Južni, zeleniji London

četvrtak , 31.12.2015.

Stali smo još jednom, usred noći, kod mjesta imenom Ararat. Unatoč mojoj pomisli da to ima neke veze s Armencima, izgleda da je mjesto dobilo ime jer je prvi istraživač koji je tuda prošao rekao da se njegova ekspedicija ovdje zaustavila „kao Noina arka“. Oko pola 7 stižemo na melburnski autobusni kolodvor pored željezničkog kolodvora Southern Cross. Petar i ja razmjenjujemo kontakte, možda se vidimo u ovih 4 dana koliko planiram biti ovdje (možda i 5, tko zna), a ja potom odlazim na tramvaj. Melbourne je inače grad s najvećom tramvajskom mrežom na svijetu, što mu je definitivno prvi u nizu pluseva koje ću mu ubilježiti. Vožnja tramvajem u centru grada je besplatna, izvan toga se plaća pomoću vrijednosne kartice nazvane Myki, na koju se učita određen iznos i onda ga skidaju prilikom svake prijave u vozilo (i on iznosi oko 16 kn za 2 sata). Ja sam u zadnji čas utrčao u vozilo, još sam u sigurnoj zoni, ali ne želim riskirati, silazim dvije stanice kasnije, tamo gdje je granica besplatne zone. No iako sam očekivao da ću karticu moći kupiti u nekom automatu na stanici, to nije moguće. Ne prodaju ju ni vozači. Može ju se kupiti samo u 7 Elevenu i još par takvih prodavaonica. Srećom, u daljini vidim jedan (to nije teško, kada ih ima – a Melbourne je prvi grad u Australiji u kojemu ih viđam – onda su raspoređeni svakih stotinjak metara), kartica vrijedi 8 dolara i još 6 dolara vrijednosti na nju. Potom čekam idući tramvaj, rano je ljetno prednovogodišnje jutro i grad je poprilično prazan. No ovo što vidim mi se jako sviđa. Stiže moj tramvaj, te se ubrzo pokazuje dobrim što sam kupio kartu, budući da stiže i kontrola. Svi članovi kontrolorske jedinice su Indijci. Na kraju nisu ni došli do mene, budući da je jedan mladić prije mene imao neispravnu, oštećenu kartu. Bilo je zanimljivo slušati kako mu kontrolorka postavlja pitanje „Imate oštećenu karticu, a svejedno ste se vozili?“, kao da je počinio nešto apsolutno neshvatljivo. Gotovo kao da je zloupotrijebio tramvaj zato što je u njega ušao ne plativši cijenu vožnje. Kao da je njegova plaćena karta ono što pokreće taj tramvaj, kao da tramvaj ne bi jednako vozio s njim i bez njega. Ne znam kako je priča završila, svi su izašli na idućoj stanici, a ja sam se odvezao još malo, do svoga hostela, koji je zapravo kao smještajni aneks jednog irskog puba, smješten na sjevernom kraju St. Kilde, inače južnog predgrađa koje se proteže skroz do plaže. Došao sam pred hostel u pola 8, ali ne puštaju me unutra, jer se recepcija otvara tek u 8. Dotada moram drežditi na ulici. Sjajan prvi dojam. Da sam kojim slučajem došao u 5 i da je padala kiša, što bih onda? Napokon prolazi 8 sati, nitko me ne zove unutra, moram opet sâm kucati na vrata (nije da me ne vide, staklena su, a tip s dva ruksaka koji čeka pred njima očito bi mogao imati neke veze s hostelom), sada mi pak kažu da u sobu ne mogu prije 10, kada je odjava i čišćenje, ali neka sjednem u pub i uzmem doručak. Koji je klasični hostelski – tost s nekoliko mogućih maziva (maslac od kikirikija, pekmez od naranče, putar i naravno Vegemite), te kava ili čaj i žitne pahuljice. Rekli su mi srećom i šifru za wi-fi, tako da mi barem nije dosadno. Sada je vremenska razlika u odnosu na Hrvatsku već tolika da s ljudima doma mogu komunicirati samo ujutro i navečer, preko dana oni spavaju. Iza 10 sati (taman kako je u Hrvatskoj prošla ponoć) dobivam obavijest da mi se soba oslobodila i da se mogu useliti. Kažu da su me iz četverokrevetnog dormitorija prebacili u trokrevetnu sobu s još jednim likom. Taj „trokrevet“ je zapravo krevet na kat, u kojem je donji dio bračni, a gornji obični. Rečeni tip je neki Nijemac, nije baš razgovorljiv, a čini mi se da spada u onu ekipu koja živi u hostelu (u Australiji je to dosta česta pojava, pogotovo kod ljudi koji traže posao, ili su ga našli ali jednostavno nemaju dovoljno novca da si plaćaju pošten smještaj). On spava na gornjem, ja ću dakle uzeti bračni i nadati se da mi neće još nekoga uvaliti. Nisam se baš noćas naspavao, poprilično sam umoran, razmišljam si da se otuširam, možda još nešto pojedem, i onda ubijem oko na koji sat, ali znam da ću se probuditi još umorniji i dezorijentiraniji. Navečer su u pubu karaoke (svaku večer je nešto, postoji i trivia night, no nažalost je utorkom, tako da sam zakasnio – osim ako one dane viška ne iskoristim na čekanje trivia nighta), tomu bih htio prisustvovati, no to znači da bih se morao malo odmoriti. Obavljam svoje internetske obaveze, stiže već i podne, odlazim se otuširati, ustanovljujem da nema vode do pola 1, čekam da dođe voda, konačno se pojavljuje, ulazim pod tuš, krećem se tuširati, kada prije ispiranja shvaćam da je vode opet nestalo. Hm, čini mi se da hostel neće dobiti baš najbolju recenziju od mene. Srećom se voda vraća za koju minutu, bio sam već u gabuli što napraviti, otuširan se spuštam na ručak (jedna od prednosti ove simbioze hostela i puba jest da postoji akcija za goste hostela, nekoliko se jela može dobiti za samo 6 ili 7 dolara (što bi i u Hrvatskoj bilo povoljno), a s pivom za 9,80 dolara. Doduše, piva je mala i mora biti njihova lokalna točena, ne možeš birati. I dok sam očekivao da će me nakon ručka umor shrvati do kraja (još sam za desert pojeo Jennynu makovnjaču koju mi je također spakirala – zajedno s dva brownieja koja sam riješio još noćas), ispadam čiliji nego što sam bio ranije, pa ću stoga lijepo zapaliti u centar grada, kako bih se zbližio s najjužnijim milijunskim gradom na svijetu. Ulice uokolo hostela su oprazne (= prilično prazne), otprilike kao kasni srpanj u Zagrebu. Ulazim u tramvaj i dovozim se do centra, do željezničkog kolodvora u Flinders Streetu, odakle ću pješice obići stari dio grada.
Melbourne je glavni grad australske savezne države Victorie i drugi najveći grad Australije i Oceanije, s oko 4,5 milijuna stanovnika. Sydney još uvijek vodi, ali mogao bi ubrzo izgubiti utrku. Melbourne je svojedobno bio i drugi najveći grad Britanskog Carstva. Smješten je na utoku rijeke Yarre u zaljev Port Philip, na obalama Bassova prolaza, koji Australiju odvaja od Tasmanije. Grad je osnovan 30. kolovoza 1835., a dobio je ime po tadašnjem britanskom premijeru, Williamu Lambu, 2. vikontu od Melbournea. 1847. je proglašen gradom, a 1851. postaje glavnim gradom novoproglašene kolonije Victorie. Kako je u Victoriji ubrzo pronađeno zlato, Melbourne se prometnuo u jedan od najvećih i najbogatijih gradova svijeta. Bilo je tu doduše i malo driblanja – naime, zlatni su se rudnici nalazili u središnjoj Victoriji, nedaleko gradova Bendiga i Ballarata. Za transport dotamo u mnogo je povoljnijem položaju bio grad Geelong, koji se također nalazi u Philip Bayu, nasuprot Melbourneu. No Geelong je izvisio, tj. Melbourne se nametnuo kao dominantniji. Kada je 1901. utemeljen Australski Savez, Melbourne je sve do 1927. bio sjedište federalne vlade. I dan-danas je Melbourne u vrhu među svjetskim gradovima po kvaliteti života – već petu godinu za redom proglašen je najugodnijim svjetskim gradom za život, te drugim najboljim svjetskim gradom za biti studentom (nakon Pariza). Grad je kulturna prijestolnica Australije, sjedište njene filmske industrije, rodni grad australskog nogometa, poznat po svojoj živahnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni… Poznati Melburnjani su Cate Blanchett, Eric Bana, Nick Cave… Kuriozitet je da je Melbourne osnovao Batman. Naime, osnivačem grada smatra se John Batman, stočar s Van Diemmenove zemlje (današnja Tasmanija), koji je 1835. sklopio ugovor s osam plemenskih starješina iz naroda Wurundjeri, kojime je kupio 2 400 km2 zemlje na kojoj će biti osnovano buduće naselje. Batman nije dugo poživio da vidi uspon Melbournea (koji se jedno kratko vrijeme zvao Gotham C…pardon, Batmania :D ), budući da je 1839. podlegao sifilisu od kojega je bolovao 6 godina. Dakle, najugodniji grad za život na svijetu osnovao je sifilitični Batman. Batmanov ugovor s Aboridžinima kasnije je poništen, te je dopušten slobodni grabež aboridžinske zemlje. Do 1845. manje od 240 bogatih Europljana imalo je u posjedu sve pašnjake na području Victorie (liči li ovo komu na 200 obitelji?), dok su Aboridžini eventualno mogli raditi kao robovi na tim veleposjedima. 1851. u Victoriji je otkriveno zlato, a priljev novog stanovništva bio je tolik da je u južnom dijelu grada postojao tzv. Platneni grad, šatorsko naselje u kojem su živjeli novopridošli stanovnici koji još nisu bili stambeno zbrinuti. Iste je godine osnovana i melburnska kineska četvrt, najstarija kontinuirana kineska četvrt u zapadnom svijetu (inače, ukupno gledano najstarija se kineska četvrt nalazi u Manili). Kako je Victoria postala zasebnom kolonijom, započela je izgradnja veličanstvenih javnih zgrada, iako su se mnoge od njih gradile desetljećima. Premda je zlatna groznica jenjala za desetak godina, Melbourne je nastavio rasti, postavši glavna izvozna luka za viktorijske poljoprivredne proizvode i vunu. Unatoč krizi koja je grad zahvatila 1890-ih, Melbourne je u to vrijeme bio najbogatiji grad na svijetu. Tada nastaje i fraza „Marvellous Melbourne“, koju još i danas Melburnjani izgovaraju s ponosom. Rivalstvo između Melbournea i Sydneya obilježilo je godine poslije formiranja Australskog Saveza, a nemogućnost kompromisa rezultirala je izgradnjom posve novog glavnog grada, Canberre, 1913. No sve do 1920-ih Melbourne je bio privremeno sjedište australske vlade. Nakon Drugog svjetskog rata započinje ponovno useljavanje, ovoga puta iz područja Mediterana. U Melbourneu postoji velika talijanska i grčka etnička zajednica (u Melbourneu živi najviše Grka ne nekom gradu izvan Grčke), a zanimljivost je i da je Melbourne najveći malteški grad. U telefonskom imeniku Melbournea, nakon prezimena Smith, drugo najčešće je Nguyen, što ukazuje i na velik broj Vijetnamaca. Multietničnost i multikonfesionalnost Melbournea može se usporediti samo s Londonom i New Yorkom (dobro, i Sydneyem). 1956. Melbourne je postao i prvim gradom na južnoj polutci u kojem su održane Olimpijske igre (dosad je to još bio samo Sydney, a u nadolazećoj će godini to biti i Rio), poznate i po onom dramatičnom (i ekraniziranom) vaterpolskom susretu između reprezentacija Mađarske i SSSR-a u sjeni sovjetske intervencije protiv mađarske revolucije. Današnji Melbourne, slično Londonu ili Glasgowu, poznat je po transformaciji nekadašnjih industrijskih (pogotovo lučkih) područja u rezidencijalne ili kulturne zone, od kojih su najpoznatiji Docklands i South Bank.
Klima Melbournea je podosta promjenljiva, naročito u proljeće, kada je moguće iskusiti četiri godišnja doba u jednom danu. Sniježi doduše rijetko (zadnji put 1986.), ali pljuskovi su česti. Unatoč svemu, moj je dojam Melbournea tijekom te šetnje bio da je riječ o toplijem, zelenijem i etnički šarenijem Londonu, koji usto ima i tramvaje. Budući da ja volim London, razumljivo je da mi se sviđa i Melbourne – zapravo, to je nakon Hanoija prvi grad s kojim sam odmah kliknuo. I kada bih se selio u Australiju, ne bih dvojio oko odabira grada, premda još nisam vidio Sydney. No mislim da se ipak ne bih selio – udaljenosti su prevelike, bilo do prvog susjednog grada, bilo do prve susjedne države. Nema do europske granične rascjepkanosti…
Od 1997. Melbourne je i grad prijatelj Zagreba, a već sam spomenuo njegovu tramvajsku mrežu – jedinu u Australiji koja ima više od jedne linije (Adelaide ima dvije, ali samo na različitim dionicama iste pruge), dapače, s ukupno 250 km pruga to je najveća tramvajska mreža na svijetu. Dok je u drugim anglosaksonskim gradovima tramvaj tamo 50-ih i 60-ih godina bio percipiran kao relikt prošlosti, u Melbourneu je on zadržan kao znak tradicije. Dapače, mreža se i dalje širi, a postoji i povijesni tramvaj koji vozi na kružnoj razglednoj liniji oko centra grada, postoji i tramvaj-restoran, u kojem možete večerati dok se vozite gradskim ulicama (iako nije baš jeftin)…to dodatno doprinosi melburnskom šarmu.
Ja sam nakon užitka u šetnji ulicama i fotografiranju gradskog života odlučio uskočiti u kružnu liniju, kako bih doživio sumarni prikaz melburnskog centra. Većina putnika su Kinezi. Melbourne, osim što ima jaku kinesku etničku zajednicu, očito ima i dosta turista iz Kine, prošao sam pored agencija koje nude izlete duž Great Ocean Roada, sa svim detaljima aranžmana ispisanim na kineskome (imaju i svog vodiča, čitao sam na TripAdvisoru kako je neki Zapadnjak završio u takvoj grupi i zujao većinu dana). Na zvučniku nam snimljeni glas objašnjava gdje je što, gdje treba sići za pojedina presjedanja ili znamenitosti…a onda naš tramvaj stiže u Docklands, gdje mu je okretište (odnosno promjena smjera, jer su melburnski tramvaji dvosmjerni). Docklands je gentrificirano područje bivše luke koje je do 1980-ih, uslijed sve većeg seljenja teretnog prometa na kontejnerski prijevoz praktički opustjelo, a jedini koji su se 90-ih zadržavali u tom području bili su raveri, koji su održavali partyje u napuštenim skladištima. Danas je ovdje napravljena lučica za luksuzne jahte, stambene i poslovne zgrade, kulturni objekti…i slično londonskom Docklandsu nastala je nova atraktivna urbana zona, iako ju mnogi kritiziraju zbog manjka zelenih površina, i prevelike zaigranosti arhitekata koji su na kraju ignorirali potrebe stvarnih korisnika tog prostora. A slično tako i naš vozač tramvaja ignorira našu potrebu da se vratimo, njemu završava šihta (15 do 6 je, a kružni tramvaj vozi do 6), pa ćemo se morati sami snaći. Neka, dobio sam priliku prošetati obalom Docklandsa, doživjeti suvremeni Melbourne i dodati još jedan komadić slagalice mojoj pozitivnoj slici ovoga grada. U centar sam se vratio normalnom gradskom linijom, prošetao se još malo širokim avenijama, uživajući u viktorijanskoj arhitekturi (pomalo mi je teško vjerovati da je ovaj grad star samo 180 godina), a potom se polako uputio prema hostelu. Napokon sam dočekao da sunce zalazi iza 9, dani su konačno ljetno dugi, ona ekvatorijalna zalaženja oko 6 su me stvarno deprimirala.
Večer? Tuš, cider, prijavljen Modern Love od Davida Bowieja, koji na kraju skoro nisam otpjevao, jer je ovaj toliko izmesario moje ime da nisam čuo kad me zvao, ali sam se ipak na kraju raspitao i došao na red, da bih se negdje oko 2 posve srodio s madracem od silnog umora. Ne znam kamo ću za Novu, nije bi bitno – zadnjih 9 mjeseci sam na permanentnom tulumu. Skoro. Ne bih ga baš uvijek takvim nazvao. Iako sam uz Australiju brzo zaboravio Indoneziju, sjetim je se jedino kad drugima opanjkavam Indonežane. :D
Cheers, mates!

komentiraj (0) * ispiši * #

Rastanci

srijeda , 30.12.2015.

Medo je došao oko 10, no ja sam još uživao u jednom od Jennyinih obilnih doručaka, tako da smo u grad krenuli iza pola 11. Prethodni nam je dan Tiffany (Vanjina cura) spomenula nekog Kineza (naravno – oni se uvijek međusobno nanjuše, to je ono što zovu „bambusovom mrežom“, taj sustav međupovezanosti Kinezâ u dijaspori) koji u pothodniku željezničkog kolodvora popravlja mobitele, između ostaloga baš te kvarove napuknuća stakala. Malo smo dvojili hoće li raditi, dosta lokala ovdje spaja Božić, vikend, Dan proglašenja i Novu godinu (ljenčine!) – ali ovo su Kinezi, njima ništa nije sveto. I točno, radnja je otvorena, vani su istaknute cijene, svi su mi govorili da bi me moglo koštati oko 100 dolara, no cijena zamjene stražnjeg stakla je 55 dolara. Prednje pak košta 185 dolara. I prednje ima par ogrebotina, ali to se može preživjeti, stražnje je bilo u gorem stanju. Kaže nam da će biti gotovo za pola sata, nas dvojica odlazimo u šetnju, a Medo mi usput kaže da probam otići u banku provjeriti što mi je to s karticom (ja sam inače zaključio da mi Visa Electron jednostavno ne radi u Australiji, probao sam još jednom u Adelaideu preko nje dignuti novac, bezuspješno, onda sam primijetio da mi je magnetna traka malo oguljena, pa sam mislio da mi zbog toga bankomat ne želi čitati karticu, ali sam se sjetio da bankomat očitava čip, dok je magnetna traka za plaćanje preko POS-terminala…). Budući da ionako nemam pametnijeg posla, pristajem. Dolazim na šalter, ukratko izlažem, frajer me pita jesam li odabrao opciju „Credit“ prilikom odabira računa (nudi vam „Savings“, „Credit“ i „Cheque“ – katkada nudi i „Current“ ili „Default“). Ja mu kažem da sam probavao sa svim opcijama. On kaže da ćemo sada provjeriti i odlazimo do bankomatâ u predvorju. Tamo on zaustavlja neku mlađu zaposlenicu i predaje me njoj, u smislu „Daj se ti bakći s ovim mamlazom, ja nemam vremena.“ Ona me pita odakle sam (i Australci su ljudi od poprilično intenzivnog small talka, ali to rade na neki šarmantniji, manje invazivan način, iako ću se još vratiti na to), kad joj kažem da sam iz Hrvatske ona kaže da je bila tamo, kažem „Dubrovnik, pretpostavljam?“, ne, prošla je cijelu obalu, Split, Hvar… Bankomat se oslobađa, ja odabirem „Credit“ i mirakulozno mi se materijalizira još 500 dolara. Sad imam soma dollara na lageru, možda će mi ustrebati još jedno dizanje, vidjet ću još kako će biti sa spavanjima u nastavku. Imam osjećaj da dugujem objašnjenje curi da nisam kreten, ali njoj to vjerojatno nije ni palo na pamet, samo dobrohotno kaže „drugi puta unesite isti redoslijed koraka kao i ovoga puta“. To je dakle sređeno, Medo i ja se potom s noge na nogu vraćamo prema kolodvoru. Iako je već skoro 11 sati, nekako mi se čini da je sunce niže na obzoru, kao da je ranije jutro. Je li moguće da je to zbog činjenice da je ovo doba godine u kojem je Zemlja najbliže Suncu, pa se ono prividno sporije kreće? Kod nas je u to doba uglavnom zima, dani su kraći, pa je onda to teže primjetljivo. Inače, to mi je Julia natuknula, a meni nije palo na pamet – intenzitet australskog sunca toliko je jak ne samo zbog ozonske rupe, već i zbog činjenice da je na južnoj polutci ljeto u vrijeme kada je Zemlja najbliže Suncu (3. siječnja), dok je na sjevernoj kada je najdalje (3. srpnja) – iako ne znam koliko su te razlike u udaljenosti stvarno relevantne za jačinu UV zraka, tj. koliki postotak ukupne udaljenosti Zemlje i Sunca čine te varijacije.
Mobitel je popravljen, plaćam, tip nas pita odakle smo (jer čuje kako se međusobno razgovaramo na hrvatskome), kažemo mu, on onda kaže, „Croatia…“ i vidiš da se želi sjetiti neke točno određene stvari koju povezuje s Hrvatskom, pa mu ja pokušavam pomoći u već poznatoj maniri „Luka Modrić?“, a on kaže „No, no…rakia!“ :D :D :D Eto, tko bi rekao da australski Kinez pamti Hrvatsku i Hrvate po rakiji. Nismo međutim doznali je li šljiva ili loza… E sad, prije no što odemo u muzej, Medo mi želi pokazati jednu zanimljivost koja ima veze s našim zajedničkim hobijem (ako se to može tako nazvati). Naime, spomenuo sam da smo se nas dvojica upoznali preko foruma Željeznice.net. Forum je to koji okuplja railfanove i zaljubljenike u druga tračna vozila iz čitave regije, ali ima članove i iz Amerike i Australije (na drugim kontinentima ih mislim nema, barem zasad). Medo je jedini aktivni član iz Australije i poznat je po opsežnim i informativnim postovima kojima nam je približio ovaj nama prilično udaljeni dio svijeta, a osim željezničkih informacija piše i različite druge cvebe o Australiji – od dnevno-političkih događaja do crtica o australskoj kulturi i povijesti. Između ostaloga i preko njega sam prvi puta doznao za Coober Pedy. Adelaide ima jedan osobit vid tračnoga transporta, koji se naziva O-Bahn, budući da je razvijen u Njemačkoj. O- je skraćenica za „omnibus“, što bi dakle bilo „pruga za autobuse“, a to otprilike i jest posrijedi, premda nije riječ o klasičnoj željeznici, već o izoliranoj traci koja se sastoji od dvije betonske grede smještene u koritu taman dovoljno širokom da u njega uđe autobus, koji je potom unutar njega fiksiran dvjema vodilicama sličnima betonskim kotačima, postavljenima pod 90° u odnosu na visinu i dužinu običnih kotača autobusa. Poanta O-Bahna je da je bus koji vozi po njemu fiksiran u pogledu vrludanja lijevo-desno, tj. vodi ga sama pruga, nije potrebno upravljanje, a zbog malog trenja i izoliranog kolničkog tijela (beton je sličan onomu na aerodromima) može postizati znatno veće brzine od običnih buseva u gradskom prometu (do 100 km/h). Sustav O-Bahna je prvi puta razvijen za njemački grad Essen, a u Adelaideu je pokrenut 1986., nakon što se odustalo od izgradnje tramvaja za sjeveroistočna predgrađa, uz proširenje 1989. Na tri se mjesta pruga prekida, tj. tamo se nalaze izlazi, tako da pojedine linije koriste samo neke segmente linije, a ti izlazi dobro dođu i u slučaju zastoja, kada nije potrebno isključiti cijeli sistem. Naravno da ima specijalaca (u prosjeku 4 godišnje) koji se, redovno u alkoholiziranom stanju, pokušaju s autom ubaciti na traku za O-Bahn, ali na nekoliko su mjesta napravljena uska grla koja autobus može preći, ali ne i automobil. I onda počinje veselje, zato što em si budala ošteti auto, znači mora platiti popravak, mora platiti šlepanje, mora platiti štetu uslijed ometanja prometa, a kako sam rekao da su obično pijani, mora platiti i paprenu kaznu zbog vožnje u alkoholiziranom stanju. Kada se sve zbroji, popravak auta mu ni ne treba, budući da određeno vrijeme ionako neće smjeti njime upravljati.
Inače, pitao sam Medu je li imao kakvih problema s privikavanjem na lijevu vožnju kada je došao na Novi Zeland, budući da je ipak već bio vozač u Hrvatskoj. Kaže da nije, da mu je prebacivanje komandi išlo više-manje automatski (čak i danas, ako ode u Hrvatsku, pa se vrati, nema nikakvih problema s prešaltavanjem), te da mu se samo jednom u početku dogodilo da je na praznoj cesti skrenuo u krivi smjer (srećom je vidio auto koji mu ide ususret – „jedna budala vozi u krivom smjeru – da jedna, svi!“).
Što se samoga O-Bahna tiče, oni sad grade nastavak pruge prema gradu, koji će biti podzeman, kako bi se ubrzao protok autobusa u samom gradu. Trebao bi biti završen do 2017. Mi smo se O-Bahnom uputili do Medine kuće (da ne kažem brloga :D ), ali budući da je bus bio relativno prazan, vožnja je, barem na putu dotamo, bila dosta neugodna, budući da je bus poskakivao kao da su mu kotači elipsasta oblika („…izrađeni od tvrde bukovine…radi razbijanja monotonije u vožnji“ :D ). Na povratku se to nije osjetilo. Dok smo hodali do Medine kuće opazio sam nešto što mi je spomenuo dan ranije – dosta privatnih kuća ima solarne kolektore, pri čemu je ugradnja do, ako se ne varam, površine od 4,5 m2 besplatna, a iznad toga je subvencionirana, ali opet do neke granice (ili je 1,5 m2 besplatno, a 1,5-4,5 m2 subvencionirano…ne znam, to mi se čini premalo… Uglavnom, ključan podatak je da ako želite staviti solarne kolektore, država će vas u tom pogledu stimulirati, dok god si na krov ne instalirate elektranu.). Medina je kuća smještena blizu šumarka (naravno, može li drugačije? :) ) u kojem ima i koala. Zanimljiva je stvar da u Australiji doista imate znak upozorenja za svaku životinju koja vam se može pojaviti pred kotačima, a ne samo dva generička znaka „divljač“ i „stoka“ (iako su se i kod nas počeli pojavljivati znakovi za veprove – kuda idu divlje svinje – i ježeve). U Australiji ćete naći znakove za klokane, vombate, deve, emue, koale, ali i patke (s pačićima, čak). Tako da si odmah možete složiti i jelovnik za idućih nekoliko dana…
Nakon jednoga soka i kraćeg razgovora, vraćamo se natrag u grad. Dogovorili smo se s Juliom u 1 pred kolodvorom, kako bismo otišli pogledati izložbu. No Julia kasni, i to zato što joj je njezina majka dala pogrešne upute oko toga kako da dođe na vlak. Pričekat ćemo ju, na kraju joj je trebalo 40 minuta više. Bila je zanimljiva scena dolaska – mi sjedimo na zidiću ispred stare zgrade parlamenta Južne Australije, Julia šalje poruku da je upravo stigla na kolodvor, mi obojica gledamo u tom smjeru, Medo ju nikad nije vidio i pokazuje na jednu žensku u daljini, odjevenu u bijelo, sa šeširićem. „Je li to ona?“ „Nije, ona ima bujnu, crnu, rudlavu kosu.“ „Ma ima šešir na glavi.“ „Znam, ali definitivno mi ne liči na nju…“ Naravno da je to ona, a ja sam uobičajeno perceptivan. Bolje ju zamjećuju ljudi koji ne znaju kako izgleda. Uglavnom, Medo će se ipak ispričati i pustiti nas dvoje da odemo sami na izložbu (Julijin suprug pak nije mogao doći jer on radi preko interneta – on je inače fizičar koji se bavi aeronautikom, preko toga je dobio posao u SAD-u), već je ranije dogovoreno s Jenny da mi ručak bude u 4, potom se još malo odmorim, spakiram i iza 7 krenem na autobusni kolodvor.
Julia i ja ćemo ulaskom u muzej utvrditi da je izložba o Coober Pedyju zapravo izložba opala u prirodoslovnom dijelu Muzeja Južne Australije, a da je događaj zvan „Coober Pedy's coming to town“ bio tek jednodnevan, i to negdje u studenom. Ulaz u muzej je inače besplatan, ako se razgledavaju stalni postavi. No za ovakve privremene izložbe plaća se ulaznica, i to 17 dolara. Uz dužno poštovanje opalima, ali platiti 75 kn da bih gledao neke šljašteće kamenčine mi nije baš neki prioritet. No kad smo već tu, možemo besplatno razgledati zanimljivu etnološku zbirku, posvećenu kulturi i svakodnevnom životu Aboridžinâ, kao i dio posvećen pacifičkim domorodcima (iako je tu najveći naglasak stavljen na Novu Gvineju, a pomalo je zastrašujuća izložba glava izrađenih od lubanja pokojnikâ presvučenih…hm, pa ne znam čime, meni izgleda kao da je na lubanje nanesen tanak sloj gline, ili tako čega, usta su vjerojatno zašivena, a u oči se obično stavljaju školjke (kada se želi oči prikazati zatvorenima) ili neki drugi umetci, kamenčići, tko zna što. Te se lubanje drže kao svojevrsni podsjetnik na pretke, u obiteljskom hramu posvećenom predcima. Tu je i nekoliko osobito deformiranih lubanja, nalik Čunjoglavcima, gdje bi se novorođenoj djeci oko glave vezala posebna marama, koja bi onemogućavala rast u širinu (naime, djeci kada se rode lubanjske kosti nisu posve srasle – zato uostalom mogu glavom proći kroz porođajni kanal – pa ih je moguće modelirati). Zanimljiva je i zbirka bumeranaga iz različitih krajeva Australije, koji se razlikuju kako stupnjem zakrivljenosti, tako i upotrebom. Iako je uobičajena predodžba da se bumerang vraća bacaču ako promaši metu, to nije uvijek slučaj, tj. nisu svi dizajnirani tako aerodinamično. Neki su jednostavno namijenjeni da se bace poput koplja ili shurikena, pa ako pogodi, pogodi. Tu je i karta (nažalost crno-bijela, pa ju je teško slikati, ne vidi se dovoljno jasno ključan dio) podijeljenosti Australije na etnojezične skupine Aboridžinâ prije dolaska Europljana. I tih skupina ima mnoštvo. I svatko tko to gleda i pomišlja kako je za Europljane ovo bila terra nullius mora osjetiti kivnost prema onomu što je uslijedilo. Da se razumijemo – da, Aboridžini jesu imali poprilično nisku kvalitetu života, koja se svodila isključivo na preživljavanje, tijekom 40 000 godina nisu uspjeli razviti ni poljoprivredu, a neki su, poput Tasmanaca, uslijed dugotrajne izolacije zaboravili čak i vještinu dobivanja vatre. Ali Europljani im nisu osobito pomogli svojim dolaskom. Dali su im određene komoditete, jer su ih tako lakše mogli kontrolirati i iskorištavati za vlastite potrebe. One Aboridžine koji su im bili posve beskorisni – poput spomenutih Tasmanaca – jednostavno su tamanili poput životinja (to nije tek govorna figura – u 19. su se stoljeću doista organizirali „lovovi na Tasmance“, u kojima se dotične ubijalo iz puke zabave. Suvišno je i reći da su Tasmanci danas istrijebljeni). To što se danas na svim javnim mjestima uz zastavu odgovarajuće savezne države ili teritorija vijori i aboridžinska zastava, ne pomaže puno. Rasizma ima i dalje. Već sam pričao o posve neadekvatnoj „pomoći“ koju vlada daje Aboridžinima, a jučer mi je Jenny spomenula još jednu stvar. Naime, rekao sam da Aboridžini nemaju razvijena znanja o poljoprivredi, niti baš imaju adekvatne poljoprivredne površine. Što danas jedu? Suvremeno im je društvo omogućilo da više ne moraju lutati po bushu i skupljati bobice i ličinke – danas odu u supermarket i kupe smrznutu pizzu koju zavitlaju u mikrovalku. I zato su toliko debeli. Uz alkoholizam, snifanje benzina i prilično slabu zdravstvenu zaštitu, prežderavanje junk foodom svakako doprinosi kraćem životnom vijeku.
Osim kulturne zbirke, u muzeju se nalazi i taksidermijska zbirka (zbirka prepariranih životinja) južnoaustralske faune. Tu je više-manje sva ekipa koju sam vidio dva dana ranije u Clelandu, uz još ponešto riba i kukaca. Tu je i divovska lignja, smještena u vertikalni izložbeni ormar koji se proteže kroz tri etaže – tijelo joj je na najvišem katu, a krakovi dopiru do prizemlja. Time smo više-manje završili obilazak, pa ćemo još sjesti na pivu i malo porazgovarati prije nego što ja krenem na jugoistok, a Julia pak za dva tjedna odleti na sjeverozapad, a onda i preko Velike bare. I tu se sad vraćamo na australsku sklonost small talku. Kao i u Pakistanu, i Australci se ne znaju zaustaviti nakon pozdrava, nego obavezno još ide i How are you? Pipničar koji nam je točio cidere (sjeli smo naime na pivu, ali ju nitko od nas nije pio) imao nas je još potrebu upitati „Kakav vam je bio dan dosad?“ Julia mi je kasnije rekla da su Europljani u Australiji percipirani kao hladni, upravo zbog te tendencije da ne okolišaju, nego da idu drito u vugla s onim što ih zanima. Vjerojatno je to ovdje neki prežitak razdoblja kolonizacije, kada nisi znao je li druga osoba ovdje da te krkne ili samo slučajno prolazi, pa se razgovorom pokušavalo razbiti napetost.
Malo prije 4 se pozdravljamo, ona odlazi na vlak, ja žurim na ručak, Jenny je danas napravila piletinu s nekom bliskoistočnom salatom (i to samo zato što je stavila kuskus :D ), za desert tiramisu… Potom smo se i ona i ja malo dulje zapričali, ova prethodna tri dana smo uglavnom razgovarali samo u prolazu, ona je imala svoje poslove, ja sam bio u podrumu… Razgovaramo malo o ekonomiji, o militarizaciji (Australija je u zadnje vrijeme povećala troškove za obranu, iako realno – tko će napasti Australiju? Pingvini? Novi Zeland? Jedino bi na sjeveru moglo biti nekih trvenja, ali tu su krokodili i kockaste meduze. Pravi je odgovor da je to sve zbog američkih igara protiv Kine.)… Jenny se ne smatra socijalisticom, ali cijeni dostignuća australske socijalne politike, koja je također ugrožena trkom za profitom. Razgovaramo malo o usporedbama dviju država, o Kini, o geopolitici… Jenny je po struci politologinja, pa je obaviještena. A i inače je simpatična i srdačna osoba, zanimljiva sugovornica. Odlazim se pomalo spremati, te usput provjeravam mejl. Kad tamo, iznenađenje – mejl od g. Hamisha Jamiesona, tipa koji je odgovoran za putovanja teretnjacima. Kontaktirao sam ga dvaput – krajem listopada, kada je odgovor bio kratak („Poštovani, nažalost nemamo brodova koji opslužuju Istočni Timor“), te prošli tjedan, na što je ovo bio odgovor. Ukratko, 13. siječnja isplovljava jedan brod iz Sydneya za Taurangu na Novom Zelandu, treba mu 4 dana, cijena, sa svim taksama i osiguranjem, iznosi nemalih 750€. Ali i bio sam spreman na takvo što. Putovanje teretnjakom je skuplje od letenja, ali sve dok postoji brod, ne mislim se kompromitirati, onaj let između Dilija i Darwina je bio nužno zlo. Kažem mu da sam zainteresiran i da može poslati službeni upit o rezervaciji (nadam se da nitko neće u međuvremenu uletjeti, jer su sad praznici pa sumnjam da će mi se javiti prije ponedjeljka), a potom opet odlazim podijeliti svoje veselje s Jenny. Ako stvari budu išle po planu, to mi ostavlja još malo lufta za neke dodatne kombinacije, pa onda mogu vidjeti hoću li ostati još koji dan u Melbourneu, obići bliske zanimljive gradove (npr. Geelong, Bendigo, Ballarat), možda otići na onu nesretnu Grand Ocean Road, preploviti na Tasmaniju, gdje bih mogao biti 3-4 dana (što je prekratko, tim više jer brod ne plovi u Hobart – Medo će mi kasnije reći da je Tasmanija više-manje slična Novom Zelandu, i klimatski i krajolicima), ili jednostavno otići u Sydney, pa otamo napraviti izlet u Blue Mountains, ili možda čak i na Mt. Kosciuszko (bila bi stvarno fora da se na ovom putu još uspijem popeti i na najviši vrh nekog kontinenta). Bit će nezgodno ako mi se Hamish ne javi do Stare godine, jer ću onda morati improvizirati. Ali opet, nema ničega ranije od toga broda, tako da se mogu ravnati po 13. siječnju kao datumu sigurnog napuštanja Australije. Iako, ništa nije sasvim sigurno s tim teretnim brodovima, katkada kasne u polasku…
Medo dolazi oko 7, ja se spremam, iznosim stvari, onda Medo u maniri brižnog oca, unatoč mom protestiranju, još traži Jenny da mi pripremi sendvič za put…doista su se oboje pobrinuli da mi ova 4 dana u Adelaideu proteknu u maksimalnom tetošenju, i na tomu sam im stvarno od srca zahvalan. Sad bih rekao „Nije Adelaide nakraj svijeta“, ali jest, i zapravo su male šanse da ću ih tako skoro susresti uživo – Medu još možda da, rekao je da će iduće godine doći u Zagreb (doduše, u kolovozu, kada ja vjerojatno neću biti tamo), ali Jenny vrlo teško. Takva je sudbina putnikâ, stalno srećemo nove ljude i puštamo ih da odu iz našeg života, ne zato što bismo to htjeli, već zato što nas Put tjera dalje, jer je to ono što jesmo. Da smo toliko sentimentalni, ostali bismo u prvom mjestu u kojem nas ljudi ugoste, zbrinu i pozabave se nama. No ja sam sentimentalan i prema svojim škaricama za nokte, kako onda ne bih osjećao melankoliju zbog napuštanja dragih ljudi? Nije to tuga, neću cmizdriti do Melbournea, više osjećaj da sam nekoliko dana, nakon duuugo vremena, bio mažen i pažen, čemu se teško tek tako otrgnuti.
Medo me vozi na kolodvor, malo još pričamo na peronu, brine se da je sve u redu…u nekim bi me drugim okolnostima to možda i naljutilo („misli li on da sam ja nesposoban?“), ali razumijem tu njegovu brigu, ipak je otac dvaju sinova i vjerojatno je u meni vidio nešto od svojih sinova, a nešto i od sebe kada je bio mlad (tada je često stopirao po Europi). A i ja, kao dijete odraslo bez oca, mogu reći da mi je uglavnom odgovarao taj njegov brižni, ali ne pretjerano nametljivi pristup. Autobus za Melbourne je poprilično dugačak (ima 56 sjedala, s tim da još ima i WC u stražnjem desnom uglu, imao bi ih i više) i dupkom je pun. Pored mene sjedi neki Francuz, otac obitelji koja obuhvaća još i njegovu ženu i mislim troje djece (dva sina i kćer). Nebitno. Prvo se ona žalila da ju bodem koljenima u leđa, ali to je posljedica premalog razmaka. U međuvremenu je tip iza mene, koji sjedi s nekom Azijatkinjom s kojom razgovara engleski, nekoga nazvao mobitelom, te na čistokrvnom srpskom, bez imalo naglaska, objasnio kako su upravo krenuli iz Adelaidea, kako će biti u Melbourneu oko pola 7 ujutro… Imam slične dileme kao ono s Mirom i Sanjom, ali…ovo je Australija. Tu dotični teoretski može biti i ljotićevac, a to baš nije vrsta ljudi s kakvima biste kao Hrvat voljeli imati posla. No onda se događa nekoliko stvari: Francuskinja želi spustiti sjedalo do kraja, ja se bunim jer pišem i u krilu držim tablet, ona mi veli da ja spustim svoje, ja se okrećem i pitam Azijatkinju mogu li, ona kaže da mogu, spuštam, pa Francuskinja svoje…i shvaćam da to neće ići, jer mi i dalje uklješćuje koljena. Tražim ju da ga pomakne naviše, ona to pristaje…i taman kad je to završilo, obraća mi se rečeni Srbin, na srpskom. Kako je skužio – izgleda da mi je preko leđa virio u to što pišem i prepoznao jezik. Ukratko, on je Petar, inače je iz Beograda, ali je sin diplomata, kaže da je živio po nekoliko zemalja u svijetu (spomenuo je Libiju, ostalih se ne sjećam), sada živi u Melbourneu, upravo je završio fakultet, pa je dobio posao u Maleziji, nešto s naftom (kao i obično), malo mu pričam o Maleziji i svom putu…ono što je nezgodno jest da su Francuzi htjeli spavati, a sada nas dvojica razgovaramo, a kako on još sjedi dijagonalno iza mene, ja sam okrenut prema njemu, što znači da praktički govorim Francuzu u uhu. Nakon nekih 15 minuta Francuz je izgubio živce i zamolio nas da prestanemo, usto još dodavši dziękuję bardzo („puno hvala“ na poljskome). Hm, možda je on zapravo francuski Poljak (ima ih dosta), pa je tako i razabrao da govorimo slavenskim jezikom. Obustavljamo razgovor, koji ćemo nastaviti na prvom odmorištu, malo prije granice s Victoriom. Tu mi je Petar ispričao još kako su putovali, on i njegova cura (nisam ni siguran da mi je rekao kako se zove, iako meni odnekud izranja ime Vivian), stopirali su duž Grand Ocean Roadom, pa sam ga malo pitao kako je to, kojim su putem išli, koliko vrijedi obići pojedine dijelove, on mi kaže kako ima lijepih dijelova i ispati se („Jel možda 12 apostola?“ – „ Ma ne…tamo je sve krcato turistima i nećeš moći uopšte da išta vidiš…ima u nastavku lepših delova, ako te interesuje priroda…“ Pa, nije da sam lud baš za bazanjem po prirodi, vidjet ću. Great Ocean Road je vrlo neprikladna za doći onamo javnim prijevozom, zahtijeva puno presjedanja i vjerojatno bi vam uzela cijeli dan samo da vidite najpoznatiji dio (to je tih rečenih 12 apostola). To sve ako se ide iz Melbournea, jer s te strane barem ima kakvog-takvog javnog transporta. S adelaidske strane nema ničega, bar nisam uspio pronaći. Da stvar bude gora u zadnjih tjedan došlo je i do požarâ uz samo cestu, čime je jedan dio ceste zatvoren. Kakogod. Uz još malo nekih generalija razgovor zamire kada smo trebali u bus, gdje ćemo zaspati. Ja sam još pričekao prelazak victorijske granice, da pomaknem satove (ručni i mobitelski) pola sata unaprijed, na +10 u odnosu na Hrvatsku. Time sam miran što se tiče pomicanja vremena u Australiji, do kraja boravka ovdje ću biti u ovoj vremenskoj zoni, a onda još jedno pomicanje za Novi Zeland. A sada ću i ja zaspati…

komentiraj (0) * ispiši * #

Država vina

utorak , 29.12.2015.

Današnji je program započeo Jennynim i mojim odlaskom do Medine kuće, u sjeveroistočnom dijelu Adelaidea, odakle smo Medinim autom krenuli opet na sjeveroistok, prema dolini Barossa. Nazvana po mjestu Barrosa u Španjolskoj, gdje se odigrala bitka u kojoj su Britanci pobijedili Francuze u tzv. Poluotočnom ratu, dolina Barossa je glavna vinorodna regija Južne Australije. Ako vam je čudno zašto se dolina Barossa zove po Barrosi (iako se kladim da to nije primijetio nitko osim nekog picajzla), riječ je o grešci u prepisivanju. Prvo smo stali u Williamstownu, gdje su pokopani Jennyni predci. Već sam rekao da Jenny vodi porijeklo od nekih od prvih doseljenika u Južnu Australiju, što je ovdje jako prestižna stvar, pa tako ona, iako ima određenih dvojbi o međusobnim odnosima ranih članova obitelji, ipak drži do toga. Koliko vidim po prezimenima, riječ je o Škotima. Inače su dolinu Barossa uglavnom nastavali luteranski Prusi iz Šlezije, te Englezi iz Cornwalla. Najpoznatija sorta koja se uzgaja u Barossi je shiraz, čiji su se vinogradi po prvi puta ovdje sadili još 1847. Osim njega, uzgaja se i cabernet sauvignon, graševina, sivi i crni pinot, merlot, tempranillo… Zastali smo zakratko i u Jacob's Creeku, gdje se nalazi svojevrsni muzej vinarstva u dolini Barossa, kušaonica vina, restoran, a odmah pored su i vinogradi, uredno obilježeni za svaku sortu. Većina natpisa je dvojezična, na engleskom i kineskom, nisam Kineze doživljavao kao osobite vinopije, ali bilo je nekoliko turističkih buseva s njihovim turistima. Nismo se zadržavali na kušanju vina (Medo vozi, pa ne može, Jenny valjda nije htjela, a meni je bilo blesavo samom), nastavili smo potom do obližnjeg vidikovca ponad parka ukrašenog skulpturama s prethodnih kiparskih festivala u Barossi (Južnu Australiju, osim Državom vina, zovu i Državom festivalâ), a potom se opet uputili na piknik, ovoga puta u mjestu Angaston. Ono što sam primijetio u prethodna dva dana jest da, iako to sve izgleda praktički na puškomet od Adelaidea, bez poteškoća se skupi stotinjak kilometara udaljenosti. A to je tek sitan dio jugoistočnog kuta ove države.
Južna Australija ima površinu od 1 044 514 km2, te je četvrta najveća teritorijalna jedinica Australije (iza Zapadne Australije, Queenslanda i Sjevernog teritorija). Ima oko 1 685 000 stanovnika, što daje impresivnu gustoću stanovništva od 1,67 ljudi po km2, slično Mongoliji. Od toga čak oko 1 300 000 živi u Adelaideu ili njegovoj okolici. Južna je Australija specifična po tome što nije osnovana kao kažnjenička kolonija, već kao naseobina slobodnih ljudi, a njezino je postojanje proglašeno 28. prosinca 1836. (što znači da je danas državni praznik u Južnoj Australiji, tzv. Dan proglašenja, te je i opet neradni dan – ti Australci samo zabušavaju, ili zabushavaju, s obzirom na to gdje žive). Iako je dio kontinenta koji je danas Južna Australija službeno pripadao Novom Južnom Walesu još od kraja 18. st., praktički se nitko nije upućivao u ove krajeve, te su ovdje slobodno živjeli Aboridžini. 1834. britanski je parlament donio Akt o Južnoj Australiji kojim se u jugozapadnom dijelu Novog Južnog Walesa uspostavlja nova kolonija, u kojoj će se poštivati građanska prava i vjerske slobode, koja će biti lišena kažnjenikâ, te u kojoj neće postojati terra nullius, nego će se Aboridžinima priznati pravo na zemlju koju posjeduju (iako Aboridžini ne posjeduju zemlju, oni ju samo koriste). U skladu s idealom slobodnih građana koji će dobrovoljno graditi koloniju, isprva se smatralo da neće biti potrebe ni za policijom, no to je ubrzo promijenjeno, nakon što je u koloniju ušlo nekoliko odbjeglih robijaša iz Novog Južnog Walesa. Prvi kolonisti, njih 636, doplovili su u srpnju 1836. sa 7 lađa i privremeno osnovali naselje Kingscote na Kangaroo Islandu, da bi 4 mjeseca kasnije preplovili u Glenelg, a još mjesec dana kasnije osnovan je Adelaide. Južna Australija trebala je utjeloviti ono najbolje u britanskom društvu, građanske i vjerske slobode i punu zaposlenost, a zanimljivo je da je 1861. Južna Australija prva u svijetu dala ženama ograničeno pravo glasa (na lokalnim izborima), a 1895. druga u svijetu, nakon Novog Zelanda, i opće pravo glasa. Ujedno je bila i prva koja je dopustila ženama da budu birane. 1877. Južna je Australija prva u Britanskom Carstvu legalizirala sindikate. No uza sve te pozitivne karakteristike, postoji i jedna negativna. Idejni začetnik Južne Australije, Edward Gibbon Wakefield, promatrajući istočne kolonije u kojima je dijeljenje zemljišta omogućilo da svatko postane vlasnik zemlje, ali onda nije bilo nikoga tko bi na toj zemlji radio, odlučio je osigurati dotok radne snage tako da se zemljište u Južnoj Australiji prodaje, postajući tako pristupačnim samo malobrojnima, dok bi oni koji ga ne mogu kupiti bili prisiljeni raditi za druge, s nadom da eventualno sakupe dovoljno sredstava kako bi si kasnije mogli sami kupiti svoje zemljište. Utjelovljenje onog najboljeg u britanskom društvu. Wakefield je zbog takvih stavova kasnije bio prozvan od Marxa u Kapitalu. Tijekom 1850-ih u Južnu se Australiju doselilo dosta luteranskih Nijemaca iz Šlezije, nastanivši se u već spomenutim krajevima sjeveroistočno i istočno od Adelaidea. 1901. Južna je Australija postala sastavnim dijelom Australskog Saveza, a 1910. postala prva država na svijetu s potpuno laburističkom vladom.
Južna Australija obuhvaća neke od najsuših predjela australskog kontinenta. Na zapadu se pruža ravnica Nullarbor (prema latinskome „ni drveta“), koja se proteže u Zapadnu Australiju. Središnji dio zauzimaju pustinje i nekoliko slanih jezera (između ostalog i Eyre, najveće australsko jezero i najniža depresija australskog kontinenta – i to je smiješno, svega -16 metara), a jedino je istok i jugoistok države – područje oko Adelaidea i rijeke Murray – pogodan za lagodan život. Naravno, poštivanje prava Aboridžina na zemlju najviše se provodilo u krajevima izvan toga dijela države. S izuzetcima poput Coober Pedyja ili rudnika Olympic Dam na sjeveru države, koji posjeduje najveće rezerve urana na svijetu, četvrte najveće rezerve bakra i pete najveće rezerve zlata. Južna Australija inače graniči sa svim ostalim kontinentalnim teritorijalnim jedinicama Australije, izuzev Teritorija glavnog grada, a svojedobno je pod svojom upravom držala i Sjeverni teritorij. E TO je tek bila rijetka naseljenost…
Nakon piknika, provezli smo se još malo pitomim krajolicima ovoga dijela Južne Australije, koji izgledaju prilično nestvarno kada ih u glavi usporedim s onom pustoši oko Coober Pedyja i pogotovo Pimbom, ali uzevši u obzir da se Coober Pedy odavde nalazi na udaljenosti otprilike kao Skopje od Zagreba, to i nije toliko čudno. U Adelaide se vraćamo preko autoceste koja na drugu stranu vodi do Sydneya. Došli smo relativno rano, ali Medo naravno ima plan za popodne, bit će to rana večera kao plod tipične australske aktivnosti – roštiljanja. Da, može zvučati smiješno, ali barbie je jedan od važnih elemenata australskog društvenog života, štoviše, identiteta. Pijani robijaši koji roštiljaju klokane u umaku od Vegemitea pod Uluruom pjevajući Waltzin' Matilda – to bi bila slika koja sumira australski stereotip.
No na ovaj roštilj idu ćevapčići i krmenadli. Lepinje nažalost nemamo, luk je u salati, a umjesto kajmaka improviziramo s nekakvim gustim vrhnjem. Jenny si naravno meće barbecue sauce, još jedno tipično australsko jelo, slično mješavini kečapa i Worcester umaka, s aromom dima (stvarno, to postoji – ne znam kako se proizvede aroma dima, i kojeg dima; sumnjam da dim iz rafinerije i pušnice imaju istu aromu). Na večeri će nam se pridružiti i Medin mlađi sin sa svojom djevojkom, Kineskinjom (ali koja živi ovdje, iako mislim da još nije dobila pravo na stalni boravak). Zbog nje i Jenny razgovor se uglavnom odvijao na engleskome, iako je u nekoliko navrata Vanja (sin) pokazao da prilično tečno govori hrvatski, malo mu se doduše čuje naglasak. Nisam uspio najbolje razabrati, ali čini mi se i da je sa svojom djevojkom razmijenio nekoliko riječi na kineskom, što pretpostavljam da je i normalno, ako imate djevojku stranoga materinjeg jezika bivajući s njom pokupit ćete barem pokoju riječ. Zapravo prilično dobra komunikacijska situacija. Ako budu imali djece, i oboje budu s njima govorili oba svoja materinja jezika i engleski – ta će djeca od malena biti poligloti i ako dobro nauče te jezike, mogli bi kotirati visoko na tržištu rada.
Budući da se Jenny nije osjećala najbolje, mi smo se negdje oko 8 navečer vratili do nje, gdje sam ja ostatak večeri sređivao neke svoje obaveze na internetu. Sutra je konačno prvi pošteni radni dan otkako sam u Adelaideu, pa moram otići pogledati može li se popraviti mobitel, kao i još par stvari. Za kraj ovoga dana ne pretjerano bogatog događajima vrijednim pisanja spomenut ću još jedan kulturološki kuriozitet s kojim se susrećem na ovom putovanju. To su utičnice. Naime, kada putujete kroz ovoliko mnogo različitih zemalja, morate biti spremni i na različitost utičnica u pojedinim zemljama i opskrbiti se adapterom. Službeno u svijetu postoji 15 tipova utičnica, pri čemu je tip C – klasičan europski neuzemljeni s dvije rupe – najčešći i najkompatibilniji s većinom ostalih tipova. No ne možete se svugdje izvući s njime. Malezija i Singapur, kao i Velika Britanija, imaju trokutasti sustav s plosnatim utikačima (dakle, rupe su postavljene u obliku trokuta okrenutoga vrhom uvis, a u svaku rupu ide po jedan plosnati utikač – pri čemu ovdje pod utikačem mislim na ono što se na engleskome zove pin, a ne plug). Miro mi je u Kuala Lumpuru dao plastičnu pločicu, kakva se može nabaviti u raznim prodavaonicama električne opreme, a koja služi za prebrikavanje uzemljenja, tako da sa stražnje strane ima britanske utikače, a s prednje dva otvora u koja stane C utikač. Time sam dobio toliko žuđenu mogućnost paralelnog punjenja, jer mi se često i mobitel i tablet znaju isprazniti u podjednako vrijeme, a budući da imam samo jedan adapter, nisam mogao paralelno koristiti dvije utičnice. U Indoneziji nije bilo problema, oni koriste europski sustav. No Australija je priča za sebe. Australske utičnice su također u obliku trokuta, samo što je vrh okrenut nadolje, a otvori su zapravo prorezi od kojih je donji postavljen okomito na tlo, a gornja dva izgledaju kao obrve tužnog smajlića ( / ). Donekle mi pomaže power bank koji mi je dao Vedran, ali power bank je zeznut utoliko što nakon što vam pomogne i sâm postaje teret, jer postaje treće trošilo koje se mora puniti, a kako preostala dva imaju prednost, zna proći i po nekoliko dana dok nemam dovoljno vremena u kontinuitetu da mogu napuniti sva tri. No ovo sve dosada su više bile napomene da se pripremite na takve stvari ako nekamo putujete – naravno, možete uvijek kupiti adaptere i u toj zemlji, ili ih unajmiti u ho(s)telu, ali investicija u adapter je dugoročno isplativija, pogotovo ako često putujete u izvaneuropske zemlje. Moj adapter ima utikače za američke, talijanske, švicarske, britanske i australske utičnice, jedini je problem što je dosta masivan, i tu se javlja glavna poteškoća. Naime, u Australiji svaka utičnica ima na sebi maleni prekidač kojim se čitava utičnica isključuje kada se ne koristi. To mora tako biti po zakonu, kako bi se izbjegli kratki spojevi, ili djeca koja guraju prste ili neki metalni predmet u utičnicu (to je dosta otežano i plosnatim otvorima). Međutim, kada imate mrcinu od adaptera poput mojega, zna se dogoditi, pogotovo ako je taj prekidač malo razlohan, da ga adapter pomakne i drži u položaju da je utičnica zapravo isključena. Razgovarao sam s Medom o svrhovitosti toga, on se prilagodio tomu (naravno, nema druge), ali i zagovara takav sistem, meni to liči na one sigurnosne mjere koje zapravo postaju veća gnjavaža nego što su korisne, budući da će se one stvari koje vas iritiraju događati daleko češće od nevolja od kojih vas čuvaju. Stvarno, kad ste zadnji put izazvali kratki spoj? Pogotovo je danas to relativno bezbolno, kada su osigurači automatski, jedini je problem kada vam se zbog toga isključi računalo i ode vam sav nesnimljeni posao. Zato snimajte često („Jesus saves“) ili važne poslove radite na laptopu (čini li mi se ili ovi moji savjeti zvuče kao oni Borne Rajić?). Ili se prilagodite i nađite elegantniji adapter ako putujete u Australiju. Vjerojatno i tu imaju onih pločica sličnih onoj Mirovoj.
I mislim da ću sad završiti, ovaj današnji zapis je pomalo zbrda-zdola.

komentiraj (0) * ispiši * #

Druženje s australskom faunom

ponedjeljak , 28.12.2015.

