je to dio gdje sam smješten i koji je relevantan za pogledati. Budući da nisam ništa doručkovao, mogao bih iskombinirati neki jači obrok. Upućujem se natrag prema centru grada, no ne primjećujem ništa dovoljno primamljivo. Naposljetku dolazim do tzv. Ulice zalogaja, gdje se nalaze kombinirano tržnica i raznorazni restorančići. Naravno, s jelovnicima na kineskom. Prolazim kraj jednog tipa koji prodaje jaja, a u jednoj se košari nalazi nešto poput jajolikog kamenja. Pitam se nisu li to tzv. stogodišnja jaja, kineski specijalitet koji se radi tako da se jaja konzerviraju na dulje vrijeme (naravno, ne sto godina, nego najčešće nekoliko mjeseci), a onda se jedu kao normalna jaja, iako imaju dosta neugodan miris po amonijaku. Ali ja nemam predrasuda prema hrani, probao bih i islandski hákarl, pa zašto ne ovo. Iako mi se baš ne sviđa ideja da ih kupim i onda jedem u hotelskoj sobi – mogao bih ju pošteno zasmrditi, a i nisam baš siguran kako se ta kora razbija (jer je riječ o mješavini vapna, pepela i još nekih dodataka, pa ne znam kolika je žilavost ljuske). Nadam se da će u preostalih dva tjedna biti prilike za pogostiti se i time, sada konačno ulazim u kulinarski bogatije regije Kine.
Nakon još lutanja među štandovima, zastajem na jednome i kupujem nešto nalik pizzi – tanko pečeno tijesto s listićima mladog luka (ili nekog drugog začina), čilijem, čini mi se rajčicom, a valjda je tu bilo još i neko meso ili sir. Nije loše, iako je ljuto. Premda sam zapravo jednom kriškom toga utolio glad, svejedno odlazim u još jednu zalogajnicu u kojoj vidim da imaju valjuške. Čak je i naručivanje relativno lagano, jer imaju slike većine jela. Ovdje konačno doznajem riječ za valjuške. Ja sam ih naime zvao baozi, ali baozi su oni okrugli, punjeni najčešće svinjetinom, koji liče na hinkalije (jeo sam ih u Xiaheu). Ovi koji mene zanimaju su polumjesečasta oblika i zovu se jiaozi. Naučio sam prepoznati znak za zi, sad još samo da naučim ono ispred… Obično se valjušci serviraju u metalnoj zdjeli koja negdje oko donje trećine ima „platformu“, najčešće od pruća (tj. izgleda kao košarasti tabletić), a ispod toga je valjda nešto što zadržava toplinu, pa se valjušci ne hlade i ne pretvaraju u gnjecavu masu. Na stolu ovaj puta osim octa konačno dobivam i soja-sos za umakanje valjušaka, a posebno mi je zanimljiva kvadratna posuda u kojoj su – režnjevi češnjaka. Onako, za aromu. To su mi servirali u Dunhuangu uz magarca – ali tamo je bio sitno sjeckan.
Nakon ručka idem još po nešto slatko. Uzimam nekakvo sitno lisnato pecivo (prodaje se po težini), slično fornettima, a nadjeveno durianom. Već sam najavio da ću o durianu još pisati, mislio sam kada dođem dalje u jugoistočnu Aziju, ali mogu i sada. Durian zovu „kraljem voća“, iako je riječ o prilično kontroverznom voću. Potječe iz jugoistočne Azije, a vjeruje se da mu je pradomovina Borneo. Riječ je o voćki koja ima plod veličine lopte za ragbi, izvana prekriven tvrdim bodljikama. Zato su duriani opasni kada padaju sa stabla, premda se kaže da je to voće s očima, jer pada uglavnom noću. Kada plod dozori, vanjska kora puca, pa ju se može razdvojiti rukama (iako se preporučuje da nosite rukavice, jer su bodljike prilično oštre). Unutrašnjost ploda sadrži nekoliko mesnatih režnjeva, svaki u svojoj komorici, a meso je jarkožute boje, poput kreme od vanilije. Unutar svakoga se režnja nalazi smeđa koštica nepravilnog oblika, veličine otprilike koštice breskve. E sad dolazimo do onoga zašto je to voće kontroverzno. Naime, durian ima vrlo karakterističan okus i miris. Samo što su dotični posve suprotnih predznaka. Miris je užasan, još podnošljiv kod svježeg ploda (kada ima neki neodređeni miris voćarne), ali kasnije prelazi u smrad sličan trulom luku ili kiselom zelju koje je krenulo pogrešnim putem. Okus, s druge strane, jest vrlo specifičan i bogat. Tekstura mesa je izvana vlaknasta, a iznutra kremasta, po okusu slična kremi za kremšnite, s blagim zaokusom po prženom luku. Meni neloše, iako durian nije voće u kojem ćete se daviti (osim od smrada – doduše, naletio sam na internetu na stranicu neko dvoje avanturista koji obilaze jugoistočnu Aziju u potrazi za durianima i jelima od njih). Navodno čak može biti opasno kombinirati durian s alkoholom, morat ću paziti u Vijetnamu… Štoviše, kao da malo i zagrijava dok ga jedete. U svakom slučaju, ja sam durian želio probati otkako sam prvi puta doznao za nj (i to preko, zamislite, Farmvillea :D ), a onda sam ga ujesen 2013. i nabavio u londonskoj Kineskoj četvrti. Zanimljivo je da je pored njega pisalo da se ne prihvaća povrat, koji je moguć za sve ostalo voće. Uzeo sam i dva za u Hrvatsku, jedan za doma, drugi za tadašnju curu. Moja majka, koja je isprva bila ugodno iznenađena okusom, danas platformira kako je to „odvratan smrad“, zato što pamti samo ostatke koji su još desetak dana stajali u frižideru i olfaktivno djelovali i na druge namirnice. Ako nekoga zanima, navodno su ga dobili u zagrebačkom Arena centru (ne znam da li u Konzumu ili u Sparu, doznao sam informaciju upravo tijekom ovog puta od stare), pa kušajte. Ako niste sigurni, pozovite više ljudi da to riješite odmah, da vam se ne povlači, jer više nikad nećete poželjeti nabaviti durian ako shvatite koliko može smrdjeti. Ja sam ga na ovom putu jeo zasad samo kao punjenje, u onoj palačinki u Lanzhouu i sada u ovim fornettima. Svježe će voće morati pričekati Vijetnam ili Kambodžu, navodno su oni iz Kampota najbolji…
Nakon duriana vraćam se u sobu, kako bih se malo odmorio i ostavio dio stvari koje sam mislio nositi u Luomen (između ostaloga i tablet, jer sam mislio piskarati putem). Potom oko pola 5 krećem konačno pogledati znamenitosti Tianshuija. Glavna znamenitost je taoistički hram Fu Xi, nazvan po legendarnom praocu Kineza, koji je navodno potjecao iz Tianshuija, a naučio je ljude pripitomiti i loviti životinje, te smislio sustav 8 trigrama koji se upotrebljavaju u I Chingu, Knjizi promjene, koju Kinezi koriste za proricanje. Hram ima nekoliko zgrada raspoređenih u dvorište s visokim crnogoričnim drvećem koje pomalo podsjeća na sekvoje, od kojih se neko skoro izvalilo na krov hrama. Unutar glavne dvorane hrama nalazi se skulptura Fu Xija, a na drvenoj konstrukciji krova su 64 kombinacije heksagrama (dvostrukih trigrama) iz I Chinga. Inače, ako ne znate kako ti trigrami izgledaju, pogledajte zastavu Južne Koreje. Tamo se nalaze 4 gwae što su zapravo trigrami (središnji znak podsjeća na simbol yina i yanga, također iz taoizma). Zanimljivo je da sam ja prvo ušao u posve drugi kompleks zgrada, neke administrativne zgrade, ali smještene u taoističkoj arhitekturi, misleći da sam u hramu – hram se zapravo nalazio u pješačkoj zoni nekih 500 metara niže niz ulicu. Unutar tog pravog hramskog kompleksa nalazi se još i muzej Tianshuija, ali tamo nisam zalazio, dijelom zato što mi nije izgledalo da su izlošci obilježeni i engleskim natpisima, a dijelom i zato što sam htio vidjeti još jedan hram, Žadov izvor, na brdu iznad grada, prije nego ga zatvore. Na kraju sam ga i vidio samo izvana i naluknuo se u dvorište, jer mi se nije dalo plaćati ulaznicu. U šetnji natrag prema hostelu vidim i huijsku džamiju, s natpisima na arapskom pismu. Nakon toliko zurenja u kinesko pismo i bespomoćnosti koju ono uzrokuje, drago mi je vidjeti pismo koje, doduše uz zapinjanje, ipak mogu čitati. Sama džamija je dosta neugledna, pogotovo u usporedbi s onom u Lanzhouu, ali vani se nalazi mnoštvo kapica. :)
Iako sam se u hotel vratio relativno rano, oko 7 sati, veći dio večeri proveo sam u pokušaju da uploadam slike od prethodnog dana na Facebook. Oko pola 11 sam odustao i otišao nešto pojesti, iako nisam bio osobito gladan, no nadao sam se da će ona radnja gdje sam ručao biti otvorena. Nije. Popio sam zato jogurt od datulje i gazirano bezalkoholno piće s okusom sladoleda. Što sve neće izmisliti. Okus me podsjetio na nešto što sam već pio u Gruziji, samo se tamo reklamiralo da ima okus slatkog vrhnja. A zapravo ima okus nekog izobutilheksaglicerola ili tako čega (nemam pojma postoji li ovaj spoj, ja sam s društveno-humanističkog faksa :D ). Na koncu sam opet nešto čalabrcnuo u KFC-u i to sad već postaje alarmantno. Sreća da u nastavku idem u gradove koji neće oskudijevati mjestima gdje se može uvijek pojesti nešto lokalno.
Povratkom u hotel utvrđujem da je internet kooperativan, proxy program također, pa uploadam 20 slika, potom izbljujem svoju žuč u vezi Kineza od prethodnog dana, te sam napokon oko 4 sata u krpama.

komentiraj (0) * ispiši * #

Druga polovica Kine

utorak , 14.07.2015.

Iako Lanzhou nije u geografskom središtu Kine, ipak je smješten otprilike podjednako između istoka i zapada, tako da označava simbolički prijelaz na drugu stranu za one koji putuju poprijeko Kine. Osim toga, ja ovdje podižem drugu vizu i nastavljam s preostalih dva i pol tjedna obilaska ove goleme države. Stoga nakon doručka (tek drugog u hotelu u Kini, koji opet nalikuje na ručak, a po prvi se puta susrećem sa situacijom da štapiće uzimam iz nekakvog aparata sličnog sterilizatoru, jer je očito riječ o ponovno upotrebljivima) odmah krećem po vizu, pa ću onda obaviti još nadoplatu kredita za mobitel, brijanje i još mrvicu razgleda grada. Ušetavam flegmatično u Ured za javnu sigurnost, viza je garant bila gotova već u petak, tamo je onaj isti tip otprije 4 dana…“Danas popodne.“ Molim? Pa rekli ste da probam nazvati već u petak, da će možda tada biti gotova, znači u ponedjeljak ujutro sigurno, moram na vlak, iz hotela se moram odjaviti do podneva…on kaže da će pitati, naziva nekoga i nakon razgovora kaže „U 2.“ Ali 2 je i dalje popodne i nakon mojeg predviđenog vremena odjave. Ipak, izgleda kao da mi čini uslugu, inače bih ju valjda dobio oko 5. Ništa, idem obaviti ostalo, pa ću vidjeti. Prvo odlazim u ured China Mobilea, gdje automatski krećem s pantomimom i nekakvim najbazičnijim riječima na kineskom, ali izgleda da cura koja tamo radi čak i zna nešto engleskoga. Rješava mi nadoplatu, potom i mobilni internet koji je opet zaštekao, a onda krećem u brijačnicu. Ulazim i pokazujem pantomimom brijanje, brijač me pita želim li da mi skine i brkove, naravno, pa nisam Milo Hrnić. Prvo mi skraćuje gustiš mašinicom, onda se hvata britve, nakon što me nasapunao (ali mnogo manje nego ženska u Zagrebu kod koje sam se brijao prije puta, koja mi je svaki milimetar donje polovice lica prekrila valjda centimetar debelim slojem sapunice), te me u nekoliko navrata, prekidanih natapanjem moga lica vrućim ručnikom, što me podsjetilo na scenu s Babuom Bhattom iz Seinfelda, brije, većim dijelom na suho. Kad je gotov, obrijaniji sam nego što se sâm doma uspijem obrijati, ali manje nego kod one ženske u Zagrebu. Ipak, pogled u ogledalo dovoljan mi je da brijaču kažem na kineskom Xin ren! („novi čovjek“). On se smješka, a cijena ispada nekih 20-30 juana. Vraćam se u hotel, pakiram i snosim stvari na recepciju. Tamo im pokušavam objasniti da u 2 moram pokupiti vizu i da bih stvari ostavio ovdje do 3. Nije da me baš kuže, ali ipak mi otvaraju vrata da odnesem stvari iza recepcije. Sad je podne i imam još dva sata vremena, pa ću prvo otići do taoističkog hrama Bijelog oblaka, glavnog taoističkog hrama u Lanzhouu i provinciji Gansu. Budući da još nisam vidio taoistički hram, zanima me na što liči. No neću ga ni ovoga puta vidjeti, barem ne iznutra, budući da izgleda zatvoreno. Nastavljam stoga dalje, do dviju velikih vodenica, točnije vodenih kotača koji su u nekadašnja vremena služili za navodnjavanje uz Žutu rijeku (premda moram priznati da mi tehnologija nije baš najjasnija…). Mislim da postoji i neki muzej u kojem je objašnjena tehnologija, ali ja se nisam predugo zadržavao, tek toliko da vidim kotače kako se vrte, potom neobične splavi koje plutaju na ovčjim mješinama, a koje se mogu iznajmiti za kraću turu po rijeci, te da malo promatram žutog nekolikomjesečnog mačića kako se vježba u lovu i brušenju pandži. Uz obalnu se šetnicu vraćam do Ureda za javnu sigurnost, ali prije toga zastajem jesti u onom istom menzastom restoranu kao i 4 dana ranije. Ovaj puta nema nikakvog dobrog samaritanca, tako da naručujem hranu koja je prikazana na jednom plakatu – ponovno onu istu salatu s pravokutnim rezancima (ima i nešto što liči na nekakav biskvit, ali može biti i seitan ili nešto tomu slično), juhu (ali ovaj puta od kukuruza i, vjerojatno, ječma), neku prženu pogačicu nadjevenu mesom i dvije tangzaze. Dobar i zasitan ručak. Potom grabim u Ured, ulazim k onom tipu, i kažem mu „Da, u međuvremenu sam se obrijao, ali to sam i dalje ja.“ :D On me gleda kao da se ne može načuditi tomu na što sad ličim. Vraća mi putovnicu, iako je viza počela teći s današnjim datumom, završni i dalje ostaje 9. kolovoza, kao po prvoj verziji. Srećom da mi neće trebati toliko dugo…
U hotel po stvari, pa na kolodvor. Lanzhouski kolodvor, budući važnim čvorištem, jedan je od najprometnijih u Kini. To se i vidi – ima nekoliko ulaza, a pred svakim je gužva. Ja pak odlazim u dvoranu gdje se prodaju karte i gdje ima petnaestak šaltera za prodaju karata, a pred svakim je repina. Odabirem onaj šalter gdje je relativno najkraći rep, ali mi svejedno treba dvadesetak minuta da stignem na red. I onda naravno žena ne zna engleski. Kažem joj „Tianshui“, ali onda ide nekakvo pitanje na kineskom. Sliježem ramenima. Ona ide po kolegicu koja znade nešto engleskog. Ispada da to nije šalter za prodaju karata, već za nešto drugo. Naravno, to možete znati isključivo ako znadete čitati kineski, jer je natpis iznad njega samo na tom jeziku. Po svemu drugome, šalter izgleda isto kao i svi drugi. Tipičan primjer kineskog autizma – na pločici s prekriženom cigaretom i kineskim natpisom obavezno će napisati i engleski „no smoking“, iako je to nedvojbeno jasno već i iz ikoničkog prikaza, dočim ovdje gdje treba jasna informacija čemu služi taj šalter, toga nema. Želim to cinično priopćiti ženi na šalteru, ali sumnjam da je njezin engleski toliko napredan da bi razumjela ironično „Baš je dobro da ste to jasno napisali iznad šaltera.“ Jer jesu jasno napisali, samo na za mene krivom jeziku. Šalje me na nešto za što sam zaključio da je šalter broj 3. Koji je zatvoren. Stajem na šalter broj 4 i već očekujem nove probleme. Novih 15-ak minuta čekanja. Ni ovdje žena ne zna engleski, pa opet ide po neku drugu kolegicu. Koja me pita na koji točno vlak želim ići. Ja ne znam više kada točno idu vlakovi, tako da joj kažem na bilo koji. Ali ona to ne razumije, pa mi još i ispisuje isto pitanje. Onda joj kažem „na prvi vlak koji ide za Tianshui“. A taj ide za pola sata. I čak ima i sjedaćih mjesta, čega sam se bojao da će usfaliti. Kupujem kartu, a onda mi ona kaže da požurim, jer vlak kreće za pola sata. Ama, pa na kolodvoru sam, pola sata mi je dovoljno! Onda izađem van i vidim kako ljudi stoje u redu za kontrolu dokumenata, pa je tu onda i rendgen…da, moglo bi potrajati. Ali srećom nije, prolazim cijeli proces za koje 3 minute i sad još samo da riješim popudbinu i mogu u vlak.
Vlak je onaj isti kojim sam pred deset dana putovao od Jiayuguana do Zhangyea. Ista je linija, a čak je ista i žena koja gura kolica s pićima i grickalicama. Nakon Lanzhoua vozimo se jedno kratko vrijeme uz Žutu rijeku, a potom uz plodna polja koja prekrivaju čitavu dolinu jugoistočno od Lanzhoua. Ipak je područje između Huanghea i Jangcea bilo jedna od prvih svjetskih žitnica… Nakon toga počinju brda, krajolik kao u nekim dijelovima Slovenije. Vožnja od Lanzhoua do Tianshuija traje skoro 5 sati. A to je samo najistočniji dio Gansua. Budući da se Gansu prostire još zapadnije od Dunhuanga, tamo do geoparka Yadan, možete dobiti otprilike osjećaj koje su to relacije. Ukupnom površinom Gansu je nešto manji od Švedske, s kojom dijeli izdužen oblik.
A kao i sama provincija, izdužen je i grad Tianshui. Riječ je zapravo o dvama gradovima, nazvanima Beidao i Qincheng, koje spaja autocesta u duljini od 15-ak km. Ne znam zašto ih uopće vode pod jedan grad, tako bi onda mogli i Zagreb i Veliku Goricu. Željeznička se stanica nalazi u Beidau, no sve relevantne atrakcije (a nije da ih ima puno) smještene su u Qinchengu. Tamo je i hotel koji pikiram. Na kolodvoru uviđam koliko je ovdje sparno. Tako je doduše bilo i u Wuweiju, pa je zahladilo. Pred kolodvorom ulazim u jedan taksi koji vozi žena, ona odmah pali taksimetar, poštena žena, ne želi muljati kao većina ostalih. Iako mi kaže da će cijena biti oko 40 juana. Sliježem ramenima, bit će onoliko koliko taksimetar pokaže.
Kako je već pao mrak, ništa se na potezu od Beidaa do Qinchenga ne vidi van, iz čega zaključujem da se između dvaju dijelova grada ne nalazi ništa ili eventualno industrija. Pred ulazak u Qincheng taksistica me pita „Huoteu neng“, za što mi nije jasno što me pita. Vjerojatno opet nešto na kineskom…no ja nastavljam razmišljati o tom njezinom pitanju i onda mi sine – pa ona me pita ime hotela („Hotel name“)! Ponavljam joj pitanje i dajem odgovor sa zakašnjenjem od kojih pola minute nakon što je pitanje izrečeno, a ona možda već i zaboravila na nj.
Stižemo u Qincheng, koji izgleda vrlo urbano, na ulicama mladi plešu, šeću, sjede…u Tianshuiju je neka pozitivna vibra. No onda slijede dvije neprilike koje me opet vraćaju u modus mrzitelja Kine i samostalnoga putovanja kroz istu. Taksimetar pokazuje 29 juana. Dajem vozačici 40 i čekam kusur. Ona gleda i veli mi da je to točan iznos. Ne, nije, trebate mi vratiti još 11 juana. Pokazujem na taksimetar. Ona mi nešto objašnjava na kineskom. Nije me briga, ako smo išli na taksimetar, onda je to onoliko koliko piše, a ne koliko ste mi vi unaprijed rekli. Ne želim izaći iz auta dok mi ne vrati moj iznos. Ona se i dalje pokušava opravdati, ali ja sam neumoljiv. 29 juana i ništa više. Na kraju ona popušta i vraća mi deset juana. Taj jedan mi je „zaboravila“ vratiti, ali neću sad inzistirati. Još moram izvući prtljagu sa stražnjeg sjedala, pa se bojim da mi ovakva narogušena ne stisne gas i namiri se preko mojih stvari. Ali to ipak ne radi.
Stali smo točno pred hotelom, no on je izvana označen samo kineskim natpisima, tako da prvo moram usporediti ono što mi piše kineskim pismom pored imena hotela u Lonely Planetu s ovime na fasadi. Jest, točno je, to je traženi hotel. Valjda će na recepciji znati nešto malo engleskoga… Ćorak. Ako nisu znali u Lanzhouu, zašto bi znali ovdje? Ne znaju ni najosnovnije stvari. Uzimam sobu za 1 sobu na 2 noći, to nekako uspijevaju shvatiti, i pišu mi na papir 178 i još neke kineske znakove uz to, koji su mi beskorisni. Uspio sam shvatiti da je to očito cijena sobe, no zanima me je li to za jednu ili dvije noći? To i pitam. Nije im jasno što hoću. Uzimam papir i ispisujem jedno ispod drugoga „178 = 1? 178 = 2?“ Ne može jasnije. Jedna od triju žena na recepciji uzima papir, gleda u to što sam napisao, drži ga tako da su brojke okrenute naopako… Jao, tko je ovoj dopustio da maturira, a kamoli da radi u hotelu, dakle sa strancima… Potom uzima papir i nešto mi ispisuje, valjda misli da ću bolje shvatiti ako mi nešto napiše rukopisnim kurzivnim znakovima. Jer jasno, to što ne znam govorni kineski nimalo ne implicira da ne znam ni čitati kineski. Ma da, čitam Konfucija u originalu, ali ne znam naručiti sobu bez oslanjanja na engleski…
Naposljetku su njih tri na recepciji shvatile što želim i rekle mi da je to cijena sobe za jednu noć. Dajem im 400 juana, to uključuje i depozit. Jedna od njih (ona koja je držala papir naopako) me odvodi do moje sobe – uobičajeno je da vas odvedu do sobe ako vam je broj recimo 319 na trećem katu, ali kada imate sobu broj 666 na četvrtom katu, neće ni mrdnuti. Kina… Soba je međutim sjajna. To je zapravo dvosobna soba, tj. imam prednji dio koji je nešto poput radne ili dnevne sobe, a iza je spavaća soba u kojoj je samo trokrilni ormar (samo što nije trokrilni, već troklizni, s obzirom na vrata), veliki bračni krevet i jedna vješalica. Opet sam u rangu Lanzhoua i Wuweija. I sve tri kupaonice su slične – sve imaju jednu staklenu stijenu koja se otvara prema ostatku sobe. Ne znam je li to radi svjetla ili ekshibicionizma – lako kad sam sâm u sobi, ali ako je još netko? Doduše, s obzirom da je riječ o bračnom krevetu, vjerojatno je ovo ipak soba za one koji se već dovoljno intimno znaju, pa im nije bed prešetavati se goli jedno pred drugim.
Internet je užasno spor, ali barem ga ima, tako da je i to nešto. No u ovakvom ga hotelu i mora biti.
Budući da je već prošlo 11, nemam vremena lunjati uokolo u potrazi za nečim što je još otvoreno, pa tako sjedam u svoj omiljeni restoran brze hrane, odmah pored ulaza u hotel. Što bi rekli Srbi, „nije lepo, ali dejstvuje“. Glad utoljena, odoh se baviti slikama i dnevničkim zapisom, pa potom istražiti bračni krevet…

komentiraj (0) * ispiši * #

Deložacija

ponedjeljak , 13.07.2015.

