Gansuske kiše

Moja ambiciozna ideja da ujutro obiđem Wuwei, pa se potom u 1 odjavim iz hotela i ulovim vlak za Lanzhou u 2.14 ponešto je osujećena činjenicom da sam po buđenju ustanovio da vani lijeva kiša. I da je temperatura oko 20 stupnjeva. Neka, dok podoručkujem stvari će se možda popraviti… No ispada da nemam pravo na doručak, ili ga hotel možda ne služi (što je malo vjerojatno, ali ipak), tako da ću se još i oko toga morati snaći. Budući da vrijeme curi (a i kiša također), a ne želim da mi boravak u Wuweiju bude samo odsjedanje u vrlo lijepoj sobi, oblačim opet duge rukave i krećem na ulicu. Doručak ću i opet riješiti u KFC-u, to je trenutno najbliže, a da je pod krovom. Ali prije toga ću podići novih 3000 juana. Negdje sam oko polovice boravka u Kini i zasada su troškovi unutar granica, dapače, nadam se da ću i uštedjeti.
Wmwi (ime grada ne treba brkati s taoističkim principom wú wéi, djelovanja nedjelovanjem, tonovi su različiti) ima oko pola milijuna stanovnika. Iako je prometno važan grad, nije osobito turistički atraktivan, pa ljudi u njemu zastanu tek radi razbijanja dugog putovanja kroz koridor Hexi. U stara vremena zvao se Liangzhou, ime koje danas nosi središnji dio grada. Budući da je ležao na Putu svile, i to na mjestu gdje su se putevi s istoka objedinjavali u jedinstveni put kroz koridor Hexi, bio je poprištem različitih utjecaja, a i danas je etnički dosta raznolik, s preko 30 etničkih skupina. Inače je riječ o jednom od sunčanijih i suših gradova u Kini, što je dovoljno da ja ubodem valjda jedini kišni dan u pola godine.
Nakon izlaska iz KFC-a uviđam da je kiša jenjala, ali je i dalje prilično hladno. Nastavljam prema sjeveru, ali tu osim jedne pagode ni nema što za vidjeti, osim ako ne odem čak kilometar i pol do jednog parka, gdje se nalazi hram u kojem je nađen najpoznatiji arheološki nalaz iz Wuweija, figurica konja koja je postala simbolom provincije Gansu, a danas se čuva u muzeju Gansua u Lanzhouu. Budući da ću figuricu ionako vidjeti u Lazhouu, a hram sâm po sebi nije ni po čemu poseban i još po mom vodiču traže 50 juana za ulaznicu (a možda sada i više), odlučujem ga preskočiti i krećem u smjeru juga. Jedna od atrakcija grada je i sâm glavni trg, Kulturni trg, no sada ga iz nekog razloga preuređuju, te je veliko raskopano gradilište. Na južnom se kraju centra nalaze nedavno obnovljena Južna gradska vrata, s tri luka kroz koja prolazi cesta. Istočno od tih vrata trebao bi biti konfucijanski hram koji i pronalazim, ali kako se ulaz naplaćuje, a ja imam dosta malo vremena, odlučujem ga preskočiti. Glupo mi je plaćati ulaznicu da uđem i okinem tri fotografije. A švercati se baš ne mogu, to bi možda mogao Letica. :D
Vraćam se u hotel i razmišljam kako je Wuwei nadmašio i Jarkand u natjecanju za najbesmisleniju posjećenu destinaciju na ovom putu. Ali dobro, kad obiđete toliko mjesta (a ja sam ih na ovom putu obišao dosada 34, ako računam samo mjesta gdje sam spavao – i to bez Zahedana, Taftana, Dalbandina, Quette, Sosta i Taškurgana, gdje sam noćio zbog okolnosti putovanja, a ne zato što mi ih je bila želja vidjeti) nužno će se pojaviti neko gdje ćete se zapitati „pa dobro, kog sam vraga išao tamo?“. Srećom, Lanzhou ima daleko bolje mogućnosti, iako ni on kao sâm grad nije nešto zanimljiv.