Jenny mi je za doručak priredila uobičajenu zapadnjačku kombinaciju, koja uključuje müesli, kavu, sok od ananasa, slatko vrhnje, med, pekmez, putar, tost…i Vegemite. Vegemite je kvintesencijalno australsko iskustvo za doručak, iako nešto vrlo slično, nazvano Marmite, postoji i u Velikoj Britaniji. Riječ je o namazu na bazi kvasca, tamne boje, liči na melasu. Okus je kiselkast do vrlo slan. Definitivno je stečeni ukus, no dobar je izvor vitamina B skupine. Nije nešto što bih mogao jesti svaki dan, lošije je od duriana, ali kad si Australiji, radi kao Australci. He just smiled and gave me a Vegemite sandwich…
Danas idemo u područje Mount Loftyja, istočno od grada. Medo dolazi po nas autom i onda sve troje odlazimo do Cleland Wildlife Parka, svojevrsnog zoološkog vrta otvorenog tipa (većinom), gdje je moguće šetati među tipično australskim životinjama, hraniti ih, čak možete i držati koalu i fotografirati se s njom (po nemaloj cijeni od 30$). Medo i Jenny mi se neće pridružiti u obilasku, budući da Medo kaže kako svake godine barem jednom ili dvaput ode u rečeni vrt, jer on inače radi na međunarodnoj studentskoj razmjeni ovdje u Adelaideu, pa jedan od programa za ovdašnje studente uključuje i posjet tom vrtu. U vrtu se nalazi većina „uobičajenih sumnjivaca“ australske faune, uglavnom sisavaca i ptica. Najviše pažnje privlače koale, a taman sam došao u vrijeme programa maženja. Koale inače, premda izgledaju prilično benigno, zapravo znaju biti dosta agresivne, naročito ako su iznenađene na vlastitom teritoriju. Ženke koje se tjeraju također su prilično agresivne prema mužjacima, koji inače imaju problema sa shvaćanjem što im je raditi. Inače su koale po prehrambenim navikama slične pandama – jedu gotovo isključivo eukaliptusovo lišće, koje je vrlo siromašno energetskim tvarima, čak i otrovno za ostale životinje (iz tog razloga koale imaju jako dugo slijepo crijevo – do 2 metra – u kojem lišće fermentira i oslobađa se toksina), te stoga spavaju do 20 sati dnevno. Iz tog razloga izbjegavaju agresivno ponašanje gdjegod mogu. Koale osim toga imaju i vrlo mali omjer mozga i lubanje, tj. oko 40% lubanje im ispunjava likvor, što je po nekima adaptacija na život u drveću koji može rezultirati kobnim padovima, kao i na to da manji mozak troši manje energije. No uslijed toga nisu osobito inteligentne – recimo, ako koalu postavite pred gomilu eukaliptusova lišća koje je već obrano i čeka da ga pojede, ona to neće skužiti. Koale su inače jedine životinje, uz ljude i čovjekolike majmune, koje imaju papilarne dermatoglife (to su oblici zbog kojih vam se uzimaju otisci prstiju). U Cleland Wildlife Parku možete se dakle fotografirati s koalom, ali kasnije ću doznati zanimljiv podatak da, ako se više ljudi fotografira s istom koalom, to dotičnu iscrpi i ona jednostavno zaspi, pa ju moraju zamijeniti. Prije koala prošao sam uz ograđeni prostor s tasmanskim vragovima (oni su među rijetkim životinjama koje su u ograđenom prostoru, budući da su agresivni i mesojedi, a imaju najjaču silu ugriza od bilo kojeg sisavca). Iako ne izgleda osobito opasno (sličan je tvoru, a tako i smrdi), tasmanski je vrag nakon izumrća psoglavog vučka postao najveći tobolčarski mesojed u Australiji (samo je dingo veći). Tasmanski se vragovi u zadnje vrijeme suočavaju s opasnom vrstom tumora na licu koji im s vremenom izjede veći dio lica, te jadna životinja više nije sposobna jesti. Ta se bolest poprilično proširila u divljini, te je izgleda jedina šansa uzgoj zdravih jedinki u utočištima i njihovo puštanje u divljinu. Problem s tasmanskim vragovima je da oni žive jedino na Tasmaniji (na australskom ih je kopnu istrijebio dingo), koja je otok malo veći od Hrvatske, a bolest se postupno širi s istoka otoka na zapad. Kako vragovi drže pod kontrolom populaciju lisica, koje su unesena vrsta, uz opadanje broja vragova lisice bi mogle ozbiljno oštetiti drugu faunu Tasmanije.
Dingo, australski divlji pas, također je ikonična figura. Nije sasvim jasno kako je i kada dingo stigao u Australiju, no izgleda da je to bilo mnogo kasnije nego Aboridžini. Kao vršni predator, vrlo se brzo proširio unutrašnjošću Australije i postao odgovoran za istrebljenje nekoliko drugih vrsta (već sam spomenuo tasmanske vragove, tko zna koliko ih je još bilo za koje ni ne znamo), a zbog svoje je velike inteligencije bio vrlo težak za pripitomljavanje. Aboridžini su ga uglavnom koristili kao društvo u lovu ili za grijanje u hladnim noćima, i to isključivo ako bi ih uzeli kao štence. Danas je čistokrvnih dinga vrlo malo, miješali su se tokom godina s odbjeglim pastirskim psima, te postoje napori kinologâ o očuvanju čistoće vrste (što je prilično čudno, s obzirom da je dingo zapravo vjerojatno i nastao kao podivljala vrsta domaćeg psa na području jugoistočne Azije). Inače, kako bi se sačuvalo ovce na farmama jugoistočne Australije, podignuta je oko 5000 km duga ograda protiv dingâ, koja je naravno, kao i većina takvih mjera, napravila nove probleme, budući da su se tada razmnožile štetočine koje je dingo držao pod kontrolom, npr. kunići (protiv kojih je također svojedobno bila podignuta ograda i to čitavom duljinom kontinenta)… Zapravo, izgleda da u Australiji kakogod da intervenirate u očuvanje prirode, samo napravite novu štetu – bez obzira radili to sa životinjama ili s Aboridžinima (prije 1967. ne bih trebao navoditi obje kategorije posebno, prva je pokrivala i drugu).
Od ostalih životinja u parku, pticama se nisam bavio previše – ima nešto papiga, močvarnih i šumskih ptica, ali u to se baš ne razumijem, obratio sam pažnju na emue koje zbog veličine ne možete ignorirati, ali nekako sam se najviše susretao s klokanima i njima sličnim životinjama. Naime, iako mi sve što skače na dugim stražnjim nogama nazivamo klokanima (dobro…ako nije tiranosaur ili neki od sličnih dinosaura), zapravo je „klokan“ ime samo za najveće vrste u porodici Macropodidae, dok se manje vrste zovu valabijima, a one srednje veličine katkada i wallaroo (wallaby + kangaroo). Klokani su osobiti po tome što se kreću peteronoške, tj. rep im služi kao peto uporište kada ne skaču. U tom slučaju prvo prednje, kraće noge stave naprijed, istovremeno pomaknuvši rep među stražnje noge, a potom, upirući se o to troje, pomaknu stražnje noge naprijed. Izgleda nezgrapno i neprirodno, kao kada čovjek hoda sa skijama na nogama. Već sam opisao kako su im stražnje noge zapravo poput opruga, te se prilikom brzih skokova veće vrste (crveni i zapadni sivi klokan) mogu odraziti i do 9 metara udalj. Klokani su inače zauzeli biološku nišu parnoprstaša, te imaju višedijelni želudac, mogu preživati i sl. Klokani su poznati i po tzv. odgođenom koćenju, tj. ženka se nakon koćenja mladunca odmah pari, ali drugi embrij miruje dok prethodni mladunac ne napusti tobolac. Ideja je da uvijek ima rezervu u slučaju da se mladuncu nešto dogodi. Inače mladunci se rađaju nakon 3-6 tjedana trudnoće, goli su i nemoćni (izgledaju kao nešto između puža golaća i Golluma), te se potom penju u tobolac, gdje ostaju pričvršćeni na majčinu dojku iduća 2-3 mjeseca. U dobi od 6 mjeseci su spremni prvi put napustiti tobolac, a u dobi od 8 mjeseci više ne stanu u njega, iako sišu još oko 4 mjeseca (zato ženka ima dvije dojke – drugu već zauzme novookoćeni mladunac). Taj mehanizam, uz određene varijacije u trajanju pojedinih faza, postoji kod svih tobolčara, budući da tobolčari nemaju maternicu, a tobolac je kao maternica s dojkama. No tobolčari nisu najprimitivniji sisavci. Od njih su primitivniji jednootvori, koji slično pticama i gmazovima imaju samo jedan otvor koji je jednak nečisnici (kloaki), tj. objedinjuje analni i mokraćni otvor, kao i reprodukcijske organe, a mladunci se liježu iz jaja (obavijenog kožnom opnom), te ližu mlijeko koje majka luči kroz pore na koži ispod koje su mliječne žlijezde. Dok tobolčara osim u Australiji, Tasmaniji i Novoj Gvineji ima i u Južnoj i Srednjoj Americi, jednootvori su karakteristični za Australiju, Tasmaniju i Novu Gvineju. Postoji pet vrsta: čudnovati kljunaš (kojega nažalost ovdje nemaju, budući da on zahtijeva život pored tekućice, a ovaj je park smješten navrh brda), te četiri vrste kljunatog ješka (ehidne), životinje koja izgleda kao križanac dikobraza i mravojeda. Potonji obitavaju u parku, opazio sam ih dva u njihovoj nastambi, također su iz nekog razloga ograđeni, valjda da ne bi rovali diljem parka („nećemo nikomu dozvoliti da nam dira ili da nam ruje iznutra to bratstvo i jedinstvo“). Kao i ježevi, tako se i kljunati ješci mogu zarolati u bodljikavu kuglu, a to znači dvije anatomske osobitosti: ogroman mišić koji im prekriva većinu površine tijela, te iznimno kratku kralježnicu koja dopire tek do prsnog koša. I napokon pri kraju obilaska dolazim i do vombatâ, meni osobito najsimpatičnijih tobolčara, inače taksonomski bliskih rođaka koala. Vombati zapravo izgledaju kao debele svinje s elementima jazavaca, ali simpatično bucmastih lica. Načelno su noćne životinje, tako da preko dana spavaju, ali jedan mi je ipak učinio uslugu i bio budan. Vombati žive u podzemnim jamama, a također su pomalo nervozna karaktera, tj. u stanju su napasti čak i čovjeka, a kako nisu baš maleni mogu ga čak i oboriti ili mu zadati gadan ugriz. Zanimljivi su po tome što im je tobolac okrenut unazad (kako kopanjem – jer žive u podzemnim jazbinama – ne bi ubacivali zemlju u njega), te po tome što im je izmet kvadratičnog oblika (podsjeća malo na Weetabix, budući da su vombati biljojedi).
Medo mi je rekao da bi mi 2 sata vremena trebalo biti dovoljno, pa me taman zove dok ja krećem prema izlazu, kako bi me obavijestio da će oni kasniti kojih 15-ak minuta. Taman da ja još pogledam dio nazvan Ocean to Outback, gdje ima ponešto riba, ali ponajviše ipak gmazova, između ostalih i kopneni taipan, najotrovnija zmija na svijetu. Količina otrova izbačena prilikom jednog ugriza (oko 44 mg) dovoljna je da usmrti 100 odraslih ljudi. Kopneni taipan je inače zmija specijalizirana za napad na toplokrvne sisavce i vrlo je precizna prilikom napada. Dvije sreće u nesreći su da je prilično povučena i ne napada osim prilikom izravne ugroženosti (ili gladi – ali tada ne napada čovjeka), te da živi u područjima gdje ljudi gotovo da i nema (u pustinjama oko tromeđe Južne Australije, Queenslanda i Novog Južnog Walesa).
Konačno izlazim iz vrta, pojavljuju se Medo i Jenny, te potom nastavljamo do nedalekog vrha Mount Loftyja, gdje se nalazi vidikovac odakle se pruža pogled na cijeli Adelaide i zaljev Svetog Vincenta. Na drugu stranu puca pogled na mnogo zeleniji krajolik, gdje su brojni voćnjaci i vinogradi. Uputit ćemo se na tu stranu, ali ću prije svjedočiti zanimljivom slučaju međuljudske solidarnosti, za koji Medo kaže da je ovdje česta praksa – ako netko odlazi s vrha prije nego što mu istekne plaćeni parking (koji je mislim sat vremena) uobičajeno je da parkirnu kartu koja još nije istekla proslijedi nekom od pridošlica. Krajolik kojim nastavljamo vodi kroz voćnjake trešanja (inače postoji mogućnost da si sami naberete određenu količinu, naravno za protuvrijednost – to je ono što se u Sloveniji, doduše obično u vinogradima, naziva lastna trgatev), a čitav krajolik ima neki štih ruralne Francuske ili Italije. Posve nevezano uz one pustinje na sjeveru i zapadu države. Zastajemo u Lobethalu, mjestu u kojem ćemo ručati i to svojevrsni piknik. Ako vam ime zvuči njemački, u pravu ste, Lobethal su osnovali doseljenici iz Pruske, točnije iz Šlezije. Ima tih šleskih luteranskih mjesta dosta u ovim krajevima. Nekad je bio središte industrije vune, a danas je najpoznatiji po božićnim lampicama kojima je okićena većina kuća tijekom božićne sezone (ali mi smo došli usred dana i propustili spektakl).
U nastavku krajolik postaje sve suši i sve žući. Voćnjake zamjenjuju polja žita. Vozimo se preko brežuljaka niz čije se obronke spuštaju pokošena polja, na nekima su još bale (tzv. balava polja). Iako je riječ o iznimno sitnom dijelu Južne Australije, mogu shvatiti kako je ovo postala žitnica Australije, kao i zašto je ova država dobila nadimak Wine state. Inače, bogatstvo Južne Australije čine 3 W: wheat (pšenica), wine (vino) i wool (vuna). OK, i opali i još ponešto rudače, vojna industrija, ali nećemo sitničariti.
Brežuljci se pomalo spuštaju prema rijeci Murray, najduljoj australskoj rijeci i svojevrsnoj žili kucavici jugoistočne Australije. Do nje dolazimo u mjestu Mannum. Murray ovako vizualno izgleda kao Tisa ili tako neka europska rijeka srednje veličine, ali na ovom kontinentu, gdje je voda toliko rijedak resurs, i ovo je dobro. Murray je osim toga i podosta načet navodnjavanjima okolnih poljoprivrednih površina, toliko da je prijetilo da rijeka jednostavno prestane teći do mora (morali su instalirati posebne pumpe na ušću koje uklanjaju nanose, kako ne bi došlo do zakrčenja ušća). Rijeka naravno nije plovna, tj. nije plovna za morske brodove, riječni brodovi lopatičari (slični onima na Mississippiju) mogu ploviti uzvodno do grada Echuce. Većim dijelom svoga toka Murray čini granicu između Victorie i Novog Južnog Walesa, iako je stvar tako uređena da granica zapravo teče južnom obalom, tako da se rijeka uopće ne nalazi u Victoriji iako oplakuje njene obale. Najvažnija desna pritoka Murraya je Darling, koja se u Murray ulijeva kod Wentwortha. Riječni sustav Murray-Darling pokriva oko sedmine australskog kopna, iako je to s obzirom na ukupni broj tekućica na ovom kontinentu daleko veći udio. Općenito, Australija je u nekim stvarima kao kontinent smiješno zakinuta. Dakle, najveća rijeka izgleda kao sasvim prosječna europska rijeka (ako ju usporedim s Indom, Huangheom i Jangceom, Mekongom, pa čak i Čao Phrajom, to je smijurija). Na najviši vrh Australije, 2 228 metara visoki Mt. Kosciuszko, može se popeti osoba koja ima kondicije za uspon na Sljeme. Za vrijeme ručka pala mi je na pamet čudna pomisao – pa Australija, izuzev ponešto bobica iz unutrašnjosti, koje su skupljali Aboridžini, uopće nema endemično voće i povrće! Ovaj kontinent ne samo da je Down under, on je i Upside down, rekao bih. Ništa nije kako bi trebalo biti. A i već mi ide krv u glavu od tolikog stajanja naopako, moram izdržati još skoro dva mjeseca…
Potom sjedamo u auto i vraćamo se prema Adelaideu. Ja imam inače vlastiti večernji program, budući da se u ovo isto vrijeme u Adelaideu zatekla i Julia, cura koju poznajem s faksa, a kojoj majka sa sadašnjim mužem živi u Adelaideu. Julia se protekloga proljeća udala, te je ovdje na svojevrsnom medenom mjesecu, prije nego što se u ožujku zajedno s mužem ne otputi u SAD, gdje je on dobio posao. Oni su smješteni u Semaphoreu (da, postoji kvart koji se tako zove), udaljeni gotovo pola sata autom od Jennyne kuće, ali smo se dogovorili da će me pokupiti oko 8, odvesti do sebe i kasnije navečer vratiti u grad neoštećenog. I doista, uz tek pokoju minutu zakašnjenja, stižu Julia i njen očuh, tip koji izgleda kao tipični Australac srednjih godina, orlovski nos, sijeda kosa, zajebantski stav – ali on je australski Hrvat, koji vodi porijeklo s Murtera. Iako razumije hrvatski, ne govori ga, ili ga ne želi govoriti, ili barem ne govori standardni hrvatski, odrastao je uz murterski govor svojih roditelja. Zanimljivo je da je on tamo negdje krajem devedesetih radio dokumentarac o Hrvatima u Coober Pedyju, mislim da se zvao Pustinjski Hrvati.
Po dolasku u Semaphore upoznajem i Julijinu mamu i Julijina muža, Slovenca Gregora. Ideja je da prvo svi zajedno odemo nekamo na večeru, a potom mi mladi još odemo na piće, jedan od prijedloga je obližnji Semaphore Workers Club, klub uređen u komunističkom stilu, sa slikom Lenjina s aboridžinskim crtama lica (ako ništa drugo, to bi se isplatilo vidjeti). Prvo mjesto kamo smo se otputili na večeru ubrzo se zatvara (a nije još ni 9), pa nas ne žele primiti. Odlazimo stoga u jednu pizzeriju, gdje smo na kraju ostali do negdje oko 11 sati, uz uobičajeni kolaž razgovora kakav vode ljudi u ovakvim situacijama (kada sretnete nekog poznatog na drugom kraju svijeta na kojem ste se zatekli nakon što ste do onamo klipsali preko čitave zemaljske kugle, ta je druga osoba u braku već 7,5 mjeseci, a vjenčala se u doba dok ste vi bili u Teheranu…ma sigurno se svakomu od vas dogodila takva situacija). No kad smo završili s večerom, nekako nam se više nije dalo ići u rečeni Workers Club, iz nekoliko razloga. Prvi je taj što se ulaznica plaća 10 dolara, koji doduše idu bendu koji svira, a ne za profit vlasnicima, ali svejedno, u tih 10 dolara nije uključeno ništa. Za barem jednu pivu treba još otprilike toliko. A tu u igru ulazi drugi faktor – u Australiji više-manje svi se barovi i klubovi zatvaraju oko ponoći ili pola 1. Možda je situacija donekle drugačija u Melbourneu ili Sydneyu, ali Adelaide je u tom pogledu mrtviji i od Zagreba. Stoga, platiti 20-ak dolara da bismo bili unutra 15 minuta ne zvuči baš privlačno. Julia, Gregor i ja otišli smo radije na cugu u jedan bar nekoliko desetaka metara od pizzerije, popili jednu rundu, a onda se šank zatvorio. Nakon još kojih 20-ak minuta pristojno su nam priopćili da gubimo. Meni to načelno nije smetalo, ujutro sam se trebao ustati relativno rano, tako da mi je dobro došlo skraćenje večeri, umjesto da se oblijem, u 2 ujutro zatražim od Julijinog očuha da me prebaci natrag, zarigam mu auto, potom još razbijem staklena vrata na Jennynu stražnjem ulazu i skotrljam se niz stepenice u podrum. Što bih inače jamačno sve napravio. I onda neš pil…
Ovako su me lijepo Julia, njezin očuh i njegov zet (zečuh?) vratili kući malo iza ponoći, imao sam čak vremena i za prebaciti slike na Facebook, načelno smo se dogovorili da u utorak odemo pogledati izložbu o kuberpidijskim opalima, koja se ovih dana održava u Južnoaustralskom muzeju (nevjerojatna slučajnost), ispozdravljali se, a onda sam se ja skotrljao niz stepenice u podrum. I da, s obzirom da u utorak imam vremena ići na izložbu, to ujedno objašnjava i da sam se ipak odlučio za noćni bus za Melbourne. Ujedno sam podigao novih 500 dolara, ponovno mi bankomat nije htio dati više od te cifre. Uz malo sreće, izdržat će idućih tjedan dana…
I sad sam pogledao naslov teksta i potom završni dio mog današnjeg programa i shvatio što sam napravio.

komentiraj (0) * ispiši * #

Ajde lajde

nedjelja , 27.12.2015.

Brže-bolje sam potrpao stvari u mali ruksak, iskobeljao se iz autobusa, preuzeo veliki ruksak i krenuo prema izlazu. Došli smo ranije, moj bi me adelaideski domaćin trebao valjda dočekati, nije bilo govora o tome, dogovarali smo samo gdje ću spavati, ali nekako se podrazumijeva da me neće pustiti da sâm tumaram ulicama. I doista, nisam ni dospio izaći iz zgrade kolodvora, kada se pojavljuje. Medo, pravim imenom Ljubomir, i ja znamo se s foruma Željeznice.net. On je rođeni Zagrepčanin koji već 15-ak godina živi u Adelaideu, a prije toga je još desetak godina živio u Aucklandu, tako da će mi dati i pokoji vrijedan savjet u vezi Novog Zelanda, iako se on isto vjerojatno dosta promijenio zadnjih godina (rekao je da se Auckland promijenio i za vrijeme njegovog boravka, da je to bio prilično uspavani grad u kojem gotovo da nije bilo noćnog života, da bi nakon novozelandskog osvajanja America's Cupa odjednom sve živnulo – moram priznati da ni meni nije sasvim jasna korelacija – svečanosti povodom sportskog uspjeha toliko su se svidjele ljudima da su zaključili da bi to mogli češće ponoviti?). Sjedamo u njegov auto te sablasno pustim ulicama Adelaidea presijecamo kroz centar. Rano je štefanjsko ljetno jutro i na ulicama je tek pokoji prolaznik. Stoga se mogu diviti kolonijalnoj arhitekturi ovoga grada i njegovim širokim avenijama. Urbanizam posve neusporediv s bilo čime što sam dosada susretao na putu, uz možda neke daleke sličnosti sa Singapurom. Odlazimo sjeverno od užeg centra grada, koji je sagrađen planski i uokviren četirma ulicama koje se nazivaju Terrace, čemu prethodi odgovarajuća strana svijeta. Medo me umjesto kod sebe odlučio smjestiti kod svoje prijateljice Jenny, čija je kuća bliže centru, a ima i podrum, ugodno svjež u ovim vrućim ljetnim danima (iako me jutros pošteno propuhalo, onaj vjetar iz Pimbe se zatekao i ovdje). Za razliku od Mede, Jenny je čistokrvna Australka (doseljenička, ne aboridžinska), s pedigreom koji vodi porijeklo još do prvih useljenika u Južnu Australiju. Sjest ćemo isprva na doručak, malo prodivaniti, a onda ću ja dobiti slobodno da se odmorim, Medo će otići obaviti nešto u gradu, dogovorili smo se da nas dvojica nakon ručka odemo u šetnju centrom grada, čisto da se snađem. Jenny nam se danas neće pridružiti. Za ručak je bila musaka, i to s krumpirom (iako moram priznati da ja kojiput imam onaj „bosanski burek moment“ kada se priča o musaki, inzistirajući kako prava musaka može biti samo s patlidžanima). Jenny je naučila spravljati neka balkanska jela, pa me Medo prije dolaska pitao imam li nekih posebnih želja, tj. jesam li se uželio domaće hrane. Napomenuo sam da sam otvoren za sve, dometnuvši kako pretpostavljam da bi bilo prezahtjevno zatražiti orehnjaču, koja me u božićno doba podsjeti na baku koja je to uvijek radila. Sjećam se najmučnijeg dijela, procesa koji ja znam kao „klofanje tijesta“ (ne znam književni izraz, proces naglog miješanja tijesta kako bi se proželo sa zrakom koji će mu omogućiti dizanje), jer je baka uvijek htjela da to ja radim, valjda kako bih pridonio nekako procesu nastanka kolača. Ili joj se jednostavno nije dalo to raditi. No nažalost je kuhača za klofanje imala plosnatu dršku koja bi mi se pri svakom od tih čvrstih zamaha zasijecala u ruku. Kolači su doduše bili fini, jedino što smo orehnjaču imali vrlo često, pa mi je tako počela malo ići na živce. No poslije bakine smrti orehnjaču sam jeo vrlo rijetko, a kako ju je baka radila u božićno i uskrsno doba, tako mi je i sada pala na pamet kao domaći božićni kolač. Jenny je čak onda i uspjela nešto skemijati, jedino što nije imala dosta oraha, pa je bila malo manje sočna od uobičajene, ali napravila je i makovnjaču, nek' se nađe. Očito etničko porijeklo nije prepreka izradi domaćih kolača.
Nakon ručka Medo i ja krećemo u šetnju Adelaideom. Grad je u međuvremenu oživio, budući da je počela sezona rasprodaja, a čim se tako nešto događa odmah svi nahrupe. No unatoč tomu moguće je vidjeti sasvim dovoljno središnjeg dijela grada bez probijanja kroz nesnosnu gužvu (izuzev na Rundle Mallu, središnjoj pješačkoj ulici, tamo je krkljanac).
Adelaide ima oko 1 300 000 stanovnika i najveći je grad Južne Australije, te peti najveći u Australiji. Osnovan je 1836., kao planski glavni grad kolonije Južne Australije, koja za razliku od ostalih australskih država nema porijeklo u kažnjeničkoj koloniji. Sagrađen je s pravilnim pravokutnim rasterom ulica okruženih parkovima, a dobio je ime po Adelaide od Saxe-Meiningena, ženi kralja Williama IV., vrlo omiljenoj među Britancima, koja je u svom liku utjelovila sve pozitivne vrijednosti kojima su tadašnji kolonisti u Južnoj Australiji težili, prije svega skromnost i velikodušnost. Zbog njegovanja vjerskih i građanskih sloboda, Adelaide je sredinom 19. st. bio poznat kao „grad crkava“ (ironično, danas je s oko 28% populacije koja se ne izjašnjava kao vjernici Adelaide jedan od najnereligioznijih gradova Australije). Danas je poznat po svojim brojnim festivalima, hrani i vinu (Južna Australija, unatoč tome što joj veliki postotak površine otpada na pustinje, poznata je po vinogorjima), a redovito završava na listama najugodnijih svjetskih gradova za život. Čitavom zapadnom stranom grada, koja gleda na zaljev Sv. Vincenta, pružaju se brojne plaže, od Semaphore Beacha do Glenelga. Ujedno je Adelaide i omiljeno odredište za velik broj stranih studenata, koji uvelike doprinose gradskoj ekonomiji (Medo mi je spomenuo da je netko izračunao da bi odlaskom studenata mislim čak 30 000 ljudi ostalo bez posla, da ne govorim o gubitcima na tržištu nekretnina). Unatoč tomu, Adelaide djeluje pomalo provincijalno i uspavano u usporedbi s Melbourneom i Sydneyem, pa čak i Brisbaneom i Perthom.
Lingvistički je zanimljivo da je područje grada svojedobno bilo nastanjeno Aboridžinima iz naroda Kaurna, čiji su jezik i kultura bili uništeni nekoliko godina nakon doseljavanja Europljana (iako je zadnji govornik umro tek 1931.). No kako je radom misionarâ zabilježeno dovoljno podataka i o jeziku i kulturi, te je postojao čak i opsežan rječnik, krajem 1980-ih je započeo postupak oživljavanja jezika (i kulturne baštine), njegovo podučavanje u aboridžinskim školama na ovdašnjem području, te danas kaurnski ima dosta kompetentnih govornika kao drugoga jezika, a nekih i kao prvoga (slična situacija kao i s korničkim u Engleskoj – entuzijasti u učenju jezika se vjenčaju i dobiju dijete koje potom odgajaju isključivo na tom jeziku koji mu postane materinji).
Smješten između zaljeva Svetog Vincenta i gorja Mount Lofty, Adelaide se proteže oko 20 km u širinu i čak 90 km u dužinu. No, s izuzetkom neboderâ u centru, to je poprilično nizak grad. Medo mi je pričao kako je tamo negdje osamdesetih bio jak trend rušenja starih zgrada u centru i njihove zamjene poslovnim neboderima, ali da je u međuvremenu donesen zakon da čak i ako se ruši stara zgrada, potrebno je zadržati fasadu, budući da se radi o nekoj vrsti zaštićenog urbanog krajolika. Inače, u zemlji u kojoj su potresi izuzetno rijetki, područje oko Adelaidea je jedno od seizmički najaktivnijih – 1954. grad je doživio svoj najjači zabilježeni potres, snage 5,6 stupnjeva Richterove ljestvice.
Što se stanovništva tiče, u Adelaideu ne postoji brojna zajednica ljudi s područja bivše Jugoslavije, iako postoje čak tri hrvatska i tri srpska kluba. Po jedan sa svake strane je ultimativno desničarski (slike Pavelića, Francetića i Bobana, tj. bista Draže Mihailovića), jedan je relativno umjeren, a jedan je totalno otvoren za bilo koga. Mnogo su veće imigrantske zajednice Talijana i Grka, ima podosta Vijetnamaca, naravno da su Indijci i Kinezi svugdje prisutni, a u zadnje vrijeme je dosta velik priljev ljudi iz Afganistana i Irana. Medo kaže da mu najviše taj nedostatak Jugovićâ smeta u otežanom pristupu balkanskim kulinarskim specijalitetima, poput bureka. Kaže da ima neki Srbin koji drži buregdžinicu, ali da je taj burek poprilično osrednji, iako u nedostatku boljega služi svrsi. Melbourne i Sydney su gradovi gdje su mnogo veće zajednice Hrvata i Srba, Makedonaca ima dosta u Perthu…
Ispred Jennyne kuće nalazi se veliki park, Pennington Gardens, u kojem je smješten Adelaide Oval, stadion za kriket i australski nogomet, obnovljen prije nekoliko godina. Proći ćemo kroz njega, te potom nastaviti uz rijeku Torrens, pomalo pompozno nazvanu rijekom, iako je zapravo riječ o potoku čiji se relativno visoki vodostaj regulira akumulacijskim jezerom, no u sušnim periodima zna drastično opasti. Uz rijeku je napravljeno šetalište, tu je i festivalski centar, kongresni centar, gradi se i nova bolnica, stara zgrada željezničke stanice preuređena je u kasino… Po rijeci plove i razgledni brodići, doista kao da je prava. :D Mi prolazimo kroz zgradu željezničkog kolodvora i izlazimo na North Terrace, ulicu koja omeđuje sjeverni rub centra grada. Tu su brojne kulturne ustanove, poput Državne knjižnice, Državne galerije, arheološkog muzeja, te kampusa Adelaideskog sveučilišta i nekoliko zgrada Sveučilišta Južne Australije. Od državnih zgrada na tom su potezu stara i nova zgrada parlamenta Južne Australije, kao i zgrada vlade. Radimo krug kroz Rundle Mall, gdje jedino vlada gužva, uobičajena galerija likova u gradovima Prvog svijeta: ulični prodavači, svirači, zaljubljeni parovi, ekipa koja tegli vrećice od šopinga… Adelaide mi je prvi milijunski grad nakon Surabaye, prvi grad s tramvajem nakon Kayserija, i valjda prvi grad nakon Istanbula u kojem susrećem te neke zapadnjačke obrasce urbane kulture. Čak ni u Singapuru toga nije bilo, valjda zbog njihovih specifičnih zakona.
Nastavljamo šetnju kroz King William Street (taj je bio muž rečene kraljice Adelaide), sve do Victoria Squarea, središnjeg gradskog trga elipsastog oblika, za koji Medo kaže da ne znaju što da naprave s njim, pa ga svakih nekoliko godina preuređuju i mijenjaju. Slično zagrebačkom Cvjetnom trgu. Osim zgrade Vrhovnog suda Južne Australije i nekoliko poslovnih zgrada, trg je prilično nedorečen. Medo kaže kako mu je drago da ima priliku sa mnom razgovarati hrvatski, jer je primijetio da unatoč tomu što je otišao iz Hrvatske s 40-ak godina, kao i što redovno čita i piše hrvatski preko interneta, svejedno mu se jezik gubi ako ga ne priča, neki mu izrazi izvjetruju. Ne čuje mu se nikakav strani naglasak (nije kao naš mandatar), govori kao da je jučer došao iz Hrvatske, ali kojiput mu usfali neka rjeđe korištena riječ. Sa svojim dvama sinovima komunicira na hrvatskome, iako je njima engleski praktički prvi jezik, budući da su većinu školovanja proveli ovdje. Kako je u nekoliko situacija došlo do prebacivanja kôda (nas dvojica pričamo, dođe Jenny, mi se prebacimo na engleski, Jenny ode, a on i dalje priča sa mnom na engleskom) pitao sam ga ima li toga i u komunikaciji sa sinovima. On jednostavno kaže „Ne znam.“ Doista, čovjek obično nije svjestan prebacivanja kodova, pogotovo ako sugovornici poznaju oba kôda (tako je i Carlos, onaj Hispanokatalonac s izleta u Uluru, rekao kako on zapravo nikada nije svjestan kojim jezikom govori u nekom trenutku ako se nalazi u miješanom španjolsko-katalonskom društvu), tako da ja kažem da bi bilo komično da Medo zapravo zadnjih 20 godina sa svojim sinovima priča na engleskome, a da toga uopće nije svjestan. :D
Odlučujemo tramvajem otići do Glenelga, predgrađa (zapravo zasebnog gradića) smještenog 9 km južnije od centra grada. Glenelg je poznat po dugoj plaži i obalnoj šetnici, kao i gatu koji se pruža u produžetku glavne ulice kojom dolazi tramvaj (nazvane jednostavno Jetty Road). Ovdje puše kao sumanuto. Cijeli je dan u Adelaideu bilo poprilično friško, ne nesnosno, ali nakon vrućina Azije i sjeverne i središnje Australije, ovo su temperature kakve nisam osjetio valjda od sjevernog Pakistana. Južno od Glenelga je i plaža Somerton, poznata po slučaju iz 1948., kada je na plaži nađeno tijelo nepoznatog muškarca, kojemu je u džepu nađen komad papira s riječima taman šud, što na perzijskome znači „gotovo“, a navodno je uzet iz jedne kopije Rubaija Omara Hajjama. Stoga se čitav slučaj naziva Taman Šud, a unatoč brojnim teorijama, tijelo nije nikada identificirano, s određenom se sigurnošću može ustvrditi da je osoba otrovana, ali nepoznatim otrovom… Slučaj Taman Šud jedan je od najpoznatijih nedovršenih slučajeva u povijesti Australije, a istraga je obuhvatila i druge države, budući da su se pojavljivali različiti tragovi koji su pokojnika povezivali s SAD-om, Velikom Britanijom, tvrdili da je možda bio strani špijun…
S obzirom na vjetar, u Glenelgu ne ostajemo predugo. Plaže Adelaidea su već oceanske plaže (iako je riječ o zaljevu), pa su temperature hladnije čak i od Jadrana. Medo kaže kako je on plivati naučio u Karlobagu, pa je njegova tolerancija na temperaturu mora ponešto viša od moje – njemu je sve iznad 16° toplo. Meni je sve ispod 32° hladno. :D Tu su usto još i valovi, ima i morskih pasa (iako u Južnoj Australiji nije bilo zabilježenih napada na ljude), a kako je iznad Australije ozonska rupa, to boravak na plaži čini dodatno opasnim ako se ne mažete zaštitnim faktorom (a ja se ne mažem nikakvom kremom za zaštitu, oslanjam se na činjenicu da sam već praktički 8 mjeseci opaljen suncem i da imam dosta otpornu kožu, iako i puno madeža, istina…). Dakle, u Adelaideu se vjerojatno neću kupati, a u Melbourneu je navodno još hladnije. Možda još oko Aucklanda, južnije je sve veća šljiva.
Vraćamo se tramvajem u centar grada, odakle ćemo pješice do Jenny. Centar Adelaidea posljednjih godina doživljava ponovno oživljavanje kao stambena četvrt, sada ima već preko 10 000 stanovnika, pred desetak godina taj je broj opao na samo 3000. Tipičan problem prvosvjetskih gradova, seoba u predgrađa. Posjedit ćemo još malo kod Jenny, potom se Medo povlači k sebi doma (on isto živi u jednom od predgrađa, no prometno dobro povezanome – tu se isto vidi drugačije kulturološko zaleđe njega i Jenny, on je kao zagrebačko dijete naviknut na korištenje javnoga prijevoza, koji je u Adelaideu bolji nego u nekim drugim gradovima Australije iako ima mjesta za poboljšanja, dočim Jenny koristi isključivo automobil, redovno zapinje u gužvama i žali se na njih, ali se nikad u životu nije vozila autobusom; to je ta pogubna kultura individualizma, ovdje se javnim prijevozom voze studenti i sirotinja, tramvaj za Glenelg iznimno ima dosta prometa jer je centar Glenelga pedestrijaniziran pa se lakše može doći tramvajem do obale), a ja ću još obaviti svoje redovne obaveze i potom se također ušuškati. U Adelaideu ću ostati do utorka, jedino još nisam odlučio hoću li za Melbourne ići jutarnjim ili večernjim busom. Jutarnji bus je dobar za razgledavanje krajolika, koji je u ovom dijelu Australije zanimljiviji od onoga u unutrašnjosti, no krajolik ću ionako vidjeti kada od Melbournea krenem prema Canberri; večernji mi omogućava da imam još čitav utorak u Adelaideu i da prištedim na spavanju. Zanimljivo, noćni bus vozi kraće od dnevnoga (10 naspram 12 sati). Postoji i vlak, ali taj nažalost ne vozi svaki dan, nego samo dvaput tjedno. Iako je udaljenost od Adelaidea do Melbournea relativno malena za australske pojmove, ipak je to preko 600 km, ne može ispod pola dana.
Sviđa mi se Adelaide, nakon sve one egzotike, lijepo se obreti ponovno u zapadnjačkom gradu. A i vibra grada je dobra, dosta mladih ljudi, usto imam dobre i simpatične domaćine…

komentiraj (0) * ispiši * #

Buš opal?

subota , 26.12.2015.

Doručak je od 7 do 9 (to im je i lozinka za wi-fi: breakfast7to9), tako da nisam mogao dugo spavati iako sam legao kasno. I doručak se plaća. Uzimam tost s putrom i pekmezom, te kavu i sok od ananasa. A onda se još malo muvam po sobi i oko podneva krećem u obilazak Coober Pedyja. Koji je mrtav da ne može biti mrtviji.
Coober Pedy ima oko 1700 stanovnika (ipak više nego što sam pretpostavljao), te postoji od 1. veljače 1915. (što znači da je prošloga ljeta proslavio stogodišnjicu). Udaljen otprilike 850 km od Adelaidea i 800-tinjak km od Alice Springsa, izgleda još izoliranije od potonjeg. Alice Springs je ipak gradić, Coober Pedy je rudarska naseobina. Raison d'ętre Coober Pedyja su rudnici opala, nacionalnog kamena Australije. Južna Australija proizvodi oko 80% ukupne svjetske produkcije opala, uglavnom u Coober Pedyju. Priča o nastanku Coober Pedyja povezana je s Williejem Hutchisonom, tada 15-godišnjakom, koji se 1914. zatekao u ovom području zajedno sa svojim ocem Jimom i još nekoliko ljudi, dok su tragali za zlatom. Zlato nisu pronašli, ali mladi je Willie slučajno naletio na opale dok su tražili vodu. Već iduće godine ovamo su nahrupili rudari, a koliko se kopalo najbolje govori činjenica da je 1999. na području grada postojalo 250 000 kopova, većinom već napuštenih (što predstavlja veliku opasnost, budući da mnoge od tih rupa nisu označene, a duboke su i do 30 metara, pa ako se krećete podalje od ceste može vam se dogoditi da upadnete u neku od njih). Danas postoji ograničenje prostora za privatno bušenje na 165 kvadratnih stopa (oko 15,5 m2). Grad je tijekom Velike depresije 1930-ih skoro propao, budući da je potražnja za opalima opala (hehe), no nakon Drugog svjetskog rata i otkrića novih polja opala u okolici Coober Pedyja stvari su se ponovno pokrenule. Samo ime Coober Pedy dolazi od lokalne aboridžinske sintagme kupa piti, što znači „bjelačka rupa“. Naime, osim što su kopali zemlju radi opala, stanovnici su i živjeli u mnogima od tih iskopina, budući da je vanjska temperatura često nepodnošljiva (preko 40° ljeti). I danas preko polovice stanovništva Coober Pedyja živi u takvim podzemnim kućama, čiji je trošak izgradnje (ili, bolje rečeno iskopa) otprilike jednak trošku izgradnje nadzemne kuće, ali podzemne imaju jednu veliku prednost – konstantnu temperaturu. A uvijek ih se može i proširiti, treba vam samo buldožerčić. Još ako pritom naletite na pokoji opal, troškovi izgradnje se sami otplate. Krajolik uokolo grada je uglavnom pustinja, prvo drvo u gradu napravljeno je od varenog metala. Ima ponešto trave – i ima naravno i muha. Informirao sam se pomalo o toj posebnoj vrsti muha, koja se zove bushfly (zbog specifičnog značenja termina bush u Australiji teško je to dobro prevesti, možda bismo ju mogli nazvati „pripizdinskom muhom“ :D ), koja se uglavnom hrani izmetom stoke po farmama unutrašnjosti Australije, a njihova agresivnost i zalijetanje u vaše lice nije slučajno – riječ je naime o ženkama kojima iz nekog razloga treba sluz kako bi mogle položiti jajašca. Nisam najbolje shvatio trebaju li one uzeti sluz, pa ju prenijeti nekamo, ili jednostavno trebaju sluzavo mjesto na koje će položiti jajašca. U svakom slučaju, one se žele dočepati vaše sline, očne vodice ili cerumena, te vam se zato zalijeću u različite predjele glave. Pritom mogu prenijeti različite boleštine i zato ih je preporučljivo tjerati (osim što je naravno osjećaj da šeću po vama prilično neugodan). Ne znam kako se Aboridžini štite od njih, ali navodno postoji pojava koja se zove Aussie wave, koja je zapravo ono što sam ja prozvao Uluruskim plesom – stalno mahanje rukom ispred lica radi tjeranja muha. Iako ih najviše ima u unutrašnjosti, vjetar ih zna donijeti čak i do obalnih gradova. Zanimljivo, kada se spominje Australija spomenut će se razne životinje, tobolčari, dingo, sve moguće smrtonosne životinje, ovce…ali nikad muhe.
Nedostatak vegetacije ne priječi Coober Pedy da ima i svoj golf klub – jedan od rijetkih u svijetu koji nema travnati teren. Stoga igrači sa sobom nose mali travnati jastučić s kojega se izvodi početni udarac. Usto se zbog nesnosnih vrućina golf uglavnom igra noću, pomoću svjetlećih loptica. Stanovništvo grada je etnički vrlo šaroliko, što se vidi na groblju – zastupljeno je oko 45 različitih etničkih skupina, pri čemu ima dosta Hrvata, Srba, Grka i Mađara. Zbog zabačenosti i negostoljubivosti terena uokolo Coober Pedyja australska je vlada početkom 21. st. razmatrala odluku o smještaju odlagališta nuklearnog otpada u blizini gradića, ali je odustala nakon protesta lokalnih aboridžinskih zajednica. Zahvaljujući dobrom vodovodu, Coober Pedy danas dobiva vodu iz arteškog bunara kojih 25 km od mjesta, no ta voda je dosta slana, tako da ju se mora dodatno tretirati da bi postala pitka. Iz tog razloga voda je ovdje vrlo skupa i s njom se postupa štedljivo. Koristi se i ponešto kišnice, ali s obzirom na rijetkost kiše, to i nije neka opcija.
No ja sam naravno donio kišu. Kad sam izašao iz sobe već je bilo oblačno, a tijekom šetnje počelo je puhati i paduckati, iako srećom to nije bio pljusak poput onoga u Alice Springsu ili Darwinu. I dobro da nije, jer ovdje se doista ne možeš gotovo nikamo sakriti. Budući da je bilo očito da će većina atrakcija biti zatvorena, krenuo sam obići dvije za koje je postojala nada da možda budu otvorene. Prva je srpska pravoslavna crkva Sv. Ilije Proroka – ako ništa drugo, njima danas nije Božić, možda je to prilika. Kasnije ću doznati da je ionako otvorena 24/7. Jedini je problem što se nalazi malo podalje od grada, tj. okružena je rudnicima, pa treba vremena da dođem dotamo. Inače, navodno nije baš preporučljivo bazati nasumično uokolo među kopovima, kako zbog već spomenute opasnosti upadanja u kop, tako i zbog sumnjičavosti lokalnih rudara da ste došli nešto ukrasti. A to su ljudi kratkog fitilja. No na Božić nije bilo nikoga na iskopima.
Srpska pravoslavna crkva Sv. Ilije Proroka sagrađena je 1993., i ukopana je u pješčenjačko brdo, na dubini od 3 do 17 metara. Osim crkve, u kompleksu se nalaze i parohov ured, saborna dvorana i vjeronaučna učionica. Kopanje je trajalo pet mjeseci, a posvećena je na blagdan sv. Ilije, 2. kolovoza (Ilinden, jelte) 1993. Čitava crkva ima peterolisni presjek, te strop prati taj oblik. Ikonostas je napravljen od stakla, a s ulazne je strane prozor s vitrajem koji prikazuje ikone pojedinih svetaca, kao npr. sv. Vasilija Ostroškog, sv. Paraskeve (Petke), sv. Save i ostalih. U nišama sa strane nalaze se kameni reljefi pojedinih svetaca. Iako službeno nema ulaznice u crkvu (nije bilo nikoga u blizini), preporučljiva je donacija od 5 dolara koje ubacite u jednu od nekoliko škrabica. Crkva je stalno otvorena, a moram priznati da je bilo ugodno sjediti u kontemplativnoj atmosferi dok vani fijuče vjetar i paducka kišica. Inače, to nije jedina podzemna crkva u Coober Pedyju, postoje i dvije katoličke, no jedna je bila zatvorena (valjda su odslužili božićnu misu i otišli krkati), a do druge nisam ni došao, jer je isto smještena negdje podalje, a navodno je prilično neugledna u usporedbi s ovom srpskom (iako je i srpska relativno skromna). Dok sam izišao iz crkve kiša je prestala, a i vjetar se postupno smirio. Ostatak jutra šetao sam kuberpidijskim ulicama, reda radi provjeravajući jesu li neki od lokaliteta navedenih na Wikitravelu otvoreni, no naravno da nijedan nije bio. Usto sam doživio i nezgodu s mobitelom koji mi je ispao iz ruke na tvrdi zemljani put, čime je puklo staklo, ali ne ono ekransko, nego ono sa stražnje strane. Ne znam mora li i ono biti gorilla glass, ali ta stakla navodno nisu baš jeftina – ovdje koštaju stotinjak dolara. No svakako bih htio to popraviti, bojim se da mi neka od tih krhotina ne ošteti kameru, koja je zasad u dobrom stanju.
A te nesuđene atrakcije su nekoliko starih rudnika koji objašnjavaju tehnologiju rudarenja opala, geokemiju opala i povijest grada (iako se dosta toga može naći i na informativnim pločama u centru grada), a tu je i kolekcija nekoliko impresivnih opala (najveći opal na svijetu je Olympic Australis, pronađen 1956. i tako nazvan zbog tadašnjih Olimpijskih igara u Melbourneu, procijenjen na 2,5 milijuna australskih dolara, tj. 12,5 milijuna kuna, no on se danas čuva u Sydneyu); zatim dom Arvida van Blumenthala, poznatog kao Crocodile Harry, lokalnog rudara i lovca na krokodile, za kojega se kaže da je bio inspiracija za filmski lik Crocodile Dundeeja, a u svojoj je kući sakupio impresivnu kolekciju grudnjaka (kaže se da mu je prvi grudnjak darovala Tina Turner kada je ovdje snimala Mad Max: Beyond the Thunderdome)…i to je više-manje sve. Postoji i vidikovac s kojega možete vidjeti Coober Pedy, ali je ograđen i također zatvoren. Prošao sam i pored svemirskog broda iz filma Planet tame, ali taj trune i u poprilično je zaboravljenom stanju. Nakon što sam se uvjerio da doista nema ničega što bi bilo otvoreno (osim benzinske pumpe) vraćam se u motel gdje ću pojesti jedan sendvič i popiti cider, a potom otići na gradsko groblje, smješteno na rubu grada, nedaleko Stuartove autoceste. Groblje je zgodan presjek populacije Coober Pedyja, iako izgleda poprilično otužno bez trunke zelenila. A i količina muha je ovdje veća nego drugdje. Nije valjda da se goste pokojnicima…? Naravno da ima dosta grobova Hrvata i Srba, ponešto Mađara i Grka…u jednom času dok obilazim groblje dolazi neki automobil iz kojega izlaze neke dvije starije žene, međusobno nešto razgovaraju, onako namčorasto, onda se jedna prodere „O, jebemti mater!“. :D OK, pobliže ćemo lociranje utvrditi kada vidimo na koji grob idu… Jedna se zaustavlja kod stanovitog Mije Markovića, drugu nisam zagledao, ali dakle „naše“ su. Zamišljam kakav bi učinak bio da im priđem i kažem im tko sam i odakle sam…ali opet, žene su stare, vruće je, moglo bi ih previše šokirati, još su tu došle odati pijetet preminulim članovima obitelji (supruzima, vjerojatno, zato pičkaraju)…a i nisam pobornik toga da se obraćam ljudima samo zato što su mi zemljaci. Doduše, Miro i Sanja su bili super. Ipak ih ostavljam u njihovom poslu i vraćam se natrag u centar. Nije bogme Coober Pedy ni toliko malen kada treba hodati s kraja na kraj mjesta.
Bilo je već skoro pola 7 kada sam konačno osvanuo u restoranu motela, koji je ujedno i dnevna soba obitelji koja ga vodi. Tu su i ti spomenuti obiteljski prijatelji, dvije ženske, jedan frajer, te još jedan bračni par koji trenutno zajedno sa svojom kćerkom od možda godinu dana na televiziji gleda neki crtić. Predstavili smo se svi, no ja nisam zapamtio imena (100% sam siguran da ni oni nisu moje), mislim samo da je ovaj iz bračnoga para Gus, a drugi frajer je Andrew. Tu je i neki neodređeni broj djece (mislim da ih je četvero ili petero, ne znam komu sve spadaju). Predstavljam se i kažem ponešto o sebi, o svom putu, a potom njihov razgovor ide svojim tijekom. Jedna od dviju žena, ona starija, odgovara na pitanje ove druge kako je i kada došla u Coober Pedy (očito se ni one ne znaju toliko dobro). Kaže da je došla sa svojim bivšim suprugom 1975. U veljači. Iz Engleske. Zamijenila je englesku zimu za užareno ljeto u australskoj pustinji. Prvo je očekivala ostati možda nekoliko dana, no nakon tjedan dana ponudili su joj posao u dućanu…i ostala je ovdje 40 godina. Kaže da još ni Stuartova autocesta nije bila asfaltirana (to se dogodilo tek 1987.). Zamišljam si koliko bih morao biti zaljubljen, kakvu poslovnu ponudu dobiti i kakve probleme imati doma da se preselim u Coober Pedy, čak i danas, kada su životni uvjeti daleko bolji. Druga ženska ima još bolju priču. Ona i njezin muž/dečko/štoli putovali su Stuartovom autocestom, a onda im je pukla guma (ili su imali neki drugi problem s kotačem, nisam najbolje shvatio). Dok su u Coober Pedyju čekali da se kvar otkloni, odlučili su ostati ovdje neko vrijeme, onda je stigla ponuda za posao…
Ovim bih vas putem htio obavijestiti da ću prekinuti svoje putovanje na neodređeno, budući da mi je ponuđeno mjesto šankera u Hrvatskom klubu u Coober Pedyju. :D
Možda bi se to stvarno dogodilo da sam kontaktirao one dvije gospođe na groblju, tko zna. Ovaj grad je kao crna rupa (ili kao kop opala), uđeš i ne možeš više izaći. Zato nakon deserta odmah grabim natrag u sobu, pakiram se, odjavljujem, plaćam još 15 dolara za popijenu cugu i spreman sam za polazak. Autobus je već ovdje, ima pauzu u Coober Pedyju od kojih sat vremena (ne znam što putnici tu mogu raditi u međuvremenu), iako sam ja mislim jedini putnik koji se ovdje trebao ukrcati. Sastav putnika u autobusu je i opet sličan sastavu stanovništva Australije oko 1780. Napokon u 8.25 krećemo. No odmah po polasku autobus trza i gasi se motor. Opetovani pokušaji paljenja ne daju rezultata. Čujem da ovaj spominje battery, nije mu se valjda ispraznio akumulator. Što sad? Paliti na kleme? Čekati zamjenski bus? Vozač nešto mrda po motoru, ponovno pokušava upaliti, ništa. Hm, da ja ipak razmislim o onom poslu? Napokon nakon još malo mrdanja motor veselo zabrekće. Izvrsno, samo se nadam da neće riknuti kada se udaljimo od Coober Pedyja, prvo veće naselje je 440 km udaljena Port Augusta, koja ima 13 500 stanovnika. Između se nalazi pustinja. I dolazi noć. Prvi sam dio puta pisao, motor je srećom radio kao urica, onda sam zaspao. Probudio sam se u Pimbi, jednom od mjesta gdje je predviđeno zaustavljanje. Pimba ima 50 stanovnika i zapravo se sastoji od roadhousea usred gole pustinje. Odlazim na WC i shvaćam da vani puše do kosti. Budući da se stotinama kilometara uokolo prostire pustinja bez ijednog drveta, vjetar ovdje razvija izuzetnu snagu. Ovdje shvaćam one priče o temperaturnim razlikama dana i noći u pustinji. Brže-bolje obavljam svoje i bježim u autobus. Ponovno tonem u san. Trgnuo sam se iz sna u Port Augusti, oko 3 ujutro, te potom nastavio spavati sve dok me nije probudio vozač, kao zadnjega, uz obavijest da smo stigli u Adelaide. 10 minuta prije voznog reda. Ali to je već novi dan…

komentiraj (0) * ispiši * #

Sjever i jug

petak , 25.12.2015.

U uredu Greyhounda pojavio sam se oko 9, nakon što sam opet klisnuo iz hostela prije otvaranja recepcije, što je značilo da ključ moram odložiti u sandučić koji služi za rane odjave. Time sam se zapravo zeznuo, jer ako slučajno ne bude mjesta morat ću se vratiti ovamo na još jednu noć, a to znači čekanje na otvaranje recepcije. Mogao sam trknuti do agencije, vidjeti kako stoje s mjestima, pa se onda odjaviti. Ma mora biti mjesta, moj mi je domaćin iz Adelaidea napomenuo kako putnici koji iz Alice Springsa putuju na jug uglavnom lete, tako da je veća gužva na dionici Darwin-Alice Springs, a tamo nas je bilo možda desetak nakon Katherinea. Znači po tome bih ovdje mogao biti jedini putnik u busu, pa Badnjak je. U uredu pitam za kartu do Coober Pedyja, imaju, naravno. Usput odlučujem odmah rezervirati i za idući dan, od Coober Pedyja do Adelaidea. Žena mi kaže „Pametno, mjesta bi se mogla brzo popuniti, dosta ljudi putuje.“ Ha? Pa sutra je Božić. „Da, svi žele pobjeći iz Alice Springsa.“ :D Ali avioni…? I onda mi sine da postoji jedna društvena skupina u Australiji – prepoznaju se po izuzetno tamnoj boji kože, širokim plosnatim nosovima i nešto duljem obitavanju u ovim krajevima od ostalih – koja baš nije sklona avionima. Ma zapravo ne znam, uostalom prvog Aboridžina u Australiji sam vidio na aerodromu, ali je činjenica da se ovim transkontinentalnim busevima voze uglavnom Aboridžini i turisti. A ako se sjetimo onih priča o aboridžinskom povezivanju sa zemljom, zbog kojeg im je neugodno penjati se i na katove, onda bi i ovo s avionom moglo ne biti bez vraga. Čak i kad ih gledam kako se penju u autobus, rade to oklijevajući, ali to može biti i posljedica uobičajene nestabilnosti na nogama zbog alkohola ili nekog drugog patološkog stanja nogu. Kupujem kartu, onda doznajem da bus ide u pola 11, a ne u 10 kako sam mislio. Nešto ću nabrzinu doručkovati u KFC-u. Neću, jer rade tek od 10. Pokušat ću s Domino's Pizzom. Čvrsto su zatvoreni. Red Rooster (australska varijanta KFC-a). Ljubim vrata. Obični barovi i kafići također ne rade, jedino što je stabilno otvoreno 24 sata u Alice Springsu su Zlatni lukovi Psihopatskog klauna. Pregrmjet ću to i pojesti jedan tost, smotuljak sa sirom i šunkom (tj. s kartonom i paus papirom), popiti zaleđenu Coca Colu, u McCaféu uzeti danish s marelicom i ledenu čokoladu i nakrcati se dovoljno da izdržim do Coober Pedyja (jer nijedno usputno autobusno stajanje nije bilo dovoljno dugo za ručak). Po povratku u ured vidim da će bus biti gotovo pa pun, tu je i neka ženska koja na rubu suza zdvaja jer je izgleda došla prekasno, a u međuvremenu su se prodale sve karte. Vozač, koji je upravo dovezao autobus, kaže joj kako postoje šanse da se neki od ljudi na popisu ne pojave, tako da bi se u tom slučaju oslobodilo mjesto za nju. Po njenoj se reakciji vidi da to smatra pukom kurtoazijom, ali kako će se kasnije ustanoviti, doista se našlo mjesta za nju. Do mene je u busu sjeo neki tip koji se zvao Pierre, je li Francuz, Belgijanac, Švicarac, Luksemburžanin, nisam doznao. Nije pričao. Nisam ni ja. Još jedan par turista, neki bijelac koji putuje samostalno (možda je i on turist), ona padobranka i nas dvojica, te vozač – mi smo jedini bijelci u busu. Ostalo su sve Aboridžini, većim je dijelom to čini mi se jedna velika obitelj (klan? pleme?) s dosta djece. Inače, još je jedna stvar dosta uočljiva kod Aboridžinki. Znate kako se zna reći da netko ima „crnačke usne“, kad se misli na debele ispupčene usne. Pa Aboridžinke (mnogo više nego muškarci) imaju još „crnačkije“ usne, ali na drugi način – njima je čitav donji dio lica dosta izbačen prema naprijed, a usne pomalo podsjećaju na pačji kljun, tj. tek se na vrhu razdvajaju. Ne znam kako to opisati, karakteristično je i prepoznatljivo, ali slika bi bila jasnija. Meni su ta njihova lica zanimljiva, jer su vrlo osebujna, drugačija od svih ostalih populacija na svijetu. Recimo, dok sam u istočnoj Indoneziji govorio da su mi neki ljudi znali ličiti na stanovništvo s Karibâ (koje je zapravo potomstvo uvezenih afričkih crnaca), Aboridžine ćete vrlo teško zamijeniti s bilo kojom drugom svjetskom populacijom.
Inače, ortodoksni je stav antropologije da su sve postojeće ljudske populacije na svijetu potomci Homo sapiens sapiensa, vrste predstavljene kromanjonskim čovjekom, a da su sve druge postranične grane, kao što su neandertalci ili Homo heidelbergensis nestale, vjerojatno istrijebljene upravo od strane kromanjonaca tijekom zadnjeg ledenog doba (u to je vrijeme kanibalizam bio mnogo rašireniji, a neandertalci, bolje prilagođeni uvjetima ledenog doba od kromanjonaca koji su živjeli u toplim krajevima, bili su robusnije građe, te su ih kromanjonci, kako prof. Pavao Rudan znade napomenuti, „tretirali kao pokretne frižidere“ – vulgo, pojeli smo neandertalce), iako je poznato da su se kromanjonci i neandertalci čak i miješali međusobno (jedan primjer takvog zajedničkog nalazišta je i spilja Vindija kod Ivanca, gdje je moguće da su pronađeni i najkasniji ostatci neandertalaca, negdje otprije 32 000 godina). Prema tome, nije bilo nezamislivo da neandertalski geni prežive i dulje, no tu također imamo odraz prikrivenog rasizma, a sve pod krinkom protivljenja rasizmu – inzistirajući na biološkoj jedinstvenosti ljudske vrste, mi zapravo impliciramo da su naši kromanjonski geni ubrzo izgurali one neandertalske, što znači da smo mi super i naši su geni dominantni. A možda smo zapravo mi neandertalci današnjice, isto kao što je npr. talijanski jezik današnja varijanta latinskog jezika na točno određenom području. Nema točke u kojoj bismo rekli „dosad je bilo A, a ovdje je postalo B“, to je sve kumulativno. A onda su negdje 2010. na nalazištu u Denisovoj spilji u ruskom dijelu gorja Altaj nađeni fosilni ostatci još jedne vrste hominina, koja je bila sličnija neandertalcima nego kromanjoncima, iako dovoljno različita od njih da se može smatrati zasebnom vrstom – čak su i neki raniji fosili rekategorizirani kao fosili te nove vrste, nazvane denisovancima. No ono što je osobito zanimljivo jest da denisovanci imaju različitu mitohondrijsku DNK i od kromanjonaca i od neandertalaca, a širenje se te osobite vrste DNK može pratiti kroz jugoistočnu Aziju sve do Nove Gvineje i Australije. Melanežani imaju najveći udio denisovanske mitohondrijske DNK od svih ljudskih populacija, sugerirajući da su se denisovanci povlačili pred kromanjoncima koji su napredovali kroz Aziju, bivajući gurani sve dublje u indonezijski arhipelag, preko Wallaceove linije (možda je i Homo floresiensis zapravo bio denisovanac), dok nisu našli sigurno utočište na izoliranom kontinentu Sahul (što su bile Australija, Tasmanija i Nova Gvineja, povezane kopnenim mostovima). Kada se uzme u obzir da je u Australiji najveća jezična raznolikost na Arnhemovoj zemlji, koja je okrenuta prema sjeveroistoku, može se s dosta sigurnosti pretpostaviti da su i Aboridžini u Australiju stigli s Nove Gvineje. No kako je njihov postotak denisovanske mitohondrijske DNK manji nego kod Melanežana, to sugerira da su Aboridžini sličniji ostatku svjetske populacije nego Melanežanima.
Opet sam odlutao. Ukratko, vožnja do Coober Pedyja protječe mirno, pejzaž je uobičajeno dosadan, nema se što ni gledati van, pa stoga pišem. Prvu (i jedinu) pauzu imamo kod puba Kolgera, nedaleko granice Sjevernog teritorija i Južne Australlije. Dano nam je pola sata, na kraju ćemo zbog izvanrednih okolnosti ostati skoro sat vremena. Naime, jednoj od putnica pozlilo je prilikom izlaska iz busa, te se onesvijestila. Vjerojatno dehidracija. Nakon što je došla sebi odlučila je ne nastaviti putovanje, nisam shvatio hoće li se ovdje odmoriti, ili su pak morali pozvati Leteće doktore da ju prevezu u neki veći grad. Dotična se čitavo vrijeme ispričavala vozaču zbog neugodnosti, iako padanje u nesvijest nije nešto nad čime čovjek može imati kontrolu.
Kako je Kolgera svega 20-ak km od južnoaustralske granice, to je ujedno i prilika da putnici odbace sirove namirnice, poput voća i povrća koje ne zadovoljava propise o karanteni. Osim ulazne karantene, koja se odnosi na čitavu Australiju, postoje i propisi među pojedinim državama oko toga koje su namirnice sigurne za unos u državu, a koje ne. Očekivao sam da će postojati i nekakva službena granična karantena, ali ne, sve ide na bazi osobne odgovornosti, granica je tek ploča „Welcome to South Australia“, i to je sve. I naravno, ono što si također moramo sami namjestiti – satovi. Južna Australija je inače u istoj vremenskoj zoni kao i Sjeverni teritorij, ali primjenjuje ljetno računanje vremena, čime se pomičem za sat vremena unaprijed, 9,30 sati ispred Hrvatske.
Još jednu stvar primjećujem tijekom vožnje. Sjećate se da sam spomenuo da je u autobusu nekoliko djece. Čini mi se da su ta djeca u međusobnom srodstvu, budući da se naizmjence premještaju između nekoliko ljudi u busu, s kojima se također prisno zafrkavaju, a zafrkavaju se i međusobno, igrajući se u prolazu među sjedalima, provlačeći se jedni pored drugih…u nekom drugom slučaju to bi bio recept za katastrofu, budući da su hiperaktivna djeca jedna od najgorih vrsta mogućih suputnika. Međutim, ovdje je jedna stvar neobična – ta djeca to sve rade gotovo pa u tišini. Na trenutak pomislite da su nijema, no onda vidite da se svejedno došaptavaju i komuniciraju na tih, pristojan način. Ne znam je li to posljedica činjenice da su u društvu odraslih, pa ne mogu (ili ne smiju?) bučati, ili se aboridžinska djeca doista tako igraju (poprilično nevjerojatno, budući da sam već navodio kako se Aboridžini ne libe biti glasni). Zamišljam si djecu iz mase drugih društava koja sam susreo na ovom putu, koja bi vjerojatno vrištala, toptala, glasno se svađala i općenito priredila solidan pakao suputnicima. Ovih bih odmah naručio pet za van.
Krajolik se konačno mijenja, bilje je sve niže i sve rjeđe, te napokon sve više počinje ličiti na pustinju. Nije to još prava pustinja, ali svakako mnogo više liči na pustinjske predjele koje sam dosada prošao na putu nego što je to bio slučaj s Crvenim centrom. I pogled se širi, nije više zaklonjen vegetacijom, pa se spoznaje prostranstvo. Kako se primičemo Coober Pedyju počinju se sve više pojavljivati stožaste nakupine iskopanog kamenja, dajući predjelu pomalo mjesečev izgled. Ispod ove negostoljubive površine nalazi se jedno od australskih bogatstava – opali. Coober Pedy je poznat kao najveći rudnik opala na svijetu, iako je to malo preuzetno reći, budući da nije riječ o jedinstvenom rudniku, već o nizu iskopa koje je praktički mogao započeti svatko. Grad je to zanimljive prošlosti i sadašnjosti, koji se u povijesti nekoliko puta osovljavao na noge i posrtao, a danas ima tipičnu atmosferu zabačenog grada u negostoljubivom krajoliku čiji su stanovnici upućeni jedni na druge. Više ću o njemu pisati u idućem nastavku, sada samo mogu reći da je Coober Pedy česta lokacija snimanja filmova, a najpoznatiji filmovi snimljeni ovdje bili su treći dio serijala Mad Max, te film Planet tame (Pitch Black), koji je lansirao Vina Diesela.
Prva stvar koju uočavam iz autobusa poslije skretanja u Coober Pedy jest velika hrvatska zastava na krovu jedne zgrade i natpis „Hrvatski dom – Croatian club“. Da, mislim da sam negdje načuo tu priču kako ovdje ima dosta hrvatskih i srpskih rudara opala. Postoji čak i srpska pravoslavna crkva. Autobus me iskrcava na Greyhoundovoj stanici u središtu mjesta, odakle imam kojih 10 metara do svoje sobe (i malo više do recepcije). Gospođa na recepciji kaže mi da će sutradan sve biti zatvoreno zbog Božića. Naravno, ja sam kreten. Božić je jedini dan u godini kada ne vozi londonska podzemna željeznica. Mogu li onda očekivati da će za taj isti Božić biti otvoren neki rudarski muzej u australskoj vukojebini čiji se broj stanovnika vjerojatno broji u stotinama? Bilo bi mi pametnije da sam ostao još jedan dan u Alice Springsu, koji je prema Coober Pedyju velegrad. Doduše, sumnjam da bi na Štefanje bila bolja situacija. Iako, tada vozi londonska podzemna željeznica…
Ukratko, lako što će biti zatvoreni neki kulturno-povijesni spomenici („to ću drugi put“), ali bit će zatvoreni i restorani, što znači da ću čitav dan morati preživjeti na doručku. Gospođa na recepciji mi kaže da mogu jesti s njima, ionako će raditi božićnu večeru za nekoliko obiteljskih prijatelja, oko 6 popodne, a kako meni bus polazi u pola 9 navečer, to će biti idealno. Odlazim u svoju sobu, čitav objekt je zapravo motel, i to onaj klasični američki motel, gdje je svaka soba zasebna jedinica u koju se ulazi s ulice (ili parkirališta). No standard sobe je mnogo bolji od motelske, koje su obično sinonimi za rupčage u koje dolazite ubiti oko, ubiti nekoga tko vam nije drag ili na brzu ilegalnu ševu. Ovo je solidna soba od koje 3-4 zvjezdice, jest da košta preko 100 dolara, ali u Coober Pedyju je teško dobiti jeftin smještaj, pogotovo preko Božića. Čitav je motel građen od ćerpiča, iako pojačanog metalnim gredama (dakle, armiranog ćerpiča), zbog čega je u sobi ugodno i po najvećim vrućinama (koje u Coober Pedyju znaju biti nesnosne).
OK, ako je sutra sve zatvoreno, danas će valjda raditi, odlazim na večeru u suton. Vraga. Već su sada sve prodavaonice zatvorene, isto vrijedi i za većinu restorana, uspijevam pronaći tek jednu otvorenu pizzeriju koja radi još kojih 45 minuta. Kada sam na ekstenzivnoj listi pizza ugledao kategoriju „Native pizzas“, to je bilo to. Pizzu s klokanovinom neću, probao bih nešto novo, pa uzimam njegovog kompića s grba. Pizza s emuovinom, nekim pekmezom od brusnica (to inače dobro ide uz divljač), čini mi se da je gore bio i poriluk („praziluk ti viri, viri s nativnu pizzu“), te još nekoliko dodatnih uobičajenih sastojaka (poput sira). Znam da će me sad neki pitati kakav je emu, meso ko meso, velika kokoš. Uz to i Victoria Bitter, jedna od proširenijih australskih piva. Inače, postoji ono pitanje (koje doduše može biti primjenjivo i na američke pive), neprevediva igra riječima, koja kaže: Why is an Australian beer like makin' love in a canoe? – Because it's fuckin' close ta water!
Povratak u motel, uz zaustavljanje na Shellovoj benzinskoj pumpi – jedinom objektu u gradu koji će sutra biti otvoren, jer mora (to je valjda jedina benzinska pumpa u krugu od preko 50 km), podsjeća me na kretanje u nekoj kompjutorskoj avanturi s horror elementima, tipa Resident Evil ili takvo što, gdje glavni junak mora istraživati grad u kojem zna da se kriju sile nečiste, a svi su stanovnici pobijeni ili pobjegli. Coober Pedy baš i izgleda kao takva nekakva naseobina (kuće su prizemne ili su ukopane u obronke), a kako stiže noć, tu je još i element iz Planeta tame. No osim nekog Aboridžina, za kojeg pretpostavljam da se derao za mnom, drugih neugodnosti nemam. A s obzirom na dinamiku Coober Pedyja, ovo će stvarno biti tiha noć. Uz preko 30° vani.

komentiraj (0) * ispiši * #

Natrag u civilizaciju

četvrtak , 24.12.2015.