Jutarnja tura samostana s engleskim vođenjem počinje u 10.15, dokada se moram pojaviti kod blagajne. Ustajem ranije, sa željom da još možda odem u Snow Cafe na doručak, no kada vidim da je vani pljusak i tmurno jesensko vrijeme, topli krevet, a i činjenica da se noćas nisam baš naspavao, ostaju presudni za to da ostanem u krevetu do malo prije 10. Budući da je odjava do podneva, a nisam siguran hoću li se stići vratiti dotada, iznosim stvari iz sobe i ostavljam ih u prizemlju, premda nema nikoga koga bih o tome mogao obavijestiti, tako da sam malo zabrinut hoće li im se što dogoditi. Vani je pljusak poprilično natopio ulice, na mnogim se mjestima stvaraju prava jezera. Dolazim do turističke blagajne, gdje karte prodaje jedan od redovnika. Ulaznica je 40 juana, a potom mi kaže da za englesku turu pričekam kod blagajne. Vrijeme prolazi, a ja ne vidim nijednog stranca. Izgleda da ću opet imati samostalno vodstvo, kao u Mogau. Oko 10.15 taj isti redovnik dolazi do mene i maše mi da odem van, prema jednoj skupini koja tamo stoji, a koju čine isključivo Kinezi. Nešto im objašnjava, potom oni kreću, a ja ostajem čekati. On mi maše da i ja krenem za njima, na drugoj strani velikog parkirališta nalazi se mjesto za pregled karata, valjda će me tamo čekati vodič… No tamo nema nikoga. Ovi koji pregledavaju karte ne kažu mi ništa, samo mi mašu da uđem. A ni unutra ne vidim nikakvih vodiča, čak i Kinezi koji ovuda ulaze nastavljaju dalje samostalno. Ostaje još nada da će nas čekati negdje dalje niz rutu, jer po ovome dosad platio sam ulaz za nešto što sam već jučer obišao bez karte. Krećem dalje, usput okrećući molitvene valjke, kao i većina drugih turista koji prolaze. U nastavku primjećujem kako se turističke grupe razvodnjuju, zastaju u slikanjima… Da, izgleda da od vođenja nema ništa, premda ću kasnije na nekim mjestima u samostanu sresti skupine koje izgleda da slijede organiziranog vodiča. Moguće je i da su jednostavno zaključili da im se ne isplati zvati vodiča na engleskom samo za jednu osobu. Pa ne isplati se ni meni plaćati 40 juana za ono što sam već vidio, ali ste me ipak izmuzli.
U obilasku samostana još sam posjetio i jedan manji hram i onu zlatnu pagodu, za koje se posebno plaća ulaz. No u drugom dijelu obilaska sam ipak vidio dijelove koje prethodni dan nisam, budući da sam se zaputio ulicama samostanskog kompleksa, zalazeći u par unutarnjih hramova u kojima su u tijeku bile molitve (karakteristično ugodno mrmorenje redovnika, koje mjestimice čak podsjeća i na klapsko pjevanje, praćeno povremenim udarcima u bubanj). Posvuda se osjeti intenzivan miris jakovog maslaca, od kojega se izrađuju svijeće, ali i figurice - u resursima oskudnom Tibetu jakov je maslac univerzalna sirovina (premda Xiahe nije u Tibetu, ali to je taj kulturni krug). Ono zašto bi mi dobro došlo vodstvo jest da doznam ponešto o povijesti ili kontekstu pojedinih hramova, kao i ostalih zgrada u samostanu (zato što se ovdje nalaze čak i instituti na kojima redovnici mogu studirati agronomiju, medicinu, naravno religiju itd.). Ne zanimaju me podaci o pojedinim skulpturama, iako bih se volio informirati kako prepoznati kada kip Buddhe prikazuje Śakjamunija, a kada Maitreju (oba sjede u lotosovom položaju, ali mislim da jedan ima ruku podignutu u razini prsa, a drugom ruka preko koljena pada prema zemlji – ali nemojte me hvatati za riječ, osim toga i dalje ne znam koji je koji i ima li ih još – dakle, jedna sveobuhvatna poduka budističke ikonografije ne bi bila naodmet, a kako sam u budističkim zemljama još dva i pol mjeseca, mislim da će biti prilike). Ono što ovdje mogu reći jest kratka podjela budizma na glavne pravce (iako tih pravaca ima još, neki su u međuvremenu izumrli, pa onda još postoje potpravci…kao i u kršćanstvu, uostalom – danas će uglavnom biti važna podjela na katolike, pravoslavce i protestante, postojanje Asirske i Armenske crkve neće imati utjecaja na ukupnu sliku, a nestorijanci su tek povijesni kuriozitet). Dakle, možemo izdvojiti tri glavna i najutjecajnija pravca u budizmu, nazvana jana, prema sanskrtskoj riječi koja znači „vozilo, kola“. Prvi i najkonzervativniji je theravada budizam (katkada pogrdno nazivan i hinajana ili „mala kola“, premda se taj naziv koristi i za neke manje pravce), koji prevladava u jugoistočnoj Aziji i na Šri Lanci. Mahajanski budizam (od mahajana „velika kola“) širio se iz kraljevstva Gandara (to je ono čiji je glavni grad bila Taxila) Putem svile u središnju Aziju, pa potom u Kinu. Poseban pravac mahajanskog budizma u Kini bio je kontemplativni chan, koji je dospio do Japana, gdje je naziv adaptiran u zen. Riječ je o nekako na Zapadu najpoznatijoj i najpropulzivnijoj varijanti budizma, koja je svoju popularnost stekla kako prosvjetiteljskim djelovanjem Daisetsua Teitara Suzukija u Americi, ali i time što je osobito u vrijeme beat-generacije zen utjecao na mnoge njezine autore. Osim toga, utjecaj zena na japansku kulturu i umjetnost, posebice na forme kao što su haiku, nô ili ikebana, nemjerljiv je. Treći pravac je vadžrajana („gromovita kola“) koji je uvelike utjecao na tibetanski budizam, a njegove se metode oslanjaju na misticizam i tantru, te nisu preporučljive neiskusnim praktikantima, iako je to i najbrži put do prosvjetljenja (mnogi ga uspoređuju s avionom – brže ćete nekamo stići nego automobilom, ali je teže naučiti njime upravljati). Ukratko, doktrinarne bi razlike bile sljedeće: u theravadskom budizmu u središtu je osobno nastojanje pojedinca u postizanju prosvjetljenja, te potom, kada do toga dospije, pojedinac nakon kraja svoga zemaljskog života prelazi u nirvanu, tj. stanje potpunog utrnuća. U preostalim dvama pravcima to je također moguć scenarij, no preferira se koncept boddhisatve, probuđenog pojedinca koji unatoč tomu odgađa odlazak u nirvanu i reinkarnira se uvijek iznova kako bi pomogao i ostalima da dostignu prosvjetljenje. Postoje određene sličnosti između boddhisatve i Isusa, s time da u budizmu nije naglasak na otkupljenju grijeha – jer takva kategorija u budizmu ne postoji, grijeh je tek vezanost uz određene prolazne pojave koja nužno donosi patnju, tj. ne postoji vanjski faktor koji vas kažnjava, nego je to upravo patnja – već na pomoći da i drugi postignu stanje probuđenosti (podsjetimo se Isusovih izjava kako je Kraljevstvo Božje u nama, kao i koncepta kristolikosti svakog pojedinca). Razlika između mahajane i vadžrajane leži u tome što mahajana tvrdi da se u svakom živom biću nalazi POTENCIJAL za postajanje buddhom (tj. „probuđenim“ – iako se riječ Buddha obično odnosi na povijesnog osnivača budizma, princa Siddhartu Gauthamu, zapravo je buddha svaki pojedinac koji dostigne stanje prosvijetljenosti uma), dok po vadžrajani svako živo biće VEĆ JEST buddha, samo što toga nije svjesno. Naravno, razlike se protežu i u drugim doktrinama, kao i u obrednoj praksi, ikonografiji, arhitekturi, itd., ali ovo je onako vrlo ukratko. Još valja napomenuti da se theravada drži isključivo izvornog budističkog kanona pisanog jezikom pali i nazvanog Tripitaka (Tri košare), te da vjeruje u to da je Buddha bio samo čovjek, bez božanskih osobina (koje mu se donekle pripisuju u mahajani i vadžrajani). Isto tako, u theravadi potpuno prosvjetljenje mogu postići samo redovnici, ne i laici. Oni na kraju postaju arahati („zaslužni“) te se, kako sam već spomenuo, ne vraćaju iz nirvane.
Sada da kažem i nešto o povijesti samostana Labrang. Riječ je o jednom od šest samostana u školi tibetanskog budizma nazvanoj gelug („žuti šešir“ – informacija će biti poznata onima koji su sudjelovali na prošlogodišnjem Svjetskom kviznom prvenstvu). Ujedno je posrijedi najveći samostan izvan Tibeta (ako pod time smatramo samo istoimenu autonomnu regiju u sastavu Kine). Osnovan je 1709., a početkom 20. st. brojao je oko 4000 redovnika. Tijekom Kulturne revolucije zatvoren je, a redovnici su poslani na rad u okolna sela. 1980. samostan je ponovno otvoren, ali danas je broj redovnika ograničen na maksimalno 1500. No najveće stradanje samostana nije se dogodilo za vrijeme Kulturne revolucije (inače najvećeg kulturnog pogroma u kineskoj povijesti), nego tijekom nekoliko akcija koje su u razdoblju od 1917. do 1929. poduzele huijske vojne snage pod vodstvom generala Ma Qija (inače Ma je često prezime kod Huija – riječ je o kineskoj adaptaciji imena Muhamed). Riječ je bila o tzv. ratovima protiv Ngoloka, nepokorenih tibetanskih plemena koja su nastanjivala područje Qinghaija (odnosno Amda, kako tu regiju zovu Tibetanci). Vlada Republike Kine, tj. Kuonmintang, željela je Ngoloke svesti pod svoju vlast, kao i druge Tibetance u Amdu. Samostan Labrang bio je metom zbog snažnih veza s Ngolocima, pa je tako prvo osvojen 1917., nakon čega je idućih 8 godina morao plaćati vrlo visoke poreze. 1925. izbila je pobuna, a unatoč dugotrajnoj opsadi Maovih (od Ma, ne od Mao) snaga, lokalno stanovništvo je ipak odoljelo, te se Ma morao povući. Vratio se 3 godine kasnije i opet osvojio samostan, počinivši strašan masakr nad lokalnim stanovništvom. Redovnici su živi spaljivani, a mrtva tijela razbacana uokolo Labranga. Nakon borbi 1929. huijske su trupe u svom taboru koristile glave mrtvih Tibetanaca nabijene na kolac kao ukrase, a svaki konjanik imao je 10-15 glava privezanih za svoje sedlo.
U jednom času počinje pljusak, taman nekako u vrijeme kada se redovnici počinju okupljati u glavnom hramu (valjda je glavni, ne znam, nisam imao vodstvo – izgledao mi je veliko i glavno) na kolektivnu molitvu. Taman ćemo se i mi skloniti pod krov i promatrati ceremoniju dok pljusak ne prestane. No ubrzo nas tjeraju dalje. Ipak je i njima teško obavljati molitvu pod neprekidnom prismotrom znatiželjnih turista. Srećom, kiša je u međuvremenu prestala, pljusak nije trajao ni desetak minuta. Budući da je ovdje završio glavni dio samostana, u nastavku su uglavnom neke nevažne zgrade (da ne kažem „nuzzgrade“), pa se vraćam do hostela. Stvari su i dalje tamo, nitko ih nije zdipio, pa mogu s njima do obližnjeg hotela, restorana i bara nazvanog jednostavno Nirvana, čiji vlasnici su jedan Tibetanac i njegova žena Nizozemka. Naručujem obrok koji bi trebao biti brunch, uzimam tsampu, zatim još neki tibetanski prilog od maslaca sa začinskim biljem i šećerom, kojeg nažalost ipak nemaju, jakburger, te tibetanski čaj (koji dolazi u termosičetini koja može napojiti pola samostana Labrang). Dolazi tsampa za koju sam očekivao da izgleda drugačije, recimo poput krušnih mrvica, a zapravo je riječ o poliedrićima-valjčićima smeđesive boje, koji izgledaju kao da ih je netko protrljao među šakama i potom još malo prstima doradio (mislim da mi nakon ovog opisa NITKO ne bi dao da pišem neke gastro članke). Okus neloš – također sam očekivao nešto bljutavo, u stilu onog restorana u Parizu, ali okus je prilično u redu, malo vuče na kesten-pire. Jakburger je ogroman, višekatnica, i izuzetno ukusan i nežilav. Možda je posrijedi mladi jak (zove li se to onda „jače“?). Kada stigne čaj umačem tsampu u njega, kako bih vidio poboljšava li to okus ikojem od sastojaka, ali nema efekta. Trebalo bi staviti cijelu grudicu tsampe u čaj i onda ju otopiti, ali za to bi čaja trebalo biti manje – tada se dobiva neka vrsta kaše. Kada sam gotov dolazi Nizozemka (inače imaju konobaricu Tibetanku, ali ovo mi je poslužila upravo Nizozemka), pa kaže kako me promatrala kako sam vrlo studiozno jeo tsampu i sviđa li mi se. Kažem da sam zapravo očekivao da će biti mnogo lošija nego što je bila, ali da se uvijek trudim jesti lokalno (makar to bilo lokalno iz perspektive Kentuckyja). Ona radi neki kiseli izraz lica, ne znam je li ju moja primjedba pogodila. Nakon ručka pokušavam iskoristiti njihov wi-fi za upload fotografija, ali prespor je i moram odustati kako bih krenuo na kolodvor uloviti autobus za Lanzhou – ima jedan u pola 3, inače ću opet morati presjedati u Linxii. Dok ja prtljam sa slikama dolazi jedna tibetanska djevojčica i sjeda za stol iza mene te nešto crta. Onda skužim da joj se Nizozemka obraća na nizozemskom. Dakle, to je kćer. Mala već od roditelja zna nizozemski i tibetanski, naučit će u školi naravno i kineski, engleski je pretpostavljam neminovan…eto kako neka djeca imaju povoljne poliglotske uvjete.
Iza 2 sata krećem prema kolodvoru, no dok dođem dotamo izgleda da je bus za Lanzhou već otišao ili je pun, tek, karata nema. Ništa, idemo već provjerenom varijantom preko Linxie. Prvi dio puta drijemam, potom izvlačim tablet i pišem, ali onda stižemo u predgrađe Linxie gdje su nam već osigurali bus na koji ćemo presjesti, pa se tako selim i nastavljam s pisanjem, koliko je to moguće u novonastalim uvjetima, jer tip preda mnom uporno želi spustiti naslon, a ionako je sjedalo već preblizu. Nije ni on posve kriv, sjedalo ispred njega je potrgano, naslon mu pada, pa on nema mjesta. Hrvamo se neko vrijeme, ja svoju sigurnosnu zonu čuvam koljenima, a on nadire (jesam li to samo ja ili ovo zvuči kao neki vrlo bizaran opis pokušaja silovanja?). Dovršavam glavninu teksta, završni ću glanc udariti još prije uploada, onda izvlačim mobitel, malo surfam i tada mi odjednom nestaje mobilni internet. Prvo mislim da smo u području loše pokrivenosti signalom, ali kako to traje i kada smo stigli u Lanzhou pada mi na pamet da sam možda potrošio 100 juana kredita. Provjeravam tako da pokušavam nekoga nazvati, javlja mi da nemam dovoljno novca. Šaljem SMS, ne isporučuje ga. Da, moglo bi biti upravo to. Možda još večeras uspijem nadoplatiti, ipak je ovo Kina, nema veze što je nedjelja navečer. Morat ću pitati onog tipa u hostelu, koji me opet neće razumjeti i samo će kao papiga ponavljati moju zadnju riječ trudeći se razumjeti što ja to njega pitam, dok mu se kotačići gotovo vidljivo okreću pod lubanjom.
Pisao sam već o onom fenomenu kako se na putovanjima brzo udomaćite u gradovima u kojima ste relativno kratko vrijeme. Povratak u Lanzhou je kao povratak doma. Ubi ruksak ibi patria. Silazim kod zapadnog autobusnog kolodvora, prolazim poznatim prolazima do nebodera, već poznato predvorje i lift, ulazim u hostel s gotovo švarcenegerovskim I'm back – i shvaćam da je trenutno na recepciji neki drugi tip, kojeg se ne sjećam da sam dosad vidio. OK, ukratko mu objašnjavam u čemu je stvar, on me pita jesam li rezervirao. Ne, nisam rezervirao, moje su stvari u sobi, moj krevet je još namješten, dogovorio sam se s kolegom. Ne želiš valjda reći… Da, upravo to. Hostel je pun. Idiot je zaboravio da ja ostajem još jednu noć kada se vratim iz Xiahea i moj je krevet uvršten među one koji se izdaju. Prije toga sam spavao tri noći u tom hostelu i niti u jednom času nisu svi ležajevi bili popunjeni – a tu osim krevetâ još spadaju i tatamiji u jednoj prostoriji, kao i šator na balkonu. Ali, jasno, po Murphyjevom zakonu, upravo ovu noć se ovdje morala nacrtati cijela buljumenta ljudi – i ovaj dok je izdavao bilo koji od 6 kreveta u mojoj sobi (ili šator u koji se ulazi iz te sobe) nije primijetio ogromni plavi frižider s jarkožutom vrećicom pored, punom zmazanog veša i nije mu palo na pamet da ga je onaj čudni bradati tip iz Kolodije nešto pitao o ostavljanju stvari. Tip na recepciji se drži kao da se to njega ne tiče. Kaže da je njemu to privremeni posao i da greška nije njegova. Naravno da nije, greška je od onog drugog bilmeza, ali ti ovdje predstavljaš hostel, nema veze je li ti to part time job ili ne. Ja sam izvisio, ja ne znam gdje ću noćas spavati. Tip prvo kaže da će nešto smisliti i čak se čini kao da nekoga zove, ali mi ništa ne javlja o ishodu. Potom mi kaže da nazovem svoje prijatelje. Koje prijatelje? Nemaš prijatelje? Imam prijatelje, ali ne u jebenom Lanzhouu! Da ih imam, vjerojatno bih odsjeo kod njih. Izgleda da je tipu važnije da ja njega ne okrivim za ovo nego da mi pomogne. A mogao bi – u predvorju se nalazi nekoliko kaučeva, tamo inače spava osoblje. A ja imam vreću za spavanje i mogao bih spavati tamo. Mogao bi mi preporučiti neki jeftini hotel u blizini, ili nazvati onaj drugi hostel u gradu i ispitati kako je tamo. No izgleda da ću i to morati sâm. Tražim na internetu preko Booking.com ima li što jeftino u gradu. Ima – ali sve je negdje u predgrađu. Zanimljivo, prva opcija koju mi je izbacilo je upravo ovaj hostel. Dakle, na internetu možete rezervirati smještaj, a onda za tu rezervaciju dobijete vjerojatno posprdno „Nisam ja kriv.“ Nalazim jedan hotel koji nije baš najjeftiniji, ali je lokacijski smješten blizu ureda u koji sutra ujutro idem po vizu. Ništa, idemo pokušati tamo, znam kako doći busom dotamo. Odlazim bez pozdrava, jedino što mogu jest pošteno ih iskritizirati u recenziji na Hostelworldu zbog neprofesionalnosti. Tj. ne baš pošteno, jer imam samo 350 znakova na raspolaganju.
Autobusom sam za desetak minuta nedaleko hostela, u međuvremenu mi je u autobusu još ispala vreća za spavanje, pa sad imam pune ruke stvari (dva ruksaka iz Xiahea, veliki na leđima i vreća) i mislim si da izgledam kao klošar i kako će me vjerojatno odbiti kada pokušam ući u neki hotel. Da stvar bude gora, ulica u kojoj je traženi hotel navečer je nekakva tržnica odjeće, tako da se još i tuda moram probijati. Neki Kinezi mi mašu „Hello!“, a ja mislim može li se čovjeka zadaviti vrećom za spavanje. Hotel je na kućnom broju 69, koji ja u dva navrata ne uspijevam pronaći (ali zato nalazim brijačnicu i bilježim za sutra), tako da odlazim u pokrajnju ulicu, gdje je hotel iz lanca Super 8. To je međunarodni lanac, trebali bi znati engleski. Naglasak na trebali. Cijene koje su izvješene su oko 350 juana, ali u ovom mi je času svejedno, dobro će mi doći poštena soba nakon onog ćumeza. Dobivam sobu za 248 juana, što mi žena priopćuje tako da mi dadne već napisani popis rečenica na engleskom i kineskom i pokaže mi na jednu. Ne zna beknuti engleski. Nema veze, soba podsjeća na onu u Wuweiju, premda nema minibar. Kakva drskost, za tu cijenu nemaju ni minibar, a u Wuweiju sam za 100 juana manje imao cijelu plejadu cuge. Srećom, wi-fi je dobar, upload fotografija je gotov dok se ja otuširam, a potom bih se otišao prehraniti, iako je već prošlo 10 sati. Na glavnoj je ulici neki riblji fast food. Imaju meni sa slikama, pokušavaju me nagovoriti na rakove, ali porcija košta 88 juana i još ću se sav umrljati. Volim jesti rakove, ali ne volim jesti prstima. Uzimam zato neku piletinu i neko drugo jelo od rakova mesa servirano u školjci (morskoj, ne WC). I prigodno piće – bezalkoholnu pivu od meda i ananasa. :D Kad sam dovršio, kažu mi da ipak imaju i nešto što sam prvo htio, pa su mi rekli da nemaju – patlidžane sa sirom, češnjakom i ne znam čime još. Ukusno je, ali patlidžani se ne mogu jesti štapićima. Ne kalaju se dobro. Isto kao i krumpir dan ranije – njega pak ne možete uhvatiti štapićima, osim ako nije narezan na kockice.
Nahranjen i stambeno zbrinut uzimam još neke slatkiše i voćni jogurt za u sobu, potom se polako svaljujem u nirvanu (i ne, nisam boddhisatva)…

komentiraj (0) * ispiši * #

Dašak Tibeta

nedjelja , 12.07.2015.

Ujutro Chris odlazi na doručak sa svojim društvom iz predvorja, a ja odlazim na zapadni autobusni kolodvor kupiti kartu za Linxiu. Tamo doznajem da moram na južni kolodvor, a to mi objašnjava neki mladić uz pomoć internetskog prevoditelja, koje ovdje dosta često koriste i koji su čak dobri i kvalitetni, barem za kineski. Moram na autobus 129, na drugoj strani ceste, pa do zadnje stanice. Stižem na južni kolodvor bez poteškoća, autobus polazi za kojih pola sata. Vozimo se od Lanzhoua na jug, autocestom koja spaja Lanzhou i Linxiu, prolazeći uglavnom kroz krajeve nastanjene Huijima, što se vidi po velikom broju džamija uokolo, i to uglavnom novoizgrađenih džamija, u zadnjih 20-ak godina, rekao bih. Do Linxie nam treba oko 2 sata, uz još nekoliko usputnih stajanja. Svi usputni gradovi su omanji, rekao bih kojih 50-ak tisuća stanovnika, ali su unatoč tomu prepuni nebodera. Da, to je taj građevinski bum – bitno je da se stanovi izgrade, ne nužno i usele. Prolazimo jedan dugački tunel i približavamo se Linxii. Po onome što vidim, Linxia nije grad koji bi mi bilo žao propustiti. Navodno ima jedan taoistički hram na sjevernom rubu grada, nekoliko džamija i to je to. Po svemu drugome je tipičan kineski grad. Stoga po dolasku na kolodvor odmah kupujem kartu za Xiahe, a i autobus je već ovdje. Većina putnika su Tibetanci, lako ih se prepoznaje, budući da im je koža tamnija, preplanulija, a i odijevaju se drugačije. Muškarci nose šešire i odijela i izgledaju kao da su izašli iz nekoga film noira, a žene nose široke halje, imaju kosu u dvjema pletenicama koje su na vrhu uplele u jednu, te također nose šešire. Ukratko, malo me podsjećaju po izgledu na andske Indijance, samo što ne nose pončo. Tip na sjedalu ispred mene neprekidno nečim šuška, kao da pokušava otvoriti najlon vrećicu pa trlja krajeve ne bi li ju malo razlabavio. Nakon što to traje dobrih deset minuta navirujem se pogledati kog vraga toliko prtlja. I onda shvaćam da nije posrijedi nikakva plastična vrećica, već brojanica. Za razliku od krunice, koja se broji zrno po zrno, ili tespiha, koji se premeće među prstima nekakvim posebnim redoslijedom, ovi brojanicu drže u skupljenim šakama koje trljaju jednu o drugu, i to stvara spomenutu buku. Zapravo tu ni nema brojanja, to je više kao zvečka. Ubrzo je brojanicu izvadio i njegov susjed, kao i tip s druge strane prolaza, pa su šuškali u tercetu…
Krajolik nakon Linxie ubrzo preuzimaju brda, pa malo podsjeća na Bosnu ili čak neke dijelove Zagorja. Vozimo se usporedo s autocestom, za koju ne znam kamo vodi, prema Sečuanu ili Tibetu. Promiču rascvjetala polja uljane repice, što mi je spomenuo još Shaun, iako mi je to bilo čudno, budući da uljana repica u našim krajevima cvjeta početkom svibnja. Ipak je ovdje hladnije. Na pločama uz cestu počinju se pojavljivati dvojezični natpisi, na kineskom i tibetanskom. Tibetansko se pismo također razvilo iz pisma brahmi, slogovno je i karakterističnog oblika kvadratićâ s repovima. Tibetanski jezik inače na dubokoj je razini srodan s kineskim, ali riječ je o drugoj grani velike sinotibetske jezične porodice, kamo pripadaju npr. i burmanski jezici, koji se govore u Mijanmaru, sjevernom Tajlandu i južnoj Kini. Zapravo je pitanje je li tibetanski jedan jezik ili skupina povezanih jezika (kao i kineski, uostalom), a postavlja se i pitanje tibetanskog etnonacionalnog identiteta. Dugo se za Tibetance koristio polupogrdni naziv „jedači tsampe“, pri čemu je tsampa jelo od prženog ječmenog brašna koje funkcionira kao nešto između kruha, suhe hrane i kaše, i doista je karakteristično isključivo za kulturni krug Tibeta (koji obuhvaća samu Tibetsku visoravan, pokrajinu Qinghai – tzv. „mali Tibet“, rubna područja Gansua, Sečuana i Yunnana, Butan, Sikkim, sjeverni Nepal, Ladah u Indiji te Baltistan u Pakistanu). S vremenom su i sami Tibetanci prihvatili tsampu kao odrednicu tibetanstva, iako se danas ipak time prvenstveno smatra slijeđenje tibetanskog budizma (uz odgovarajuću jezičnu pripadnost, jer tibetanski budizam se prostire mnogo šire, obuhvaćajući i Mongoliju, Tuvu, Burjatiju i Kalmikiju – da, jedino budističko područje u Europi pripada tibetanskom budizmu!).
Kako je za put u Tibet nužna posebna propusnica, a Qinghai mi je bio izvan ruke, za iskustvo tibetanskog kulturnog kruga otputio sam se u Xiahe, gradić jugozapadno od Linxie, na cesti prema Qinghaiu. Gradić je to koji je izrastao oko samostana Labrang (što je uostalom i tibetansko ime Xiahea), premda danas naravno ima i kinesko-huijski dio na istočnoj strani doline u kojoj leži. Čitav Xiahe zapravo čini jedna glavna ulica, te paralelno s njom šetalište uz rijeku, kao i nekoliko okomitih ulica na tu glavnu. U samom središtu i danas se nalazi samostanski kompleks koji se prostire kojih kilometar i pol u duljinu, a s druge je strane tibetansko selo i još dva manja samostana, od kojih jedan ženski.
Autobus me ostavlja na mostu na ulasku u mjesto, odakle lijevo imam nekoliko stotina metara do poteza gdje počinju smještajni kapaciteti. Većinom su na glavnoj ulici, osim jednog hostela iz mreže YHA, koji je uz rijeku. Idem tamo pogledati, nadam se da nemaju gužvu. Dobro se nadam. Atmosfera pomalo podsjeća na planinarske domove kod nas, unutra sve obloženo drvom, sobe su uredne, izgledaju čisto, WC-i već manje… Odlažem stvari i krećem u obilazak. Trebalo bi nešto i pojesti, po mogućnosti tradicionalno tibetansko. Svojedobno sam bio u tibetanskom restoranu u Parizu i nisam baš bio oduševljen, većina hrane je bila bljutava, tako da se nadam da ću ovdje na ishodištu dobiti bolje iskustvo. Prolazim kraj jednog restorana kojemu vani piše na engleskom „Tibetan restaurant“. Pomišljam da, čak i ako ne znaju engleski, imat će meni na engleskom, jer ako vani staviš natpis na engleskom, to znači da ciljaš na strance. No logika je logika, a Kina je Kina. Naravno da nitko unutra ne zna engleski, pa se izvlače internetski prevoditelji. Nakon što sam ženi triput na engleskom rekao „I don't know what you have“, sliježući pritom ramenima, ona me i preko prevoditelja pita što želim. Ja joj na svojem ukucavam „Ne znam što imate, možete li mi prevesti?“ Napokon se uspijevamo dogovoriti za jednu porciju moma (što je zapravo isto što i baozi, valjušci punjeni mesom, podsjećaju na gruzijske hinkalije, samo što se ovdje vrh jede), te na pečeno jakovo meso (da ne kažem jakovinu). Uz to naravno uzimam čaj, očekujući da ću dobiti tibetanski čaj. Ali ne, to sam očito morao posebno naručiti (cang cha). Naručujem i njega i dobivam ogromnu termosicu iz koje si mogu sam dolijevati koliko me volja. Tibetanski čaj jest zapravo sličan čaju s mlijekom, samo što se umjesto mlijeka koristi jakov maslac, koji je blago slankasta okusa. Čitav čaj ima okus sličniji juhi nego čaju, ali nakon što sam pio vodu od kuhanja tjestenine, više me ništa ne može iznenaditi. Jakovo meso dolazi s rezancima i raznim izborom paprika, a usto je i prilično žilavo. Jak je ipak govedo. Žilavo i ljuto, a rezanci su opet u crvenom sosu. Srećom da imam narančastu majicu…
Nakon ručka odlazim do samostana. Detaljno ću ga obići sutradan ujutro, postoji i tura na engleskom, a sada ću ga doista samo obići – naime, poduzet ću koru, ritualni obilazak oko nekog svetog mjesta koji se inače obavlja u smjeru kazaljke na satu. Kora oko samostana Labrang traje kojih sat do sat i pol lagane šetnje, uz fotografiranje. Samostanski kompleks je zapravo poput gradske četvrti, s uličicama, hramovima, prostorijama za život redovnika, vjerojatno i radionicama… Duž gotovo čitave južne strane kompleksa nalaze se molitveni valjci koje vjernici okreću. Uokolo tumara šarolik svijet – mladi i stari redovnici u grimiznim haljama, bakice izbrazdanih lica, mlađi Tibetanci koji me malo podsjećaju na kosooke Rome… Uz put se nalazi još nekoliko hramova u koje se posebno naplaćuje ulaz, tj. nije pokriven glavnom kartom (iako mi za koru ona očito nije potrebna). Sa sjeverne strane kompleksa put je slabije uređen, nije potaracan, tako da ima ruralniji ugođaj, a vodi i odmah u podnožju brda koje se strmo diže iza samostana. Dio vjernika koru radi ležeći – ne, nije da puze po tlu, nego se opruže potrbuške, potom ustanu i naprave par koraka do mjesta gdje su im ranije bile ruke, pa se opet opruže… Kada sam ih promatrao, zaključio sam da varaju, naprave koji korak više. :D Pritom na rukama imaju posebne drvene sandale, a oko vrata pregaču. Njima dotiču tlo kada se po njemu bacaju. Možda najpoznatija kora koja se poduzima jest ona oko svete planine Kailaš u zapadnom Tibetu, koja pješice traje tri dana. Koliko traje potrbuške, ne znam. Tibetanski budizam, iako se uvelike oslanja na tantrički misticizam, svejedno je zadržao mnoštvo elemenata iz böna, tradicionalne tibetanske animističke religije. Kora bi mogla biti jedan od njih, premda je to dobra vježba samodiscipline.
Nakon dovršetka kore sjedam u Snow Cafe, kafić restoran koji servira kinesku, tibetansku, nepalsku i zapadnu hranu. Nisam gladan, ali bih još nešto jestivo stavio u sebe, pa uzimam jakov jogurt s tibetanskim kruhom. Ispada da je tibetanski kruh zapravo obični zapadnjački kruh, kakav nisam jeo valjda od Turske. A i jogurt je obični jogurt, malo kiseliji. Uzimam usto i čašu slatkog lassija, a potom, kako se spušta mrak, krećem u hostel. U kojem ne radi wi-fi. Drugima radi, meni ne. Nakon neuspješnog apela da poprave vezu, odlučujem se vratiti u Snow Cafe, uz pivu ću valjda kod njih uspjeti odraditi upload. Rade do 11, sad je skoro 10… Nakon dvije pive, u 11.05, upload je konačno gotov. Ova cenzura interneta i povezivanje preko presporih proxyja mi tako grize živce… Još manje od tri tjedna Kine. A onda vijetnamska cenzura…
Nakon uploada fotografija još pisanje teksta, no njega više noćas neću objaviti. Snow Cafe je zatvoren, a u hostelu internet nije proradio…

komentiraj (1) * ispiši * #

Promjena planova

subota , 11.07.2015.