Odjavljujem se, izgleda da mi nisu naplatili minibar, budući da mi vraćaju puni depozit. Kiša i dalje rominja, ja izlazim na ulicu i zaustavljam taksi. Željeznički kolodvor, taksimetar. Pali ga, nema problema. Udaljenost ista kao i dan prije (tada je bilo 10 juana) s taksimetrom ispada 5,5 juana. Eto kako varaju. Oduševljen spoznajom da sam prokazao njihove laži i još odlučniji da toj gamadi više ne dam ni fena više od cijene po taksimetru, dajem taksistu velikodušno pola juana napojnice. Na kolodvoru kupujem kartu za vlak u 2.14 i pogledom na kartu kako bih utvrdio gdje sjedim utvrđujem da NE sjedim. Dobio sam stajaću kartu. Očito je gužva tolika. Neka, treba i to probati, ako sam probao spavaći bus, a probat ću, nadam se, i superbrzi vlak. Tri sata stajanja do Lanzhoua. Valjda će bar biti mjesta da odložim prtljagu, izvadim tablet i negdje našvrljam dnevni zapis. Odlazim u glavnu čekaonicu i dok obavljam rendgen, nastaje veselje. Prvo mi se veliki ruksak zaglavio u aparatu, vjerojatno je jedan od remena zapeo. Potom, kad ga izvuku, traže da otvorim mali ruksak, jer su u njemu vidjeli nož. Kakav nož, za Boga miloga? Imam švicarski nož, da, ali s tim sam nožem dosad prošao valjda 200 kontrola. Otvaram toaletnu torbicu, vadim škare, ne, one nisu problem. Vadim švicarca, ne, ni on nije problem. Kopaju oni dalje, mislim si da nisu vidjeli šivaću iglu s kojom planiram pobiti pola vrhuške kineskog KP-a, ali onda shvate što je bilo problematično (a ja shvatim da pojma nemam što sam sve pred tri mjeseca spakirao u ruksak). Riječ je o nekakvoj univerzalnoj alatki sličnoj švicarskom nožu, samo što ova ima i kliješta i odvijač i svašta nešto. Možda sam time mogao popraviti naramenicu. Pakiramo stvari natrag u ruksak (za divno čudo mi pomažu u tom poslu – mrzim kad policija raskopa prtljagu i onda se drži kao da ih se to ne tiče kada treba stvari vratiti u prvobitno stanje), a potom mi ženska (koja znade engleski na dobroj razini za Kineskinju) kaže da slušam radio (misli na razglas – što i nije toliko daleko, češka riječ za radio je rozhlas) kako bih čuo kada mi ide vlak. Onda me pita znam li kineski. Nakon što kažem da ne znam, pita me „Pa kako ćete onda čuti radio?“ Ja kažem da ću gledati displeje, a i da imam nekog iskustva u putovanju kineskim vlakovima dosad, kao i općeg putničkog iskustva. Opskrbljujem se još pićem i keksima, te potom čujem kako najavljuju moj vlak (jer se vlakovi označavaju brojevima, a to sam dosad već donekle naučio), pa stajem u red. Da, putnici inače ne mogu na peron dok vlak nije blizu kolodvora, dakle morate čekati u zgradi, a onda vas tek prije polaska pripuste. Vlak kojim idem spaja Ürümqi i Kunming, glavni grad Yunnana, provincije na granici s Vijetnamom, Laosom i Tajlandom. Dakle prelazi dijagonalno gotovo cijelu Kinu. I moj je vagon dupkom pun. Nema mjesta ni za prtljagu. Unutra opet mnoštvo Ujgura. Ja sam nekako imao osjećaj da se oni ne zanimaju baš previše za ostatak Kine, ali izgleda da i oni migriraju. Ima tu i ljudi za koje bih po fizionomijama rekao da su iz Yunnana, slični su Tibetancima (bakrenasta put, crvenkasta kosa), ili pak Vijetnamcima i Laošanima (mala koščata lica). Budući da je zauzet čak i prostor pored ulaza, smještam se preko puta WC-a, gdje je malo proširenje u kojem su umivaonici. Tu mogu odložiti svoje stvari. Iduća tri sata prostajat ću na tom mjestu, jer je vlak do Lanzhoua stao samo jednom (možda dvaput), pa se nije oslobodilo nijedno novo mjesto u vagonu. Krajolik se u međuvremenu počeo mijenjati, no ja toga nisam puno vidio, što zbog činjenice da sam stajao u sredini, što zbog kiše i zamagljenih stakala, što zbog tunelâ kroz koje smo često prolazili. Usto, kako sam stajao preko puta WC-a, svaki puta kada bi netko išao u WC trknuo bi me vratima od pretprostora koja su bila otvorena i naslonjena na vrata od WC-a pod pravim kutom, kako se ne bi sama stalno zatvarala.