Ovoga smo puta nakon buđenja barem odmah imali doručak, budući da rani polazak nije bio vezan na hvatanje izlaska sunca, već kako bismo jednostavno sve stigli. Procedura ista kao i dan ranije, no iz nekoga je razloga doručak postavljen na stolu izvan zone osvjetljenja u kućici, tako da je dio s odgrabljivanjem vode još izazovniji. Prije toga opet motanje swagova, opet tek iz druge uspijevam zadovoljiti kriterije. Vidi se da nisam nikad išao u izviđače, ja sam urbano dijete i urbani turist. Do 5 sati smo svi više-manje spremni i krećemo na završni dio puta do kanjona Kings, udaljenog još kojih pola sata vožnje. U međuvremenu je osvanulo, a današnji bi dan mogao biti vedar i užaren. Inače postoje upozorenja da se na glavnu šetnju obodom kanjona ne kreće nakon 9 sati, jer je tada sunce već previsoko i vrućina postaje preopasna za iduća tri i pol sata, koliko čitava šetnja traje. Štoviše, pješačka se staza nakon toga zatvara, kako bi se onemogućilo pojedincima s mentalitetom čeških turista da unatoč svemu krenu obići kanjon.
Kanjon Kings dio je nacionalnoga parka Watarrka. Dubok je preko 100 metara, a izdubio ga je potok Kings. Kao i u nacionalnom parku Uluru-Kata Tjuta, i ovdje su dijelovi zemljišta sveti za Aboridžine, no budući da je staza ionako dovoljno ograničena sigurnosnim zahtjevima, nema prevelike opasnosti da zalutate u kvar. U dubini kanjona, otprilike na polovici šetnje obodom, nalazi se tzv. Rajski vrt, bazenčić s vodom koji nikada ne presušuje i uokolo kojega je zbog toga bujno zelenilo, koje poprilično odskače od okolnog, uglavnom stjenovitog krajolika. Obilne kiše nekoliko dana ranije uzrokovale su povećanje vode u kanjonu, kao i bujice, te je dio staze bio zatvoren za obilazak, jer je jednostavno bila potopljena. I sada je u Rajskom vrtu bilo mnogo više vode nego inače, pravo malo jezero (mi naravno ne znamo kako je inače, ali je Ben rekao da ga nikad nije vidio u tolikom opsegu). Ono što nam je Ben rekao tek po dolasku na lokalitet jest da je ovo od svih mjesta koje obilazimo u ova tri dana ono najbogatije muhama. Što je posebno neugodno jer je i teren zahtjevan za hodanje, ima dosta uspona i spuštanja po kamenim puteljcima, rub samog kanjona je neograđen (vjerojatno kako ograda ne bi remetila prirodni pogled, slično Preikestolenu u Norveškoj), pa je tako zabranjeno približavanje na 2 metra rubu kanjona (na to se jako pazi i vodiči tu nemaju nikakve milosti, ove je godine bio jedan smrtni slučaj u kanjonu, kada se netko sunovratio preko ruba), a vama se muhe neprestance zalijeću u lice, oči, uši… Da ih nema, šetnja u ranojutarnjim satima bila bi iznimno ugodna, jer osim neugodnog uspona na samom početku, nazvanog Heart Attack Hill, i još nekoliko čupavih dionica, uglavnom staza vodi položitim platoom ponad kanjona. Nakon što poslije Rajskog vrta prijeđemo na drugu stranu kanjona, staza prolazi pored erodiranih pješčenjačkih polukugli, koje su lokalno stanovništvo podsjećale na tobolčarske mačke (životinja se na engleskome zove quall, ne znam postoji li drugo hrvatsko ime), koje obitavaju u pustinjama središnje Australije, a slično merkatima promatraju okoliš stojeći uspravno na stražnjim nogama. S te strane puca pogled i na vodopad u dubini kanjona, koji je u drugim prilikama puko curkanje vode koje se jedva vidi, no sada je doista pravi vodopad. S jedne strane, to je dobitak kad smo već na gubitku u pogledu izlaska i zalaska sunca na Uluruu, ali opet, mogu li se usporediti te dvije stvari? Australija baš više nije ni zemlja za koju mogu reći „Pa dobro, ostavit ću to za drugi put“, iako se nadam da mi ovo nije jedini posjet, ali baš da ću ići u Uluru još koji put… No tko zna što život nosi.
Vraćamo se do minibusa, na samom završetku staza prolazi kroz plitak potok, koji se vjerojatno u sušnijim danima pregazi kao plitak potok, no ovoga puta ipak treba malo pažljivije birati kamenje na koje se staje, dubina znade zavarati, a neki ljudi imaju platnene tenisice. Još kada ne bi bilo muha… Ben nas dočekuje užinom, nekakvim kruhom s grožđicama i kriškama naranče, potom krećemo na povratak prema Alice Springsu. Iako postoji poprečna cesta koja izlazi na Stuartovu autocestu mnogo bliže Alice Springsu, i sigurno bi nam uštedjela kojih 150 km, mi se ipak vraćamo skroz do Lasseterove autoceste. Možda je cesta zatvorena zbog bujica, možda postoji neki drugi razlog ekonomske prirode, tek, zastat ćemo opet u Mt. Ebenezeru, kako bismo na tamošnjem parkingu ručali. Priča ista kao i dan ranije, wrapovi u koje idu majoneza, povrće, tunjevina, sir i jučerašnji ostatci od večere. Iako je već u tom času prošlo podne, izlazim u jednom času na sunce i gledam kamo mi je usmjerena sjena. Da, na jug. Po prvi sam puta dovoljno južno da mi je sunce na sjeveru i da se to vidi po sjeni. Iako oduševljenje traje prilično kratko, budući da okretanjem u različitim smjerovima shvaćam da je sjena uvijek malo ispred mene, što mi je pak posve nejasno – da mi je sunce točno iznad glave, onda sjene ne bi trebalo biti, a ovo kao da sunce opisuje krug nad mojom glavom kako se okrećem. :?
Nažalost, nepojedeni ostatci od večere se bacaju. Ni Benu nije drago, ali nema alternative, na ovoj vrućini hrana se brzo kvari, a i nema ju smisla transportirati do Alice Springsa budući da se ni tamo nema što s njom. Može ju se doduše dati Aboridžinima, bilo ih je ranije nekoliko koji su sjedili pored kuće (nedostaje mi adekvatni prijevod za roadhouse, prilično karakterističan kulturalni koncept u zemljama poput Australije i SAD-a, kuća usred ničega koja služi kao restoran i prenoćište za putnike – možda bi najbliži kulturološki koncept iz Panonske nizine bila čarda, vrsta usputne gostionice kakve su se diljem mađarskog Alfölda gradile na udaljenosti od jednog dana hoda). Među pojedinim izoliranim aboridžinskim zajednicama još uvijek postoji glad, naročito kod djece, koju roditelji često ostave nenadziranu dok se opijaju, te usput zapiju sve novce koje dobiju. No ovi Aboridžini ovdje očito nisu iz tih zajednica, budući da sam vidio jednu ženu kako kupuje vrećicu čipsa i bocu Coca Cole. Ovi umjesto gladovanja biraju junk food, što možda nije gore od gladovanja, ali nije ni zdravije. Kada vidim te debele Aboridžinke bačvaste građe pomislim je li takva građa posljedica neprilagođene prehrane, ili jednostavno prirodne sklonosti gomilanju masnih rezervi u teškoj klimi u kojoj je hrane malo, pa moraju stvarati viškove u tijelu. Ali opet, odakle bi onda stvarale viškove? Uostalom, lovačko-sakupljačka plemena po svijetu obično su sitne i vitke građe (Pigmeji, Bušmani…), tako da sam skloniji vjerovati da je i to, kao i alkoholizam, posljedica neadekvatnih prehrambenih navika proizašlih iz kontakta s Europljanima.
Ben se vraća neobavljena posla, Aboridžini su nekamo nestali, a hrana ipak ide u smeće. :/ Upućujemo se ponovno na istok Lasseterovom autocestom, te potom na sjever prema Alice Springsu, iako ćemo prije toga još imati jednu stanicu. Odnosno, dvije, jednu planiranu i jednu neplaniranu. Prelazeći naime preko rijeke Finke, Ben ostaje zgranut bujicom koja trenutno onuda prolazi, budući da je to većinu vremena suho korito s povremenim lokvama vode, pa tako stajemo na odmorištu pored rijeke kako bi ju Ben bolje promotrio. Rijeka Finke, kada teče, obično nestaje na rubu Simpsonove pustinje, u smjeru jugoistoka. Ako je količina vode u rijeci stvarno jaka, tada može doteći i do slanovodnog jezera Eyre, inače najvećeg jezera u Australiji, koje je i sámo većinu vremena puka nakupina soli u pustinji, te s -14 metara najveća depresija na australskom kontinentu. Sada rijeka Finke teče brzo i obilno, mogla bi izdržati do Eyrea. Nastavljamo potom put do planiranog zaustavljanja na lokalitetu Stuart's Well, gdje postoji mogućnost jahanja deve. Inače, rečene deve se koriste i za utrke, tako da se možete pohvaliti da ste jahali na trkaćoj devi, a ne nekoj ragi. Za cijenu od 7$ možete napraviti krug po ograđenom prostoru, i sve to dok ju vodič vodi na ularu. Dok se do daljeg kraja ograđenog prostora deva kreće hodom, na povratku prelazi u trk.
Odakle uopće deve u Australiji? Pa gdje god ima pustinja, deve su sjajan vid transporta, s obzirom da nisu zahtjevne i da mogu prelaziti velike udaljenosti uz jako malo potrebe za vodom. Prva deva u Australiju je stigla još 1840. i to s Kanarskih otoka, no masovan uvoz počeo je dvadesetak godina kasnije, i to iz tadašnje Britanske Indije (prvenstveno današnjeg Pakistana). S devama su ubrzo stigli i njihovi vodiči, mahom Paštuni, koje su australski bijelci zvali jednostavno Afganima (i odakle naposljetku i naziv The Ghan za vlak koji nastavlja tu tradiciju deva preko kontinenta). Računa se da ih je ukupno uvezeno 15-ak tisuća. Potreba za devinim transportom nestala je 1920-ih, nakon što je motorizacija uzela maha, a unutrašnjost Australije počele presijecati ceste, te su te deve, budući da ih je bilo preskupo izvesti natrag u zemlje porijekla, jednostavno puštene da lutaju unutrašnjošću Australije. Dobro prilagođene životu u pustinji i bez prirodnih neprijatelja (Australija nema mesoždera dovoljno velikih da bi se mogli uhvatiti ukoštac s devom, najveći moderni grabežljivac je dingo, prije njega bio je to tilacin ili psoglavi vučak, čiji je posljednji primjerak umro 1936., a i ranije su tilacini živjeli na istoku kontinenta i u Tasmaniji), namnožile su se u tolikoj mjeri da je danas Australija najveći svjetski izvoznik deva i devina mesa. Populacija je danas oko 300 000, a pred desetak godina je bila i do milijun, tada se pristupilo ograničavanju populacije, budući da deve narušavaju prirodnu ravnotežu kontinenta (Australija je jako osjetljiva na uvezene vrste koje mijenjaju ekosistem – tako je puštanje kunića u divljinu u drugoj polovici 19. st. stvorilo ozbiljne probleme s izumiranjem pojedinih biljaka i posljedično s erozijom tla koje su te biljke vezivale na sebe; problem je postao toliko ozbiljan da je preko čitave Australije podignuta ograda za obranu od kunića). Deve također uništavaju biljke, ali i određene infrastrukturne elemente, poput slavina s vodom, zaštitnih ograda, te mogu zagaditi neke lokve s pitkom vodom.
Odlučio sam se probati jahati, nije toliko skupo, a sumnjam da ću u dogledno vrijeme biti u nekoj od bliskoistočnih ili sjevernoafričkih država gdje bih to mogao. Svaka deva ima sedlo za dvoje ljudi, pa iako je riječ o jednogrbima, sedlo stvara privid dvogrbosti (u Australiji postoji jedan malen broj dvogrbih deva, ali premoćna većina su jednogrbe – zapravo su to danas jedine divlje jednogrbe deve na svijetu). Na kraju nas se za jahanje odlučilo šestero – Njemice, Shema i njezin sin, te Južnokorejac i ja. Doveli su dvije deve, od kojih je jedna odmah poslušno kleknula, dok je druga, mužjak imenom Sparky, poprilično tvrdoglava, te i nakon desetak minuta nagovaranja, potezanja konopa i raznih drugih metoda ostaje na nogama. Izgleda da će Sparky morati biti zamijenjen, dolazi druga deva umjesto njega. Južnokorejac i ja sjedamo na nju (ja kao viši idem otraga), upozoreni smo da se čvrsto držimo za polukružnu ručku ispred sedla, noge su čvrsto u stremenu… Deva ustaje tako da se prvo osovi na stražnje, pa na prednje noge, pa vas to baca naprijed-natrag na uskom i neudobnom sedlu i postoji mogućnost pada ako se ne držite. I inače kao životinja deva izgleda jako nezgrapno i nestabilno, s obzirom da su joj noge vrlo tanke prema ostatku tijela, gotovo rahitične. Kad hoda poprilično ljulja. Stvari postaju još gore prelaskom u trk. Počinjem poskakivati u vrlo tvrdom sedlu, imajući osjećaj da mi svaki novi devin korak ubacuje testise sve dublje u trbušnu šupljinu. Srećom agonija ne traje predugo. I bolje da je tako, jahanja od po pola sata ili koliko već daju u bliskoistočnim zemljama (da ne govorim o turama kroz pustinju) bila bi smrt za moje međunožje. Sad dolazi onaj završni neugodni dio, u kojem se deva mora spustiti. A za razliku od ustajanja, ovaj je puno teže predvidljiv, a morate se čvrsto držati jer vam sedlo samo odjednom iščezne pod vama. Trajalo je oko pola minute dok se nije odlučila na klek, već sam u jednom času pomislio što ako i ovu uhvati Sparkyjev kapric. Sjedeći na devi, vi ste na kojih dva metra visine, više nego na konju, pokušati se spustiti s nje u takvim okolnostima i bez iskustva bila bi ludost. Pogotovo zato što ja oko vrata još imam i fotoaparat… Srećom se sve dobro završava, a onda još odlazim pogledati klokane u obližnjem ograđenom prostoru. Riječ je o spašenim mladuncima čiju je majku pokupio auto (ili, s obzirom kako ti sudari obično izgledaju, može se reći i da je majka pokupila auto). Ljudima su klokani fora, ja nekako prema njima nemam neku osobitu reakciju oduševljenja, od australskih životinja najsimpatičniji su mi vombati (iako isti znaju biti poprilično neugodni, pogotovo ako ih uznemirite). Klokan mi izgleda kao nekakva deformirana srna na federima. U susjednom se prostoru nalazi i jedan emu. Emu i klokan zajedno su na australskom grbu, a simbolika je da su to dvije životinje koje se ne mogu kretati unatrag, pa tako simboliziraju neprekidno napredovanje Australije.
U Alice Springs dolazimo iza 5 sati, još smo stali na ulazu u grad fotografirati se pored ploče s imenom grada. Dogovor je pola 8 u Rock Baru, tamo ćemo imati oproštajnu večeru i cugu s Benom, a dolaze svi osim Raymonda, Sheminog sina (mali ima 10 godina, i premda se relativno dobro uklopio – iako je bio pomalo hiperaktivan – zbog striktnih australskih zakona ne smije u mjesto gdje se toči alkohol prije svoje 21. godine). Ben nas razvozi po hostelima, najveći dio ljudi smješten je u YHA-inom hostelu, ja sam jedini preko rijeke. Ponovno se prijavljujem u hostel, moje stvari su i dalje tamo, dobivam istu sobu i isti krevet, tamo je i dalje onaj Španjolac, a umjesto onoga Zapadnoaustralca sada je neki Belgijanac. Koji kaže da ide na iduću turu u Uluru, ali tek za 6 dana. Preko Božića se ne organiziraju ture. Ali što se može raditi 6 dana u Alice Springsu? Tuširam se, obavljam dio internetskih obaveza, te malo prije 8 dolazim u Rock Bar (to je ono mjesto gdje sam bio i prvu večer). Svi su već tamo, naručujemo hranu, ja ovoga puta neću uzeti klokana, već barramundi, azijskog morskog grgeča, ribu koja živi na području Indijskog oceana, od Perzijskog zaljeva do sjeverozapadne Australije. Ono što dobivam je načelno fish and chips, poprilično masno jelo (svojedobno sam čuo objašnjenje da bi zapravo kod fish and chipsa trebalo skinuti pohani dio, tj. da on služi samo za termičku obradu i da pokupi ulje, ali da se po nekakvoj etiketi jede samo meso), tako da žeđ gasim ciderom, a kasnije još uzimam dva koktela i dvopintski vrč pive. Kako to obično biva u takvim situacijama, društvo se, sjedeći za dugačkim stolom, pomalo raslojilo u više klika, često po etnojezičnim osnovama, tako se ta druženja uvijek rasplinu. Ekipa je bila OK, nismo se sada bogznakako povezali, ali ta su tri dana bila ugodno iskustvo (izuzev muha). Ben odlazi među prvima (ranije je otišla samo Shema), razumljivo, čovjek je ipak tri dana bio na nogama od 4 ujutro, vozio, pripremao obroke, brinuo se o nama…i uza sve to uspio biti ljubazan i susretljiv. Vjerujem da je već istreniran, ali ipak. Inače, večer ranije mi je pričao kako je kao 19-godišnjak obilazio Indokinu s ruksakom i kako je oduševljen Laosom (većina putnika koji su bili tamo kažu mi kako je to najljepša zemlja Indokine – eto, neki drugi put…), te kako je razmišljao javiti se za radnika na razminiranju (no kaže „naravno da me kao 19-godišnjeg bekpekera nitko nije shvaćao ozbiljno“). Spomenuo sam mu kako uvijek može doći u Hrvatsku. :D Teško mi je procijeniti koliko ima godina, rekao bih manje od 30. Zanimljivo je da je studirao povijest, te stoga još više čudi kako nije znao ono za Tajvan. Valjda nije bio na predavanju taj dan.
Ben dakle odlazi, kaže kako ćemo se čuti preko Facebooka, jer bi mogao imati još pokoje pitanje oko onog svog putovanja, neke tehnikalije (inače smo o mom putu razgovarali u šetnji Kata Tjutom), a ubrzo nakon njegovog odlaska i mene počinju hvatati umor i piva. Tri sam se dana ustajao prije 6 ujutro, a ni sutra neću baš moći dugo spavati, autobus mi polazi u pola 11, a moram ujutro još kupiti kartu, nisam imao kad ranije – u nedjelju nisu radili, a u ponedjeljak sam otišao iz Alice Springsa prije njihovog otvaranja. Valjda će biti mjesta, Badnjak je, tko je trebao putovati vjerojatno je već otputovao…

komentiraj (0) * ispiši * #

Olge

srijeda , 23.12.2015.

Ben za sebe kaže da nije jutarnji tip i da mu je ujutro fitilj nešto kraći, ali prilično nas je mirnim glasom probudio u 4.15 ujutro, uz podsjetnik da zarolamo svoje swagove i pripremimo ih za ukrcaj na prikolicu, imamo još kojih sat vremena do izlaska sunca, dotada bismo se trebali vratiti na istu lokaciju s koje smo prethodni dan gledali zalazak. Swag se rola slično vreći za spavanje, s jedinom razlikom da ga se rola počev od dijela gdje je glava (ne znam, možda netko tako rola i vreću za spavanje, ja ju rolam od nogu). Pruža mnogo veći otpor jer je unutra još i madrac, a s vanjske je strane plastificiran. Uspijevam ga nekako zarolati, ali Ben smatra da bi ga trebalo još stisnuti, pa mi ga vraća. Drugi pokušaj, bolje je. Trpamo se u minibus i krećemo prema Uluruu. Na ulazu u nacionalni park zamoljeni smo da izvadimo svoje karte i mašemo njima u zraku kako bi kontrolor na blagajni mogao vidjeti da svi imamo karte. Ben domeće „Sve je vrlo formalno u Sjevernom teritoriju.“ :D Stižemo na već poznatu lokaciju, dok Ben priprema doručak, mi čekamo da sunce odskoči. No iako se vidi izlazak, nisko nad obzorjem je sloj oblaka koji priječi jači sunčev sjaj, tako da će i izlazak sunca u Uluruu ostati poprilično nespektakularan. Nevjerojatni peh, iako će nam kasnije činjenica da je oblačno dobro doći, budući da će šetnja kroz Kata Tjutu biti ugodnija. Doručak je zapadnjački, s time da vodu za kavu/čaj moramo zagrabiti šalicom iz lonca kipuće vode na plinskom kuhalu (u ne pretjeranom osvjetljenju, pa ti sad potrefi gdje je površina vode), a „toster“ je metalna piramida slična ribežu, u čijoj unutrašnjosti gori vatra, gdje kriške kruha stavljate na stranice piramide, pa ih nakon kojih pola minute okrenete. Kako sunce izlazi pojavljuju se i muhe. Tu ja prvi puta spominjem „Uluruski ples“, što je zapravo nasumično mahanje rukama pred licem, ugibanje glave lijevo-desno kako biste se uklonili muhama koje vam se zalijeću u lice, istovremeno pokušavajući zadržati šalicu kave ili krišku tosta mirno u ruci. Dakle, probuđeni smo u 4.15 da vidimo spektakularan izlazak sunca koji se na kraju nije dogodio, ali smo istovremeno dobili obilje muha. Ovo je dan koji tako obećava… Zamišljam si kako u SAD-u vjerojatno netko ne bi prezao s tužbom za ovakvu situaciju – nit' zalaska, nit' izlaska, povrat dijela novca je imperativ. Sigurno u ugovoru o pružanju usluge postoji klauzula kojom se agencija odriče odgovornosti za izostanak spektakularnosti prilikom izlaska i zalaska sunca.
A mi ćemo, nakon što sunce već pošteno odskoči, a mi skupimo prnje u kombi, krenuti u drugi dio nacionalnoga parka, kako bismo vidjeli Kata Tjutu. Kata Tjuta doslovce znači „mnogo glava“, pri čemu je „tjuta“ zapravo kvantifikator za sve više od 5. U jeziku pitjantjatjara brojevi izgledaju ovako: 1, 2, 3, 2+2, 2+3, mnogo. Nema potrebe za preciziranjem bilo čega što ne možete nabrojati na prste jedne ruke. Kata Tjuta je niz brda (ukupno 36) izgrađenih od konglomerata povezanog pješčenjakom, izbrazdanih erozijom. Najviši vrh čitavog kompleksa doseže 546 metara visine. Mi ćemo prošetati tzv. Dolinom vjetrova, možda i najspektakularnijim putem u Kata Tjuti. Kolonijalni naziv čitavog masiva Kata Tjute je Mount Olga, budući da je nazvan prema kraljici Olgi Württemberškoj, koja je godinu dana ranije proslavila 25. godišnjicu braka sa svojim suprugom Karlom I. Württemberškim, a prilikom čega su imenovali Ferdinanda Müllera, glavnog botaničara kolonije Victorie, barunom. U tu je čast Müller zamolio Ernesta Gilesa, koji je otkrio Kata Tjutu, da lokalitet nazove Olgi u čast. Sustav dolina u Kata Tjuti često se naziva u množini, The Olgas (staro je ime nacionalnog parka Uluru-Kata Tjuta i bilo Ayers Rock-The Olgas).
Prije šetnje odlazimo još obaviti fiziološke potrebe, a kako je WC smješten unutar područja u kojem nema mnogo vode, te je isto tako poželjno da se ne proizvode otpadne vode, WC zapravo nije WC, budući da mu fali W. Ja sam navikao na takve zahode u djetinjstvu u Zlarinu, jest da poprilično smrdi budući da se izmetine skupljaju u spremniku ispod školjke, ali to je neki moj bizarni kolačić madeleine koji me vraća u ljetovanja u osamdesetima. Srećom, barem ima vode za oprati ruke, iako i ta gotovo da izlazi na kapaljku. Potom se upućujemo u šetnju kroz Olge. Kako nema pripeke, tako je ta šetnja relativno ugodna, barem u početku, budući da u kanjonu doista poprilično puše, što znači da nema muha. Inače, u sunčanim danima, osim muha, stijene koje se užare stvaraju efekt šetnje kroz toster, zato se stalno ponavlja ono o 3 litre vode koje svatko mora nositi sa sobom. I tada se zapravo zapitam što prosječni turist na kraju ima od takvog izleta. Šeće kroz toster, pleše Uluruski ples i još bi trebao biti oduševljen spektakularnim prizorima, premda su uvjeti takvi da poželi pobjeći natrag prvim avionom za Europu, skutriti se u fetalni položaj ispod klima uređaja i zamrziti čak i Austriju, zbog prevelike sličnosti imena. Utoliko smatram da smo imali sreće s vremenom – žrtvovali smo izlazak i zalazak sunca u Uluruu za ugodniju šetnju Kata Tjutom. Ovo prvo će biti šteta zbog efektne fotografije (kojih ionako možete naći stotine na internetu), drugo je važnije jer traje dulje i bilo bi znatno neugodnije od propuštanja efektnog kadra. Čitava šetnja, ako odaberemo dulju rutu, trajat će oko tri sata, iako je zapravo najatraktivniji drugi dio rute, koji prolazi kroz kanjon. Kako rekoh, danas je temperatura dovoljno ugodna da čovjek može šetati i slušati vodstvo, umjesto da samo dahće i trudi se što prije dočepati sjene. Ben nam je ovdje više pričao o prirodoslovnim činjenicama nego o mitologiji, budući da se znanja o Kata Tjuti smatraju opskurnijima od onih o Uluruu. Posebno se takva znanja ne otkrivaju ženama, a prema kodeksu, ako žena dozna nešto o stvarima koje spadaju u muške poslove (lov, muški inicijacijski rituali) postaje izložena opasnosti od napada ili smrti. Tu pojavu bih mogao nazvati gnostičkom segregacijom, i premda ona do neke mjere postoji u različitim društvima i supkulturama, pa čak i modernima (poznat je primjer recimo s masonima), vrlo se rijetko ta barijera u dostupnosti znanja tako bespogovorno prihvaća. U tom su mi smislu osobito zanimljivi Druzi, kod kojih postoji gotovo pa klasna podjela na one koji poznaju tajne vjere i na one koji ih ne poznaju, ali ju svejedno slijede (načelno takva stvar postoji u mnogim religijama, ali barem nema eksplicitne zabrane oko dostupnosti takvih znanja, već je to više posljedica osobne nezainteresiranosti). Ovi koji nemaju pristup znanjima nazivaju se džuhhal (neznalice) i to svoje neznanje prihvaćaju kao dio svoga vjerskog identiteta. Kao da netko kod nas kaže „priznajem, ovca sam“.
Ben nam je dakle objasnio ponešto o geološkoj povijesti Australije, a onda nam još dao i neke informacije o korištenju pojedinih biljaka koje smo susretali u medicinske i prehrambene svrhe, kao i o metodama lova. Tako npr. postoji drvo mulga, inače vrlo suho i tvrdo, koje kad se zapali postiže drugu najvišu temperaturu izgaranja od svih vrsta drva. Mulga se inače koristi za izradu vrhova strelica i kopalja, budući da stvara jako bolne ubode i često dovodi do gnojenja rane. Tako nam pojašnjava i metodu lova na klokane. Klokan je kao životinja izuzetno prilagođen svom načinu kretanja, budući da su mu stražnje noge gotovo poput opruga, te je zapravo veći napor potreban da bi se zaustavio nego da bi se kretao. Usto mu je disanje usklađeno s kretanjem, tako da mu prilikom odraza dijafragma izbacuje zrak iz pluća, a potom se opet spušta prilikom njegovog spuštanja na tlo. Ozljeda nožnih mišića kopljem od mulge, iako neće sama po sebi dokrajčiti klokana, poremetit će mu kretanje i disanje, tj. prouzročiti stres. Nakon toga klokan se obično počinje pregrijavati, postaje dezorijentiran i lako ga je svladati. Ujedno nam Ben kaže još jednu stvar – pita nas jesmo li možda u Alice Springsu primijetili dosta ljudi na štakama ili u kolicima. Ja nisam, ali bilo je kišno nedjeljno popodne. Ben objašnjava kako u tradicionalnim aboridžinskim zajednicama i dalje postoji metoda kažnjavanja kojom se prekršitelju koplje zabije između dviju tetiva u butini tako da ih razdvoji, što pričinja užasnu bol i onemogućuje normalno kretanje. Naravno da se kasnije to sve vrati u prvobitno stanje, ali za to treba nekoliko tjedana. Za to vrijeme kretanje je jedino moguće pomoću štaka ili kolica. To je inače kazna samo za odrasle. Djeci se obično napravi mali rez iznad arkade, koji onda često kasnije znade prokrvariti pri jačem pritisku, što podsjeća počinitelja na raniji prekršaj. Ta se pojava zove sorry cut, tj. rez isprike. Osim toga, postoji i biljka imenom, čini mi se, ipiyipi, koja daje gusti bijeli sok, dobar za poboljšanje zarastanja rana. No ako se isti sok nanese na očne kapke, oni će ostati slijepljeni nekoliko dana, te će osoba biti lišena vida. To je također metoda kažnjavanja – sok od ipiyipija na oči i potom ostavljanje kažnjene osobe usred busha. U takvim okolnostima, to je praktički smrtna kazna. Ako osoba ipak uspije preživjeti i vratiti se u svoju zajednicu, kazna je izvršena i više se to nikad ne spominje, tj. ne postoji nikakva kasnija stigma. Isto je tako i s onom ozljedom tetiva – kada zaraste, to je to, kazna je odslužena, mir, mir, mir, nitko nije kriv. Sad usporedimo tu strogost, pravednost, ali i krotkost „primitivnih“ Aboridžina i socijalnu stigmu koju kod nas donosi zatvoreništvo, čak i ako je posrijedi bila neka manja kazna. Ako ste odslužili dva tjedna zatvora za npr. vrijeđanje službene osobe, vi ste „bivši robijaš“ i klizite prema marginama društva, poslodavci su podozrivi, kompromitirani ste u mnogim društvenim odnosima. Kod Aboridžina toga nema. Tamo je zajednica svetinja, ako si ju ugrozio, da, bogme ćeš ispaštati, ali i to ima svoj rok trajanja, nećeš biti dovijeka kažnjen, barem ako se uspiješ osloboditi iz neke od bezizlaznih situacija (kao što je već navedena s ipiyipijem). Mislim da se u SAD-u, ako slučajno nešto zakaže prilikom izvršenja smrtne kazne, osobu pogubljuje po drugi put. Kod Aboridžina to je znak milosti bogova i to se kao takvo prihvaća. Bilo bi zanimljivo vidjeti ima li recidiva kod takvih čudesno rehabilitiranih… Još jedan znak toga da je zajednica svetinja jest nepostojanje kategorije privatnih resursa. Sve što je od koristi za zajednicu, to se dijeli. Kao u vojsci – ako dobiješ paket s hranom, obavezan si ga dijeliti, tako i ovdje, ne postoji privatni ulov (postoji naravno pravo lovca na životinju koju je on ubio, tj. zabranjena je krađa ulova, ali je potom lovac obavezan ulov dijeliti s ostalim članovima zajednice), ne postoji hrana samo za našu obitelj, i ono što je osobito zanimljivo, ne postoji „moj zarađeni novac“. Ako si došao do novca, bilo radom, bilo socijalnom pomoći, ti ga stavljaš na raspolaganje zajednici. To je pravi komunizam, u kojemu se pojedinac ne realizira nasuprot zajednici, već kroz nju. Bez zajednice, pojedinac ne može preživjeti u australskoj pustinji i zato interesi zajednice imaju prednost. Ne može preživjeti ni u suvremenom zapadnom društvu, ali mnogi su to skloni zaboraviti u iluziji individualizma. Čovjek ne može biti autarkično biće, presložene su mu potrebe da bi to mogao.
Nakon obilaska Kata Tjute odlazimo još na panoramsku platformu udaljenu nekoliko kilometara, odakle je moguće vidjeti čitavu Kata Tjutu s jedne strane, kao i 15-ak km udaljeni Uluru u nastavku vidnog polja. Time je naš posjet nacionalnom parku završen i sada nas čeka put od kojih 200 km do kanjona Kings, točnije do kampa kojih 40-ak km prije njega, kako bismo onda sutra rano ujutro razgledali i tu prirodnu atrakciju. Inače, zaboravio sam napomenuti da je nacionalni park Uluru-Kata Tjuta u čak dva navrata ubilježen na UNESCO-vu listu svjetske baštine, prvo 1987. kao prirodni spomenik, a potom 1994. kao kulturni spomenik. Govoreći o kulturnoj tradiciji, kad već spominjem tjukurpu, onda moram reći da ona, osim što znači sustav znanja i zakona povezanih s pričama o nastanku svijeta, znači i sámo vrijeme stvaranja, točnije specifično razdoblje izvan današnjeg vremena i prostora u koje odlaze i duše umrlih prije reinkarnacije. Često se to vrijeme naziva Vremenom snova (Dreamtime), premda Aboridžini ne vole taj naziv, budući da on implicira da dotično vrijeme nije stvarno, da je iluzija, što nije točno – za njih je Vrijeme snova jednako stvarno kao i za nas neko razdoblje povijesti. Štoviše, dok mi ne možemo komunicirati s Atilom ili Nabukodonozorom, kod Aboridžina je moguća komunikacija s bićima u Vremenu snova – ako ste dovoljno inicirani.
Prije vožnje do večerašnjeg kampa, vratit ćemo se u kamp u Yulari, gdje ćemo ručati – wrapove koje si sami radimo od raznog povrća i ostataka sinoćnje večere, uz dodatak majoneze, sira, tunjevine… Potom slijedi uglavnom monotona vožnja Lasseterovom cestom natrag na istok, uz zaustavljanje s pogledom na Mount Conner, još jednu otočnu planinu usred srednjeaustralske pustinje, plato oštrih i strmih rubova, koji također figurira u aboridžinskim mitovima, no kada je trebao biti vraćen Aboridžinima zajedno s Uluruom i Kata Tjutom, oni su to odbili, s obrazloženjem da na mjestu ima previše zlih duhova. Navodno je vlasnik obližnje farme svoju pokojnu suprugu zakopao na vrhu planine, što je privuklo zle duhove. S druge strane ceste, malo poviše iste, nalazi se slano jezero Amadeus, nazvano prema španjolskom kralju Amadeu, koji je također dao neku počast već spomenutom Mülleru. Čitav predio ima nekoliko slanih jezera, a put dondje je zanimljiv jer prolazi kroz guste nanose crvenog pijeska. Osjećaj je sličan hodanju po pješčanim dinama u Dunhuangu. No ono je ličilo na pustinju, ovo ovdje po mojoj predodžbi ima previše vegetacije da bi se moglo nazvati pustinjom. Zamišljam si prizore kakve znam s televizije, ogromno pješčano prostranstvo kroz koje se proteže tanka traka asfalta po kojoj juri ogromni tegljač s poluprikolicom i još dvije prikolice, cestovni vlak. Zasada toga nema, svugdje uokolo je nekakva vegetacija, čak ne ni osobito kržljava, iako jest suha i katkada bodljikava. A ako toga nema ovdje, gdje je onda? U Zapadnoj Australiji? Tamo me nažalost put ovoga puta ne vodi.
Skrećemo zatim na sjever i vozimo još koju stotinu kilometara. U Australiji je teško procijeniti udaljenosti, nema miljokaza. A ni ikakvih drugih orijentira osim povremenih brda u daljini. Čak i danas, kada postoji kakva-takva prometna infrastruktura, pa krajolik kroz prozor autobusa izgleda relativno benigno, ovo je mjesto gdje je izgubiti život vrlo lako. Dehidracija prijeti u roku od nekoliko sati, sunčanica isto tako, nećete ni stići umrijeti od gladi ili napada neke divlje životinje. Surov je ovo predio, koji je oprašta ni najmanju pogrešku. Hrane se može naći, ali jako teško. U sklopu toga, Ben nam je htio napraviti demonstraciju. Naime, jedna od namirnica koje Aboridžini konzumiraju su i tzv. wichety grubs, ličinke jedne vrste noćnog leptira. Ne znam hrvatski naziv, wichety je zapravo engleska adaptacija riječi iz nekog aboridžinskog jezika. Dotične ličinke su bijele boje, dugačke 15-ak cm, debljine otprilike pola malog prsta. Navodno jedna takva ličinka ima bjelančevina koliko i T-bone odrezak. Mogu se jesti sirove (Ben kaže da okus nije bogznakakav, ali zasićuju), ili se pržiti (pri čemu dobivaju orašast okus). Kako ih naći? Zaustavili smo se pored ceste, Ben je ponio i lopatu (inače se kopa komadima tvrdog drveta, poput već spomenute mulge), potrebno je pronaći posebnu vrstu grma s lišćem u obliku daske za surfanje. Grm bi trebao početi pokazivati znakove sušenja, ali ne biti posve sasušen (uostalom, onda ni nema lišća) – to pokazuje da ga nešto upravo isušuje iznutra. Ako se u tlu uokolo nalaze rupice, to je znak da je rečeni leptir u zemlju položio jajašca, te da su se ličinke vjerojatno razvile i rovare po grmu. Potrebno je dokopati do korijena grma, pronaći moguća zadebljanja u njemu, te ih otvoriti – unutra bi trebale biti ličinke. Proveli smo kojih pola sata tražeći po popriličnoj žezi odgovarajuće grmove, kopajući i gledajući ima li čega (uglavnom je to radio Ben), ali obično bi jedini uspjeh bio pronalazak evidencije da su ličinke vjerojatno bile u korijenu prije nekog vremena, no već su počinile štetu i otišle dalje. Možda je svemu tome pridonijela i činjenica da je čitavo područje dva dana ranije bilo poplavljeno, pa je to možda čak i odnijelo velik broj ličinaka, ne znam. Ukratko, Ben je to uzeo kao demonstraciju koliko je teško pronaći hranu u Outbacku i koliko je energije potrebno za tu aktivnost. Uzevši to u obzir, jasno je da Aboridžini nisu imali pretjerano visoku kvalitetu života tijekom tih 40 000 godina, uglavnom se koncentrirajući na golo preživljavanje u negostoljubivom okolišu. Razvili su prisan odnos sa zemljom, budući da im je jedino to omogućavalo preživljavanje, te tumarali amo-tamo pustinjom, sve dok im Europljani nisu otkrili alkohol. Povezivanje s Vremenom snova postalo je tako mnogo lakše. Inače, zašto su Aboridžini tako slabo otporni na alkohol – život u ekstremno vrućim uvjetima, s malo vode, uzrokovao je i razvoj većih bubrega, sposobnih za bolje filtriranje i zadržavanje većega dijela tekućine u tijelu nego što je to kod. npr. Europljana. Nažalost, to znači i da se alkohol dulje zadržava u tijelu, a njihova jetra vjerojatno ga nije sposobna tako brzo preraditi (Aboridžini do dolaska Europljana nisu imali nikakvu tradiciju pripravljanja alkoholnih pića, što znači da im je jetra evolucijski slabije pripremljena na alkohol). Posljedica na kraju biva ta da aboridžinska populacija u prosjeku živi desetak godina kraće od Australaca europskog i azijskog porijekla.
Već u predvečerje stižemo u kamp, koji na ulazu ima i benzinsku pumpu. Ben će ovdje natankati gorivo, po cijeni duplo skupljoj od one u Darwinu. Cijena je ovdje preko 2 dolara za litru, što znači da je jednaka cijeni goriva u Hrvatskoj. Britanka ispred mene primjećuje kako je cijena ovdje jednaka onoj u Velikoj Britaniji. Sad usporedimo naše, australske i britanske plaće… Potom se raspoređujemo u jednu kućicu gdje ćemo jesti, pored toga će Ben zapaliti vatru, koristeći između ostaloga i mulgu da se vatra razgori, a potom će na toj vatri pripraviti chili con carne i neko pirjano povrće. Danas nema pive i cidera, popilo se prethodne večeri, ostao nam je samo bezalkohol. Večera je dobra, no svi smo pomalo umorni i već oko 9 sati većina ljudi je polijegala na počinak. Noćašnja mjesečina je još jača nego prethodne noći, upozoreni smo da ne ostavljamo nikakvu hranu vani, da slučajno ne bismo privukli dinge…no i opet je noć protekla prilično mirno. Ponadali smo se da ćemo ovaj puta moći malo otegnuti san, no buđenje je sada bilo u 4…

komentiraj (0) * ispiši * #

Stijena

utorak , 22.12.2015.

Budim se u 5.15, pakiram stvari u mraku, što tiše, da ne probudim cimere, nadajući se da neću ništa zaboraviti. Prilično ekstremna disciplina. Još moram vratiti i posteljinu. Odnosim veliki ruksak u zajedničku prostoriju, ostavljam na njemu cedulju sa svojim imenom, ujutro će ga prenijeti u zaključanu prostoriju na recepciji. Nadam se. Izlazim pred hostel i čekam prijevoz. Vrijeme je slično jučerašnjem, kiša visi u zraku. Prijevoz dolazi točno na vrijeme, minibus s prikolicom, iznutra izlazi mladić koji se predstavlja kao Ben. Ben izgleda kao prototipni mladi Australac – duga kosa prošarana plavim pramenovima, marama oko čela, košulja raskopčana u gornjoj trećini…kad mu kažem da sam iz Hrvatske kaže kako planira tamo navratiti, da mu je nekoliko frendova bilo tamo i da su puni toplih preporuka. Ispostavit će se da Ben uopće nije Australac nego Britanac koji je većinu mladosti proveo na Novom Zelandu. U Alice Springsu živi zadnjih godinu dana i u doglednoj budućnosti namjerava se zaputiti nazad u Europu. Kad je čuo za moj put zaintrigirala ga je ideja, rekao je da će me jedan od preostala tri dana izleta pitati detalje o putu.
Još skupljamo neke ljude po gradu, te zastajemo ispred ureda agencije, pri čemu se vani opet spušta pljusak epskih razmjera. Nadam se da će vrijeme u Uluruu biti drugačije, jer bi doista bilo tragično doći tamo, platiti toliku cifru, a da onda ništa ne možemo obići od kišurine. Prethodni dan je navodno kanjon koji bismo također trebali obići u sklopu izleta bio potopljen bujicom, tako da je ekipa s tog izleta (to je onaj moji drugi cimer, iz Zapadne Australije) morala propustiti taj dio. Ne znam hoće li im zbog toga vratiti novac.
Kad sam rekao da je Alice Springs blizu nacionalnog parka Uluru-Kata Tjuta, to „blizu“ treba shvatiti u australskim mjerilima – udaljenost iznosi kojih 450 km, ali Alice Springs doista jest najbliže veće mjesto (s obzirom na to kako izgleda unutrašnjost Australije, Alice Springs je najbliže veće mjesto za pola kontinenta). Isprva idemo i dalje Stuartovom autocestom na jug, da bismo u mjestu Erldunda skrenuli pod kutom od 90° na zapad i nastavili Lasseterovom autocestom, nazvanom po Lewisu Haroldu Bellu Lasseteru, čovjeku koji je tamo negdje 1920-ih izronio s pričama o tome kako je kojih 20-ak godina ranije negdje u predjelu koji bi odgovarao jugozapadnom dijelu Sjevernog teritorija pronašao zlatni greben, neku vrstu australskog Eldorada. Uporno tražeći sredstva za novu ekspediciju kojom će ponovno locirati greben, sreća mu se osmjehnula tijekom Velike depresije 1930-ih, kada je nastala pomama za zlatom. No potraga je bila bezuspješna, te su na kraju Lassetera napustili svi ostali članovi ekspedicije, nazivajući ga prevarantom. Međutim, Lasseter je nastavio potragu, te je naposljetku u pustinji i umro od iscrpljenosti i pothranjenosti. Postoje teorije zavjere da uopće nije umro, nego je zapravo pobjegao u SAD, a tijelo koje je navodno pripisano njemu bilo je u dovoljnom stadiju raspadanja da je moglo bit bilo čije, čak i od nekog lokalnog Aboridžina. No Lasseterovo je ime ovjekovječeno u imenu ceste koja Stuartovu autocestu spaja s Uluruom i nastavlja se dalje u Zapadnu Australiju.
Uz pauzu za doručak na lokalitetu Mt. Ebenezer, put do Ulurua trajat će oko 6 sati. Tom smo prilikom održali i službeno upoznavanje. U grupi nas je trenutno 13: 3 Britanke, 2 Kanađanke (Kebečanke – prvi sam puta čuo govorni kebečki francuski i mogu reći da po fonologiji ne zvuči nimalo francuski, lišen je one karakteristične francuske napete i upitne intonacije koja Francuzima ostaje u svakom jeziku kojim govore), 1 Francuskinja (iako je ona zapravo Flamanka iz Dunkerquea koja ne zna flamanski), 2 Njemice iz Hamburga, 1 Španjolac iz Barcelone (pitao sam ga – njegov materinji jezik je španjolski, ali osjeća se Kataloncem i podržava katalonsku neovisnost ili barem federalizaciju), 1 Južnokorejac, dvoje Australaca iz Sydneya (mislim da su majka i sin, ali on ju oslovljava imenom; ona se zove Shema i zapravo je iranska Arapkinja iz Ahvaza – ja sam joj iskreno rekao da njezin grad smatram paklom na zemlji :D ; iranski je Ahvaz jedan od najtoplijih gradova na svijetu, kad smo mi bili tamo bilo je 48°) – i naravno ja. Kasnije ćemo još na aerodromu pored Ulurua pokupiti 2 Tajvanke i dvoje sredovječnih Nijemaca. Izuzev Nijemaca i mene, rekao bih da su svi u svojim dvadesetima ili ranim tridesetima. Inače, u vezi Tajvanki je kasnije jedna od Britanki postavila pitanje gdje je Tajvan (!), da bi onda Ben rekao da je to nekad bio dio Kine, ali ne zna kad točno (!!), našto je jedna od rečenih Tajvanki rekla da ni ona ne zna točno, jer prekratko živi tamo (!!!). Ponekad se osjećam kao da se nepotrebno produciram kada moram ljudima objasniti neke elementarne informacije o svjetskim državama.
Nakon kraćeg odmora u kampu kod mjesta Yulara u koji ćemo se vratiti večeras, te ručka od sendvičâ, bacili smo pogled na Uluru s razgledne platforme kojih 15-ak km od samoga lokaliteta. Napokon krećemo do samog lokaliteta, usput ušavši u nacionalni park, koji je pod kontrolom lokalnih Aboridžina nazvanih Anangu (što je jednostavno naziv za Aboridžine u tzv. jeziku Zapadne pustinje), a koje zapravo ovdje čine dva srodna naroda, Pitjantjatjara i Yankunytjatjara. Prvo ćemo odraditi kulturni dio, budući da je za propisni posjet Uluruu potrebno poznavati njegov simbolički kontekst za lokalno stanovništvo, kako ne bi i nehotice dolazilo do kršenja nekog od pravila koja se zajedničko mogu objediniti u nešto nazvano tjukurpa, što je zapravo svojevrstan moralni kodeks i običajno pravo utemeljeno na mitološkoj slici svijeta, točnije na pričama o njegovom stvaranju, u čemu Uluru ima izuzetno važnu ulogu.
Uluru, poznat i pod kolonijalnim imenom Ayers Rock, treći je najveći monolit na svijetu (postoje dva veća, jedan u Zapadnoj Australiji, a drugi u Kanadi, ali oba su prekrivena i nisu toliko uočljiva kao Uluru). Ogromna crvenkasta stijena koja se uzdiže iz okolnog polupustinjskog krajolika vjerojatno je, uz klokana i sydneysku operu, najikoničniji prizor Australije, pogotovo njezine unutrašnjosti. 348 metara visoka pješčenjačka stijena samo je vrh ledene sante – monolit se pod zemljom pruža do 6 km dubine. Ukupni opseg monolita, koji zapravo u tlocrtu ima trokutasti oblik, iznosi 9,4 km. Starost mu se procjenjuje na oko 550 milijuna godina. Ljudsko prisustvo u području Ulurua dulje je od 10 000 godina. Europljani su ga prvi puta ugledali 19. srpnja 1873., te je nazvan po tadašnjem glavnom tajniku Južne Australije, Sir Henryju Ayersu. Ubrzo su se u okolna područja počeli doseljavati europski kolonisti i započeli s uzgojem stoke, koja je ozbiljno ugrozila lokalne izvore hrane, te su sukobi između Europljana i Aboridžina bili sve žešći. 1920-ih područje oko Ayers Rocka postalo je rezervatom za Aboridžine, ali sama se stijena u isto vrijeme počela turistički eksploatirati. Zatim je izgrađeno stalno europsko naselje, za „pomoć“ Aboridžinima (jer to što su preživjeli 40 000 godina očito nije dovoljna garancija da su kvalificirani za život ovdje, moralo ih se pozapadniti), pa cesta, aerodrom, moteli… Područje je potom izdvojeno iz rezervata kao nacionalni park. Odnos prema Aboridžinima mijenja se 1967., kada im se priznaju ljudska prava (ne pravo glasa, nego ljudska prava – Aboridžini do 1967. pravno nisu bili smatrani ljudima, nego su bili na razini životinja ili imovine, i to u „naprednoj“ Australiji, tri godine nakon čuvenog govora „Imam san“ Martina Luthera Kinga!), pa je tako 1985. postignut dogovor prema kojem je zemljište nacionalnog parka vraćeno Aboridžinima, ali ga je od njih na 99 godina unajmila australska vlada. Od 1993. ime Uluru priznato je kao jedno od dvaju službenih imena, a od 2002. ima preferenciju. Danas upravni odbor nacionalnog parka čini 12 ljudi: 4 Aboridžina, 4 Aboridžinke i 4 bijelca. Unutar nacionalnog parka zabranjeno je kampiranje, bilo kakva izgradnja (osim one koju dopusti upravni odbor, kao što je npr. kulturni centar i nadstrešnice za odmor), kao i uobičajene aktivnosti koje ugrožavaju floru i faunu (lov, paljenje vatre i sl.).
Priča o Uluruu u lokalnoj mitologiji počinje s pričom o Tjukuritjama, stvoriteljima svijeta, koji su u obliku ljudi, životinja i biljaka hodili zemljom, koja bijaše pusta i hladna, tama se prostirala nad bezdanima…ne, krivi mit. Uglavnom, zemlja je bila bez ikakvih osobitih sadržaja, sve dok Tjukuritje nisu krenule prolaziti zemljom i stvarati pojedine lokalitete koje danas poznajemo (ili ih lokalno stanovništvo poznaje). Tjukuritje i dalje obitavaju na ovom području, u obliku tih istih zemljanih formacija, biljaka i životinja, te se zato potrebno prema istima odnositi s poštovanjem, ne uzimati kamenje za suvenire, ne hodati po mjestima koja se smatraju svetima itd. Općenito, aboridžinski tretman okolne prirode i korištenje biljaka i životinja usklađeni su s permakulturom, tj. nikad se ne uzima više nego što se može potrošiti. Ako imate pet klokana na pojilu, pustit ćete četiri da odu i ustremiti se na najslabijega, nećete, u maniri bijelaca, uletjeti i posmicati svih 5, pa onda pustiti da se meso ucrva jer ga ne možete pojesti ni konzervirati. Kada Aboridžini vide drvo, ono je za njih hrana, piće (u korijenju može biti vode), apoteka, materijal za oružje, materijal za potpalu – i to sve može biti na istom drvetu, koje nećete srušiti, nego ćete npr. odlomiti par suhih grančica za potpalu i jednu veću granu za strelicu, obrati plodove za hranu, a lišće za lijek… Uluru, točnije njegove pukotine, erodirane šupljine, tragovi curkanja vode i slično, imaju važnu ulogu u različitim pričama o stvaranju svijeta. O pričama koje nisu bile samo podsjetnik o tome kako su stvari nastale, već su ovamo utkane i razne moralne pouke, već spomenuto običajno pravo… Primjer je priča o Lungkati (plavojezičnom gušteru). Lungkata je tako hodajući pored Ulurua našao emua ranjenog kopljem u stegno. To je značilo da je riječ o nečijem tuđem ulovu i da ga treba pustiti. No Lungkata je dokrajčio emua i pripremio obrok. U međuvremenu su naišla dvojica lovaca koji su tražili emua. Lungkata ih je poslao u drugom smjeru, a onda, zaključivši da će ovi ubrzo skužiti da ih je nasamario, pokupio ostatke mesa i popeo se u jednu spilju na Uluruu. Kad su se ovi ubrzo vratili svjesni da ih je Lungkata prevario, i vidjeli tragove koji vode do spilje, pokušali su ga prvo dozvati da im dobrovoljno preda meso. Kada je on to odbijao, zapalili su vatru i pokušali ga istjerati dimom. Lungkata je istrčao iz spilje, uletio u vatru, zapalio se, te se otkotrljao niz Uluru. Na mjestu gdje se kotrljao nalazi se bljeđa traka na površini stijene, a u dnu je jedan izblijedjeli kamen (za koji se tvrdi da je Lungkatino tijelo). Koje su sve pouke priče? Ne kradi tuđu lovinu. Najbolji način za ubiti emua jest gađati ga u stegno (zbog snažnog sternuma koplje bi se slomilo). Najbolji način za istjerati guštera iz jazbine je dimom. I tako dalje. Kroz takve se priče prenosila tjukurpa, te su kroz njih članovi društva učili praktična znanja potrebna za preživljavanje u australskoj divljini. Tjukurpa se pripadnicima društva otkrivala postupno, kroz niz obreda inicijacije, te ju nitko nije poznavao u cijelosti (između ostaloga i zato što je bila vezana za rodne kategorije, pa muškarci nisu mogli poznavati žensku tjukurpu i obrnuto). Bijelci su o tjukurpi mogli doznati vrlo malo, gotovo poput djece, budući da nisu bili, niti su mogli biti inicirani. Upravo je u tome sva ozbiljnost kulturološkog gubitka. Naime, tjukurpa je ogroman skup znanjâ, dijelom specifičnih za neki narod ili područje, dijelom univerzalnih (ali u različitim stadijima – npr. stanovnici okolice Ulurua imaju priču o Marama, klokanolikim Tjukuritjama koji su nakon jedne čupave situacije pobjegli na jugoistok, no da biste doznali nastavak priče morate ga potražiti kod narodâ na jugoistoku, jer ga ovi iz okolice Ulurua ne znaju, nakon što su ovi napustili njihov revir to im više nije bilo važno – takve se linije koje povezuju zajedničku temu diljem kontinenta nazivaju „linijama pjesme“, budući da se često to znanje prenosilo u obliku svojevrsnih epova slične melodije). Izumiranjem pojedinih aboridžinskih naroda i jezika nužno se gubi i tjukurpa, a gubi se čak i u onim narodima koji prežive ali se moderniziraju (te više nemaju šamana koji bi znao tjukurpu). Ukratko, za otkrivanje komadića te ogromne slagalice bilo bi potrebno postojanje etnologâ koji su usto i Aboridžini i to inicirani Aboridžini. No oni i opet ne bi mogli razmjenjivati znanja, niti ih dijeliti sa znanstvenom javnošću, zbog ekskluzivne naravi tih znanja. Općenito, Aboridžini su vrlo zatvoreni u tom pogledu, pa tako npr. čak ni u kulturnom centru, gdje vam to sve objašnjavaju, ne smijete fotografirati (doduše, to je zbog zaštite intelektualnog vlasništva – zapadnjački koncept), a mnoge fotografije koje prikazuju pokojne osobe su prekrivene. Zamišljam si kako će izgledati taj kulturni centar za nekoliko desetljeća, kada će većina ljudi na slikama biti pokojna.
Jedno od najkontroverznijih pitanja u odnosu prema poštivanju lokalne tradicije jest penjanje na Uluru. Aboridžini se na njega nikad ne penju, upravo zato što su se na njega svojedobno popele Mare (što ima uporišta u stvarnosti, jer se jedna vrsta valabija doista katkada zna penjati na Uluru). Ujedno preporučaju da se na njega ne penju ni posjetitelji, i to kako iz razloga poštivanja njihove kulture, tako i iz dvaju mnogo prozaičnijih razloga. Prvi je od njih sigurnost. Naime, ako se dogodi smrtni slučaj (a oko 350 ljudi je izgubilo život prilikom penjanja na Uluru ili spuštanja s njega), Aboridžini se smatraju odgovornima za pogibiju tih ljudi. Staza do vrha je strma, stijene su trusne, postoji lanac za pridržavanje, ali postavljen je još 60-ih godina i dotrajao je, mnoge ljude uhvati vrtoglavica ili dehidriraju… Penjanje je inače zabranjeno noću i tijekom ljetnih mjeseci (dakle, sve i da smo željeli, ne bismo se sada bili mogli popeti), kao i u slučaju kiše (stijene postaju skliske), vjetra, magle…uglavnom, vrlo je teško uopće naći idealne vremenske uvjete za penjanje. I naposljetku – kada se popnete gore, pogled je zapravo poprilično bezvezan, kao u onom vicu kada Mujo i Haso stoje na Eiffelovom tornju (koji je usput niži od Ulurua), „Pogledaj, Haso, odavde se vidi čitav Pariz!“ – „Ma kako, bolan Mujo, pa gdje je onda Eiffelov toranj?“ Dakle, kada stojite na Uluruu ne vidite Uluru (osim njegovog hrpta), a mislim da je ipak panoramski pogled na njega mnogo ljepši od panoramskog pogleda na bush. Drugi od tih razloga je zagađivanje. Penjači su naime gore znali bacati smeće, pa se čak i fiziološki olakšavati, čime je to dospijevalo u nekoliko pojilišnih lokava uokolo Ulurua, i tako je zagadilo vodu koja u ovim krajevima znači život. Dakle, zato što se nekomu pripišalo, podosta će životinja umrijeti jer neće moći do pitke vode. Vlasti namjeravaju posve zabraniti penjanje na Uluru (to je bila jedna od klauzula u ugovoru o iznajmljivanju područja vladi na 99 godina), ali se to uporno odgađa, prema novome bi konačni rok trebala biti 2019.
Mi smo se nakon kulturnog centra uputili na šetnju uokolo Ulurua, koja čitava traje oko 3 sata, i nije pretjerano zahtjevna, iako je u međuvremenu ogranulo sunce i pošteno upeklo. Postoje vrlo strogi propisi o tome da svi posjetitelji moraju pri sebi imati dovoljno vode (računa se 1 litra po satu hoda), ako to ne poštuju, vodič može ostati bez posla, jer je on odgovoran za turiste. Šetnja bi bila ugodna da nema muha. Muhe su strahovito dosadne, to je nešto nezamislivo. Neprestance su oko vas, zalijeću vam se u oči, uši, nosnice…nikad u životu nisam susreo toliko napasne muhe. Ne znam je li stvar u godišnjem dobu ili što, no iskustvo je dosta pokvareno njihovim prisustvom, a koliko vidim, one su prilična konstanta u Outbacku. Neki turisti koje sam vidio nosili su šešire s mrežom, slične pčelarskima, koji su inače dobri i protiv komaraca, no nisam vidio gdje bih mogao nabaviti jedan. Tijekom šetnje prolazi se pored nekoliko svetih mjesta, koja imaju svoju ulogu u aboridžinskim ritualima, te su jasno postavljene ploče sa zamolbom da se te lokacije ne fotografiraju. Naravno, nitko vam ništa ne može zabraniti, no iz nekakvog elementarnog poštovanja prema lokalnim običajima, ne biste se trebali ponašati kao bahati turist. Vama je to samo još jedan kadar, njima je to važan dio kulture i povijesti. Kao što ne hodate ljudima po grobovima (osim na groblju Santa Cruz u Diliju), tako ni ovdje ne biste trebali fotografirati sveta mjesta.
Ben nas je dočekao nakon otprilike tri četvrtine kruga, potom nas je odvezao još jedan dio puta minibusom, da bi nam onda pojasnio petroglife koji se nalaze na nekoliko mjesta u podnožju Ulurua, i koji su bili svojevrsna školica za mlade muškarce, gdje bi simbolično bila prikazana različita mjesta lova i drugi lokaliteti. Usto su naravno išla i različita praktična znanja. Ujedno je Ben pojasnio neke stvari o Aboridžinima koje stavljene u kontekst zvuče sasvim logično, tim više kada uzmete u obzir da su Aboridžini vrlo kratko uključeni u suvremeno australsko društvo (ako jesu), naspram 40 000-godišnje bitno drugačije tradicije (zadnji Aboridžini su napustili lovačko-sakupljački život tek 1984.). Primjerice, sklonost Aboridžina da sjede u hladu promatrajući okolinu, „besposličareći“. U tradicionalnom aboridžinskom sustavu vrijednosti, važne su tri stvari: hrana, piće i zaklon od sunca. Sunce je naravno najjače tijekom dana. Stoga je aboridžinski bioritam takav da se preko dana ništa ne radi, poslovi se obavljaju ujutro i predvečer, tijekom dana je siesta. Netaktičnim Zapadnjacima, koji su usmjereni na produktivni rad, ovi su lijene mrcine. Nadalje, kad ste se zasjeli u hlad, a vaš kompić je u hladu 50 metara dalje, ako mu želite nešto reći nećete bezveze raditi napor da hodate do njega, nego ćete se proderati (da, ja sam u tom pogledu sličan Aboridžinima :D ), što se onda očituje u tome da se oni i u gradovima razgovaraju preko ceste, umjesto da netko od njih prijeđe na drugu stranu. Treća stvar, higijena. Aboridžini se baš ne peru jednakom čestoćom kao Zapadnjaci, pa se znaju malo „čuti“. Kada živite u unutrašnjosti drugog najsušeg kontinenta na svijetu (Antarktika je suša od Australije), onda vam je voda prvenstveno potrebna za piće (inače, o slaboj dostupnosti vode u Australiji najbolje govori to što su neke vrste životinja evolucijski eliminirale potrebu za pijenjem vode, te svu tekućinu dobivaju iz biljnih sokova – takve su npr. koale, a one čak i ne žive u osobito suhim područjima), nećete se njome nepotrebno zalijevati. Druga stvar, u nekim aboridžinskim kulturama zalijevanje vodom po glavi znak je da je čitavo tvoje pleme pomrlo (ne znam što bi oni rekli na Ice Bucket Challenge). I onda je vrlo lako upasti u rasizam i prozvati Aboridžine smrdljivim pijanim neotesanim ljenčinama, iako, kad se stvari objasne, vidimo da svaka od tih praksi ima razumno objašnjenje unutar njihovog kulturnog okvira. OK, alkoholizam nema, ali alkohol su im donijeli upravo Europljani, kako bi im otupili um i spriječili ih u pobunama protiv gazdi koji su ih eksploatirali. Inače, termin koji se smatra vrlo uvredljivim (iako je zapravo skraćenica) jest „Abo“, to je otprilike kao nigger. Još je jedan uvredljivi termin dospio u pop-kulturu – ako se sjećate britanskog pop-benda iz 80-ih pod imenom The Blow Monkeys, oni su dobili ime po kolokvijalnom nazivu za aboridžinske svirače dijeridua. Kolokvijalni naziv – majmuni koji pušu. Baš vrckasto. Inače, iako su Aboridžini vjerojatno među najmiroljubivijim ljudima koji su hodali zemljom (ne postoje baš nekakvi podatci o ratnim sukobima u Australiji, ako je i bilo nečega, to su više razilaženja među obiteljima), njihova fizionomija je takva da izgledaju vrlo surovo. Naime, Aboridžini od svih ljudskih populacija imaju najizraženije očne lukove, što im uz širok nos i jaku bradu doista daje pomalo majmunsku fizionomiju, a tamna koža i duboko upale oči doprinose dramatičnosti izgleda, teško spojivog s njihovim blagim karakterom.
U predvečerje odlazimo do vidikovca odakle puca pogled na zapadnu stranu Ulurua koja bi tijekom zalaska sunca trebala poprimiti karakterističnu jarkocrvenu boju (inače je crvenkaste boje cigle). Ben za to vrijeme priprema večeru, povrće s karijem i rezancima. Nažalost, famozni zalazak sunca ne daje očekivane rezultate, oblaci su zamutili pogled i jarkocrvena boja je izostala. Ben kaže kako barem izlazak sunca ne razočara, tako da se nadamo da sutra ujutro nećemo ustajati bez razloga. Kako smo sada već u umjerenom pojasu, smrkavanje nije onako ekvatorijalno drastično, pa imamo vremena pospremiti stvari u prikolicu te se uputiti natrag u kamp u kojem smo bili u podne, gdje ćemo noćiti. Ben nam objašnjava kako pripremiti swagove za noćenje – kako rekoh, riječ je o velikoj vreći za spavanje unutar koje se nalazi madrac, te imate dio kojim si možete prekriti glavu i zaštititi se od elemenata. Ne znam jesu li otporni na kišu, noć je vedra, mjesečina relativno jaka, ali svejedno je broj zvijezda koje vidimo popriličan. Ovo je jedno od najboljih područja na svijetu za promatranje zvijezda, svjetlosno je zagađenje minimalno, no ja nažalost ne znam baš previše u što gledam. Vidim Oriona, ali karakteristično zviježđe Južnog križa i dalje ne mogu pronaći. Prije spavanja ćemo još odigrati nekoliko drinking games – već sam pričao o tome kako mi taj koncept nije jasan, ali u ovakvoj situaciji, gdje se ljudi slabo poznaju, još mi i ima neku svrhu za socijalizaciju. Liježemo iza 11, buđenje je u 4.15, kako bismo na vrijeme stigli na izlazak sunca. Da, Ben nas je upozorio da noću dingi znaju dolaziti do kampova jer ih privlači slankasti miris znoja u cipelama, ali srećom, mi nismo imali tih problema. Iako je osjećaj malo čudan, čovjeku prođu kroz glavu sve one priče o raznoraznim opasnim životinjama koje žive u Australiji, a mi spavamo na tlu. OK, noć je, nema zmija, ali tu mogu biti mravi, pauci… No opet, swag je baš tipično australski izum, rađen za pionire koji su istraživali unutrašnjost kontinenta, valjda su uzeli u obzir te specifičnosti… Laku noć.

komentiraj (0) * ispiši * #

Middle of nowhere

ponedjeljak , 21.12.2015.