Prema izvornom planu, prvog sam dana u Lanzhouu trebao ići na izlet u Bingling Si, a drugi dan u Linxiu. No kako sam prvi dan bio zauzet produživanjem vize i odlučio sam razgledati detaljnije Lanzhou, Bingling Si je otpao za taj prvi dan. Dvojio sam da li da uopće idem, opet su posrijedi budističke pećine, ali kako je i Chris rekao da ga zanima, ali više radi pejzaža nego radi samih spilja, odlučio sam to ukomponirati u izlet u Linxiu, usput mi je. On nije htio ići u Linxiu, a nakon pomnije inspekcije, zaključio sam i ja da ću Linxiu vidjeti na putu u Xiahe, tako da je onda i meni odgovaralo da odem samo u Bingling Si. Nije vam ništa jasno? Ukratko, sve se pomaknulo za jedan dan.
Večer prije nam je tip na recepciji objasnio odakle polazi autobus za Bingling Si, no čini mi se da je on spominjao južni autobusni kolodvor, a naša je informacija govorila da busevi idu sa zapadnog. A moj vodič je pak tvrdio da je zapadni kolodvor malo zapadnije od našeg hostela. Odlazimo u tom pravcu, ali tamo se niže jedno gradilište za drugim, ništa slično hostelu. Pitamo jednog portira, on nam kaže da se moramo vratiti natrag. Zaključujemo da je to onda negdje uvučeno, pa skrećemo u jednu pokrajnju ulicu. Tamo nema ničega sličnoga, pa pitamo jednu ženu koja nam pak pokazuje opet natrag u smjeru u kojem smo prvo išli. Vraćamo se, prolazimo kraj onog portira kao pokraj turskog groblja, razmišljajući da li da mu kažemo da je pogriješio. Chris ima teoriju da bolje ne, možda je ona žena u krivu, pa ćemo i treći puta morati proći kraj njega. U nastavku i dalje nema ničega, a onda ugledamo KFC. Zaključujem da možda tamo znaju engleski, pa će nam znati objasniti. A možemo i doručkovati. Ne znaju engleski, ali Chris na svom rudimentarnom kineskom uspijeva stupiti u kontakt s jednom ženskom koja je prometnica na obližnjem križanju, a svratila je ovamo na gablec. Pokazat će nam kamo moramo ići. Odvodi nas na drugu stranu križanja i pokazuje nam da moramo na autobus, a kaže vozačici da nas upozori kada moramo sići. Autobus ide natrag na istok, prolazi pored hostela (dakle, onaj portir je bio u pravu) i nekih 200-tinjak metara istočnije je kolodvor. Vodič je očito opet pogriješio, ništa čudno. Kartu kupujemo bez problema, bus kreće za kojih 10-ak minuta, a sjedala u busu su postavljena toliko blizu da ne mogu uvući koljena. Čuo sam da su takvi busevi u Indoneziji, pa mi ovo dobro dođe kao vježba.
Vožnja traje oko sat i pol, prilikom čega sam zadrijemao. Budim se u gradiću Liujiaxiazhen, gdje bismo trebali sići za Bingling Si. Mi smo bili uvjereni da je to odmah pored, možda kojih desetak minuta, no onda nas spopadaju taksisti koji nas traže 300 juana po osobi. Molim? To je za brod (Bingling Si se naime nalazi uz akumulacijsko jezero Liujiaxia i navodno je jedini pristup brodom). Ali mi možda i ne bismo u spilje, mi bismo samo htjeli vidjeti jezero i okolnu prirodu. Onda ovaj spominje taksi i 200 juana po osobi. Ma o čemu on priča? I onda nam kažu da do Bingling Sija ima 30 km… Dakle, mi NISMO na drugoj obali jezera i nije dovoljno da preplovimo – mi prvo moramo taksijem do jezera. Chris uspijeva sniziti cijenu na 150 juana po osobi i potom krećemo.
Krajolik iza Liujiaxiazhena me iz nekog razloga podsjeća na Mediteran. Da nema sveprisutnih terasa na obroncima brda, kojima se stvaraju ravne obradive površine na neravnom terenu, dojam bi bio još potpuniji. Pogotovo kako cesta mjestimice prolazi hrptom brda, podsjeća na neke otočne ceste u Hrvatskoj. S lijeve nam strane ostaje jezero, a nama nije jasno – ako ga moramo prijeći, zašto se penjemo visoko iznad njega. U jednom trenutku stajemo na jednom vidikovcu, gdje slikamo nekoliko lijepih klanaca ispod nas, a potom se makadamskom cestom spuštamo u jedan od njih. Ispostavit će se da se do Bingling Sija ipak može i kopnenim putem, da je cesta očito izgrađena nedavno (budući da nije ni asfaltirana, a nema je ni u jednom vodiču) i da je zato to jeftinije. Nakon desetak minuta vožnje kroz klance s impresivnim prizorima stižemo do Bingling Sija. Na samom se ulazu nalazi ogromni kip Maitreje, budističkog ekvivalenta Mahdija, tj. budućeg Buddhe koji će naslijediti Siddhartu Gauthamu i propovijedajući dharmu označiti dolazak novog doba (ne smaka svijeta, takva koncepcija u budizmu ne postoji, već doba univerzalnog prihvaćanja dharme). Kip je visok 27 metara i podsjeća na poznate Bamijanske Buddhe u Afganistanu koje su talibani razorili. Spilje su nastajale u razdoblju duljem od tisućljeća, najranija potječe iz 420. po Kr. Danas ih ima 183, sa 694 kamena i 82 glinena kipa koji su sačuvani. Za razliku od dosadašnjih budističkih spilja koje smo vidjeli, ove su sve vrlo male i u njih nije moguće ući, više su kao neke niše u kojima su napravljeni hramovi. Na drugoj strani kanjona nalazi se maleni hram s kipom ležećeg Buddhe, dugačkim oko 5 metara. Na kraju kanjona nalazi se još jedan turistički ulaz i zaključujemo da je posrijedi ulaz za turiste koji dolaze brodom.
Budući da nas naš vodič ganja, jer mu se očito žuri (a nama zadnji bus za Lanzhou ide u pola 7, tako da imamo vremena, osim ako ovaj nema u vidu još kakav program), ulazimo opet u auto i vraćamo se kojih kilometar kroz kanjon do tzv. Gornjeg hrama Binling Sija, aktivnog budističkog hrama. Pozdravlja nas jedan redovnik, odjeven u grimiznu halju koju inače nosi većina tibetanskih budističkih redovnika, uključivo i Dalaj lamu. Redovnik zna nešto malo engleskoga, ali se pogubi kada treba nešto detaljnije ili naprednije objašnjavati, te prelazi u jezik za koji je nejasno je li vrlo loš engleski, tibetanski ili kineski. Uvodi nas u hram te nam pojašnjava neke stvari, no od njegovog objašnjavanja nema neke fajde. Većinom se uspijevamo sami snaći, na temelju opće kulture i poznavanja budizma. Uspjeli smo doznati da hram, ili barem neki njegovi dijelovi, ima oko 500 godina. Daje nam zakratko slobodno, a onda nas poziva da svratimo na čaj. Mi se još malo vrzmamo uokolo, no kad smo spremni da odemo na taj čaj, njega nigdje nema. Je li poziv bio kurtoazan ili ga je nešto stvarno spriječilo, ne znam. Vozač nas opet sprema u auto i krećemo dalje. Radimo još nekoliko foto-pauzi uz cestu, fotografirajući terase, pa i jezero (na koje na kraju nismo otišli) i komentiramo kako su nam digitalni fotoaparati promijenili percepciju fotografije. Nastaje hiperprodukcija. Ljudi žele zabilježiti SVE. „Joj vidi, ovo je zgodno – klik! Joj, pazi ono tamo drvo – klik! Daj još jednom, ušao mi je netko u kadar – klik!...“ A glavno je pitanje – tko kasnije uopće gleda 95% tih slika? Čak ni mi – strpamo ih negdje u neku particiju na hard disku i zaboravimo na njih. Ali ona stijena je bila tako privlačna kad sam ju vidio, jednostavno sam ju MORAO slikati, iako već imam 15 drugih. Razumijem kad je netko profesionalni fotograf ili zaljubljenik u umjetničku fotografiju (iako ni tada ne bi smjelo biti hiperprodukcije, osim ako se ne želi učiti na greškama), ali danas svaka šuša nemilosrdno pegla memorijsku karticu.
U Liujiaxiazhen stižemo oko 4 sata. Upravo je na odlasku bus za Lanzhou. Mašemo mu da nas čeka, ali oni kažu da nema mjesta. Onda da ipak ima. Prelazimo cestu i ukrcavamo se, da bismo u busu utvrdili da mjesta ipak nema. Kako stajaći putnici, ili oni koji sjede po podu, nisu dozvoljeni, to moramo na idući bus, koji polazi s kolodvora, možda 150 metara niže niz ulicu. Taj također ubrzo polazi, ovaj puta vrijeme puta koristim za pisanje, tako da po povratku u hostel imam gotov zapis. No po povratku u hostel moram čekati da se osposobi Freegate, moj proxy program bez kojega ne mogu na Facebook. To traje, pa onda upload slika… Chris se u međuvremenu u predvorju zapričao s nekom Kineskinjom iz Hunnana, koja studira umjetnost u Pekingu, a kako ju zanima tibetanska umjetnost sada putuje u Lhasu, ali očito u etapama. Moja kalvarija s fotografijama i dovršavanjem teksta potrajala je koja tri sata, a potom Chris i ja odlazimo na večeru, a s nama ide i Kineskinja (čije ime nisam ni čuo, mislim da mi se nije predstavila), kako bi nam prevodila jelovnik. Naravno, isključivo radi toga. :D Nakon podosta krzmanja, odabiremo jedan restoran koji servira hotpot (koristim anglizam, budući da je kineski naziv irelevantan, a hrvatski ne znam). Uvijek sam mislio da je hotpot karakterističan po tome da je ljut, ali tu se ipak cilja na izvorno značenje toga pridjeva. Dakle riječ je o varivu kod kojega se sastojci - razno povrće, meso (meni je to bila piletina, a povrće su bili bok choi i neke alge, te još ponešto), rezanci od rižina tijesta (tzv. stakleni rezanci, jer su prozirni), tofu i sl. – na početku stave sirovi u glinenu zdjelu. To se potom prelije kipućim bujonom, te se u tome kuha. Dakle, umjesto da zagrijavate sastojke u vodi, vi ovdje već imate zagrijanu vodu kojom prelijete sirove sastojke, te ih ona tako skuha. Alternativno se na stol stavlja zdjela kipuće vode na kuhalu, te sirovi sastojci, koje potom svatko sâm stavlja kuhati u zdjelu. Jelo je izuzetno vruće i obično se jede u zimskim mjesecima. Uz to dobro paše mrzla piva…
Nakon večere odlazimo još nabaviti hranu i piće u obližnji dućan, ja bih neke kekse, pa molim Kineskinju da mi prevede o čemu je riječ, koji su slani, a koji slatki. Ona me upućuje na neke slatke, za koje ću kasnije utvrditi da su od valjda rižinog tijesta, imaju okus kao onaj stiropor za dijabetičare, ali su izvana posuti šećerom. Bizarno. I jako lošeg okusa. Ali dobro, pojest će se.
Uz pomoć te iste Kineskinje dogovorio sam se s tipom iz hostela (koji me inače vjerojatno ne bi razumio prije nego što se pretrgnem od objašnjavanja) da svoj veliki ruksak ostavim u Lanzhouu tijekom tih dva dana koliko će trajati moj izlet u Xiahe. Nema problema, ionako nije navala u hostelu preko vikenda, neće valjda baš tu noć…
Idem dakle odraditi tu treću noć u Lanzhouu, pa treći razlaz s Chrisom. Izmijenili smo kontakte, čut ćemo se drugi vikend kada dođem u Chengdu…

komentiraj (0) * ispiši * #

Kina je selo

petak , 10.07.2015.

Došao je dan kada ću morati produžiti kinesku vizu. Iako mi traje do 18. srpnja, odabrao sam Lanzhou kao mjesto produljivanja jer sam čuo da ne gnjave previše, za razliku od Xi'ana, gdje osim što moraš pokazati potvrdu o adekvatnoj količini sredstava za putovanje, taj novac mora biti na kineskom bankovnom računu. A Lanzhou je dovoljno velik grad da je moguće da će znati engleski i neće biti toliko okapanja kao što bi bilo da to radim u npr. Tianshuiju. Stoga tražim tipa na recepciji da mi dadne potvrdu o smještaju, jer s time moram onda na policiju. On prvo ne kuži što to meni točno treba, engleski mu je užasan (a ovaj sam hostel odabrao jer je pisalo da se u njemu govori bolji engleski nego u onom drugom – Lanzhou ima samo dva hostela), onda ja napokon na internetu doznam kako se zove to što mi treba. Ispada da je to uobičajeni odrezak kakav dobijete u svakom ho(s)telu prilikom prijave i morate ga vratiti radi depozita na odlasku. Oboružan time i putovnicom krećem na rečenu adresu u ulici Wudu. Po mojoj informaciji rade dvokratno, s tim da ujutro rade do pola 12, a sada je već prošlo pola 11. Odlučujem uzeti taksi, ali budući da su svi dijeljeni, a ne znam tko ide u kojem smjeru, ipak odustajem i idem na autobus. Koji i opet zapinje u gužvi, pa tako odlazi još 20-ak minuta, dok napokon ne dođem do dijela grada koji mi treba. Nalazim Ured za javnu sigurnost, kako se zapravo zove mjesto gdje se produljuju vize, dolazim u ured na prvom katu, tamo su ispred mene još neki tipovi koji govore arapski, a po fizionomijama bih rekao da su iz Alžira ili tako negdje. Ujedno vidim da rade do podneva, ne do pola 12. U busu sam se sjetio da nisam ponio torbicu u kojoj su mi dolari, tako da ne znam što ću ako me budu tražili potvrdu o sredstvima. Imam USB na kojem je stanje otprije mjesec dana, kada sam vadio vizu u Islamabadu. Stanje je više-manje isto, ali oni bi se mogli uhvatiti za datum. Tip koji radi u uredu zna engleski, veli da se prvo moram registrirati, za to mi služi onaj odrezak od hostela. Potom me šalje da se odem fotografirati – moje fotografije iz Zagreba nisu dobre, treba biti digitalna. Šalje me u prizemlje, gdje plaćam 35 juana za fotografiju i onda inzistiraju da skinem naočale, počešljam kosu i obučem odijelo, ipak je ovo Kina, tu se ne možeš ni slučajno slikati u majici. Nakon što je to obavljeno vraćam se gore, gdje čekam da Arapi završe svoje. U međuvremenu su mi ovi donijeli fotografiju na papiru, sad još moram napisati itinerer za preostale dane u Kini (računam do 30. ili 31. srpnja), srećom ovoga puta bez inzistiranja oko toga gdje ću odsjesti. I taman kad sam trebao dobiti zahtjev da ga ispunim, pada im sistem. Kažu mi da mogu pričekati ili otići na ručak, možda se oporavi za jedan sat, možda za pola sata. U međuvremenu je već prošlo podne i računam da im je sad pauza, te sam spreman čekati do 1, kada će opet početi raditi, ali negdje iza pola 1 onaj tip se vraća i javlja mi da je sistem proradio. Ispunjavam papir, ništa me ne pita za lovu, uzima putovnicu i veli da će biti gotova u ponedjeljak, ali da nazovem sutra popodne, možda će biti gotova već dotada. Bojim se da ću se sutra vratiti u Lanzhou nakon zatvaranja, stoga ću ju pokupiti u ponedjeljak. Dobivam i zamjenski papir koji će mi ovih par dana služiti kao osobni identifikacijski dokument, kao i za prijavu smještaja, budući da za vikend idem u Xiahe. OK, ovo je bilo lakše nego sam mislio, nadam se da će u ponedjeljak pokupiti putovnicu biti puka formalnost.
Izlazim na ulicu i krećem u šetnju. Treba mi WC, a taman vidim strelicu „Public toilet“. Ne nalazim rečeni objekt, ali se zatičem u ulici s dosta restorana, a kako je već 1 sat, a nisam ni doručkovao, vrijeme je hranjenja. No problem – svi ti restorani su tipa kantine, gdje se unaprijed naruči na blagajni, potom se s narudžbenim listićem ide do kuhinjskog prozora gdje se podiže hrana. Naručuje se iz jelovnika, koji je naravno isključivo na kineskom. I to u svakom od njih. Stajem na blagajnu jednoga, koji mi se po izboru hrane koji vidim na stolovima, čini najboljim. Trudim se izgledati očajno i nadati se da žena s druge strane ima neko rješenje, makar u vidu jelovnika s fotografijama. Srećom, nailazi neki tip koji zna nešto malo engleskoga i on odabire za mene 4 stvari. Koje su sve dobre, bilo je samo važno da odaberem koliko-toliko ravnomjerne stavke s menija. Dakle, dobivam hladne četvrtaste rezance s dosta čilija (a kad jedem nešto crveno onda redovito imam bijelu majicu, koja nakon toga više nije bijela), zatim nešto što liči na varivo od graha (gusto je i tamno, no unutra nije grah, već neko povrće s okruglim bobicama okusom sličnim grahu, možda je to onaj mungo grah), zatim slatka juha od ječma (barem je najsličnije ječmu, iako je zrnje žućkasto i manje), te naposljetku jedan stari znanac – tangzaza. Tu se sad pokazuje ona muka s kineskom hranom – uglavnom ne možete promašiti s narudžbom, samo morate znati koju vrstu jela naručujete. Mogao bih naručivati i posve nasumično, ali bojim se da ne naručim dvije vrste kruha i salatu, ili takvo što.
Nakon ručka odlazim u obližnju slastičarnu, gdje uzimam kuglice od riže s mangom, te palačinku s durianom. O durianu ću detaljnije pisati kada dođem do jugoistočne Azije, riječ je o voću nelošeg okusa i prilično neugodnog mirisa. Ta me dva jela koštaju triput više nego cijeli ručak – 48 juana naspram 17.
Izlazim u šetnju. Danas je ogranulo sunce i Lanzhou ne izgleda više toliko jezivo kao sinoć. Krećem šetalištem uz Žutu rijeku (koja je zapravo smeđa), natkrivenim drvoredom s bujnim zelenilom. Iako neboderi i dalje nagrđuju panoramu, s druge strane rijeke nalazi se Brdo Bijele pagode s nekoliko lijepih građevina koje tvore zelenu oazu u betonskoj džungli.
Lanzhou je glavni grad provincije Gansu i jedno od važnih prometnih čvorišta Kine, gdje se račvaju putevi na zapad prema koridoru Hexi, na istok prema središnjoj Kini, na jug prema Sečuanu i na jugozapad prema Tibetu. Ima oko 3 milijuna stanovnika i smješten je u uskoj dolini Žute rijeke, što je uzrokovalo njegovo uzdužno širenje, mnogobrojne nebodere kao i veliku zagađenost. U povijesti je bio poznat kao Zlatni grad, a zbog njegove strateške važnosti često je prelazio iz ruku u ruke, pa su tako njime, osim raznih kineskih dinastija, vladali i Tibetanci i Mongoli. Bio je centar prosovjetske aktivnosti u Kini, a tijekom japanskog napada u Drugom svjetskom ratu otpor lokalnog stanovništva, posebice muslimanskih Huija, bio je dovoljan da Japanci nikad ne osvoje grad, unatoč teškim bombardiranjima.
Grad je ozloglašen kao jedan od najzagađenijih u svijetu (zapravo, od 10 najzagađenijih gradova svijeta čak ih je 7 u Kini, a ja ću posjetiti dva), uslijed toga što uska dolina blokira protok zraka, a svojedobno je bilo prijedloga da se brdo Lianshan s južne strane grada sravni sa zemljom, kako bi se otvorio protok zraku. U gradu se nalazi petrokemijska industrija, a česte su i pješčane oluje koje dolaze iz Gobija. Voda naravno nije pitka, jer sadrži 20 puta veću razinu benzena od one dopuštene. Navodno se situacija zadnjih godina popravlja, ali trebat će još dosta vremena da Lanzhou postane zdravi grad. Osim toga, grad je relativno često meta potresa, premda prilično slabih (utješna činjenica kad znate da ste na 25. katu nebodera).
U Lanzhouu živi velik broj Huija, nacionalne manjine koja je značajna po tome da ju ne definira jezik nego vjera. Huiji su naime sinofoni, ali su muslimani. Iako imaju svoju autonomnu oblast (Ningxia) većina Huija živi izvan nje, a čak i u samoj Ningxii su manjina (slično kao npr. narodi u ruskim republikama). Od ostatka Han Kineza razlikuju se isključivo vjerom i običajima koji iz nje proizlaze (hrana, odijevanje), premda danas postoji i određen broj Huija koji prakticiraju druge religije. Porijeklo Huija vezano je za Put svile, točnije za arapske i perzijske trgovce koji su njime putovali te se ženili Kineskinjama, a djeca iz tih brakova bila su islamske vjeroispovijesti. I dan-danas Huiji tijekom obrazovanja uče arapski zbog čega ih često arapske kompanije koje otvaraju poslove u Kini angažiraju kao prevoditelje. Inače, kineske vlasti dosta blagonaklono gledaju na Huije i dopuštaju im prakticiranje njihovih vjerskih običaja, što ih stavlja u povlašteniji položaj od ostalih manjina. Recimo, u Xinjiangu postoji netrpeljivost između Huija i Ujgura, te oni imaju čak i odvojene džamije, upravo zato što Ujguri Huije doživljavaju kao drukere središnje vlasti, a Huiji Ujgure kao separatiste. Inače, huijske žene, ako ne nose marame, nose karakteristične kape slične fesovima, dok muškarci nose bijele niske kapice.
Nakon što sam u šetnji stigao do plaže (da, i to postoji!) udaljavam se od obale i vraćam se do glavne gradske ulice. Prvenstvena stvar koju želim vidjeti jest Provincijalni muzej Gansua, koji se nalazi malo dalje od mog hostela. Uzimam autobus i promašujem stanicu, a kako je to valjda brza linija, iskrcavam se tek kojih dva kilometra niže. Prelazim na drugu stranu, ali kako je tamo cijela kolona autobusa, zbog zastoja uzrokovanog radovima, vraćam se dio puta pješke, ući ću na nekoj od usputnih stanica. No kako iste nisu baš označene, na kraju sam otpješačio čitav dio puta do muzeja. Ulaz u muzej je besplatan, samo trebate pokazati ispravu. Ja pokazujem onaj blesavi papir, ali nema problema. No muzej radi do 5, a sada je već prošlo 4. Srećom, u prizemlju su svi izlošci samo na kineskom, to preskačem, na prvom i drugom katu iznad toga je paleontologija, pa onda prolazim kroz dio s budističkom umjetnošću, gdje se srećem s rekonstrukcijama spilja iz Mogaa i Mati Sija, na katu ispod je dio nazvan „Crveni Gansu“, posvećen djelovanju KP Kine na području provincije, a onda konačno nalazim dio posvećen Putu svile i krećem tamo s ciljem da vidim onog konja iz Wuweija. No kako je već 15 do 5, oni lagano zatvaraju i tako ostajem uskraćen za detaljniji pregled toga dijela muzeja. Srećom da je ulaz besplatan pa nisam bacio novce, a mogu teoretski doći i neki drugi dan. Teoretski. U praksi nemam kad. U ponedjeljak, kad bih još mogao trknuti onamo, bit će zatvoreni. Ništa, nije mi suđen taj konj…
Na povratku u hostel kupujem još neke okrugle kruščiće punjene nečim što mi se čini kao da je krema od graha, s tim da dolazi u dvije boje – smeđoj i žutoj. Uzimam cijelu kutiju toga, 11 komada, ali su prilično vrući i dosta zasitni. Vraćam se u hostel i krećem s uploadom slika i pisanjem dnevnog zapisa, ali u međuvremenu rikava internet. Dok čekam da se oporavi, čujem još nekog stranca, američkog naglaska, koji je stigao u hostel i sada razgovara u predvorju. Nakon nekog vremena ulazi u sobu – Chris, Kanađanin iz Kašgara i Turpana. Dakle stvarno…u dva dana u istom hostelu srećem poznate face. On je došao na dvije noći, a onda leti u Chengdu na dva tjedna. Znači srest ćemo se i četvrti put.
Iako nisam baš gladan, prihvaćam Chrisov poziv na večeru. Ako ništa drugo, popit ću pivu. Odlazimo u ulicu preko puta hostela, gdje ima nekoliko uličnih restorana. Ja bih eventualno uzeo valjuške, ali toga izgleda nemaju, pa tako unatoč narudžbi za baozi dobivamo janjeće ražnjiće. Chris uzima još i nekakvu juhu sa širokim rezancima i mesom, a premda je restoran muslimanski, dobivamo svaki po bačvicu od litre i pol pive. Uspješno smo riješili većinu toga, a onda Chris odlazi na WC i vraća se s nekim Kinezom, vidljivo pijanim, koji sjeda s nama za stol, iako ne zna baš dobro engleski ni kad je trijezan, a kamoli sada. Ali svi su mu „my brother“. Ima brata koji bolje zna engleski od njega, ali on sad nije tu. Nazvat će ga kasnije i dati nam ga da pričamo s njim. Ima i još nekog frenda koji je također sjeo s nama za stol, a koji je malo trijezniji i mrvicu bolje zna engleski. Ovaj prvi naručuje još jednu pivu za sve, a onda, nakon nekih sat vremena suludog razgovora o ničemu, prekidanog zdravicama, inzistira da on plati sve, uključujući i našu hranu. Unatoč našim protestima, on to na kraju i čini. Kakogod okreneš, loše je. Nećeš se prepirati s pijanim čovjekom, ali nije u redu ni iskoristiti pijanog čovjeka i njegovu nerazumnu velikodušnost.
Oboružani vodom protiv mamurluka vraćamo se u hostel, gdje Chris još u predvorju razgovara s recepcionarom, a ja s nekom Kineskinjom koja je živjela u Londonu pa zna engleski. Ona pak ide u Tibet skupljati smeće, tako nešto. Ekološka aktivistica, čini se. Ona prva odlazi spavati, potom i mi ostali, piva je uzela danak…

komentiraj (0) * ispiši * #

Gansuske kiše

četvrtak , 09.07.2015.