Napokon dolazimo u Lanzhou, ali onda se vozimo još petnaestak minuta kroz grad. Kad konačno stanemo, izlazim pomalo sa strahom, svjestan činjenice da je riječ o jednom od najzagađenijih gradova svijeta – iako se u zadnjih nekoliko godina situacija popravila. Očekujem smrad sličan onomu u Zenici ili tako nekom zagađenom gradu, ali ništa, zrak je u redu (koliko kolodvorski zrak može biti u redu). Jedino što prilično jako pada kiša. Onaj pljusak iz Wuweija ujutro sada je na turneji po Gansuu posjetio i Lanzhou. Imam adresu hostela, sada samo moram naći prijevoz. Upute za autobuse na Hostelworldovoj stranici hostela napisane su nemušto, stoga idem na taksi. Taksija ima puno, ali svi su puni, a ako se i nađe koji prazan ili s mjestom viška (jer ima i dosta kolektivnih taksija) već se netko uvali prije mene. Kisnem tako kojih dvadesetak minuta dok napokon ne naiđe jedan u koji ulazim. Dajem vozaču adresu, on gleda, mislim si sad će reći da ne zna, ali mi ipak mahne da strpam prtljagu u prtljažnik. Već je poprilično mokra, nadam se da nije promočila. Strah me monsunskih pljuskova po jugoistočnoj Aziji ako ruksak bude tako slab u kišnim uvjetima…
Lanzhou je, a pogotovo taj dojam pojačava tmurno vrijeme, vrlo neprivlačan grad. Da biste si dočarali kako izgleda, uzmite neki grad smješten među brdima u Bosni, možete i Užice, koje je također u takvoj nekakvoj uskoj dolini, pa se uglavnom proteže u visinu, tj. ima puno više nebodera nego bi se to reklo s obzirom na veličinu grada. Potom taj grad križajte s Chicagom ili tako nekim američkim megalopolisom s jako visokim neboderima. Rastegnite to na 20 km uz rijeku (Huanghe), te nakrcajte 3 milijuna ljudi. Pospite grad smogom. Za potpuni dojam raskopajte središte grada radi nekakvih radova poput metroa, i pobrinite se da slivnici ne gutaju. Dobili ste Lanzhou.