U rano jutro stajemo na doručak kojih 200-tinjak km od Alice Springsa. Kada izađem iz autobusa i onjušim zrak osjećam onu čudnu svježinu kakva se obično osjeća kada idete vlakom na more u Dalmaciju pa turnete glavu kroz prozor negdje oko Unešića. Obično bih rekao da je to blizina mora, ali sada se nalazim oko 1500 km od najbližeg mora, ne znam u čemu je stvar. Primjećujem još jednu stvar koja će me iritirati i kasnije toga dana – ovdje ima poprilično mnogo muha. I to onih drskih, koje vam se zalijeću u lice, nos, usta… Krajolik i dalje nije pustinja, već bi se mogao opisati kao garig – rjeđi od makije, ali taj tip vegetacije. Na početku smo ljeta, ali uokolo je vegetacija prilično bujna. Okoliš izgleda pomalo kao Bukovica. Zadnju dionicu puta još sam malo piskarao, malo promatrao krajolik, a onda smo točno po voznom redu stigli u Alice Springs. Moj je hostel smješten kojih 5-10 minuta hoda istočno od centra, preko rijeke Todd (zapravo većinu vremena samo suhog korita), u nečemu što bi se praktički moglo smatrati predgrađem ovog prilično minijaturnog grada. U hostelu moram čekati podne da obavim prijavu u sobu, ali mogu prije toga riješiti rezervaciju izleta u Uluru. Naime, obilazak nacionalnog parka Uluru-Kata Tjuta jedini je moj razlog zaustavljanja u Alice Springsu, gradu koji je zapravo isključivo poznat po svom položaju usred australskog kontinenta. Redovno se uzimaju trodnevni aranžmani, koji uključuju sve obroke, spavanje dvije noći u posebnim prenosivim šatorčićima (zapravo više vrećama za spavanje s madracem) koji se zovu swags, ulaznicu za nacionalni park, vodstvo…i to sve za ne baš malu cifru od 375$, ali – ovo je Australija. Prva agencija, koja redovno posluje s mojim hostelom, već je popunjena za sutra, druga ima mjesta, ali moj hostel ima nekakvu blesavu klauzulu da ako idem s ovom prvom, onda mi je spavanje na povratku (jer ću morati još jednom noćiti u Alice Springsu) besplatno, a ako idem s ovom drugom morat ću ga redovno platiti. Hostel je smješten u velikom travnatom dvorištu s bazenom, uokolo je nekoliko kućica u kojima su sobe i nusprostorije, tu su i dvije-tri prikolice koje služe kao trokrevetni dormitoriji (rezervirao sam krevet u jednoj od njih, te po dolasku već skužio da imam cimera, nekog Španjolca; kasnije će doći i neki tip koji za sebe tvrdi da je iz Zapadne Australije, ali po izgovoru dentala nepogrešivo je jasno da je s Potkontinenta), čak i jedan kombi adaptiran u spavaonicu. Nakon što sam se malo odmorio i istuširao, krećem u obilazak Alice Springsa, te usput i na ručak. U daljini vidim naoblaku. Pa neće valjda padati kiša, to je ovdje stvarno rijetkost, iako je prosinac najkišniji mjesec u godini, u prosjeku zna imati 5-6 kišnih dana.
Alice Springs, odnosno Mparntwe na lokalnom aboridžinskom jeziku arrernte, ima oko 28 500 stanovnika i drugi je najveći grad Sjevernog teritorija (ako Palmerston ne računamo zasebno). Nalazi se gotovo u geografskom središtu Australije, pored rijeke Todd. Rijeka Todd dobila je ime po Sir Charlesu Toddu, začetniku ideje transkontinentalnog telegrafa. Njegova supruga zvala se Alice, te je tako po njoj grad dobio ime. Ali ne odmah. Do 1933. zvao se Stuart, po Johnu McDouallu Stuartu, škotskom istraživaču koji je u tri navrata pokušao prijeći kontinent od juga k sjeveru, da bi mu to napokon uspjelo 1862., nakon 9-mjesečne ekspedicije (anegdota inače kaže da je Stuart bio notorna pijanica, te je jedini način da ga vlasti drže podalje od alkohola bio taj da ga šalju na samoubilačke misije prelaska kontinenta). Po njemu se danas zove i cesta koja spaja Darwin i Port Augustu. 10 godina nakon što je Stuart prošao zapadno od mjesta na kojem će nastati Alice Springs, na mjestu današnjeg grada napravljena je repetitorska stanica transkontinentalnog telegrafa. No tek kada je 1887. oko 100 km istočno od grada pronađeno zlato u rijeci, Alice Springs se počeo razvijati kao grad. Isprva je i dalje bio samo nakupina kuća. 1909. izgrađena je prva službena ustanova u gradu – zatvor. Prvi zatvorenici bili su naravno Aboridžini, zatečeni u krađi stoke. 1926. grad je dobio bolnicu, 1929. stigla je željeznica, a s njom i masovniji priljev stanovništva europskog porijekla. Osim njih, u gradu su se nastanili i mnogi tradicionalni vodiči deva, Paštuni iz Britanske Indije (tj. iz dijelova Pakistana), koje su ostali smatrali Afganima, pa je od toga došlo i skraćeno Ghans. No Alice Springs je na važnosti prvi puta dobio tijekom Drugog svjetskog rata, kada je ovdje bio stacioniran velik broj vojnika, jer je ovdje bila opskrbna baza za sjeverni dio kontinenta. Nakon japanskog bombardiranja Darwina, dosta je vojne opreme premješteno u Alice Springs, koji je postao i civilnim glavnim gradom Sjevernog teritorija. Računa se da je kroz grad tih godina prošlo ukupno oko 200 000 ljudi. Iako je broj stanovnika nakon rata opao, svejedno je došlo do razvitka infrastrukture za ratne potrebe, čime je razvoj Alice Springsa nepovratno promijenjen i ubrzan. Grad je dobio aerodrom, asfaltiranu cestu, stalnu vodoopskrbu, a poboljšana je i željeznička pruga. Za vrijeme Hladnoga rata ovdje su bili stacionirani američki vojnici, prvenstveno u bazi Pine Gap, koja služi za motrenje satelitâ. I danas dio stanovnika ima američko državljanstvo. Stanovništvo je dosta šaroliko, ima naravno i velik broj Aboridžina – službeno samo oko 6%, ali dosta ih živi u područjima koja su administrativno izvan Alice Springsa, a gravitiraju gradu, pa dolaze ovamo obavljati razne poslove. Alice Springs je postao donekle ozloglašen po kriminalu, navodno postoje naoružane aboridžinske bande koje se međusobno sukobljavaju, ima i napada pijanih osoba, iako uz elementaran zdrav razum možete izbjeći neugodnosti. Grad ima tipičnu pustinjsku klimu u kojoj rijetko kiši. Osim kada ja dođem u grad. Onda lijeva i to čak u nekoliko navrata. Dovoljno čak i da se u rijeci Todd pojavi voda. Ukupno je centar grada dug kojih 2 km, a širok 300-tinjak metara, smješten uz Stuartovu autocestu. Premda je nedjelja, grad mi ne izgleda kao da ima potencijala biti življi druge dane (mislim, ako je Darwin onako mrtav, teško da bi 5 puta manji Alice Springs prštao životom), ulice su široke i prazne, čitav grad ima taj pospani ugođaj koji se nadovezuje na Darwin, i sada mi izgleda kao australska konstanta, iako vjerujem da u velikim gradovima na obali to nije slučaj. Kuriozitet je da se Alice Springs smatra lezbijskom prijestolnicom Australije, s natprosječno visokim udjelom lezbijskih parova. Osim toga, grad je poznat i kao središte aboridžinske umjetnosti, a u proljeće svake godine, tijekom rujna, organizira se regata Henley-on-Todd. Kako je rijeka Todd uglavnom suha, to su brodovi zapravo konstrukcije bez dna koje veslači pokreću veslajući po pijesku ili trčeći unutar njih. Regata je zapravo zafrkancija na račun britanskih riječnih regata, a najbolja je fora da je 1993. morala biti otkazana zbog – vode u rijeci.
Dok sam ručao (neku palačinku s mesom – općenito, hrana u Australiji mi je nekako previše zapadnjačka i još moram razmišljati o cijenama) vani se stuštio pljusak u rangu onoga u Darwinu. Pa dobro, kada će više prestati te kiše? Još mi samo fali da mi upropaste izlet u Uluru… Poslije ručka kiša je malo jenjala, taman da se uputim na Anzac Hill, brežuljak na sjevernom rubu centra grada, s kojega puca pogled na grad i okolicu. Lokalni Arrerntei ga nazivaju Untyeyeartwilye, a povezano je s pričom o nekoj staroj ženi koja je živjela na njemu jer nije smjela živjeti u društvu muškaraca. Od 1930-ih brdo nosi naziv u čast Anzaca, australsko-novozelandskih vojnih jedinica koje su se borile za britanske kolonijalne interese u Prvom svjetskom ratu u bitkama po Francuskoj, Belgiji i Turskoj (najpoznatiji su doprinos dali u Bitci za Galipolje, te se i danas u Çanakkaleu nalazi spomenik poginulim Anzacovim vojnicima, a svake godine 25. travnja održava se i svojevrsno hodočašće obitelji poginulih pripadnika Anzaca). Gore je popis svih vojnih kampanja u kojima su australski vojnici sudjelovali, još tamo od Burskog rata, pa do recentnih događaja u Iraku i Pakistanu. I naravno, sve je to orvelovski nazvano „mirovnim misijama“, premda se stvarne mirovne misije, poput one u Istočnom Timoru, nigdje eksplicitno ne spominju.
Kiša i relativno kasni polazak iz hostela spriječili su me u obilaske jedne znamenitosti Alice Springsa koja mi je preporučena, a nalazi se na rubu grada – riječ je o Pustinjskom parku, mjestu u kojem je predstavljena flora, fauna i kultura unutrašnjosti Australije, a može vas zadržati veći dio dana. No kako ću iduća tri dana uglavnom biti u pustinji, sa stručnim vodstvom, mislim da to nije esencijalni gubitak. Alice Springs ima i nekoliko muzeja posvećenih aboridžinskoj kulturi i umjetnosti, te ranoj europskoj kolonizaciji ovih područja, ali ti su muzeji danas ili zatvoreni, ili se nalaze negdje u satelitskim naseljima, a za doći dotamo treba imati vlastiti prijevoz. Nakon kraće šetnje centrom grada, u kojoj se može vidjeti tek nekoliko relevantnih povijesnih zgrada, poput prvog zatvora ili rezidencije guvernera kratkopostojeće Centralne Australije, otputio sam se i do kolodvora. I on je poprilično mrtav, iako je u trenutku moga dolaska na kolodvor tamo bio jedan vlak s kontejnerima, od brat-bratu barem 50 vagona. Mislio sam da je tamo ostavljen, sve dok se u jednom času nije pokrenuo. Lokomotiva je očito bila toliko daleko naprijed da nisam mogao ni čuti njen motor. Koliko je vlak ogroman i težak vidjelo se i po brzini kojom se počeo kretati – ne puno brže od hoda. Ne znam koliko takvom brzinom treba preko kontinenta i kamo idu toliki kontejneri, da li u Darwin (čini mi se da bi bilo brže da ih se pošalje brodom uokolo nego ovakvim sporovoznim vlakom), ili nekamo usput u ovoj nedođiji.
Iza 5 se vraćam u hostel, taman na vrijeme kako bih se zaštitio od najgoreg pljuska koji se ubrzo stuštio. Kasnije ću utvrditi da je pljusak izazvao bujicu vode u inače suhoj rijeci Todd. Nakon što je jenjao, taman negdje oko pola 8, u sumrak, odlazim još malo do grada. Nadam se da ne riskiram previše, s obzirom na preporuke o nekretanju noću. Odlazim u jedan lokalni bar, naručujem cider i roosteak, tj. odrezak od klokana, srednje pečen. Atmosfera u baru i fizionomije liče na prizore kakve si zamišljate u filmovima o izoliranim mjestima po Americi i, da, Australiji. Doduše, nemate onaj američki osjećaj da se ovdje regrutira ekipa za sudjelovanje u showu Jerryja Springera, ali vidite da je ovo ekipa koja se preko dana bavi fizičkim poslovima, pa navečer navrati ovamo na pivu i odrezak. Nemam osjećaj da se nalazim u jazbini rabijatnih tipova, ipak su Australci mnogo opuštenija čeljad od američkih hillbillyja, tako da nema ni zamjeranja čak ni kada slučajno, dajući novac blagajnici, srušim punu čašu koju je neki tip ostavio nenadziranu na šanku. Bio sam naravno spreman nadoknaditi trošak kad se tip pojavi, ali konobarica je sama natočila novu čašu tako da vjerojatno tip nije ni skužio što je bilo. Čak su i cijene prihvatljive za australska mjerila – pinta cidera je 8 dolara, odrezak (s pomfritom i salatom) 15 dolara. Nije mi to prvi puta da jedem klokana, jeo sam ga već koja 3 puta ranije, po okusu (a i žilavosti) je dosta sličan govedini. Iako se mnogi od vas možda gnušaju ideje jedenja „slatkih“ klokana, oni su se zapravo toliko brojni da često pričinjaju materijalnu štetu na farmama, trgaju ograde i sl. Da, ako ne želimo biti specisti možemo reći da smo zapravo mi uljezi na njihovom teritoriju, ali poanta je bila da klokan nije nimalo slađi od janjeta, pa se nitko ne zgraža oko okretanja janjaca na ražnju. Postoji i redovna kvota za odstrel, i to su ti prehrambeni klokani. Inače, specifičan australski cinični smisao za humor vidio sam prethodni dan putujući iz Darwina. U jednoj od usputnih prodavaonica prodavali su goveđe prerađevine pod komercijalnim nazivom Roadkill. Budući da u Australiji stoka ipak ne luta cestama, očito je da to meso nije roadkill, ali svejedno, morbidno je. S druge strane, možda pokoji od ovih klokana i jest roadkill, iako je takva situacija obično prilično pogubna za automobil, s obzirom da je klokan ogromna životinja koja može ozbiljno oštetiti vozilo. Jedino ako ne završi pod cestovnim vlakom, tad ne trebate ni tući odrezak… Navodno je razlog čestih sudara klokana i vozilâ taj što klokani imaju problema s percepcijom koliko se nešto brzo kreće, tj. zbune ih predmeti čija se putanja križa s njihovom.
Oko 9 sati krećem prema hostelu, spreman za okršaje s lokalnim aboridžinskim bandama. Evo, jedan Aboridžin već ide u mom smjeru i nešto me pita, jezik mu se plete, pijan je ko majka. A pita me „What's the time, buddy?“ Toliko o tome. Dolazim do hostela, vrata su zaključana, to mi je tip iz hostela i najavio. Zaključava ih pomoću lanca za bicikl sa šifrom. Rekao mi je da je šifra 982. Dolaskom do vrata vidim da se na šifri nalaze 4 kotačića za brojeve. Pokušavam s 0982, ne radi. Srećom su u dvorištu neki ljudi, pa ih pitam u čemu je fora. Prvi tip sliježe ramenima, ne zna, druge dvije ženske mi kažu da je šifra 1982. Sreća da su još bili tamo, inače bi bilo zanimljivo, preko ograde se ne mogu penjati, na vrhu je bodljikava žica, zvona nema… Ostatak večeri još malo dreždim u sobi, te liježem oko ponoći. Bus me skuplja u pola 6 ujutro…

komentiraj (0) * ispiši * #

Prema Crvenom centru

nedjelja , 20.12.2015.

Darwin je ujutro okupao monsunski pljusak – intenzivan i dugotrajan, tako da sam dvojio hoće li prestati do doba moga polaska na kolodvor. Istovremeno sam čuo da je na drugom kraju kontinenta, u Adelaideu, temperatura preko 40°. A veselio sam se prelasku u umjereni pojas. Dobro, barem vlaga nije tolika. Ispada da će mi još ugodnije biti usred pustinje, nego na sjeveru ili jugu. U 10 sati napuštam sobu, ostavljam stvari u spremištu, odlazim na doručak, sat vremena kasnije podižem stvari i pješice odlazim do gradskog autobusnog terminala. Ujedno primjećujem jednu zanimljivost – semafor koji nakon faza za aute iz obiju ulica koje se križaju ima posebnu fazu za pješake, i to u svim smjerovima. Dakle, dok idu auti, pješaci u tom smjeru ne smiju prelaziti, nego trebaju pričekati da auti iz oba smjera stanu, te tada mogu prelaziti u oba smjera, a i dijagonalno.
Na stanici su sami Aboridžini. Iako će se kasnije pojaviti nekoliko bijelaca, ovo je zapravo logično – u Australiji, ako imate novca putujete ili avionom ili svojim automobilom. Autobus je prespor i kao takav je dobar samo za sirotinju. Jest da je karta preračunato oko 750 kn, ali ne bi me čudilo da Aboridžini imaju nekakve subvencije. Tu su i dvojica policajaca, koji čini se kontroliraju jednu sredovječnu Aboridžinku koja si je malo više popila. Došao sam gotovo post festum jer u trenutku moga dolaska na stanicu ista odlazi, dobacujući jednom od policajaca „Ya sure ya don't wanna sleep with me?“, što izaziva salve smijeha kod ostalih prisutnih. Policajac kroz smijeh kaže „Maybe some other time.“, te potom i oni odlaze. Ubrzo se pojavljuje i autobus, koji jest udoban, ali ni do koljena iranskima. Navodno ima i wi-fi, za koji ću ubrzo utvrditi da ne radi. Barem ima USB punjače za elektroničku opremu uz svako sjedalo. I WC, ako zagusti, iako radimo redovne pauze svakih nekoliko stotina kilometara. Ukupno je takvih pauzi na ovom 1500 km dugom putu bilo 5, u trajanju od 15 minuta do sat i pol.
Nakon polaska odlazimo još na Greyhoundov parking u predgrađu Darwina, gdje uzimamo teretnu prikolicu – naime, ova linija, osim prijevoza putnika, obavlja i dostavu pošiljaka u različita mjesta uzduž Stuartove autoceste. Vjerojatno je to financijski isplativiji dio putovanja, kao i željeznica tako i Greyhound vjerojatno više živi od naplate prijevoza tereta. Nakon što smo prikvačili prikolicu i pokupili još neke ljude u Palmerstonu, krećemo u unutrašnjost. Iako si stereotipno zamišljamo unutrašnjost Australije kao pustinju, prvi dio puta prolazimo kroz srednjegustu šumu niskoga drveća, među kojima se ističu po 2 metra visoki termitnjaci. Ima ih na stotine. Sve do Katherinea, kojih 4 sata vožnje od Darwina, promet je relativno gust, iako se signal mobitela ubrzo izgubio. Pojavljivao bi se u pokojem naseljenom mjestu uz put, a nakon Katherinea je čak i to prestalo, budući da su naselja u nastavku uglavnom nakupine kuća u kojima živi nekoliko stotina stanovnika (Katherine je treće najveće naselje u Sjevernom teritoriju, a ima stanovnika otprilike koliko i Ivanić Grad). U Katherineu smo imali spomenutu pauzu od oko sat i pol. Osim mene, jedina strankinja u busu je jedna cura iz Njemačke (ili barem s njemačkog govornog područja) koja pak ide u Mataranku, prvo mjesto južno od Katherinea (oko sat vremena vožnje), gdje je dobila posao. Nisam najbolje uspio shvatiti kakav, vjerojatno u nekakvom dućanu, jer po onome što sam vidio od Mataranke kad smo stigli tamo, to je doista mjesto koje ima jedan dućan, jednu birtiju i to je to. Ona očito putuje Australijom u sklopu onoga što se zove working holiday visa, pa tako usput malo radi i zarađuje si novac za daljnje financiranje puta. Tako bih i ja mogao da nisam vremenski limitiran i da sam išao ciljano samo u Australiju. Iako mi moja eVisitor viza eksplicitno zabranjuje obavljanje bilo kakvih poslova u Australiji, mnogi na takvoj vizi svejedno rade na crno kratkotrajne poslove, od tjedan-dva, taman da skucaju dovoljno novca da se prebace do sljedeće destinacije.
Na cestama dublje u unutrašnjost počinju prevladavati tzv. cestovni vlakovi, ogromni kamioni koji vuku po dvije ili tri prikolice, te obično transportiraju stoku. Unutrašnjost Australije, unatoč prilično negostoljubivom krajoliku, mjesto je velikih farmi, površinom katkada poput neke omanje europske države, gdje stoka uglavnom živi slobodno. Kako sunce zalazi, tonemo u potpunu noć, bez ikakvog svjetla igdje na obzorju, slično onomu što sam doživio 2013. u Iranu, makar su se i tamo vidjela svjetla na udaljenosti od 50-ak km. Ovdje nema ni toga – civilizaciju u ovom dijelu Australije čini ta tanka traka asfalta (uz nekoliko odvojaka), te povremene nakupine kuća u razmacima od više desetaka kilometara. Nisu rijetki slučajevi da neiskusni ljudi podcijene Outback (kako se zove taj predio koji obuhvaća preko 75% Australije i u kojem živi oko 2% stanovništva), udalje se od ceste i izgube, da bi ih našli i po nekoliko desetljeća kasnije. Vode ima vrlo malo i ona je uglavnom arteška, hrane također (osim ako sami ne pripremite nešto od lokalne divljači), vrućine su usred dana nepodnošljive i čovjek brzo dehidrira, malakše – i gotovo. Ne mora se u jednadžbu ni uključiti ništa od australske ubojite faune. Promatrano ovako iz autobusa, krajolik ne izgleda toliko negostoljubivo, nisko suho grmlje i drveće podsjeća me na šibensko zaleđe, nisu to pustinje poput one kakvu sam gledao u Iranu, Pakistanu, Xinjiangu…ali s Outbackom se nije za igrati. Zemlja je svugdje crvenkaste boje, to je i razlog zašto se taj predio zove Red Centre (iako tu ima i simbolike oko užarenosti).
Sjeverni teritorij je treća najveća australska federalna jedinica, površine 1 349 129 km2. Ujedno je s oko 233 000 stanovnika (1% ukupnog australskog stanovništva) najslabije naseljena federalna jedinica. Stanovništvo nije raspoređeno u obalnom području (izuzev Darwina, u kojem živi oko pola stanovništva Teritorija), nego uzduž Stuartove autoceste. Negostoljubivi krajolik krije mnoga podzemna bogatstva, pa se tako na području Sjevernog teritorija nalazi velik broj australskih rudnika (uglavnom boksita, mangana, zlata i urana). Oko trećine stanovnika su Aboridžini, no ta brojka iznosi samo oko 70 000, što je mnogo manje nego npr. u Novom Južnom Walesu, gdje ih ima preko 200 000. Sjeverni teritorij mjesto je i najranijeg naseljavanja Aboridžina, no s druge strane bio je mjesto najkasnijeg naseljavanja Europljana (tek sredinom 19. st.). Unutrašnjost je otvorena tek polaganjem linije transkontinentalnog telegrafa 1870-1872. Kasnije je stigla i uskotračna željeznica. Dvije glavne gospodarske aktivnosti u unutrašnjosti bile su prvenstveno stočarstvo i rudarstvo. Ime „Sjeverni teritorij“ pokušavalo se u više navrata promijeniti, a prijedlozi su bili „Kingsland“ (prema Queenslandu), „Centralia“ i „Territoria“. Iako je područje ranije bilo dijelom Novog Južnog Walesa, Queenslanda i Južne Australije, od 1911. je pod izravnom kontrolom australske vlade. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo je pod vojnom upravom. 1930-ih godina postojale su ideje da bi se na nekim dijelovima Sjevernog teritorija napravilo područje za preseljenje Židova, ironično među Židovima nazvano Neobećana zemlja. 1998. održan je referendum o tome da se Sjevernom teritoriju dadne status države unutar saveza, ali stanovnici su to odbili. Vjerojatno im ova situacija, gdje se o njima brine federalna vlada, više odgovara od preuzimanja odgovornosti koje bi došlo s državnošću. Unatoč zabačenosti većine područja Teritorija, turizam je jedna od glavnih ekonomskih grana, a glavna su odredišta nacionalni park Kakadu na sjeveru, te nacionalni park Uluru-Kata Tjuta na jugu Teritorija. Turistički slogan glasi You'll Never Never Know if You Never Never Go, što je aluzija na „Never Never“, naziv za dijelove Outbacka koji su još zabačeniji od zabačenog (pretpostavljam da je u hrvatskome to ona fina razlika između „Bogu za leđima“, „vukojebine“ i „pripizdine“ :D ).
Stuartova autocesta vitalna je prometnica Sjevernog teritorija i glavna os naseljavanja. 2834 km duga veza između Darwina i Port Auguste većim je dijelom obična magistrala, kojoj asfalt nije uvijek u najboljem stanju. Sve do 1980-ih neki dijelovi nisu uopće bili asfaltirani. S obzirom na područja kojima prolazi, policijska je pokrivenost minimalna, a sve do 2007. izvan naseljenih područja unutar Sjevernog teritorija nije postojalo ograničenje brzine. Dijelovi ceste adaptirani su u pistu za slijetanje zrakoplova Krljevske službe letećih doktora, koji obavljaju medicinske usluge u ovim krajevima.
Druga poveznica sjevera i juga Australije je The Ghan, čuveni vlak koji još od 1920-ih povezuje središnju Australiju s Adelaideom, iako je tek izgradnjom pruge čitavom dužinom 2003. omogućena njegova sadašnja ruta. Ime vlaka je izvedenica od Afghan, na taj način odajući počast afganskim vodičima deva koji su nekada vodili karavane kroz australsku pustinju (kasnije su te deve ostavljene u divljini – danas je Australija zemlja s najvećom populacijom divljih deva). The Ghan je danas šminkerski vlak u kojemu putovanje uzduž kontinenta košta preko 500 dolara. I još vozi samo jednom tjedno. Iz toga sam razloga odustao od ideje da se njime provozam. Iako cesta više-manje prati prugu, na pruzi nisam vidio nikakve akcije, čak ni teretne vlakove.
Dan nije bio osobito dinamičan, nekoliko stajanja po tim mjestima usred ničega, redovito susretanje istog starog Aboridžina iz busa u WC-u (svaki puta kada bih ja išao na WC on je ili već izlazio, ili taman ulazio – karakterističnim usporenim pokretima zombija), kunjanje u busu ili pisanje dnevnog zapisa, promatranje krajolika… U Dunmarri, još jednom mjestu usred ničega, mijenjaju se vozači – jednog tipičnog Australca zamjenjuje drugi, bliskoistočnog porijekla. On će odraditi 12 satnu šihtu do Alice Springsa. A ja ću utonuti u ne pretjerano udoban san, sjedala su slična onima u hrvatskim autobusima…

komentiraj (0) * ispiši * #

E moj Darwine...

subota , 19.12.2015.

Nisam baš krenuo udarno, iz hostela sam izašao negdje oko 11. Uzimam i Maestro karticu, ona će valjda raditi. Dolazim na prvi bankomat, htio sam već prethodni dan podići 3000 dolara, cifru koja bi mi trebala dostajati za boravak u Australiji, nadam se. No limit je 2000. Danas odmah ukucavam 2000, bankomat me traži manje. Propitujem stanje računa, to mi normalno pokazuje. Zaključujem da je problem u nedovoljno novčanica u samom bankomatu i pokušavam na susjednom, od iste banke. Ista priča. Odlazim na bankomat druge banke, taj se samo resetira nakon što ga zatražim 2000. Treći bankomat ne radi. Četvrti je od one iste banke kao i prva dva. 2000? Manje. 1000? Manje. Uspijevam dići tek 500 dolara. Iako je označena naknada 2 dolara, uvidom u e-bankarstvo vidim da mi je skinuto 75 kn! Tko zna kakve su tu još dodatne pristojbe napakirane. Ali eto, iz takvih sam razloga htio podići što više novca odjednom, ovo je stvarno nečuveno. Ujedno sam u e-bankarstvu primijetio da mi je Tripsta skinula lovu za kartu, iako e-kartu nisam nikad dobio. Nema veze, pustili su me na let, to je najvažnije.
Budući da u hostelu nemam doručak, pojest ću kebab u jednom tursko-libanonskom fast foodu, tj. ne kebab nego falafel, po akcijskoj cijeni (popust za ručak) od 10 dolara. 50 kn za falafel! Vratite mi azijske cijene…
Krećem u obilazak znamenitosti. Darwin je brojem stanovnika malen, ali površinom prilično raširen grad. Imam osjećaj kao da je sagrađen za veći broj ljudi nego što ih je trenutno u njemu. Kako rekoh, možda je to zbog ljeta (iako ne znam kamo bi se razmiljeli toliki stanovnici, ovo je tropski grad i bilo bi logično da ljudi iz drugih krajeva usred ljeta dolaze ovamo na odmor – doduše, sad je kišna sezona, pa nije baš idealno vrijeme). S oko 146 000 stanovnika, Darwin je 16. najveći grad u Australiji i daleko najveći u Sjevernom teritoriju. Ujedno je i jedan od najizoliranijih gradova u Australiji – Adelaide je oko 2600 km južno (zračnom linijom, cestom je preko 3000), Perth na sličnoj udaljenosti jugozapadno, Brisbane na oko 2800 km jugoistočno. Za usporedbu, Jakarta je na 2700 km, a Bandar Seri Begawan na 2607 km. Zbog svog geografskog položaja smatra se „azijskim vratima Australije“, te u gradu ima dosta Kineza, Indijaca, Indonežana, vidio sam čak i zavičajni klub Istočnog Timora… Izvorni stanovnici područja su Aboridžini iz naroda Larrakia. Oni su već u 4. st. po Kr. došli u kontakt s makassarskim trgovcima sa Sulawesija, koji su u ovom području nabavljali trpove (trepang) koji se u jugoistočnoj Aziji smatraju delikatesom (bio sam u prilici probati ih, vidio na meniju, ali uvijek mi se činilo preskupim – a možete misliti koliko bi tek moglo koštati u Australiji). Prvi Europljani koji su zašli u ovo područje bili su Nizozemci u 17. st. (Abel Tasman), a otuda potječu i toponimi kao što su Arnhemova zemlja i Groote Eylandt. Britanci su se u području Darwinskog zaljeva iskrcali 9. rujna 1839. i to s čuvenim brodom Beagle, a prvi časnik broda, John Clements Wickham, nazvao je područje Port Darwin, prema Charlesu Darwinu, koji je bio putnik na Beagleu na prethodnom putovanju tri godine ranije. 1869. osnovano je naselje Palmerston, sagrađeno za potrebe transkontinentalnog telegrafa, koje je 1911. promijenilo ime u Darwin (iako se ime Palmerston očuvao u imenu satelitskog grada 20-ak km južnije). U početku je pokretač doseljavanja bila i zlatna groznica u obližnjem Pine Creeku. Grad je u dva navrata u svojoj povijesti bio ozbiljno razrušen – prvo tijekom višekratnog japanskog bombardiranja u Drugom svjetskom ratu (Darwin je bio jedini australski grad koji je pretrpio napade u Drugom svjetskom ratu), a potom i od tropske ciklone Tracy, na Božić 1974. Potonja je uništila oko 70% zgrada u gradu, uključivo i mnoge kamene zgrade koje nisu izdržale snažne nalete vjetra. Iako je poginula samo 71 osoba, čak dvije trećine stanovnika bile su evakuirane dok se grad ne obnovi. Važan datum bio je i 17. rujna 2003., kada je napokon potpuno dovršena željeznička pruga između Darwina i Adelaidea (prije toga se pruga prekidala kod Alice Springsa). Grad je smješten na niskim obalama Darwinskoga zaljeva, koji je dio Timorskoga mora. Centar grada leži na poluotoku u Darwinskom zaljevu, a najotmjenije četvrti su sjeverno i sjeverozapadno od centra. Kako rekoh, grad ima tropsku klimu s dva izražena godišnja doba, iako je u obama dobima najviša dnevna temperatura vrlo slična i kreće se oko 31°. Iako sam sada već dosta duboko na južnoj polutci, sunce mi je i dalje na jugu, budući da se bliži prosinački solsticij (ovdje je to ljetni), kada se sunce nalazi točno iznad južne obratnice. Tek nakon Alice Springsa sunce će mi biti na sjeveru. Darwin je i jedan od najbrže rastućih australskih gradova, a oko 10% populacije čine Aboridžini. U prosjeku je gradsko stanovništvo mlađe od ostatka Australije, dijelom zbog velikog prisustva vojske, a dijelom i zato što mnogi umirovljenici biraju neki drugi grad za život. Prisustvo vojske je tu zbog osjetljivog položaja sjeverne granice Australije, ali i zbog negdašnjeg vojnog angažmana u Istočnom Timoru. Grad je poznat kao jedriličarsko odredište, između ostaloga i kao ishodište regate Sail Indonesia, koja se odvija tijekom srpnja i kolovoza. U kolovozu se u gradu održava Beer Can Regatta, u kojoj sudjeluju plovila napravljena od limenki i boca piva, ali i drugih pića. Brodove se prije regate ne testira, tako da su eventualna potonuća dio zabave. Još ako se nađe koji krokodil… Darwinska luka dobiva na važnosti dovršetkom željezničke veze i jačanjem trgovine s Azijom. U gradu je započela i izgradnja kineske četvrti.
A mene put vodi ulicom u kojoj je smješten moj hostel (Mitchell Street) na sjeverozapad, u kvart koji sve više liči na klasično američko ili australsko predgrađe, obiteljske kuće s vrtovima, široki pločnici, gotovo potpuno pomanjkanje prometa… Odlazim na sjever do Burnettove kuće, nazvane po svom arhitektu, inače primjera građevine prilagođene tropskoj klimi Top Enda, pogotovo u vrijeme kada nisu postojali klima uređaji i bilo je nužno omogućiti cirkulaciju zraka kroz kuću. Stoga kuća ima nekoliko verandi postavljenih u raznim smjerovima, te prozore koji prekrivaju veći dio zidova. Takva je arhitektura bila karakteristična za Darwin do ciklone Tracy, kada su takve kuće, izgrađene prvenstveno od drva, dosta nastradale. Obnova grada uzela je u obzir moderne materijale i tehnologije, uključivo i klima uređaje, tako da danas ovakvih kuća nije više puno ostalo i upravo se zato ova smatra nacionalnom baštinom. Nastavljam potom prema Muzeju i umjetničkoj galeriji Sjevernog teritorija. Udaljenosti su poprilične, iako sve izgleda blizu, pogotovo vas brzo umore vrućina i vlaga. Javni je prijevoz takav kakav jest, ne znam za čije je potrebe rađen, ako želite nekamo brzo stići najbolje je da imate svoj auto ili da eventualno unajmite bicikl (vidio sam na jednom mjestu stanicu za iznajmljivanje bicikala, sličnu onima u Europi). Izvan centra ljudi je još manje, grad izgleda kao engleski gradovi u onom skeču Monthy Pythona o ljudima koji se pretvaraju u Škote i odlaze na sjever. Muzej u koji idem je izuzetno hvaljen, jer u svom fundusu obuhvaća zbirku aboridžinske umjetnosti i rukotvorina, prirodoslovnu zbirku, kao i dio posvećen razaranju Darwina tijekom ciklone Tracy. Ima i nekoliko galerijskih prostora za privremene izložbe, kao i dio posvećen japanskim napadima na Darwin, ali taj je dislociran. Muzej je druga inkarnacija muzeja koji je trebao biti smješten u staroj gradskoj vijećnici u centru grada, te je trebao biti otvoren početkom 1975. No onda se dogodila Tracy, koja ne samo da je ozbiljno oštetila zgradu, nego je tom prilikom uništen i dio fundusa muzeja. Spašeni je dio premješten na sigurniju lokaciju do izgradnje ove zgrade, koja je otvorena 1981. Dio posvećen aboridžinskoj kulturi, posebice narodu Larrakia, uz određene generalne opaske o načinu dolaska australskih prastanovnika na kontinent, o njihovim slikarijama na kamenu za koje se smatra da prikazuju australsku megafaunu (uzima se u obzir da je prvi val stanovnika u Australiju stigao prije kojih 70 000 godina, a područje ulaska vjerojatno je bila Arnhemova zemlja, budući da je tamo do danas sačuvana najveća jezična raznolikost u Australiji. Inače, u doba dolaska Europljana, u Australiji se govorilo oko 250 jezika. Danas ih je preostalo samo oko polovice toga broja, s time da samo 13 jezika nema status ugroženih ili izumirućih, tj. da su im govorničke zajednice stabilne i da ih govore i mlađe generacije.) Umjetnost australskih Aboridžina poznata je i po tzv. „rendgenskom“ prikazivanju životinja, tj. katkada se životinje prikazuju tako da im se vide i unutarnji organi. Česti su geometrijski uzorci, a određeni se kulturni elementi prostiru preko etnojezičnih granica. To je npr. štap zvijezde Danice, element koji ima važnu ulogu u svetkovinama (preko njega je navodno moguća komunikacija s predcima), zatim je tu dijeridu (ili didgeridoo, ako prihvatimo kolonijalnu grafiju) puhaći instrument karakterističnog meditativno dubokog zvuka koji je, zanimljivo, sve do 1980-ih bio ograničen na područje Arnhemove zemlje, da bi ga potom Aboridžini diljem kontinenta prihvatili kao jedan od svojih simbola. Dodatnu mu je popularnost dalo korištenje u world musicu, pa čak i u nekim skladbama mainstream glazbe (npr. kod Jamiroquaija), kao i new age ideja da njegov zvuk ima moć liječenja. Samo ime instrumenta je zapravo onomatopeja koju je skovao jedan etnolog. Inače, za Aboridžine su predmeti svakodnevne upotrebe sveti, budući da vjeruju da u njima obitavaju duhovi predaka. Stoga se prema njima pokazuje krajnja briga i poštovanje. Vjerojatno to ima veze i s činjenicom da su u unutrašnjosti Australije resursi za izradu takvih predmeta obično slabo dostupni, pa se na taj način kulturno kodificira svijest o nužnosti njihova čuvanja. Inače, valja napomenuti da su gotovo svi australski aboridžinski narodi do dolaska Europljana vodili lovačko-sakupljački život, poljoprivreda je, izuzev u dolinama rijeka na jugoistoku, bila nepoznata. Shodno tomu, bili su većinom nomadi, izuzev nekih koji su živjeli u priobalnim područjima bogatim ribom.
U dodatku dijela posvećenog aboridžinskim kulturama nalazi se i dio sa suvremenim naivnim aboridžinskim slikarstvom. Doduše, kada gledam neke od tih slika, dojma sam da gledam neku izložbu dječjih radova. Stvarno nisam stručnjak, ali ne mogu se ne zapitati bi li te slike imale ikakvu relevanciju da ispadne da ih nije naslikao neki aboridžinski aspirirajući slikar naivac, nego polaznik četvrtog razreda osnovne škole u Darwinu? Ali takva bi rasprava općenito mogla povući pitanja povezana s definicijom umjetnosti i umjetničkoga, a tu moram priznati nemam dovoljno teorijskog štofa da bih se mogao upustiti u raspravu. Prelazim stoga u prirodoslovni dio. Poznata je priča da je Australija kontinent na kojem vas može ubiti sve, od pauka do meduze, a ovdje ima poprilično mnogo primjeraka te zastrašujuće faune (flora nije toliko užasna). Tu je npr. taipan, najotrovnija zmija na svijetu (srećom, živi uglavnom u područjima gdje je ljudska prisutnost minimalna i dosta je plaha – ali kad vas ugrize, gotovi ste, premda je bilo slučajeva koji su preživjeli ugriz), čuvena kockasta meduza, čiji otrov može ubiti čovjeka za 15 minuta, razni pauci veličine šake, leptiri čije su gusjenice duge 15-ak cm (i navodno ih se može pržiti na roštilju), morske zmije, ribe poput barakude ili različitih morskih pasa, kao i one otrovne raže koja je bila kobna za Stevea Irwina, pa sve do morskih krokodila, čiji je jedan primjerak, nazvan pomalo groteskno Sweetheart, sijao paniku sedamdesetih u zaljevu južno od Darwina, gdje je napao nekoliko čamaca (nije bilo smrtnih slučajeva, srećom). Naime, morski su krokodili izuzetno teritorijalni, a ovaj je bio posebno nabrijan. Kako je napadao isključivo čamce s vanbrodskim motorom, vjeruje se da je zvuk vanbrodskog motora doživljavao kao zvuk koji proizvode drugi mužjaci, te je branio svoj položaj alfa-mužjaka u području u kojem je konkurencija bila izuzetno velika. Naposljetku je poduzeta akcija u kojoj je Sweetheart sediran, te su ga namjeravali prebaciti na jednu od krokodilskih farmi. No dok su preko 5 metara dugu gromadu vukli prema obali, konop se zapetljao u neki komad drveta pod vodom, te se Sweetheart ugušio. Odlučili su ga stoga preparirati i izložiti u muzeju. Doista je riječ o impresivnoj životinji, duljoj od prosječnog trovolumenskog automobila. U usporedbi s tijelom, njuška mu izgleda prilično kratko, iako ima barem metar dužine. Težio je oko 780 kg.
Treći sektor muzeja posvećen je cikloni Tracy, koja je počela prilično benigno, iznad Arafurskog mora, da bi uz nagle promjene smjera u ranim jutarnjim satima Božića 1974. udarila direktno u Darwin. Udari vjetra prelazili su 200 km/h, pri čemu je aerodromski mjerač vjetra oštećen jednim udarom od 217 km/h, a prema počinjenim štetama stručnjaci su izračunali da su neki od refula iznosili i 260 km/h. Kako rekoh, stradavale su i kamene građevine, a gdje neće drvene, kakvih je bila većina u Darwinu u to vrijeme. Dio posvećen Tracy prikazuje nekoliko slika raznih dijelova Darwina prije i poslije oluje, kao i štete na pojedinim zgradama. Izložen je i signalni stup s darwinskog kolodvora, izrađen od kovanog željeza, svinut poput žlice koju je pogledao Uri Geller.
Obavivši razgled muzeja, imam izbor – mogu nastaviti još 20-ak minuta na sjever, pogledati staru zgradu zatvora, ili se mogu vratiti prema centru. Odabirem potonje. Dosta mi je zatvorâ, ovaj čak nema ni nekakvu političku priču, obična kaznionica. Vraćam se umjesto toga u centar, moram nabaviti kartu za sutra za Alice Springs, a to znači da moram otići u Greyhoundov ured u centru. Australski Greyhound inače nema nikakve veze s istoimenom kompanijom koja održava autobusne linije po Americi. Autobus od Darwina do Alice Springsa vozi 22 sata (radi povremene pauze za obroke od maksimalno sat i pol), a karta košta 150 dolara. Polazak je sutra u 11.40, dolazak u Alice Springs u nedjelju u 9.20. Greyhound je monopolist na toj dionici (konkurencija mu je jedino avioprijevoz), pa su cijene takve. A i ovo je Australija, pa su cijene takve. Svaki puta kada osvijestim činjenicu da sam u Australiji i da sam dovdje došao gotovo bez letenja, shvaćam što sam napravio. Kao da je tu negdje psihološka granica, Timor još doživljavam kao Aziju, a Azija – čak i Daleki istok – ne izgleda toliko daleko, ipak se Europa drži za nju. No Australija je u našoj percepciji daleko od svega, izolirana, Down under. A moj je let iz Dilija do Darwina trajao kao od Zagreba do Frankfurta, što je u kategoriji globalnog avioprijevoza ekvivalent „odbacim te do tramvaja“ ako živite malo podalje od tramvajske pruge. Osim toga, Australija je znak da mi se putovanje približava kraju. Znate onaj osjećaj kad u životu imate neku točku kojoj težite, onda ju postignete i tada shvatite da više nema natrag. Recimo, želite djecu, onda dobijete dijete i shvatite da je to to, da će ono sada biti s vama cijeli život (ne nužno fizički, ali „imat ćete dijete“) i da ste time definitivno raskrstili s fazom „kad budem imao djecu“. Dobro, ovo moje nije toliko drastično, ali činjenica da sam došao u Australiju znači da se kraj već nazire. I da mi sada nestvarno izgleda kada se sjetim boravka u Sofiji, ili kada gledam stare albume na Facebooku i vidim natpis „Uređivano prije 7 mjeseci“.
Nabavivši kartu odlazim na jedan cider, izbjegavši novi pljusak koji se spustio. Nakon njega ponovno krećem u šetnju. Čini mi se da će obilazak australskih gradova biti uglavnom uživanje u činjenici da hodam ulicom bez straha od prometa, od šahtova bez poklopaca, od kojekakvih dosadnjakovića…ne toliko obilazak znamenitosti, koje u australskim gradovima – uz pokoji izuzetak, poput sydneyske opere – i nisu u rangu onih koje sam dosada viđao. Doista je zbunjujuć osjećaj približiti se pješačkom prijelazu i nagonski stati, da propustiš auto koji nailazi, a onda shvatiti da on propušta tebe. Ono što se nikako ne uklapa u tu čistoću i uređenost jest Aboridžin koji leži nauznak na podu na rubu pločnika, u alkoholnoj nesvijesti. Ljudi prolaze pored njega, nitko se ne obazire. To je nažalost negativna posljedica gledanja svog posla. Ono što sam prizivao u Indoneziji – ne tiče te se tko sam, što sam, zašto sam – ovdje se pojavljuje u drugom ekstremu. Ovdje nikoga nije briga za tebe čak ni kad si u nevolji. Kao da je ta situacija posve crno-bijela. Ili ću biti za tebe ovdje i kad me ne trebaš, ili neću biti nikad.
Nakon još malo šetnje centrom i bilježenja pokojeg zanimljivog kadra, vraćam se u hostel u sumrak. Treba mi pošteni tuš i pranje kose, tada sam kao nov. Konačno sam u zemlji u kojoj je pritisak vode u tušu normalan, voda je načelno čak i pitka, još da imaju šlauh za ispiranje stražnjice odsjedao bih samo po kupaonicama. Po izlasku iz kupaonice vidim da se vratio jedan od cimera, pa malo pričamo o Darwinu, o Aboridžinima…on živi u hostelu, inače je negdje s juga (što i nije čudno, s obzirom da je Darwin na krajnjem sjeveru), ovdje je već nekoliko mjeseci (unatoč tomu što na recepciji stoji napomena da je maksimalni dopušteni ostanak 14 dana, kaže da te ne bacaju van ako ne radiš nepodopštine – makar, život u hostelskom dormitoriju je pomalo kao život na kolodvoru, stalno ti neki novi ljudi prolaze kroz sobu, a kako ovdje nema ni pretinaca za stvari, nije baš ni najpraktičnije; no tko voli…), prije toga je putovao Azijom. Prethodni je dan pričao drugom cimeru kako je svojedobno radio kao babysitter nekoj djeci diplomata u Canberri. Sada malo pričamo o tom problemu aboridžinskog alkoholizma. On kaže kako ima tu krivnje s obje strane. S aboridžinske strane često vlada apatija pomiješana s autodestruktivnošću, ima ljudi koji kažu „Vi ste uništili našu zemlju, sada ću ja uništiti sebe.“ (bez obzira što je riječ o ljudima koji su rođeni pred nekoliko desetljeća i nemaju nikakvo iskustvo kako je to bilo živjeti u neuništenoj zemlji; osim toga, što će time postići, neće ništa promijeniti). Vlada je s druge strane sve donedavno imala posve neadekvatan pristup koji se temeljio na osjećaju krivnje Europljana – dala bi određenu mjesečnu svotu novca Aboridžinima, bez ikakve kontrole što oni s tim novcem rade. A oni su ga jednostavno potrošili na alkohol. Vlada nije ulagala u nikakve programe, očekujući valjda da će Aboridžini sami to pokrenuti, no oni su se jednostavno predali. Tek unazad nekoliko godina postoji „program podijeljene odgovornosti“, gdje se Aboridžinima namjenski daje novac za školovanje, za zdravstvenu zaštitu, daju im se posebne kartice s kojima nabavljaju prehrambene proizvode…a njihov je zadatak da doista taj novac i troše u te svrhe, inače ga neće dobiti. Naravno da ima liberalnih kritičara koji u tome vide državno uplitanje i određivanje što bi tko trebao raditi, ali po mom je mišljenju to svakako bolje od ove sadašnje situacije u kojoj mnoštvo besposlenih Aboridžina baulja ulicama i alkoholizira se. Inače, nije samo alkohol u pitanju – po rezervatima mnogi npr. udišu benzinske pare, postoje i teže droge… Jedna od politika koje je vlada pokušala provesti kako bi smanjila alkoholizam, iako je to zapravo kontrola štete, jest uvođenje kave (ne kave kao crnog napitka bez kojeg mnogi ne mogu započeti dan, već kave ili kava-kave, napitka od biljke koja se uzgaja po pacifičkim otocima i ima zapravo učinak suprotan našoj kavi – umjesto da razbuđuje, ona omamljuje i stvara pospanost bez poremećaja percepcije ili agresivnosti), no Aboridžini nisu baš oduševljeni. Moj cimer (kojemu nisam doznao ime) napominje i kako ponekad Aboridžini u komunikaciji, pogotovo ako postanu agresivni, povoljno reagiraju ako im se obratiš kao djeci. Zvuči grozno i rasistički, ali moj je dojam iz promatranja velikog broja Aboridžina na ulicama Darwina doista bio kao da je riječ o osobama smanjenih mentalnih sposobnosti. Hodaju poput zombija, govore usporeno i imaju neki tupast pogled, a onda se odjednom počnu derati iz čistog mira. Moj cimer kaže kako dosta ljudi prema njima osjeća sažaljenje, pa im daju novac, ali time zapravo samo i dalje potiču taj začarani krug, jer oni će taj novac potrošiti naravno na alkohol i nimalo im nećete pomoći dajući im novac. Doista primjećujem određene sličnosti s istočnoeuropskim Romima, jedino što kod Roma alkoholizam nije toliko izražen problem. Marginalizirani, niskoobrazovani, nezaposleni, izloženi predrasudama, natprosječno visoko zastupljeni u kaznenim ustanovama… Moj cimer kaže kako su zapravo najzdravije one njihove zajednice koje su izolirane, gdje su oni uglavnom bili prepušteni sami sebi, bez prevelikog uplitanja doseljenikâ. Tako je npr. na otocima Tiwi, kao i na otocima Torresova prolaza (koji odvaja Australiju od Nove Gvineje). Stanovnici otokâ Torresovog prolaza inače se vode kao posebna kategorija, oni nisu Aboridžini, njihovo je porijeklo melanezijsko i jezici su im srodni papuanskima. Djelomično žive i na australskom kopnu, na poluotoku York, na krajnjem sjeveru Queenslanda. Tko prati košarku, poznata dvojica Torreških otočana su košarkaši Nathan Jawai (igrao je svojedobno u beogradskom Partizanu) i Patty Mills (iz San Antonio Spursa).
Oko 9 sati odlazim na još jedan brzinski cider, pa se onda instaliram u TV sobu i bavim se svojim obavezama. Sutrašnje putovanje trebalo bi biti najdulji individualni pomak na ovom mom putu (ako ne računam letove kući) – 1500 km. Toliko nisam putovao ni u Kini. Čini mi se da je to otprilike udaljenost od Tabriza do Zahedana, ali nisam siguran. A Alice Springs je grad koji ima još izraženiji taj problem aboridžinskog alkoholizma i kriminala, te grad u kojem nije preporučljivo vršljati noću… Prošao sam Quettu i Zahedan, valjda me neće Alice Springs doći glave ili imovine…

komentiraj (0) * ispiši * #

Timorski jaz

petak , 18.12.2015.

Timorski jaz, ili Timor Gap zapravo je naziv za bogato naftonosno područje u Timorskom moru oko kojega se spore Australija i Istočni Timor, o čemu je već bilo riječi. U intimnom rječniku ovog mog putovanja, Timorski jaz je naziv za dionicu od Dilija do Darwina na kojoj ne postoje redovne brodske linije i koja je zahtijevala dodatne logističke akrobacije i naposljetku me natjerala na kompromis s koncepcijom puta, ali čak ni taj kompromis nije prošao glatko.
Ujutro mi alarm zvoni u 5.15, trpam u sebe sve s onih obaju tanjura, čekam 5.30, kada bi po nas trebao stići shuttle za aerodrom. Očekujem da će mi netko kucnuti na vrata, ali to se ne događa. Spremam se i sada već u 5.45 izlazim iz sobe. U predvorju je još jedan mlađi tip kojega se sjećam od sinoć na letu, on mi kaže da je čvenk ipak u 6, a ne u pola 6. Ne znam odakle mu ta informacija. Izlazimo pred hotel i čekamo. 6, 6.05, 6.10… Pojavili su se neki ljudi s našeg leta, ali glavnine nema. U jednom času vidim da se probudila i žena s recepcije koja nas je sinoć primila, pitam ju što se događa, ona kaže da je prvi shuttle doista otišao u pola 6 (zašto nas nitko nije o tome obavijestio?), a da po nas stiže drugi, ali taj još ide u hotel Ramelau, pa će nas tek onda pokupiti. Bliži se već i pola 7, shuttlea i dalje nigdje. U jednom času onaj mlađi tip gubi živce i maše jednom taksistu koji je s druge strane ceste čekao upravo to, kad je vidio grupu turista kako zdvojno stoji pred hotelom. Nas dvojica uzimamo jedan taksi, svaki po 5 dolara, nema smisla riskirati i propustiti let zbog očite timorske šlampavosti. Na aerodromu smo za desetak minuta, iza nas ubrzo pristiže i drugi par koji je još čekao s nama (ostali od onih koji su se pojavili oko 6 pred hotelom već su ranije izgubili živce i otišli na taksi), to je dakle sve. Opet check-in, na prtljagu ide nova naljepnica (ali s jučerašnjim datumom – nije mi jasno čemu onda druga naljepnica), pa granica (opet treba ispunjavati izlaznu karticu, jučerašnja ne vrijedi – srećom, barem vrijedi plaćen odlazni porez), pa drugi rendgen (na prvom, ulaznom, nije čak ni bilo nikoga)…i opet čekaonica. U kojoj, kako se približava 7.15, nema nikakvih vijesti. Neki se već užasavaju ponavljanja jučerašnjeg scenarija, ali napokon oko pola 8 stiže Alex s najavom da ćemo ubrzo poletjeti. I to opet propelercem, izgleda da još uvijek nisu osposobili mlažnjak, ili to valjda zato da Jessica i društvo nisu bezveze dolazili. Vidim da nam i prtljagu ukrcavaju u propelerac, izgleda da će ipak stati, manje nas je nego jučer. Ma zapravo mi je jasno, pa mlažnjak im valjda treba za kasniji redovni današnji let za Darwin. Nakon još ponešto uobičajenog mrdanja, napokon polijećemo oko 8.10. Mašem kroz prozor Timčiju ( :D ), vratit ću se još ovamo, trebam ga malo bolje istražiti, ovaj je boravak bio u sjeni tog traženja broda, a kad sam doznao da ništa od toga, cijena aviokarte je diktirala polazak u srijedu. Sjedim s lijeve strane, a kako polijećemo prema zapadu, radeći potom okret za 180° nad morem, ne vidim Dili iz zraka, vidi samo Ataúro. I onda pak brda Timora kada zauzmemo kurs u pravcu jugoistoka. Visok i relativno uzak, Timor urođenike podsjeća na velikog krokodila (kojem bi ralje onda valjda bile Kupanški zaljev). U govoru otočana „napustiti krokodila“ fraza je kojom se želi reći da je netko otišao s Timora.
Nakon prelijetanja Timora imamo oko sat vremena dok ne ugledamo otočje Tiwi, stotinjak km sjeverno od Darwina. Lokalni Aboridžini s Tiwija su dosta drugačiji od ostalih, poglavito u pogledu umjetnosti i motiva koje koriste, a njihov je jezik izolat koji se ne može bliže povezati s bilo kojim od ostalih australskih jezika (koji se načelno dijele na pamanjunganske i nepamanjunganske jezike, pri čemu su potonji uglavnom koncentrirani na Arnhemovoj zemlji, području koje se nalazi istočno od Darwina, prema zaljevu Carpentaria). Radimo manevre iznad australskog kopna, naposljetku prizemljujući u Darwinu oko pola 11. Let je dakle trajao oko sat i 45 minuta, te onda još treba uračunati činjenicu da se Darwin (i cijeli australski Sjeverni teritorij) nalazi pola sata ispred Istočnog Timora, 8,5 sati ispred Hrvatske. Po izlasku iz aviona i dalje je ista tropska atmosfera, predio oko Darwina, koji se u Australiji zove Top End, specifičan je upravo po toj svojoj tropskoj klimi, atipičnoj za Australiju u kojoj uglavnom prevladava pustinjska i suptropska klima. Ulazimo u zgradu, granična kontrola je vrlo opuštena, nema nikakve sumnjičavosti, kakva suprotnost s većinom drugih zemalja na mom putu. A Australija je toliko rigorozna oko ilegalnih imigranata, očekivao bih rešetanje, propitkivanje svih motiva dolaska, sredstava za financiranje (ja sam samo bubnuo koliko otprilike imam na raspolaganju i preračunao to u američke dolare – inače, australski dolar je oko 5 kn), bez ikakvih problema, kroz razgovor ugodni o mom putu ženska mi uzima putovnicu, nije me ni pitala za vizu, odlazi mi udariti žig, ali onda ipak ispada da ga nije udarila, jer s eVisitorom ni ne trebam imati potvrdu u putovnici, sve je to kompjuterizirano. No volio bih imati australske žigove u putovnici kao uspomenu.
Karantena je isto smijurija. Sve se svodi na usmena pitanja, jedini je problem moj šešir, u kojem bi moglo biti nepoželjnih organizama. Australija, zemlja s jednima od najekstremnijih uvjeta za život, te s gomilom kojekakvih otrovnih živina, boji se invazivnih vrsta koje bi mogle doći u sirovom mesu, vijetnamskim šeširima i sl. Kako tip na karanteni provjerava šešir? Tako da njime snažno lupi o stol, e kako bi zlikovci od nepoželjnih životinja (ili čak sjemenje biljaka) mogli napustiti sklonište. No ne događa se ništa. Atmosfera je totalno prijateljska, svi su jako srdačni i dobronamjerni, poslovična australska prostodušnost. Izlazim iz pograničnog dijela i krećem pronaći šalter AirNortha, svi koji imamo još neke zahtjeve (povezne letove, otkazane rezervacije smještaja) moramo se tamo javiti radi dobivanja potvrdnog pisma kojim ćemo onda dokazati da je u pitanju doista bila viša sila. Šalter je naravno totalno najudaljeniji od vrata kroz koja sam ja izišao u glavnu dvoranu. Usput još mijenjam novce, 200 dolara. Ovdje ne prave nikakve probleme oko starijih novčanica, za 200 američkih dolara dobivam negdje oko 241 australski. Na šalteru se već nalazi jedan mlađi tip s mojeg leta, rekao bih Japanac, koji ima situaciju sličnu mojoj. Samo što je on doista imao rezervaciju samo za jednu noć, ja sam imao za tri. Ženska na šalteru nam sastavlja pisma, to traje 20-ak minuta, napokon je gotova, uz ogradu da naravno isključivo o hostelu ovisi hoće li nam to i uvažiti. Nema veze, nemam što za izgubiti. Dok čekam da ona to napiše, u red na šalteru staje prototipni primjerak aboridžinskog šamana iz filmova – kože crne kao ebanovina, sijede brade…i u bermudama. :D Sjeverni teritorij od svih je australskih teritorijalnih jedinica ona koja ima najveći udio Aboridžina, mislim da ih je oko trećine (iako ukupno u Sjevernom teritoriju – koji zauzima površinu otprilike kao Iran – živi samo 240 000 stanovnika, što daje gustoću od 0,17 stanovnika po kvadratnom kilometru, odnosno od 1 čovjeka na 6 km2).
Krećem pronaći prijevoz za grad. Mogu ići taksijem (užasno skupo), redovnim aerodromskim transferskim busom (18$), a mogu i otpješačiti kojih 2 km do stanice običnog gradskog autobusa, koji košta 3$. Odlučujem se za potonje. Ne znam kad točno ide, znam da autobusi u Darwinu voze u prilično velikim razmacima – razmak među dvama polascima zna biti i do sat vremena. Kada dođem na stanicu, shvaćam neugodnu istinu – bus je otišao manje od 5 minuta prije moga dolaska na stanicu, a idući ide ne za sat vremena, nego za sat i pol. Prva pomisao, da se vratim natrag do aerodroma i odem tamo na redovni aerodromski bus – ne, skupo je i naporno vraćati se. Pomišljam kako ne bih propustio taj bus da nisam morao ishađati pismo potvrde odgode leta. Bilo bi mu bolje da djeluje. U hostel ću, kako sada stvari stoje, stići iza 2. Sjedam na klupu i čekam, ubijajući vrijeme, radeći koješta svoje…u jednom sam času samo otišao preko ceste do benzinske pumpe u nabavku pića, na WC i usputno usitnjavanje novčanice od 10 dolara, treba mi sitno za autobus. Cijena goriva 125,9. Čekaj, kako? Je li to za galon? Ne, oni pišu cijenu goriva u centima. Znači, litra je kojih 6 kn… Inače, Australija, začudo, koristi metrički sistem, udaljenosti su u metrima i kilometrima. Iako ćete pivu i dalje dobivati i schoonerima i pintama…
Kako se vrijeme polaska približava, pojavljuju se i drugi putnici. Etnički dosta šaroliki, u Darwinu živi 50-ak raznih etničkih skupina. Napokon stiže i bus, poluprazan (ovdje izgleda nitko ni ne koristi te autobuse, idu toliko rijetko da su posve nefunkcionalni – a primijetio sam pak da je nekoliko putnika, i to mahom Aboridžina, ušlo u autobus i vozilo se njime jednu stanicu, što mi je isto tako čudno, autobus se pojavi jednom u sat i pol, a ti ga iskoristiš da bi se njime odvezao 500 metara). Hostel je smješten u Mitchell Streetu, koji je inače glavna ulica u Darwinu s kafićima, hostelima, restoranima… Prijavljujem se u hostel, objašnjavam da imam rezervaciju za tri noći, ali da sam propustio let, blablabla, tip na recepciji kaže „Nema veze, naplatit ću ti samo te dvije noći.“ Znači nije mi automatski naplatio prvu noć (skinut mi je samo polog za rezervaciju, 15% čitave cifre, što radi Hostelworld), a čitava tirada s pismom, zbog koje sam na kraju propustio raniji bus za grad, bila je posve nepotrebna. :/ Krevet u dormitoriju, bez doručka, košta inače 20€. Dobrodošao u Australiju. Wi-fi je dostupan samo na određenim mjestima, u TV-sobi, te uokolo, dokle hvata. A i tamo treba šifru za hotspot. Ne sviđa mi se to, ali to je očito cijena bivanja u „razvijenom“ svijetu.
Krećem u šetnju. Moram nabaviti i SIM karticu, moram podići još novca na bankomatu…pokušavam s nekoliko bankomata, svugdje dobivam obavijest da „nemam dovoljno sredstava“. Pokušaj provjere stanja računa pokazuje da ga nije moguće dati. Obično bih se uspaničio oko toga, no sada znam da, budući da je ovdje oko 4 sata popodne, to znači da je u Hrvatskoj pola 8 ujutro i da u to vrijeme banke obično rade svoje updateove sistema, te u to doba zna biti problemâ s povezivanjem bankomata. Pričekat ću još neko vrijeme… Odlazim u nabavku SIM kartice, činjenica je nažalost da čak i u razvijenoj Australiji, koju god karticu da uzmem, neću imati pokrivenost u određenim predjelima unutrašnjosti, čak ni uz glavnu autocestu (Stuart Highway). Tj. telefonski signal možda, internetski ne. Kada ideš u Outback očito ti ne treba internet. Ponovno pokušavam s bankomatima, i dalje ništa. Ni novca, ni stanja računa. Kartica je Visa Electron, ima li to ikakve veze? Obično je dovoljan samo znak Vise na bankomatu, no izgleda da u Australiji – što ću doznati guglanjem – Visa Electron nije toliko univerzalno prihvaćena i mnogi ju bankomati ne prepoznaju. Srećom, imam i Maestro, pokušat ću sutra s njom, trenutno imam dovoljno novca. Barem se nadam da je u tome problem, razmišljam gdje sam zadnje u Indoneziji vadio lovu, u Maumereu, oni su mi bankomati izgledali dobro nadzirani, bili su praktički u sklopu banke, sumnjam da bi mi tamo netko ukrao podatke…
Šećem lagano Mitchell Streetom prema luci. Dojam Darwina, iako je radni dan popodne, jest totalna uspavanost. Nevelik je to gradić – ima svega oko 110 000 stanovnika (što je još uvijek oko polovice stanovništva Sjevernog teritorija) – ali po atmosferi u centru jest kao da ih ima možda 20-ak tisuća. Prolaznici su rijetki, tu i tamo vidim skupine Aboridžina kako besposleno sjede uokolo (često na travi – povezanost Aboridžinâ sa zemljom se očituje čak i pri tome), jedini ljudi koji šeću uokolo su turisti, jedriličari… OK, ljetno je popodne, zamišljam si kako Zagreb izgleda ljeti, ali opet je čudno hodati nesumnjivo urbanim okolišem, a biti u tišini. Ne sjećam se kad sam zadnji puta to osjetio, možda u Kampotu, ali i on je bio upola manji… Sâm grad je ugodan – moderan, ali s dosta zelenila, naročito u Bicentennial Parku koji se nalazi na zapadnoj strani centra. Centar grada je inače smješten na poluotoku u Darwinskom zaljevu i ima tipični kolonijalni raster ulica koje se sijeku pod pravim kutom. Iako je okružen vodom, kupanja u moru u Darwinu nema – morski krokodili su sveprisutni. Atrakcija u gradu ima ponešto, time ću se baviti sutra. Iako sam zakasnio jedan dan, mislim da će mi dvije noći biti dovoljne za vidjeti ono što me zanima. Ovdje više uživam u opuštenosti, u neopterećenosti, u neizbjegavanju – bilo prometa, bilo ljudi, bilo taksistâ. Ovo je zemlja gdje vam staju na pješačkom prijelazu, gdje vam ne trube, gdje se uglavnom ne deru – jedini koji se deru su Aboridžini. Nažalost, sve one loše stvari koje se čuju o posljedicama marginaliziranosti Aboridžina ovdje se mogu vidjeti – vidite ih kako deprimirani besciljno lutaju ulicama, obično pijano teturajući. Vjerojatno su ponajviše zbog njih uvedeni propisi o zabrani pijenja alkohola na javnim mjestima. Zanimljivo je, i pomalo nestvarno, da je Darwin grad s najvećom stopom kriminala po glavi stanovnika u Australiji. Iako je taj kriminal uglavnom pijana tučnjava.
Iako se odnos prema Aboridžinima mijenja, oni i dalje pamte od teške marginaliziranosti. Australska je vlada pokušala oprati savjest dajući im socijalnu pomoć, čime je stvorena njihova ovisnost o socijali, ali i dalje su neobrazovani i teško se uklapaju u suvremeno australsko društvo. I to je začarani krug. Scott, Australac kojega sam sreo u Esfahanu, pričao je i o tome kako kada država odluči napraviti nešto korisno za njih, to redovno ide bez poštivanja njihove lokalne kulture. Recimo, sagrade im bolnicu, koja je katnica. I sada, Aboridžini neće nikada ići na gornji kat, zbog njihove tradicionalne povezanosti sa zemljom, zbog koje se i inače ne penju na katove. Ili, ograniče broj posjetitelja koji mogu doći obići bolesnika – a njima je logično da u posjetu dođe gotovo cijelo pleme. Ukratko, australske se vlasti ponašaju kao slon u staklani, ne shvaćajući da je riječ o temeljito drugačijoj kulturi i sustavu vrijednosti, i da se problemi moraju rješavati u njenom okviru, a ne prisilnom vesternizacijom Aboridžina – ono što se u prošlosti pokušavalo raditi oduzimanjem aboridžinske djece i njihovim udomljavanjem u bjelačke obitelji (tzv. Ukradena generacija).
Večerao sam u jednom pubu, pintu cidera i lazanje, za 26 dolara. Da, ako se u Australiji ne mislim hraniti po supermarketima, bit će to poprilično skup sport. A ni Novi Zeland nije puno bolji. Samo da dobijem potvrdu da je ipak sve u redu s mojom lovom na računu vezanom za Visa Electron… Dok još sjedim na večeri, počinje pljusak. Tijekom večeri u nekoliko je navrata netko gore odvrtao slavinu do kraja i ponovno je zavrtao. Darwin inače ima dva godišnja doba, kišno i suho. Sada je kišno, ali srećom nije kišilo danju. Vraćajući se prema hostelu, čekajući pod jednim krovićem da pljusak malo jenja, mimoilazim se s grupom od 4 Aboridžina. Imaju kojih 50-ak godina, rekao bih. Hodaju tronuto, blago pogrbljeno, s rukama ovješenim uz tijelo. Pomalo kao zombiji. Tupo bulje pred sebe. Pored je taksi stajalište, kucaju na prozore taksija, ali svi ih redom odbijaju. Jedan me dolazi nešto pitati, ali to čini toliko tiho (čudno, s obzirom da se inače deru) da ga uopće ne razumijem, iako vjerujem da je nešto u rangu „Čuj, stari, imaš dolar?“ I poprilično bazdi na alkohol. Ta njihova alkoholiziranost me zbunjuje jer mi nije jasno hodaju li tako zbog alkohola ili i inače, zbog kontakta sa zemljom. Često su i bosi. Kako pljusak ne prestaje, imam vremena promatrati taj prikriveni rasizam – s jedne strane red novih modernih taksija, s druge strane četiri tamne pogrbljene prilike, skutrene uz rub zgrade, očajne, i opet toliko otužno ponizne da i nakon 5-6 odbijenica i dalje kucaju na prozore taksija koji u međuvremenu pristignu na stajalište (a rotacija je velika, jer zbog kiše stalno netko uđe u neki od ranijih). I uspijeva im – jedan ih napokon prima. Ovaj koji je kucao na prozor okreće se kompićima i maše im, uz nekoliko glasnih komandi, a oni svi, poput djece, uskaču u auto. Zatvaraju se vrata, ali auto ne kreće, još oko pola minute. Stojim i promatram, pa neće ih sad valjda izbaciti nazad…ne, ipak kreću. Tko zna kamo ih vozi, da li u neko zabačeno prigradsko naselje, u socijalne stanove… Tužna scena. Navodno je u Alice Springsu još gore. Jedina koliko-toliko pozitivna stvar jest da čujem da i dalje međusobno govore svojim jezicima. S izuzetkom onih koje sam vidio u autobusu dok sam dolazio, oni su govorili engleski i izgledali kao obitelj višeg standarda, iako su nesumnjivo bili Aboridžini. Fascinantni su mi pojedini od njih, kože tamne toliko da ima neki crvenkasti odsjaj, a plave rudlave kose. I vrlo karakteristične fizionomije, drastično drugačije od ljudi na Timoru i Papui. Široka, ravna lica, koja našoj estetici izgledaju ružno. Neki tvrde da je to posljedica tradicionalne sakupljačke prehrane, gdje su njihovi predci jeli velik broj kojekakvih gomolja, pa se s vremenom evolucijski preferiralo jake čeljusti koje su lakše mogle sažvakati takvu hranu. I žene su redovito prilično „široke“ građe, podsjećaju na tipične big mamme. Čak i one piju. Tužno…
Večer provodim u hostelu, vrijeme vani je takvo da mi se više ne isplati bauljati uokolo, a nije i da imam kamo ići. U sobi imam trojicu cimera, neki stariji tip kojeg sam vidio tek navečer, te neka dvojica mlađih Australaca, koji vjerojatno na ljetnim praznicima tumaraju domovinom. Umoran sam nakon kratke noći, tako da ću se povući na spavanje kako bih sutra krenuo udarno…

komentiraj (0) * ispiši * #

Čvrsto na zemlji

četvrtak , 17.12.2015.