Moja ambiciozna ideja da ujutro obiđem Wuwei, pa se potom u 1 odjavim iz hotela i ulovim vlak za Lanzhou u 2.14 ponešto je osujećena činjenicom da sam po buđenju ustanovio da vani lijeva kiša. I da je temperatura oko 20 stupnjeva. Neka, dok podoručkujem stvari će se možda popraviti… No ispada da nemam pravo na doručak, ili ga hotel možda ne služi (što je malo vjerojatno, ali ipak), tako da ću se još i oko toga morati snaći. Budući da vrijeme curi (a i kiša također), a ne želim da mi boravak u Wuweiju bude samo odsjedanje u vrlo lijepoj sobi, oblačim opet duge rukave i krećem na ulicu. Doručak ću i opet riješiti u KFC-u, to je trenutno najbliže, a da je pod krovom. Ali prije toga ću podići novih 3000 juana. Negdje sam oko polovice boravka u Kini i zasada su troškovi unutar granica, dapače, nadam se da ću i uštedjeti.
Wmwi (ime grada ne treba brkati s taoističkim principom wú wéi, djelovanja nedjelovanjem, tonovi su različiti) ima oko pola milijuna stanovnika. Iako je prometno važan grad, nije osobito turistički atraktivan, pa ljudi u njemu zastanu tek radi razbijanja dugog putovanja kroz koridor Hexi. U stara vremena zvao se Liangzhou, ime koje danas nosi središnji dio grada. Budući da je ležao na Putu svile, i to na mjestu gdje su se putevi s istoka objedinjavali u jedinstveni put kroz koridor Hexi, bio je poprištem različitih utjecaja, a i danas je etnički dosta raznolik, s preko 30 etničkih skupina. Inače je riječ o jednom od sunčanijih i suših gradova u Kini, što je dovoljno da ja ubodem valjda jedini kišni dan u pola godine.
Nakon izlaska iz KFC-a uviđam da je kiša jenjala, ali je i dalje prilično hladno. Nastavljam prema sjeveru, ali tu osim jedne pagode ni nema što za vidjeti, osim ako ne odem čak kilometar i pol do jednog parka, gdje se nalazi hram u kojem je nađen najpoznatiji arheološki nalaz iz Wuweija, figurica konja koja je postala simbolom provincije Gansu, a danas se čuva u muzeju Gansua u Lanzhouu. Budući da ću figuricu ionako vidjeti u Lazhouu, a hram sâm po sebi nije ni po čemu poseban i još po mom vodiču traže 50 juana za ulaznicu (a možda sada i više), odlučujem ga preskočiti i krećem u smjeru juga. Jedna od atrakcija grada je i sâm glavni trg, Kulturni trg, no sada ga iz nekog razloga preuređuju, te je veliko raskopano gradilište. Na južnom se kraju centra nalaze nedavno obnovljena Južna gradska vrata, s tri luka kroz koja prolazi cesta. Istočno od tih vrata trebao bi biti konfucijanski hram koji i pronalazim, ali kako se ulaz naplaćuje, a ja imam dosta malo vremena, odlučujem ga preskočiti. Glupo mi je plaćati ulaznicu da uđem i okinem tri fotografije. A švercati se baš ne mogu, to bi možda mogao Letica. :D
Vraćam se u hotel i razmišljam kako je Wuwei nadmašio i Jarkand u natjecanju za najbesmisleniju posjećenu destinaciju na ovom putu. Ali dobro, kad obiđete toliko mjesta (a ja sam ih na ovom putu obišao dosada 34, ako računam samo mjesta gdje sam spavao – i to bez Zahedana, Taftana, Dalbandina, Quette, Sosta i Taškurgana, gdje sam noćio zbog okolnosti putovanja, a ne zato što mi ih je bila želja vidjeti) nužno će se pojaviti neko gdje ćete se zapitati „pa dobro, kog sam vraga išao tamo?“. Srećom, Lanzhou ima daleko bolje mogućnosti, iako ni on kao sâm grad nije nešto zanimljiv.
Odjavljujem se, izgleda da mi nisu naplatili minibar, budući da mi vraćaju puni depozit. Kiša i dalje rominja, ja izlazim na ulicu i zaustavljam taksi. Željeznički kolodvor, taksimetar. Pali ga, nema problema. Udaljenost ista kao i dan prije (tada je bilo 10 juana) s taksimetrom ispada 5,5 juana. Eto kako varaju. Oduševljen spoznajom da sam prokazao njihove laži i još odlučniji da toj gamadi više ne dam ni fena više od cijene po taksimetru, dajem taksistu velikodušno pola juana napojnice. Na kolodvoru kupujem kartu za vlak u 2.14 i pogledom na kartu kako bih utvrdio gdje sjedim utvrđujem da NE sjedim. Dobio sam stajaću kartu. Očito je gužva tolika. Neka, treba i to probati, ako sam probao spavaći bus, a probat ću, nadam se, i superbrzi vlak. Tri sata stajanja do Lanzhoua. Valjda će bar biti mjesta da odložim prtljagu, izvadim tablet i negdje našvrljam dnevni zapis. Odlazim u glavnu čekaonicu i dok obavljam rendgen, nastaje veselje. Prvo mi se veliki ruksak zaglavio u aparatu, vjerojatno je jedan od remena zapeo. Potom, kad ga izvuku, traže da otvorim mali ruksak, jer su u njemu vidjeli nož. Kakav nož, za Boga miloga? Imam švicarski nož, da, ali s tim sam nožem dosad prošao valjda 200 kontrola. Otvaram toaletnu torbicu, vadim škare, ne, one nisu problem. Vadim švicarca, ne, ni on nije problem. Kopaju oni dalje, mislim si da nisu vidjeli šivaću iglu s kojom planiram pobiti pola vrhuške kineskog KP-a, ali onda shvate što je bilo problematično (a ja shvatim da pojma nemam što sam sve pred tri mjeseca spakirao u ruksak). Riječ je o nekakvoj univerzalnoj alatki sličnoj švicarskom nožu, samo što ova ima i kliješta i odvijač i svašta nešto. Možda sam time mogao popraviti naramenicu. Pakiramo stvari natrag u ruksak (za divno čudo mi pomažu u tom poslu – mrzim kad policija raskopa prtljagu i onda se drži kao da ih se to ne tiče kada treba stvari vratiti u prvobitno stanje), a potom mi ženska (koja znade engleski na dobroj razini za Kineskinju) kaže da slušam radio (misli na razglas – što i nije toliko daleko, češka riječ za radio je rozhlas) kako bih čuo kada mi ide vlak. Onda me pita znam li kineski. Nakon što kažem da ne znam, pita me „Pa kako ćete onda čuti radio?“ Ja kažem da ću gledati displeje, a i da imam nekog iskustva u putovanju kineskim vlakovima dosad, kao i općeg putničkog iskustva. Opskrbljujem se još pićem i keksima, te potom čujem kako najavljuju moj vlak (jer se vlakovi označavaju brojevima, a to sam dosad već donekle naučio), pa stajem u red. Da, putnici inače ne mogu na peron dok vlak nije blizu kolodvora, dakle morate čekati u zgradi, a onda vas tek prije polaska pripuste. Vlak kojim idem spaja Ürümqi i Kunming, glavni grad Yunnana, provincije na granici s Vijetnamom, Laosom i Tajlandom. Dakle prelazi dijagonalno gotovo cijelu Kinu. I moj je vagon dupkom pun. Nema mjesta ni za prtljagu. Unutra opet mnoštvo Ujgura. Ja sam nekako imao osjećaj da se oni ne zanimaju baš previše za ostatak Kine, ali izgleda da i oni migriraju. Ima tu i ljudi za koje bih po fizionomijama rekao da su iz Yunnana, slični su Tibetancima (bakrenasta put, crvenkasta kosa), ili pak Vijetnamcima i Laošanima (mala koščata lica). Budući da je zauzet čak i prostor pored ulaza, smještam se preko puta WC-a, gdje je malo proširenje u kojem su umivaonici. Tu mogu odložiti svoje stvari. Iduća tri sata prostajat ću na tom mjestu, jer je vlak do Lanzhoua stao samo jednom (možda dvaput), pa se nije oslobodilo nijedno novo mjesto u vagonu. Krajolik se u međuvremenu počeo mijenjati, no ja toga nisam puno vidio, što zbog činjenice da sam stajao u sredini, što zbog kiše i zamagljenih stakala, što zbog tunelâ kroz koje smo često prolazili. Usto, kako sam stajao preko puta WC-a, svaki puta kada bi netko išao u WC trknuo bi me vratima od pretprostora koja su bila otvorena i naslonjena na vrata od WC-a pod pravim kutom, kako se ne bi sama stalno zatvarala.
Napokon dolazimo u Lanzhou, ali onda se vozimo još petnaestak minuta kroz grad. Kad konačno stanemo, izlazim pomalo sa strahom, svjestan činjenice da je riječ o jednom od najzagađenijih gradova svijeta – iako se u zadnjih nekoliko godina situacija popravila. Očekujem smrad sličan onomu u Zenici ili tako nekom zagađenom gradu, ali ništa, zrak je u redu (koliko kolodvorski zrak može biti u redu). Jedino što prilično jako pada kiša. Onaj pljusak iz Wuweija ujutro sada je na turneji po Gansuu posjetio i Lanzhou. Imam adresu hostela, sada samo moram naći prijevoz. Upute za autobuse na Hostelworldovoj stranici hostela napisane su nemušto, stoga idem na taksi. Taksija ima puno, ali svi su puni, a ako se i nađe koji prazan ili s mjestom viška (jer ima i dosta kolektivnih taksija) već se netko uvali prije mene. Kisnem tako kojih dvadesetak minuta dok napokon ne naiđe jedan u koji ulazim. Dajem vozaču adresu, on gleda, mislim si sad će reći da ne zna, ali mi ipak mahne da strpam prtljagu u prtljažnik. Već je poprilično mokra, nadam se da nije promočila. Strah me monsunskih pljuskova po jugoistočnoj Aziji ako ruksak bude tako slab u kišnim uvjetima…
Lanzhou je, a pogotovo taj dojam pojačava tmurno vrijeme, vrlo neprivlačan grad. Da biste si dočarali kako izgleda, uzmite neki grad smješten među brdima u Bosni, možete i Užice, koje je također u takvoj nekakvoj uskoj dolini, pa se uglavnom proteže u visinu, tj. ima puno više nebodera nego bi se to reklo s obzirom na veličinu grada. Potom taj grad križajte s Chicagom ili tako nekim američkim megalopolisom s jako visokim neboderima. Rastegnite to na 20 km uz rijeku (Huanghe), te nakrcajte 3 milijuna ljudi. Pospite grad smogom. Za potpuni dojam raskopajte središte grada radi nekakvih radova poput metroa, i pobrinite se da slivnici ne gutaju. Dobili ste Lanzhou.
Do hotela milimo kroz gust promet izazvan upravo činjenicom da je na glavnoj poprečnoj gradskoj prometnici jedna traka žrtvovana na oltaru kopanja metroa, a da su tu još i jezera prljave kišnice, pa sve mora ići jako sporo. Napokon dolazimo na rečenu adresu, koja se nalazi u kompleksu brojeva od 552 do 580 (meni treba 570). Nalazim 572, ali gdje je broj prije toga, ne znam, jer zgrada na kojoj je bio 572 ovdje završava, to je prvi ulaz. A iza nje je kraj dvorišta. Doduše, tu se još nalazi i jedan ogroman neboder. Obilazim ga sve dok ne ugledam sitnu pločicu s brojem 570. Stan ima broj 2506, iz čega zaključujem da je na 25. katu. A katova ima ukupno 33. Sreća da se više ne plašim visine, kao klincu su mi koljena klecala kada bih se morao popeti na treći kat. Hostel je u jednom preuređenom stanu, jasno da tip na recepciji jedva natuca engleski, unatoč tomu što je sve napisano na engleskom (sad, kakvom, to je druga priča…), pa je prema tome očito da ciljaju i na strane goste. Plaćanje je odmah, nema depozita, sve je u redu, dobivam sobu i lozinku za wi-fi (koja je istaknuta na više mjesta u hostelu i svugdje piše „lovehostel“, a lozinka je zapravo „hostellove“), a onda, dok se povezujem, čujem kako još netko u drugoj prostoriji govori engleski. OK, ima znači stranaca. I onda taj stranac ulazi u moju sobu – Javier! Eto ga, opet smo naletjeli jedni na druge. Njih su dvojica danas stigli iz Zhangyea, ostaju jednu noć, a onda lete u Xi'an, jer su odavde vrlo jeftine karte. Kažem kako im dugujem večeru zbog onog odjeba dvije večeri ranije, oni kažu da ne zamjeraju, ali da svakako žele otići na večeru, probati lokalni specijalitet niuroumian, juhu s goveđim mesom i rezancima. I da bi se restorani koji ju poslužuju trebali nalaziti preko puta hostela, s druge strane glavne ceste. Dogovaramo polazak u 8. Isprva se gubimo, jer dečkima orijentacija baš nije jača strana. Nakon toga pronalazimo pravu ulicu, ali tamo nigdje nemaju niuroumian, zato što se to uglavnom jede za ručak, pa ga oni ni ne spremaju za večeru. No malo niže nalazimo jedan restoran koji drže muslimani (u Lanzhouu živi velik broj pripadnika etničke skupine Hui – o njima ću još pisati), a oni se ne skanjuju jedenja niuroumiana ni navečer. Ili možda to samo sada, dok traje ramazan. Sjedamo i dobivamo ogromne zdjele vruće juhe pune rezanaca, ali koja prilično oskudijeva mesom. Zato ne oskudijeva čilijem i inim začinima, a po površini plutaju listići nasjeckanog luka. Ono što je zeznuto kad štapićima jedete rezance, jest da ćete ih prvo izvući gomilu, a osim toga nećete izvući ništa drugo. Tako da se jedenje takvih jela obično svodi na „pojedi rezance, pojedi druge krute sastojke, a ostatak posrči“. Ostatak je u ovom času masna ljuta vodurina. :D Kinezi se inače ne opterećuju našim manirama za stolom. Puno se srče, hrana koja je već napola u ustima vraća se u tanjur, jušna se jela piju… Razgovaram s momcima. Javier je baš rođen u Meksiku, negdje pored Guadalajare, a s 13 je godina došao u SAD, u Seattle. Naglasak mu se uopće ne čuje, samo ponekad izgovori l malo mekše, onako romanski. Studirao je engleski i španjolski, specijalizirao predavanje engleskog za strance, a sada u Xi'anu predaje engleski. Oženjen je, ali žena nije putovala s njima ovih dva tjedna, zato što radi s klincima (isto predaje engleski), a oni nemaju praznike. Edward je iz Atlante i on je u Kini uglavnom radio po hostelima, a sada, kako nema posla, morat će se vratiti u SAD, nada se zakratko. Nakon večere odlazimo još u jedan bar na jednu pivu, gdje opet dobivamo čašice od 1 deci za pivu. Objašnjavaju mi da je to način na koji Kinezi piju pivu – natoče čašu, kucnu se i ispiju na eks. Onako kako mi ispijamo žestice. Ne znam, meni je piva za guštanje, za pijuckanje (barem dok se ne ugrije). Ali dopuštam. To je kulturološka razlika.
Ne ostajemo dugo jer se dečki moraju rano ujutro ustati (avion im je u 8, a aerodrom je 70 km od grada), a ja spavam u sobi punoj Kineza. Koji hrču. Doduše i ja vjerojatno njih nerviram svojim tipkanjem do pola 2 ujutro kraj upaljenog svjetla, ali što se može…

komentiraj (0) * ispiši * #

Konjsko kopito

srijeda , 08.07.2015.

Ujutro ustajem u pola 8 i brzo skupljam svoju pokretnu imovinu te ju trpam u svoje dvije pokretne kućice koje potom odlažem kod recepcije. Tamo je i Australka i još nekoliko ljudi. Umjesto doručka uzimam dva osvježavajuća pića iz frižidera pored recepcije, pa potom pozdravljam Australku. Pričamo malo (nisam joj uspio doznati ime), a potom primjećujem da je većina ljudi uokolo nas nestala. Pitam se bismo li trebali krenuti, ali ona kaže da bi nas zvali. Ipak odlazi provjeriti na recepciji, u redu je, imaju nas u vidu i upravo zovu prijevoz. Koji dolazi za kojih 15-ak minuta, obični taksi, a izgleda da doista na izlet idemo samo nas dvoje. Ona sjeda naprijed, tako da nismo baš puno mogli pričati, nakon nekog vremena oboje smo utonuli u svoje misli, a ona se čak posvetila ponavljanju kineskoga. Ono što sam o njoj uspio doznati toga jutra jest da se u djetinjstvu i mladosti često selila – promijenila je 7 škola, što u Australiji, što u Francuskoj – pa joj je od toga ostao taj osjećaj neukorijenjenosti. Sada je u Kini, kada završi s tim ide u Rusiju, pa potom želi otići živjeti u Meksiko…kaže da nema želju negdje se trajno skrasiti. Završila je inače francuski i politologiju.
Vozimo se na jug prema izlazu iz grada, pokraj neprekidnih nizova novogradnji od kojih neke još nisu ni useljene, čak ni dovršene iznutra, a već im se ljušti fasada. Kina sada prolazi kroz građevinski bum kakav je u SAD-u uzrokovao globalnu krizu, grade se gradovi u kojima gotovo da i nema stanovnika (nadrealni prizori „gradova duhova“ mogu se naći na internetu), a sve kako bi se održao gospodarski rast koji je u najbolje vrijeme iznosio oko 10%. Što sam ono govorio o pretpostavljanju jednog običnog ekonomskog parametra poput gospodarskog rasta stvarnim ljudskim sudbinama i potrebama? Nastavljamo prema jugoistoku, sada već kroz polja, pa potom isprekidano uz izmjenično propuštanje po dionici ceste koja je poluodvaljena, kao da je poplava odnijela pola ceste, ali u okolnim poljima nema ničega nalik rijeci. Možda je jednostavno riječ o klizištu…
Priroda ovdje konačno, nakon svih onih pustinja i golih brda, počinje nalikovati na ono kako sam si uvijek zamišljao Kinu – zelena polja i brda s niskim oblacima koji pokrivaju vrhove, nekakvo melankolično vlažnjikavo vrijeme… Nakon kojih sat i pol vremena dolazimo do Mati Sija. Riječ je o još jednom od mnogobrojnih sustava spilja s hramovima, no ovaj je ponešto drugačiji od dosadašnjih. Obuhvaća preko 70 spilja (uz mnogo više niša u stijenama), sagrađenih u dobu od 4. st. po Kr. do dinastije Qing (posljednje kineske carske dinastije, svrgnute 1911.). Spilje se prostiru na duljini od petnaestak kilometara u planinama Qilian uz rijeku Mati. Mati znači „konjsko kopito“, a prema legendi ovdje se zaustavio tibetanski bog Erlang sa svojim konjem, kako bi konj mogao pasti, a na tom je mjestu ostao otisak konjskog kopita. Čitav kompleks pripada tibetanskim budistima, tako da je ikonografija i arhitektura drugačija od one koju ste imali prilike vidjeti dosada. Prije svega, primijetit će se chörteni, tibetanske stupe, obično okružene molitvenim valjcima koji se okreću kako bi na taj način odradili molitvu umjesto čovjeka. Ekonomično. Čekam da izume kruh koji će se sâm jesti, tako da čovjek više ni na to ne mora gubiti vrijeme.
Za razliku od dosadašnjih spilja, koje su uglavnom bile poredane u pravilne redove i međusobno odvojene jedne od drugih, spilje u Mati Siju povezane su iznutra nizovima stepenica i prolaza, a prema vanjskom se prostoru otvaraju u galerijama i balkonima. Čitav dojam malo podsjeća na lutkinu kuću. Kipovi Buddhe su posvuda – u spiljama, u nišama u stijeni, a zauzimaju raspon od onih visokih tek centimetar, do ogromnih od desetak metara. Kojiput je pomalo razočaravajuće kad se ispenjete uskim i strmim stepenicama (naravno, nejednake visine, što je bilo umalo kobno dok sam se spuštao niz jedne – gadno bih pao da se nisam uhvatio za nizak strop), ili čak stavljate noge u udubine u stijeni, provučete se ispod nekoliko dovratnika i oprečnih greda puno preniskih za vašu visinu, a onda shvatite da pred vama stoji još jedan Buddha. Vjerujem da je to zanimljivo povjesničarima umjetnosti i ikonografima, ali ja sam već spomenuo zasićenje. Ipak, ima krasnih detalja, a zgodno je primijetiti i mnogo dramatičniji izgled likova u tibetanskoj ikonografiji (što je poznato svakomu tko je pročitao Bardo thödol, Tibetansku knjigu mrtvih – tamo se spominju kojekakva grozomorna čudovišta koja plaše i izazivaju dušu tijekom selidbe iz jedne u drugu inkarnaciju). A i pogled IZ spilja je prekrasan, uokolo se pružaju zeleni brežuljci i polja, a vi to sve promatrate iz gotovo pa ptičje perspektive.
Obišli smo (taksijem, jer bi hod bio prespor i prezamoran) tri lokacije: prvi kompleks spilja nedaleko ulaza, zatim palaču jednog od tibetanskih kraljeva (s kipovima njegovih generala na konjima, koji izgledaju kao da su na onim konjima s vrtuljka), te glavni kompleks s najvećim podzemnim hramom. U ovom potonjem mi se dogodio incident sa stepenicama. Ima dosta turista, ali mahom domaćih, tako da se ne možemo priključiti nijednoj grupi i saznati možda ponešto više o Mati Siju od onoga što se može skupiti na internetu. Nakon nekih dva sata obilaska vraćamo se do taksija, te krećemo nazad za Zhangye. Iako sam dvojio trebam li ići, Mati Si me nije razočarao. Sličan, ali drugačiji, zgodan mi je to uvod u tibetansku kulturu i vjeru s kojom će intenzivniji kotakt uslijediti ovaj vikend.
Australka je na povratku zakunjala, pa opet nismo puno pričali. Dolazimo u hostel oko 1, uzimam stvari, obavljam odjavu i molim curu na recepciji da mi pozove taksi za kolodvor. Usput provjerava kad mi idu vlakovi za Wuwei, te nalazi da je prvi tek u 15.47. Ha ništa, čekat ću na kolodvoru… Australka odlazi svojim putem, a mene ova šalje onom istom taksistu koji nas je vozio u Mati Si. I kaže mi „Platit ćete mu 10 juana.“ OK cijena, kolodvor jest malo dalje, to znači da idemo bez taksimetra.
Do kolodvora nam treba desetak minuta vožnje. Izlazim iz auta, dajem taksistu 10 juana, kako mi je ona cura rekla, no on traži 20. Jasno, nismo išli na taksimetar, a moje znanje kineskog nije dovoljno za raspravu o tome da je cura na recepciji rekla 10, a ne 20 juana. Nema mi druge, morat ću platiti. Ali svejedno mi i dalje idu na živce ta taksistička muljanja i manevri oko toga kako još malo iscijediti turista. Trebao sam mu platiti odmah pred onom curom.
Na kolodvoru doznajem da postoji i vlak u 14.12, što znači da ću čekati kojih 45 minuta. Stignem možda nešto ubaciti u kljun, moralo bi oko kolodvora biti neke hrane. No ne nalazim ništa privlačno, a za pravi restoran mi je naknap s vremenom. Vraćam se na kolodvor i kupujem neke kekse, zbunjeno pokušavajući utvrditi jesu li slatki ili slani. Da, u Kini na masi proizvoda nećete naći ništa osim kineskoga, čak ni deklaraciju na stranom jeziku, što znači da ako ne možete skužiti po izgledu o čemu se radi, tada iz natpisa tek nećete ništa skužiti. (Usporedbe radi, na našem Petit Beurreu naći ćete deklaraciju na arapskom i kineskom bez pol muke.) Na kraju se ispostavlja su keksi slani, okusom malo podsjećaju na Tip-top flips.
Vlak do Wuweija je praznjikav pa imam dosta mjesta za razbaškariti se. Pišem dnevni zapis i gledam van, nažalost bez fotografija. Krajolik podsjeća na dijelove istočne Turske, i po krajoliku i po povremenoj bijedi koju viđam. Iako se Gansu simbolično smatra bogatom pokrajinom, jer crpi iz tradicije Puta svile, zapravo je jedna od najsiromašnijih kineskih provincija. Do Wuweija imam oko 3 sata vožnje. Vidim kako se brda s jedne i s druge strane vlaka pomalo razmiču, te ustupaju mjesto ravnicama. Wuwei je istočni ulaz koridora Hexi, odavde ulazimo u dio Gansua uz Žutu rijeku. Po izlasku iz vlaka na kolodvoru u Wuweiju primjećujem sparinu koja me začuđuje, ali zaključujem da sam očito došao u sparniji dio Kine, da možda čak i neki tropski utjecaji dopiru dovdje. Imam adresu jednog hotela iz vodiča, hostela baš i nema, Wuwei nije turistički grad. Dolazim do parkinga gdje su taksisti, kažem jednoj ženi adresu, ona kaže da je to 10 juana, te me potom smješta u jedan auto. Obično su na taksi stajalištima takve žene „razvođačice“, tako da i ovdje očekujem da se pojavi vozač, ali ne, ubrzo ona ulazi na vozačko mjesto i započinje vožnja. Po onome što vidim, Wuwei je prilično ružan grad, barem u predgrađima – beskrajni nizovi novih masivnih blokova, uglavnom praznih, čekaju svoje stanovnike. Dolazimo na adresu, koja je u lijepoj ulici s drvoredom u centru grada, odmah pored uređenih južnih gradskih vrata. No ja ne vidim hotel, jer nema natpisa na latinici. Ulazim stoga u jedno dvorište i pitam nekog portira. On me uvodi u susjednu zgradu na stražnji ulaz, no to je zapravo taj hotel čiji je glavni ulaz s ulice. Ali tamo očito ne primaju strance, jer me šalju do drugog hotela, odmah u dvorištu. Taj izgleda prilično fensi, očekujem da ću se podosta iskeširati, ali dobivam sobu za 137 juana. A soba je možda i najbolja na čitavom dosadašnjem putu. Hotel se reklamira kao „art hotel“, pa je soba ukusno uređena, prostrana, s čistom i velikom kupaonicom… Budući da ništa nisam konkretno jeo dan i pol, uzimam iz minibara jednu od klasičnih posuda s instant rezancima. Naime, riječ je o papirnatoj posudi veličine one košare u KFC-u, koja u sebi ima sušene rezance (zapravo su polukružni) i nekoliko vrećica sa začinima, sušenim povrćem i nekakvom mesnom pastom. To sve izmiješate, nalijete vruću vodu i pričekate, uz povremeno miješanje, te nakon kojih desetak minuta imate topli obrok tipa gulaša (ne baš i bogznakako ukusan i prirodan, ali eto).
Budući da se vrijeme ozbiljno natmurilo, a i već se spustio mrak, odlučio sam navečer ostati u sobi i nadoknaditi neke zaostatke, no oko 10 sati me ipak ne posve utoljena glad potjerala van. Počinjala je neka kišica, ali sam bio riješio da nađem večernju tržnicu i pojedem još nešto. Utvrdit ću međutim da je Wuwei navečer poprilično mrtav grad, da mu je centar pretvoren u veliko gradilište, a da večernje tržnice nigdje nema. I taman kad sam se već htio zdvojan vratiti u hostel, nalijećem na KPP (Kentačku pohanu piletinu), pa tako uzimam jedan burger sa škampima i senfom s medom, te dvije pite od crvenog graha. Ipak sam dan završio novim kulinarskim iskustvom, premda ne onim kakvomu sam se nadao. Liježem s idejom da se sutradan ujutro dignem ranije i pogledam što se dadne vidjeti u gradu…

komentiraj (1) * ispiši * #

Pasivan dan

utorak , 07.07.2015.