Do hotela milimo kroz gust promet izazvan upravo činjenicom da je na glavnoj poprečnoj gradskoj prometnici jedna traka žrtvovana na oltaru kopanja metroa, a da su tu još i jezera prljave kišnice, pa sve mora ići jako sporo. Napokon dolazimo na rečenu adresu, koja se nalazi u kompleksu brojeva od 552 do 580 (meni treba 570). Nalazim 572, ali gdje je broj prije toga, ne znam, jer zgrada na kojoj je bio 572 ovdje završava, to je prvi ulaz. A iza nje je kraj dvorišta. Doduše, tu se još nalazi i jedan ogroman neboder. Obilazim ga sve dok ne ugledam sitnu pločicu s brojem 570. Stan ima broj 2506, iz čega zaključujem da je na 25. katu. A katova ima ukupno 33. Sreća da se više ne plašim visine, kao klincu su mi koljena klecala kada bih se morao popeti na treći kat. Hostel je u jednom preuređenom stanu, jasno da tip na recepciji jedva natuca engleski, unatoč tomu što je sve napisano na engleskom (sad, kakvom, to je druga priča…), pa je prema tome očito da ciljaju i na strane goste. Plaćanje je odmah, nema depozita, sve je u redu, dobivam sobu i lozinku za wi-fi (koja je istaknuta na više mjesta u hostelu i svugdje piše „lovehostel“, a lozinka je zapravo „hostellove“), a onda, dok se povezujem, čujem kako još netko u drugoj prostoriji govori engleski. OK, ima znači stranaca. I onda taj stranac ulazi u moju sobu – Javier! Eto ga, opet smo naletjeli jedni na druge. Njih su dvojica danas stigli iz Zhangyea, ostaju jednu noć, a onda lete u Xi'an, jer su odavde vrlo jeftine karte. Kažem kako im dugujem večeru zbog onog odjeba dvije večeri ranije, oni kažu da ne zamjeraju, ali da svakako žele otići na večeru, probati lokalni specijalitet niuroumian, juhu s goveđim mesom i rezancima. I da bi se restorani koji ju poslužuju trebali nalaziti preko puta hostela, s druge strane glavne ceste. Dogovaramo polazak u 8. Isprva se gubimo, jer dečkima orijentacija baš nije jača strana. Nakon toga pronalazimo pravu ulicu, ali tamo nigdje nemaju niuroumian, zato što se to uglavnom jede za ručak, pa ga oni ni ne spremaju za večeru. No malo niže nalazimo jedan restoran koji drže muslimani (u Lanzhouu živi velik broj pripadnika etničke skupine Hui – o njima ću još pisati), a oni se ne skanjuju jedenja niuroumiana ni navečer. Ili možda to samo sada, dok traje ramazan. Sjedamo i dobivamo ogromne zdjele vruće juhe pune rezanaca, ali koja prilično oskudijeva mesom. Zato ne oskudijeva čilijem i inim začinima, a po površini plutaju listići nasjeckanog luka. Ono što je zeznuto kad štapićima jedete rezance, jest da ćete ih prvo izvući gomilu, a osim toga nećete izvući ništa drugo. Tako da se jedenje takvih jela obično svodi na „pojedi rezance, pojedi druge krute sastojke, a ostatak posrči“. Ostatak je u ovom času masna ljuta vodurina. :D Kinezi se inače ne opterećuju našim manirama za stolom. Puno se srče, hrana koja je već napola u ustima vraća se u tanjur, jušna se jela piju… Razgovaram s momcima. Javier je baš rođen u Meksiku, negdje pored Guadalajare, a s 13 je godina došao u SAD, u Seattle. Naglasak mu se uopće ne čuje, samo ponekad izgovori l malo mekše, onako romanski. Studirao je engleski i španjolski, specijalizirao predavanje engleskog za strance, a sada u Xi'anu predaje engleski. Oženjen je, ali žena nije putovala s njima ovih dva tjedna, zato što radi s klincima (isto predaje engleski), a oni nemaju praznike. Edward je iz Atlante i on je u Kini uglavnom radio po hostelima, a sada, kako nema posla, morat će se vratiti u SAD, nada se zakratko. Nakon večere odlazimo još u jedan bar na jednu pivu, gdje opet dobivamo čašice od 1 deci za pivu. Objašnjavaju mi da je to način na koji Kinezi piju pivu – natoče čašu, kucnu se i ispiju na eks. Onako kako mi ispijamo žestice. Ne znam, meni je piva za guštanje, za pijuckanje (barem dok se ne ugrije). Ali dopuštam. To je kulturološka razlika.
Ne ostajemo dugo jer se dečki moraju rano ujutro ustati (avion im je u 8, a aerodrom je 70 km od grada), a ja spavam u sobi punoj Kineza. Koji hrču. Doduše i ja vjerojatno njih nerviram svojim tipkanjem do pola 2 ujutro kraj upaljenog svjetla, ali što se može…