Ustajem u 8, provjeravam mejl, stanje nepromijenjeno. Bez puno krzmanja spremam stvari, plaćam na recepciji preostalu noć (prve tri sam već platio po dolasku), usput pričajući ženi na recepciji kako nisam uspio promijeniti rupije i kako mi ostaje samo aerodrom. Ona kaže da na aerodromu nema mjenjačnice. Da, to je zeznuto u zemljama s dolarskom ekonomijom, pretpostavlja se da će već imati dolare pri ulasku u zemlju, ili ih eventualno dignuti na bankomatu. Srećom mi ona nudi da će mi zamijeniti (a kad sam ju pitao prvi dan, onda nije htjela). Dobivam još 33 dolara za 472 000 rupija, ostale su mi samo kovanice koje bih eventualno mogao uvaliti nekom numizmatičaru (jer bi Indonezija ubrzo mogla otpisati tri nule na apoenima, čime kovanice od 200, 500 i 1000 rupija prestaju važiti).
Taksi do aerodroma bi trebao koštati 5$, ali ženska mi kaže da traže 10 na početku. A kako ja imam samo novčanicu od 10$, ona mi ju razbija, te sam konačno spreman na polazak. Odmah pred hostelom zaustavljam taksi, koliko do aerodroma, 10. Rekli su mi 5. OK, može, ali ja moram (neki nerazumljivi razlog pravdanja), pa stoga 7$. Neka bude. Aerodrom je praktički na zapadnom rubu grada, vožnja ne traje ni 10 minuta. Po dolasku se opet pokazuje moja naivnost. Očekivao sam da ću ušetati u zgradu aerodroma, pronaći šalter AirNortha, ispričati svoju situaciju, oni će mi reći što trebam ili ne trebam i to je to. No aerodrom je praktički još zatvoren. Ovi mali aerodromi ožive tek u vrijeme letova (a danas inače postoje samo 3 leta – 2 za Darwin i jedan za Denpasar). Posebno je zbunjujuće što imaju i natpis „Domaći odlasci“, iako unutardržavnih letova nema (mislim da Air Timor ima samo jedan ili dva aviona u najmu). Vrzmam se uokolo, ima tu nekoliko ljudi, jedna mi ženska (turistica iz Australije) kaže da jednostavno zaustavim nekoga od osoblja (koji povremeno promaknu) i pitam ih za rečenu situaciju. Po onome što sam vidio bacivši pogled u zgradu, unutra je samo AirNorthov šalter za prijavu na let, ali oni mi ne mogu prodati kartu. Razmišljam si hoću li morati ići u grad, možda im je tamo ured… Aha, evo jednoga iz osoblja. Dobar dan, dobar dan, ja imam rezervaciju za let u 11.25, ali nisu mi još poslali e-kartu, imam samo potvrdni kôd, hoće li to biti dovoljno? Tip me moli da mu napišem svoje ime i kôd, te odlazi provjeriti. U međuvremenu su oni turisti od ranije otišli, to je ekipa s ranijeg leta za Darwin. Nailazi međutim neki drugi Australac, koji se raspituje za let „Northeast Aira u 11 sati“. Hm, je li on možda krivo popamtio informacije, ili je možda to druga firma? Pitam ga, naravno da smo na istom letu (kasnije ću se sjetiti da nema druge firme, govorio sam da je AirNorth monopolist na ovoj liniji, iako ima ugovor o codesharingu s Qantasom – nadam se da to onda povlači i onu pozitivnu reputaciju Qantasa kao „firme koja se nikad nije srušila“, iako je ta informacija iz Kišnog čovjeka zapravo pogrešna, Qantas se nije srušio od 1951. i nikada nije izgubio mlažnjak, ali imali su ranije nesreće). Nisam mu doznao ime, on je iz Brisbanea, iako je porijeklom Nepalac (baš sam se pitao, liči mi na Indijca, ali vrlo svijetle puti), ovdje nešto radi, ali nisam zapamtio što. U Istočnom Timoru sve vrvi Australcima koji ovdje rade u raznim profitnim i neprofitnim pravnim osobama ( :D ), današnji let će biti pun takvih. Vraća se onaj moj koji je otišao provjeriti i kaže da je moje ime na popisu. Uf, dobro je. Ujedno nas obavještavaju da će nam let kasniti dva sata – umjesto u 11.25, trebali bismo poletjeti oko 1.20. Ne navode razlog, ali i jutarnji je let iz nekog razloga kasnio. Australac je na mukama, on ima drugi let za Brisbane oko 4 popodne, pa se boji hoće li stići. Dok čekamo, a kako nisam imao pošteni doručak, odlazim u stanoviti ugostiteljski objekt koji se odaziva na ime Burger King, a nalazi se odmah uz aerodrom (grozno, ali u Istočnom Timoru to je jedina opcija za doručak). Ujedno vidim da se u istoj zgradi nalazi i ured AirNortha, tako da ipak ne bih bio trebao ići u grad da je bilo komplikacija. Vraćam se oko vremena početka prijava za let, aerodrom je u međuvremenu živnuo, tu su i putnici za let na Bali, nastaje čak i gužva. Ja imam još nešto centavosa, u protuvrijednosti od 3,85 dolara. Htio bih barem ova 3 promijeniti u dolare, jer s dolarima još mogu nešto, sa centavosima sam vezan za Istočni Timor. U koji bih se mogao vratiti, ali pitanje je kad. No nitko nema novčanice od 1 dolara, samo 5. Čini se da sam zaglavio onda sa centavosima. Obavljam rendgensku kontrolu prtljage, prijavljujem se na šalteru, sve je u redu, prebacio sam sve tekućine u veliki ruksak, uključivo i švicarski nož i onaj drugi univerzalni alatni komplet, škarice za nokte ostavljam, one po standardima sigurnosti zračnog prometa nisu opasne jer im je oštrica prekratka (to sam slučajno jednom doznao kad sam ih zaboravio u prtljazi na nekom od europskih niskotarifnih letova, a oni mi ih nisu oduzeli, kasnije sam negdje vidio da postoji standard duljine oštrice). Prema potvrdi koju mi je poslala Tripsta, imam pravo na 30 kg prtljage, na stranici AirNortha piše 20. Sad sam zdvojan, jer mi se čini da imam 21 kg. Mogao bih eventualno izvaditi vodiče i prebaciti ih u mali ruksak, ali i tu postoji ograničenje, 9 kg, a za njega ne znam koliko ima… Ovi važu ruksak, ja ne vidim što vaga pokazuje, onda tip dovikuje „Dua puluh!“ Ne znam je li nategnuo na tih 20 kg, dobro je. Ujedno još jedan primjer kako se i dalje koriste indonezijski brojevi. Tip na check-inu me još moli da stavim mali ruksak u onaj okvir da vidi udovoljava li ručna prtljaga dimenzijama. Udovoljava, ali je problem da je dno preširoko da ga uguram odozgo u taj okvir, koji ima oblik praznog kvadra. Dosjećam se jadu, pa ga guram kroz jednu od pokrajnjih stranica (koje su šire), te ga unutra ispravljam. Stoji kao saliven. Neki se Australci smiju mojoj dosjetljivosti, ja kažem „Thinking out of the box, literally.“ :D Slijedi granična kontrola, no tada me upozoravaju da moram napraviti još jednu stvar prije toga – platiti 10$ za odlazni porez. Nije mi jasna svrha toga troška koji neke države primjenjuju, tj. njegovo pravdanje, to nisu aerodromske pristojbe, to vjerojatno ide u državni proračun i čini mi se da je jedino opravdanje za naplatu toga „zato što možemo“. Čovjeku dođe da postane libertarijanac kad se suoči s takvim stvarima…
Pored graničnog prijelaza je suvenirnica, prodaju i šilterice s natpisom Timor-Leste. Razmišljam da kupim jednu kao zamjenu mom biološkom oružju, ali jedini je problem što su sve crne. Zašto uopće rade crne kape protiv sunca, koji sadomazohist stoji iza te ideje? Šteta, htio sam imati kapu kao suvenir, ali funkcionalnu kapu. Produžujem na rendgen kabinske prtljage, kad ono uzbuna. „Mister! Scissors!“ Pa unutargabaritne su! Ne, ne smijete unositi škare u avion. Neumoljivi su. Oduzimaju mi ih. Moje putne škarice kupljene u listopadu 2012. u Ulcinju. Frustrirano odlazim s rendgena, ali onda mi sine da možda još nisu ruksak poslali na kolica za prtljagu (ovdje prtljaga ne ide na onu pokretnu traku nego ju ručno pretovaruju na vozilo koje ju prebacuje do aviona). Trčim natrag do šaltera, ali ruksak više nije tamo. Vraćam se u čekaonicu, gdje vidim da su kolica s našom prtljagom i dalje pored zgrade. Možda ipak… Trčim opet do šaltera, pitam tipa može li mi dopustiti da stavim još samo škarice u ruksak jer mi ih hoće oduzeti, on kima, trčim nazad do rendgenaša, molim ih da mi vrate škarice, ovaj ih vadi iz kante za smeće (bezobraznik), ja pronalazim svoj ruksak na kolicima i ubacujem ih u jedan od pokrajnjih džepova. To the rescue, here I am…
E sad se vraćam u čekaonicu, gdje nikako da se išta počne događate. Putnici za Bali su u međuvremenu otišli, sad će valjda i nas pozvati… U jednom času netko kaže da je stigla obavijest da ćemo poletjeti tek u pola 6! Ipak je glasina, dolazi onaj tip s check-ina (inače se zove Alex), koji nas obavještava da će let kasniti i da bismo trebali poletjeti oko pola 5. U čemu je stvar? Ne zna ni on, kaže da je neki tehnički problem. To ne želim baš čuti, jest da nije dug let, ali je preko mora. Ništa, barem ću stići napisati jučerašnji zapis. Kažu da će nam organizirati i obrok, budući da smo mi službeno napustili Istočni Timor i ne možemo više iz zgrade. Obrok ubrzo stiže, hamburgeri, iako malo bolji od onih burgerkingovskih. No ni u pola 5 nema nikakvog pokreta. Pitam onog Australonepalca znade li on nešto više, ja sam većinu vremena bio udubljen u pisanje. On kaže da je krajnji rok za polijetanje pola 6, ako ne bude dotad, onda ostajemo noćas ovdje, jer dilijski aerodrom nema opremu za noćno polijetanje. Navodno je naš avion imao neku nezgodu s pticama, pa je valjda neki problem s motorom. Kako se bliži pola 6 čini mi se da izvana čujem zvuk upaljenog mlaznog motora, ali ništa nam ne govore. Primijetio sam da su prtljagu u međuvremenu odvezli. I onda, taman nakon pola 6 čujem kako slijeće neki avion. Oznaka na repu AirNorth. Izgleda da su poslali zamjenski avion po nas, onaj je očito za danas out. Pojavljuje se Alex, potvrđuje da ćemo poletjeti, uzdah olakšanja u dvorani (mnogi Australci na letu zapravo bi trebali nastaviti dalje iz Darwina prema Brisbaneu ili čak Melbourneu, možda ulove još koji večernji let), krećemo prema avionu. To je mali Embraerov propelerac, najmanji u kojem sam dosad bio (do danas je rekord držao Taromov ATR, čini mi se). Stjuardesa je simpatična bucka širokih ramena („merzerica“, reklo bi se) imenom Jessica, koja nas upućuje da sjednemo bilo gdje, vremenski smo naknap. Taman nas je dovoljno da popunimo sva mjesta, ja sjedim kraj nekog Australca (također iz Brisbanea) koji radi nešto s naftom. Ujedno nam Jessica kaže da vjerojatno neće stići prebaciti prtljagu iz drugog aviona, tako da će ona doći kasnije, vjerojatno sutra. Krasno, još i to. Premda, s obzirom na sitnost aviona, pitanje je bi li sva i stala. Kaže kako je sve bilo izvedeno na ho-ruk, pozvali su ih nabrzinu da nas dođu pokupiti, jedva su stigli uzeti vodu za putnike – a sad čekamo da nas kontrola leta pusti, trebaju još nužne dokumente i možemo krenuti. Već je prošlo i 6, još je dan (sunce zalazi oko 7), pilot kaže da bismo trebali za 10-ak minuta ili ipak ostajemo ovdje…nakon desetak minuta dolazi obavijest da ništa od toga. Kontrolni nas toranj ne pušta. Premda će nam nakon što se iskrcamo na aerodromu ispričati drugu priču, tu da pilot nije htio poletjeti. Prebacivanje loptice. Naposljetku se kasnije pojavo i pilot i prilično iznervirano rekao osoblju aerodroma da ne širi pogrešne informacije – on je htio poletjeti prije 6 sati, jer Uprava za civilnu avijaciju to navodi kao krajnji rok za polijetanje iz Dilija. Mi smo to i mogli, ali kontrolni nas je toranj bespotrebno držao na čekanju (vjerojatno klasična „lako ćemo“ metoda poznata nama na Balkanu), a onda se legalistički Australac zainatio i nije htio poletjeti u 6.30 ili kad su mu već ovi dali dopuštenje. Zdvojna ekipa se okuplja pred graničnim prijelazom. Službeno opet ulazimo u Istočni Timor, no samo nam lupaju žig „cancelled“ preko izlaznog žiga. Mene to sve zabavlja, novo mi je to iskustvo, znam da će kompanija pokriti troškove noćenja, a i kasnije mi refundirati rezervaciju za noć u hostelu u Darwinu, no ljudima koji su se nadali večeras biti doma, kao i nekoj dvojici Timoraca koji su sutradan imali neki intervju u Darwinu, te će ga zbog ovoga propustiti, nije nimalo drag ovakav razvoj događaja. Vraćaju nam i prtljagu, koja je izgleda čak i pokisla, jer je u međuvremenu u Diliju bio i pljusak, potom čekamo daljnje upute. Neki od putnika imaju u Diliju svoje stanove i žele ići kući, ali izgleda da ćemo svi biti ipak smješteni zajedno u hotelu, kako bi se osigurali da sutra ne propustimo let. Koji bi trebao biti u 7.15. Voze nas u hotel Esplanada (eto, barem se mogu pohvaliti da sam noćio u Esplanadi), relativno otmjeni hotel na obali u Diliju, pored diplomatske četvrti. Hotel ima i bazen, ali to mi je stvarno nebitno u ovakvoj situaciji. Sobe su smještene u svojevrsnim bungalovima uokolo vrta s bazenom. Imamo organiziranu i večeru (kompanija plaća, izuzev troškova alkohola – ovi kao da su Malajci), kao i doručak ujutro. Koji će nam dati već sada, jer iz hotela bismo trebali krenuti u pola 6 ujutro, pa da ne gubimo vrijeme. A doručak je tanjur voća (jabuka, naranča, banana, papaja i lubenica) i tanjur s kruhom od banane. Nisam bio osobito gladan za večeru, pa sam uzeo tek jedan klupski sendvič, palačinke i strusio dva Bintanga (koje sam jedine morao platiti :D ). Tijekom večeri za stol mi je sjeo neki tip, Timorac koji živi u Australiji, isto je bio na današnjem letu, predstavio mi se, ali nisam zapamtio, mislim da je bilo nešto tipa Sado ili tako nešto. Puno mu je ime otprilike Francisco António Oliveira dos Santos, znate kako već ide s tim luzofonim imenima. On je u Australiju otišao na studij, čini mi se, onda mu se trebala roditi kći, a kako mala ima Downov sindrom, odlučili su ostati u Australiji, koja je daleko bolja zemlja za život osoba s tim stanjem. Malo sam mu pričao o svom putu, o svojim iskustvima Istočnog Timora, dotakli smo se i teme onog indonezijskog groblja…on kaže da Indonezija čak i želi prenijeti ta tijela u Indoneziju, ali da Timorci to ne žele, uz argument „Pa i ovo je nekad bio dio Indonezije.“ Čudni svatovi… Pričali smo kojih sat vremena, ali zapravo je bilo prilično neinformativno (ne znači da je bilo neugodno, jednostavno vam nemam za ispričati nikakve posebne zanimljivosti iz tog razgovora), a onda smo se oko 11 povukli na počinak. I opet mi se dogodila situacija slična onoj u Yogyi – malo sam prilegao da odmorim oči, pa pokušam i nešto napisati još večeras, i probudio se kojih sat-dva kasnije, svukao se, ugasio svjetla i nastavio spavati.
I onda recite da nema karme. S jedne strane, ništa od broda. S druge strane, ne dopuštaju mi da iznevjerim svoje principe i letim. Osjećam se kao loptica u fliperu života…

komentiraj (0) * ispiši * #

Na mukah

srijeda , 16.12.2015.

Ujutro još ništa od agencije. Krećem sa svojim redovnim programom i odlazim na doručak (što mislite kamo?) i onda produžujem u Muzej istočnotimorskog otpora. To je novosagrađena zgrada u kojoj se službeno ne smije fotografirati (nikad mi nije jasno zašto, pa ne bi li trebalo biti važno da se glas o onome što se ovdje događalo pronese svijetom?), a priča prati događaje u Istočnom Timoru od 1974. i portugalske Revolucije karanfila do 2002. i službene potpune neovisnosti Istočnog Timora. Dan je doduše i raniji kontekst, s razlozima portugalske kolonizacije, te kolonijalnim trvenjima u ovom dijelu svijeta. Izložba je potkrijepljena i fotografskim i videomaterijalima, čime se ponovno osjećam jednako tronuto kao kada sam u Vijetnamu obilazio lokacije poput My Laija.
Timor je naseljen u vjerojatno tri velika vala tijekom povijesti – prastanovnici su pripadali negritosima, zatim su uslijedili Melanežani i naposljetku malajo-polinezijski narodi. Na brdovitom Timoru nastalo je nekoliko plemenskih kraljevstava i to je bilo stanje kakvo su Europljani zatekli kada su prvi puta došli u ove krajeve. Timor je uvijek bio najpoznatiji po sandalovini, a prvi zapaženi trgovci sandalovinom bili su Topassosi iz Larantuke, pokršteni stanovnici istočnog Floresa koji su govorili malajskim i portugalskim. Oni su osnovali prvo luzofono naselje na Timoru, Lifau, u onoj slavnoj eksklavi Oecussi. No već sam rekao da se Topassosi nisu previše obazirali na službene portugalske vlasti koje su ih nominalno željele podrediti sebi. Kako je u međuvremenu došlo i do nizozemskih osvajanja na Timoru, to se Lifau našao u opasnosti, te su Portugalci odlučili sjedište kolonije premjestiti u Dili, u istočnom, udaljenijem dijelu otoka. Te 1769. ujedno je službeno proglašena kolonija Portugalski Timor. Sve do kraja 19. st. Portugal se Timorom gotovo uopće nije bavio, a kasnije se bavio minimalno. Lokalnom je stanovništvu to odgovaralo, budući da su ih Portugalci uglavnom ostavljali na miru, samo ubirući poreze. Naravno, to „odgovaranje“ je moguće utvrditi samo iz perspektive kasnijih događaja, budući da je portugalska vlast, kolikogod bila loša, bila bolja od indonezijske, te stoga među starijim Timorcima postoji nekakva nostalgija za tim vremenima – no nitko ne može reći da je vlast koja je zemlju ostavila na pismenosti od 5% ikakav poželjni model. Iako je kroz prošlost bilo nekoliko pobuna lokalnog stanovništva, Portugalci su uspijevali skršiti taj otpor, tim više jer su oružje većine pobunjenika bila koplja i lukovi i strijele. Portugal je malo pojačao eksploataciju Timora početkom 20. st., kada je domaća ekonomija zemlje bila u padu, i tada se dogodila zadnja veća pobuna, koju je predvodio dom Boaventura, jedan od plemenskih poglavica.
Tijekom Drugog svjetskog rata Portugal je bio neutralan, ali strah od japanskog napada doveo je do okupacije Timora od strane australskih i nizozemskih snaga, koje su odlučile pripremiti obranu (zgodna logika – okupiramo vas da vas ne bi okupirali). Japanci su naposljetku stigli u veljači 1942., ali idućih godinu dana na Timoru su se vodile gerilske borbe, sve dok se Australci i Nizozemci nisu povukli. Tada je otpor preuzelo lokalno stanovništvo, jer na Timoru, za razliku od Indonezije, nije bilo kolaboriranja. Tijekom japanske okupacije život je izgubilo između 40 i 70 tisuća Timoraca, uglavnom uslijed paljenja sela i konfiskacije zaliha hrane. Nakon rata Portugalci su se vratili, no za razliku od slučaja u Indokini ili Indoneziji, ovdje nije bilo otpora lokalnog stanovništva starim kolonizatorima. 1955. Portugalski je Timor proglašen prekomorskom provincijom, a Salazarov je režim nastavio ovamo slati svoje političke neprijatelje (između ostaloga, tako je na Timor stigao i otac Joséa Ramosa-Horte). Indonezija, koja je u to vrijeme izricala svoje pretenzije prema zapadnoj Novoj Gvineji, te kasnije i sjevernom Borneu, ni u jednom času nije imala interesa za Istočni Timor, poštujući samostalnost toga teritorija, čak i u slučaju njegove dekolonizacije (što je Sukarno uostalom i zagovarao). Zanimljivo je da će tu retoriku nastaviti i Suharto, sve dok se Portugalski Timor nije osamostalio, a na vlast došla „kriva“ politička opcija. Nakon revolucije 1974. unutrašnja je nestabilnost Portugala gurnula njegove kolonije u limb, budući da država nije bila u stanju vladati ni samom sobom, a kamoli udaljenim kolonijama. S obzirom da su postojale glasine o tome kako će Portugal dati neovisnost svojim kolonijama, u Potugalskom su Timoru osnovane prve stranke: Timorska demokratska unija (UDT) zagovarala je autonomiju u sklopu Portugala s eventualnom opcijom kasnije neovisnosti; Timorsko socijaldemokratsko udruženje (ASDT), kasnije preimenovano u Revolucionarni front za neovisni Istočni Timor (Fretilin) zagovaralo je osamostaljenje i uspostavu države zasnovane na principima marksističkog socijalizma; Narodno demokratsko udruženje Timora (APODETI) bila je stranka koja je zagovarala čvršće odnose s Indonezijom, tj. nekakvu vrstu priključenja uz zadržavanje autonomije (što je bilo u suprotnosti s indonezijskim ustavom, koji definira Indoneziju kao unitarnu državu). Postojale su i neke manje stranke, kao npr. Radnička stranka, kao i monarhistička stranka Sinovi planinskih ratnika. Jedna je stranka čak zagovarala i ujedinjenje s Australijom, no raspali su se nakon što je australska vlada odbila tu ideju. U pomutnji koja je trajala, UDT je pokušao izvršiti udar koji su spriječili Fretilin i lokalna portugalska vojska. 18. studenog 1974. Lisabon je imenovao novog guvernera provincije, Mária Lemosa Piresa, koji će biti zadnja osoba na toj dužnosti. On je legalizirao postojeće stranke i započeo pripreme za izbore za ustavotvornu skupštinu 1976. Kako je bilo izvjesno da podrška Fretilinu raste, politički čelnici okolnih zemalja počeli su mijenjati boju. Zamisao da Istočni Timor postane ljevičarska država, koja bi inspirirala separatističke pokrete u dijelovima Indonezije bila je crvena krpa za Suharta. Ideja se nije sviđala ni tadašnjem australskom premijeru Goughu Whitlamu, koji je rekao da treba poštovati pravo naroda na samoodređenje, ali da bi isto tako za Istočni Timor bilo najbolje da se integrira s Indonezijom (nevjerojatno kakve su sve logičke bravure postojale iz pukog straha od komunizma). Na lokalne izbore u ožujku 1975. Fretilin i UDT su izašli u koaliciji i premoćno pobijedili. U Jakarti su se upalili alarmi, te su čelnici UDT-a pozvani na konzultacije, gdje im je bilo jasno rečeno da nikakva vlada u kojoj bi bili članovi Fretilina ne dolazi u obzir, tako zapravo potičući raskol u koaliciji. Ujedno su podupirali i APODETI, iako je ta stranka u narodu imala vrlo nisku potporu. 11. kolovoza 1975. UDT je ponovno pokušao državni udar, s ciljem zaustavljanja rasta popularnosti Fretilina (jasno, ako želite da nekom prestane rasti popularnost, onda vi napravite nešto nepopularno – koja je to logika?). Guverner Pires je pobjegao na Ataúro, odakle je pokušao pokrenuti pregovore između sukobljenih strana. Fretilin, koji je u međuvremenu uspostavio kontrolu, ga je pozvao da se vrati i nastavi s dekolonizacijom, ali on je čekao upute iz Lisabona, koji se trenutno nije imao vremena baviti Timorom. Indonežani su pokušali događaje prikazati kao građanski rat, kao izliku za intervenciju, no novinarske ekipe iz Australije koje su posjetile Istočni Timor opisale su situaciju stabilnom. Doduše, neki su pristaše UDT-a pobjegli u Indoneziju, a dolazilo je i do pograničnih čarki. U jednoj od takvih akcija, u mjestu Balibo, indonezijske su snage ubile pet australskih novinara koji su izvještavali s lica mjesta, te jasno na zgradi u kojoj su boravili istaknuli australsku zastavu. Problem je bio da su situaciju prikazivali objektivno – tako da je Indonezija ta koja vrši povremene napade na Istočni Timor. Budući da se Lisabon nije javljao, a Pires nije ništa poduzimao, 28. studenog 1975. Fretilin je jednostrano proglasio neovisnost Istočnog Timora. Neovisnost je priznalo 6 država: Albanija, Zelenortski otoci, Gvineja, Gvineja-Bissau, Mozambik i Sveti Toma i Princip. Indonezija je na to odgovorila tzv. Deklaracijom iz Baliba (koja je zapravo sastavljena na Baliju, a ne u Balibu), u kojoj ostale stranke pozivaju na integraciju Istočnog Timora s Indonezijom. Xanana Gusmăo, istaknuti fretilinov političar, nazvao je to Deklaracijom Balibohong (= indon. „laž“). 7. prosinca 1975., svega dan nakon što su Jakartu napustili Gerald Ford i Henry Kissinger, indonezijska je vojska započela invaziju na Istočni Timor. (Kasnije će se potvrditi da su dotična dvojica od Suharta tražila da akcija bude brza, te da javnost ne dozna da se pritom koristilo američko oružje, naglasivši da SAD neće uložiti protest.) Australska je vlada također šutjela, što je dovelo do vala demonstracija u Australiji. Bunio se UN, bunio se Portugal (koji je na kraju snažno lobirao za neovisnost Istočnog Timora) ali bezuspješno. Indonezija je 1976. imala 35 000 svojih vojnika u Istočnom Timoru, te je 17. srpnja, uz pomoć marionetske vlade sastavljene od pripadnikâ UDT-a i APODETI-ja proglasila aneksiju teritorija kao 27. provincije Indonezije. Fretilin je osnovao svoje oružano krilo, Falintil (Oružane snage za narodno oslobođenje Istočnog Timora), te se vratio gerilskoj borbi. Indonezijske su snage uglavnom držale gradove, a protiv gerile su se borile glađu, uništavajući usjeve. Vjeruje se da je tijekom 23-godišnje okupacije u Istočnom Timoru umrlo oko 100 000 ljudi, što izravnom smrću, što smrću od gladi i bolestî. Teritorij je posve izoliran od svijeta, ispočetka je još postojala jedna slobodna radio stanica pod kontrolom Fretilina, no ona je ovisila o odašiljaču u Darwinu, koji su australske vlasti na pritisak Indonežana zatvorile. Izolacija je potrajala sve do 1989., kada je čelični stisak Suhartove diktature dovoljno potisnuo gerilce da je dopustio otvaranje Istočnog Timora za turizam. Jenjali su i međunarodni protesti, aneksija se pomalo percipirala kao svršeni čin. Na borbu naroda Istočnog Timora upozoravao je još samo José Ramos-Horta, svojevrsni ministar vanjskih poslova Fretilina, koji je većinu okupacije proveo putujući svijetom i lobirajući za svoju domovinu, iako je u mnogim državama proglašen nepoželjnim upravo uslijed pritiska Indonezije i SAD-a. A onda su 12. studenog 1991., na pogrebu Sebastiăa Gomesa, jednog od boraca za neovisnost, izbili masovni protesti, na koje su indonezijske snage odgovorile pucnjavom. No slike i videozapis, koje je nekoliko stranih novinara potajno snimilo i prokrijumčarilo pored australskih graničnih vlast na aerodromu u Darwinu, su otišli u svijet, Indonezija nije mogla negirati ono što se dogodilo, pa je priznala da je tom prilikom ubijeno 19 ljudi. Kasnije su priznali da ih je ipak bilo 50-ak. U stvari ih je bilo oko 250. Vijesti o masakru oživjele su proteste protiv indonezijske okupacije, a kako su snimke dospjele i do indonezijske javnosti, mnogima je tek tada postalo jasno što se na Timoru događa. Čak se i SAD distancirao od Indonezije, iako je malo potrajalo dok nisu odlučili prestati prodavati joj oružje. Australska je vlada također pravdala masakr, tvrdeći da je riječ o izoliranom incidentu, a ne političkoj praksi. No domaća je javnost bila čvrsto na strani Istočnog Timora. Australiji je stabilna Indonezija bila važna za sjevernu granicu, ali je ipak pružila azil Ramosu-Horti za vrijeme njegova boravka u inozemstvu.
Važan akter u borbi za neovisnost bila je i lokalna Katolička crkva, koja je neprestano osuđivala okupaciju i kršenje ljudskih prava, zbog čega su mnogi svećenici i časne sestre bili zatvarani. Vatikan je bio suzdržaniji, želeći zadržati dobre odnose s Indonezijom, najvećom muslimanskom zemljom svijeta. Papa Ivan Pavao II. posjetio je 1989. Istočni Timor, u svom govoru osuđujući kršenja ljudskih prava i nasilje, ali bez eksplicitnog spominjanja odgovornih. Katoličke crkve po Istočnom Timoru bile su bastioni otpora, a u njima su se krili i brojni aktivisti (između ostalog i spomenuti Gomes, koji je ubijen ispred crkve Sv. Antuna Motaelskog u Diliju). U listopadu 1996. Ramos-Horta i biskup Ximenes Belo dobili su Nobelovu nagradu za mir, čime je odano priznanje 20-godišnjoj borbi istočnotimorskog naroda za neovisnost. Iduće godine Nelson Mandela posjetio je Jakartu i pozvao na oslobađanje Xanane Gusmăa koji je u to vrijeme služio 20-godišnju kaznu. Indonezijske su vlasti kao znak dobre volje velikodušno Gusmău kaznu smanjile za – tri mjeseca. Opozicijska Narodna demokratska stranka u Indoneziji je također pozivala na prestanak okupacije, pa je to završilo hapšenjem čelništva stranke.
Istočnom je Timoru zapravo pomogla Azijska gospodarska kriza, koja je dovela do Suhartova pada. Tada su indonezijske vlasti počele govoriti o davanju autonomije Istočnom Timoru – ali ne i neovisnosti, ističući kako se indonezijski suverenitet nad teritorijem mora poštovati. Ali 1998. australska je vlada poslala pismo kojim kaže kako podupire ideju o autonomiji, ali također smatra da bi narod Istočnog Timora unutar idućih 10 godina trebao održati referendum o samoodređenju. To je razbjesnilo BJ Habibieja, koji je iz toga iščitao da se Indoneziji imputira kolonijalizam, te je u maniri onoga „nećete od moje kože napraviti bubanj“ pozvao da se već iste godine održi referendum. Na to su proindonezijske milicije u Istočnom Timoru podivljale, a vojska je mirno stajala i gledala to orgijanje. Australski premijer Howard predložio je Habibieju da UN-ove snage nadgledaju proces referenduma, no Habibie je to smatrao uvredom za indonezijsku vojsku (prilično naprasit tip, taj Habibie). Unatoč kampanji zastrašivanja nasiljem ako odbiju indonezijski prijedlog (što mi je opet nelogično – odbijanje će možda uzrokovati kratkotrajno nasilje, ali će dugoročno donijeti mir, dok prihvaćanje samo ostavlja nasilnike u blizini, spremne na novo nasilje u budućnosti) 30. kolovoza 1998. 78,5% birača (a odaziv je bio preko 98%) odbacilo je prijedlog o autonomiji, izjasnivši se tako za neovisnost. Nasilje je uslijedilo – 1400 ljudi je ubijeno, 300 000 izbjeglo, uništena je većina kuća, sustava za navodnjavanje, vodoopskrbe, škola i gotovo čitava električna mreža. Istočni Timor bio je vraćen u kameno doba. Svijet je bio zgrožen, i uslijedila je osuda Indonezije od čitave međunarodne zajednice. Habibie, i sâm suočen s gospodarskom krizom, pristao je na raspoređivanje UN-ovih promatrača, ali kako isti nisu bili dovoljno vojno snažni da se suprotstave lokalnim milicijama, dobili su pratnju međunarodnih oružanih snaga iz 17 zemalja. Oko pola ljudstva stiglo je iz Australije. 20. rujna 1999. međunarodne su snage stigle u Istočni Timor, okončavši tako nasilje. Započeo je mukotrpni proces izgradnje države, kako infrastrukturno, tako i institucionalno. Uz obilnu međunarodnu pomoć sanirana je većina štete počinjene u divljanju proindonezijskih milicija, obrazovani su mnogi stručnjaci kojih ovoj državi još uvijek nedostaje, te je 20. svibnja 2002. Istočni Timor postao neovisnom državom, prvom na svijetu u 21. stoljeću. Prvim predsjednikom postao je Xanana Gusmăo.
Mlada se država suočila s problemima svake trećesvjetske zemlje Ljudi su očekivali mnogo od samostalnosti, ali nažalost problem je bio kroničan nedostatak novca. Sve do početka aktivnije eksploatacije nafte iz Timorskoga mora, Istočni je Timor kronično ovisio o međunarodnoj pomoći (ovisi i danas, ali mnogo manje). Stvari su neugodno kulminirale 2006-2008. kada je zemlju potreslo nekoliko unutrašnjih sukoba koje su pokrenuli nezadovoljnici u redovima vojske, ali i mladeži. 2006. je tako prvi na liniji za odstrel bio Marí Alkatiri, prvi premijer Istočnog Timora, također bivši fretilinovac i jedan od rijetkih muslimana u zemlji. Morao je podnijeti ostavku. Nakon što je Gusmăo objavio da se neće kandidirati za drugi predsjednički mandat (ali je postao premijer) njegovo je mjesto preuzeo Ramos-Horta, koji je pak nastrijeljen u pokušaju atentata koji je izveo jedan od vojnih časnika. Otada je situacija u zemlji mirna, a UN je 2012. završio svoju mirovnu misiju. Unatoč tomu, Istočni je Timor još uvijek poprilično nepoznato područje na turističkim kartama svijeta – navodno godišnje državu posjeti tek oko 1500 turista. To ne znači da nema stranaca, dapače – u zemlji djeluju mnoge nevladine organizacije, ali malo ljudi ovamo dolazi radi turizma. A po ovome što vidim, itekako se isplati doći, ovo je neotkriveni biser i malo ću lobirati po Hrvatskoj za više hrvatskih turista na istočnotimorskim plažama (i u ustima istočnotimorskih krokodila).
Nakon Muzeja otpora, odlazim do izložbenog prostora Chega, koji je bio istočnotimorska varijanta Tuol Slenga, zatvor u kojem su indonezijske vlasti ispitivale i mučile zatvorenike. Iako danas, osim nekoliko mračnih i depresivnih ćelija, te nekoliko prostorija s posterima o okupaciji, nije puno preostalo od izvorne namjene prostorija. U nekima od njih su uredi i arhivi te neke organizacije koja se bavi istraživanjem zločinâ. Moram priznati da mi je malo morbidno da netko ima ured u prostoriji u kojoj su nekad, pazite sad, indonezijski vojnici, držeći ih na nišanu, prisiljavali istočnotimorske muškarce da siluju žene. Za takvu vrstu monstruoznosti još nisam čuo. Iako me muči jedno praktično pitanje – za silovanje treba postojati seksualno uzbuđenje silovatelja. Kako isti može biti uzbuđen kada zna da je na nišanu? Kako uopće može biti uzbuđen ako zapravo ne želi silovati? Ili je to bilo nasilno seksualno iživljavanje pomoću različitih rekvizita… Kako rekoh, kreativnost ljudskog uma može biti i čudesna i monstruozna.
Krećem dalje, prema groblju Santa Cruz, na kojem se dogodio onaj spomenuti masakr iz 1991. Odmah pored toga je spomen groblje indonezijskih vojnika. U sredini veliki stup s Garudom i indonezijskom zastavom. U Istočnom me Timoru često zbunjuje taj odnos s Indonezijom, baš zato što ga promatram kroz hrvatsko-srpske odnose. Monstruoznosti koje su indonezijski vojnici i proindonezijske milicije počinili u Istočnom Timoru prije samo 17 godina mnogo su ozbiljnije od rata u Hrvatskoj, koji je završio pred 20 godina. Iako je Hrvatska u tom ratu pobijedila, mnogi se na hrvatskoj strani još uvijek osjećaju kivnima i nezadovoljnima i kao da zapravo nikada neće moći oprostiti drugoj strani. Mislim, poznat je i meni taj osjećaj – napraviš mi nešto loše, čak i trpiš posljedice zbog toga, ali tu ne može biti zadovoljštine, zato što čak i ako smo kvit, ostaje činjenica da se to dogodilo. Ne tražim zadovoljštinu, jedino rješenje bi bilo kolektivni damnatio memoriae, potpuni zaborav da si mi ikada to napravio. Budući da je to nemoguće, onda idemo u drugu krajnost – pamtimo i pothranjujemo mržnju (na obje strane), koja onda nakon pola stoljeća kulminira s „ti si klao moga pradjeda (baš ti!), pa ću ja sad klati tebe“. Nije li ovaj timorski pristup – toliko stran, zapanjujuć i naivno blesav Homo balcanicusu – zapravo mnogo bolji? Što bi Timor imao od mržnje prema Indoneziji i durenja na nju? Treba se okrenuti svojim brigama, a od Indonezije danas može dobiti čak i pomoć (npr. oko lobiranja za članstvo u ASEAN-u).
Groblje Santa Cruz izgleda totalno nadrealno. Prvo, grobovi su svih veličina, boja i oblika i zauzimaju gotovo svaki slobodan kvadratni metar. Zaboravite na šetnju po alejama, ovdje je kretanje po groblju kao neka arkadna igrica u kojoj ćete prije ili kasnije morati napraviti kompromis s pijetetom i nekomu stati na nadgrobnu ploču. Još morate paziti na vosak od svijeća koji mnogu nadgrobnu ploču čini skliskom. Ne znam kako oni pokapaju mrtve, tj. gdje stoje ljudi, kako se lijes doprema do groba…zamišljam si kako na ulazna vrata groblja postave katapult, otvore raku, pozovu balističara i zviz!... Ako se ne varam, bila je u jednoj epizodi Života na sjeveru tako neka scena gdje lijes katapultom ispaljuju u jezero.
Nakon groblja odlazim na poštu, nova zgrada središnje pošte financirana je prilozima iz čini mi se Japana. Kupujem 4 razglednice, poslat ću ih kasnije toga popodneva, nadam se da će stići, nakon Kambodže više ni u što nisam siguran. Slanje pošte U Istočni Timor je često problem, jer iako postoje imena ulica, kućni brojevi su misaona imenica (naročito izvan Dilija), pa tako ne postoje poštari, nego si morate sami zakupiti poštanski sandučić preko kojega vam onda dostavljaju poštu. S tim da je bilo slučajeva da su paketi znali putovati i po godinu dana – idu naime preko Darwina, Singapura, katkada čak i Lisabona.
Na obali hvatam taksi prema Cristo Reiju. Pitam vozača koliko do tamo, čekanje 10 minuta i natrag u centar – navodno je u jednom smjeru 6 dolara, računam da će ovo biti 15. On kaže fifty. Ja se prvo zgrozim, a onda mi sine… „Limabelas?“ „Ya!“ Naravno, nije 50, nego 15. Ujedno se snebivam što sam se prije sjetio kako se kaže 15 na indonezijskom nego na portugalskom. Do rta na kojem je smještena 27-metarska statua Krista Kralja ima oko 5 km vožnje, uglavnom uz pješčane plaže, na kojima se ja baš ne bih kupao (iako sam kasnije popodne vidio neke klince koji su se kupali točno ondje u luci gdje je viđen krokodil). Taksi me ostavlja pored plaže Areia Branca (Bijeli pijesak), udaljene kojih stotinjak metara od samog poluotoka na čijem se vrhu nalazi kip. Nije mi jasno zašto je stao tako daleko, ali dobro, možda misi da želim vidjeti plažu, ili je dalje cesta loša… Nastavljam obalom uz plažu i krećem uz poluotok…i tada shvaćam da je tuda prestrmo i da se ne mogu ovuda popeti. Pa kuda onda? Vraćam se nazad, ulazim na veliki parking pored kojega me taksist ostavio, ujedno vidim da dovdje voze mikroleti (moj vodič kaže da je područje izolirano i da treba uzeti taksi), te naposljetku na samom kraju parkirališta, ondje gdje me taksist prvotno ostavio, vidim put koji vodi u brdo. Ja ga nisam skužio, taksist me nije obavijestio…bogme neće biti samo 10 minuta čekanja. Put počinje dosta blago, pa onda sve oštrije, stepenicama. Usput su i postaje križnog puta, oblikovane kao kapelice, koje lokalci koriste da prilegnu u hlad. Vrućina je nesnosna, čak je i Josh rekao da ON ne pamti kada je bilo ovako vruće. Baš znam izabrati… Gotovo pred kolapsom stižem na terasu gdje je kip. Isus stoji na globusu, a čitav se kip sastoji od 27 bakrenih dijelova. Sklapao se tri mjeseca. Riječ je inače o poklonu Indonezije Istočnom Timoru za 20-godišnjicu integracije s maticom zemljom, a kip je otkrio osobno Suharto. Otkrivanju, koje se dogodilo 15. listopada 1996., prisustvovao je i Ximenes Belo, koji je 5 dana ranije dobio Nobelovu nagradu za mir zbog višegodišnjeg rovarenja protiv tih istih dobrih indonezijskih vlasti koje su se ovako isprsile za nezahvalni timorski narod… Bacio sam odozgo pogled na Dili, pučinu i plaže u podnožju, a potom požurio nazad kako ne bih ostavio taksista da previše čeka (za razliku od nekih ljudi koje znam, meni argument „neka čeka, to mu je posao“ nije baš prihvatljiv). Dišući na škrge stižem do taksista i odmah ispaljujem „25 dolara! Moja greška!“ On prihvaća, iako mi izgleda da bi mu bilo draže da sam mu ponudio više. Nema veze, vraća me u centar, vozi me još komad puta bliže mom hostelu, ja mu na kraju dajem 30$, iako se sad možda već ponašam kao pijani milijunaš. Vraćam se u hostel i odmah gledam na internet. Mejla i dalje nema. Ništa, znači letim. Odlazim na Skyscanner, nalazim let, bukiram preko stranice Tripsta, koja inače posreduje u nabavci karata (i to jeftinije nego izravno od aviokompanije, makar ni ovo nije jeftino – 253€), let je sutra u 11.25…dobivam potvrdu bukiranja, a e-karta bi mi trebala doći unutar 48 sati. A let mi je za manje od 24 sata. Valjda će biti brži. OK, sad još moram otići do Timor Plaze pokušati zamijeniti preostale rupije, potom opet na poštu poslati napisane razglednice…ovoga puta idem mikroletom, koji za sva putovanja kroz grad naplaćuje 25 centavosa. Nalijećem na neki u kojem čak ni glazba nije toliko nepodnošljiva, stižem u Timor Plazu, ne, oni ne mijenjaju rupije. Nije da vam je to susjedna zemlja, s kojom imate srdačne odnose… Izgleda da ću to morati napraviti sutra na aerodromu, tamo mora postojati mjenjačnica. Možda čak i u Darwinu mijenjaju rupije, zlu ne trebalo. Ostatak popodneva lunjam amo-tamo po Diliju, vraćam se u hostel oko 4 i krećem pisati. E-karte još nema. Ni Josh se nije javio u pogledu Trivia Nighta, izgleda da ništa od toga. U pisanju provodim veći dio predvečerja, a onda shvaćam da mi je već prekasno otići na večeru, neću se stići vratiti u hostel prije 10. Kupit ću neki junk food na obližnjoj benzinskoj pumpi, neke kuglice od sira, naravno s palminim uljem i hrpom kojekakvih aditiva (koji ovdje nemaju oznaku E, ali su vjerojatno E). Po ovoj vrućini nisam baš ni gladan, samo ločem. Onda imam rijetku stolicu, pa se brinem je li to proljev, ali zapravo je normalna posljedica toga što gotovo ništa čvrsto ne jedem. Inače, kad smo kod WC-a, bojim se da s Istočnim Timorom prestaje trend koji me prati još od Irana – voda za ispiranje nakon velike nužde. Vraća se toaletni papir, više otpada, iritiranje stražnjice… Da, baš bih si mogao doma ugraditi crijevo za ispiranje, navikao sam se, to je kao droga.
E-karte i dalje nema. Sad sam već ozbiljno nervozan, hoće li mi kôd za potvrdu bukinga biti dovoljan. Načelno bi trebao, ali onda gledam po netu i ispada da ne, da je tek e-karta potvrda da je plaćanje provedeno. Pokušavam kontaktirati Tripstu preko obrasca na njihovoj stranici, dobivam odgovor da je navedena e-mail adresa nevažeća. Malo dalje istražujem, recenzije su im inače katastrofalne, navodno su mnogi ljudi izvisili zbog njih. A mučno je kasnije i zatražiti povrat novca… Dakle, u gabuli sam. Moglo bi se dogoditi da ću sutra doći na šalter za prijavu, a oni će mi reći da mi taj kôd ništa ne vrijedi. Ako bude sreće, bit će još mjesta na letu i moći ću kupiti drugu kartu, a onda vidjeti što će biti s ovom. Najgore je ako mi ovi naplate i ovu kartu i još mi ju prekasno pošalju. Ništa, morat ću na aerodrom ranije, kako bih vidio gdje sam i što sam. Možda doduše još pošalju do jutra, nada umire posljednja. Da, isto kako su mi ovi iz agencije poslali mejl… Razmišljam si nije li to neka loša karma jer sam odlučio izdati primarno načelo putovanja…ali nije da nisam ustrajao u držanju načela koliko sam god mogao. Ako broda nema, ili me ne žele pustiti na onaj kojeg ima, što još mogu? Ostati u Diliju do daljnjega? Pa, kad bi Trivia Night bio češće, možda bi se i dalo nešto izvesti…
Držeći fige zdvojno tonem u san…

komentiraj (0) * ispiši * #

U potrazi za brodom

utorak , 15.12.2015.

Danas je dakle bio taj trenutak koji čekam cijelo putovanje, prvi od dvaju upitnika, i to onaj veći, budući da između Australije i Novog Zelanda čak i postoje šanse za pronaći teretnjak koji redovno prima putnike, a i dosta jedriličara plovi tom rutom. No Istočni Timor i Australija, iako ih dijeli samo 600-tinjak km, nisu povezani ni redovnim brodskim linijama, teretnjaci iz straha od ilegalnih migranata ne primaju putnike, a jedriličari rijetko pristaju u istočnotimorskim lukama (prvenstveno Diliju, jer on jedini ima kakvu-takvu infrastrukturu). Doba godine mi doduše ide na ruku, početkom prosinca počinju sjeverozapadni vjetrovi koji su dobri za povratne plovidbe preko Timorskoga mora direktno do Darwina. Prethodni dan, šećući dilijskom obalom, nisam međutim vidio nikakvu jedrilicu, izuzev možda dvije-tri koje su bile privezane uz korpomorta pred obalom i vijale istočnotimorsku zastavu. Dilijska luka je prilično malena i zapravo ima samo privez za teretne brodove, obično kontejneraše. Jedrilice koje ovdje pristaju, zapravo se sidre pred obalom. Kako bih onda mogao stupiti u kontakt s njihovim kapetanima, čak i ako se neka od njih pojavi u Diliju? Jedino da ih čekam na obali kad odluče krenuti u grad. Plivanje do jedrilice, samo po sebi suluda ideja, dodatno je onemogućeno pojavom krokodila. Ukratko, zaključio sam da je za sve informacije najbolje ići preko lučke kapetanije, ako ovdje to uopće imaju. Stoga sam nakon doručka (opet u Burger Kingu) zapičio u luku, te se prvo raspitao kod portira, rekavši jednostavno da tražim nekoga tko bi mogao znati nešto o brodovima za Darwin. On me poslao u neku kancelariju, gdje me pak neka ženska, bez puno krzmanja poslala direktoru. E sad, je li to direktor luke kao pravnog subjekta, ili je to ekvivalent lučkog kapetana, ne znam. Uputio sam se u zgradu pored, rekao u prizemlju što trebam (i iskreno bio začuđen koliko me svi shvaćaju ozbiljno i poslovno, iako sam bio u zaflekanoj bijeloj majici, s onom svojom kapom koju mi vjerojatno neće dopustiti unijeti u Australiju jer se može klasificirati kao biološko oružje, s masnom kosom i neurednom bradom…), te su me poslali na kat. Tamo sam se zatekao kod njegove tajnice (koja je, kao u stereotipnim prikazima direktorove tajnice, bila najzgodnija ženska u zgradi i nosila minicu) koja mi je objasnila da je direktor trenutno na sastanku i da pričekam. Doista, kroz staklena vrata susjedne prostorije vidio sam da je u tijeku neko sastančenje. Kako u tajničinoj sobi nije bilo nikakvih drugih stolaca za sjesti (osim onoga za drugim radnim stolom, za koji sam pretpostavio da je vjerojatno zauzet, ali zauzimajuća osoba trenutno nije ovdje), vratio sam se u prizemlje i nadao se da sastanak neće potrajati predugo.
A dok sastanak traje, evo i par generalija o Istočnom Timoru (povijesni ću dio obraditi sutra). Demokratska Republika Istočni Timor ima površinu od 15 410 km2 (dakle, i ona je veća od Crne Gore), te zauzima istočnu polovicu otoka Timora, susjedne otoke Ataúro i Jaco, te eksklavu Oecussi na sjevernoj obali Zapadnog Timora. Ima oko 1 200 000 stanovnika, a otprilike petina živi u glavnom gradu Diliju. Istočni Timor je lingvistički vrlo raznolika zemlja, budući da se na njenom području govori 20-ak lokalnih jezika koji pripadaju u malajo-polinezijske, ali i melanezijske jezike. Najveći od njih je tetum, koji je i jedan od dvaju službenih jezika (izvornih govornika tetuma ima oko 100 000, što dovoljno govori o lingvističkoj rascjepkanosti zemlje). Drugi službeni jezik je portugalski, jezik kolonijalnog nasljeđa (iako postoje ozbiljne dvojbe zašto se portugalski i dalje forsira, budući da Timor ni u doba kolonijalne vlasti nije imao snažan portugalski utjecaj, a ni danas nema neke praktične koristi od njegovog učenja, jer Istočni Timor nema nikakvih posebno bliskih odnosa s ostalim luzofonim zemljama, čak ni s Brazilom, koji bi im mogao eventualno pomoći, ali čitav Istočni Timor je velik kao jedan barrio u Riju i Brazil nema osobitih interesa u investiranju ovamo – zapravo, portugalski bi mogao u budućnosti postati ono što je španjolski na Filipinima, jezik koji je izvršio utjecaj na antroponomastiku, ali ga danas gotovo nitko ne zna), a status radnog jezika administracije imaju i indonezijski i engleski (štoviše, čini se da danas više ljudi zna engleski nego portugalski, unatoč tomu što je obrazovanje i dalje na portugalskom i tetumu). Zemlja je inače vrlo brdovita, a najviši vrh je Tatamailau (ili Ramelau), visok 2963 metra, ujedno i najviši vrh cijelog otoka. S oko 76 stanovnika po km2, Istočni Timor spada među rjeđe naseljene države svijeta. Ekonomija je tipična trećesvjetska, Istočni Timor uglavnom izvozi sirovine, već spomenutu naftu i plin (Istočni Timor je svjetska država čija je ekonomija najovisnija o fosilnim gorivima, gotovo čitav državni proračun financira se iz profita od prodaje sirove nafte), kavu (sirovu), mramor, kao i tradicionalni izvozni proizvod Timora još od kolonijalnih vremena – sandalovinu. Unatoč gospodarskom rastu od oko 10% godišnje, otprilike polovica stanovništva i dalje živi u ekstremnom siromaštvu. Ukupno manje od 40% kućanstava ima struju (88% gradskih i 19% seoskih), a oko 80% stanovništva bavi se poljoprivredom, prvenstveno za vlastite potrebe. Istočnotimorska žena u prosjeku – da, u prosjeku! – rađa oko 7,7 djece. Smrtnost novorođenčadi je 27 na 1000 poroda, a smrtnost djece ispod 5 godina 60 na 1000. Pismenost je danas već oko visokih 60%. Nisam ironičan – 2001. je bila 37,6%, a u trenutku oslobođenja od portugalske vlasti 1975. samo 5%. To ponešto govori o tome koliko se Portugal bavio Timorom. Isto tako, u doba oslobođenja od Portugalaca, zemlja je imala samo dvije bolnice i 14 seoskih ambulanti, danas ima 11 bolnica i 330 seoskih ambulanti. Očekivana životna dob danas je već oko 62 godine, a zahvaljujući naravno Kubi, u Istočnom se Timoru provodi program izobrazbe liječnikâ kojim bi Istočni Timor trebao imati najviše doktora po glavi stanovnika od svih zemalja jugoistočne Azije. Kuriozitet je da je Istočni Timor jedina azijska zemlja smještena potpuno na južnoj polutci, iako geografski uopće ne leži u Aziji. Istočni Timor već godinama aplicira za članstvo u ASEAN-u (sada ima samo status promatrača), a ove je godine ispunio jedan od glavnih preduvjeta – mora imati otvorenu ambasadu u svakoj od ostalih članica ASEAN-a. Službeno, 96,9% stanovnika su rimokatolici (iako uglavnom kriptoanimisti), 2,2% protestanti, 0,3% muslimani, a 0,5% ostali i nereligiozni. Rimokatolička je crkva u doba indonezijske okupacije bila glavni bastion otpora džakartanskim vlastima, a mnogi su svećenici zbog toga bili proganjani.
Sastanak završava, a s gornjeg se kata spušta skupina ljudi koji mi uglavnom ne izgledaju kao strahovito ozbiljni poslovni ljudi, tako da mislim da ću se i ja uklopiti sa svojim flekovima. Penjem se na gornji kat, još neki razgovaraju pred prostorijom u kojoj je bio sastanak, ja stajem na vrata tajničine sobe, i ona trenutno razgovara s nekom ženom iz prizemlja. Nakon nekoliko minuta, kada se većina ovih ispred sobe raščistila, obraća mi se oniži crnomanjasti tip s debelim brkovima. Malo liči na Al Bana križanog s nekim Indijcem. On je tip kojeg trebam. Ukratko mu objašnjavam tko sam, što sam, kažem da imam pomalo neobičan zahtjev i pitam ga znade li za neki brod prema Darwinu koji onamo plovi tijekom predstojećeg tjedna. On mi međutim ponavlja ono što i sâm znadem, da redovnih brodova nema, a za ovo drugo, za što sam se nadao da će mi pomoći, kaže da kontaktiram agenciju koja je vlasnik nekog od trgovačkih brodova. Naravno, on očito ne kuži što ja od njega hoću. „Možete li mi reći adresu agencije koju bih mogao kontaktirati?“ „Da…“ (ali ne kao potvrda mojeg pitanja, već više kao replika kojom dajete povratnu informaciju sugovorniku) Spominjem mu da znam za agenciju Perkins („Da, Perkins…“), ali kad sam ih pokušao kontaktirati preko interneta nešto nije bilo u redu s njihovom stranicom (tu čak reagira kao da mu je to poznata situacija). Ukratko, tip mi daje savjet kojim kao da me želi otkantati. Kako sam ja u idealnoj svojoj predodžbi vidio taj razgovor s njime: odveo bi me u svoj ured i dao mi popis svih brodova koji ovaj tjedan plove iz Dilija za Darwin (ako ih ima). Potom bi mi dao kontakte kapetanâ tih brodova (ako ih ima, a trebao bi, budući da je riječ o linijskim teretnjacima koji u pravilnim razmacima pristaju u Dili), te bih ja onda sâm kontaktirao kapetane s molbom da mi dopuste ukrcaj. Ako nema kontakte kapetanâ, ono što bi morao znati jest kojoj agenciji pripada pojedini brod, taj podatak bi mi isto tako bio koristan. Eventualno bi mi još dao i popis jedrilica koje su se usidrile u luci a cilj im je Darwin (ako takvih ima). Možda sam naivan, ali pretpostavljam da brod prilikom prijave u lučkoj kapetaniji mora navesti sljedeće odredište. Ukratko, budući da ja ne trebam putnički brod, vrlo ću teško naći popis dolazaka i odlazaka iz neke luke, što bi on mogao znati – mislim, pa ravnatelj je te luke, a pogledom kroz prozor ja vidim desetak usidrenih teretnjaka. Ako ne zna on, onda bi barem mogao znati tko bi mogao znati. No on je u tom pogledu posve nekooperativan. Pozdravljam se i odlazim, poprilično razočaran. Čak i ako nije u okvirima službene dužnosti, bilo bi ljudski pomoći nekomu s idejom poput moje. Ali ja sam očito njemu samo još jedan ekscentrični malai (timorski ekvivalent bulea) u zaflekanoj majici koji nema pametnijeg posla nego se zajebavati po svijetu. Još da zna da sam uhljeb…
Vraćam se u hostel i pokušavam na internetu pronaći nešto slično Flightradaru, ali za brodove. Čak i nalazim nekoliko stranica, ali iste očito nisu potpune, budući da je po njima pred Dilijem more posve prazno. No kada krenem na pretragu po lukama, nalazim zanimljiv podatak – naime, brod koji plovi na liniji Singapur-Dili-Darwin i natrag, i koji sam svojedobno razmatrao kao opciju, ali tadašnji mu je polazak iz Dilija bio 11. prosinca, a za to nisam bio siguran hoću li stići, prema novim informacijama trebao bi iz Dilija isploviti u srijedu i biti u Darwinu u petak. Taj brod inače pripada rečenom Perkinsu, ali Perkins je u međuvremenu dvaput promijenio vlasnika i sada njime upravljaju neki Kinezi. Ne budi lijen, nalazim na internetu kontakte rečene kompanije, imaju i ured u Darwinu (uz jasno one u Kini, Singapuru, Tajvanu, Indiji…u Diliju nemaju), odabirem im tamo poslati mejl. Sastavljam pristojan mejl u kojem objašnjavam tko sam, što sam, zašto sam ovdje i zašto želim njihovim brodom do Australije. Navodim da imam vizu, da sam cijepljen, da imam vreću za spavanje pa ne trebam ni ležaj, da sam spreman i financijski pridonijeti, da sam svjestan sigurnosnih rizika i da ne očekujem previše, ali ipak, budući da nemam alternative nadam se da će razmotriti moj mejl i odgovoriti mi – makar i odbijenicom. Mejl odlazi, a ja sad moram čekati. Vremena imam do srijede. Zanimljivo, od predstojećih dana srijeda je ujedno i onaj koji ima najjeftiniju avionsku kartu za Darwin (četvrtak je skuplji, vikend je uvijek najskuplji, a onda već dolaze praznici kada cijene redovno idu gore – budući da leti samo jedna kompanija, cijene su dosta visoke, prokletstvo monopola), tako da rečenoj agenciji odlučujem dati fore do sutra (utorak) popodne. Kakogod bilo, u srijedu napuštam Istočni Timor, da li dvodnevnom plovidbom ili letom od sat i 15 minuta, to još ne znam. Pouzdam se u dobrohotnost činovnikâ u Darwinu. Pouzdao sam se i u dobrohotnost onog lučkog kapetana, doduše…
Popodne provodim uglavnom u hostelu pišući, s Joshom sam se na kraju dogovorio za pola 8 navečer. Oko 4 sata krećem do grada, obići Muzej istočnotimorskoga otpora, ali ispada da je zatvoren (ponedjeljak je, a ja sam htio pogledati dva muzeja posvećena toj borbi za neovisnost, s tim da je jedan otvoren ponedjeljkom – nažalost, ispostavilo se da je to onaj dalji od hostela, pa mi se nije dalo ići skroz dotamo, tim više jer isto radi do 5). Napravio sam kraću šetnju kroz centar i vratio se u hostel, gdje i dalje nema odgovora. Sutra ću izgleda morati udarno krenuti rano ujutro, nije da imam puno stvari za vidjeti, ali ne znam koliko ću se zadržati na pojedinim etapama rute. Ako budem morao na avion, on polijeće u srijedu u pola 12, znači to jutro neću ništa stići vidjeti, brod možda isplovi kasnije, ali ne mogu se time zanašati.
U pola 8 sam pred hostelom, dolazi jedan od malo oronulijih džipova (Snežana je pisala o tome kako ju je čudilo što ljudi u Istočnom Timoru uglavnom voze stare aute, što je u jugoistočnoj Aziji rijetkost, ili se vozi ganc novo, ili se vozi motocikl), unutra je tip kojeg prepoznajem sa slike na Couchsurfingu. Pita me imam li konkretnu želju što bih želio jesti, ja kažem da bih volio probati nešto tipično timorsko, on onako malodušno ponovi to, ja mu kažem da pretpostavljam da većina restorana koji to poslužuju radi samo za ručak, on me pita želim li možda probati prženu ribu. Pa, riba mi nije najmilija, ali ako je autentično iskustvo, zašto ne. Čuo sam već za to, na obalnoj šetnici u zapadnom dijelu grada nakon zalaska sunca na štandovima se prodaje svježa riba koja se odmah potom baca na gradele i prži. Josh je to sve vrlo ekspeditivno sredio, uzeli smo osim toga i pečeni kukuruz u klipu (nakon toliko riže, čovjek se zaželi kukuruza, koji je na Timoru dosta čest kao usjev), te ketupate (to je ona riža kuhana u torbicama od lišća – niste valjda mislili da će proći bez riže?). Glavno jelo su nekakve ribetine duže od ruba tanjura, ali kako se ja ne razumijem u ribe (ako nisu jegulje ili morski konjic – vraga, i jegulju mogu pomiješati s ugorom), ne mogu reći čemu su slične. Koža im je imala zlatnastu nijansu, ako to ikomu pomaže. I čitava je riba nabijena na štap, glava sa zubima, kao kod prasca u našim krajevima, samo što joj u ustima nije jabuka nego iz njih izlazi taj štap. Kosti, naravno, ima. Ali uspješno sam počistio tanjur.
Josh radi kao savjetnik predsjednika Istočnog Timora. :D Nikad to ne bih rekao za njega, mislim tip izgleda sasvim svakodnevno. Inače su on i predsjednik Taur Matan Ruak („Dva oštra oka“, to mu je nadimak iz doba dok je bio gerilac, zapravo se zove José Maria Vasoncelos) iz iste etnolingvističke skupine – mislim da je posrijedi Makasae, ali nisam posve siguran. Ono što jesam siguran, jest da je riječ o jeziku iz melanezijske skupine. Tako je Josh prvi govornik nekog melanezijskog jezika kojeg upoznajem (barem da to sa sigurnošću znam). Mislim da je završio antropologiju ili takvo što, nisam uspio doznati, te informacije o sebi nije baš pričao. Ima 35 godina, iako izgleda starije od mene. U razgovoru je natuknuo da je također bio u izbjeglištvu u vrijeme indonezijskog divljanja, a kako je to bilo doba kada je stasao za studenta, pretpostavljam da je onda i studirao u inozemstvu. Uglavnom smo pričali o Istočnom Timoru danas. On zvuči prilično optimistično, iako, kad si toliko na dnu koliko je ova zemlja, onda budućnost i može donijeti samo dobro, pakao su već vidjeli. Pitao sam ga za glasine o kriminalu noću, on se nasmijao i rekao da je ovo jedna od najsigurnijih zemalja svijeta, mnogo sigurnija od SAD-a ili Velike Britanije. To je argument koji ja često koristim za neke istočne zemlje, ali nisam baš siguran koliko bih dao ruku u vatru za Istočni Timor. Nekad nisam bio u stanju razlučiti govori li to kao čovjek ili kao političar. I koliko je on kao savjetnik nužno politička osoba. Koliko vidim, njegovi se znanstveni članci koje sam našao na internetu bave pitanjima kulturnog identiteta Istočnog Timora i određenim geopolitičkim promišljanjima, čak je i savjetnik za sociokulturna pitanja, ali točnu domenu njegova rada nisam uspio otkriti. Uglavnom, uhljeb je. :D Pitao sam ga koliko još danas ima Fretilinovog socijalizma u timorskoj ekonomiji, on kaže da je socijalizam ovdje u duhu naroda. Uostalom, teško da bi Fretilin imao toliku podršku sedamdesetih u zemlji s preko 90% nepismenih da su samo teoretski drvili o marksizmu, da nisu i praktično pokazivali taj socijalizam, te da on nije prepoznat kao nešto svojstveno duhu naroda. Razgovarali smo malo o odnosima s Indonezijom, za koje Josh kaže da su najbolji od svih vanjskopolitičkih odnosa Istočnog Timora – usporedio sam to s odnosima Hrvatske i Srbije, iako je od kraja našeg rata prošlo više nego od indonezijskog povlačenja iz Istočnog Timora. Potom generalno o Indonežanima, za koje i Josh kaže da ga kao ljudi nerviraju, o vjeri u Istočnom Timoru, tj. o ispreplitanju službene doktrine i praktičnih vjerovanja (Josh kaže kako Crkva ovdje nikada nije uspjela nametnuti svoju doktrinu, ljudi su jednostavno Crkvu vidjeli kao nešto na što su ih indonezijske vlasti natjerale da prihvate, iako im je kasnije dobro došla borba Rimokatoličke crkve u Istočnom Timoru protiv okupacije – premda je službeni Vatikan bio nešto suzdržaniji, ipak je papa Ivan Pavao II. bio jedini svjetski čelnik koji je posjetio Istočni Timor za vrijeme okupacije).
Nakon večere, gdje me Josh ulovio na krivoj nozi i platio sve, ja sam inzistirao da mu želim barem platiti pivu (iako je na kraju pio sok od naranče – ne znam da li zato što vozi ili i inače ne pije), pa smo se premjestili u Hotel Timor u centru, drastično različit ambijent od dimećih štandova na obali. Tamo mi je ispričao ono o jeziku i toj nedalekovidnoj politici vezivanja na portugalski, što po njegovom mišljenju odgovara nekadašnjoj političkoj eliti, okupljenoj oko José Ramosa-Horte, bivšeg predsjednika (i tu sam zaključio da mu isti nije baš najmiliji lik), koja na taj način zadržava svojevrstan elitistički monopol. Taj dio s korupcijom nisam baš mogao adekvatno propitati, budući da ne znam koliko bi mi on mogao dati cjelovitu sliku (vjerojatno bi odgovor bio „prije je bilo loše, ali sadašnja vlast je to riješila“). Jedina kritika koju je uputio vlastima generalno bila je da su istočnotimorski političari naivni, jer očekuju od raznih međunarodnih faktora da će im neke stvari jednostavno dati iz čiste dobrohotnosti (hm, to kao i ja s onim lučkim kapetanom ili što li već jest), a naravno da tu postoje igre i interesi. Tako je Australija do 1990. podržavala indonezijsku okupaciju Istočnog Timora, da bi potom promijenila ploču, kada je zaključila da će lakše doći do nafte u Timorskom moru preko neovisnog Istočnog Timora nego preko Indonezije. Ali, ponavljam, Josh je optimističan, kaže „Sada jesmo siromašni, ali smo barem svoji.“ Kaže i kako je Indonezija doduše gradila dosta stvari, mnogo više od Portugalaca (što i nije bilo teško – Portugalce je navodno zanimalo samo ubiranje porezâ), ali je to sve dolazilo uz užasnu cijenu terora – i od toga na kraju nije gotovo ništa ostalo, jer su to sve razorili. Pitam ga je li Indonezija možda koristila sličan argument kao i Kina u vezi Tibeta – „mi smo ih oslobodili siromaštva i zaostalosti, a oni su nam još nezahvalni“, on kaže da jesu (to je nakon Suhartovog pada i bila izjava BJ Habibiea, koji je rekao otprilike „Kakve mi koristi imamo od te zemlje? Ne dobivamo ni naftu ni zlato, samo nas gađaju kamenjem. Ako žele biti sami nakon svega što smo učinili za njih, neka im.“). Nažalost, mnogi Indonežani ni danas nisu sasvim svjesni što se događalo u Timoru, budući da je Suhartova vlast cenzurirala vijesti, a Indonežani i inače imaju problema sa suočavanjem s negativnostima iz vlastite povijesti. Čak je i Anjas, kojega smatram čovjekom relativno otvorena uma, rekao nešto u stilu „Pa nije mi jasno, zašto oni na kraju nisu htjeli ostati s nama, zašto su se htjeli odvojiti.“ „Zato što ste ih okupirali?“ „Pa zapravo da…“ Inače, cenzura o događajima u Istočnom Timoru unutar Indonezije je bila tolika da mnogi doseljenici koje je Suhartova vlast tijekom programa transmigrasi doseljavala s Jave nisu uopće bili svjesni da idu u praktički ratnu zonu i nije im bilo jasno zašto ih lokalno stanovništvo mrzi i napada. Ti su jadni ljudi također bili žrtve politike moćnika, te su naposljetku, ako su preživjeli okupaciju, postali izbjeglice u nekom novom dijelu Indonezije. Tužne su to ljudske sudbine. A čitajući o onome što se događalo tijekom tih 20-ak godina okupacije samo pogoršava moje (ionako ne pretjerano visoko) mišljenje o Indonežanima. Iako znam da nisam fer prema čitavoj naciji.
Bliži se tako i 10 sati, vrijeme kada se u mom hostelu zatvaraju vrata, pa će me Josh vratiti pred hostel. Pitao sam ga znade li nešto konkretnije oko Trivia Nighta koji se navodno održava utorkom u Dili Beach Hotelu, rekao je da to organizira neki njegov prijatelj i da će se raspitati što je s tim, pa će mi javiti. Pozdravljamo se, uz nadu da ćemo se još kojiput vidjeti za vrijeme mogao boravka u Istočnom Timoru. Hm, pa to onda može biti jedino sutra…
U hostelu se dormitorij posve ispraznio, i Danijel iz Srbije je nekamo otperjao, ostali smo samo ja i onaj tip za kojega sam prvu večer mislio da je Srbin (a na kraju nisam doznao odakle je – toliko se gnušam toga pitanja da ga više nikomu ne želim postaviti). Sada sam otpočetka otvorio vrata i uspio odspavati noć u komadu. Odgovora od agencije još nema. Vjerojatno ujutro, kad dođu na posao i obave par telefonskih razgovora (nada umire posljednja)…

komentiraj (0) * ispiši * #

Moj Dil(i)bere

ponedjeljak , 14.12.2015.