Ujutro sam spavao skoro do 11, što znači da ću u Mati Si otići sutradan ujutro, pa ću nastaviti za Wuwei tek kad se vratim s izleta, oko 2. Malo mi to remeti raspored, jer ću u Wuweiju biti samo jednu noć, ali ne treba zaboraviti da sam uštedio jedan dan u Dunhuangu, tako da ga uvijek mogu dodatno iskoristiti. A nije da imam konačni datum povratka, pa da mi jedan dan više ili manje nešto znači.
Shaun se također probudio, pa se dogovaramo da odemo na doručak. On će u pola 3 ići na izlet u Zhangye Danxiu, tako da imamo vremena. Malo niže u ulici se nalazi niz restorančića gdje je on jeo i prethodne večeri, tako da ima preporuku. Ujedno mi je drago da ovaj puta imam Kineza uz sebe kad naručujem, iako ovi imaju i engleski meni. Uzimamo nekakve rezance sa svinjetinom (na meniju piše „cannons“, ne znam znači li to da su šuplji, poput makarona), ja nadobudno uzimam veliku porciju, iako mi se činilo preobilno kasnije će se ispostaviti da je to jedini pošteni obrok koji sam taj dan jeo. Shaun uzima i dvije porcije salate, ne mogu utvrditi o kojem je povrću riječ. Jedno mi izgleda kao neka rotkva i dosta je ljuto, možda je daikon (iako je to japansko), a drugo je nešto zeleno, kao neka vrsta luka. Usto dobivamo i čaj. Odnosno, ja mislim da je to čaj, dok mi Shaun ne objasni. Sjećate se da sam prije nekoliko dana rekao da sam pio čaj koji je mirisom podsjećao na pileću juhu? E pa… Naime, u Kini se često voda u kojoj su se kuhali rezanci ili valjušci ne baca, nego se pije, pa je tako i ovo što nama glumi čaj zapravo voda u kojoj su se kuhali rezanci. Ako odbacite predrasude, zapravo i nije toliko loše. Kao neka bistra juha. Uostalom, što su sve naši stari jeli i pili u trenucima nestašica, a mi danas razmaženo odbacujemo ili pak prodajemo pod ekskluzivu (juhu od morskog kamenja, npr.). Samo zato što smo navikli bacati tu vodu ne znači da je ona nužno neukusna ili loša. Uostalom, što je čaj nego vruća voda s aromom listića čaja? Što onda fali vrućoj vodi s aromom tijesta i malo soli i ulja?
Nakon ručka se Shaun još opskrbljuje hranom za izlet, a potom sjedamo u predvorje hostela i razgovaramo. Shaun inače znade dosta o bivšoj Jugoslaviji jer kaže kako ga je fascinirao nacionalizam i njegove negativne posljedice, tako da se informirao o situaciji u Jugoslaviji, ali iz objektivnog ugla (ne od svojih prijatelja Srba koji razmišljaju kao i većina dijaspore s ovih prostora – ne žele imati posla s „onima drugima“, iako te druge zapravo nisu nikad pošteno ni upoznali, a kompletan stav o njima crpu iz obiteljskih legendi i anegdota). Shaun je pomalo hiperaktivan i vjerujem da bi mu u nekoj zemlji dijagnosticirali barem ADHD, ako ne i Aspergerov sindrom (neobični interesi su svakako tu). Budući da mu definitivno idu jezici, pitam ga zašto to nije studirao, a on kaže da želi da mu to bude hobi, a da je za studij odabrao nešto čime pomaže društvu. Pa sad, koliko ekonomija pomaže društvu, naročito danas, kada su ekonomski parametri postali važniji od konkretnih ljudskih sudbina, a gospodarski rast je summum bonum koji treba ostvariti čak i ako će mnogima zaradi toga biti lošije, vrlo je upitno.
Nakon što se Shaun pokupio na izlet, ja sam odlučio otići do grada. Naravno, Zhangye nije samo odskočna daska za okolne izlete, on je sâm po sebi grad vrijedan posjeta. Iako se ono što je zanimljivo može vidjeti u dva-tri sata. No prije polaska u grad opet okušavam sreću s uploadom i ovaj puta ide poprilično glatko. To je dakle riješeno, negdje oko 4 sata krećem prema gradu.
Zhangye ima oko milijun i pol stanovnika i smješten je u središtu koridora Hexi. Ime grada znači „pružanje ruke“, što simbolizira njegov geografski položaj u dijelu Kine koji se pruža prema zapadu. Nekad se zvao Ganzhou, što je i danas ime za jedan predio grada (i onu nesretnu tržnicu koju sam tražio dan ranije), a ujedno je prvi član toga imena prisutan i u imenu provincije (Gansu). Prema legendi, Zhangye je rodni grad Kublaj-kana, a dvojbeni činovnik na Kublajevu dvoru, Marko Polo, u svojim je putovanjima opisao kako je proveo godinu dana u gradu koji on naziva Campichu, za to se vjeruje da je Ganzhou, tj. Zhangye. Eto, on godinu dana, ja tri dana…tu smo negdje. Svi veliki putnici zastanu u Zhangyeu.
Autobus me ostavlja u centru, kod one ulice kojom sam dan ranije tumarao u potjeri za krojačem. Spuštam se jedan blok niže i ponovno na istom mjestu kupujem onaj krafn s oskorušama (ili čim god već jest), kao i neku manju kuglicu prženog tijesta, također prekrivenu sezamom. Tijesto je rižino, budući da je prilikom žvakanja gnjecavo i rastezljivo, kao da žvačete žvakaću gumu.
Još jedan blok dalje na jug, pa prema zapadu i dolazim do hrama Dafo Si koji je podignut na mjestu na kojem je navodno rođen Kublaj-kan. Hram potječe iz 11. st. (znači, stariji je od Kublaja), a inače je poznat po 35 metara dugoj skulpturi ležećeg Buddhe, najvećoj toga tipa u Kini. Materijal od kojega je sagrađena dvorana u kojoj je Buddha jest drvo – to je jedna od rijetkih drvenih građevina iz toga doba koja još postoji. U kompleksu se još nalaze i dva muzeja, jedan budističke umjetnosti, a drugi posvećen sutrama, kao i stupa na kraju kompleksa. Tu je i WC, na koji sam mislio ići jer me počelo tjerati, ali sam odustao kada sam vidio da pati od temeljne boljke kineskih WC-a – nema papira. Lako za to, to bih znao srediti, ipak sam ja veteran Irana i Pakistana, ali nema ni ničega za ispiranje. Jedina voda je ona u školjci (ako se ono kod čučavca uopće može nazvati školjkom). Dakle, ako sami stalno ne nosite uokolo sa sobom papir, onda ste nagrabusili. Srećom da sam ja u Dunhuangu kupio dvije role papira, nadobudno misleći kako će mi to izdržati veći dio puta. Ako izdrži dva tjedna, bit će dobro.
Nakon razgleda hrama šećem centrom grada, preko prostranog glavnog trga koji podsjeća na one u Xinjiangu, a na kojem se nalazi velika drvena pagoda, pa potom ugodnim ulicama u sjeni drvoreda, sve do kraja jedne ulice posvećene kupovini odjeće na štandovima. Na kraju se nalazi neka pivnica, pa sjedam na bocu hladnog Snowa (pravo kinesko ime). Večer ranije sam probao i Harbin. Inače, jedan od glavnih pokazatelja nedostatka kulture pijenja pive u Kini jesu posude koje su mi donosili uz bocu kako bih iz njih konzumirao pivu. Dobio sam šalicu za čaj (i to plastičnu, ne onu kinesku porculansku), kao i čašicu za žesticu. Znam da oni baš ne podnose alkohol i da su im sve pive oko 3,3% alkohola, ali ne možeš pivu piti iz štamprla. Ako ništa drugo, koliko bih ju puta morao pretakati?
Zhangye navodno ima i spomenik Marku Polu, kao i ulicu s imitacijama mletačke arhitekture (ili barem onoga što Kinezi misle da je mletačka arhitektura), ali detaljnog pojašnjenja gdje se to nalazi – osim maglovitog „u zapadnom dijelu grada“ – nisam pronašao. Ali sam zato nabasao. Nalazi se jednu ili dvije ulice zapadnije od one sa štandovima s odjećom. Mletačka arhitektura nije ni blizu palača uz Canal Grande, kao i nijedne druge. Vjerojatno postoje neke kuće tamo negdje kod kolodvora Santa Lucia koje podsjećaju na ovo ovdje, ali Kinezi misle da su jonski stupovi i štukature na fasadi dovoljne za venecijanstvo neke kuće. U ulici se nalazi i neka slastičarnica-pekarnica, pa tako uzimam jedan donut s čokoladom, a onda šećem do kraja ulice, gdje se nalazi kip Marka Pola, taman na raskrižju dviju ulica. Odlučujem malo upiti život Zhangyea, pa se odlučujem do hostela vratiti pješice. Trebat će mi kojih sat vremena, s tim da je veći dio puta kroz prilično siromašni (ali nipošto i nesigurni) dio grada. Kuće su prizemnice, neuređene, ljudi uglavnom žive pred njima, popravljaju stvari, kroz veže se katkad vide zapuštena dvorišta… U daljini niču novi neboderi koji će jednoga dana istisnuti i ove kuće, zamijenivši ih nečim ljepšim i većim, ali neautentičnim.
Dok hodam prema hostelu vidim da se u daljini naoblačilo i da bi moglo doći do oluje. Vjetar nosi i dosta pijeska. Čini mi se da Shaun baš neće imati priliku vidjeti zalaz sunca u Zhangye Danxii…
Vraćam se u hostel, još prije nego sam otišao u grad u sobu mi je došao jedan cimer Kinez, a sada dolazi drugi. Koji je iz nekog razloga fasciniran time što sam ja stranac. Kaže da je to prvi puta da spava sa strancem u istoj sobi. Ne znam kako bih to trebao shvatiti. Ja mu spominjem da mi to uporno etiketiranje strancem i fascinacija tom banalnom činjenicom ide jako na živce, no kako mu je engleski vrlo loš, pitanje je koliko me razumio. Pita me želim li možda kasnije na večeru s njim. Možda, ako ogladnim. Ali sad prvo trebam napisati dnevnik za prethodni dan. Odlazim u predvorje, jer je u sobi počeo muving, ova dvojica su se međusobno raspričali, pa se nadam da ću vani imati mira. Tamo su međutim Edward i Javier s Francuskinjama koji me pitaju hoću li im se pridružiti na večeri. Taman sam počeo pisati, pa im jednostavno kažem „Ne, moram ovo prvo završiti.“ Njima je smiješna moja direktnost, dakle to što nisam odgovorio nešto poput „Joj, rado bih, ali imam posla…“, nego odmah u glavu „ne“. No oni su se također muvali po predvorju kojih sat vremena prije nego su konačno otišli. Mogao sam čak teoretski i stići s njima na večeru da se u međuvremenu nije vratio Shaun, što je značilo još razgovora o koječemu, budući da se on nikako nije uspijevao spojiti na net, pa je razgovarao sa mnom, a ja stoga nisam mogao dovršiti pisanje. Kaže kako se naoblačilo prije zalaska sunca, pa tako nisu mogli vidjeti glavni dio. Točno ono što sam spomenuo.
Naposljetku sam tekst dovršio tek kad je Shaun otišao na noćni vlak prema Dunhuangu, a prije toga smo još obavili financijsku razmjenu – naime, njemu je ostalo dosta vijetnamskih donga koji se ne mogu promijeniti nigdje izvan Vijetnama. Stoga mi daje 672 000 donga, što je 191 juan. Meni će dobro doći za prvu ruku u Vijetnamu, a njemu pak trebaju juani. Ima i nešto sitno kambodžanskih riela, ali to čuva za uspomenu, a osim toga, Kambodža ionako koristi riele uglavnom za vrlo sitne iznose, inače rabe dolare. Ujedno mi je rekao da ga je Kambodža razočarala, da ima posve drugačije ozračje od ostatka jugoistočne Azije, da ga siromaštvo podsjeća više na Indiju, te da je čak i priroda drugačija nego drugdje u Indokini. Vidjet ću…
Odlazim zakratko u sobu, a tamo su sad trojica Kineza, te onaj tip s recepcije koji mi je dao upute za krojača. Iz nekog razloga pomiču krevete u sobi. Nije mi jasno, ali nije ni da me nešto pretjerano zanima. Vraćam se u predvorje, dovršavam zapis, u međuvremenu su se Amerikanci i Francuskinje vratili s večere, onda su Francuskinje također otišle u isto vrijeme kad i Shaun, a i ova su se dvojica nakon nekoliko piva pokupila na spavanje. Obraća mi se neka Australka, rekao bih mlađa od mene, koja me pita idem li možda sutra na izlet u Mati Si. Ja još uvijek odvagujem, ne znam isplati li se ili ne, hoće li to biti još jedno od mjesta nakon kojih se osjećaš kao da si platio novac za nešto što si već vidio u nekoj sličnoj varijanti… Gledao sam slike na netu, izgleda fora. Ma što, idem, ionako izlet košta samo 50 juana, a ako ide i Australka barem će biti netko s kim mogu razgovarati na putu. Ona inače živi u Kini, a sad putuje uokolo i to rutom sličnom mojoj – krenula je iz Ürümqija i sada Putem svile ide na istok. Živi u provinciji Shandong i tamo predaje engleski.
OK, već je kasno, trebao bih se dignuti za koja 4,5 sata, pa se i ja povlačim u krpe. Ujutro ću se spakirati i ostaviti prtljagu na recepciji do povratka s izleta.

komentiraj (2) * ispiši * #

Fantazija

ponedjeljak , 06.07.2015.

Tijekom boravka u Zhangyeu planirao sam posjetiti dva mjesta – samostan Mati Si i i geološki park Zhangye Danxia. Teoretski se to može izvesti u jednom danu, s izletima organiziranim iz hostela, ali bio bi to dug i naporan dan, a kako sam ovdje tri noći, odlučio sam to razlomiti na dva dana, tim više jer mi je tip na recepciji rekao da je krojača moguće naći i u nedjelju. Stoga ujutro prvo krećem to obaviti, a kasnije popodne ću u Zhangye Danxiu. Pitam tipa na recepciji može li mi pomoći, naime, ne bih htio isprazniti ruksak, otići s njim do krojača, pa da se ispostavi da ga on ne može popraviti. Budući da je rekao da je krojač blizu, možemo otići do njega, on mu prevede to moje pitanje, i onda ja kasnije odnesem ruksak. Ali ovom se to očito ne da, ili ne može, ili nešto treće, pa mi umjesto toga piše kamo moram otići, kao i što ga moram pitati. Autobus broj 4 do tržnice Ganzhou, a onda bih tamo trebao naći krojača, ima ih dosta na tržnici. Praznim ruksak, usput uzimam i hlače na kojima mi se počeo parati džep, pa ću to odraditi u komadu. Stanica autobusa je ispred hostela, pokazujem vozaču napisano „tržnica Ganzhou“ na kineskom, on kima, pokazuje da je to pravi smjer i krećemo. Vozimo se kojih 15 minuta, ušli smo u centar grada, ali vozač mi ništa ne govori. I onda u jednom trenutku kao da me primijetio u retrovizoru, okreće se i nešto mi govori, pokazujući unatrag. Valjda u smislu „pa zašto nisi sišao kad je trebalo“. Sliježem ramenima i silazim. Još jedan primjer kineskog autizma. Evidentno je da sam računao na njegovo upozorenje kad moram sići, ali zaboli njega… OK, na ulici sam, nemam pojma gdje je tržnica, koliko daleko, kao ni tko će me tamo uputiti. Nitko od ljudi koje vidim ne izgleda mi kao da zna engleski. Vraćam se nazad jedan blok, potom nasumično pitam jednu ženu, pokazujući joj natpis. Ona pokazuje rukom nekamo prema sjeverozapadu, ali objašnjenje jasno da ne razumijem. Znao sam da će ovako biti. Što sad? Kako doznati gdje je tržnica i pritom razumjeti objašnjenje? Nema druge, moram pronaći nekoga tko zna engleski. Vidio sam malo više u ulici jedan hotel, možda… Nisam dosad imao baš uspjeha s engleskim po hotelima, ali šanse su veće od nasumičnog spopadanja ljudi po ulici. Nalazim hotel, on je u dvorištu, ali me portir zaustavlja. Dajem mu papirić, on čita, potom me vodi natrag na ulicu i pokazuje mi na autobusnu stanicu preko puta. Znači moram na bus. I ona žena ranije mi je nešto pokazivala na „autobus broj 4“ na papiriću. Dakle, promašio sam očito dosta stanica. Prelazim ulicu i čekam četvorku. Nakon što se pojavi, pokazujem vozaču taj papirić, a on mi pak pokazuje natrag van i u pravcu jugoistoka. Sad mi više ništa nije jasno. Zdvojno izlazim van, vraćam se do kraja bloka, potom skrećem lijevo i u daljini vidim nešto poput ulaza u tržnicu. Ne znam je li posrijedi Ganzhou, ali svakako ću okušati sreću. Doista, nakon kraćeg vremena nalazim ženu koja sjedi za šivaćom mašinom ispred radnje. Pokazujem joj rečenicu koju mi je napisao tip u hostelu – „Pukao mi je remen na torbi, možete li mi ga, molim Vas, popraviti?“ – na što mi ona pantomimom pokazuje da trebam ići do postolara, da ona to ne može sa šivaćom mašinom. Pokazuje mi u kojem pravcu moram ići, pa ja nastavljam. Zastajem u još jednoj krojačnici, gdje žena šiva zavjese, ali mi isto pokazuje za postolara. Opet samo u generalnom smjeru, gdje nikoga ne vidim. Idem dalje, treća krojačnica, već na kraju toga bloka, opet pitam, opet mi pokazuju, sada lijevo. Tražim od žene koja mi je pokazala (izgleda kao da nije trenutno ničim hitno zauzeta) da me odvede dotamo. Doista, 20-ak metara dalje se nalazi niz postolara, koji na otvorenom popravljaju cipele. Prvi od njih, iako je zauzet nečim, uzima moj ruksak, gleda, okreće…i odmahuje glavom, govori nešto na kineskom. Ne znam što kaže, ali zvuči mi kao „ne može se popraviti“. Što sad? Taman ga želim pitati „Gdje onda?“, jer ne želim kupovati novi ruksak (da, jeftini su, jer je ovo Kina, ali vrlo vjerojatno nisu kvalitetni, a osim toga, tu je i sentimentalna vezanost za taj ruksak), kad on ipak uzima šilo i dretvu i počinje šivati. To traje kojih desetak minuta, vrlo detaljno je to učvrstio, tako da se nadam da će izdržati do kraja puta, pogledao je i drugu naramenicu, ali nije ništa spomenuo da i nju treba učvrstiti. Pitam ga koliko sam dužan, pokazuje mi pet prstiju. Dakle, 50 juana, pretpostavljam. Dajem mu stotku, on mi vraća novac i shvatim da mi je vratio 95 juana. Znači taj popravak je koštao oko 5,5 kn? Ovdje bi se mogla provesti dosta zanimljiva rasprava o vrijednosti i onoj famoznoj maksimi koju libertarijanci znaju isticati kako „je jedina prava cijena ona koju je netko spreman platiti“. Ja bih, da ne trepnem, iskeširao 50 juana za taj popravak, jer sam gledao kako popravlja ruksak preda mnom, posao mi se činio težak i naporan i 50 juana mi izgleda kao poštena vrijednost za taj rad – ja bih tražio toliko da sam to morao napraviti. A zapravo je to 10 puta preplaćena vrijednost koju je on očekivao.
Sad još moram riješiti hlače. Za to se vraćam do one prve, koja mi za tih nekoliko poteza šivaćom mašinom naplaćuje čitav juan. Kakva pljačka. Da sam ja to morao napraviti, tražio bih 5 jiaoa… :D
Vraćam se u hostel, usput kupujući nekakva dva slatka peciva, od kojih jedno podsjeća na nekakvu veliku fritulu, a drugo na nekakav krafn sa sezamom, punjen nečim što liči na nekakav kruti pekmez i podsjeća me na oskoruše. U hotelu imam još skoro dva sata vremena do polaska na izlet, pa ću iskoristiti to vrijeme da uploadam slike od prethodnog dana. No zahvaljujući izuzetno kooperativnom VPN-u ni tih 2 sata mi nisu dovoljna. U pola 3 sam na recepciji, gdje su i ostali stranci iz hostela – dva Amerikanca i dvije Francuskinje. Amerikanci su inače spavali u mojoj sobi, ali su se preselili ujutro (nadam se da to nema veze sa mnom :D ), a Francuskinje su došle prethodnu večer nekako kad i ja. Vani je nekoliko kombija koji će nas interesente prebaciti do Zhangye Danxie. Ja ulazim u kombi s ostalim strancima, ali nastaje problem. Ovi na recepciji, iako me imaju na popisu, stavili su me u drugi kombi. A znamo da se u Kini mora znati svoje mjesto. Smještam se u drugi kombi, ali i tamo sam očito sjeo na krivo mjesto, pa me vozač tjera van. I onda me ne pušta ni na mjesto na kojem bih trebao sjediti, ali mi naravno ne može objasniti zašto. Ubrzo doznajem – čekamo još jednu curu koja treba sjediti iza mene. Napokon krećemo.
Nacionalni geološki park Zhangye Danxia nalazi se kojih 40-ak km zapadno od Zhangyea. Riječ je o naslagama pješčenjaka i drugih minerala koje su nastajale tijekom više od 24 milijuna godina. Prirodni čimbenici oblikovali su planine u nizove živopisnih oblika, kojima su kreativni Kinezi dali imena poput „majmun koji gleda more“, „redovnici se klanjaju Buddhi“, „restoran s rezancima“ i slično. Budući da je riječ o raznovrsnim naslagama, to se očituje u slojevima različite boje, što pomalo podsjeća na tortu mađaricu, samo življih boja. Krajolik izgleda nestvarno, pogotovo zato što različiti vremenski uvjeti daju različite nijanse, pa su tako u oblačnijim danima boje tamnije i naginju plavoj, dok su kod sunčanih dana poput ovoga crvenkasto narančaste. Na ulasku u park ukrcavaju vas u autobus, a potom postoje 4 punkta gdje vas iskrcaju i vi ste slobodni lunjati uokolo koliko vas je volja. Možete čak i pješačiti između punktova, iako je riječ o poprilično velikim udaljenostima. Tu sam se pridružio Amerikancima i Francuskinjama. One se zovu Julie i Coraile i iz Montpelliera su, a kako je njihov grad prijatelj s Chengduom, tako su one dobile nekakvu stipendiju da tamo studiraju. Amerikanci su Edward i Javier i također žive u Kini (Javier u Xi'anu, za Edwarda ne znam) i čini se da ovdje i nešto predaju (barem Javier – da, čovjek je Meksikanac porijeklom). Sve u svemu, s njima sam proveo ostatak popodneva u lutanju parkom, budući da nam prijevoz za natrag polazi tek u pola 9 navečer, što znači da smo imali na raspolaganju nekih 5,5 sati. A to je, čak i uz toliko mnoštvo atraktivnih fotografskih prizora, jako puno. Tim više jer sam ja još bio pod dojmom neprestanog pucanja VPN-veze, pa sam vagao želim li napraviti puno fotografija koje ću potom satima učitavati, ili biti racionalniji. Digitalni fotoaparati su nas razmazili. Nekad bih jako dobro štedio svojih 36 slika, danas sam ih okinuo 50 samo u Zhangye Daxii. Usput sam kroz razgovor s Javierom doznao dvije zanimljive činjenice o kineskom društvu. Prva stvar, ono što ćete primijetiti u ovim sunčanim danima jest veliki broj Kineskinja (i pokojeg Kineza) koje hodaju uokolo sa suncobranima, u odjeći dugih rukava i nogavica, s rukavicama na rukama, katkad i maramama preko lica. Naime, u Kini se preplanulost smatra nepoželjnom, to je pokazatelj da ste sa sela (usporedite engleski izraz redneck, koji dolazi od činjenice da su ljudi koji su radili u polju imali crvene vratove opaljene suncem), pa se tako bjelina puti čuva kao zjenica oka. U Kašgaru sam vidio i dosta žena neprirodno napudranih, izgledale su kao lutke od silne bjeline.
Druga stvar je kineski pogled na supkulture. U Kini baš ne postoje omladinske supkulture, kineski tinejdžeri nemaju fazu buntovništva i traženja, ovdje je sasvim normalno vidjeti osamnaestogodišnjake u odijelima i lakastim cipelama, koji se žele uklopiti u društvo mladih poslovnih ljudi, što bi se kod nas smatralo starmalošću i snobizmom. U kineskom društvu jednostavno ne postoji ideja „pustiti djecu da budu djeca“, od malih ih se nogu nastoji adaptirati na njihovo mjesto u društvu. Slobodno nesputano djetinjstvo je gubitak korisnog vremena. Taj Konfucije je poprilično upropastio taj narod. S druge strane, taoističko i budističko učenje o prolaznosti i privremenosti kod Kineza stvara osjećaj nemarnosti prema prirodnim ljepotama i kulturno-povijesnim spomenicima. Unatoč silnim kulturnim i prirodnim bogatstvima koja Kina ima, ljudi se prema njima odnose jako površno, bez osobite želje da se to sačuva i za buduće generacije. Baca se smeće, grade se dalekovodi kroz nacionalne parkove, stari dijelovi gradova u Xinjiangu nestaju pred građevinskim kranovima…
Na kraju smo u parku ostali i dulje od pola 9, zato što su ovi željeli vidjeti zalazak sunca, koji je na kraju bio prilično običan, nije se dogodio nikakav posebni efekt koji nismo vidjeli ranije. Naravno, onda je nastala navala na autobuse, jer su se svi istovremeno krenuli vraćati, što je povratak produljilo za još 15 minuta. Lako je njima, oni su svi u istom kombiju, ali moji će suputnici možda poludjeti ako su se vratili već ranije. Srećom, nitko se nije uznemirio, ipak je ovo Kina. Mrak već pada oko 9, izgleda da je ovaj dio Kine najcentralniji što se tiče vremena, očito onda u Pekingu ili Harbinu sunce zalazi i prije 8 navečer. Dok smo se vratili u hostel već je bio debeli mrak. I taman kad sam pomislio da ću noćas biti sâm u dormu, jer su svi ostali otišli, otvaraju se vrata i ulazi mlađi tip azijatskog izgleda, ali me pozdravlja i nastavlja govoriti na tečnom engleskom. On je Australac, iako rođen i do sedme godine živio u Kini, kada ga je mama zbog straha od SARS-a povukla k sebi u Australiju. Ima 20 godina i studira ekonomiju, inače je iz Brisbanea, a putuje donekle suprotno meni, premda je on letio iz Australije na Bali, te potom prošao kroz Indokinu, bio u Pekingu neko vrijeme, a u listopadu mu počinje semestar na razmjeni u Poljskoj. I također će ići kroz Kirgistan i Uzbekistan (kako svi uspiju dobiti vizu za Uzbekistan, ja sam čuo da je to jezivo teško, jer trebaš pozivno pismo i potvrdu od poslodavca da slučajno ne ispadne da si novinarsko njuškalo – sreo sam i nekog Švicarca u Zhangye Danxii koji isto ide tom rutom), ali će onda proći kroz Turkmenistan (dakle i za to će ishoditi vizu) i Iran (za to ju već ima), pa Armeniju i Gruziju i onda kroz Tursku do Europe. Mali priča kao navijen. S jedne mi je strane osvježenje konačno razgovarati s nekim tko dobro govori engleski, s druge je strane to i jako zahtjevno jer on melje u petoj brzini. Pritom dosta gestikulira, na mahove izgleda i feminizirano. Usto je zanimljivo da je talentiran za jezike, učio je ruski, a kako u Brisbaneu ima dosta Srba, zna i ponešto srpskog. Iako ima tek 20 godina, zna jako puno različitih stvari, informiran je, što je danas rijetkost, pogotovo kod tako mlade osobe. Istovremeno je i kritičan prema kineskom društvu, kaže kako je gledao svoje kolege Kineze na pekinškom studiju ekonomije, kojima je jedina ambicija za studij to da žele dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju, budući da Kina dosad ima samo jednu i to ih jako frustrira. Ali opet, ako ti je jedini motiv za bavljenje nečim nagrada, hoćeš li imati dovoljnu količinu inventivnosti i kreativnosti koja ti treba da bi došao do te nagrade?
Pričao sam sa Shaunom (to mu je ime koje je uzeo kad je dobio australske dokumente, uz prezime svoga očuha) negdje do debelo iza 1, a onda sam tek krenuo pisati dnevnik. Kad sam završio, bilo je već prošlo 4. A na izlet u Mati Si bih trebao krenuti u 8. Mislim da ću ga propustiti. Da li posve, ili ću možda otići u utorak ujutro, to ću još vidjeti. Ovu ću noć iskoristiti da malo dulje odspavam, a onda mogu sutra još malo prodivaniti sa Shaunom prije nego on ode u Zhangye Danxiu…
I onda sjajna vijest prije spavanja – Grci su rekli „ne“. Eto, dan nije mogao bolje završiti…

komentiraj (0) * ispiši * #

Jedan od onih dana

nedjelja , 05.07.2015.

…kada ništa ne ide u redu počeo je buđenjem u 7.30 kako bih se na vrijeme spakirao, pripremio i u 8.15 se nacrtao na recepciji radi odjave. Budući da mi vlak ide u 9.30, a još nisam kupio kartu, te je kolodvor kojih 10 km od centra grada, molim curu na recepciji da mi pozove taksi. Ne želim imati posla s onim lešinarima koji ne pale taksimetar, a ako mi ga ovi pozovu valjda će doći provjereni. Pozivaju ga i ja čekam. I čekam. I čekam. Pa mi vele da trebam čekati još kojih desetak minuta, jer je gužva, dosta ljudi ide u spilje Mogao. Ali neka se ne sekiram, doći će na vrijeme, stižem na vlak 100%. Taksi naposljetku dolazi u 8.55. Ukrcavam se, on NE pali taksimetar i sad sam opet na iglama. Pa neće me valjda izmuljati, ipak su me ovi iz hostela poslali… Do kolodvora nam treba desetak minuta, cijena 30 juana. E pa nakon ovoga više nema šanse da IKAD u Kini uđem u taksi koji ne upali taksimetar. Zakinuo me za bar 5-10 juana.
Ali pravo veselje me čeka kad uđem u kolodvor. Repina na dvije blagajne koja se uopće ne pomiče. Iako je već 9.15. Srećom se ubrzo otvara još jedan šalter, na koji se prebacujem. Ženi na šalteru kažem „Jiayuguan“, našto mi ona pokazuje na susjedni šalter. Stajem u tamošnji red, vrijeme curi, no za neke 3 minute sam na redu. „Jiayuguan“. Bujica riječi na kineskom i pokazivanje na prethodni šalter na kojem sam bio. S moje strane preokretanje očima i nekoliko sočnih psovki na narod koji može sagraditi prugu do Tibeta na permafrostu, ali ne može se dogovoriti oko toga na kom šalteru treba prodati kartu. Povratkom na prvi šalter dobivam objašnjavanje od one službenice, kojoj sam odlučio odgovarati na hrvatskom. Ako ti možeš meni, mogu i ja tebi. Ona mi maše da nekamo idem, ali ne znam kamo. Naposljetku mi neki tip na vrlo istrzanom engleskom objašnjava da je prekasno, da vlak odlazi. Molim? Ja moram stići na taj vlak, moram se dokopati Jiayuguana jer već večeras imam rezerviran smještaj u Zhangyeu, uz određen program u Jiayuguanu. Zbog ovih nesposobnjakovića (a i onoga na recepciji) ću ga propustiti. Neki mi pokazuju natpis nalijepljen na šalter, gdje prepoznajem samo današnji datum, ali vjerojatno je riječ o obavijesti u vezi tog vlaka. Valjda da ne vozi. Ali ako ne vozi, kako sam mogao na njega zakasniti? I što sad? Tu su i neki cura i dečko, ona mi pojašnjava da je vlak otišao i da ima drugi u 1 sat (što mi je prekasno). A autobus? Da, to ima, ali ide s kolodvora. A gdje je kolodvor, ja ne znam? Nato njezin dečko kaže da on zna i da mi može pokazati. Ja ga samo molim da ode sa mnom do taksija, da mu kaže kamo trebam, ostalo mogu i sam, ali on se i ukrcava sa mnom u taksi, odlučio mi je pomoći do kraja. Tražim ga da kaže vozaču za taksimetar, on kaže „zašto, pa bit će 35 juana“. Ne, samo neka ga on uključi. Krećemo natrag prema centru, silazimo sa zaobilaznice i vozimo se prema gradu, kada se mimoilazimo s jednim autobusom. Moj pomagač reagira, kaže nešto vozaču, a potom i meni da je to zapravo moj bus. Polukružno se okrećemo i krećemo za njim. Izlazimo na zaobilaznicu i počinje filmska potjera u kojem naš vozač dostiže autobus, ali ga ne može preteći jer je pretjecajna traka blokirana zbog nekih radova. Zato mu trubi i blica, ali ovaj ne kuži. To traje kojih kilometar (taksimetar cijelo vrijeme radi), sve dok se konačno ne otvori slobodan prostor za pretjecanje. Mašu vozaču i deru se, potom on usporava i zaustavlja se, a mi ispred njega. Cijena je 25 juana, koje dajem vozaču. Ali, ne lezi vraže. U autobusu nema mjesta i ne mogu me uzeti. I što sad? Pa ima navodno jedan bus u 10.15, ali u njemu možda neće biti mjesta. A to ću vidjeti tek kad dođem na kolodvor. Imam li izbora? Zapravo imam, ići taksijem do Jiayuguana, što bi me koštalo 800 juana. Još uvijek jeftinije od cijene koju sam pratio za taksi od Londona do Stansteda (145 funti – ne pitajte, nisam imao izbora, nije moja krivica).
Ništa, idemo u taksi, pa na kolodvor, nema druge. Dotični pomagač govori stravično loš engleski, tako da iz njegovih riječi ne razabirem baš najbolje koje sve opcije imam, ali nadam se da neće biti problema s tim busom u 10.15. Dolazimo na kolodvor, taksist traži 50 juana. Taksimetar pokazuje 35. Pomagač mi prevodi da je to zato jer smo ganjali autobus. Ali čekaj, taksimetar je cijelo to vrijeme radio, nema nikakve dodatne usluge za zaračunavati, nemoj muljati. Pokazujem na 35 na taksimetru, on mi kaže „sishi“ (ne, ne kaže mi da ga popušim, nego je to broj 40). Dajem mu tih 40 i neka ga siše. Ulazimo u kolodvorsku zgradu, jasno da se na ulazu obavlja rendgenska kontrola, a onda mi moj pomagač kaže da ga samo zakratko pričekam. Mislim si da ide nešto kupiti i u pravu sam – vraća se s kartom za mene. 73 juana, karta za bus koji upravo kreće, do Jiayuguana. Izvrsno, sreća mi se osmjehnula. Ukrcavam stvari, pozdravljam se s mojim pomagačem, koji mi kaže da je ovo prvi puta da je govorio engleski sa strancem, a ja mu dobrohotno kažem neka vježba, jer će stranaca biti sve više. Kad bismo trebali biti u Jiayuguanu? Oko 4, pola 5. Da, autobus je sporiji, vlaku treba kojih 4 sata. Nema veze, svejedno stigne pogledati što me zanima.
Bus je dupkom pun, dobio sam jedno od zadnjih mjesta. Krajolik do Jiayuguana nisam slikao, jer sam bio zabavljen drugim stvarima, ali reći ću da se prvo prostiru beskrajne pustinjske ravnice na kojima se nalaze vjetroelektrane – deseci, stotine vjetrenjača i koloplet dalekovoda; potom iz te gole i negostoljubive pustinje prelazimo u plodne oaze s nestvarnim zelenilom, da bi kasnije krajolik počeo ličiti na unutrašnjost Irana, s golim stjenovitim brdima. Ulazimo u koridor Hexi, oko 1000 km dugačak niz oaza koje spajaju središnju Kinu sa zapadnim područjima. Ime Hexi znači „zapadno od rijeke“, a rijeka je naravno Huanghe, tj. Žuta rijeka. Južno od koridora je Tibetski plato, a sjeverno pustinja Gobi. Na najužem dijelu toga koridora smjestio se Jiayuguan. Budući da je autobus išao većim dijelom autoputom, do Jiayuguana smo stigli mnogo ranije od očekivanog, oko pola 3, dakle samo 4 sata vožnje. Sada imam vremena ovdje do iza 8 navečer, kada mi polazi vlak za Zhangye. Prvo ću odložiti stvari u kolodvorskoj garderobi, tako da se mogu slobodno kretati uokolo. Naravno da je opet na ulazu kontrola, a u trenutku dok nakon kontrole ponovno stavljam ruksak na leđa, puca mi onaj moj improvizirani šav. Srećom naramenica i dalje stoji i funkcionalna je, samo što sada više nema one poveznice s okvirom ruksaka, što znači da se težina gornjeg dijela ruksaka sada ne oslanja na moje rame, nego vuče unazad. Nije dobro za rame, nije dobro za isti takav remen na drugoj naramenici, a ako pukne, ruksak će me stalno vući unazad. Moram to što prije popraviti, srećom da sam u Zhangyeu tri dana. Doduše, sutra je nedjelja, dakle morat ću to u ponedjeljak…
Garderobe nema, a prtljaga se odlaze u nekoj usputnoj prodavaonici živežnih namirnica. Tamo mi žena opet nešto govori na kineskom i pokazuje mi 18.20. Koji vrag? Ona i dalje pokazuje to vrijeme. OK, očito nije posrijedi vrijeme zatvaranja, onda bi bilo neko okruglo vrijeme, 18.00 ili 18.30. Pokušavam preko prevoditelja nešto doznati, ali internetska veza baš ne radi. Na kraju mi ona pantomimom uspijeva pokazati da je ipak posrijedi upravo to da u rečeno vrijeme zatvara. Znači doonda moram pokupiti stvari. OK, to je za tri i pol sata, trebalo bi mi biti dovoljno za ono što želim vidjeti.
Jiayuguan ima oko 250 000 stanovnika i nije nešto osobito atraktivan grad, premda ga opis u mom vodiču prikazuje kao neko ogromno industrijsko središte koje se davi u smogu, ali zapravo ima dosta zelenila. Ono što mene zanima nalazi se zapadno od grada, a riječ je o Jiayuguanskoj tvrđavi ili Jiayuguanskom prolazu. Poznat i kao „Prvi i najveći prolaz pod nebesima“ danas je to najočuvanija izvorna građevina u sklopu Kineskog zida. Sagrađena je u doba dinastije Ming, oko 1372. Ovdje se nalazio zapadni kraj Zida, a dalje je započinjala divljina, iako je Kina tijekom svoje povijesti vladala i mnogo udaljenijim krajevima – no ovo se smatralo početkom (ili krajem) „prave Kine“. Kroz Zapadna vrata Jiayuguanske tvrđave slani su izgnani iz države, kako bi bili suočeni s pustoši i nesigurnošću s druge strane. Još i danas u svijesti Kineza, to je gotovo pa kraj svijeta. Možda se upravo ovdje odigrao onaj legendarni događaj u kojem je čuvar planinskog prijelaza na zapadu Kine zatražio od Lao-cea da mu pojasni svoje učenje, pa je tako nastao Tao Te Ching…
Do tvrđave uzimam gradski autobus ispred kolodvora. Ulaznica osim tvrđave obuhvaća još i Muzej Kineskog zida, a navodno se pomoću nje može ući i na omanji dio Kineskog zida koji se nalazi nekoliko kilometara sjeverozapadnije. Provjerit ću, naravno da idem tamo, jer mi je onaj najpoznatiji i najuređeniji dio Kineskog zida, sjeverozapadno od Pekinga, predaleko i izvan ruke. A vjerojatno je i bezobrazno skup. No prvo da vidim tvrđavu. Riječ je o fortifikacijskom objektu koji obuhvaća oko 33 500 m2. Unutra se nalazi nekoliko dvorišta, obrambenih tornjeva, ali tu su i pozornica za predstave, hram, upraviteljeva palača (zapravo kompleks prizemnica u kojima je živio upravitelj tvrđave)…kao i hrpa kojekakvih prodavača suvenira, tradicionalne kineske medicine, zatim neki akrobati… Tipična vašarska atmosfera. Čak i na zapadnoj strani, gdje bi turist trebao iskusiti užas izgnanika koji je upravo izopćen iz zajednice, dojam kvare iznajmljivači deva za jahanje ili četverokotačnih buggyja za vožnju po neravnom terenu, kao i suvenirdžije. Biznis prije svega.
Ležerno razgledavam tvrđavu, tako da je već debelo prošlo 4 dok sam sve obišao. Krećem prema izlazu, ali usput opažam Muzej Kineskog zida. Trknut ću zakratko, ionako je većina opisa na kineskom, a dosta toga i sâm znam, pa ću samo projuriti, 15-ak minuta uvrh glave.
Inače, ljudi imaju nekoliko pogrešnih koncepcija o Kineskom zidu. Jedna je ona da se vidi iz svemira ili čak s Mjeseca. Ne vidi se, jer je on dugačak, ali uzak. Netko je rekao da bi to bilo kao vidjeti nit konca s udaljenosti od 3 km. Druga je ona da je čitav zid očuvan. Nije, zapravo je većim dijelom nestao (razvoženjem građevnog materijala za svoj građevni materijal), a ono što turisti vide zapravo su obnovljeni dijelovi, mahom iz kasnijih razdoblja. Također, to nije jedan zid, već niz povezanih zidova ukupne duljine 21 196 km, koji se pružaju od granice sa Sjevernom Korejom sve dovdje. Rađen je od različitih materijala, ovisno o tome gdje se nalazi pojedina dionica zida – kamen, cigla, čak i zemlja. Sve su to podaci koje sam znao od ranije, a kako me ne zanimaju arheološki nalazi i detaljni opisi ratova s Mongolima radi kojih je Zid i bio podignut, doista sam samo projurio kroz muzej. Sad moram vidjeti pravu stvar. Za to trebam uzeti taksi. Naravno, na taksimetar. Vozač mi nešto pokazuje 6, ne znam misli li na 60 juana, to ne dolazi u obzir, to je preskupo. Ali pali taksimetar i krećemo. Vozimo se kojih 10-ak minuta u smjeru zapada i dolazimo do jednog klanca, gdje se nalaze dvije obnovljene dionice Zida, tzv. Nadvijajući Kineski zid. Vozač mi opet pokazuje 6, a potom na sat da je sad 5. OK, izgleda da mi želi reći da će me čekati do 6. Ili da se kompleks zatvara u 6? Ne znam. U svakom ću slučaju biti tu prije 6, moram još stići do grada pokupiti prtljagu.
Na ulazu žena gleda moju kartu i nešto mi govori na kineskom, pokazuje 3 nečega, nije mi jasno. Očito je da mi karta ne vrijedi, ali onda samo želim kupiti drugu. Dolazi neka druga ženska koja nešto malo govori engleski, pa mi kaže da je karta OK, ali da s njom mogu osim uz Zid pogledati i prvi signalni toranj Kineskog zida. Ako stignem, vremenski sam naknap. Čemu ona prva tirada, pomalo se prestajem pitati, takvih nepotrebnih objašnjavanja sam se već naslušao.
Obnovljeno je nekoliko stotina metara Zida, koji se iz ravnice penje prilično strmo na jedno brdo, gdje se nalazi stražarska kućica. Uspon je odrađen stepenicama, ali one su nejednake visine, što znači da si taman kalibrirate nogu za određenu visinu, a u idućem trenutku padate, jer je sljedeća viša za možda i centimetar, a vi to niste očekivali. Ili to samo ja? Prilično je naporno, ali eto, još jedna ikonična turistička destinacija je odrađena!
Spuštam se puteljkom koji s druge strane vijuga među brdima i vraća se na polazište. Upućujem se još prema tornju, koji vidim iz daljine, ali mi nije sasvim jasno kako doći do njega, tako da odustajem. Na parkiralištu ne vidim vozača, nadam se da neće sad on čekati do 6, ali ne, pojavljuje se odnekud. Vraća me natrag do tvrđave, ukupno cijela vožnja s čekanjem ispada manje od 30 juana, odmah mi dolazi bus, te sam malo iza 6 na kolodvoru. Uzimam stvari te se dajem u potragu za restoranom. Preko puta kolodvora trebao bi biti jedan sečuanski, ali tamo vidim samo neku fensijanu, koja mi se čini preskupa za ove okolnosti. Lutam malo okolo kvarta, te naposljetku nalazim nešto što mi izgleda OK, osim što ne znaju beknuti engleski, a i jelovnik im je samo na kineskom. Žena mi nasumično donosi neko jelo koje izgleda kao juha od nekog mesa (rekao bih da je posrijedi svinjetina narezana na tanke šnite) s nasjeckanim mladim lukom. Sve je to u redu, ali to je juha. Iako krijepi i može se pojesti. Nakon toga uzimam i jednu bocu Tsingtaa, najpoznatije kineske pive, koja se radi u pivovari koju su još davno osnovali Nijemci. Žena mi usput donosi još i čaj. E ovo će mi fino pročistiti bubrege: juha, piva i čaj.
Uzimam stvari, zaustavljam taksi, lao huochezhan (stara željeznička stanica, jer postoji i nova, na kojoj staju samo superbrzi vlakovi, i ta je dosta izvan grada) i krećemo. Tek sad malo bolje vidim Jiayuguan. Nije loš, široki bulevari, drvoredi, nekoliko impresivnih trgova…dosta sovjetski. Kolodvor se obnavlja, tako da su blagajne dislocirali na jednu, a čekaonicu na drugu stranu velikog trga ispred kolodvorske zgrade). Za divno čudo na blagajni radi žena koja zna engleski, iako meni to trenutno nije potrebno, kupovine karte za Zhangye nije sporna. Vlak kreće u 20.55, do Zhangyea mu treba oko 3 sata, dakle oko ponoći sam tamo. Mobitel mi je na rubu gašenja, a sve utičnice u čekaonici su zauzete. Pojavljuje se neka ženska, Amerikanka (ali kineskog porijekla) koja me pita treba li mi pomoć. Kažem joj da bih samo trebao napuniti mobitel, a žena izvlači prijenosni punjač (to ovdje ima većina ljudi, pogotovo ovi s iPhoneima) i tako me izvlači iz gabule. Javljam ovima u Zhangye broj vlaka kojim dolazim, oni organiziraju besplatan prijevoz do hostela, budući da je željeznički kolodvor jako udaljen od grada.
Vožnja do Zhangyea protječe bez problema, a zanimljivo je kako mrak pada sve ranije kako odmičem prema istoku i sada se već smračuje u normalno vrijeme za ovo doba godine. Na kolodvoru u Zhangyeu čeka me tip s mojim imenom na papiru, ali bez znanja engleskog. Odlazimo do kombija, ukrcavam prtljagu i sebe, a potom mi on nešto objašnjava na kineskom. Ne znam kineski. On opet objašnjava, ali sporije, možda sam iznenada dobio znanje kineskoga. Ne, nisam. I dalje ne znam što mi govoriš, radi što hoćeš. Shvatio sam da spominje broj 4, valjda još čekamo četvero turista koje će također voziti u hostel. I doista, nakon kojih 15-ak minuta pojavljuje se još 5 turista, svi Kinezi, te se potom trpamo u kombi i pravac hostel. Do kojega ima podosta, nekim pokrajnjim ulicama, tako da nemam uopće osjećaj gdje smo u odnosu na grad. Napokon stižemo, prijava, dogovor oko toga da trebam krojača, vjerojatno u ponedjeljak (riječi recepcionara: „ma ne, pa ovo je Kina, radi se i sutra“), uglavljujem izlete, dobivam posteljinu, soba, šesterokrevetni dorm, pet kreveta već zauzeto, pa se ti sad tiho raspakiraj i metni posteljinu…i onda još napisati dnevno izvješće i pravac nesvijest.
Zapravo je naslov malo prestrog…

komentiraj (0) * ispiši * #

Na granici Carstva

subota , 04.07.2015.