Hostel ne služi doručak, a ja sam jutro iskoristio za dovršiti posao od prethodne večeri, pa sam se tek oko 1 uputio u grad vidjeti što ima i može li se štogod pojesti. U blizini sam našao tek otvoreni Burger King, a kako sam se žurio da bih se do 2 ponovno našao u hostelu, tako nisam birao. Ionako je bila nedjelja, a Dili je grad koji živi mediteranskim ritmom čak i radnim danima – između 12 i 2 stvari u gradu stoje, a stoje i nedjeljom. Nije da je inače previše kaotičan – u usporedbi s indonezijskim gradovima te veličine, sasvim je uspavan.
U 2 sam morao biti pred hostelom radi dogovora s Joshem. Naime, prije polaska u Istočni Timor oglasio sam javno putovanje preko Couchsurfinga kako bih vidio ima li zainteresiranih ljudi koji bi me ugostili ili se makar samo podružili. Josh se javio s pozivom na kavu, pa smo utanačili nedjelju u 2, a nadao sam se da će mi možda moći pomoći i oko sporazumijevanja s osobljem u luci, kada krenem tamo, ali sam na kraju zaključio da će službenici u međunarodnoj luci valjda razumjeti dovoljno engleskoga da shvate što mene zanima. No oko 2 mi je stigla Josheva poruka kako ne može upaliti auto i da neće stići na dogovor. Šteta. Rekao sam mu da se javi za navečer ili neki od idućih dana, a ja sam tako dobio idealnu priliku da iskoristim nedjeljno popodne u šetnji Dilijem.
Dili danas ima oko 220 000 stanovnika i zapravo je jedino pravo urbano središte Istočnog Timora. Postoje još određena mjesta s urbanom strukturom, ali to su gradovi više na način gradova po unutrašnjosti Istre. Dili je ono gdje sve počinje i završava u Istočnom Timoru. Smješten je na sjevernoj obali Timora, nasuprot otoku Ataúro, udaljenom kojih 30-ak km, koji je inače i u doba portugalske i u doba indonezijske vlasti bio korišten kao zatvor. Otok je danas rezervat ekološkog turizma, te je relativno dobro povezan s Dilijem (za istočnotimorske uvjete – znači da postoji veza jednom dnevno, ali svakodnevno, dok subotom postoji i trajekt). Iako je udaljenost od Dilija do Ataúra slična udaljenosti od Splita do Brača, vode između dvaju otoka dosežu dubinu i do 3000 metara. Dili populacijski jako brzo raste (karakteristično za zemlje Trećeg svijeta), već je sada skoro polovica stanovništva rođena izvan Dilija, a postoji i rodna neravnoteža, budući da je znatno veći broj muškaraca koji dolaze u grad u potrazi za poslom i boljim životom, dok žene i djeca ostaju u selima po unutrašnjosti. Iako posla baš i nema. Istočnotimorska ekonomija pokreće se jako polagano, a i one resurse koje Timor ima, pokušavaju mu oteti. Tako u Timorskom moru postoje nalazišta nafte, mnogo bliže obalama Timora nego Australije. Unatoč tomu, Australija polaže pravo na to područje kao svoju ekskluzivnu ekonomsku zonu, a isprva je Timoru nudila 20% profita od te nafte, da bi na kraju pristala na „velikodušnih“ 50%. Istočni je Timor kasnije tužio Australiju, jer je ispalo da su australske tajne službe ozvučile prostoriju u kojoj se potpisivao sporazum o morskim granicama između dviju država, kako bi stekle nepoštenu prednost. Slučaj je još pred Međunarodnim sudom u Haagu. Drugi važan timorski resurs je kava, koja raste u unutrašnjosti, a riječ je o vrlo kvalitetnoj arabici koju nabavlja i Starbucks.
Dili je osnovan 1520., svega 5 godina nakon uspostavljanja portugalske kontrole nad Timorom, a 1769. je postao glavnim gradom Portugalskog Timora. Bio je to uspavani gradić koji je većinu svoje povijesti drijemao u nekakvoj polusiesti, jer Portugalski je Timor bio zabačena kolonija koje bi se u Lisabonu sjetili tek kad bi tamo trebalo protjerati neku politički nepodobnu osobu. Grad još uvijek ima određen portugalski urbani štih, unatoč utjecajima indonezijskog urbanizma tijekom 22-godišnje okupacije, kao i Operacije Spaljena zemlja (samo ime dovoljno govori o tome kakvi su motivi bili u pitanju) kada su se indonezijska vojska i paravojne snage povlačile. Iako poneke od spaljenih i srušenih zgrada još stoje, ipak je međunarodni novac pomogao da na njihovim mjestima niknu nove zgrade, pa čak i prve višekatnice u Diliju. Zanimljiv je taj indonezijski utjecaj – naime, iako je upotreba portugalskoga bila zabranjena, imena ulica u Diliju uglavnom nisu mijenjana, nego bi im samo ispred toga dodali riječ jalan. Dakle, npr. Jalan Avenida de Salazar. Indonežani su sagradili i rimokatoličku katedralu Bezgrješnog začeća, navodno najveću u jugoistočnoj Aziji (čudi me da nemaju nešto veće na Filipinima). Indonezijsko je djelo i tzv. Spomenik integraciji, kip Istočnotimorca u tradicionalnoj odjeći koji kida lance (koji nije uklonjen – vjerojatno zato što se kidanje lanaca može svakojako tumačiti), a također i kip Krista Kralja (Cristo Rei), smješten na rtu istočno od Dilija, koji je pak bio poklon za 20-godišnjicu „oslobođenja“ Istočnog Timora. Inače, kad smo kod imena države, službena je uputa da se i u međunarodnim dokumentima koristi naziv Timor-Leste, u izvornom portugalskom obliku, zato što bilo kakav prijevod asocira na razdoblje indonezijske vladavine, kada se provincija zvala Timor Timur. Jedini prevedeni oblik koji se dopušta u međunarodnim dokumentima je tetumski Timor Lorosa'e.
Uputio sam se nekoliko blokova od moga hostela do obale. Ulice u Diliju, barem u ovom dijelu, imaju tipično kolonijalni raster – sijeku se pod pravim kutom i prilično su široke, uz kuće s velikim vrtovima. Mnoge boljestojeće kuće su ograđene zidovima, a na vrhu zidova i ograda često se nalazi i bodljikava žica. Kriminal je navodno ovdje veliki problem, ili je barem bio donedavna, ja se u svom boravku i šetnji gradom, pa čak ni noću, nisam osjećao ugroženo. Na nekima od parcela, koje su možda nekoć bile popunjene kućama stradalim u indonezijskom divljanju, nalaze se slamovi, kućice od dasaka, lesonita i metala, ali obično povezane s nekakvim prodavaoničicama, tako da ponekad izgleda kao da ljudi žive u kioscima. Ono što me ne prestaje oduševljavati, i još će potrajati neko vrijeme, jest da mi nitko ne ulijeće, ako me i doživljavaju pogledaju u mom smjeru i to je to. Bilo je nešto djece koja su mi ulijetala s „Mister, photo!“, ali od djece to nekako i očekujem. Unatoč tomu što je Istočni Timor navodno dosta konzervativna zemlja, žene su mnogo slobodnije odjevene nego u Indoneziji, kratke hlače i suknje su pravilo.
Uz obalu je plaža, osim u samom centru, gdje se nalaze lučka postrojenja, ponajprije kontejnerski terminal. Kupanje nije baš sigurno – hodajući uz obalu došao sam do hrpe ljudi koja je promatrala nešto u moru odmah pored same luke. Iako sam se i ja zabuljio, nisam ništa vidio. Pretpostavio sam što bi moglo biti, a kasnije mi je to potvrdila i ženska na recepciji hostela koja je također bila tamo na obali – morski krokodil. Istočnotimorske su ih obale prepune, a jezero Ira Lalaro, na krajnjem istoku zemlje, područje je s njihovom najvećom gustoćom na svijetu. Kako je jezero sveto i postoji vjerovanje da će ribe u njemu pomrijeti ako se po njemu bude plovilo čamcima, lokalni su ribari morali ribariti stojeći u vodi, što je dovodilo do fatalnih ishoda. U zadnje su vrijeme pronašli kompromis, pa love sa splavî. Morski je krokodil inače najveći svjetski kopneni grabežljivac (iako se zove „morski“, ipak je kopnena životinja), a kapitalci mogu doseći do 6 metara dužine.
Zastajem kraj obale da bih kupio neko osvježavajuće piće, uzimam sok od banane. Prodavač me pita odakle sam, kažem mu, on mi kaže „A, Croácia! Halilović!“ Njega još nismo imali. Onda spominje Rakitića, a kako nosi Barcelonin dres stvari se kristaliziraju. Onda još kaže je član dilijskog fan cluba FC Barcelona. Pita me navijam li i ja za Barcelonu, kažem mu da su mi draži od Real Madrida, ali ja inače nisam baš ljubitelj prejakih momčadi. Inače, kad smo kod nogometa, ujutro sam vidio u daljini nekog tipa koji je imao majicu koja je ličila na drugi dres hrvatske nogometne reprezentacije (plavu, sa šahovnicom na ramenima i niz rukave), a dok sam se vratio kako bih provjerio, već je bio nestao. Toga bih tipa čak i slikao.
Uz obalu dolazim do kraja centra, dalje se prema kipu Krista Kralja nastavlja Areia Branca (Bijeli pijesak), plaža uz koju su ekskluzivni restorani za nastajuću dilijsku elitu i iseljenike koji ovdje žive, tu je i poneko veleposlanstvo, Australci u Diliju imaju i čitav svoj kvart… Vraćam se prema zapadu ulicom koja vodi jedan blok dublje u kopno. Prolazim i pored nekoliko restorana s tipično timorskom hranom, ali su zatvoreni. Nedjelja je, a ovo je katolička zemlja, ovdje se do toga drži, a ne kao u onoj bezbožničkoj Indoneziji… Razočarava me velika količina indonezijskih natpisa po gradu. Čudi me kako su odnosi toliko dobri nakon onoga što se dogodilo pred svega 17 godina. I nije da je posrijedi nekakva podijeljenost istočnotimorskog društva, oni koji su favorizirali integraciju s Indonezijom su uvijek bili vrlo malobrojni, zato uostalom Indonezija nije nikada uspjela ugušiti otpor, nije bila riječ tek o šačici ljevičarskih ekstremista, kao što su vjerojatno željeli prikazati za javnost.
Nakon kraće pauze u hostelu, prilikom koje sam utvrdio da je Nizozemac napustio hostel i otišao vjerojatno u brda ili prema istoku zemlje, upućujem se prema Timor Plazi. Želim vidjeti i predgrađa Dilija, kao i novonastalu šoping-meku. Hodajući tih 2 km (u početku sam želio uzeti mikrolet – ovdašnju varijantu bema – ali sam zaključio da mi je bolje šetati nego se gurati u krcatim kombijima u kojima ljudi vise po vratima) prošao sam pored Predsjedničke palače (palača vlade je u samoj luci, a s njezine se stražnje strane nalazi i parlament), a potom i pored jednog zanimljivog mjesta, odvojenog od ulice zidom od nekoliko postavljenih kontejnera. Ovdje se okupljalo dosta ljudi, koji su se potom kroz uzak prolaz između dvaju kontejnera gurali na neku parcelu koja se nalazila iza toga, ali s ulice se nije moglo vidjeti što je to. No kako je u toj gužvi ispred kontejnerâ stajalo i nekoliko krupnih pijetlova privezanih uzicom, postalo mi je jasno da se unutra nalazi arena za borbu pijetlova. Već sam ujutro vidio dvojicu tipova koji su hodali gradom noseći svoje pulene, a sada me ovo još dodatno zaintrigiralo. U jugoistočnoj su Aziji borbe pijetlova dio tradicije, iako očito ni ovdje nisu sasvim legalne, barem zbog poprilično konspirativne atmosfere u kojoj se odvijaju. Svakako sam želio otići pogledati tu borbu, to je jedinstvena prilika, ali sam isto tako bio svjestan da bih kao turist s poprilično uočljivom kamerom mogao imati neugodnosti. Možda ne žele dokumentiranje, možda ne žele strance… No kako je izgledalo kao da stvari još neko vrijeme neće početi, odlučio sam otići obaviti svoje u Timor Plazi, vratiti se u hostel i pronaći nekoga od društva tko bi možda bio zainteresiran da mi se pridruži. U grupi je lakše.
Timor Plaza u usporedbi sa šoping centrima drugdje po svijetu izgleda dosta neugledno. Ima samo dvije razine s dućanima, nema čak ni pokretne stepenice (iz čega zaključujem da vjerojatno u cijelom Istočnom Timoru ne postoje pokretne stepenice, sumnjam da ih aerodrom ima), dosta je skučena, uokolo visi hrpa mlađarije koja hvata besplatni wi-fi (iako ja ne uspijevam uloviti isti), food court ima nekoliko prosječnih restorana s indonezijskom, kineskom i nekom neodređenom zapadnom hranom (inače, kad smo već kod te „zapadne“ hrane, to dosta zgodno okreće perspektivu, slično je kao naša percepcija „kineske“ hrane – ovdje zapadna hrana znači hamburgeri, pomfrit, eventualno pizza i tjestenina, možda biftek i cordon bleu…), dolje je i veliki supermarket čiji su vlasnici očito Kinezi, jer ima i one legendarne kineske tekuće voćne jogurte s jabukom u kojima sam se davio u Kini – eto, to je jedna od stvari koje mi fale iz Kine, iako mi se nakon Indonezije ni Kina više ne čini toliko mučnom… Ne zadržavam se predugo u Plazi, ipak ću jesti negdje drugdje. U ulici pored je filipinski restoran, čak dva, jedan uz drugi, ali prvi je sablasno prazan i mračan (iako otvoren), dok u drugom, također praznom, neka ženska pjeva karaoke. Tu barem uspijevam stupiti u komunikaciju s konobaricom (ili čak možda i vlasnicom), koja mi kaže da sam došao prekasno i da mogu dobiti ono što je ostalo. Aha, dakle vi radite hranu samo za ručak? Da. Onda možda bolje da ne uzimam ništa, ta hrana je nekoliko sati stajala u loncima i sad bi mi ju trebalo podgrijati, a nikad ne znaš što se iz toga može izroditi. Ništa, smislit ću već nešto. Krećem natrag prema hostelu, kod onog pijetloborilišta se ljudi i dalje skupljaju, imam vremena. No u hostelu nema gotovo nikoga, osim nekih ljudi zabavljenih svojim laptopima s kojima nisam ni stupio ranije u kontakt, pa mi je glupo uletjeti s prpošnim „Tko hoće na borbe pijetlova?“ :D Odustajem stoga od te ideje, nadajući se da ću u preostalom vremenu ovdje još dobiti priliku sudjelovati na tom događaju. Svjestan sam da je to mučenje životinja, mene to zanima kao društveni fenomen, atmosfera koja vlada na takvim događajima, tijek borbe, navijanje…iz istog razloga zbog kojeg bih pogledao i koridu. Da, mučno je, ali postoji, ima kulturološki značaj i ne vidim zašto to ne bih dokumentirao dok postoji. Ako ukinu, super. Ali dok se ne ukine, a imam priliku…
Za večeru krećem prema Castaway Baru, sportskom baru sa zapadnom hranom ( :D ) na obali. Imam dotamo kojih 20-ak minuta hoda od hostela, već je prošlo 7 i pao je mrak. Hodam ulicom koja nije baš najbolje osvjetljena, a s jedne je strane slam (s druge su normalne kuće). Mislim si riskiram li previše, ali dolazim do obale bez prevelikih poteškoća, nitko me nije ni zazvao, niti na bilo koji drugi način pokazao da me primijetio. Malo prije Castaway Bara je Osteria Italiana, prilično ugodno uređen talijanski restoran s velikom terasom, tako da umjesto neodređene zapadne hrane prednost dajem konkretnoj talijanskoj. Pizza s pestom i feta sirom, čašica porta, za desert štrudl od jabuka sa sladoledom od vanilije (nije baš talijanski, ali nisu imali zuppu inglese) i još jedna pivica. Nisu najjeftiniji – 31 dolar. Inače, kada sam plaćao u hostelu, vidio sam upozorenje da ne primaju novčanice od 50 i 100 dolara starije od 2006., a kako ih ja imam nekoliko, nisam bio siguran je li to opća politika u Istočnom Timoru, ili samo hostelski kapric. Ovdje sam međutim bez problema utopio jednu stotku iz 2003. Dobro je.
Na povratku skrećem s obale odmah iza restorana. I ulazim direktno u slam. Koji je srećom ipak većinom prazan. Ali nije da mi je baš bilo svejedno tih 6-7 minuta, dok nisam prehodao najmračniji dio. Ne bih ponavljao, iako, kako rekoh, nije da sam imao ikakvih neugodnosti u hodnji Dilijem. Ali opet, tako je bilo i u Phnom Penhu, pa su me na kraju pokušali orobiti. Ne bih baš tjerao mak na konac.
Sutra je dakle ponedjeljak, vidjet ćemo što će biti u luci. Josh se javio, popravio je auto, tako da sutra imamo popravni. Vjerojatno predvečer, ujutro ću biti u luci. U dormitoriju je opet strahovito vruće, plastična posteljina samo još dodatno doprinosi, usred noći sam se probudio od vrućine, iako smo u dormu bili samo petorica (od mogućih 12). Otvorio sam vrata da zrak koliko-toliko procirkulira i rashladi sobu, razmišljao sam se čak otuširati hladnom vodom (da, dotle je došlo – prvi put nakon Lahorea), ali vrata su bila dovoljna. Laku noć…

komentiraj (0) * ispiši * #

Drang nach Osten

nedjelja , 13.12.2015.

Budim se u 4.15. Nizozemac je isto već budan, sprema se. I ja polako spremam svoje stvari, odlazim još na WC, taman dovršavam pakiranje kada se ispred hostela čuje neko trubljenje. Nizozemac, koji je već bio spreman, odlazi, dok ja nabrzinu pakiram ostatak stvari. Pogled na sat mi kaže da je 4.40. Moji su rekli u 5. A znam da postoje 3 različite firme koje organiziraju prijevoz za Dili, pa zaključujem da je Nizozemac išao nekom drugom firmom. Da nije, onda bi valjda rekao ovima da pričekaju, a i oni bi morali znati da u tom hotelu imaju za pokupiti dvojicu.
Izlazim na terasu, tamo je tip koji inače služi kao noćni čuvar hostela. I zna engleski. Pita me idem li i ja za Dili. Potvrđujem. Kaže da su upravo otišli. Ja kažem „nemoguće, rekli su u 5!“ Koja agencija? Timor Tour&Travel. Da, to su ti. Uspaničujem se, pa je li moguće da su toliki idioti? Ispada da njemu Edwin nije ništa rekao, a on je sâm jučer pokušao razgovarati sa mnom kako bi se sprijateljio i doznao nešto o meni, ali to je prilično neslavno završilo („Where are you from?“ – „Why is everybody asking me that?“ I tu se on povukao.). On me smiruje, kaže da neće otići bez mene iz Kupanga, da bus ionako još ide u agenciju i da tamo provjeravaju karte… Ali kako oni nisu znali da su ovdje dvojica s kartama? Pa Nizozemac nije imao kartu. Aha, dakle on se pokušao kurvinski ubaciti na moje mjesto. Što sad? Čuvar budi Edwina, kojemu treba desetak minuta da se pojavi, a onda on pita mene zašto nisam bio spreman. Zato što su mi rekli u 5, a 5 je tek sad. Pa dobro, ali ovo je Indonezija, znate da stvari nikad nisu točne… Da, nisu točne, ali to obično znači da kasne. Uostalom, kako se na to pripremiti? Oni mi vele u 5, a ja bih već od 4 trebao spremno čekati jer će se oni možda pojaviti ranije? A ako to i napravim, onda će se kao za vraga pojaviti iza 5. Kog vraga onda uopće govore o nekakvim terminima ako se to na kraju izvrgava onako kako je vozaču zgodno? Je li vozač tu radi mene ili ja radi vozača? Edwin i ja sjedamo na skuter i idemo ponovno do ureda agencije, prevaljujući onaj isti put koji sam ja pješke prevalio jučer. Sada tek shvaćam koliko sam ja tada prehodao. Dovozimo se pred agenciju, Edwin mi samo maše da idem unutra, on se okreće i vraća. Da, tamo se nalazi nekoliko ljudi od kojih me jedan oslovljava, naravno da ne zna engleski, ali se vidi da mu je jasno da sam ja taj kojeg su očekivali. I još nešto kroz smijeh dobacuje nekom svom kolegi koji se isto smije. Ne znam o čemu govore, ali pretpostavljam da bi moglo biti nešto u smislu „Gle zbunjolu kako kasni.“ A to što su oni uranili, nikom ništa. Unutra vidim i Nizozemca, koji tek nabavlja putnu ispravu. Izlazi i ispričava mi se, kaže da je pokušavao vozaču objasniti da još jedna osoba mora ići s njim iz toga hostela, ali vozač nije znao ni riječi engleskoga. A ovaj naravno nije znao ni riječi indonezijskoga. Tako su se odvezli, ali to nije sve. U uredu su pokušali njega ubaciti u minibus pod mojim imenom. Srećom je on to odbio, nadajući se da će uspjeti nekomu objasniti gdje je došlo do zabune, ali naposljetku sam se ja pojavio prije nego što je došlo do toga. Indonežani još jednom dokazuju svoj nedostatak percepcije drugih ljudi kao zasebnih osoba. Ako se vozaču sprdne doći ranije, onda svi ostali kasne, i ako ih nema na predviđenom mjestu, njihov problem. Isto tako, jedan bule je isti kao i drugi bule, zamjenjivi su.
Utrpavamo se u minibus, Nizozemac i ja sjedamo zajedno, ali onda vozač traži da sjednemo na druga mjesta. Njega šalje u zadnji red, na mjesto za koje po broju ja imam kartu, a mene šalje na suvozačko sjedište. Pokušavam se vezati pojasom, povlačim ali ne ide. Prvo mislim da sam ga slučajno pričepio vratima, ali ne, sve je u redu. Povlačim i pokazujem vozaču da ne ide, tražeći ga da mi pokaže kako da se svežem. A on se počne grohotom smijati, kao da radim nešto totalno apsurdno, npr. pokušavam piti vodu iz pumpice za pranje stakla. Ne bi me čudilo da je on osobno zablokirao pojas, da ne smeta. Ja inzistiram da se ne mogu voziti na takvom sjedalu (a i ne sviđa mi se sjediti kraj vozača, onda će me možda gnjaviti pokušajima razgovora na indonezijskom), pa on na kraju popušta čudnom strancu i dopušta i meni da se premjestim skroz otraga, k Nizozemcu. Ionako je minibus skoro posve prazan. Komentiram s Nizozemcem kako se nadam da to ne znači da će ubrzo slobodna i raspoloživa mjesta popuniti kojekakvim ljudima usput. Neće. Popunit će ih društvom koje stoji na cesti pored nekakvog križanja. Ne samo što su oni svi stali u minibus (a nisam brojao koliko ih je bilo), stala je i njihova prtljaga. Baš si razmišljam kako vozači u ovim krajevima moraju imati ekstremno visoku spacijalnu inteligenciju, jer u vrlo kratkom roku moraju smisliti kako smjestiti mnoštvo prtljage svih oblika u (najčešće) minijaturni prtljažni prostor minibusa ili travela. Ispostavit će se da to nije društvo koje ide u neki od gradova usput, nego također skroz do Dilija, mnogi su imali i istočnotimorske putovnice. Znači, regularni putnici, koji, za razliku od nas turista, imaju beneficiju da ih prijevoz pokupi tek iza 6 sati.
Timor i Borneo (za Novu Gvineju baš ne vjerujem) su jedini dijelovi Indonezije gdje lokalnom stanovništvu treba putovnica i gdje indonezijski auti mogu prijeći u drugu državu. Već sam govorio o tome kako je ovdje ta ideja odlaska u inozemstvo strani koncept i pojavljuje se jedino u ovakvim područjima. Zato u Indoneziji (ali baš ni u ostalim zemljama na mom putu nakon Turske) nećete vidjeti da auti moraju imati onu ovalnu naljepnicu s oznakom države – nije potrebna, zato što 99% indonezijskih vozila nikada ne napusti državu. Gledajući svoje suputnike, razmišljam si tko su oni i kojim poslom idu ovamo. Indonezija je nakon odlaska iz Istočnog Timora tamo napravila totalni kaos, odluka da Istočni Timor proglasi neovisnost gnjevne je Indonežane nagnala na reakciju da će Istočni Timor, ako bude neovisan, krenuti iz kamenog doba. Razarale su se ceste, mostovi, električna infrastruktura…dosta je toga kasnije obnovljeno zahvaljujući naporima UN-a i međunarodnih snaga, ali vjerujem da su ožiljci i kivnost ostali. Naravno, možemo reći da je to bila stvar vlasti i da lokalni ljudi nisu odgovorni za to, da Istočnotimorci dolaze na Zapadni Timor jer ovdje žive njihova braća, ali čak ni to nije točno – već sam rekao da se Atoniji sa Zapadnog Timora ne vole s narodima Istočnog Timora. Pa zašto onda dolaze i što ovdje rade? Ne znam. Ne izgledaju kao sirotinja, dapače. Djevojka koja sjedi kraj mene, koja ima kojih 20-ak godina, ima veliki metalni ručni sat, solidan mobitel (neku od onih Nokia koje imaju cijelu tipkovnicu, ne samo brojčanik), odjevena je prilično solidno (i zanimljivo, na ovoj temperaturi – a vani je sigurno preko 30 – nosi plastičnu jaknicu dugih rukava). A ni drugi ne zaostaju. Pokušat ću se raspitati ovih dana…
Krajolik Timora sličan je floreškom, samo što umjesto vulkanskih brda ovdje imamo obična brda nastala tektonskim izdizanjem. Ali ta su brda i dalje dosta visoka, te se cesta serpentinasto ovija oko njih. Cesta je svakojaka, mjestimice obična cesta s po jednom trakom u svakom smjeru, mjestimice dvotračna, s fizički odvojenim trakama. Tek zadnjih nekoliko kilometara prije granice postaje obični makadam koji se također u serpentinama spušta na razinu mora, budući da se tamo nalazi granični prijelaz, na samoj obali. I tu će cestu vjerojatno obnoviti, vidjeli smo mehanizaciju koja čeka. Od konačnog polaska iz Kupanga do dolaska na granicu trebalo nam je oko 7 sati, uz pauzu od kojih 45 minuta u gradu Kefamenanu. Granica opet zahtijeva birokratske formalnosti, poput ispunjavanja izlazne kartice, dok će s istočnotimorske strane trebati ispuniti ulaznu karticu i carinsku deklaraciju… Sama granica je most koji je s jedne strane obojan u crveno-bijelu boju, a druga mu je polovica crveno-žuto-crna. Od mosta imamo još kojih 300-tinjak metara hoda, ispod nekakve neodređene lučne konstrukcije na kojoj piše „Bem-vindo a Timor-Leste“. Iz suprotnog smjera prolazi neki auto, indonezijske registracije. Suvozač kroz prozor dovikuje „Bule!“. Na onaj klasični indonezijski način, ne tako da vas doziva, nego više kao konstataciju, ali provokacijsku konstataciju,, kao što djeca uzviknu nešto što ne smiju, a onda pobjegnu prije nego ih dohvatite. Mislim si kako je ovo, nadam se, zadnji takav događaj i kako me još par desetaka metara dijeli od slobode. :D Na istočnotimorskoj strani već spomenuta papirologija, obavljena na nekom stolu pored kontrolnih kućica, potom ulazimo u zgradu graničnog prijelaza, gdje ide pregled putovnica (nema nikakvog čuđenja ni pitanja treba li meni viza), pa vrlo strogi rendgenski pregled (ovoga puta, ako pišti, moraš skidati i vaditi sve moguće uzroke pištanja – Nizozemca su vraćali koja tri puta, mene samo jednom, jer sam skinuo cipele koje imaju metalnu kapicu) – i unutra smo. Sad na parking po drugi minibus od iste kompanije (još jedna specifičnost u ovim zemljama – putnici mijenjaju vozila na granici), ali prije toga još jedna kontrola, ovaj puta od nekog vojnika. „Croácia…Herzegovina? Chechęnia?“ Odmahujem glavom. Fascinantna mi je ta činjenica da ljudi u ovim zemljama, čim čuju za neku zemlju koju im nije poznata, automatski ju smještaju u bivši Sovjetski Savez. Kao da je to jedina zemlja za koju znaju da se raspala i kao da se tamo nalazi nepresušan izvor svih država za koje oni nisu čuli. A to su sve osim možda 5 europskih.
Mijenjamo vrijeme sat unaprijed – Istočni je Timor 8 sati ispred Hrvatske. Minibus kojim nastavljamo je malo luksuzniji, ali i dalje nema klime, tj. ista mu ne radi (vidim da ima instalacije za klimu). Od granice do Dilija ima možda 140 km vrlo raznolike ceste. Mjestimice je solidna, nedavno obnovljena, da bi se nakon nekoliko kilometara pretvorila u makadam. Pa onda neki osrednji asfalt s rupetinama koje zauzmu gotovo čitavu širinu ceste. S izuzetkom jednog kraćeg dijela nakon granice, kada se penje preko neke brdusine, uglavnom prati liniju obale, iako obično strmo iznad mora. U daljini, preko mora, vidi se Alor. Pogled je prekrasan, ali kako sjedim u sredini, ne mogu baš najbolje slikati, a i fotoaparat mi je zarobljen u malom ruksaku među sjedalima. Nizozemac je većinu puta kunjao, rekao je da je dvije prethodne noći svaku spavao po 3-4 sata. On se inače zove Willem i iz Amsterdama je, bio je na semestru u Singapuru, a sada putuje po jugoistočnoj Aziji, bio je i u Indokini, na Filipinima, sada ide u Istočni Timor, desetak dana, vratit će se na Bali, onda leti u indonezijsku Papuu, a natrag bi trebao letjeti iz Papue Nove Gvineje.
Kako smo prešli granicu i prošli prvi zahtjevni komad ceste, vozač je upalio glazbu. Koja naravno ima maksimalno pojačane basove. Nikad mi nije bila jasna ta potreba za nafrljenim basovima, ali jedno je ako to radiš u svom autu (ako ti je to super, barem ne mučiš druge), a drugo ako to radiš u vozilima javnog prijevoza. To razara sluh, a bogme nije dobro ni za unutrašnje organe. Pogotovo ako ima ljudi koji žele drijemati, poput Nizozemca. Koji je na kraju ustao i zaderao se da smanji glazbu. Iako je to sasvim u redu, na mahove mi je dotični u ophođenju s drugima zvučao bahato. Vjerojatno zato što jasno i otvoreno kaže što zahtijeva, a to se ponekad doživljava preagresivnim. Promatram krajolik, koji se ne razlikuje previše od okolnih predjela Indonezije (naravno, pa neće geopolitički faktor mijenjati prirodnu osnovu, biseru – doduše, u slučaju Haitija i Dominikanske Republike to nije točno, haićanska je strana ozbiljno posječena radi drva za ogrjev, pa je došlo do erozije), ali jedna stvar upada u oči – gotovo sve kuće prekrivene su palminim lišćem i sagrađene od dasaka. Kao da se vozimo kroz etno-sela, ali ovo su prava naselja u kojima ljudi žive. U Indoneziji je većina kuća, čak i u ovakvim selima, ipak zidana, te se stare kolibe obično koriste kao nusprostorije. No jedna je stvar konstantna – u kakvoj god kući živjeli, ako imaju struje, obično se negdje u vrtu kočoperi satelitska antena. S tim da su tanjuri u ovim krajevima ogromni i obično samostojeći. I redovito upereni izravno uvis – ipak smo u ekvatorijalnom području, sateliti prolaze gotovo nad našim glavama. U Istočnom se Timoru gledaju indonezijski satelitski programi, iako je politička kolonizacija završena, ona kulturna i dalje traje. Utjecaj Australije je slabiji, iako ima dosta australskih iseljenika koji ovdje žive. Zanimljivo je da se kulturni mišung Istočnog Timora očituje u još jednoj činjenici – oblicima utičnica. Indonezija ima klasični europski tip s dvije rupe. Istočni Timor osim toga ima i australski tip s tri srcolika priključka, kao i britanski tip (kakav ima i Malezija) s trokutasto poredanim priključcima. Osim tih etno-sela, povremeno prođemo i pored neke oronule ili posve derutne portugalske kolonijalne zgrade. Posvuda bijeda, mnogo veća nego u Kambodži, ali, kako rekoh, teško je u zemlji koja obiluje bujnim zelenilom toliko osjetiti intenzitet bijede. Po selima šetka raznolika stoka, ponajviše svinje. Islam sam na ovom putu definitivno ostavio za sobom. Svinje koje ovdje viđam fizički više liče na divlje, imaju karakterističnu izduljenu njušku, više čelo i dlakavije su. Također, ima neobično puno koza, koje se igraju po dvorištima i travnjacima, a jedna je flegmatično svezana sjedila na krovu minibusa s kojim smo se mimoišli.
U Dili stižemo nakon kojih 11,5 sati vožnje od Kupanga. Grad svakako izgleda urbanije od bilo kojega naselja kroz koje smo prošli, ali ne i velegradski. Naš je hostel smješten na Avenidi dos Mártires de Pátria (kao i svaka zemlja koja je neovisnost izborila ratom, tako i Istočni Timor ne može pobjeći od kulta žrtava), a iako nije osobito komforan, dobivamo dva mjesta u dvanaestokrevetnom dormitoriju za 12$ po noći. Istočni Timor inače koristi američki dolar kao svoju valutu, s time da ima vlastite kovanice centavosa, koje vrijednosno odgovaraju američkim centima. Zanimljivo je da postoji kovanica od 100 centavosa, što je dakle 1 dolar. Dok se upisujem opet me pitaju gdje je Hrvatska, ja kažem da je to dio bivše Jugoslavije. Kažu mi da je u hostelu još jedan turist iz bivše Jugoslavije. A da? Iz koje države? Iz Jugoslavije. Nema više Jugoslavije, raspala se, sad je to sedam država, iz koje je? E to ne znaju. Znaju da je čovjek iz bivše Jugoslavije, ali ne znaju odakle, nije li to čudno, s obzirom da se sigurno nije prijavio kao „bivši Jugoslaven“? Nizozemac mi veli da pogledam u knjizi gostiju, možda tamo piše. Piše – iz Srbije je. Kažu na recepciji da je trenutno otišao u Timor Plazu (inače prvi šoping centar u Istočnom Timoru), da ga nema u hostelu.
Prvo razočaranje – Istočni Timor ne proizvodi vlastitu pivu. Dakle, Marko nažalost neće moći dobiti ništa istočnotimorskog, jedino mu mogu donijeti neka od uvoznih: indonezijski Bintang, tajlandski Chang, singapurski Tiger i ABC ili portugalski Super Bock. Ništa, ostaje mi barem zadatak poslati razglednicu s istočnotimorskom markom… Inače, kad smo već kod tih razglednica – čini se da su one iz Kambodže (ukupno 4) definitivno zalutale, jer ni nakon 3 mjeseca nisu stigle na svoja odredišta. Tajana, Dolores, Nemanja, IHJJ – žao mi je. :/
Nakon tuša i interneta već je 8 sati, Dili je navodno noću nesiguran za hodanje, a piše i da zaključavaju hostelska vrata oko 10, ali ja ću ipak pokušati u blizini naći nešto za čalabrcnuti. Kada izađem na ulicu shvatim da su to isto zastarjele informacije, glavna avenija ispred hostela osvjetljena je kao nogometni stadion, promet normalno prolazi, ima i ljudi, nije nimalo nesigurno. A ljudi ne bulje i ne dobacuju, jedan si od običnih prolaznika na ulici. Kakvo olakšanje. Već volim Istočni Timor. Ne odlazim predaleko, u blizini je nekakav indijski restoran, poslužit će. Iako je posluga prilično spora, uspijevam skucati obrok od 3 samose, liganja s đumbirom i riže s limunom za prilog te lassija od papaje za 14,5 dolara. Da, skupo je, s obzirom na kvalitetu lokacije, ali takav je Istočni Timor. U povratku stajem još na obližnjoj benzinskoj pumpi, gdje imaju cjelonoćni dućan, i opažam da ovdje imaju Bintang Radler u velikoj limenci. U Indoneziji ga nisam nigdje našao. Valjda sve ide za izvoz. Po povratku u hostel sjedam u dvorište i promatram fizionomije ostalih gostiju, trudeći se prokljuviti koji bi mogao biti Srbin. Pikiram na jednoga, ali na kraju za drugim stolom, u razgovoru, jedan tip koji liči na Francuza drugomu kaže da je iz Srbije. Toliko o etnofizionomiji… Vidio sam već tog „Francuza“, spava u dormitoriju odmah ispod Nizozemca. Uletio sam mu malo kasnije, kada se zbog nečega vratio u dormitorij. Danijel studira u Solu (Surakarti), pa govori i indonezijski. Inače je Lala, nepogrešivo mu se čuje vojvođanski naglasak. Pričam mu svoja iskustva s Indonezijom, on kaže da je i njemu trebalo da se navikne na to njihovo ponašanje, koje navodno varira i u nekakvim mjesečnim ciklusima. Kaže da ima tako ljudi koji ga viđaju svaki dan i prolaze kraj njega kao kraj turskog groblja, a onda ih odjednom uhvati neko ludilo i počnu s „Hello, mister!“ Inače kaže da je Solo grad poput Sremskih Karlovaca – u realnosti ni po čemu specifičan, ali da vlada ta neka fama kako je to izuzetno otmjen grad i kako ljudi tamo drže do etikete. On je inače tamo došao studirati 2010., tamo je upoznao i svoju ženu (koja je Grkinja), a sada je tamo na doktoratu. Pitam ga što studira, a on odgovara: „Zamisli si fašistu koji studira ljudska prava u Severnoj Koreji. E, moje je nešto još kontradiktornije. Ja sam panker koji studira javnu upravu u Indoneziji.“ Tema disertacije mu je decentralizacija javne uprave. Za to doista moraš biti mazohist, u jednoj od najbirokratiziranijih zemalja svijeta studirati javnu upravu. Štoviše, studirati bilo što u Indoneziji. Ma uopće, biti u Indoneziji toliko dugo. Ovdje je trenutno na visa runu, jer iako je tamo na doktoratu, nisu mu izdali studijsku vizu, nego je valjda na turističkoj, pa je morao izaći iz zemlje. Doletio je danas u Dili, kaže da planira izaći kopnenim putem, otići do Kupanga, pa se tamo naći sa ženom. Ja mu kažem da mu baš ne preporučujem taljiganje do Kupanga ako može letjeti, ali čovjek očito ima dovoljno jake živce. Zapravo samo neko s vojvođanskom flegmatičnošću i može studirati u Indoneziji…
Taman sam izašao na hostelsku terasu kako bih počeo pisati današnji dnevni zapis, kada je započeo pravi tropski pljusak u kojem u roku od desetak sekundi iz vedrog neba započinje prolom oblaka. Premjestio sam se u unutrašnje prostorije, ali me umor ranog dizanja ubrzo natjerao na počinak. Dormitorij osim toga pati od pomanjkanja utičnica, naposljetku sam našao tek jedan produžni kabel na drugom kraju prostorije. Inače je u sobi i užasno vruće – ventilator ne pomaže, a čak dva klima uređaja su ugašena. Ipak, nakon nekog vremena je umor nadvladao. Vidjet ću što me sad čeka ovdje, vrijeme je za istraživanje opcija prema Australiji…

komentiraj (0) * ispiši * #

Dusty, featureless town

subota , 12.12.2015.

Posudio sam ovaj opis Zahedana iz svoga vodiča po Iranu kako bih ga primijenio na Kupang. Jedina je razlika što je za Zahedan još pisalo da je flat, dok Kupang ima nekih brežuljaka, ali generalno gledano to je grad bez osobitih atrakcija, a nije čak ni nešto osobito ugodan za šetnju. Zapravo mu je prošlost zanimljivija od sadašnjosti, borbe između Nizozemaca i Portugalaca za kontrolu nad Timorom, pa Bligh i njegova posada koji su ovamo doplovili nakon preko 6000 km plutanja otvorenim morem bez sekstanta, samo s kompasom… Ali to je za neku drugu priču. Jednom kada se uputim na Pitcairn, gdje su završili potomci one druge frakcije s Bountyja. I gdje je pedofilija gotovo pa dopuštena, jer čitav otok ima pedesetak stanovnika, pa tko će dočekati da stasaju mlade generacije…
Doručak u hostelu je čaj i palačinka s bananom. I to tako da palačinka stigne kojih pola sata nakon čaja, kada već pomisliš da je čaj čitav doručak. Da sam žurio i otišao u grad, ne bih ni znao da mogu dobiti palačinku, nitko me nije obavijestio. Inače, kad smo već kod palačinke s bananom, doznao sam da postoji nešto što se zove Banana pancake trail, što je svojevrsni današnji ekvivalent Hippie trailu, samo što je ovdje riječ o mnogo slobodnijoj ruti koja obilazi različita mjesta u jugoistočnoj Aziji koja se moraju vidjeti: Angkor, zaljev Halong, Phuket, Čiang Mai, Bali…zapravo ne postoji sama ruta, koliko niz izdvojenih lokaliteta koje obično posjećuju ljudi na toj ruti. A palačinka s bananom je očito specifičan lajtmotiv u jeftinim bekpekerskim prenoćištima na tom putu. Riječ je inače o palačinki kod koje su kriške banane već uklopljene u tijesto, a gore stavljate nekakav šećerni sirup, takvo što, naravno umjetno.
Kad sam završio s obvezama oko stranice, Edwin je nekamo nestao. A taman sam ga mislio pitati za neke informacije oko nabavke karte za Dili. Ništa, imam na Google Kartama adresu agencije, uputit ću se dotamo pješice. Što možda i nije bilo najpametnije, jer je taj ured udaljen od hostela kojih 5 km. Idem cestom koja prati obalu, ali opet dosta dalje od nje, tako da ne mogu uživati u pogledu na zaljev. Usput mogu vidjeti na što liči Kupang, iako ovo nije centar. Prašnjave ulice većinom bez nogostupa (barem izvan centra), mnoštvo kojekakvih dućančića, povremena crkva… Apsolutno ni po čemu prepoznatljiv grad. I naravno, hrpa Indonežana koji pozdravljaju.
Pomislio sam inače kako sam možda zvučao prestrogo ili sumanuto u svojim opisima te indonežanske otvorenosti. Pomislio sam kako možda nešto sa mnom nije u redu zato što opis jedne scene dvojice turista koji su boravili u Larantuki i našli se okruženi gomilom ljudi, posebno djece, koji se veselo smiju, vrište i naguravaju kako bi na ekranu fotoaparata vidjeli svoje fotografije koje su ovi netom snimili – i koju oni opisuju „ovo su najprijateljskiji ljudi koje smo vidjeli“ – osobno smatram opisom noćne more. Pokušat ću objasniti. Ja nemam problema s komunikacijom s lokalnim ljudima, ako je ta komunikacija smislena, tj. ako je riječ o razgovoru koji može doprinijeti boljem razumijevanju lokalne kulture. Dapače, to mi je i bio jedan od motiva pri polasku na ovo putovanje. No komunikacija s 99% ljudi koje susrećem na ovom putu nije smislena. Svjestan sam da je ignoriranje dobronamjernog pozdrava koji dolazi iz fasciniranošću činjenicom da ste stranac zapravo jako arogantno, ako ga se promatra kao izolirani čin. Ali nemojte zaboraviti da se ja s time, u većem ili manjem opsegu, susrećem još od Irana, da sam u početku čak i zastajao i odgovarao ljudima, ali da sam potom iz tih razgovora shvatio njihovu zastrašujuću tipskost. U Iranu je to bilo „Hello, sir! Where are you from? Welcome to Iran!“ I sad, naravno da osobi koja to kaže prvi puta može izgledati arogantno, čudno ili čak ludo što vi ne želite to čuti – na kraju krajeva, on je dobronamjeran – ali vi ste već to sve vidjeli, znate kako ide i znate da vam neće donijeti ništa osobito vrijednog. A oduzet će vam barem pola minute vremena, i tako svako malo. A ja sam ipak na ovaj put krenuo s namjerom da sâm raspolažem svojim vremenom. S time da je Iran, kada danas pogledam unatrag, još bio mila majka – frekvencija ljudi koji bi mi se obraćali bila je daleko niža, a oni koji bi to i napravili u mnogo su većem postotku znali engleski, pa sam tako imao čak i nekoliko ugodnih i smislenih razgovora – onaj baha'i lik u teheranskom metrou, Faršad, čak i lik iz busa u Tabrizu koji me iz ta'arofa pozvao da dođem vidjeti gdje studira. No Indonežani su ekstrem. Ovdje gotovo svatko ima pavlovljevski refleks „stranac! – moram mu privući pažnju“, iza kojega ne slijedi apsolutno ništa. Odnosno, to nije sasvim točno – da ne slijedi ništa, bilo bi lagano, samo mahnete i prođete. Međutim, ako im date do znanja da ste ih primijetili, oni će to smatrati zelenim svjetlom za nastavak komunikacije koja može biti a) besmisleno blebetanje riječi koje znaju na engleskome, b) pokušaj komunikacije na indonezijskom. Sličnu stvar sam doživio na brodu za Timor. Ja sjedim za stolom na palubi i nešto tipkam. Dolazi neki mlađi lik i sjeda s druge strane stola, nasuprot meni (naravno, ni ne pita može li, takva pitanja su ovdje posve izvan dometa shvaćanja – ako je prazno, može), „misteeer“ (izrečeno onako frajerski, kao da se sprema početi repati), prvo pitanje (na indonezijskom) govorim li indonezijski. Ne govorim. Ali taj omanji hendikep njega ne sprečava da on nastavi. Jer njemu uopće nije bitno govorim li ja indonezijski ili ne, kao i radim li trenutno nešto drugo ili ne – on si je zacrtao da će sada pričati sa mnom i nema Boga da bi ga nešto omelo. I onda, kada ga ja otjeram s nekakvim neljubaznim „Radim nešto, možeš li me pustiti na miru?“, još se ja osjećam loše. Iako je zapravo on ovdje mnogo arogantniji, samo što to ne shvaća. Indonežani ne shvaćaju koncept osobnog prostora, čak ni međusobno. E sad, ima li se smisla ljutiti na nekoga tko je jednostavno u tom pogledu hendikepiran? Teško je ne naljutiti se na takvo blatantno gaženje granica, jednako kao što biste se (barem ja) naljutili na osobu s invaliditetom koja taj invaliditet koristi za ostvarivanje osobne koristi nauštrb drugih. Ili na ženskicu koja smatra da ima pravo na neke stvari u životu samo zato što je slatka i bespomoćna, ili se takvom prikazuje i igra na kartu šarmantne smetenosti.
Summa summarum, premoćna većina razgovorâ koje sam propustio ne odgovarajući na dovikivanja ne bi me nimalo obogatila – a bogme ni moje sugovornike. Koji bi vjerojatno doznali da sam iz Rusije. A iskreno, pomaganje njima da se nađu više na svojoj internoj ljestvici društvenog statusa jer su uspješno razmijenili par riječi (ili prije gestâ) s buleom nije mi visoko na ljestvici prioriteta. I zato biram ignoriranje. Da, i dalje me nerviraju, ali inače bi me I nervirali I još bih gubio vrijeme na mlaćenje prazne slame.
Napokon dolazim do agencije i shvaćam da imaju još dva slobodna mjesta u busu za Dili sutra ujutro. Plaćam 225 000 rupija, kažu mi da budem pred hostelom ujutro u 5. Put inače traje kojih 12 sati, prema informacijama koje imam, a valjda se želi dolazak u Dili tempirati dok je još dan. Istočni je Timor inače sat vremena ispred Zapadnoga, ista je vremenska zona kao i Moluci ili Papua. Bit ću dakle 8 sati ispred Hrvatske.
I to je to! U ruci mi je papirić koji mi garantira napuštanje Indonezije! Osjećam olakšanje, nakon 47 dana napuštam ovu zemlju koja jest bogata prirodnim ljepotama, kulturom, ima i ukusnu (iako za moj ukus preljutu) hranu…jedini problem su ljudi. A oni mogu jako pokvariti dojam o zemlji. Iako mislim da ću se u Indoneziju ipak vratiti još kojiput, ali izbjegavat ću provinciju i ići ću obavezno u društvu. To nekako amortizira zlostavljanje, iako ga ne ukida. Klasično pitanje koje obično postavim o nekoj zemlji koju napustim jest – bih li ju preporučio. Za Indoneziju mogu reći – da, uz ogradu. Preporučio bih Javu i Bali, uz eventualni izlet na Lombok. Flores je lijep, ali se na njemu ne biste trebali previše zadržavati – najbolje je letjeti u Labuanbajo, pogledati varane, odletjeti u Ende i otići na Kelimutu, i to je to. Sumatra – preskočiva. Možda oni dijelovi koje osobno nisam vidio, npr. jezero Toba.
Vraćam se bemom u grad, ne znam koja je cijena, ali pretpostavljam 10 000, udaljenost je slična onoj od luke do hostela. Dajem vozaču 10 000, vraća mi 7000. Dakle samo 3000? Oni mufljuzi prethodne večeri su me očito smuljali… Iako će mi kasnije Edwin reći da je 30 000 normalna tarifa iz luke, tim više jer oni ne voze tu rutu svakodnevno, već samo kad dođe brod. Još će ispasti da sam ja njih ispreskakao…
Centar Kupanga je zapravo jedna avenija uz koju su poredane neke vladine zgrade. Makar ni to zapravo nije centar. Nekakvog središnjeg trga ili tako čega nema, barem ja nisam nigdje vidio ništa slično. Kako rekoh, grad liči na nakupinu zgrada i kuća koja se prostire u svim smjerovima. Nema ni nekih osobito visokih zgrada, jedino se nekoliko hotela pruža malo više od ostalih zgrada. Ali upravo zbog te razbacanosti u Kupangu vam treba vremena za doći bilo kamo. Ili idete bemom. Ali ako nemate cilj, već samo želite generalno „vidjeti grad“, onda bemo nije opcija.
U hostel sam se vratio oko 4. U gradu nema baš ni puno opcija za jesti, a sve su daleko od hostela. Stoga pitam za ručak u hostelu, te mi odlučuju napraviti hamburger (nisu me ni pitali što želim, ponuđena je još pečena piletina, omlet, te nasi/mie goreng). Dok čekam, iznosim svoj jad u vezi Indonezije Edwinu, u nadi da možda čujem neko insajdersko mišljenje. On se inače slaže, kaže da i on to smatra problematičnim, da je još gore prema ženama, jer tamo uz uobičajeno dobacivanje strancima idu i seksistički povici. Kaže da je problem u neobrazovanosti, a da vlada ne poduzima ništa jer vlada uopće nije svjesna tog problema. Turisti, ako im smeta, žale se međusobno, ili im je čak to simpatično, a vlada se ionako ne brine previše za stvari izvan Jave. On ima ideju, napraviti dokumentarni zapis tako da dadne GoPro ili nešto slično nekoj strankinji, te da ona onda suptilno snimi tu svoju šetnju i sve što će joj dobacivati, pa se onda nekoliko takvih šetnji dokumentira i taj zapis pošalje ministarstvu turizma kako bi dobili perspektivu turista u Indoneziji, pogotovo u manje turističkim područjima. To bi ih valjda moglo pokrenuti na edukaciju stanovnikâ u pogledu ponašanja prema buleima. Ujedno mi je Edwin objasnio i jednu drugu stvar, glede želje za fotografiranjem sa mnom. On kaže da oni to rade iz poštovanja prema gostu, a ne iz kuriozitetnosti. Gost je čast i oni žele taj trenutak zabilježiti kamerom za ubuduće. Da, naravno, kako bi se hvalili time. I dalje je riječ o instrumentalizaciji stranca za svoje interese. Doznajem inače i to da je Edwin s Timora, ali kaže da ima i europske krvi. To objašnjava njegovu svijetlu put i neindonezijsko ime. Kaže da je inače glumio i u filmovima (jest, našao sam ga na IMDb – doduše, tamo sam našao i sebe), a vjerojatno mu taj, za Indonežane egzotičan izgled dosta pomaže u tome. I da, on mi je u vezi fotografiranja rekao da, ako me ženske traže fotografiju, to je zato što im se sviđam. :D Jer se pale na zapadnjački izgled. Hm, da sam to znao, ne bih odbio one dvije na tvrđavi u Bengkuluu…
Negdje iza 6 sati nestaje struje. Edwin je spominjao te povremene nestanke, što je mene čudilo, Kupang je ipak centar provincije, nevjerojatno mi je da ovdje nije osigurana stalna elektroopskrba. Ali navodno je nešto riknulo i sada popravljaju, pa onda povremeno isključuju, takvo što, nisam najbolje shvatio. Uglavnom, kad je nestalo pitam Edwina koliko onda obično ne bude struje. Par minuta ili čitavih sat vremena? 4 sata. Molim? Da, struje neće biti 4 sata, do skoro 10 navečer. I to u cijelom gradu. Nema ni javne rasvjete, ničega. OK, dosta kuća ima generatore, tako da život ipak ne staje. Nažalost, hostel ga nema, Edwin kaže da prostorni uvjeti baš nisu najbolji za njegov smještaj (previše vlage). Osuđen sam dakle na 4 sata tavorenja u mraku, wi-fi je isto riknuo, ima nešto slabašnog mobilnog interneta, uspio sam nekako izdržati do 8, onda mi je baterija mobitela već bila pošteno istrošena pa sam se besciljno uputio pronaći nešto za večeru, valjda postoji neki restoran s generatorom. Postoji ih čak dosta, ali su ili neke prčvarnice, ili su puni lokalaca, a ne želim da mi prisjedne večera. Napokon, već dosta daleko od hostela, nalazim neki relativno fensi restoran s prosječnim indonezijskim menijem. Uzimam bakso, gado gado i es campung (to je mrvljeni led s raznim voćem i voćnim želeima), te sok od graviole. Po dobrom starom običaju, prvo sam dobio es campung, koji se već dobrano rastopio dok je na njega došao red. Barem su ostavili mjesta u čaši za novonastalu tekućinu, inače zna curiti preko ruba. I u gado gadu nisu davili s krastavcima i sličnim gadarijama, tako da je i on bio ukusan. Taman kako sam platio primjećujem da je došla struja. E sad samo trebam odjuriti do hostela, uploadati slike, otuširati se (ni to nisam mogao u mraku, a bogme sam se ušvicao kao svinja hodajući po gradu) i uloviti štogod sna prije no što se ustanem oko 4.15. U sobu ću još te večeri dobiti cimera, nekog Nizozemca koji također ide u Istočni Timor, a večeras je sletio iz Jakarte i došao ovamo na blef. Tako će i sutra u Diliju, iako mi se čini da su tamošnji hostelski kapaciteti ograničeni, a jedino se u hostelu može dobiti koliko-toliko povoljna cijena smještaja (12$ za smještaj u dormu). Da, Istočni Timor je dosta skup, i to je jedan od razloga zašto ne mislim predugo ondje visjeti…
Pa, eto, Indonezijo, bilo je zanimljivo, ali sada te napuštam u korist tvoga minijaturnog susjeda koji si svojedobno invadirala…

komentiraj (0) * ispiši * #

Istok

petak , 11.12.2015.