Kako je rečeno, ustao sam u pola 7, kako bih u 7.15 bio kod John's Cafféa. Prerano je još za autobus, tako da idem na taksi. Kod ulaza u kompleks Mingshashana nalaze se taksiji, kažem adresu, kod hotela Feitian, u redu. Sjedam unutra, ovaj mi pokazuje 20 juana. Ne dolazi u obzir, to bi trebalo koštati nekih 7-8 juana. Tražim ga da uključi taksimetar. On se pravi zbunjen. Ponavljam, pokazujem, on ništa. Izlazim iz auta. Drugi vozač me gleda, taj pokazuje 10. I to je više od onoga koliko treba biti. Pokazujem mu da idem s njim samo ako uključi taksimetar. On mi vrlo izravno kaže „No“. Pa pička li ti materina. Ispričavam se na rječniku, ali to je doista jedina reakcija koju mogu imati kada mi netko izravno u lice kaže da odbija napraviti ono što je po zakonu obavezan, a sve kako bi izvukao koji juan više od stranca. Sad je već 7.10 i nema šanse da stignem u 7.15 na rečeno mjesto. A što mogu napraviti? Taksisti se drže skupa, jedino da pokušam na cesti zaustaviti nekoga. I onda spas – autobus! Iako prema mom vodiču vozi tek od 8, izgleda da vozi ipak od 7. Ali, ne lezi vraže. Autobus se vuče, potom ga još presreće neki auto s nekom curom koja je očito izgubila nešto u njemu, pa ona to traži, pa ne može naći, pa se još raspravlja s vozačem…vozač sve to jako flegmatično doživljava, njemu plaća ide, vozio ili ne vozio. Napokon krećemo, i za divno čudo, autobus ne radi zaobilazak kao prethodnih dva dana, nego ide ravno prema centru, ali taman prije John's Cafféa skreće jedan blok desno. A stanica je naravno na kraju bloka. Šprintam oko bloka i stižem taman u 7.30, tamo je minibus, tamo je i John, ispričavam se, objašnjavam u čemu je bila stvar, nema veze, sve je u redu. Jedini sam putnik, ali minibus će me ionako samo prebaciti do malo većeg autobusa (midibusa) s kojim zapravo idem na izlet. Do njega nam treba nekih 5 minuta vožnje. Naravno, grupa u koju sam upao je isključivo kineska, imaju i svoju vodičicu koja im nešto priča, od čega ja nemam nikakve koristi.
Put nas iz Dunhuanga vodi na zapad, gdje odmah po izlasku iz grada postaje gola, jalova pustinja koja se proteže skroz do obzora. Jedino na čemu pogled zapinje su željeznička pruga i dalekovod koji se pružaju usporedo s cestom. Ubrzo više nema ni toga, vozimo se kroz ništavilo. I onda čovjeku postane jasno zašto je Dunhuang bio toliko omiljen i strateški važan, te zašto je tu bilo mnogo zavjetnih hramova. Neusporedivo je zelenilo i plodnost dunhuanške oaze s užasom i prostranstvom okolne pustoši. Inače, i samo ime Dunhuang navodno znači „plamteći svjetionik“. Odavde pa sve do gradova južnog Xinjianga nema ničega osim pustinje i močvara Lop Nura.
Budući da mi se spavalo, lagano sam kunjao većim dijelom puta do preko 100 km udaljenih Vrata žada. Odnosno, prije toga se nalazi ulaz u to područje koje je pod zaštitom kao kulturno-povijesni spomenik. Tamo sam morao izaći iz autobusa da kupim ulaznicu. Potom nastavljamo prema Vratima žada, tj. dvorcu Mali Fangpan koji stoji osamljen u ravnici, iako je danas u blizini sagrađeno još objekata, između ostaloga muzej Puta svile, kao i uobičajene nusprostorije (suvenirnica, WC…).
Vrata žada nazvana su po hotanskom žadu i riječ je o jednom iz serije stražarskih tornjeva koje je izgradila još dinastija Han tijekom 2. st. pr. Kr. Označavala su početak sjeverne rute Puta svile, koja je išla prema Turpanu i onda sjevernim obodom Taklamakana prema Kašgaru. Danas su od zgrade ostala samo 4 zida, od toga jedan s pukotinom, kroz koje fijuče vjetar. Ja sam se obukao ljetno, iako su najavljivali pljuskove, nisam računao na vjetar. Budući da se ovdje zapravo nema što vidjeti (iako Kinezi fotkaju kao blesavi – tu je još nekoliko autobusa, jedan mi liči i na školsku ekskurziju), ubrzo se vraćam prema autobusu gdje čekam da se skupi ostatak grupe. Nastavljamo put cestom koja je sad već primjetno lošija, a svako toliko prolazimo preko svojevrsnog ležećeg policajca – dijela kolnika s kojega je uklonjen asfalt ili makar jedan njegov dio. Za našeg vozača to nije razlog za usporavanje, tako da svaki put cijeli autobus poskoči na jako neugodan način. Iduća je stanica dio zida koji je sagradila dinastija Han 101. g. pr. Kr. Iako ne spada u službeni sustav Kineskog zida, koji je završavao u Jiayuguanu, katkada ga se naziva tim imenom. Riječ je o prilično niskom zidu, sagrađenom od zemlje (uostalom, takav je bio sav rani Kineski zid, prije nego su kasnije najvažniji dijelovi učvršćeni i utvrđeni, te dobili oblik kakav danas znamo), a značajan je po svom izvornom stanju. Samog zida danas ima možda stotinjak metara i ograđen je kako turisti ne bi vršljali po njemu. Nakon toga smo mi na ovoj turi gotovi s kulturom i poviješću (u blizini se još nalaze i ruševine grada Hecang Ceng, koje ova tura ne uključuje), te krećemo na prirodni dio. A to znači još kojih 50-ak km vožnje do ulaza u nacionalni park Yadan, poznat po neobičnim erodiranim stijenama. Naime, riječ je o nekadašnjem jezeru koje je presušilo, a potom je pred kojih 12 000 godina započela erozija koja je dotada pravilno sedimentirano jezersko dno pretvorila u niz izoliranih stijena najfantastičnijih oblika. Nakon Kaluta, evo još jednog čudesnog pustinjskog područja, iako nastalog posve drugačijom metodom oblikovanja. Ovdje moramo napustiti svoj autobus i ući u njihov. Ali prije toga grupa ide na ručak, u restoranu pored parkirališta. Na to me John upozorio dan ranije, da je restoran tamo skup, pa da si ponesem bolje svoju hranu. Ne samo što je skup, jelovnik je samo na kineskom. Jer naravno, strani turisti ne postoje. Ja sam si na izlet ponio zadnji paket krekera koje imam još od Lahorea i sad sam ih konačno riješio. Još je ostala čokolada…
Čekam vani da se grupa skupi, vidim neke da su već počeli izlaziti i naslikavaju se uokolo, vidim i vodičicu izgleda da je to to. Stajem u red za ulazak u nacionalni park, potom se smještam u jedan od službenih autobusa, a kako se oni pune kao na traci, ubrzo krećemo. Primjećujem da se moja grupa razdvojila, u autobusu vidim samo nekoliko lica koja pamtim iz prethodnog busa. Tura kroz nacionalni park jest vođena, naravno na kineskom. Primjećujem da Kinezi (ali vidio sam to i u busu Lahore - Rawalpindi) vole mikrofone koji imaju dodan efekt jeke, tako da vam obavijesti vodiča zvuče kao da ih daje sâm predsjednik Centralnog komiteta putem zvučnika na glavnom gradskom trgu. Tura se sastoji od nekoliko zaustavljanja za fotografiranje pored nekih atraktivnih geoloških formacija, koje imaju nazive poput Lav ili Paun. U međuvremenu ne samo da puše još jače (i nosi pijesak – zato se većina Kineza zabundala u vjetrovke, stavila na lice kojekakve maske, palestinske, naočale, neki imaju i gamaše za hodanje po pijesku), nego je još počela i kiša. Okidam nekoliko fotografija i vraćam se u bus. Nakon nekih sat vremena smo ponovno na polazištu. Usput tijekom vožnje natrag primjećujem da je policija izdubila svoju postaju u jednoj od erodiranih formacija. Je li to uništavanje prirode? Oni su policija, oni mogu… Sada treba u hrpi autobusa na parkiralištu, nekih i vrlo sličnih, pronaći naš. Šteta da sam zaboravio kako izgleda vozač… Srećom vidim neke druge ljude iz busa kako i sami lutaju, pa se držim njih dok ne pronađu pravi autobus. A kad tamo iznenađenje. Na mom je mjestu na kraju busa osvanuo neki novi tip, koji nije bio prisutan na putu dovdje. Srećom, ima i mjesto pored njega…
Nakon što smo se skupili i krenuli natrag (bez stajanja do Dunhuanga) ponovno me shrvava umor, te drijemam do Dunhuanga, bivajući prekinut tek svakih 5 minuta prelaskom našeg vozača preko onih udarnih rupa/ležećih policajaca. Napokon stižemo u Dunhuang u kojem pada kiša. Zaustavljamo se na nekom mjestu koje izgleda kao nekakva galerija, ali s idejom prodaje turistima. Većina putnika u autobusu izlazi, ja se samo navirujem i potom vraćam u bus. Ujedno shvaćam gdje smo. Na križanju dunhuanške zaobilaznice i ulice Mingshashan, koja me vodi do hostela. Dakle, kojih 2 km sjeverozapadno od njega. Ako čekam da se ovi vrate, bus me vozi u grad, odakle ću se opet morati iskobeljati nazad. OK, imam posla u gradu, trebao bih naći brijačnicu, ali trenutno je kiša i puše, smrznut ću se. Bolje mi je istrpjeti malo (ili pričekati bus) do hostela, obući se u nešto toplije i onda otići u grad. Rečeno-učinjeno, ovih ionako nema, izgubili su se negdje unutra, tako da samo nonšalantno odšetavam. Koliko već može biti nonšalantan čovjek koji kisne.
Trebalo mi je dosta pješačenja dok mi se kojih 500 metara prije cilja nije pojavio autobus, koji je neznatno ubrzao proces. Dolazim u sobu i dok pada kiša odlučujem uploadati slike na Facebook. Dva se sata pokušavam spojiti na VPN i dva se sata događa ista stvar. Veza se uspostavi i onda pukne prije nego uspijem uopće doći do sučelja za učitavanje fotografija. Nakon dva sata takvog pokušavanja odustajem. Pokušat ću navečer, možda će biti manja gužva.
U međuvremenu je kiša prestala, sjedam na autobus i pravac centar. Idem raskinuti s bradom, točno su tri mjeseca kako sam se obrijao i postala mi je naporna, jer ju baš ne mogu dobro održavati. Ali prvo moram naći brijačnicu… To načelno ne bi trebao biti toliko težak zadatak, ali petak je popodne i dosta je radnji već zatvoreno. Nakon dosta potrage najviše što uspijevam pronaći je ženski frizerski salon. Uspio sam zapamtiti i kineski znak za frizeraj, vidim potom jedan zatvoreni…i onda konačno prolazim kraj jednog muškog, otvorenog. Unutra je prazno, samo jedan mladi tip, kojemu se odmah jasno vidi koje je seksualne orijentacije. Očito je on meštar. Kad mu pantomimom pokažem da želim brijanje brade, on mi pokazuje da to ne radi. I mislio sam da bi brijanje moglo biti problem. Azijatima općenito ne raste jako snažna brada, tako da se uglavnom briju sami kod kuće, pa frizerski saloni ne uključuju uslugu brijanja. Opet, za ovo što meni treba dovoljna je i mašinica za šišanje kose, no očito je da ovaj nema ni to. On je ipak umjetnik. Ništa, potražit ću još uokolo… Još jedan zatvoreni salon i potom više ništa. A stigao sam i do večernje tržnice, tj. do restorančića u sklopu tržnice koji nude svašta. Vrzmajući se uokolo konačno nalazim jedan koji poslužuje domaće valjuške. Uzimam puni tanjur valjušaka s govedinom, sigurno ih ima preko 20 na tanjuru. Usto mi poslužuju i čaj koji ima miris kao pileća juha sa zaprškom. Nakon što sam završio dobivam kao poklon i tri žute šljive kao desert. Eto, konačno voće. Tražim račun, žena kaže „…ty eight“. Prvi dio nisam čuo. Dajem stotku, sitnije nemam, ona mi vraća 18 juana. Molim? Je li ona stvarno rekla „eighty eight“? Ali ne, ovo je kao da je bilo 82 juana. Ali i to je nemoguće, pun tanjur valjušaka može koštati 25-30 juana, a čaj je obično besplatan i šljive su očito poklon. Kakogod okrenem, izgleda da mi je žena zaboravila (ili „zaboravila“) vratiti još 50 juana. Zbunjeno spremam svoj novac, razmišljajući da li da potegnem pitanje i neću li se time dovesti u neugodnu situaciju. Ako ništa drugo, situacija bi mogla biti neugodna jer žena vjerojatno ne zna puno engleskoga. Znade samo posluživati i zakidati. OK, idući ću puta biti oprezniji, ovih 50 juana ću oplakati (a stvarno volim tu novčanicu, jer se na naličju nalazi slika palače Potala). Kupujem još neko pecivo, vodu, kekse i još neke napitke u obližnjem dućanu i krećem prema hostelu. Prošlo je 9 navečer, znači autobusi više ne voze. Taksiji ako i prođu, uglavnom su zauzeti. A meni se ne da stajati uz rub ceste i čekati. Tako da hodam i povremeno pogledam dolazi li koji taksi. Na kraju ću dopješačiti skroz do hostela, gdje vidim da sam dobio cimera za ovu noć, opet nekog Kineza. Nema, jedini strani turisti u Dunhuangu bili su neki Talijani koje sam vidio na filmu o Mogau. I čuo sam još nekog Amerikanca kako razgovara na mobitel. No nije zvučao kao turist.
Srećom, barem je VPN u međuvremenu proradio, tako da mogu uploadati slike i potom napisati dnevni zapis za prethodni dan. Opet nisam nadoknadio…

komentiraj (0) * ispiši * #

Budistička speleologija

petak , 03.07.2015.

Ustajem u pola 8 kako bih sve stigao na vrijeme. Oko 8.15 dolazim na recepciju kako bih još jednom uglavio gdje me točno čeka autobus. Ali sada ovdje nema one cure od prethodne večeri, nego su dvije njene kolegice koje slabije govore engleski. Razumiju što mi treba, ali to ne znaju točno objasniti. „Pa to je tamo, pored tržnice.“ Da, ali gdje je tržnica? „Pa kad se prijeđe cesta.“ Na koju stranu? E sad to ni one ne znaju. Orijentacija im je problem, očito. Mrdaju, zovu nekoga, onda mi kažu da je već prekasno i da bih trebao uzeti taksi (a tek je pola 9, stignem još…), i onda jednoj od njih napokon izleti Silk Road Hotel. Pa to! To imam na planu, sad znam kamo moram ići, aleluja. Ona mi još ispisuje na kineskom lokaciju koju trebam, kako bih, ako slučajno zalutam, mogao nekoga pitati. Jurim na autobus koji se srećom odmah pojavljuje, i za 10 minuta sam u gradu. Treba mi još neke 3 minute do rečenog mjesta, a onda shvaćam da je to mjesto gdje me dan ranije iskrcao minibus iz Liuyuana. I tamo doista stoje zeleni minibusevi za Mogao, kako mi je bilo rečeno. Jedan je upravo otišao, čekamo da se idući napuni, već je i prošlo 9, kada napokon krećemo. Za manje od 10 minuta vožnje stižemo do centra za posjetitelje spilja Mogao, koji se ne nalazi kod samih spilja, već nekih 10-ak km udaljen od njih, na rubu Dunhuanga. Na blagajni pokazujem SMS i dobivam kartu. Dobivam i pratnju, jednog tipa iz osoblja koji mi kaže da sam zakasnio na film u 9 i da sada prvo odem pogledati spilje, pa se onda vratim na film. Dakle ipak se tih 9 odnosilo na početak programa u Mogau, a ne na autobus. O kakvom filmu je riječ? O filmiću koji daje povijesni kontekst priči o spiljama, govoreći o Putu svile, o kineskom osvajanju ovih područja (tj. o „sjedinjenju s maticom zemljom“)… Ali uostalom, film ću tek pogledati. Sad idem prvo do autobusa koji vozi od centra za posjetitelje do samoga kompleksa spilja, kroz pustinjski krajolik kakav vlada svuda uokolo Dunhuanga. Nakon 15-ak minuta vožnje stižemo i do spilja.
Spilje Mogao najvrijednije su od mnogobrojnih sustava spiljskih hramova koji su se gradili u Kini, posebice duž Puta svile, koji je bio os po kojoj se širio budizam. Riječ je o sustavu koji danas ima preko 700 spilja (svojedobno ih je bilo i preko 1000), od kojih su njih 492 sagrađene kao hramovi, dok su ostale služile tek za meditaciju ili život redovnika. Kad kažem „sagrađene“ treba dakle napomenuti da je riječ o umjetno iskopanim spiljama, koje su se duble u stijeni. Najstarije datiraju iz polovice 4. st., a gradile su se sve negdje do 14. st., kada je u vrijeme dinastije Ming Put svile ukinut, a čitavo područje Dunhuanga izgubilo na važnosti. Interes za Put svile oživljen je tek u 19. st., kada su spilje ponovno otkrivene. Danas su pod zaštitom UNESCO-a.
Ulaz u spilje se strogo kontrolira, ne možeš vršljati na svoju ruku, već samo s vodičem, a nema ni fotografiranja u spiljama, samo izvana. Dopustili su mi da unesem svoj fotoaparat, očito nije dovoljno opasan ili profesionalan. Moram čekati svog vodiča na engleskom, budući da su svi ostali oko mene Kinezi očito ću imati vlastitog vodiča. Nakon desetak minuta dolazi vodičica, žena možda mojih godina (sad sam već u dobi u kojoj teško procjenjujem je li netko mlađi ili stariji od mene). Govori engleski koji je možda stručno dobro potkovan, ali joj je izgovor prilično nerazumljiv, još priča brzo i koristi dosta stručne budističke terminologije, koju ja donekle znam, ali ona ne zna da znam. Istovremeno i ona ima problema s razumijevanjem engleskoga na jednostavnoj razini – nešto je pričala o tome kako je ovo sada udarna sezona jer studenti imaju praznike, pa sam ja spomenuo da sam još prošli tjedan vidio klince u školi, i onda ju pitam „Until when does the schoolyear last?“, a ona na to samo kaže „Yes.“ Mislim si jesam li fulao intonaciju, pa ne kuži da je to pitanje… Ma ne, pa naglasio sam još „when“. Očito joj ne ide baš engleski izvan kunsthistoričarsko-budističke tematike.
Iako svaki obilazak uključuje samo 10 spilja, ja sam ih vidio 7. No i to je bilo dovoljno, budući da nisam toliko potkovan u kunsthistoričarskim finesama da bih provodio sate buljeći u murale. Inače, kako su stoljeća prolazila, vidi se promjena u prikazima Buddhina lika u pojedinim spiljama, od najranijih, gdje još ima izrazito indijsku fizionomiju, prema onom karakterističnom kineskom debeljuškastom liku, a čak mu i oči postaju kose. U većini spilja na sredini se nalazi oltar (ako je uz stražnju stijenu spilje) ili pilon koji simbolizira stupu (ako je u sredini, kako bi hodočasnici mogli oko njega obilaziti), koji prikazuje Buddhu i razne bodhisatve ili Buddhine učenike. Zidovi su obično bogato ukrašeni muralima koji prikazuju određene budističke priče ili postavke, kako bi se tada mnogobrojnima nepismenima slikovito predočila učenja budizma. Prve spilje gradili su, kako sam rekao, redovnici, i to prvenstveno kao mjesta za život i meditaciju, eventualno i za pokapanje. Kasnije su počeli graditi i hramove, a tradiciju su nastavili brojni zavjetni hramovi koje su sponzorirali razni bogataši, ali i obični ljudi (npr. trgovci koji su prolazili Putem svile, vojnici, udruge građana…), čiji su likovi obično negdje diskretno ukomponirani na neki od murala, ili čak izrađeni u skulpturi i smješteni među Buddhine učenike. Najimpresivniji kipovi su tri velika kipa Buddhe, dva sjedeća (visoka 35,5 i 27 metara) i jedan ležeći (dugačak 15,6 metara). Ukupno se u spiljama danas nalazi oko 2400 skulptura.
Posebno je zanimljiva priča o Spilji knjižnici. Naime, riječ je o malenoj spilji koja je isprva bila hram posvećen jednom redovniku iz 9. st. U 11. st. spilja je dupkom napunjena raznim spisima na mnogobrojnim srednjeazijskim jezicima, kao i slikama, te je zapečaćena. Točan se razlog ne zna – je li spisima prijetila neka opasnost, jesu li htjeli napraviti svojevrsnu vremensku kapsulu ili nešto treće, nije poznato. Potkraj 19. st., taoistički redovnik Wang Yuanlu preuzeo je na svoju ruku brigu o spiljama i trudio se održavati ih. Prilikom čišćenja pijeska u jednoj spilji otkrio je tajni prolaz koji je vodio do zapečaćene prostorije, te je potom našao neprocjenjivo blago – oko 50 000 spisa i slika. Pokazao je dio spisa nekim službenicima, koji su pokazali različit stupanj interesa, no onda mu je rečeno da spilju ponovno zatvori. No u međuvremenu se vijest proširila do nekih zapadnih arheologa koji su u pregovorima s Wangom uspjeli u više navrata otkupiti velik broj spisa (i to za bagatelnu cijenu – riječ je bila o kojih 220 funti) i otpremiti ih na Zapad. Kada su Kinezi vidjeli da je vrag odnio šalu i da će ostati bez svih spisa, odlučeno je da ministarstvo prosvjete otkupi preostale spise i otpremi ih u Peking. Mnogi nisu došli do Pekinga, a neki su i ukradeni. Danas se u Kini nalazi svega oko 8000 dokumenata iz Spilje knjižnice. S druge strane, kada znamo kako su se u Kulturnoj revoluciji uništavala umjetnička djela, možda je krađa i odnošenje ovih spisa (ali i nekih murala) na Zapad zapravo spasila te dokumente od propasti. Kineska kulturna revolucija bila je po mnogo čemu slična ISIL-u danas u pogledu brige o kulturnoj tradiciji.
Nakon Spilje knjižnice se pozdravljam s vodičicom, odlazim još u mali muzej posvećen Spilji knjižnici, a potom i u veći muzej posvećen čitavom kompleksu uz opis svih detalja, od izgradnje spilja, preko njihova oslikavanja i izrade kipova, potom konzervacije tijekom vremena, sve do opisa različitih atipičnijih nalaza, poput nalaza kršćanske tematike. Naposljetku se vidi i kako su se obavljala arheološka istraživanja na terenu, od 19. st. naovamo. U sklopu muzeja vjerno je replicirano 8 spilja iz kompleksa. Ovdje je kontrola blaža, pa ću to uspjeti krišom i pofotkati.
Nakon toga krećem natrag autobusom prema centru za posjetitelje, kako bih pogledao film. Moram se vratiti na glavni ulaz, iako mi je karta već poništena i sad ću morati objašnjavati. Ženska na ulazu razumije o čemu se radi, ali me onda pita „sjećam li se s kim sam razgovarao i s kim sam se tako dogovorio“. Otkud da znam, nije mi se predstavio. U tom času vidim rečenog lika kako prelazi preko glavnog predvorja, pa ga pokazujem ženski na ulazu. Sve je u redu, mogu ući, imam predstavu u pola 2. O filmiću sam već rekao, kao neki kratkometražni povijesni spektakl o Putu svile i borbama na njemu i oko njega, a potom slijedi još jedan, prikazan na 3D kupoli, koji se bavi zanimljivostima arhitekture i unutrašnjeg uređenja spilja Mogao. Sve u svemu, tehnički zanimljivo, ali sadržajno ne previše novog.
Vraćam se u grad. Danas sam se namjerio probati magarca. Odlazim prvo na tržnicu, nalazim gomilu restorančića, ali ni za jedan ne bih rekao da služi magareće meso. Srećom, dan ranije sam fotografirao jedan restoran na glavnoj ulici koji je, prema natpisu na izlogu, nudio „yellow donkey meat“, pa odlazim tamo. Zatvoreno. Pamtim kineski znak za „magarca“, a potom skrećem u pokrajnju ulicu i tražim ima li negdje nekakvi restorančić gdje mogu vidjeti dotični znak. Ima, već prvi na redu. Ulazim unutra, kažem da želim lüruo (magareće meso), po mogućnosti s rezancima. Ovaj mi nešto objašnjava, pokazuje razliku u dvije cijene pored imena jela, pa opet nešto priča…nije mi jasno, vidi da sam stranac, da ne znam kineski…pa čemu onda jalovo objašnjavanje koje ionako neću razumjeti? Donesi ono što sam ti pokazao i gotovo. Dolazi porcija magarećeg mesa s nekim umakom u posebnoj zdjelici i češnjakom u drugoj zdjelici. Meso je narezano na tanke šnitice, kao špek, a okus je dobar, sličan konjetini prvenstveno po boji, ali ne i po okusu. Čini mi se i masnije od konja. I onda, kad sam već prionuo na magarca, ovaj još donosi i rezance s nekakvim mesom koje nije magareće. možda je janjeće. Bit će to obilat ručak…
Nakon ručka odlazim se dogovoriti za izlet idući dan u nacionalni park Yadan i do Žadovih vrata. To se nalazi kojih 180 km zapadno od Dunhuanga i do tamo uglavnom postoje samo organizirane ture (a taksi bi bio i preskup). Postoji agencija u sklopu jednog hotela, ali tu je i John's Caffé, gdje nalazim tipa koji se čak i zove John (ali je Kinez), s kojim ugovaram idući dan u pola 8 polazak na izlet, koji traje kojih 7-8 sati i košta 120 juana. Eto, i to sam dakle sredio po planu, a u međuvremenu se tmurno vrijeme razvedrava i imat ću sunčano predvečerje, što će mi omogućiti odlazak na Mingshashan. Dok šećem gradom primjećujem još jednu zanimljivu stvar koju sam dosada viđao samo periodično u Xinjiangu, no prelaskom u Kinu u užem smislu frekvencija raste – velik broj ljudi s maskama na licu. Kao, protiv smoga. Uglavnom žene. Ali zar u Dunhuangu, koji je prilično čisto mjesto? Jedino ako nije zbog pijeska. Neki od njih ne samo da imaju maske na licu, nego i rukavice. Je li to alergija, ili paranoja? Zanima me kako će biti kada stignem do STVARNO zagađenih gradova, poput Lanzhoua. Tamo će ljudi valjda hodati u skafanderima.
Slijedi mi kraći odmor u hotelu, pa oko pola 8 krećem na Mingshashan. Prvo se mislim provući nekamo sa strane, navodno postoji negdje neka rupa u ogradi, ali na kraju odustajem i ulazim u kompleks na velika vrata. Ulaznica – 120 juana. Nije baš ni jeftino. Istina je da su oni od nekoliko visokih dina i jednog jezerca napravili tvornicu love. Nudi se svašta – jahanje na devama, let motornim zmajem, let helikopterom, čak i sanjkanje po dinama. Čitav je predio svojevrstan geomorfološki rezervat – naime, iako je riječ o dinama, one nisu pomične i nisu sipke. Da, pijesak je vrlo ugodan za hodati (skinuo sam sandale i penjao se bos), navodno pomaže i kod reumatoidnog artritisa (bolesti koju sam svojedobno prebolio), a tu je i fenomen „pjevajućeg pijeska“ (po čemu se čitava planina zove). Naime (a ja to nisam čuo, možda je to na nekom drugom dijelu) pijesak dok se trusi stvara vibracije koje liče na zviždanje ili čak lajanje. Za to je nužno da je pijesak malo vlažan i sadrži silicijev dioksid. Taj se fenomen pojavljuje na više mjesta u svijetu, a i Marko Polo opisuje kako se u pustinji Taklamakan, ako netko zaluta, mogu čuti sablasni zvukovi glazbe koji čovjeka navode da ih krene tražiti i tako se izgubi od svoje pratnje. Danas je međutim ovdje toliko ljudi da to nije moguće iskusiti. No ugodno je i samo šetati po pijesku (ne i penjati se – naime, zbog izuzetne sipkosti svakim korakom propadnete za još bar pola unazad, što penjanje čini zamornim). No nije moguće otklizati se – možete se spuštati pješice po izuzetno velikoj strmini bez bojazni da ćete se otklizati u provaliju, jer vam noga tone u pijesak i to amortizira pad. S vrha prve dine na koju sam se uspeo otvara se pogled na Polumjesečasto jezero – maleno, ni po čemu posebno jezerce (osim što je posve okruženo brdima pijeska). Pored njega je tipični kineski paviljon sa šiljatim višeetažnim krovom, kao i mjesto za okrijepiti se, s tipičnim deračkim turističkim cijenama (mala boca vode 10 juana – inače košta negdje 3-4).
U suton se vraćam u hostel, gdje i opet muku mučim s uploadom slika, zbog spore veze i cenzure, potom odrađujem ovomjesečni Hot 100, redovno mjesečno kviz natjecanje (spominjao sam to već), a potom još pišem dnevni zapis. Ustajem u pola 7. Spavat ću malo više od 3 sata…

komentiraj (0) * ispiši * #

Lud zbunjenog

četvrtak , 02.07.2015.