Da, postoji jedno doba godine kada ima smisla doći u Larantuku – a to je Uskrs. Larantučani su posebno pobožni, a Uskrs (zapravo, cijeli Veliki tjedan) se slavi velikom svečanošću, kada je gotovo čitavo mjesto na ulicama. Inače, mislim da sam to već spominjao, ali Larantuka je bila glavno uporište Topassosa, djelomično luzofoniziranog lokalnog stanovništva koje se bavilo trgovinom sandalovinom diljem arhipelaga. Po vjeri su bili katolici i koristili su portugalski jezik u bogoslužju, ali su inače bili autonomni i nisu se baš pokoravali portugalskim vlastima. Larantuka je postala njihovo glavno sjedište kada su Nizozemci osvojili Solor, a nakon prodaje istoka Floresa glavno uporište im je postalo područje Oecussija na sjevernoj obali zapadnog dijela Timora. Tamo su odolijevali pokušajima Nizozemaca da ih pokore, pa je tako Oecussi ostao eksklava Portugalskog Timora, te i danas pripada Istočnom Timoru.
Nisam ništa htio prepustiti slučaju pa sam stavio alarm za 5.50. Spreman sam u roku od 5 minuta, doručak ću preskočiti, ne stignem sada, a i sumnjam da je osobito izdašan. Krećem pješice prema luci. Iako je netom prošlo 6, na ulicama već ima dosta ljudi. Nažalost. Do luke mi treba 20-ak minuta, spuštam se na obalu i taman vidim kako brod upravo doplovljava iz kanala između Floresa i Adonare. Znači, po voznom redu. Sjajno. Pronalazim ured za karte, malo prije vrata kojima se ulazi na područje luke, kupujem kartu i sada konačno imam jamstvo da odlazim s Floresa! Nemojte me krivo shvatiti, Flores je lijep, ja želim otići s njega jer to znači još jedan korak bliže odlasku iz Indonezije, iduća stanica je već granično područje. Doduše, u svojoj želji da napustim Indoneziju zaboravljam da je Istočni Timor u nekim aspektima još i gori. Ne znam kako je s dobacivanjem, ali to je siromašna zemlja, koja ima mnogo više kriminala, Dili je grad u kojem se ne preporuča noću hodati ulicama…i grad u kojem se nema puno toga za vidjeti. Istočni Timor je zemlja koju posjećujem radi kuriozitetnosti i nadam se da mi se to neće obiti o glavu. Uostalom, kada dođem tamo, znat ću na čemu sam, ima li nade za ikakvo plovilo ili ću morati letjeti – a ako moram letjeti, onda mogu otići bilo koji dan, svakodnevno postoje letovi za Darwin.
No pozabavimo se mi sada mojim odlaskom s Floresa. Budući da je ovo čime plovim brod, a ne trajekt, on pristaje postrance, a izmjena putnika (i robe) odvija se kroz uske stepenice na dva mjesta na oplati broda. Prvo su pustili putnike koji se iskrcavaju da izađu, ali kako to nije prestajalo, na kraju su nam dali znak da možemo krenuti na gat za ukrcaj. Red osiguravaju policajci i zanimljivo je da su policajci uglavnom Javanci. Tako to obično biva, privilegirani narod uvijek napuči represivni aparat svojim kadrovima. Na gatu vlada kaos, zato što se nisu sjetili da bi možda mogli koristiti jedne stepenice za ukrcaj, a druge za iskrcaj, nego su oboje za sve, pa nastaju čepovi jer se iz broda iskrcavaju kojekakve vrećetine, drvna građa, stolarija (naravno, nikomu nije palo na pamet koristiti tovarni prostor i tovarna vrata za tu namjenu). Već ozbiljno izmučen uspijevam se uspeti u brod i naravno da želim otići na neku od gornjih paluba, ali neki mi tip signalizira da ne mogu, jer su gore „radnici“. Pretpostavljam da misli na posadu. Izlazim na postraničnu palubu i vidim da i na gornjim palubama ima putnika, Očito se može po palubnim stepenicama, ne može se samo kroz unutrašnjost broda, kako sam ja prvo krenuo. Brod inače ima i kabine, ali kako je plovidba dnevna, to nisam smatrao uopće opcijom, radije ću promatrati što se događa i kuda plovimo. Iako sam time magnet za gnjavatore. Na palubi ima dosta strunjača na koje se možete izvaliti, premda sam se ja kasnije premjestio na najgornju palubu koja ima klupe i stolove, te prodavaonicu pića i grickalica. Po brodu su kružili i neki tipovi s nasi gorengom, ali nisam shvatio odakle ga nabavljaju.
Iako je brod stigao tako da bi još i mogao otploviti po voznom redu, izmjena putnika traje, pa tako isplovljavamo s oko sat vremena zakašnjenja. Srećom brod plovi prilično brzo, imam osjećaj da je brži od trajekta za Flores. Morao bi biti, ipak je to mrcina rađena za međuotočke rute preko otvorenog mora. Prvo odredište na našem današnjem putu je otok Lembata, tj. mjesto Lewoleba. Plovimo prvo kroz kanal između Solora i Adonare. Otoci su ovdje poredani gušće nego na Jadranu, ali čini se da su kanali među njima ipak dovoljno duboki da ovo čudo može ploviti između. U reljefnom smislu, ti su otoci produžetak istočnog dijela Floresa – nakupina strmih vulkanskih stožaca s mjestima smještenim uz obalu. Lembata je malo veći otok, razvedene obale koja se s južne strane strmo ruši u more, dok je Lewoleba smještena na niskoj obali zaljeva na sjevernoj strani otoka – zaljeva koji sa sjeverne strane zatvara poluotok s još jednim vulkanom. Ovi otoci istočno od Floresa izgledaju mi kao nasumično razbacani komadići slagalice, sa svim onim zavijucima, repićima i udubinama. Iako sve to izgleda prilično blizu i povezano, o zabačenosti čitavog ovog dijela Indonezije najbolje govori činjenica da su na Aloru (dva otoka dalje od Lembate) još pedesetih godina djelovali lovci na glave. A istovremeno je Sukarno u Jakarti pričao o kompromisu kao dijelu indonezijskog mentaliteta.
U Lewolebi također stojimo oko sat vremena, da bismo naposljetku oko podneva krenuli prema Kupangu. Moramo se vratiti dio puta, te kroz kanal između Solora i Lembate izaći na otvoreno more. More koje se prostire između južne obale Floresa, Sumbe i Timora, a ne znam kako mu je prikladno ime na hrvatskome. Na indonezijskome je Laut Sawu, prema otočju Sawu koje se nalazi između Timora i Sumbe (zašto mi ovo zvuči kao Timon i Pumba? Jesu li kreatori Kralja lavova inspiraciju tražili u imenima Malih Sundskih otoka?). Na hrvatskome – kako? More Sawu – nije u duhu jezika. Vjerojatno Savusko more, ali moram priznati da nisam nigdje naletio na podatak. Odavde ravno na jug put do Timora traje oko 7 sati. Udaljenost je to kojih 250 km. Timor se inače pruža u smjeru jugozapad-sjeveroistok, te je na istočnom kraju mnogo bliži otocima sjeverno od njega (recimo, udaljenost obale Istočnog Timora i Alora je kojih 40-ak km). No Kupang je na samom jugozapadu. Štoviše, ako se ne računaju mjesta na nekim manjim otocima, Kupang je zapravo najjužniji grad u Indoneziji.
Pa kao dobrodošlicu, evo i ponešto o Timoru. Timor je najveći od „malih“ indonezijskih otoka, tj. ako se izuzme pet giganata (Nova Gvineja, Borneo, Sumatra, Sulawesi i Java). Površina mu je 30 777 km2, te je 44. najveći otok na svijetu. Smješten je na krajnjem jugoistoku indonezijskog arhipelaga, a ime mu znači jednostavno „istok“ (indonezijski timur). Za razliku od svojih susjeda sjevernije, Timor nije vulkanski otok, nastao je vjerojatno uzdizanjem nakon što je Indoaustralska ploča udarila u Euroazijsku. U geološkom smislu, Timor pripada Australiji kao kontinentu. Otok je geopolitički podijeljen između Indonezije i neovisne Demokratske Republike Istočni Timor, pri čemu Indoneziji pripada oko 53% otoka (vizualno Istočni Timor izgleda veće jer zauzima istočni, uži dio otoka, pa je njegova širina istok-zapad veća). Na sjevernoj obali zapadne strane nalazi se već spomenuta istočnotimorska eksklava Oecussi. Najveći grad na otoku je Kupang, koji je otprilike duplo veći od Dilija, glavnog grada Istočnog Timora. Zapadna polovica otoka pripada indonezijskoj provinciji Nusa Tenggara Timur (Istočni Mali Sundski otoci), zajedno sa Sumbom, Floresom i okolnim otocima. Glavni je grad provincije upravo Kupang. Na otoku se govori 11 jezika, kako malajo-polinezijskih, tako i onih koji pripadaju nekoj od novogvinejskih porodica, pri čemu je zapadna polovica otoka dosta homogena, s jezikom atoni kao dominantnim, dok je u Istočnom Timoru situacija mnogo složenija. Najveći jezik Istočnog Timora je tetum, koji se govori uz granicu s Indonezijom i na južnoj obali, te malo uokolo Dilija. Iz toga je razloga tetum proglašen jednim od dvaju službenih jezika Istočnog Timora (drugi je naravno portugalski). Naravno, na otoku se govori i indonezijski, na zapadu jer je služben, a na istoku kao ostavština koju nije preporučljivo koristiti, jer podsjeća na razdoblje indonezijske okupacije. Oko 90% stanovnika otoka su kršćani, barem nominalno. To je posebno slučaj u Istočnom Timoru, koji je danas jedna od samo dviju većinski katoličkih država u Aziji (druga su Filipini), no to je katoličanstvo posljedica indonezijske vjerske politike. Naime, tradicionalno su većina stanovnika Istočnog Timora bili animisti. No indonezijski ustav ne priznaje animizam kao vjersku pripadnost, pa su se tako svi ti ljudi nominalno morali izjasniti kao katolici i pokrstiti se.
Kao i Flores, i Timor su nastavali Stegodoni i divovski varani, a i danas na otoku postoje čak 24 endemske životinjske vrste. U priobalju žive morski krokodili, a postoje i mrežasti pitoni. Prvi povijesni zapis o Timoru nalazimo u 14. st., kada ga se spominje kao otok pod vlašću Madžapahitskog kraljevstva. U to je doba Timor bio dio trgovačke mreže u kojoj je pridonosio izvozom sandalovine, meda, voska, ali i robova. Krajem 16. st. svoju su koloniju na otoku uspostavili Portugalci, a oko pola stoljeća kasnije i Nizozemci. Dvije će se sile sporiti oko kontrole nad otokom idućih 200-tinjak godina. 1789. do otoka je, kao u to vrijeme najbližeg mjesta koje je imalo europsku koloniju, doplovio William Bligh s odanim mornarima nakon pobune na Bountyju, i iskrcao se u Kupangu. 1859. postignut je sporazum između Nizozemaca i Portugalaca oko podjele otoka, ali granica je formalno utvrđena tek 1912. Nizozemski Timor 1949. postao je dijelom Republike Indonezije, dok je Portugalski Timor nastavio postojati kao kolonija sve do 1975., kada je nakon Revolucije karanfilâ Portugal pristao dati neovisnost svim svojim bivšim kolonijama (izuzev Macaua). Deset dana nakon proglašenja neovisnosti Istočnog Timora indonezijska je vojska ušla u novonastalu državu i priključila ju kao svoju tada 27. provinciju. Zanimljivo je međutim da je Istočni Timor nastavio opstojati kao zasebna provincija, tj. nije inkorporiran u Istočne Male Sundske otoke, a čak je i Oecussi nastavio biti dijelom te provincije kao njezina eksklava. Jedina je promjena bila ona strane vožnje – Indonežani su uveli lijevu vožnju. Aneksiju Istočnog Timora nisu nikad priznali UN i Portugal, ali je Indonezija za taj potez imala podršku SAD-a i Australije. Razlog? Pa, nakon proglašenja neovisnosti na vlast u Istočnom Timoru došla je stranka Fretilin (Revolucionarni front za neovisni Istočni Timor), bivša ljevičarska gerila. Time je Suhartu, koji je taman uspio zatrti „crvenu neman“ u Indoneziji, pala roleta. Jasno, ni SAD-u se nije sviđalo da tamo neke komunjare preuzimaju vlast, čak ni demokratskim putem, te je odobrio jednostranu indonezijsku akciju. Uslijedila je 23-godišnja gerilska borba protiv indonezijske okupacije, a tek je padom Suharta narod Istočnog Timora, uz posredovanje UN-a i Portugala, izišao na referendum gdje je birao između autonomije u sastavu Indonezije ili neovisnosti. 78,5% glasača odabralo je neovisnost, te je tako, nakon 4-godišnjeg razdoblja UN-ova protektorata, 2002. Istočni Timor postao neovisnom državom. Iako postoje glasine o iredentizmu, pogotovo na zapadnoj strani, i čak o uspostavi neovisnog jedinstvenog Velikog Timora (Timor Raya), ta priča ne drži vodu, zbog tradicionalno zategnutih odnosa između naroda Atoni (koji tvori većinu stanovništva zapadnog dijela Timora) i ostalih naroda na istoku otoka. Istočni Timor pak priznaje kolonijalnu granicu i nikada nije imao pretenzija prema zapadnom dijelu otoka.
Dok plovimo prema Timoru shvaćam odjednom da čujem čudne zvukove piljenja, bušenja, zabijanja…nešto što čovjek ne bi očekivao nasred otvorenog mora. Slijedim trag zvukova i shvaćam da na palubi ispod moje radnici stavljaju nove palubne daske. Budući da je brod neprestano u eksploataciji (dok odjednom ne rikne, pa onda ukidaju putovanja), popravci se očito moraju obavljati tijekom plovidbe. Ujedno je to pojašnjenje na koje je radnike mislio onaj tip koji me nije pustio na gornje palube.
Približavajući se obalama Timora konačno moj mobitel opet hvata mrežu. Kupang je pokriven, ostatak Zapadnog Timora baš i nije. Jest da je Edge protokol, ali i to je dovoljno. Luka se nalazi nekoliko kilometara od centra, što znači da ću morati aranžirati neki prijevoz. Pristajemo točno u 8, ali onda još mrdaju s dodatnim manevrima skoro pola sata. Napokon nas puštaju s broda. Naravno da se prvo trebam probiti kroz niz taksističkih lešinara, tražim bemo. Upućuju me na jedan u kojem potom čekam kojih 15-ak minuta da se još netko pojavi. Napokon krećemo, ja kao jedini putnik uz vozača, konduktera (uvjetno rečeno – zapravo je to neki klinac koji izvikuje odredište) i nekog njihovog kompića. Rekao sam im da idem u hostel Lavalon, jedino pravo bekpekersko okupljalište u Kupangu. Trebat će mi njihove informacije oko toga hoće li biti problema oko vize, znadu li oni možda nešto o prijevozu iz Kupanga za Australiju… Ekipa u bemu me moli da im platim. Koliko? 100 000. Molim? Ovo je bemo, a ne taksi! Ne, ovo je taksi. Ne, ovo je bemo. Oni se malo zgledavaju, onda me pitaju koliko bih ja platio. Kažem im „Cijenu za bemo, 10 000.“ Oni odmahuju glavom i zaustavljaju se. Ja sam spreman na pješačenje, valjda će se nešto zaustaviti usput, taman posla da im toliko platim, mogao sam onda ići autom. Oni mi nakon domunđavanja kažu 30 000. Ja velim 20 000. Oni opet da je to premalo. Ja velim „20 000 ili hodam.“ Na kraju pristaju. Da, vidite, moj problem oko cjenkanja jest taj da ono nužno uključuje konflikt i da je to meni stresna situacija koja me uzruja. Lokalnima je cjenkanje dio mentaliteta, rade to nesvjesno, meni je prva pomisao „Kako se USUĐUJEŠ toliko mi nabiti cijenu?“ I onda naravno da drugu stranu više ne doživljavam kao trgovinskog partnera, nego kao kurvinog sina koji me želi prevariti. I kad na kraju i uspijem dogovoriti prihvatljivu cijenu onda imam onaj jučer spominjani osjećaj „Pa bio bi i red.“ I ne osjećam se više ugodno u društvu tih ljudi, ne osjećam se da su na mojoj strani. Oni kasnije pokušavaju razgovarati sa mnom kao da se ništa nije dogodilo, pitaju me neke generalije, što je meni moram priznati čudno. Iz moje perspektive, malo prije smo se skoro poklali. Iz njihove, došlo je tek do minornih razilaženja, te sam ja pročitao njihovu igru da izvuku maksimum iz naivnog bulea. Staju pored neke trafike, pa vozač i klinac odlaze nešto kupiti, drugi me pita odakle sam, kažem mu, naravno da ne kuži da Kroasia nije Rusia, naglašavam mu da su to dua negara, čini se da je shvatio. Kad se vozač vrati, čujem ga kako mu priča da je mister iz Rusije. I o tome sam govorio – kako vjerovati u intelektualne sposobnosti osobe kojoj eksplicitno kažete da nije A nego B, a ona poslije i dalje po svome tvrdi da je A? Ponovno mu pojašnjavam, i razmišljam da li da iskoristim nogometni argument, ali se ipak odlučujem za klasični balkanski argument rezignacije – „Ma ko mu jebe mater.“ :D
Stižemo do Lavalon Hostela, dajem im traženi iznos u što manjim apoenima, pasivno agresivno im pokazujući da su osobi koja je jedva našla tu sirotinju od sitniša željeli naplatiti stotku. :D Hostel je prizemnica na samoj obali, na terasi sjedi neki turist s jednom Indonežankom, malo dalje je jedan drugi Indonežanin, pitam je li to tu, jest, onda oni dozivaju nekoga i treba dobrih 2 minute dok se konačno iz neke od stražnjih prostorija ne pojavi tip u svojim šezdesetima koji je spiritus movens ovoga hostela. Zove se Edwin Lerrick i njegovo mi porijeklo predstavlja zagonetku. Ime mu je nesumnjivo anglofono, ali izgovor engleskoga mu je kao da je Indonežanin. Izgled mu je isto tako neodređen, mogao bi biti odavde, iako je svjetloput, oči mu nisu baš kose (ali nisu ni drugima ovdje), zapravo mi malo liči na njemačkog nogometaša Kevina Kurányija (koji je inače njemačko-mađarsko-brazilsko-panamsko-južnoafrička mješavina). Zanimljivo, Kurányi je oženjen Hrvaticom, a i Edwin kaže kako je jednoć davno imao curu Hrvaticu, ali se odselila u Australiju. Ne znam je li ju imao na Timoru ili negdje drugdje. Izdaje mi krevet u dormu, za 60 000 rupija po noći. Ostajem dvije noći. U Kupangu se nema baš puno toga za raditi, ali zato što sam došao navečer moram prespavati dvije noći, jer busevi za Dili idu ranim jutrom, a ja moram ipak kupiti kartu i malo razgledati grad. Do Dilija je inače kojih 12 sati vožnje. Da, ceste su loše. Pitam ga za granicu, on kaže da nema problema (ja sam se bojao hoće li istočnotimorski graničari na kopnenoj granici znati za potpisani ugovor iz svibnja po kojemu nam ne treba više viza), ali kaže da indonezijska strana može biti problem ako sam ušao pomoću besplatne vize po dolasku. Nisam, mi ni ne možemo dobiti besplatnu vizu po dolasku. Ali kaže kako je bilo ljudi koji su se tako zeznuli, jer ako imate besplatnu vizu po dolasku, Indoneziju možete napustiti samo na 5 mjesta: Batam, Medan, Jakarta, Surabaya i Bali. Tako da bi u tom slučaju jedina mogućnost bila letjeti na Bali, pa iz Balija u Dili. Navodno je neku Nizozemku ta greška koštala 4 milijuna rupija. Kažem mu za problem koji imam u sljedećoj fazi, on mi kaže da bih u ovo doba godine mogao pronaći i neku jedrilicu. Točno ono što znam i sâm, s naglaskom na „mogao“. Pitam ga znade li možda za neku varijantu iz Kupanga, on kaže „Nema. Da ima, znao bih.“ Ima navodno nekog jedriličara koji se mota u ovim krajevima, ali on plovi na zapad, a k njemu dolazi otuširati se.
Večer provodim na terasi, Edwin ima neko svoje društvo lokalnih sredovječnih Kupanžana, ja uzimam Bintang, shvaćam da je prekasno za bilo kakvu večeru (danas sam pojeo samo 2 sladoleda i jedan sendvič na brodu) i odlazim na počinak. Dorm je prazan, osposobljen je samo jedan od četiriju kreveta za mene, imam i ventilator… Predzadnja noć u Indoneziji.

komentiraj (0) * ispiši * #

O smislu putovanja

četvrtak , 10.12.2015.

Rekao sam da moj resort ima vlastitu dugačku praznu plažu. Unatoč mojoj već poslovičnoj nesklonosti kupanju, došao sam na ideju da ujutro ustanem ranije i onda se prije doručka odem bućnuti i otplivati jednu rundu. Kupaće ću gaće ionako osušiti fenom prije polaska. :D Po dolasku na plažu atmosfera je fenomenalna. Nigdje nikoga, tek jedan ribar koji u čamcu pjevajući vesla nekoliko desetaka metara od obale. Tišina, mir, nema ni valova… Jedini problem je samo more. Naime, dno je strahovito plitko i prekriveno vulkanskim pijeskom, pa izgleda muljevito. Potom se u tom dnu odjednom pojavljuju rupe dubljega, pa opet pliće…hodao sam kojih 50-ak metara od obale i još mi je uvijek voda bila samo do koljena, bez ikakve naznake da se dno spušta. To je dakle plićak, ali ne onaj sigurni, ravni, piciginski plićak, nego plićak u kojem u bilo kojem času negdje može biti neki podmukli kamen, neka udubina, bilo kakva druga podvodna neugodnost. Toliko o rajskim plažama Indonezije. Odustao sam i vratio se u sobu, pa otišao na doručak. Prženo jaje, tost s putrom i pekmezom, svježe voće, sok od manga i čaj. Servirano na verandi s pogledom na vrt i s uživanjem u tišini. Divan način za započeti dan. Večer ranije raspitao sam se za prijevoz prema Larantuki i opet dobio tipično florešku uputu – najsigurnije je izaći na cestu, nešto će već proći. Do Larantuke je svega kojih 140 km, ali treba oko 4 sata, premda cesta čak i nije zavojita.
Otegao sam boravak do iza podneva, iako je formalno odjava do 11, ali nitko me nije požurivao ni inzistirao da im treba soba. Ionako su prazni, tu je još samo jedan par, neki mlađi Britanci, čini mi se, ne znam ima li još koga. Smještaj nije jeftin, kako rekoh, cijena je 550 000 rupija, ali to je cijena kvalitetnog smještaja na Floresu.
Čarape su mi se osušile, kupaće gaće baš i nisu, ali umatam ih u ručnik i spremam, neće se valjda upljesniviti, nisu toliko vlažne. A i ručnik će nešto upiti… Oko pola 1 napuštam smještaj i krećem prema cesti. U zaleđu, iznad vulkanske unutrašnjosti, pojavljuju se tamni oblaci. Nadam se da ne idu u mom smjeru ili da se barem neće otvoriti prije nego što stigne moj prijevoz. U krajnjoj liniji, zadnja je solucija ostati ovdje do navečer i uloviti brod koji mi treba iz Maumerea, on ionako noćas plovi prema Larantuki. Ali kad sam već došao dovdje, onda bih baš mogao vidjeti i taj „škorpionov rep“, krajnji istok Floresa. Prolazi jedan bemo, taj očito ne ide do Larantuke. Prolazi i par vozača ojeka, jedan ne odustaje ni kad sam mu rekao da idem za Larantuku, on bi me prebacio do terminala odakle mogu uloviti prijevoz. Ne sviđa mi se ta opcija, jer bus s terminala ionako mora proći ovuda, samo bih bezveze morao platiti ojek i onda bi mi se još moglo dogoditi da moram čekati dok se bus ne popuni. A ovdje može naići i travel… Nakon možda 5 minuta čekanja nailazi autobus, a kako se približava vidim da mu na onom zatamnjenom dijelu pri vrhu vjetrobrana piše „Larantuka“. Ovo je prošlo prilično glatko. Cijena vožnje je inače 60 000 rupija, bus je poluprazan (vozi na liniji Ende-Larantuka i vjerojatno se ispraznio u Maumereu), glazba je standardno indonezijska, u kojoj ide red nekakvog njihovog dancea, pa red reggaea (kako rekoh, Florešani i liče na Jamajčane, a slušaju i takvu glazbu), pa onda nekakvi popularni hitovi, između ostaloga i Abbina Chiquitita…eklektično. Cesta isprva vodi sjevernom obalom Floresa, prateći nekoliko posađenih šumaraka palmi (ali ne bih rekao uljnih) i drugoga drveća, potom, i dalje idući više-manje prema istoku, skreće u unutrašnjost (i to zato što sâm Flores u tom dijelu zaokreće prema sjeveru), pa izbijamo na južnu obalu Floresa gdje opet ima nekoliko vulkana. Zadnji od njih je Ili Mandiri, smješten na krajnjem istoku Floresa (otok nakon toga još zaokreće na sjever i opet na zapad – to je ta „bodlja“ na vrhu repa), u čijem se podnožju smjestila Larantuka. Uzak prolaz, širok možda i manje od kilometra, odvaja ovdje Flores od Adonare. Jugoistočno je Solor. Istočno se nalazi još nekoliko otoka od kojih jedan, Ataúro, pripada Istočnom Timoru. I to je završetak Malih Sundskih otoka. Dalje od toga je Bandski arhipelag, južno od Moluka, sve do Papue. Cesta vijuga iznad obale, potom opet malo prolazi unutrašnjošću, među slikovitim rižinim poljima… Putujući jugoistočnom Azijom došao sam do zaključka da nema ljepšeg i zdravijeg prizora zelenila od onog rižinih polja. Čak i kad se riža posadi, pa su pod vodom u kojoj se ogleda nebo, a da ne govorim o razdoblju kada riža dozori i kada se pretvore u beskonačno žutilo. Uz dužno poštovanje poljima pšenice, kukuruza i ječma, ako zbog smirenosti trebate gledati zelena polja, gledajte rižu.
U Larantuki nisam ništa rezervirao, pronašao sam na internetu jedan smještaj u gradu koji navodno ima internet, Flores Cottage. Tip u autobusu prvo ne zna gdje je to (a ja imam prilično nejasnu informaciju – znam ime ulice, ali ne piše broj, a na Google Kartama nisu označene ulice u Larantuki). Srećom je jedan od putnika u autobusu čuo za to, ali kao i onaj dan u Endeu, ovaj će prvo razvesti sve ostale putnike, pa tek onda mene. Nije da mu nije zgodno drugačije, ali ja imam nekakav osjećaj da oni to smatraju nekakvom čašću za gosta da ga zadnjega nekamo dovedu. A ja bih radije što prije u hotel… Larantuka nije velika, ali je dosta razvučena, budući da ne može ići previše u brdo, zbog strme vulkanske kupe koja se uzdiže nad gradom. Flores Cottage je smješten kojih 500-tinjak metara sjeveroistočno od luke, koja je mnogim putnicima zapravo jedini razlog dolaska u ovo mjesto. Na recepciji ne znaju engleski, iako se uspijevamo sporazumjeti dovoljno da prvo zatražim sobu s ventilatorom, pa doznam da ju ipak nemaju, nego umjesto toga za 220 000 dobivam sobu s klima uređajem. Koja je tipično floreška. Nema tekuće vode, ovaj put nema ni tuša, naravno da je mandi ujedno i umivaonik, soba smrdi po vlazi, namještaj je prastar…začudo, krevet je prilično udoban i čist. Sobe su zapravo smještene u nekoliko bungalovčića koji se pružaju prema obali, svaka soba ima i verandicu na kojoj teoretski možete sjediti, ali komfor čitave lokacije je takav da se ovdje želite zadržati što kraće. Nije da je grad bolji, doduše. Larantuka je doista jedno od onih mjesta iz kojih želite što prije otići, a zato ste uostalom i došli. No barem ima wi-fija, iako ne u sobi, samo na recepciji.
Odlazim u šetnju u sumrak do grada, kako bih vidio gdje je točno pristan i koliko će mi ujutro trebati do njega. Brod po redu plovidbe isplovljava u 7, znaju kasniti nekoliko sati, ali ne mogu se time zanositi. Uostalom, ja želim da plovi po redu plovidbe, jer bi tako trebao u Kupang stići u 8 navečer. Svako kašnjenje je kasniji dolazak, a ne želim lutati noćnim Kupangom, niti biti prepušten na milost i nemilost ojekaša. Ako dođem dovoljno rano, oko 8, možda još bude i bema. Ali dobro, to je sutra. Sad moram prvo naći luku, kao i mjesto gdje se prodaju karte. Bilo bi idealno ako još sada rade, pa da se osiguram. Ali, ovo je Indonezija, tu većina djelatnosti takve vrste radi do sumraka. Barem sam uspio locirati luku, zaključio da mi dotamo treba kojih 20-ak minuta hoda i da je dovoljno ako iz hotela krenem malo iza 6 sati. No ta je šetnja radi stjecanja informacije opet bila prilično neugodno iskustvo. Larantuka je malo mjesto, prilično izvan turističkih itinerera. A stanovnici Larantuke su Indonežani. Jasno vam je što to znači.
I tu se sada poteže ova tema iz naslova. Na ovom sam putu već 8 mjeseci. To jest moje putovanje života i ono što sam svakako želio napraviti, između ostaloga i kao odgovor na svojevrsnu „krizu tridesetih“, kada čovjek nije siguran je li krenuo pravim putem u životu i propušta li nešto. Mislim, svakim životnim odabirom propuštamo masu drugih, ali ovdje je riječ o nekim temeljnim životnim odabirima, poput odabira karijere. 9 godina sam radio uredski posao u znanstvenoj branši, posao koji zahtijeva prilično drugačiju vrstu umne aktivnosti od one koja je meni svojstvena. Trebao mi je odmor od osjećaja pritiska koji sam osjećao zbog zahtjeva za produkcijom znanstvenih radova – nečega što mi, moram priznati, nikada nije išlo. Ja sam u osnovi predavač. Sintetizator i predstavljač prikupljenih informacija na popularnoznanstveni način. Tu plivam jako dobro, a to se vjerujem vidi i u ovim putopisima. No znanstvenometodološki pristup je prekrut za moj karakter. Jednom sam prilikom svoj um opisao kao zdjelu špageta, iz koje povučeš jedan rezanac, a drugi slijede za njim, ali bez ikakvog reda. I to se vjerujem vidi u putopisima – digresije, zagrade koje nemaju veze s osnovnom temom… Erudicija je nesumnjivo tu, ali struktura malo šteka.
Uglavnom, odlutao sam (začudo). Prije skoro tri godine obranio sam doktorat. Pisao sam disertaciju tri godine, a kroz muke preispitivanja ima li to što radim smisla i jesam li ja uopće pravi kapacitet za takvu vrstu posla uglavnom sam prolazio sâm. Meni najbliži ljudi vidjeli su samo ono što mi doktorat donosi, kao i ono što gubim ako ga ne napišem. Nisu najbolje razumjeli svakodnevne porođajne bolove, dvojbe, moju malodušnost. U tim mi trenutcima nije trebalo ohrabrenje, trebala mi je potvrda da je osjećaj malodušnosti stvaran, normalan, da su moje dvojbe legitimne. Moje su se krize vidjele, ali nikada mi nitko nije rekao ono što mi je u tom trenutku trebalo reći: „Ako misliš da ne možeš, odustani.“ Odluka je morala biti moja, ali trebao sam tu svijest da se stvari neće stubokom promijeniti čak i ako donesem odluku da odustanem. Vjerojatno ipak ne bih odustao. Bilo bi mi žao već uloženog. No ono što želim reći, a to je jedan od mojih životnih stavova zbog kojih se često razilazim s okolinom – kada nešto dobijem nakon dugog i napornog rada i truda, ne osjećam nikakvo zadovoljstvo. Više nekakav osjećaj „Pa bio je i vrijeme.“ i „Najbolje bi još bilo da nakon toliko uloženog truda nema rezultata.“ I totalnu ispražnjenost. Zapravo više cijenim stvari koje su mi „pale s neba“, koje nisam ničim zaslužio i za koje sam svjestan da sam ih dobio pukom srećom. Te stvari ću teže uzeti zdravo za gotovo. I tako sam se i nakon obrane doktorata osjećao ispražnjeno. Da, lijepo je bilo vidjeti ono „dr.“ ispred imena, porastao mi je i koeficijent plaće, ali ono što je bilo istinski demotivirajuće u čitavoj priči bila je svijest da doktorat nije više kruna znanstvene karijere, naprotiv – on je tek početak. A za ostati dalje na toj pokretnoj traci zvanoj znanstveni sustav, trebalo je i dalje biti u pokretu. Raditi sve ono što sam radio tri godine za doktorat, ali u manjem opsegu (katkada i u sličnome, za pojedina napredovanja). Štoviše, obranivši doktorat, pokazao sam da mogu. Ali više nisam mogao. Bila je to kulminacija svih mojih znanstvenih potencijala i interesa. Nakon toga, krivulja je mogla ići samo dolje, a očekivalo se da ide dalje uvis.
I tu sam negdje, nakon godinu dana gruntanja, prelomio. Imao sam 34 godine, bio sam u trogodišnjoj vezi u kojoj sam se osjećao nezadovoljno, želio sam se odseliti iz roditeljskog doma, ali bilo mi je glupo plaćati podstanarstvo iako imam stambeni prostor koji bih trebao urediti… Osmjehnula mi se sreća da sam nekako u to vrijeme osvojio popriličan iznos na jednom TV kvizu, a onda su mi ponudili mjesto suvoditelja na drugom TV kvizu. Uspio sam dakle stvoriti dovoljnu zalihu novca da mogu napraviti jednu stvar koju želim. Samo što su na mom popisu bile dvije stvari. Mogao sam s tom ušteđevinom i još nekim manjim kreditom urediti stambeni prostor, odseliti se, te nastaviti i dalje razmišljati što ću s karijerom. Ili sam mogao napraviti ovo – krenuti na put, realizaciju nečega što želim još valjda od puberteta. Znao sam, ako odaberem stan, onda će ovaj put ostati tek puka želja. Teško da ću opet imati toliko novca odjednom. Ako pak odaberem put, to je također svojevrsno odseljenje, životni timeout, možda mi se otvore neke druge prilike u životu… I tako sam u proljeće 2014. počeo poduzimati konkretnije korake oko realizacije toga plana – napravio sam itinerer, otprilike proračunao troškove, počeo razmišljati o strategiji prikupljanja sponzorâ, pokrenuo FB stranicu, započeo s razgovorima na poslu kako bih uzeo neplaćeni godišnji odmor (srećom, priroda moga posla je takva da, premda jest uredski posao, sučelje na kojem radim je dostupno preko internetskog pretraživača, što me u slučaju hitnosti čini dostupnim svugdje gdje ima wi-fija). Svi su reagirali začuđujuće pozitivno, iako sam bio spreman na konflikte, pa čak i na otkaz ako mi ne bude omogućeno da uzmem neplaćeni godišnji. Jednostavno mi je čaša žuči bila skoro puna. Ironično, činjenica da mi je dopušten odlazak stvorila mi je još veći pritisak na poslu, jer sam tada prije polaska trebao dovršiti započete stvari. Ali tada su to već bile slatke muke.
Polazak na put za mene je značio slobodu. Slobodu kakvu sam dotada ranije – ako izuzmemo predškolsko razdoblje života – osjetio samo kada sam pišući doktorat proveo 9 mjeseci u mađarskom Debrecenu. Onaj osjećaj da buđenjem ujutro imate čitav dan pod svojom kontrolom, da možete ustati kada hoćete, jesti kada hoćete, ići kamo hoćete….i da to sve čak ni ne morate. Naravno, ni ta sloboda nije bila apsolutna – ovisio sam o prijevozu, o smještaju, o dostupnosti financija… Ali svakako je bilo smislenije od odlazaka na posao neke dane, kada bih se neminovno zapitao „Što ja tu točno radim i komu time doprinosim?“ Ni ovim putovanjem nisam osobito doprinosio svijetu, ali sâm sam se osjećao zadovoljnije, obogaćivao sam svoj život. A pišući blog, moguće je da sam ga obogaćivao i još nekomu. Nakon dugo vremena, radio sam ono što volim. Bilo je kriznih trenutaka, ali mogu reći da me je barem prvih dva mjeseca puta držao itekakav polet. Putovao sam kroz Tursku i Iran, zemlje koje sam već poznavao. Bilo je incidenata, okršaja s taksistima i dosadnim zapitkivanjima, kasnije je uslijedio i naporni dio kroz Beludžistan, ali to je sve bilo izdržljivo, adrenalin je bio visok. Zapravo je stvar koja me poprilično dotukla bio gubitak mobitela. Nastranu to što je riječ o materijalnom gubitku, bio je to i udarac mojoj percepciji sebe kao odgovornog putnika koji pazi na sebe i svoju imovinu. Kada kasnije pogledam neke stvari koje mi se ne bi dogodile da nisam izgubio mobitel, gubitak se kompenzirao drugim dobitcima. Ali kao da se magija nekako počela gubiti. A onda je došla Kina. 44 dana gotovo svakodnevnih iskušenja, borbi s jezičnom barijerom, s kulturološkim razlikama…znao sam da neće biti lako, ali me iscijedilo. Možda je moj dojam Vijetnama toliko pozitivan jer je došao nakon Kine. Došavši u Indokinu stvari su se počele popravljati. Da, bio sam hodajući novac, ali ljudi su bili navikli na turiste, nisu se toliko čudili i snebivali, izuzev taksistâ i pokojeg prodavača uglavnom su poštivali osobni prostor… Tajland, Malezija i Singapur su mi posve vratili vjeru u Aziju. A onda je došla Indonezija. Zemlja u kojoj ću na kraju provesti najviše vremena na putu. Zemlja za koju me prijatelj koji je ranije bio upozorio da je „teška“. Zemlja koja mi je, s izuzetkom Jave i Balija, poljuljala vjeru u moju percepciju čovječanstva.
Naime, kada završite studij na Filozofskom fakultetu vi nužno uđete u diskurs prema kojemu ne postoje apsolutne kategorije vrijednosti kulture, ne postoje rase, mnoge „prirodne“ stvari su zapravo socijalni konstrukti… I onda se s takvim stavom uputite u kulturološki različite države, kako biste se suočili s tamošnjim vrijednostima. Uočavate zapadnu hegemoniju u svojoj percepciji svijeta koju smatrate „normalnom“, počev kada vidite zemljovide na kojima Europa nije u središtu, preko toga kada shvatite da ne znate ništa o povijesti tih država, koja je u vašem školovanju počela njihovom dekolonizacijom, pa sve do toga da ste fascinirani kada shvatite da Vijetnamci izgledaju prilično drugačije od Kineza (jer to su vam dotada sve bili „žuti“, iako vam nikako nije bilo jasno kako oni NAS ne mogu razlikovati). Dođete otvorenog uma u te zemlje, ali dočekaju vas lešinari turističke industrije koji u vama ne vide osobu istinski zainteresiranu za njihovu zemlju, već izvor zarade. Dočekaju vas ljudi koji u činjenici da ste stranac i da vjerojatno znate engleski vide priliku da vas tretiraju kao primitivni konverzacijski program kojemu će oni reći svojih 5 riječi koje znaju na engleskome, a onda se nadati da će dobiti nekakvu reakciju koja bi im potvrdila da su dobro upamtili te riječi te će se onda osjećati kao glavni u društvu. Dočekaju vas ljudi koji su jednostavno toliko djetinjasto uzbuđeni vama i činjenicom da ste drugačiji, da će činiti sve da privuku vašu pažnju i izmame reakciju, kakva god ta reakcija bila. Ironično, dođete u te zemlje kako biste se uvjerili da unatoč površinskim razlikama ti ljudi NISU različiti od vas, a neprekidno, svaki dan, dobivate podsjetnik da ste VI različiti. Meni je to postalo jako naporno. Prizivam u sjećanje svoju šetnju Eskişehirom. Ljudi oko mene različiti su izgledom, vjerom, kulturom, jezikom – ali nitko se ne obazire. Eventualno neki prodavač dovikne buyurun i to je sve. Šetnja kroz ovih 500 metara Larantuke jest galerija idiotizama s lijeve i s desne strane. Od klasičnoga „Hellooooo, misteeeeeeer!...Misteeeer?...Misteeer?...“ (i tako po potrebi, bilo dok se dovoljno udaljite, bilo dok ne reagirate), preko povremenoga „Hello, miss“ ili „Hello, missis“, do uzvikivanja smislenih i besmislenih pitanja ili pukih engleskih riječi. U Indoneziji ne možete biti stranac. Pod „biti stranac“ mislim na „kretati se kao stranac u javnom prostoru i proći neopaženo“. Čovjek bi očekivao da u 21. st., uza svu globalizaciju, prisutnost glazbe, filmova i interneta, kao i samu demografsku raznolikost unutar Indonezije, ljudi više nisu fascinirani strancima. I dok još mogu donekle razumjeti fascinaciju strancima, njihov tretman tih stranaca je posve neprikladan. Oni strance ne doživljavaju kao ljudska bića sa svojim željama, planovima i potrebama. Indonežanin – govorim dakle o prosječnom Indonežaninu, koji je obično ruralnog porijekla, ne o stanovnicima velikih gradova Jave – stranca doživljava kao svojevrsni gadget s kojim će se slikati, kojega će pokazati drugima kako bi sebi pridao na važnosti, kojega će komunikacijski koristiti za vlastite potrebe…vaše je samo da uskočite u dodijeljenu vam ulogu. Ja nažalost nisam takav tip. Meni takvo ponašanje – koje je prikladno možda za dijete od 5 godina, ali ne i za odrasle ljude – ozbiljno ometa bilo kakvu mogućnost percepcije tih ljudi kao istovrijednih. Ako se ponašaš glupo, tretirat ću te kao glupana. Žao mi je. I tu nastaje problem, jer ja stvarno ne želim Indonežane (kao uostalom ni Kineze) smatrati narodom sastavljenim od djece ili od kretenâ. Ali kada provedete 6 tjedana u zemlji u kojoj se 60-70% ljudi ponaša tako, onda je ta vaša dobronamjernost u ozbiljnoj krizi. I radujete se odlasku, ne priželjkujući više nikad povratak. I bojite se da je većina svjetskog stanovništva zapravo takva. A to pak stvara ekstremno pesimistične misli. Lako za putovanja, to je pregrmivo, no kakvu budućnost možemo očekivati za ljudsku vrstu u kojoj većina stanovnika (ako je doista tako) pripadnike druge kulture tretira kao predmet? Zapravo, čekaj – pa to su isto kolonijalne sile radile s domorocima, ali na drugi način. Ako tako gledamo, sjahao je Kurta da uzjaše Murta. No zelena nam je grana još uvijek jako daleko…
Što sam htio reći ovom svojom lamentacijom? Ukratko, da sam umoran. Da me Indonezija iscijedila. I da mi je fitilj već jako kratak. Jučer sam u Larantuki izgubio živce, počeo se prepirati s jednim tipom koji je znao nešto engleskog, vapeći „Please, STOP greeting me! It's not normal, it's annoying, what is the matter with you people? I don't want attention!“ On je vjerojatno mislio da sam lud, a ja sam bio na rubu očaja, kako mu objasniti da ljudi uglavnom NE vole biti pod neprestanom prismotrom i pažnjom, i da samo želim barem jednom Indonežaninu dati do znanja da to što radi nije u redu i da prestane. Znam da je nemoguće boriti se protiv toga, ali nemoguće je i pustiti da vas to valja. Tko nije osjetio, ne može znati. Ja nemam problema s time da sam u centru pažnje, ako je to situacija koju kontroliram. Ako držim nekakvo izlaganje, ako nastupam na karaokama, ako se natječem u nečemu – da, svakako je da očekujem pozornost, dapače, zahtijevam ju. Ali osjećaj da vi radite nešto svoje, spontano, a da netko prati svaki vaš pokret, kao svevideće oko (čak i ako nije uvijek riječ o istoj osobi) – ni slučajno. Znate onaj osjećaj kada prođete pored djeteta na cesti, a ono se zabulji u vas iz tko zna kojeg razloga (imate dugu kosu, imate bradu, nosite naočale, možda imate nešto neobično odjeveno)? Meni je i to neugodno, makar to bilo u Zagrebu. Ali ovdje, gdje možete raditi sve isto kao i Indonežanin, hodati ulicom, jesti nasi goreng, sjediti u bemu…za njih ćete biti glavna atrakcija. Jer ste bule. A onda, nakon što budu prvo samo buljili, poželjet će vam se i obratiti. Na već nekoliko puta opisan način. I tu ćete neminovno izgubiti kontrolu. Ne ako vam je to treći dan u Indoneziji, ali itekako ako vam je 45.
Ukratko, umoran sam, a ne želim to biti. Umoran sam od onoga što sam počeo raditi zato što sam bio umoran od svakodnevice. Jest, nakon 8 mjeseci i putovanje mi je svakodnevica, ali ono što me iskreno brine jest da to znači da me svakodnevica umara štogod ju sadržavalo. Doduše, zadnja slamka nade jest da je stvar ipak u Indoneziji. Da putujem recimo Turskom, Iranom, Gruzijom, Europom…možda bi stvari bile uzbudljivije. Ali opet, Europa je uniformnija. Da, ispada nažalost da nezadovoljstvo vanjskim stvarima zapravo nikada nije nezadovoljstvo vanjskim stvarima. Kada nađem mir sa sobom, bit će mi dobro gdje god bio i štogod radio. Iako bih i dalje volio da to bude putovanje. No neko manje izazovno. Daleko od djetinjastih Indonežana.
Vratio sam se u hotel izmoren, odlučio večerati u hotelskom restoranu (u međuvremenu se pojavio tip koji je možda čak i šef i koji zna i engleski), mie goreng i toplu pivu (jer u susjednom dućanu nije radio frižider), a potom proveo večer uz internet. Oko ponoći se povlačim na počinak, u sobi imam oko 10 cm dugog žohara. Otočni gigantizam. Ako sve bude u redu, još tri noći u Indoneziji…

komentiraj (0) * ispiši * #

Gorske oči

srijeda , 09.12.2015.

Alarm me probudio u 4 i naravno da opet nije bilo struje. Vani je još mrkli mrak, iako će svanuti za četrdesetak minuta, nema tu onoga da nebo blijedi, zora rudi i slično. Sunce samo odskoči i odjednom je dan. No nedostatak struje omogućuje mi promatranje neba i zvijezda, koje bi bilo još smislenije kada bih poznavao zviježđa, naročito ova na južnoj polutci. Ne znam čak naći ni Južni križ… Iako je bilo dogovoreno da krenemo u pola 5, ja sam spreman već oko 4.15, vozač također, pa zašto ne bismo krenuli. Cesta za Kelimutu odvaja se od Transfloreške ceste malo prije ulaska u Moni sa strane Endea, a potom vodi uzbrdo među rižinim poljima i proplancima, pa kroz šumu. Ne vidi se puno, mrak je, ali vidim da po cesti ima dosta lokava i blata. U jednom času pored puta spazimo kravu. Nije mi jasno zašto netko životinju noću ostavlja na otvorenom, još je i kišna sezona, stvarno nepotrebno. Ili je to primjena ljudskih aršina na krave, možda je njima sasvim dobro tamo vani… Ulaz u nacionalni park automobilom plaća se 160 000 rupija, koje ću naravno ja morati financirati u cijelosti, vozač je tek fikus. Moram se i upisati u neki popis gostiju, već je nekoliko imena ispred mene, i da, naravno, tu je Christian Schmidt iz Švicarske. :D Stižemo do parkirališta, odakle je do cilja kojih 20-ak minuta pješice. Vozač će me čekati ovdje, koliko treba. Krećem uzbrdo, već je osvanulo, iako je sunce još iza brda, pa je sumračno. Ispred mene hodaju neke dvije lokalne ženske s košarama na glavi, kasnije ću utvrditi da su prodavačice hrane i osvježavajućih pića na vidikovcu na vrhu. Tu je još i neki dečkić od kojih 15-ak godina, rekao bih, možda i mlađi, koji naravno na engleskome znade samo par rečenica, a jedna od njih je „Where are you from?“ Pretpostavljam da nije najbolje shvatio moje objašnjenje o tome zašto ću mu uskratiti tu informaciju.
Nacionalni park Kelimutu obuhvaća istoimeni vulkan i okolno područje. 1639 metara visoki vulkan zadnji je puta erumpirao 60-ih godina, te se stoga smatra aktivnim. No sâm vulkan po sebi nije nešto osobito atraktivan, čak ni u smislu pogleda koji se s njega pruža – ovamo se dolazi radi triju jezera koja leže u manjim pobočnim kraterima. I ti su krateri aktivni, budući da se u jezerima viđaju posljedice aktivnosti fumarola, kao što je npr. izbacivanje sumpora na površinu (što je upravo jučer bio slučaj). Jezera su različite boje i te se boje mijenjaju s vremenom, ovisno o mineralnom sastavu tekućine (ne mogu reći „vode“, jer to u njima nije voda, već neki drugi kemijski spoj, možda čak i sumporna kiselina). Prvo jezero do kojega dolazim jest Tiwu Ata Polo (Začarano jezero). Nazvano katkada i Crvenim, jezero je, sasvim logično, živahne zelene boje. Vjerojatno katkada bude i crveno. Pored se nalazi i ploča s fotografijama koja prikazuje varijacije u boji pojedinih jezera, ali ploča je toliko izblijedjela da se na slikama vidi samo 50 nijansi sive. Može se doći do oboda jezera, ali je postavljena zaštitna ograda – pad u jezero ne biste preživjeli, a i da ga preživite vjerojatno biste umrli od posljedica tekućine u jezeru. Do obale je nemoguće doći, osim alpinističkom opremom, slično Crvenom jezeru kod Imotskog. Tiwu Ata Polo je duboko 64 metra i najpliće je od triju jezera. Samo ga uska stjenovita pregrada dijeli od susjednoga jezera, koje se zove Tiwu Ko'o Fai Nuwa Muri (Jezero mladića i djevojaka), ili Zeleno jezero, jer ovo doista jest zeleno, premda svjetlije nijanse od Crvenoga. Ono je pak najdublje, spušta se do 127 metara. Kako ga s mjesta na kojem stojim ne mogu najbolje vidjeti, upućujem se prema glavnom vidikovcu na vrhu. Vidikovac je zaravan (koja čak ni nije posve ravna, već blago zaobljena) na kojoj je podignuta svojevrsni plato sa stupom u sredini. U podnožju platoa sjede one ženske koje sam prije vidio kako nose namirnice na vrh, a tu je već i nekoliko turista, između ostaloga naravno i Maud i Christian. Za Maud ću kasnije doznati da je doista Nizozemka (slatki osjećaj uspjeha), a ona se inače većinu toga jutra držala poprilično rezervirano. Možda nije jutarnji tip, možda je željela biti sama i uživati u prirodi na vrhu, možda sam joj išao na živce (teško moguće, ali ipak :D ). S druge strane, Christianu je naravno bilo drago što me opet vidi, proveli smo na vrhu idućih skoro 4 sata, uživajući u suncu koje je posve obasjalo okolicu (iako je u jednom času preko vrha prešao i oblak). Budući da ja danas odlazim u Maumere, a on će tamo doći tek sutra ili preksutra, a onda ide na zapad, sada je izvjesno da se više nećemo sresti. Zanimljivo je da su upravo on i Maud odsjeli u Angiju, koji sam ja sinoć pikirao kao prvi izbor. Ujedno, došavši na vrh, mogu bolje osmotriti Zeleno jezero. Kako rekoh, svjetlije je zelene boje od Crvenoga, ali dojam kvari sumporna pjena koja pluta po površini, tako da jezero liči na žabokrečinu. Tijekom jutra se pjena sve više širila površinom jezera, moguće je da će se kasnije i otopiti, ili biti sprana na obalu (tj. na zidove kratera – uz rub jezera su žućkasti od sumpora). Christian je rekao i da osjeća smrad sumpora, ja sam ga osjetio vrlo slabašno. Očito on ima osjet mirisa poput komodskog varana.
Treće jezero nalazi se s druge strane vidikovca i zove se Tiwu Ata Bupu (Jezero staraca). Ono je tamnoplave do crne boje, zovu ga Plavim jezerom, a uokolo njega čak ima i šume, obale mu nisu toliko strme, tako da bi možda teoretski bilo moguće doći do njegove obale. Ono je duboko 67 metara, tj. slično je Crvenom. Inače lokalni nazivi jezerâ imaju veze s vjerovanjem da duše pokojnikâ poslije smrti bivaju raspoređene u jedno od jezera, ovisno o životnoj dobi i postignućima. Oni koji prožive čitav svoj vijek idu u Plavo jezero. Oni koji umru mladi idu u Zeleno. Duše zlih idu u Crveno.
Na vrhu je uobičajena turistička ekipa, neki ljudi koje sam vidio prethodni dan i neki koje ću vidjeti kad se vratim u Moni. One žene prodaju i kavu, po prilično visokoj cijeni od 10 000 rupija (jest da je to 5 kn, ali u Indoneziji je to skupo). Usto još dodaju i đumbir unutra. Rado bih to probao, ali opet, kako rekoh, već sam sit od tog turističkog nabijanja cijena. Maud i Christian su uzeli kavu, ali bez đumbira. Dok sjedimo na vrhu slušam onog klinca, koji je valjda sin jedne od tih žena, možda i unuk (teško im je procijeniti godine, a u zemljama poput Indonezije ljudi se žene mladi, pa ako je recimo razlika među dvjema osobama 35 godina, to su onda prije baka i unuk, nego majka i sin), kako pjevuši pjesmu koja mi se nikako ne uklapa u ovaj kontekst, iako je riječ o poznatoj pjesmi. Mali pjeva We are the world, od američkog band aida USA for Africa, pjesmu koja je bila popularna barem 15 godina prije nego se on uopće rodio. I naravno, kao većina ljudi koja natuca engleski, ubacuje riječi koje su mu zgodne i koje zna, a zvuče slično, iako nemaju veze sa stvarnim tekstom. Profesor u meni ima poriv da ga ispravi, ali znam da bi to pedagoški ubilo trenutak, osim toga, zar je bitno? Mali se zabavlja na svoj način, nikomu ne šteti, i to je jedino važno.
Oko 8 sati smo se pokrenuli s vrha, ali smo još usput otišli baciti pogled na Crveno jezero, skuživši da postoji staza kojom se može doći do istake iznad one pregrade među dvama jezerima. Staza nije osigurana, ali je utabana i ide malo podalje od ruba kratera, unatoč tomu što postoje upozorenja o opasnosti od odrona. Pogled s toga mjesta je spektakularan, oba se jezera vide kao na dlanu, a imate i panoramu od kojih 180°, jedino nažalost ne možete nikako vidjeti Plavo jezero. Nakon kraćeg fotosessiona krećemo natrag prema parkiralištu. Opraštam se s Christianom, još jedno od putnih prijateljstava dolazi svom kraju. Još u redu s ljudima poput Chrisa ili Ting, koji imaju Facebook, pa s njima mogu ostati u nekakvom kontaktu, no Christian mi ne izgleda kao takav tip. Nisam ga doduše ni pitao, da budem iskren… Malo mi je čak i neugodno što sam vozača pustio čekati 4 sata, ali to mu je posao. Jenny je prethodni dan spomenula i da ću obići termalne izvore u blizini, no vozač me jednostavno vratio u Estevaniu i to je bio kraj izleta. Tako sam i ovdje propustio termalne izvore, kao i nedaleko Bajawe, ali razmišljam si što je uopće atraktivno u gledanju termalnih izvora? Okupati se u njima, da. Ali samo ih pogledati, možda još i smrde, ako ima sumpora… Da, možda je kiselo grožđe, tko bi ga znao, obilazio sam i bezveznije stvari na ovom putu.
Obavivši Kelimutu, ja sam spreman na polazak dalje, prema Maumereu. Neki ljudi dođu u Moni na nekoliko dana, meni je ovo bilo sasvim dovoljno. A i moram se dočepati Larantuke prije četvrtka ujutro (ili zapravo srijede navečer). Teoretski bih mogao isti brod uloviti i u Maumereu večer ranije, ali kad sam već krenuo na istok Floresa, zašto ne. Osim toga, Moni nema internet… Jenny mi nudi prijevoz autom, njezin me brat može prebaciti do Maumerea… Koliko? 700 000 rupija. Ma daj, molim te… To mi je spomenula još dan ranije, u međuvremenu se za taj aranžman prijavilo i neko dvoje Nijemaca u hotelu, ali sve i kad bih išao s njima, to bi i dalje bilo oko 230 000 rupija. A travel košta oko 100 000. Bus još i manje. Iako bih radije travel, on me možda i odveze do moga smještaja koji je 16 km istočno od Maumerea, bus bi me pak ostavio na nekom terminalu u jugozapadnom predgrađu. Kažem joj da ću ipak potražiti neki drugi aranžman. Razgovaram i s jednom Japankom, koju sam također vidio na vrhu, a odsjeda u Estevaniji, ona pak živi u Jakarti. Točnije, živjela je, budući da joj je muž radio u Jakarti, pa se ona preselila s njime i našla posao tamo, ali sada je on dobio premještaj u Tajland, pa je i ona dala otkaz, sada još malo putuje Indonezijom, a onda će mu se pridružiti u Bangkoku. Ona govori indonezijski, govori i engleski, tečno, ali ima jako loš izgovor, tipično japanski. Nije znala gdje je Croatia sve dok joj nisam rekao da je to Kuruachia, onda je rekla da je čak i bila u Srbiji, a da je čula i za grad Doborowoniku (i sad mi padaju na pamet Iranci, koji ne razumiju kada im kažete neku njihovu riječ s pogrešno izgovorenim jednim glasom, a gledajte kako je ova izmesarila Dubrovnik i svejedno se bez problema razumije na što misli). U međuvremenu je stigao i doručak, dvije šnite kruha s pečenim jajetom između, te tanjur svježeg voća. I čaj. Odlazim do turističkog ureda, koji je opet prazan, ali se pojavljuje onaj tip od jučer, vidio me kako ulazim. Pitam ga za prijevoz do Maumerea, a on mi kaže da načelno autobusi i traveli idu svakih sat vremena, a da je najsigurnija taktika stati pored ceste i čekati. :D Tako ću i učiniti, spremam stvari, izlazim iz sobe, ostavljam ključ u bravi, vani nema nikoga, ali ja svejedno tražim osoblje da platim cijenu jutarnje vožnje na Kelimutu. Mogao sam uredno odšetati, vjerojatno ne bi ni skužili. Spuštam se na cestu i odlazim pred turistički ured, nekako mi je najizglednije da će tamo travel stati. Pred uredom čeka i cura koju sam već vidio prethodne večeri u Bintangu i jutros na Kelimutuu. U oba je slučaja bila u društvu nekog tipa slavenske fizionomije, ali sada je sama. Njega sam ranije vidio da čeka prijevoz u drugom smjeru. Sjedam na stepenice pored nje i zajedno čekamo. Ona isto ide u Maumere, trebala je letjeti za Bali iz Endea, ali let je otkazan, navodno zbog sigurnosti zrakoplova (možda je opet negdje nekakav vulkan proradio), tako da je sada kupila kartu za sutradan iz Maumerea. Dok bih ja radije išao travelom nego busom, ona nije izbirljiva. Inače, još je jedan razlog zašto ne bih busom – prtljaga obično ide na krov, a okreće na kišu. Štoviše, ubrzo nakon što sam to razmišljanje podijelio s njom stvarno se spušta pljusak popriličnih razmjera. I u tom trenutku stiže travel. Gotovo prazan, jedan je putnik unutra, ima tri mjesta otraga, a imao bi ih i još da mu prtljažnik nije zauzet nekakvim kutijama. Pitamo koliko do Maumerea, 75 000. Super, povoljnije nego sam se nadao. Prihvaća i ona, oboje uskačemo po pljusku, zajedno s našom prtljagom, a potom se on okreće i vraća u smjeru Endea. Čekaj, što je sad ovo? Srećom, vraća se samo kojih 100-tinjak metara, gdje će pokupiti još jedan par. I sada momka iz para smješta otraga k nama, djevojku smješta na suvozačko sjedalo, a onaj putnik koji je dotada bio na suvozačkom sjedalu također ide otraga k nama. Znači četvero nas je otraga. Objašnjavaju nam da je to ipak samo do kraja sela, kojih 350 metara. Doista, ovaj izlazi na kraju Monija, a mi nastavljamo put u malo manje tijesnom aranžmanu (ali je svejedno tijesno, pogotovo na floreškim cestama gdje u svakom zavoju netko pada na suputnika lijevo ili desno).
Par su Nijemci, iz Düsseldorfa. Nisam im zapamtio imena. Moja znanica od par minuta ranije je također Njemica, iz Düsseldorfa. :D Ona se zove Jenny, kao i moja stanodavka u Moniju. Oni se čude kako je nevjerojatno da su iz istoga grada, a trebali su otići na Flores da se susretnu (što je najbolje, čak i rade u istoj branši – ona u TV produkciji, a on je kamerman). Onda meni sine da je kad sam bio u Beni tamo isto bila neka cura, također iz Düsseldorfa, pa to spomenem, našto Jenny kaže „To sam bila ja.“ :D Neugodnjak. Pomislim reći kako mi je ta druga cura izgledala puno azijatskije i da sam prilično siguran da to nije bila ona, ali ona još naglasi kako me je zapamtila iz Bene i prepoznala ovdje. A ni to s azijskim izgledom nije pogrešno – Jennyna majka je naime Filipinka. Ali mogao bih se zakleti da su joj u Beni oči bile kosije…
Nijemac me pita za moju ogrebotinu na zapešću, ja mu kažem što je bilo, on kaže kako se njemu tako nešto slično dogodilo, pa mu se zagnojilo jer se rana nije osušila (a točno je da se i moja suši sporije nego u Hrvatskoj), ali kada baci bolji pogled kaže da mu izgleda da dobro zacjeljuje, i da je zapravo lošije kada se stavi flaster, jer onda rana ne diše i ostaje vlažna. Još bi mi samo to trebalo, uza sve pehove Floresa. Onda on dalje priča o svojim dogodovštinama iz jugoistočne Azije (čini se da je redovit gost u regiji). Kaže kako je svojedobno na otočju Gili pokupio nekakvog parazitskog crva koji živi u pijesku, pa ti se kroz ranicu uvuče pod kožu i onda ruje i radi tunele, slično svrapcu. Pa se toga nije mogao riješiti sve do povratka u Europu, a da su to užasni bolovi. I da to možeš pokupiti ako hodaš bos po pijesku. A ja jesam. I imao sam neku ranicu na tabanu. Doduše, on je bio na Gili Airu i Gili Trawanganu, ja nisam, možda ih na Gili Menu nema. A i odonda je prošlo već deset dana, pretpostavljam da bih već imao simptome. Spominje i kako se isto tako negdje (možda u Tajlandu, ne znam više) ozlijedio tako da je pijan pokušavao preroniti bazen koji je na sredini imao stepenicu koju on nije vidio, pa se zabio u nju i zaradio šavove iznad oka. Nevjerojatno kakve pehove ima. Ali to ga ne sprečava da i dalje dolazi. Krčag ide na vodu… Ovoga puta su došli na tri tjedna, ali i on i cura imaju svaki više prtljage od mene. On još i napominje kako je on ona vrsta ljudi koji se previše spakiraju. Mislim da mu prvenstveno treba torba za prvu pomoć…
U međuvremenu smo još pokupili neke ljude uslijed čega je vozač prebacio sve naše torbe na krov (u međuvremenu je ogranulo sunce) i prekrio ih ceradom (i dobro da jest, jer je kasnije opet pljuštalo). Zezali smo Nijemca da će mu prtljaga propasti kroz krov (nije da je moja bolja, doduše) ili ga barem ulubiti. No za malo preko 2 sata (umjesto predviđenih 4) bili smo u Maumereu. Naravno da ništa od mogućnosti da mene odveze do moga smještaja, ostavit će mene i par u centru (njihov je smještaj isto istočno od centra), a Jenny vozi u njezin hotel koji je u gradu (i koji je na internetu opisan kao pljesniva rupčaga). Ja moram još na bankomat, nadam se zadnji put u Indoneziji. Plaćamo, Nijemci daju svaki po 100 000, ovaj i meni pokazuje da mu dam 100 000. Ne, rekao je 75 000 i držat ću se toga. Dosta mi je toga muljanja. Dajem mu 100 000 jer nemam sitnijeg, ali inzistiram da mi vrati dua puluh lima ribu. Ovaj pokušava igrati na šarm, odmahuje uz smiješak glavom u nevjerici, u stilu „pa nećeš valjda oko 25 000 raditi problem?“, a ja dobivam poriv da ga raspalim posred face. Bika se drži za rogove, a čovjeka za riječ. Da, u Moniju sam bio spreman platiti 100 000, ali kada je rekao 75 000, onda ću platiti toliko. Malo mi je neugodno pred Nijemcima koji su bespogovorno dali 100 000 iako je i njima navodno rekao 75 000, pa im se ispričavam, a oni kažu da razumiju, tim više jer znaju koliko putujem i da mi je važno čuvati novce i ne gubiti ih kroz ovakve gluposti. Ovaj se i dalje smiješka, pa me tapša, pa mi dadne 10 000, ja mu pokazujem da mi je kratak još limabelas ribu, pa na kraju dadne još 10 000. OK, tu ću stati. Ali da je ispao đubre, jest. Zaradio bi od nas četvero 300 000, ali on je htio izvući 400 000. I onda ljudi komentiraju kako su Indonežani prijateljski nastrojeni. Moje je iskustvo da Indonežani spadaju u dva tabora – one koji su pohlepni na turističku lovu (i to čak i više nego drugdje u jugoistočnoj Aziji) i na one koji su iritantno znatiželjni. Ima naravno i časnih izuzetaka, ali oni su rijetkost (Anjas, npr. ili Roni ili ekipa iz Palembanga). Ne volim generalizirati, ali Indonežani mi nisu pretjerano dragi. Kao da većinu naroda tvori hiperaktivna dječurlija.
I Nijemac treba na bankomat, pa se dok podiže novce upušta u razgovor s nekim lokalnim Indonežaninom koji zna engleski. Mi smo prvo mislili uzeti taksi i podijeliti ga, jer idemo u istom smjeru. Ali čini se da ovdje postoje samo bemi i ojeci. A bemi ne idu dalje od nekog terminala na istoku grada (odnosno, možda idu, ali treba presjedati), tako da je možda bolje uzeti ojek. A koliko bi koštao ojek? Taj Indonežanin pita vozače ojeka, kažu mu 20 000. Da, to se čini poštenom cijenom. I dobro da je on pitao, nama bi odmah nabili cijenu, njemu ne mogu lagati. OK, Nijemci kažu da će oni prvo otići u neki warung nešto pojesti, ja idem odmah na ojek. 20 000? Da. Krećemo. Kako rekoh, smješten sam u resortu 16 km istočno od Maumerea, dotamo nam treba kojih 15-ak minuta vožnje. Promatram vozača, točnije njegove nokte. U Indoneziji sam već primijetio da dosta muškaraca ima izuzetno dugačke nokte, ne samo na malom prstu. :D Ovaj ima sve nokte dugačke, a nokat na palcu mu je jednake duljine kao i živi dio nokta, znači koja 4 centimetra. Ne znam što radi s tim noktima, koči? Dok se vozimo cestom paralelno s obalom primjećujem na dosta mjesta narančaste ploče s oznakom Jalur evakuasi (Evakuacijski put), koje imaju strelicu koja pokazuje u unutrašnjost. Ikona prikazuje čovjeka koji trči pred velikim valom. Da, u Indoneziji se cunamiji shvaćaju poprilično ozbiljno, naročito ovdje, gdje je velik broj ljudi stradao u potresu 1992., upravo zbog cunamija.
Stižemo do skretanja za moj smještaj, do tamo ima kojih 200 metara zemljanog puta. Tu mi ovaj odjednom pokazuje 4 prsta. Ma o čemu…? Onda 5. Očito je da je posrijedi isti manevar kakvom sam svjedočio po dolasku u Maumere. Cijene na odredištu je znatno viša od one na polazištu. No ne namjeravam platiti više od 20 000, ne dolazi u obzir. Ponavljam „Možda jesam bule, ali nisam glup.“ Bojim se međutim da ovom ne padne na pamet ne vratiti mi mali ruksak koji mu je među nogama. Ili me napasti onim svojim noktima. Ali ipak mi ga vraća, ja mu dajem 20 000 i on odlazi. Izgleda da je to APP taktika i da se s malo konfrontacije može izboriti dogovorena cijena. Ali ono što mene rastužuje jest taj mentalitet muljanja i težnje prema izvlačenju asimptotičkog maksimuma iz mušterije, koji se bazira na „nešto vrijedi onoliko koliko je druga osoba spremna platiti“. Zbog toga je stava osobi kojoj je stalo ne potrošiti nepotrebno puno novca jako naporno putovati Indonezijom. Čovjek postaje sumnjičav, napet, u grču, a to nije ideja putovanja. Taj stav „on ima novca, pa mu neće biti problem platiti“ viđam i kod naših turističkih djelatnika i moram priznati da mi se gadi.
Moj smještaj se reklamira kao „ronilački resort“. Taj me dio ne zanima, meni treba samo uredna soba i wi-fi. To oboje imaju. Resort se sastoji od središnje zgrade i nekoliko bungalova, svih sagrađenih u tradicionalnom lokalnom stilu. Gostiju gotovo da i nema, vlada mirna atmosfera nekog ljetovališta u postsezoni. Resort je daleko od svega, ima i vlastitu plažu, sve je mirno i tiho, dušu dalo za odmor. Predvečer ću otići promatrati zalaz sunca, more je kao ulje, imate osjećaj da je stvarni svijet kilometrima i godinama daleko. To je mjesto za doći potpuno napuniti baterije ne radeći ništa. Poznavajući sebe, ja bih poludio već nakon 3 dana. :D Kolikogod mi treba odmor, ja sam prehiperaktivan, teško mi je odmoriti um. Predvečer sam oprao čarape, nakupilo ih se, a kako u sobi imam fen, ne moram se brinuti hoće li se stići osušiti. :D I ovdje nestaje struje, ali imaju generator, pa nema brige. Krevet ima mrežu za komarce, jer istih ima uokolo u izobilju, a na Floresu još ima malarije. Pokušao sam spavati pod njom, pa je slučajno pukla traka kojom je bila obješena na stropu. Kad to sve rade tako filigranski… Valjda neću pobrati malariju. Aha, još večera: bakso (juha od mesnih okruglica), lignje na žaru (dosta mršava porcija), crvena riža kao prilog, pržena banana s čokoladom za desert, Bintang i neki napitak od Fante i soda-vode s mlijekom. Skoro 200 000 rupija. Nije ni jeftino…
Odoh pod mrežu za komarce. Ili ipak ne…

komentiraj (0) * ispiši * #

Bung Karno

utorak , 08.12.2015.