U Liuyuan stižemo po planu, a bez ikakvih poteškoća nalazim pred kolodvorom i minibus za Dunhuang. Treba pričekati kojih 15-ak minuta dok se ne sakupi dovoljno ljudi, a potom krećemo. Cesta je prilično loša i drmusava, nažalost mi je fotoaparat ostao u malom ruksaku koji je u prtljažniku, tako da nemam fotografija pejzaža. A pejzaž je još uvijek sličan Xinjiangu. Uokolo se nalaze srednje visoka brda, koja su crne boje, izgledaju kao velike gromade ugljena. Između toga tlo je pjeskovito, pustinjsko. Potom se brda gube i prelazimo u potpunu pustinju. Ovo više nije Taklamakan, to je već početak Gobija. Do Dunhuanga imamo 120 km ovakve vožnje, uz tek pokoje naselje. Iako smo promijenili provinciju, ovo je još uvijek zapadna Kina, divljina i pustinje. Vozimo se prema gradu koji je bio jedna od najvažnijih postaja na Putu svile upravo zbog toga što je riječ o velikoj i plodnoj oazi, prvoj nakon vrlo zahtjevne dionice puta kroz gudure i pustinju koja se prostirala zapadno od Dunhuanga.
Nakon kojih dva sata vožnje pristižemo u grad. Dunhuang ima dosta smještajnih kapaciteta, ali ne baš hostelskog tipa. Radi se o atraktivnoj turističkoj destinaciji, ali više za organizirane ture, koje odsjedaju u hotelima. Na Hostelworldu su mi ponudili tri hostela, dva s prilično lošim ocjenama i jedan još neocijenjen. A svi su izvan centra grada, smješteni u izletišnoj zoni nedaleko Mingshashana. Na kraju sam rezervirao taj neocijenjeni, možda radim grešku, ali ne bi mi bila prva na ovom putovanju. No do dolaska u Dunhuang nisam više siguran da se sjećam imena. Možda je Moli. Baterija na mobitelu mi se ispraznila, ne mogu provjeriti na netu. Ne znam, ako pitam taksista, možda će znati. Možda će znati engleski, ovo je ipak turističko mjesto…
Pretežno za kineske turiste. Naravno da ne zna engleski, njemu to ne treba. A i na „hostel Moli“ me blijedo gleda. Ali sad će on to doznati, samo da nekoga nazove. Moli me da mu napišem točno ime hostela (iako ni ja nisam siguran je li točno), kad mu dam napisano na papiriću, on se onako zasmjehne, vjerojatno mu nije palo na pamet da ću mu ime hostela napisati na latinici. Da znam pismo, vjerojatno bih znao i jezik, pa bismo mogli normalno komunicirati. Ne uspijeva ni preko telefona doznati ništa o hostelu. Ja mu kažem neka pogleda na internetu na mobitelu (ima pametni telefon, morao bi imati internet na njemu). On ne kuži što ja hoću. Ponavljam mu „internet, internet!“, ali izgleda da je autizam Kineza toliki da oni ne samo što imaju svoju riječ za taj pojam (što je OK, imaju i Slovenci medmrežje i Mađari világhalózat), nego ni ne razumije internacionalizam (što nije slučaj sa Slovencima i Mađarima). Vozi me u nekom neodređenom smjeru, a onda se sjeti da ima nekoga tko zna engleski, naziva tu osobu i daje mi ju na telefon. Ja ukratko objašnjavam u čemu je stvar i da trebam hostel za koji mislim da se zove Moli, ali da nije to sad toliko bitno, nego samo želim da on objasni vozaču da na internetu na svom mobitelu pronađe podatke i adresu hostela i onda će sve biti u redu. No ovaj s druge strane postavlja neka glupa pitanja tipa imam li rezervaciju u tom hostelu i sl. Ja mu ponovno ponavljam da samo trebam internetsku vezu. Onda on kaže da će me ovaj odvesti do drugog hotela, gdje ću se onda snaći. Na moje opetovano pitanje zašto jednostavno ne zamoli ovoga da mi dadne internet na mobitelu, dobivam odgovor koji ne razumijem baš najbolje, pa završavam taj suludi razgovor.
Taksist me doista dovozi do nekog hotela, ali mu ja odmahujem da to nije to i da vozi dalje. Izvlačim kartu Dunhuanga u vodiču i pokazujem mu gdje bi to trebalo biti – na donjem kraju karte je strelica na kojoj piše „Crescent lake“, a hostel bi se trebao nalaziti blizu toga. Pokazujem mu to, nadam se da će prepoznati. On nema pojma koji je vrag Crescent lake (inače jedna od najpoznatijih vizura Dunhuanga). Tražim ga da mi dadne mobitel, on mi ga daje i namješta na zvanje. Ne, želim ti pokazati što zapravo trebam – ali onda shvaćam da on izgleda uopće nema mobilnog interneta na mobitelu. Ja ne vidim ništa slično. Glavno da ima svoju sliku pod drvetom na podlozi glavnog ekrana.
Ubrzo dolazimo do zgrade dunhuanškog muzeja, gdje on skreće pitati znade li netko engleski. Naravno da nitko ne zna, i ne samo to, ni ovdje nitko ne može shvatiti moju jednostavnu uputu „mobile internet“, iako ženska na recepciji ima iPhone. Meni sad nije bitno toliko kako se hostel zove i gdje je, samo da mi je naći točno ime na Hostelworldu i tamo je i adresa i broj telefona, pa u krajnjoj liniji mogu nazvati… U međuvremenu su pozvali jednu zaposlenicu koja prema vlastitom priznanju zna engleski veli litl. OK, ja joj potanko i sporo objašnjavam redom u čemu je stvar, naglašavajući riječi kako bi joj sve bilo jasno. Ali sada ove dvije koze s muzejske recepcije, koje pojma nemaju u čemu je točno problem i što mi treba, ulijeću sa svojim objašnjenjima. Onda još i vozač (koji cijelo vrijeme drži moj vodič s kartom) pokušava pokazati na karti natpis Crescent lake, za koji ni ova na recepciji nije uspjela utvrditi što je točno (utipkala je ime u Google Prevoditelj, naravno uz tipfelere, koje sam vidio, ali nisam znao kao da joj ukažem na njih). Pokušavam udaljiti ostale iz razgovora u ovom trenutku i zamoliti ovu veli litl da usmjeri pozornost na mene. Ja sam taj koji traži i znat ću najbolje objasniti što mi treba. Ali ne, ona isto tako u panici traži „pomoć“ od svojih kolegica na recepciji, koje ne znaju što ja zapravo hoću. Tražim od jedne ženske s recepcije da mi dadne mobitel, kako bih joj zorno pokazao što trebam. Ona mi „pomaže“ tako da mi namješta program za pisanje. Ma ne to, zaboga. Ona mi onda prebacuje na drugu vrstu tipkovnice. Pa na unos kineskih znakova. Isuse Bože… U međuvremenu se na recepciji pojavio neki tip koji ima nekoga tko zna engleski, pa nazivaju tu osobu. Ta osoba opet ne uspijeva razumjeti o čemu ja pričam i što mi zapravo treba, pa i taj razgovor prekidam. Naposljetku mi pada na pamet spasonosna ideja – vozač nije zaključao taksi (dakle, netko mi je mogao popaliti torbe iz njega, ali u ovom času ne stignem biti paranoičan), pa tako trčim do auta, iz malog ruksaka izvlačim punjač i vraćam se na recepciju. Začudno, kad su me vidjeli s punjačem otprve shvaćaju što trebam i oslobađaju mi jednu utičnicu. Sad trebam samo pričekati dok se malo napuni… Pa onda kad se upali, dok se digne sistem... Pa dok spori internet ne učita stranicu koju trebam… U međuvremenu su opet doveli jednu zaposlenicu koja navodno zna engleski. Možda malo bolje od one prve. Ali se i vješto služi Google Prevoditeljem. Napokon nalazim stranicu koju trebam, i da, hostel se doista zove Moli, a adresa je „sa sjeverozapadne strane Polumjesečastog jezera (Crescent Lake)“. Ova to pojašnjava vozaču, a potom još i naziva hostel s rečenog broja, kako bi ustvrdila gdje je točno. I onda me na kraju pita „So, you want to go to Moli?“ Ne, radim anketu o tome koliko su taksisti u Dunhuangu pismeni i koliko dobro poznaju svoj grad i strane jezike.
OK, dakle je li sad vozaču jasno? Ona tvrdi da mu je sad jasno. Nadam se. Ona mi za svaki slučaj ispisuje kinesku adresu hostela, ako još budem išao taksijem do hostela predstojećih dana, da vozači znaju naći kad im pokažem.
Hostel se nalazi kojih 5-6 km od grada, u podnožju Mingshashana, Pjevajuće pješčane planine, zapravo ogromne dine koja se pruža odmah južno od oaze koja tvori grad. Smješten je na pokrajnjem puteljku pokrajnje ulice, u kompleksu koji su nekad možda bile neke gospodarske zgrade. Recepcija je s druge strane puteljka. Pokazuju mi moju sobu, točnije dorm, u kojem su još neki Kinezi, no isti će srećom ubrzo otići, ostao je tek jedan tu prvu noć. Drugu ću biti sâm. Nakon inspekcije nusprostorija primjećujem kronični problem kineskih čučavaca – niti ima crijevo za ispiranje, niti ima toaletnog papira. U Turpanu je barem postojao jedan normalni zahod s tušem koji se mogao upotrijebiti i za pranje, ovdje toga nema. Doznajem i neke tehnikalije, koji autobus vozi do grada (a moram autobusom, ipak je to 5-6 km), kao i to da se za izlet u spilje Mogao moram prijaviti dan ranije preko neta. OK, to ću predvečer, a sad idem do grada.
Po dolasku u centar uviđam da Dunhuang izgleda posve drugačije od gradova koje sam dosada viđao po Xinjiangu. Centar je ugodan, s dosta drvoreda, i ne liči na urbanu džunglu, nego više na neki europski gradić. Ima nade za Kinu. Kao što sam rekao, riječ je o strateški važnoj oazi, koja se nalazila na križanju puteva prema Xinjiangu, ali i Tibetu, te na sjever prema Mongoliji i Sibiru, a na istok u koridor Hexi i naposljetku prema središnjoj Kini, posebice Xi'anu. Neki tvrde da je u rano doba područje grada nastavao narod Yuezhi, za koje neki vjeruju da je riječ o Toharima. Kasnije ih je pokorio stepski narod Xiongnu, za koji jedna od najprihvaćenijih teorija tvrdi da su bili Huni. Xiongnue je 121. pr. Kr. pobijedio car Wu, te je tako Dunhuang postao isturena vojna postaja, na samoj granici s neprijateljskim zemljama. Ovdje su se međutim i kupovale namirnice i mijenjale deve, a sve kako bi dugotrajan prelazak preko pustinje bio čim bezbolniji. Dunhuang je bio na udaru i novotarija koje su dolazile Putom svile. Jedna od prvih novopristiglih stvari bio je i budizam, koji se polako širio iz Xinjianga na istok, te je u Dunhuangu izrasla respektabilna budistička zajednica, što će rezultirati i izgradnjom kompleksa spilja Mogao. U gradu je bilo i nestorijanskih kršćana, manihejaca, čak i židova. Zahvaljujući svom isturenom položaju, Dunhuang je često mijenjao gospodare – u dva su ga navrata osvojili Tibetanci, jednom Mongoli. U svim tim povijesnim trvenjima stari je grad teško stradao, pa je tako 1725. istočno od nekadašnje gradske jezgre sagrađen novi grad – današnji Dunhuang, s oko 190 000 stanovnika.
Silazim s autobusa kod simbola grada – kipa Apsare koja svira pipu (lokalni trzalački instrument). U samom Dunhuangu nema nekakvih osobitih spomenika (osim eventualno Pagode bijelog konja), tako da ću prvi dan iskoristiti da se malo prošećem gradom. Po planu sam mislio ostati 4 noći, ali mislim da će mi i 3 biti dovoljno. Ne bih želio rastezati ovu Kinu, ionako sam tu mjesec i pol, a ako vidim da mogu uz dobru logistiku i tempo uštedjeti koji dan, izvrsno.
Kako se približilo i vrijeme ručku, odlazim u sečuanski restoran u glavnoj ulici, koji je preporučen na Wikitravelu i čini se dobar. Nadam se samo da im nisu sva jela ljuta, jer je sečuanska kuhinja poznata po vrlo ljutim jelima. Već me strah dionice puta kroz Sečuan. U restoranu mi prvo donose kineski meni, ali ja tražim engleski, njegovo postojanje je također spomenuto na Wikitravelu. Bolje da nisam tražio. Meni je ovaj puta više-manje jezično u redu, ali je krcat tipfelerima (koji to nisu) koji sve čine mnogo manje razumljivim. Recimo, lako je za sance shvatiti da je posrijedi sauce, ali kod nekih jela nazivi izgledaju kao da je netko nasumce nabacao slova iz ukupnog fundusa. Naručujem napokon neku juhu od špinata i graha, koju nemaju. OK, uzet ću juhu od paradajza. I usto bi trebali biti rakovi, ne znam više s kojim dodacima. Prvo mi donosi glavno jelo, a tek potom juhu. Opet u ogromnoj zdjeli, iako ovaj put manje od one juhe s tofuom. Najzanimljiviji je koncept „juhe od paradajza“. To je zapravo obična povrtna juha u koju je ukuhano jaje, a unutra su i bok choi i paradajzi narezani na ploškice. Glavno je jelo naravno pikantno, Kinezi stvarno ne štede s različitim vrstama ljutih papričica. I ne, ne mogu ga pojesti do kraja, uvijek izgubim snagu u jednom trenutku, što mi se nikad ne događa inače u kineskim restoranima. Vjerojatno zbog toga što je tamo hrana blaža.
Inače, lokalni specijalitet su rezanci s magarećim mesom. Probat će se, moram, da nisu ti magarci uzalud umrli… Nakon ručka se vraćam u hostel. Krenuo sam nadobudno hodati, ali onda sam ipak zaustavio taksi. Taj sat vremena koji bih potrošio na hod može se i bolje iskoristiti. No dok se malo odmaram u hostelu počinje se oblačiti. Mislio sam otići pogledati zalaz sunca u obližnjem kompleksu Mingshashana, ali se ozbiljno naoblačilo i počelo puhati, tako da ne bi bilo osobito atraktivno. Bit će bolje sutra. Odlazim se umjesto toga predbilježiti za spilje Mogao, ali taman sam im upao u doba večere, pa ću se vratiti kasnije. U međuvremenu mi se događa neobična stvar – iako sam se dosta najeo za ručak i još ostavio hrane, opet sam gladan. Možda je vrijeme za magarca… Na glavnoj cesti prema Mingshashanu nalazi se nekoliko restorana, a prvi na koji sam se namjerio piše da servira konjsko meso. OK, sjedam na terasu, tu se nalazi i nekoliko jurti, koje možda i iznajmljuju kao bungalove, ne znam, dolazi jelovnik, nema engleski, ali ima slike. Koje nikad ne prikazuju ono što doista dobijete. Pitam imaju li magarca, nemaju. Konja, nemaju. Imaju samo dosadnu govedinu, svinjetinu i janjetinu. Uzimam nešto što mi liči na rezance s mesom, premda mi konobarica ne zna objasniti kakvim mesom, iako na kraju kaže da je ovčetina. Dobivam nešto slično filekima, ali rezanaca nema. Samo meso izgleda kao rezanci. Prilog je pirjani luk, te pirjana zelena i crvena paprika. Zaboga, ja ću poludjeti od ove kineske kuhinje. Vratite me u kineske restorane na zapadu! Znam da se Kinezi smiju kad vide kakav su tamo kulinarski džumbus napravili, ali ovo ovdje nije pretjerano dobro. Ili je to samo do ovih krajeva, stvari će se otvoriti kad se maknem iz ovih pustinjetina…
Po povratku u hostel rezerviram uspješno kartu za Mogao, sutra u 9 sati, bus ide iz centra… Samo malo, u 9 moram biti u centru grada ili u Mogau? U centru grada. A gdje točno? Objašnjenje koje mi daje cura na recepciji je nemušto. Izađem iz autobusa u centru (kod kružnog toka), prijeđem cestu i idem do iduće velike ceste i tamo su autobusi. Ali riječ je o kružnom toku, znači „prijeđem cestu“ su već 4 mogućnosti. Pitat ću još sutra ujutro detaljnije.
Gnjavaža s kineskim internetskim cenzurama dovela je do toga da sam gotovo čitav dan u zaostatku s dnevnim zapisima (srećom vremenska razlika pojede dio toga za korisnike u Hrvatskoj), ali ja večeri provodim opisujući ne protekli, već jučerašnji dan. Tako i ovu večer, nakon što su svi pozaspali, na terasi hostela pisuckam svoje. Pun je mjesec, pa čujem hostelskog psa, prljavobijelog čau-čaua, kako reži iz pravca recepcije. Iako je riječ o jednoj od pasmina najbenignijeg izgleda, svejedno nije ugodno u noći punog mjeseca čuti režanje u mraku.
Kasno odlazim na počinak, a rano ustajem…

komentiraj (0) * ispiši * #

Rastanci

srijeda , 01.07.2015.

Plan je imao obaveznu i opcionalnu inačicu. Obavezno je bilo da odem pogledati turpanski muzej, drugi najveći u Xinjiangu, nakon onoga u Ürümqiju. Ako mi ostane vremena, mogao bih se zaletjeti i do ruševina Jiahe. Ali moram prvo vidjeti kako stojim s vremenom s obzirom kad mi ide večernji vlak za Dunhuang. Koji zapravo ne ide za Dunhuang, nego za Liuyuan, koji je blizu Dunhuanga. Samo 120 km. Otamo navodno ima bus. Da, isto kao što je bio iz Daheyana. Naravno, podrazumijeva se da na vlak moram ići iz Daheyana, što treba uračunati u vrijeme polaska iz hostela. Ženska na recepciji mi kaže da mi ona može rezervirati kartu. OK, to ću kasnije, vidim da vlakovi idu relativno često, ima jedan oko pola 12 navečer, mislim da ću uzeti njega. No kako sam stvari pošteno otegnuo, čini se da neću do Jiahea, nego ću laganini u grad do muzeja, malo se promuvati uokolo, možda pojesti nešto… Na ruku mi ide što su idući gosti u mom dormu danas na cjelodnevnom izletu, pa se ne moram iščistiti iz sobe sve do kasnog popodneva.
Bližim se i kraju s prvih 3000 podignutih juana, pa ću putem do muzeja svratiti i na bankomat. Nakon bankomata krećem prema muzeju, koji bi morao biti odmah pored onog doma mladeži. Pored toga je neka velika zgrada, to mora biti to…ali čekaj, nigdje ne piše ništa na engleskom, a za očekivati bi bilo da muzej ima barem nekakvu vanjsku oznaku na engleskom. Ako nema, znači da je i postav sav označen na kineskom, a to onda razgledanje čini prilično napornim. Obilazim tu zgradu, izgleda mi i zatvoreno. Uspoređujem znakove na natpisu s kineskim znakovima u riječi za muzej – ne, nije to to. Ali gdje je onda? Iza ugla je hotel, pa jedino ako nisam krivo zaključio… Naravno. Dom djece i mladeži koji izgleda kao džamija, zapravo je muzej. To objašnjava frizove s mongolskim ratnicima i ovcama na fasadi. Ne bi se baš uklapalo uz djecu i mladež.
Muzej ima dosta bogat postav arheoloških, ali i paleontoloških nalaza (jedna je dvorana posvećena fosilima nađenim na području Xinjianga). Čak su i engleski natpisi razumljivi i jezično točni. Postoji i dvorana s rukopisima, ali samo je jedan na pismu brahmi i nisam siguran je li riječ o toharskome. Na gornjem su katu smještene mumije, iz raznih razdoblja i s raznih mjesta u Xinjiangu, između ostaloga i mumije iz Astane, kao i replika murala iz jedne grobnice (koji nisam ondje mogao slikati). No i opet nema toharskih mumija. Jest, spomenuli su i Tohare kao jedan od naroda u tom području, ali njima su očito oni mnogo manje relevantni nego indoeuropeistima. Gdje li su onda te mumije i tekstovi? U Ürümqiju? Izgleda da sam ipak trebao i to uključiti u itinerer…
Vraćam se prema hostelu. Ako trebam rezimirati svoj boravak u Xinjiangu, on je dosta razočaravajuć. S izuzetkom Kašgara, ništa nije bilo nezaboravno. Gradovi su uglavnom isti, spomenici bezvezni ili devastirani, toharska prisutnost nevidljiva… Ajde, Turpan je ispao fora, zbog te neobične prirode i vinograda. Sad ću si još u hostelu uzeti jednu bocu hladnog bijelog vina…
Ali xinjianški Murphy je imao još jedan adut u rukavu. Bijelo vino, po riječima žene na recepciji, zapravo ne postoji, nego je u sastavu toga većim dijelom sok od grožđa. A to oni ne drže, nego bih trebao kupiti u nekom od dućana. Što sad nemam više vremena, pogotovo ako ga želim ohladiti. Eto, i to je propao plan. Ništa, uzet ću bocu Wusua (lokalne xinjianške pive), koja kao i sve dosad ima d 3,3% alkohola i bocu od 620 ml. Kvantiteta je tu, kvaliteta malo zaostaje. Dok ispijam svoju bocu, s izleta se vraćaju Chris i John, ali odlaze nešto svojim poslom na drugi kraj terase, jer ja upravo tipkam dnevni zapis. Potom se lagano bliži vrijeme polaska na turpanski kolodvor, odakle bih trebao dijeljenim taksijem do Daheyana. Odlučujem se krenuti pješice, da se još pozdravim s gradom, te možda usput još i kupim neku hranu. Pozdravljam se s Chrisom i Johnom, John ide u Ürümqi odakle leti u Guangzhou, jer ima psa koji je ovih dana bio na prijateljevoj brizi, ali više ne može, a Chris će još malo nastaviti, navodno 13. srpnja treba biti u Chengduu, no to je prerano za mene, ja ću tamo biti kojih desetak dana kasnije. No opet, nikad se ne zna, ni ovo nismo planirali.
Pinklec na rame, tj. ruksake na leđa i prsa (improvizacija s naramenicom se dobro drži), pa udri pješice kroz grad. Stajem kod Ujgura na još jednu pitu s janjetinom (i od Ujgura se opraštam – zapravo od turkijskih naroda općenito, pratili su me od Edirnea, preko cijele Turske i iranskog Azerbejdžana, pa sad ovdje u Xinjiangu), potom u jednom dućanu kupujem i osvježenja i krećem prema kolodvoru. Prolazim ispod brajdi na ulici Qingnian, potom na zapad… Primjećujem nešto neobično. Kolodvor koji bi se po svim indicijama trebao nalaziti upravo na potezu kojim prolazim, ne postoji. Na potezu od nekoliko stotina metara ne vidim ništa slično. Ali i Lonely Planet i Wikitravel kažu da je tu. Leđa mi već otpadaju, vrijeme odmiče… Ništa, zaustavljam taksi, idemo na taksimetar, pa da vidimo koliko će ispasti do Daheyana, sigurno manje od onih 100 juana prošli puta. Osoba koja je zaustavila taksi je nejasnoga spola. Po licu i glasu izgleda kao žena, no po rukama i nogama je nesumnjivo muško. Liči na nekog eunuha. Usput ima i ujgursku kapu, ali ne topar, već malo višu, onako stožastu. Može do Daheyana, nema problema, pali taksimetar i krećemo. Izlazimo iz grada i vozimo se u smiraj dana prema zapadu. Oko nas je pustinja, koja prevladava odmah po izlasku iz Turpana, dok su na sjeveru i jugu na horizontu vidljiva brda. Dok jezdimo autocestom moram se uvijek prisjećati te činjenice da sam, mic po mic, dospio do Kine. Do Kine koja je čak i Muhamedu, koji joj je bio upola bliže od nas u Hrvatskoj, bila pojam udaljenosti, kada je u jednom hadisu rekao „Tražite znanje, pa makar i u Kini“. Muhamedova je vjera stigla i dovde, nažalost današnji islam sve manje traži znanje, iako je ta potraga za znanjem sačuvala mnoga djela klasične filozofije od kršćanskih barbara koji su bili spremni uništiti te poganske spise.
Skrećemo na sjever, vozeći se kroz neke drvorede, pa sela, pa je cesta na jednom mjestu blokirana, pa idemo kroz neki makadam u pustinji…a iza nas je neki tip na motoru…već pada mrak i ja si vrtim u glavi razne mračne scenarije, usput gledajući taksimetar, koji se ubrzano penje… No napokon stižemo neokrznuti u Daheyan, a vožnja doista ispada jeftinija od one prošli put – 92,5 juana. :D Pozdravljam se s eunuhom i krećem već poznatom ulicom prema kolodvoru. Pričao sam već jednom o tom fenomenu kako se na putovanju čovjek jako brzo zbliži s mjestima na kojima boravi u više navrata u kraćem vremenu, čak i ako je to svega dan-dva. U Daheyanu je bilo 3 sata. I tih 3 sata je bilo uglavnom grozničavo traženje prijevoza za dalje. Nismo se zbližili. :D
Kolodvorske mjere sigurnosti su već uobičajene, srećom ovaj put nema gužve. U malom ruksaku još uvijek furam vrećicu noghla iz Urmije. Koliko je puta taj noghl prošao kroz rendgen, ne znam je li to još uopće jestivo i hoću li svijetliti u mraku. Odlazim na blagajnu s referencijalnim brojem karte (jer su mi ovi u hostelu kartu kupili preko neta), bez komplikacija dobivam papirić, na kojem piše da sam na tvrdom ležaju, broj 5, sredina, u vagonu 7. Vlak dolazi kojih 20 minuta prije voznog reda, vozi na liniji Ürümqi – Xi'an, moj vagon je dosta daleko niz peron. Unutra naravno nema svjetla, tj. ima samo ono koje dolazi iz pretprostora. Brojeva kreveta nema, tj. nisu vidljivi. OK, pretpostavljam da je broj 5 u prvom odjeljku, jedan od dvaju srednjih kreveta. Nalazim lokaciju, nemam kamo sa stvarima, mislim ih prvo ostaviti naslonjene uz prozor, ali moram ih maknuti, jer smetaju. Komu? Onim hordama koje noću marširaju kroz vagon? Smještam ruksake na policu malo niže niz vagon, te se uvlačim u krevet, pored četvero ljudi u mom odjeljku koji sjede ili stoje između kreveta, eto tako, da bi malo smetali. Krevet je vrlo uzak, naravno da ću spavati obučen, torbice ću objesiti o neku kuku koja je tu pored… I onda dolazi kondukterka. S baterijskom svjetiljkom. OK, naravno da nastaje problem. Kreveti nisu označeni po redu, kao sjedala, već po odjeljcima. Brojevi se nalaze u dnu svakog odjeljka, tako da, da biste ih vidjeli, morate dobrano ući u odjeljak, ili si posvijetliti lampom. Moj nije peti krevet u vagonu, već srednji krevet u petom odjeljku. I naravno da će opet konfucijanska etika („znaj svoje mjesto“) odraditi svoje. Jer bolje je dizati čovjeka koji se već ušuškao i tražiti ga da se prebaci dva odjeljka dalje, nego reći „OK, nema frke, ostanite vi ovdje, a ako dođe netko s kartom za vaše mjesto, prebacit ćemo ga tamo.“ Ako ništa drugo, novi krevet mi je taman u razini mjesta gdje sam odložio ruksak, pa ću ga imati na oku. Barem dok isto oko ne ubijem. Dijagonalno iznad mene je neki Kinez koji je primijetivši stranca odmah podlegao iskušenju da razgovara s njim, počevši psikati, šištati i na druge načine pokušavajući privući moju pažnju, iako sam se ja nedvosmisleno okrenuo prema pregradnoj stijenci i pokušao zaspati. Kad to nije upalilo, onda me potapšao po leđima. Kad sam se okrenuo (srećom da u mraku nije vidio pogled koji sam mu uputio) počeo je nešto pričati na kineskom. Sorry, I don't speak Chinese. Ništa to njega, on dalje po svome. OK, vrijeme je za potpuno isključivanje. Na kraju je i on shvatio. Ne znam što me pitao, ali vjerojatno je bilo nešto dubokoumno i silno relevantno kao npr. odakle sam. Inače, to je fascinantno. U zemljama čiji jezik znadem, kao npr. Mađarskoj, čak i kad bih nekomu dao do znanja da znam mađarski, bilo je slučajeva da ta osoba i dalje pegla po engleskom. Jer ja sam stranac, pa onda ne mogu znati mađarski. OK, možda je to bilo iz puke želje za osobnim vježbanjem mađarskog. No u Kini, kao da svi pretpostavljaju da iako ste stranac, morate znati kineski. Čak i kad vide da ne znate, i dalje će vam se obraćati na kineskom – jer, kako to, pa to je jedan toliko velik i relevantan jezik… Isto kao i engleski. Pa kako to da onda vi…?
Kloparanje kotača uljuljkuje me u san, san koji me odvodi iz Xinjianga i vodi u provinciju Gansu, karakterističnu na karti Kine po svom izduljenom obliku, koja predstavlja most između zapadnih pustinja i središnje Kine, suzujući se u koridoru Hexi, koji je od pamtivijeka bio najsigurniji prolaz između Kine i srednje Azije, usko grlo omeđeno s juga Tibetskom visoravni, a sa sjevera beskrajnim prostranstvom pustinje Gobi. Iako ću još prvih par dana boraviti u pustinjskom području, imam osjećaj da sada započinje ona prava Kina, izvorniji gradovi s tradicionalnom arhitekturom, krovovima šiljastih rubova, vrijeme kiše i izmaglice… Vrijeme je da se uvjerim da Xinjiang nije indikator za izgled kineskih gradova. A i sunce će početi ranije zalaziti, nema više pekinškog vremena i ujgurskog vremena… Nova promjena, jedna u beskrajnom nizu njih na ovom putu…

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.