Ni u ovom hotelu nisam imao pokrivača na krevetu – no ovoga puta barem nisam imao klima uređaj namješten na 18°, pa se moglo izdržati. Doručak je rudimentaran – kava/čaj i ona vrsta kolača koji se zove Danish pastry. Narudžbu prima mrzovoljna stara gospođa koja barem znade engleski. Kaže mi da joj piše da nas je u mojoj sobi dvoje, no ja to odlučno poričem, osim ako ne računa onog žohara. Hoću li kavu ili čaj? Čaj. Sjedam i ovima treba dobrih 5 minuta da mi donesu doručak, pretpostavljam da će čaj biti svježe pripremljen. Stiže kava. Dobro da su uspjeli zapamtiti narudžbu jedinog gosta koji je u tom času zatražio doručak (nisam jedini gost u hotelu, čak ni jedini stranac – tu je još i neka grupa mlađih koji bi po govoru mogli biti Britanci, ali i Australci, a tu je još i jedan sredovječni tip iz Češke koji malo liči na Alemka Gluhaka). Nakon doručka krećem u grad obaviti jedinu znamenitost Endea, a to je varijacija na temu onoga što sam već vidio u Bengkuluu – Sukarnov muzej. Naime, prije Bengkulua, Sukarno je bio u progonstvu u Endeu. S obzirom da je Ende i sada zabačen, mogu si misliti kakav je bio krajem dvadesetih. U usporedbi s ovime, Bengkulu je bio gotovo pa u žiži zbivanja. Šetnja dotamo po popriličnoj pripeci vodi glavnom gradskom osi istok-zapad, ulicom koja zapravo provodi kroz grad čitav promet između zapadnog i istočnog Floresa. Dolazim napokon do neugledne kuće, koja je po tlocrtu vrlo slična onoj u Bengkuluu. Unutra ima ukupno 5 soba, po zidovima su izložene slike iz doba Sukarnova života u Endeu, u vitrinama su različiti predmeti svakodnevne upotrebe, između ostaloga servis tanjurâ od kojih su neki razbijeni. Nekako mi se čini da je u Bengkuluu više toga izloženo, a i on je tamo vjerojatno aktivnije sudjelovao u životu lokalne zajednice (projektirao je džamiju, predavao na školi…). U Endeu je doduše napisao neke od svojih drama, između ostaloga i onu nazvanu Doktor Satan, svojevrsnu verziju Frankensteina. Vodio je i lokalno dječje kazalište. U sklopu muzeja su i dvije spavaće sobe, info-terminali s dodirnim ekranima koji ne rade (ne znam samo da li ne rade više ili još), u dvorištu iza je bunar (mislim da je tako nešto i u Bengkuluu), te još jedna vitrina sa Sukarnovim djelima. U čitavom muzeju nema nikoga, ulaznica je donacija po želji, ali kako imam 100 000 rupija, a nema nikoga da mi to razmijeni, za mene će biti besplatno. A dug ću vratiti tako da ovdje u putopisu opišem životni put oca neovisne Indonezije.
Sukarno je rođen 6. lipnja 1901. u Surabayi, u javanskoj aristokratskoj obitelji. Otac mu je bio školski učitelj Raden Soekemi Sosrodihardjo, a majka mu je bila Balijka iz kaste brahmana, Ida Ayu Nyoman Rai. Izvorno je nazvan Kusno, a nakon što je prebolio dječju bolest prema tradiciji je dobio novo ime, Sukarno, u značenju „dobra karma“ (javanski jezik inače ima dvostruki izgovor grafema a, tj. može ga se izgovarati ili kao a ili kao otvoreno o, transkripcija na latinicu nije dosljedna, pa se piše Surabaya i Jawa, ali Sukarno i Suharto, premda bi trebalo ili pisati i Suroboyo i Jowo, ili pak Sukarna i Suharta). Katkada će se u nekim dokumentima naći i (pogrešan) podatak da se zapravo zvao Achmad Sukarno, pri čemu se Sukarno doživljava kao prezime. Riječ je o izmišljotini nekog britanskog novinara koji je mislio da će čitatelji biti zbunjeni imenom osobe koja nema prezime (premda većina Javanaca ni dan-danas ne koristi prezime), pa mu je osobno ime pretvorio u prezime, dodavši mu još izmišljeno ime. U doba kada se obrazovao u Indoneziji je još vrijedio nizozemski pravopis, pa se njegovo ime piše i kao Soekarno, a premda je on zagovarao pisanje s u, sâm se potpisivao s oe, jer je tvrdio da mu je nezgodno mijenjati potpis. Narod ga je često oslovljavao jednostavno kao Bung Karno (Brat Karno).
Nakon završetka osnovne škole za lokalno stanovništvo, 1912. odlazi u Europeesche Lagere School, nizozemsku osnovnu školu u Mojokertu. 1916. se vraća u Surabayu i upisuje Hogere Burger School (Visoku građansku školu, nizozemsku pripremu školu za upis na koledž), te susreće Tjokroaminota, nacionalističkog političara i osnivača pokreta Sarekat Islam. Tjokroaminoto je bio vlasnik đačkog doma u kojem je živio. 1920. Sukarno će se oženiti Tjokroaminotovom kćeri Siti Oetari, prvom od brojnih žena u njegovom životu. Iduće godine upisuje studij građevinarstva na Bandunškom tehničkom institutu, s naglaskom na arhitekturi. Tu se spetljao s Inggit Garnasih, ženom vlasnika đačkog doma u kojem je živio (čini mi se da uočavam uzorak…), 13 godina starijom od njega. Diplomirao je 1926. i zajedno s kolegom s fakulteta osnovao arhitektonski ured u Bandungu. Njegov najpoznatiji angažman bio je pomoć čuvenom arhitektu C. P. W. Schoemakeru prilikom obnove hotela Preanger 1929. Osim toga, Sukarno je projektirao i brojne privatne stambene zgrade po Bandungu. Arhitekturom se nastavio baviti i kao predsjednik, pri čemu je sudjelovao, između ostaloga, u projektiranju Monasa u Jakarti, spomenika na glavnom trgu u Malangu, te Spomenika herojima u Surabayi (to od onoga što sam vidio na ovom putu), a osmislio je i urbanistički plan novoga grada Palangkaraye na središnjem Kalimantanu.
Sukarno se odlikovao izuzetno britkim umom, fotografskim pamćenjem i govorio je na različitim stupnjevima tečnosti 10 jezika: javanski i balijski, jezike njegovih roditelja, sundanski, kao drugi dominantni jezik Jave, indonezijski (tj. malajski), kao službeni jezik nove države, nizozemski, na kojem se obrazovao, te još njemački, engleski, francuski, arapski i japanski. Po stavovima je bio modernist (u arhitekturi) i protivnik feudalizma i imperijalizma u politici. Štoviše, smatrao je javanski feudalizam krivcem za potpadanje pod nizozemsku vlast. No bio je nacionalist, trudeći se između ostaloga i svojom odjećom isticati nacionalni ponos, te je zato nosio peci.
Tijekom studija, Sukarno je razvio svoju političku filozofiju baziranu na indonezijskoj samodostatnosti, nazvanu marhaenizam, nazvanu po Marhaenu, seljaku iz okolice Bandunga kojega je jednom slučajno sreo, a koji je imao svoj vlastiti komad zemlje i obrađujući ga stvarao dovoljno zarade da može uzdržavati svoju obitelj. Ujedno je osnovao i poseban studentski klub za indonezijske studente, naspram onoga u kojem su dominirali Nizozemci. 1927. osnovao je Partai Nasional Indonesia, stranku koja je zagovarala borbu Indonežana za oslobođenje od kolonijalnog jarma, sekularizam i jedinstvo svih naroda indonezijskog arhipelaga, te je ujedno sa simpatijama gledala na razvitak militarizma u Japanu, koji je u to vrijeme retorički također zagovarao oslobođenje azijskih naroda od bjelačkog kolonijalnog ugnjetavanja. Kako se nedugo prije toga raspao Sarekat Islam, a Komunistička je partija nakon serije štrajkova bila potisnuta hapšenjima i drugim protumjerama kolonijalnih vlasti, PNI je privukao dosta sljedbenika, naročito među studentarijom. Napokon ga je nizozemska kolonijalna policija uhapsila 1929., te ga osudila na 4 godine zatvora. Tijekom svoje je obrane Sukarno održao niz političkih govora poznatih kao Indonezija optužuje, u kojima je napadao kolonijalizam i imperijalizam. Tim je govorima potaknuo simpatije u liberalnim krugovima u Nizozemskoj i Nizozemskoj Istočnoj Indiji, te je naposljetku pušten nakon samo godinu dana odslužene kazne. No dok je bio u zatvoru, PNI se raspao pod opresijom kolonijalnih vlasti i unutrašnjih frakcija na dvije stranke: Partindo, pod vodstvom Sartona, koja je zagovarala masovnu agitaciju, te Pendidikan Nasional Indonesia, pod vodstvom Mohammada Hatte i Sutana Sjahrira, koja je zagovarala dugoročnu strategiju obrazovanja širih slojeva stanovništva i stvaranja domaće elite koja će pružati otpor Nizozemcima. Sukarno se naposljetku priklonio Partindu, budući da je Hattinu strategiju smatrao presporom za postizanje konkretnih ciljeva (Hatta nije vjerovao da će on sâm doživjeti nezavisnu Indoneziju). Potom se Sukarno vratio arhitekturi, kako bi se imao od čega uzdržavati, no istovremeno je putovao Javom i agitirao. Tako je 1933. ponovno uhapšen, ali ovoga su ga puta kolonijalne vlasti odlučile poslati u progonstvo bez suđenja. I tako je 1934. Sukarno s čitavom obitelji poslan u Ende. Nakon 4 godine u Endeu, zbog izbijanja malarije na Floresu, poslan je u Bengkulu. Već sam opisao kako je tamo upoznao Fatmawati, svoju treću ženu. U Bengkuluu je također boravio 4 godine, sve dok ga na kraju nisu oslobodili Japanci, koji su u međuvremenu zauzeli Indoneziju. Zanimljivo je da Nizozemci nisu htjeli dopustiti da Sukarno padne u japanske ruke, pa su ga iz Bengkulua odlučili prebaciti u Padang, kako bi ga odande poslali u Australiju, ali su na kraju morali spašavati vlastitu živu glavu pred japanskim napadom na Padang, te su ostavili Sukarna. Japanci su cijenili utjecaj koji je Sukarno imao među stanovništvom Indonezije, te su ga željeli iskoristiti kako bi zadobili povjerenje lokalnog stanovništva, ujedno su potaknuli ponovnu suradnju njega i Hatte; Sukarno je pak Japance vidio kao priliku za postizanje indonezijske neovisnosti. Japancima su bili potrebni indonezijski resursi i radna snaga, pogotovo za njihove masovne infrastrukturne projekte u Indokini. Stoga su oformili organizaciju Pusat Tenagya Rakyat (Centar narodne snage), pod Sukarnovim vodstvom, čiji je cilj bio mobilizacija antizapadnjačkih osjećaja kod Indonežana, te spremnost na sudjelovanje u japanskim projektima i rekviriranje zaliha hrane za potrebe japanske vojske. To je izazvalo masovnu glad na Javi od koje je umrlo oko milijun ljudi. Iako je Sukarno kasnije žalio zbog tih događaja, smatrao ih je nužnom žrtvom u procesu postizanja nezavisnosti. 7. rujna 1944., kada su stvari u ratu krenule loše po Japance, premijer Kuniaki Koiso obećao je Indoneziji nezavisnost, ali bez davanja konkretnog datuma. Amerikanci su to kasnije koristili kao dokaz Sukarnovog kolaboracionizma koji mu nisu nikad oprostili. U proljeće 1945. Japanci su dopustili stvaranje svojevrsne zakonodavne skupštine koju je činilo 67 predstavnika većine indonezijskih etničkih skupina. Zadaća te skupštine bila je osmišljavanje temelja za buduću neovisnu državu. Sukarno je imenovan predsjednikom te skupštine, te je naposljetku 1. lipnja 1945. iznio program pet načela, nazvan Pancasila, na kojima bi se trebala temeljiti nova država: 1. nacionalizam, tj. ujedinjena država koja obuhvaća čitavu Nizozemsku Istočnu Indiju; 2. internacionalizam, pri čemu Indonezija promiče ljudska prava i svjetski mir, ne padajući u šovinizam i superiornost rase; 3. demokracija, ali bazirana na kompromisu, a ne na zapadnjačkom načelu liberalne demokracije i preglasavanja; 4. socijalna pravda, marksistička opozicija slobodnom kapitalizmu, s jednakim udjelom u gospodarstvu za sve Indonežane, naspram nizozemske i kineske dominacije tijekom kolonijalne vladavine; 5. vjera u Boga, pri čemu su sve religije jednake i imaju jednaku slobodu.
7. kolovoza 1945. Japanci su dopustili formiranje 21-članog vijeća koje je trebalo formirati ustroj vlade nove države. 9. kolovoza indonezijska je delegacija pozvana u Danang u Vijetnamu, gdje su im Japanci dali odriješene ruke da nastave s pripremom neovisnosti. Ono što delegaciji tada nije bilo poznato, bilo je da su na Japan bačene atomske bombe i da se sprema kapitulacija. 14. kolovoza Sukarno i kompanija odletjeli su natrag u Jakartu, a idućega dana Japan je kapitulirao. Uslijedio je pritisak na Sukarna da proglasi neovisnost, ali je on oklijevao, bojeći se da u općoj pomutnji japanska vojska, koja je još uvijek bila u Indoneziji, ne izvrši odmazdu, a bojao se i reakcije Saveznikâ, za koje je znao da će po ratnom pravu preuzeti privremenu kontrolu nad Indonezijom. Naposljetku su ga trojica nestrpljivih vođa revolucionarne mladeži u sastavu PETA-e (dobrovoljačkog domobranstva) oteli i odveli ga u jednu kuću u Karawangu gdje je Sukarno konačno pristao tijekom idućeg dana donijeti odluku o proglašenju neovisnosti. Još je iste noći sastavio tekst Proklamacije o neovisnosti Indonezije. U 10 sati ujutro 17. kolovoza 1945. Sukarno i Mohammad Hatta pred skupinom od 500-tinjak ljudi okupljenih ispred Sukarnove kuće proglasili su indonezijsku neovisnost. Zanimljiv je kuriozitet da je Sukarno kasnije, bez ikakvog valjanog razloga, naredio rušenje te kuće. Je li to možda bilo iz nekakve vlastite neugode što je na čin proglašenja neovisnosti bio zapravo natjeran, ne znam.
Ideja neovisne države brzo je zadobila podršku na Javi i Sumatri, ali na mnogo mjesta su se orni zagovaratelji neovisnosti pretvorili u koljače svih onih koji su mislili drugačije. Pokolji su trajali sve do iduće godine, kada je središnja vlast uspjela uspostaviti kontrolu. Sukarno se isprva protivio uspostavi indonezijske vojske, jer se bojao da bi to moglo antagonizirati Saveznike. Sukarno je savezničku okupaciju smatrao tek privremenim periodom tranzicije, nakon kojega će se ovlasti prenijeti na organe novoproglašene države. Ujedno mu je bilo jasno da bi njegova prošlost kao japanskog kolaboratora (a i potpredsjednik Hatta je tu imao putra na glavi) mogla komplicirati odnose sa zapadnim silama, pa je tako dopustio stvaranje parlamentarnog sistema vlasti, gdje je glavnu ulogu imao premijer, na koju je funkciju imenovao Sutana Sjahrira, političara obrazovanog u Nizozemskoj i bez ikakvih veza s Japancima. No britanske vlasti, koje su okupirale Indoneziju, dopustile su povratak nizozemskih kolonijalnih službenika i tzv. vlade u egzilu, koja je cijelo vrijeme rata funkcionirala u Brisbaneu. Nezadovoljstvo je kulminiralo sukobom između lokalnog stanovništva i Britanaca u Surabayi (pisao sam o tome), a potom je pokušan i atentat na Sutana Sjahrira. Vodstvo države početkom 1946. je napustilo Jakartu i otišlo u Yogyakartu, gdje im je tamošnji sultan pružio zaštitu. Sutan Sjahrir ostao je u Jakarti radi pregovorâ s Britancima. Britanci su se međutim odlučili izvući iz kreševa u svom stilu, tako da su povlačeći se puštali sve više Nizozemaca u Indoneziju, a onda su sa sigurne udaljenosti počeli govoriti kako bi Nizozemci i Indonežani trebali sjesti za pregovarački stol. U studenom 1946. postignut je sporazum iz Linggajatija, kojim je republikancima priznat de facto suverenitet nad Sumatrom, Javom i Madurom, dok bi republikanci trebali pristati na stvaranje Ujedinjenog kraljevstva Nizozemske i Indonezije. Radikalni su krugovi u Indoneziji to odbili, čak kidnapiravši Sutana Sjahrira, ali Sukarno je odlučio pregovarati, obrlatio generala Sudirmana, vođu oružanih snaga, te uspio isposlovati Sjahrirovo puštanje i uhićenje radikalnih vođa. Ujedno je protivljenju sporazumu u parlamentu doskočio tako da je udvostručio broj članova parlamenta, i to pomoću pristaša sporazuma. Naposljetku je sporazum ratificiran u ožujku 1947. No 4 mjeseca kasnije Nizozemci su izveli napad na teritorije pod kontrolom republikanaca, što je loše odjeknulo u međunarodnoj javnosti, budući da je to bilo kršenje međunarodnog sporazuma. Reagirao je i UN, sa zahtjevom za primirjem. Primirje je i uspostavljeno, ali su Nizozemci držali pod svom kontrolom Zapadnu Javu i sjevernu obalu Središnje i Istočne Jave, te glavna područja Sumatre, onemogućavajući tako republikanskim područjima pristup hrani, lijekovima i oružju. Amir Sjarifuddin, novoimenovani premijer, pristao je u siječnju 1948. na potpisivanje Renvilleskog sporazuma kojim se Nizozemcima priznaje vlast nad osvojenim područjem, a republikanska se vojska mora povući preko crte razdvajanja. Ujedno su Nizozemci na osvojenim područjima počeli uspostavljati marionetske državice kako bi oslabili podršku republikancima. Potpisivanje Renvilleskog sporazuma izazvalo je još veće nezadovoljstvo i unutrašnja previranja. Sjarifuddin je morao odstupiti, pojavile su se islamističke i komunističke gerile, a samo je činjenica da je Sukarno i dalje imao neprikosnovenu podršku u narodu omogućila da se situacija ponovno smiri, a radikalne skupine rasprše i njihovi vođe likvidiraju. U prosincu 1948. Nizozemci koriste unutrašnju slabost republikanaca i započinju s vojnom akcijom kojom se nadaju jednom i zasvagda zatrti te glupe ideje o neovisnosti. Započinje napad na Yogyakartu. Sukarno i Hatta se daju uhititi Nizozemcima, a Sukarno ovlašćuje Sjafruddina Prawiranegaru za vođenjem Krizne vlade Republike Indonezije u neokupiranom području Zapadne Sumatre, oko Bukittinggija. Ovoga puta međunarodna reakcija je još silovitija, a SAD su osobito pod dojmom uspješne eliminacije komunističke gerile od strane republikanaca, te stoga ucjenjuju Nizozemsku ukidanjem sredstava iz Marshallovog plana ako pod hitno ne prestanu s vojnim operacijama u Indoneziji. Kako se republikanska armija nije predala, nego je dapače izvela napad na okupiranu Yogyakartu (napadom je zapovijedalo još jedno poznato lice – Suharto, tada još samo pukovnik), Nizozemci su pristali na Sporazum Roem-van Roijen, kojim je republikancima vraćena kontrola nad Yogyakartom. 27. prosinca 1949. izvršeno je kompletno prebacivanje suvereniteta s kraljice Juliane na Indoneziju, čime je Indonezija i de iure postala neovisna. U početku je država bila federalna, no kako se nizozemska vojska povlačila, tako su se marionetske državice koje su Nizozemci stvorili radi slabljenja republikanaca postupno ukidale. Do ljeta 1950. Indonezija je bila posve ujedinjena (izuzev nekoliko separatističkih džepova koje sam također već spomenuo).
O situaciji koja je zavladala nakon proglašenja neovisnosti, već sam pisao. Indonezija je bila rascjepkana po toliko mnogo linija, da je bilo kakav kompromis bio nemoguć. Treba spomenuti i pokušaj vojnog udara 17. listopada 1952., kada su dvojica nezadovoljnih časnika, ozlojeđeni uplitanjem parlamenta u vojna pitanja, doveli svoje vojne jedinice i tenkove pred predsjedničku palaču i zahtijevali od Sukarna da raspusti parlament. Sukarno je izašao pred palaču i održao govor kojim je posramio časnike i okupljene civilne nezadovoljnike, te su oni na kraju napustili mjesto zbivanja.
1955. Sukarno je organizirao Bandunšku konferenciju, sa željom da Indoneziju predstavi kao jednu od vodećih sila postkolonijalnoga svijeta. Istovremeno, stvari su se na unutrašnjem političkom polju sve više komplicirale, te je on odlučio uvesti tu svoju čuvenu Vođenu demokraciju. Uslijed toga se definitivno razišao s Hattom, koji je podnio ostavku na potpredsjedničku funkciju. Budući da je Hatta, kao Minangkabau, bio jedan od rijetkih ne-Javanaca u političkom vodstvu Indonezije, to je ujedno bilo viđeno i kao dodatna javanizacija Indonezije. Uslijed toga su buknuli protesti na Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Sumatri i na Sjevernom Sulawesiju, te su te provincije odbile poslušnost središnjoj vlasti sve dok se Sukarno ne vrati na ustavne ovlasti i ponovno uspostavi dvojstvo Sukarno-Hatta. Sukarno je otpočeo pregovore s predstavnicima pobunjenih provincija, no do kompromisa nije dolazilo (nije li ovdje trebao shvatiti da to forsiranje kompromisa nije uvijek moguće?). 1957. na Sukarna je pokušan atentat dok je bio u posjeti jednoj školi na središnjoj Javi. Ubijeno je šestero djece, ali Sukarnu nije bilo ništa. Napad su izveli islamisti. Iste je godine Sukarno proveo nacionalizaciju kompanija u nizozemskom vlasništvu, a donio je i uredbu kojom se brani komercijalna aktivnost stranih državljana u seoskim područjima. Ta je uredba bila usmjerena protiv Kinezâ koji su držali većinu prodavaonica po selima (ali i gradovima). Iako su bili rođeni u Indoneziji, većina ih nije imala indonezijsko državljanstvo. Uslijed toga je došlo do masovne seobe Kinezâ u gradove, a jedan ih je dio i izbjegao.
Nakon neuspjeha pregovora s odmetnutim provincijama, Sukarno se ipak odlučio na vojno rješenje, tj. na oslanjanje lojalnih vojnih časnika da preuzmu kontrolu u tim provincijama. To je uspjelo na Sjevernoj i Južnoj Sumatri, no Srednja Sumatra i Sjeverni Sulawesi i dalje su se držali, a pomoć u borbi im je davala i CIA, sve dok nije srušen jedan od zrakoplova s američkim pilotom. Tada su se Amerikanci povukli, a vlada je dobila odriješene ruke za otvoreno pacificiranje provincija. Nakon te vojne pobjede, Sukarnova je pozicija bila neprikosnovena, te je on vladao sve autoritarnije. 1962. u Jakarti su se trebale organizirati Azijske igre, ali Sukarno je odbio dozvoliti sudjelovanje natjecateljima iz Izraela i Tajvana. Zbog toga je MOO stavio Indoneziju pod sankcije, a Sukarno je umjesto toga organizirao Igre Novih sila u razvoju, svojevrstan postkolonijalni pandan Olimpijskim igrama. Ujedno se u to vrijeme Jakarta pretvorila u veliko gradilište kojim ju je Sukarno želio transformirati u moderni grad. Te 1962. Sukarno je preživio dva pokušaja atentata.
U vanjskoj politici uslijedilo je približavanje SSSR-u i Kini, iako je Kennedy, vjerojatno kao neku vrstu isprike za CIA-inu upletenost u potporu pobuni u neposlušnim provincijama, obećao izdašnu vojnu i humanitarnu pomoć Indoneziji. No kada je na vlast u SAD-u stigao Johnson, Sukarno je odbio američku vojnu pomoć i počeo sa sve snažnijom antiameričkom retorikom. Zabranjeni su američki filmovi i knjige, a članovi benda Koes Plus zatvoreni su jer su svirali rock'n'roll. Uslijedio je sukob oko Nove Gvineje i kasnije oko Malezije. Kada je Malezija primljena u UN, Sukarno je povukao Indoneziju iz te „imperijalističke organizacije“. S vremenom su se čak i njegovi saveznici u Pokretu nesvrstanih udaljili od njega, pa se tako Sukarno sve više počeo približavati Kini, Sjevernom Vijetnamu, Sjevernoj Koreji i Kambodži. Čak je zajedno s Kinom (koja tada još nije bila u UN) mislio osnovati organizaciju koja bi bila pandan UN-u, CONEFO (Konferencija Novih sila u razvoju). Na domaćem polju sve je više razvijao kult ličnosti, njegovi su govori postali obavezna lektira, svi mediji bili su „oruđe revolucije“ koje je prenosilo njegovu poruku, po njemu su nazvani glavni grad zapadnog dijela Nove Gvineje Sukarnopura (danas Jayapura) i najviši vrh Indonezije Puncak Sukarno (danas Puncak Jaya). Proglašen je i doživotnim predsjednikom. No njegov položaj nije bio toliko neprikosnoven koliko se činilo, budući da je ovisio o vojsci i komunistima, dvjema silama koje se međusobno nisu podnosile. Sukarno je preferirao komuniste, nazvavši ih najorganiziranijom i ideološki najčvršćom strankom u Indoneziji, simpatizirajući s njihovim revolucionarnim idejama, te ih ujedno koristeći kao sredstvo dobivanja pomoći od socijalističkog bloka. No bio je svjestan nezadovoljstva u vojsci i izražavao je strah od mogućeg vojnog udara. Stoga je radio na slabljenju vojske, čime je samo dodano podgrijavao tamošnje nezadovoljstvo. Usto, Sukarno je bio prilično slab ekonomski stručnjak, te je na ekonomsku krizu odgovarao uobičajenim floskulama o tome kako Indonezija treba biti samodovoljna i kako narod treba raditi na tome. Naposljetku se taj isti narod sve više udaljio od njega, svojim je ispraznim blebetanjem, konfrontacijskom politikom i ženskarenjem (na kraju se ženio devet puta, a bio je i poligaman) postajao sve manje omiljen.
Što se dogodilo ujesen 1965. već sam opisao, a ovdje ću još samo napomenuti da je Sukarno, nakon što je lišen predsjedničke funkcije i stavljen u kućni pritvor, bio sve slabijeg zdravlja (očito je vlast najbolja medicina), a kako je odbijao medicinsku pomoć, očito je bilo da je smrt smatrao jedinim izlazom iz poniženosti u kojoj se našao. Umro je 21. lipnja 1970. u vojnoj bolnici u Jakarti od zatajenja bubrega. Ukupno je imao devetero djece, od kojih je najistaknutija Megawati, kći koju je dobio s Fatmawati.
Iako je danas cijenjen (za razliku od Suharta), Sukarno je dobar primjer toga kako vlast iskvari čovjeka. Nesumnjivi idealist i zagovornik utopističke ideje o kompromisu, koji ju čak ni sâm nije uspio provesti, na kraju se priklonio autoritarijanstvu, vjerojatno kako bi prikrio osjećaj dubokog podbačaja ideje u koju je čvrsto vjerovao. Šteta, jer bio je nesumnjivo pametan čovjek, ali čini se da je zagrizao više no što je mogao progutati, pa je to gutanje bilo jako neugodno. Da se povukao s vlasti 1955. ostao bi jedna od postkolonijalističkih ikona, štogod bilo s Indonezijom kasnije. Ovako je bacio ljagu na sve ranije postignuto (makar mu ni ona kolaboracija s Japancima nije išla u prilog).
I tako, ja sam se raspisao o Sukarnu, a preostaje još dovršiti dan. Dakle, nakon muzeja, vraćam se prema hotelu te prolazim pored neke škole. Neki me klinac pozdravi s „Hello, miss.“ Čučnem pored njega i na indonezijskom mu objasnim da ja nisam žena, da je miss ono što se koristi za mladu ženu. Mali kuži što mu govorim. Ali time sam napravio veliku pogrešku jer sam zapravo dopustio čitavom tom roju djece da me okruži i sada svaki ima nešto za reći, što je prvo nerazumljivo zbog buke, a drugo nerazumljivo zbog jezika. I sad se iz toga moram nekako izvući, a da ne budem neugodan. Hodam dalje i pokušavam se udaljiti, ali mnogi od njih idu za mnom. Naposljetku sam ipak taktikom ignoriranja uspio odmaknuti, još je samo jedan od njih trčao za mnom i na poprilično dobrom engleskom za svoju dob me upitao „Mister, am I handsome or not?“ Rekao sam mu da jest, našto se okrenuo prema ostalima i nešto slavodobitno viknuo, u stilu „Jesam vam rekao!“ :D
Vraćam se u hotel, koristim još zadnje blagodati interneta koje ću imati ponovno tek kada dođem u Maumere. Odjavljujem se, plaćam 100 000 rupija i izlazim pred hotel gdje odmah prolazi bemo. Trebam na terminal za Maumere i istok, koji se nalazi oko 9 km od centra grada. Prtljaga ide na krov, gdje ju drži uska štanga, a ja se bojim da to u nekom zavoju jednostavno sve ne sleti preko nje na cestu. Klasično pitanje s kojim se suočavam je koliko će me to koštati? Nemam nikakvu informaciju unaprijed, najbolje je da gledam koliko daju drugi, za kraće relacije, ali to je zeznuto i zbog već spomenutog načina kako Indonežani drže novac. Ali zaključujem da bi ukupno vožnja mogla koštati kojih 10 000 rupija. Negdje već blizu terminala do bema dotrčava neki tip, nudeći travel prema Maumereu. Koliko do Monija? 100 000. To je oko 2,5 sata vožnje, čini mi se da je puno, ali ajde. Iskrcavam se, ovaj odnosi moj ruksak (koji srećom nije spao) u auto, ja pitam vozača bema koliko sam dužan, a ovaj bez srama traži 40 000 rupija. Ne dolazi u obzir. 20 000. Ni to. Na kraju se vratio i ovaj tip iz travela i uspio ga urazumiti, te sam mu dao 10 000, kako sam i mislio.
Ovaj je smjestio moju prtljagu na sjedalo, ja sjedam pored nje i sad su popunjena sva mjesta osim suvozačkog. Naivno se nadam (nikako da se od toga odviknem) da ću sada imati solo-vožnju do Monija. Ali naravno da neću. Ovaj će me tip prebaciti do drugog travela u kojem već sjede dvojica, te ću njime onda otići za Moni. Inače, katoličanstvo na Floresu ima na automobile učinak sličan onomu u Hrvatskoj: na retrovizorima vise krunice, a ovaj je čak na komandnoj ploči iza volana, u udubini gdje mu je brzinomjer, imao kip Gospe. Čija nam je pomoć dobro došla, jer se prvo odmah nakon Endea gradi i proširuje nova dionica Transfloreške ceste, pa ima i odrona kamenčina koje mogu odnijeti čitav auto, a onda kad smo to prošli spustila se kišurina kroz koju se gotovo ništa nije vidjelo. No to ovoga nije spriječilo da vozi, iako je još upalio grijanje koje mu je maglilo vjetrobran. Napokon nakon kojih dva sat vožnje stižemo u Moni, što je seoce usred rižinih polja koje je zapravo razvučeno uzduž ceste. Nisam ništa rezervirao, jer mi telefon ne radi, a interneta ovdje nema. No sad nije sezona, a skoro svaka kuća u selu ima smještajne kapacitete pa neće biti problema. Zapravo sam izdvojio dva glavna smještaja – Angi Lodge i Estevania Lodge. Angi ima dvije sobe, smještene u bungalovčićima kojih 50 metara od ceste, s pogledom na rižina polja. Nema nikoga u blizini, no nakon kojih minutu-dvije pojavljuje se neka žena koja mi kaže da su zauzeti. Upućujem se cestom malo niže, nekih 70 metara dalje je Estevania. Oni imaju sobu, za 300 000, dvokrevetnu samo za mene, s toplom vodom, zahodom koji ima vodokotlić… Naravno, ponudit će me i čajem dobrodošlice i odmah me pitati i želim li auto idući dan do Kelimutua. Nije to daleko, 13 km, ali je uzbrdo i obično se ide rano ujutro kako bi se gore bilo u svitanje. Cijena auta – 400 000. Ali budući da sam sâm, onda mi ga nude za 300 000. Bilo bi idealno kada bih ga podijelio s nekim, ali bojim se da ću teško naći nekoga. Možda ako opet nabasam na Christiana…
Moni je selo koje je zapravo profitiralo isključivo od svoga položaja u blizini nacionalnoga parka Kelimutu. Ima tu još par zanimljivih stvari, termalni izvori, možete i šetati uokolo kroz rižina polja, našla bi se vjerojatno i koja spilja…ali da nema Kelimutua, ovamo ne bi nitko dolazio i ovo bi ostala teška floreška zabit (a Flores je već zabit). Prošetao sam se selom, koje s kraja na kraj ima možda kilometar, i pomislio kako nakon Bule Bule sada mogu pjevati i Mony Mony. :D Čim sam se uputio nizbrdo primijetio sam poznata lica – Izraelce s trajekta za Flores. Zavirio sam i u turistički ured, otvoren, ali bez ikoga unutra. Trebale su mi informacije za prijevoz sutra do Maumerea. Ručao sam na terasi restorana s pogledom na rižina polja, juhu od rižinih rezanaca i nešto što zovu „Monijskim kolačem“, a zapravo je riječ o običnim kroketima od preprženog krumpira s možda još malo čilija unutra, posutima ribanim sirom. I usto nekakav napitak od mlijeka, jaja, meda, đumbira i čini mi se araka, lokalnog žestokog pića od šećerne trske. Izgleda kao Ovaltine s alkoholom. Inače, riječ arak se koristi diljem Bliskog istoka i Azije za razna alkoholna pića, a korijen bi joj trebao biti u arapskoj riječi za destilat. Od toga je naravno i turski rak1, pa onda i naša rakija. Konobar koji me posluživao ujedno istovremeno radi kao prodavač benzina u kućici preko ceste, a također i u turističkom uredu (zato je bio prazan kad sam došao).
Popodne sam proveo uglavnom pišući. Moni doista ne nudi puno za raditi u samom mjestu. Mogao sam razgovarati s vlasnicom smještaja, koja se zove Jenny (nešto smo razgovarali odmah po dolasku, malo sam joj pričao o svom putu, ona je rekla da ima kćer koja studira u Malangu, da je rastavljena – ona, ne kćer – više-manje je to bilo to), ali sam na kraju otišao u sobu „malo pisati, pa ću onda vidjeti što dalje“. No dočekao me Sukarno… Kako je sunce zašlo, počele su redukcije struje – nestane, pa se vrati za 15-ak minuta, pa opet nestane nakon sat vremena… Ipak sam se navečer još jednom otputio do mjesta kako bih nešto pojeo u sklopu bara u gostinjcu nazvanom Bintang, inače središnjem bekpekerskom odredištu u Moniju. Možda sretnem Christiana. Uzeo sam špagete s rajčicom i sirom i Bintang (Bintang u Bintangu), promatrajući kako osoblje slaže božićno drvce od boca Bintanga. Inače, ovdje se već naveliko spremaju božićni ukrasi, u Estevaniji su na terasi već i jaslice. Pretkraj večere opet nestaje struje, ali srećom Bintang ima generator. Kojemu doduše treba 5 minuta da se upali, ali svejedno. Ništa od Christiana, vrijeme mi je otići na počinak, ipak se dižem već u 4 ujutro. Ali čini se da redukcije struje djeluju i na tlak vode u pipama, zube sam morao oprati u mlazu malo debljem od vlasi…

komentiraj (0) * ispiši * #

Die Reise nach Ende

ponedjeljak , 07.12.2015.

Dan ranije sam onoga tipa u turističkom uredu upitao i za rezervaciju prijevoza do Endea. Tu me on povezao s nekim tipom iz agencije koja to organizira, tipom za kojeg bih rekao da ima dvadesetak godina. On mi je rekao da postoje autobusi, koji koštaju 80 000, i travel koji košta 120 000. Budući da razlika u cijeni nije tolika (iako je zapravo to za trećinu skuplje) odlučio sam se za travel, ipak se tamo vozim kao čovjek, a busevi po Floresu su vjerojatno još gori nego po ostatku Indonezije. Dogovor je bio polazak u 10, iako mi je tip rekao da budem spreman već u pola 10. I doista, jutros kad sam u pola 10 izašao iz sobe, tamo je već bio vozač, ulazimo u travel, prvi sam putnik, pretpostavljam da će ih još pokupiti. Kružimo gradom, ovaj staje i razgovara s nekim svojim kompićem, sudeći po tonu razgovora kao da ga ovaj moli za neku uslugu, a ovaj drugi odbija, buni se, nije mu zgodno. Konačno krećemo dalje i izlazimo na cestu koja vodi prema izlazu iz Bajawe, ali se ovaj zaustavlja kod spomenutog turističkog ureda, gdje se pojavljuje i onaj tip iz agencije od jučer. Pozdravlja me i želi mi ugodan put. Potom krećemo dalje, dolazimo do križanja s glavnom dužotočnom cestom i tu ovaj staje pokupiti nekog svog frenda. Ukrcava ga, potom se polukružno okreće i vraća u grad. OK, pretpostavljam da je to bila usluga koju je tražio onaj drugi. Dolazi s ovim u grad, parkiramo se u neko dvorište i oni sad odlaze nekamo. Već je debelo prošlo 10, bliži se i pola 11, a još nismo krenuli iz Bajawe. Ja ubijam vrijeme čekanja pisanjem. Vozač se pojavljuje nakon 20-ak minuta, ubrzo i onaj tip kojeg je dofurao u grad. Opet krećemo kružiti gradom, dolazimo na autobusni terminal i tu mi sad ovaj kaže da moram preći u drugo vozilo. Ispada da je drugo vozilo bemo. Pretpostavljam da će me taj bemo prevesti do glavne ceste, gdje ću onda valjda čekati neki travel koji ide iz Rutenga ili takvo što. U bemu trešti nekakva lokalna zabavna glazba, kojoj su basovi pojačani tako da sve odzvanja. Usto su još i vokali vokoderirani i sve to zvuči jako iritantno. Bemo zastaje na desetak minuta pored nekakvog servisa motocikala, da bi oni otkvačili skuter koji je zakvačen sa stražnje strane. Mrdaju s time, a ja se nadam da znaju što rade, da mi ne pobjegne veza. Napokon dolazimo opet do onog istog mjesta gdje je ranije onaj prvi vozač pokupio svog frenda, te se ovaj s bemom parkira pored ceste. Čekam daljnje upute, nitko od ekipe naravno ne vlada engleskim, ali kužim da mi jedan kaže da će moju prtljagu staviti na krov. Kažem mu da to ne dolazi u obzir, već je oblačno, ubrzo će kiša (i stvarno je kasnije padala), a moja prtljaga nije nepromočiva. On kaže nešto u stilu da prtljaga zauzima prostor za putnike. Ja mu kažem da ionako idem na travel. On je malo zatečen. Izvlačim svoju kartu i pokazujem mu, na njoj piše cifra koju sam platio i piše „Travel to Ende“. On nešto kaže u stilu da će nazvati nekoga, očito mu je jasno da je posrijedi greška. I sad ja naivno očekujem da on zna kamo spada onaj tip koji me dovezao na terminal (Bajawa je mali grad, ma moraju se svi poznavati – barem svi u prijevoznoj branši) i da će sada nazvati ili njega ili onoga iz agencije, da si dođu pokupiti putnika. Za svaki slučaj i ja gledam kartu, tražeći informaciju tko je odgovoran. No karta je jednostavno izvađena iz bloka s drugim kartama, i to onakvog bloka kakav možete kupiti u papirnici, nema tu nikakvog logotipa ili memoranduma. Jedino što imam je potpis onoga tipa koji mi je izdao kartu i koji se zove Ryan. Pa to će valjda biti dovoljno. Nakon još 15 minuta onaj se tip vraća i sada kaže da će mi prtljagu staviti na pod ispred zadnjeg reda sjedala. Ama kakav pod, pa ne idem ja s vama dalje! Ponavljam mu istu stvar kao i ranije, pokazujem mu na karti koliku sam cifru platio i da je to za travel. Očito je dakle da nije nikoga nazvao. Sad se opet nešto zgledava, dolazi i tip koji je vozač, on mi nešto govori na indonezijskom, onda dolazi neki tip koji zna nešto engleskog, pa njemu isto objašnjavam, a on me pita koja je to agencija organizirala travel. Nemam pojma, pokazujem mu ime Ryan, nije valjda da je to toliko često ime u Bajawi. Ovaj mi kaže „Ali ovo nije travel, ovo je autobus.“ Da, znam. Upravo to i kažem. Nisam platio da se vozim u ovom kokošaru. U jednom času vozač nešto kaže na indonezijskom i pali motor. Ovaj koji zna engleski kaže nešto u stilu da će me vratiti do hotela, pa će se tamo raspitati. U bemu je osim mene u to vrijeme samo još jedan putnik. No vozač izlazi na cestu i kreće dalje, u smjeru Endea. U međuvremenu je ugasio glazbu, pa je barem utoliko nastalo poboljšanje. Pomišljam, opet naivno, da ću zahvaljujući toj cijeni koju sam platio možda moći imati vožnju u skoro pa privatnom bemu do Endea. Ali bemo je još uvijek sporiji… Ta me nada drži prvih par kilometara, do prvog stajanja. No dobro, tu samo ukrcava nekakve vreće. No ubrzo počinje ukrcavati i putnike. Naravno da je do Endea bio pun, iako nam je i uza sva stajanja radi ukrcaja i iskrcaja trebalo doduše samo 5 sati, kako je izvorno jučer i rekao onaj tip iz agencije, ali meni i dalje nije jasno tko je odgovoran za ovaj zajeb. Tip koji mi je prodao kartu? Pa čak i nisam sklon njega kriviti, budući da je očito davao nekakve upute vozaču prije nego što smo prvi puta izišli iz grada, spominjao je nekakvih dvoje ljudi koji idu u Maumere, što je valjda značilo da i njih mora pokupiti. Ili možda dolaze IZ Maumerea, ne znam. Najskloniji sam vjerovanju da je vozač odgovoran, odnosno da je smislio manevar kako će me utrapiti na bemo, sebi izboriti slobodnu nedjelju, a šefu uvijek može reći „Pa što, naplatili ste mu više, na dobitku ste.“ Pa da, nisam valjda mislio da će dan na Floresu proći bez peha. Doista, iako je Flores otok prekrasne prirode, za putnika je to jedno strašno mjesto. Od vrlo bazičnog komfora u svim smještajnim kapacitetima izuzev onih u Labuanbaju (a vidjeli ste da i tamo znaju itekako flopnuti), od toga da vas na svakom koraku netko želi zakinuti, od činjenice da je skup (skuplji od Balija), ne radi mi mobilni internet, nema ni wi-fija u većini hotela i gostinjaca… Ako sam dosada kroz Indoneziju prolazio relativno lišo, onda je Flores to naplatio s kamatama.
Cesta je i dalje vijugava i kreće se gore-dolje, iako nekih 50-ak km prije Endea započinje komad dobre ceste, nedavno obnovljene i proširene. No unatoč tomu nekim je putnicima zlo, pa jedna ženska čak izlazi da bi povraćala (čudno, ona je Florešanka, znači trebala bi biti naviknuta na ovakve ceste). Uvijek mi je zanimljivo gledati te kontraste po otočkim selima: daščare sa satelitskom antenom, tinejdžerke koje se ukrcavaju u nekoj vukojebini ispred dotrajale kućice, ali su obučene kao moderne gradske cure i imaju naravno smartphone… Nemaju vjerojatno tekuće vode u kući, ali imaju za smartphone. Prioriteti. I ekonomski sustav koji omogućava da smartphone bude lakše dostupan od pitke vode.
Nakon vožnje po obodu jednog polja u unutrašnjosti otoka, spuštamo se prema južnoj obali, a krajolik mi liči na spuštanje prema Kvarneru starom cestom iz Gorskog kotara. Jedino je otoka pred obalom nešto manje, samo jedan, nazvan Ende, kao i grad koji se nalazi u blizini. Vozač je u međuvremenu upalio glazbu i jedna od pjesama koje sviraju jest obrada starog hita grupe Rockin' Devils iz šezdesetih – pjesme koja se zove „Bule bule“. Nesvjesno pjevušim, kada mi sine – pobogu, pa ja sam u zemlji u kojoj bule ima značenje. I to značenje koje ne volim, jer se odnosi na mene i permanentno naglašava moju drugačijost. Vjerojatno je i Indonežanima smiješno da bule pjeva o sebi.
Ende je inače najveći grad na Floresu, ima kojih stotinjak tisuća stanovnika (iako se glavnim gradom smatra upola manji Maumere). Ende je smješten na uskoj prevlaci koja odvaja vulkanski poluotok od ostatka Floresa. S obzirom na brdski reljef, i ovdje je, slično kao i u Sumbawi Besar, aerodrom smješten u samom gradu. Hotel koji pikiram je i opet preko puta aerodroma, ali mene će ostaviti među zadnjima, prvo ću imati priliku vidjeti sve zakutke Endea, dok on razvozi pojedine putnike i robu. Naposljetku me ostavlja kod hotela, ja ulazim u zgradu, unutra je neki tip koji pomeće, ali njegov je engleski rudimentaran. Na recepciji se nalazi popis soba, neke su bez kupaonice, neke su s kupaonicom, neke s tušom. Pitam ga u čemu je razlika između ovih s kupaonicom i tušom. On ne kuži baš moje pitanje. Kažem „pa tuš je u kupaonici, zar ne?“. On i dalje zbunjeno ponavlja „Bathroom…“ Pokazujem mu na popis. On mi kaže da će mi pokazati sobu. Zaključujem da ponekad vizualna informacija vrijedi mnogo više od riječi i odlazim vidjeti sobu s tušem. Soba s tušem naravno ima tuš (s hladnom vodom), WC i mandi, karakterističnu, cisterni sličnu konstrukciju, u koju se lijeva voda i koja služi kao umivaonik, ali nema odvoda, nego sva voda ostaje ondje i kasnije se rabi za ispiranje WC-a. Koji ni opet nema vodokotlić. Hotel u Bajawi je imao vodokotlić koji nije radio, ovaj ga uopće nema. U ovim krajevima, kako rekoh, tekuća je voda još uvijek rijetkost i luksuz, a stare navike teško umiru. Luksuz je i internet – odabrao sam ovaj hotel zato što je jedan od rijetkih koji nude internet. Spor, slab i nikakav, ali ipak bolji nego drugdje. Sutra ga neću imati, u Moniju interneta uopće nema. Kako rekoh, Flores je jako teško mjesto za modernog putnika. Mislim, možda malo pretjerujem, da se ne trudim voditi redovni blog, to ne bi bio problem, ali određeni higijenski standardi, ili bolje rečeno, nepostojanje istih, su ono što je problematično. Čak sam i u sjevernom Pakistanu imao bolje kupaonice, a ni tamo nije bilo interneta. Moguće je to i zato što je ovdje vrijeme mnogo toplije i vlažnije, pa si ne mogu priuštiti da jedan dan preskočim tuširanje, kao što sam mogao u Hunzi. Da, tražio sam inače tipa da mi pokaže i sobu s kupaonicom, ali ispalo je da je ona trokrevetna i da nju ne može izdati samo meni (makar bih ja i platio trokrevetnu, jeftinija je od nekih jednokrevetnih). Kasnije ću još utvrditi i da tuš ima varirajući pritisak vode, koja dolazi u rafalima, a i da kupaonica ima svoju vlastitu faunu (naravno, obavezno jedan žohar kapitalac, te neki mikro-mravi, koji su se razmiljeli i po mom tabletu koji sam ostavio na stolu). Da, soba ima i stol koji izgleda kao pokupljen s krupnog otpada, te plastični stolac napuklog sjedišta na koji sam pokušao sjesti, pa je sjedište puklo do kraja. Ipak sam uspio obaviti koliko-toliko pristojnu higijenu, uljuditi se i uputio se na večeru, već u sumrak. Ende sâm po sebi ima jednu znamenitost, koju ću posjetiti sutra. Inače je ovo mjesto kamo se dolazi u tranzitu, bilo na aerodrom ili u luku. Ima lijep prirodni položaj, uokolo grada ima i nekoliko lijepih plaža, ako vam ne smeta crni vulkanski pijesak. Inače je posve zanemarivo mjesto dilidžan par excellence. I ljudi opet imaju potrebu dobacivati. Odabrao sam neki pristojan i skockan restoran, iako ne preskup, imaju i wi-fi, za večeru sam uzeo gado-gado, ražnjiće od lignje sa sosom od kikirikija i kao neku voćnu salatu s ledom, te veliki Bintang, što me izašlo 110 000 rupija. Za Flores je to bagatela. Povratak u hotel je malo potrajao, budući da sam se htio vratiti nekom od poprečnih ulica, ali sve do jedne su taman prije izlaska na ulicu u kojoj se nalazi moj hotel bile poplavljene. Ne znam od čega, izgledalo je kao da je pukla cijev, ali ne može istovremeno puknuti na toliko mjesta, možda su se digle podzemne vode, no kako je bila noć, a lokve ogromne i nepoznate dubine, dok sam ja i opet bio u japankama, zaključio sam da mi se definitivno ne isplati riskirati, i na kraju se i opet vratio zaobilaznim putem. Navečer sam još pažljivo odabrao smještaj u Maumereu, kako u Moniju neću imati internet moram sada pronaći smještaj u Maumereu koji ga ima (jer ni tamo internet nije pravilo). Na kraju pronalazim neki resort malo izvan grada. I bolje, Maumere je, koliko sam čuo, prilično gadno mjesto, tipična luka, tako da je bolje biti u nekom bungalovu na obali. Zeznuto je kada ovako moraš planirati unaprijed jer ako slučajno napraviš krivi korak, vrlo ćeš teško ponovno do interneta. Veselim se Kupangu, ipak je on u ovim mjerilima velegrad, tamo čak postoji i pokrivenost mojom mobilnom mrežom, bit će i interneta…samo moram konačno napustiti Flores. A dotada me još dijele 4 dana, ako sve bude u redu. Baš sam jučer razmišljao, s obzirom na niz pehova koji me ovdje prate, kulminacija bi mogao biti još potres ili vulkanska erupcija. A nije da je to na Floresu nemoguće… Malariju da ne spominjem.
Sutra ujutro obavim tu jedinu znamenitost Endea i bježim. Ako ništa drugo, u Moniju barem ima boljih smještajnih kapaciteta. Ako ne budu popunjeni…

komentiraj (0) * ispiši * #

Bez veze

nedjelja , 06.12.2015.

Ujutro sam opazio da ne radi hotelski internet. Taman sam prethodni dan nahvalio dobru internetsku vezu, a sad im rikne. Za doručkom pokušavam o tome obavijestiti žensku iz osoblja, ali njoj nije sasvim jasno o čemu pričam. Klasičan problem – moji uređaji (mobitel i tablet) su povezani s modemom, ali modem nije povezan s internetom. Objašnjavam ženi da treba resetirati modem, tj. isključiti ga i ponovno uključiti. Njoj to baš nije jasno, no nakon nekog vremena jedna druga mlađa ženska, možda kćer, koja bolje govori engleski, shvaća o čemu govorim, a kako sam u međuvremenu ja locirao modem, donosi mi stolac (jer je modem postavljen previsoko na zidu) da sâm resetiram modem. To i činim, međutim situacija je ista. Oni tvrde da je problem u centrali. Dobivam flashback na slučaj od tri dana ranije. Jedem mršavi doručak (pisang goreng, nekakvi muffin, čaj) i upućujem se na današnji program, nadajući se da će internet proraditi do popodneva. Odlazim u turistički ured, budući da za današnji program želim obići nekoliko tradicionalnih sela u okolici Bajawe. Ovo područje nastanjuje narod Ngada, koji broji oko 60 000 pripadnika i, premda nominalno pripada katoličanstvu, štuje i dalje animistička vjerovanja. Kršćanskog Boga oni zamjenjuju s Gae Dewom, božanstvom koje ujedinjuje Dewa Zetu (nebo) i Nitu Sale (zemlju). Uokolo Bajawe nalazi se nekoliko tradicionalnih sela, od kojih je najpoznatija Bena, ne zaostaje ni Nage, a zanimljiv je i Belaraghi, selo u kojemu još uvijek nema struje (mislim, nije zato zanimljiv).
U turističkom uredu radi tip koji je dosta simpatičan, ali nije da ima ikakav prijedlog u vezi onoga što bih trebao vidjeti. Dao mi je kartu Bajawe, što je korisno, ali ne namjeravam se pretjerano zadržavati u gradu. Kažem mu da bi me zanimala tradicionalna sela, očekujući da postoji neki aranžman, no on mi vraća lopticu protupitanjem koja me sela zanimaju (kao u vicu s Mujom i zlatnom ribicom: Ispunit ću ti tri želje. - Koje?). Kažem mu za Benu, tada doznajem i za Belaraghi, ali opet se javlja problem prijevoza. On mi može iznajmiti motocikl. Ja ne vozim, kažem mu da sam mislio da mi može organizirati ojek. On ima nekog frenda koji vozi motor, možda mi on može pomoći oko toga. Naziva ga i ovaj ubrzo dolazi. Dok čekam uspijevam uloviti nekakav wi-fi koji začudo radi, pa tako pregledavam što se noćas dogodilo na internetu. Kada se dotični prijatelj pojavi, primjećujem da dotični liči na nekadašnjeg nizozemskog nogometaša Arona Wintera, tj. više liči na Indijca nego na Indonežanina. Takav je Flores, ovdašnje ljude, da ih vidite, smjestili biste bilo kamo osim u jugoistočnu Aziju – najvjerojatnije na Karibe ili u južnu Indiju. Ovom je čak i kosa rudlava, ali onako sitno, vunasto. Izgleda ipak melanezijski utjecaj. Dogovaramo se za 100 000 rupija za vožnju do Bene, čekanje i vožnju natrag. Bena je udaljena 15-ak km od Bajawe. Pristajem i krećemo na vožnju, koja je većim dijelom nizbrdo, jer Bena leži na istaci s koje se pruža s jedne strane pogled na more, a s druge strane na gotovo savršeni stožac vulkana Inerie. Prolazimo kroz nekoliko lokalnih sela, kroz šumu, pored nečega što izgleda kao procesija (da je nedjelja rekao bih da ljudi idu na misu, ali nije), u kojoj opet primjećujem da ovdašnje žene nose nešto slično sariju (ne sarong – sarong je duljine suknje, ovo baš obuhvaća cijelo tijelo, poput toge)…a onda, nakon dvadesetak minuta vožnje stižemo u Benu. Neveliko je to selo, obuhvaća ukupno 18 kuća smještenih uokolo središnjeg otvorenog prostora (neću reći „trga“, jer je trg načelno ravan, ovdje se taj prostor sastoji od nekoliko stepenasto položenih nivoa), na kojemu se nalaze različite manifestacije religioznosti naroda Ngada. Tu su prije svega svojevrsne totemske građevine ngadhu i bhaga, koje podiže svaki klan za sebe. Ngadhu simbolizira muški princip i ima otprilike falički oblik – riječ je o oko 3 metra visokoj motki kojoj se pri vrhu nalazi krović od palmina lišća. Izgleda kao veliki suncobran za plažu. Bhaga simbolizira ženski princip i riječ je o kućici prekrivenoj palminim lišćem (zapravo, ovdje su svi krovovi izrađeni od toga, pa nije potrebno posebno napominjati). Koliko sam dospio zaviriti, kućica je iznutra prazna, a veličine je možda metar i pol sa metar i pol. Liči na one kućice koje možete nacrtati u jednom potezu olovkom. Osim toga, na tom se središnjem prostoru nalazi i nekoliko grobova, te različiti megalitski spomenici slični menhirima, za koje mislim da predstavljaju spomen na članove obitelji koji su poginuli u davnim bitkama. Na kraju se sela nalazi vidikovac s kojega puca već spomenuti pogled na more, a tu je i mala kapelica s likom Majke Božje, tek toliko da se ne izgubi iz vida da su Ngade nominalno katolici. U kućama u selu danas ljudi žive, ali i unovčuju svoju svakodnevicu prodajući ikat, tradicionalne tkanine, makadamske orahe, štapiće vanilije i ostalo. Bakice sve izgledaju jednako, mršave su, upalih obraza, kratke kose i ustiju crvenih od žvakanja betela (imaju crvenu slinu kao i komodski varan).
Za obilazak čitavog sela treba možda pola sata i to vrlo ležernih pola sata. Nažalost, problem je da ne postoji ništa slično stručnom vodstvu, pa tako jedine informacije koje imam o narodu Ngada dolaze iz onoga što sam sâm prikupio. To je problem u ovim zabačenim krajevima, što turističke atrakcije ne prati odgovarajuća infrastruktura. Zanimljivo je vidjeti selo, ali još bi bilo zanimljivije nekako to kontekstualizirati. Ovako ispada da je prvenstvena svrha sela prodaja suvenira. Budući da ljudi žive u kućama, smatram da nije pristojno ući u neku od njih, no svakako bi bilo zanimljivo vidjeti i kako život u njima izgleda. Mnoge od kuća ukrašene su raznobojnim rezbarijama, a iste se rezbarije nalaze i na totemskim građevinama.
Sjedamo na motocikl i vraćamo se uzbrdo do Bajawe. Ostavlja me kod turističkog ureda, nije još ni 11 sati. Teoretski imam vremena za još nešto, ali što? Belaraghi? Pa nije li to vrlo slično Beni, samo malo autentičnije? Penjanje na Inerie? Prenaporno. Nešto drugo? Problem je da tip u turističkom uredu, koji bi MENI trebao dati informacije, želi znati što mene zanima. Odakle da ja znam što sve ima u regiji? Bilo bi super da imate nekakve organizirane itinerere, pa da to mogu pogledati, ali bojim se da ću u tom pogledu ostati suh. A popodne bi mogla padati i kiša… Kažem da ću još razmisliti i vraćam se u hotel. Tamo internet i dalje ne radi. Koristim ostatak jutra i pišem dnevni zapis, ali nedostatak interneta me sprečava u dolasku do nekih informacija. U međuvremenu je i počela kiša, negdje oko podneva, ali dok sam se uputio na ručak već je pljusak stao. Uzimam i tablet sa sobom, valjda će u restoranu biti wi-fija. Putem do restorana primjećujem da je onaj politički cirkus od prethodnog dana sada izgleda stigao u Bajawu. Mimoilazim se s kolonom kamiona, kombija, automobila, koji svi ističe zastave jedne stranke, ali ja se više ne sjećam o kojoj je riječ, mislim da je posrijedi Demokratska stranka, ali ne znam je li to ona Megawatina ili neka druga. Ljudi su razdragani kako već stranačka mašinerija ispranog mozga može biti. Iako mi je malo teško vjerovati da su to sve stranački podložnici. A opet, da se narod toliko veseli političkom skupu, to mi je još blesavije.
U restoranu imaju wi-fi, ali ima isti problem kao i u hotelu. Pokušavam i ovdje objasniti da moraju resetirati modem, ne kuže me. Za ručak uzimam juhu od šparoga, i staklene rezance s piletinom i jajetom. Juha je naravno kipuća. Uvijek se sjetim priče Ephraima Kishona o tome kako se u restoranima borio s vrućom juhom i moram priznati da dijelim taj osjećaj. Zašto ju moraju zakipiti? Bilo bi sasvim u redu da bude mlačna, onako da možeš nizati žlicu za žlicom, a ne puhati, dahtati i onda staviti u usta još uvijek prevrući zalogaj (gutljaj?), usput se još nagutavši i zraka da ju i u ustima rashladiš. Ionako kažu da nije zdravo jesti prevruću hranu, ali ta fora da „juha mora biti vruća“ mi je totalno suluda. Više sam sklon vjerovanju da oni tu juhu u kuhinji stave na štednjak i zaborave na nju dok ne čuju mrmorenje koje je znak da juha kipi. Nakon ručka odlazim u susjedstvo, u hotel Edelweis, koji mi je prethodne večeri bio prvi izbor, ali je bio pun. Pokušavam jednom tipu iz osoblja objasniti da mi samo treba wi-fi, da nisam gost, on nešto odmahuje glavom, u smislu „internet je samo za goste“. Ali kako baš ne zna engleski odlazi ipak nekamo otraga i za minutu-dvije dolazi neka ženska koja bolje govori engleski i kaže mi da ni njima ne radi wi-fi, i da je problem u centrali. Pobogu, ako je problem u centrali, to traje već barem 7 sati! Je li u pitanju indonezijska indolencija (tzv. indo-indo) ili neki ozbiljniji problem? Nadam se samo da nije precvikan kabel koji spaja Flores s ostatkom Indonezije… Idem još probati u jedan hotel, možda oni imaju drugog providera… Ista priča. Hm. A čekaj, ujutro je radio internet u turističkom uredu… Tako je. Ujutro je radio. Sada ni tamo ne radi. Zdvojno se vraćam u hotel. U međuvremenu opet okreće na kišu, kako već kiši u prosincu na Malim Sundskim otocima. U nedostatku bolje ideje liježem na krevet i tonem u drijemež. U jednom se času trgnem i vidim da je nestalo i struje, srećom zakratko. No u tom kunjanju, iz kojeg bih se povremeno budio da provjerim situaciju s internetom, prošlo je čitavo popodne i jedan dio večeri. Drijemao sam od 3 do 8 i probudio se još umorniji nego sam zalegao. Tako to obično i bude. Dok sam malo došao k sebi, već je bilo i pola 9. Odlučujem se razbiti san tako da se odšećem do jednog restorana, gladan nisam, ali ne znam što bih drugo radio. Restoran do kojeg idem pikirao sam već za ručak, ali činio se zatvorenim. Sada odlazim provjeriti, i doista je zatvoren. Šteta, imao je dobre preporuke na TripAdvisoru. Umjesto toga, odlučujem se uputiti u jedan warung pored kojega sam prošao na putu do ovog restorana, nazvan jednostavno Java Timur, tj. Istočna Java. Ako ništa drugo, za njih sam jedino siguran da su otvoreni. Ulazim unutra i nalijećem na poznato lice. Christian. Rekao je da će i on krenuti duž Floresa na istok i da ćemo se možda sresti, i točno. Bit će to kao s Chrisom u Kini (Chris-Christian), iako je Flores nešto manji od Kine. U društvu je neke gospođe koja mi se predstavila kao Maud, ali nisam uspio doznati odakle je (ne želim drugima postavljati pitanje koje sam toliko zamrzio na ovom putu – trudim se zaključiti iz sekundarnih znakova, ponajprije jezičnih osobina. Njezin izgovor engleskoga bio je takav da bih rekao da je Nizozemka.). Oni su danas stigli u Bajawu iz Rutenga, tamo su sinoć zanoćili, a jutros obišli između ostaloga i spilju Liang Bua, gdje su nađeni ostatci Homo floresiensisa. Postoji navodno i neki muzej u Rutengu posvećen tom otkriću, ali nije označen, iako su oni na njega nabasali slučajno. Sutra će napraviti nešto slično meni danas, možda malo opsežnije, a potom krenuti (barem Christian) u Moni, tako da nije isključeno ni da se tamo sretnemo. Za večeru sam uzeo jedino što je ostalo – soto ayam, pileću juhu, koja se poslužuje s rižom. I Bintang. Prodivanili smo malo o raznim temama, uglavnom vezanim za putovanje u ovoj regiji (Maud nakon Indonezije ide u Vijetnam, pa ju je zanimalo što treba vidjeti, Christian je u Vijetnamu bio 1991. i ima znatno drugačije dojmove od mene – podsjeća me malo na pitanja koja mi je moj ujak, koji je zadnji puta u Budimpešti bio 1971., postavljao o Mađarskoj, tipa imaju li struje i sl.), a onda se malo prije 10 povukli svaki u svoj hotel. Ni po povratku internet nije radio, tako da sam odlučio prije spavanja pisati dnevni zapis, malo izbaciti žuč…ali onda se u jednom času internet pojavio ničim izazvan, tako da sam iskoristio priliku da upotpunim zapis od prethodnog dana informacijama koje su mi falile, a ovo ću dovršiti drugi dan.
Sve u svemu, Flores kao da je uklet, jer mi se čini da ovoliko pehova nisam imao ni u Kini. Šteta je zapravo da taj prilično lijep otok pamtim po nefunkcionalnoj infrastrukturi i ozljedama (da, zaboravio sam reći da sam si dan ranije, ulazeći u kombi u Labuanbaju, oderao zapešće na neki komad metala između sjedala, nešto od onih čuda za spuštanje naslona, pomicanje sjedala…). Tješi me da je to valjda kulminacija neugodnosti prije završetka Azije i nadam se da u Australiji više neću imati probleme ove vrste. Već lagano brojim sitno do Australije, iako je još između i ta nepoznanica s Istočnim Timorom. Već dva mjeseca preko interneta tražim neki brod na toj dionici, bezuspješno. Hoću li morati izdati svoja načela i letjeti? Nada umire posljednja, ali svakako neću čekati tjednima da se u Diliju pojavi neki brod koji bi me mogao prebaciti. Pronjuškat ću još tamo po luci ako se ništa doonda ne otvori, ali ako mi kažu da imam brod za tri tjedna, dvojim da ću odabrati toliko se dugo i detaljno upoznavati s Istočnim Timorom. A onda trebam već početi razmišljati i o onoj idućoj plovidbenoj dionici…
Srećom da sam odspavao popodne, jer su me internetske obaveze zadržale budnim do 3 sata. U neko je doba nestalo i struje, ali srećom, ovaj hotel ima generator, barem su za to spremni. Laku noć!

komentiraj (0) * ispiši * #

Električni bik

subota , 05.12.2015.

Otok Flores dugačak je kojih 300-tinjak km. Glavna cesta koja spaja njegova dva kraja dugačka je 700-tinjak km. Prošao sam Sumatru i znam kako izgleda kada ceste vijugaju po brdskom terenu, čitao sam i Snežanine dojmove s pedaliranja Floresom, ali kada sam danas konačno krenuo iz Labuanbaja, tek sam tada shvatio razmjere floreškog reljefa. Reći da je brdovit, bilo bi nedovoljno. A i nije samo brdovit, ima ovdje i dosta polja, riječnih dolina… Ali čini se da cesta bira onaj pravac gdje će imati najveće oscilacije u visinskoj razlici. Od razine mora diže se na visoravan gdje leži Ruteng, prvi veći grad na mom putu, potom se nakon Rutenga upućuje na jug, prema obali mora, da bi se potom opet popela u brda i došla do Bajawe. U pojedinim dijelovima to je serpentina na serpentini. Kako je usto na dosta mjesta i asfalt ofucan. to stalno poskakujete, podrhtavate, bacaka vas lijevo-desno…kao da ste na električnom biku. Krajolik je pak opet listopadan i stoga ostavlja dojam da se vozite po staroj cesti preko Učke. Općenito, promijenio sam razne asocijacije, uglavnom sve vezane za pojedine predjele Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Albanije. Ima naravno među tim listopadnim drvećem i onoga koje ipak ovaj krajolik nesumnjivo locira u trope, kao što su banane ili palme. Ima i bambusovih šuma, koje su također listopadne. No većinu vremena kada se vozite Transfloreskom cestom vaše oči počivaju na različitim prizorima koji svi mogu biti viđeni i negdje u Hrvatskom Zagorju.
Neklimatizirani bus ipak je ispao klimatizirani kombi s 15 sjedala. Veći od travela, manji od busa. Sjedala su bila znatno udobnija, s više razmaka za noge, jedini je problem bila cesta. I da, presjedali smo u Rutengu, koji me podsjeća na neke brdske gradiće po Albaniji. Negdje oko podneva počela je kiša, koja nas je s prekidima pratila skroz do pred Bajawu. Ugodno je rashladila zrak. Bajawa je inače na oko 1000 metara nadmorske visine, tako da je već i po tome svježija i suša od gradova bliže obali. Večerašnja temperatura je 20°. To nisam osjetio valjda još od sjevernog Pakistana.
Na dionici do Rutenga prošli smo pored političkog skupa u nekom od usputnih mjesta, i to poprilično velikog, budući da smo kasnije vidjeli masu ljudi koja je iz suprotnog smjera stizala okićena stranačkim zastavama, dolazeći na motorima ili na kamionima, na kojima se ljudi voze tako da jednostavno stoje u tovarnom prostoru. Vjerojatno su tako i one nesretne radnice u Kambodži, o kojima su mi Miro i Sanja pričali. Prije Rutenga smo prošli i pored neobičnih rižinih polja raspoređenih u obliku paukove mreže. Nažalost sada su suha, a i provezli smo se pored njih u razini, tako da je moguće samo uočiti konture, ali ne ih i doživjeti u potpunosti. Na drugoj smo dionici (Ruteng-Bajawa) imali jednu pauzu za ručak, i to u nekom restoranu s padanškom hranom. Otkako sam otišao sa Sumatre izbjegavam padanšku hranu, stalno se prisjećam ljutine. Večerat ću nešto u Bajawi. U Bajawi ne postoji autobusni kolodvor, nego vas autobus iskrca na odvojku s glavne ceste, koji je udaljen kojih 2 km od grada. Još nismo ni izašli, a vozači ojeka su već kao osice oko kombija. Čim vidim tu ornost, u meni se odmah javlja otpor. Znam da je to možda djetinjasto, ali kada vidim koliko se očito ti ljudi grebu za pare, poželim ih kazniti. Razumijem, njima je novac potreban za život, ali u mom sustavu vrijednosti novac se traži suptilno. Usto što znam da takva ornost često ide i s pretjeranim pumpanjem cijene. Zato se vozače ojeka trudim izbjegavati gdje god mogu. Tako sam i ovdje prvo pogledom tražio bemo koji bi me mogao prebaciti u grad, ali nije bilo nijednoga. Inače, na Floresu su bemi karakteristični po glasnoj glazbi koja se ori iz njih, često su i ukrašeni kojekakvim naplatcima, spojlerima, nerijetko imaju i svjetlosne efekte…suprotnost bemima u drugim gradovima, gdje su to vrlo utilitarna vozila, bez puno estetike. Nakon što vidim da od bema ništa, krećem pješice u grad. I naravno, Flores je sličan Sumatri po količini dobacivanja, u Labuanbaju se nitko nije uznemiravao oko stranaca, no ovdje sam izgleda atrakcija. Uspijevam dopješačiti do grada, tražim prvi hotel na svojoj karti, pa onda i u stvarnosti, no izgleda da su Google Karte opet krivo označile njegovu lokaciju. Kada ga konačno pronađem, ispada da je pun. Odlazim stoga u plan B, Hotel Johny, koji je navodno jeftin, vlasnik dobro govori engleski i imaju neku žnoru za izlete po tradicionalnim selima u okolici Bajawe. Hotel Johny nalazim relativno lako, bliže je centru, a zgrada ima unutrašnje dvorište koje je prekrito staklenim krovom. Vlasnika očito nema, tu je neka druga ženska koja znade ponešto engleskoga. Izdaju mi sobu, za 140 000 rupija, soba je grozna, ofucana, ne baš najčišća, a kupaonica smrdi, nema umivaonik, kao niti funkcionalni vodokotlić. Ni toaletni papir. Opet kao u onom bungalovu u Labuanbaju u kojem sam punio bateriju fotoaparata i tablet. Ali, zanimljivo je da ima topli tuš (doduše, crijevo malo pušta sastrane) i wi-fi, koji radi besprijekorno. Sve u svemu, nije najkomfornije, ali izdržat ću te dvije noći. Na recepciji nema spomena o nekakvim vodičima za izlete, jedino za karte za bus i travel. To će mi trebati preksutra. Valjda će se ujutro nešto saznati.
Dok sam sredio internetske obaveze i istuširao se, već je bilo pola 10. U sklopu hotela imaju mogućnost posluživanja hrane, ali pola 10 je njima već kasno. Odlazim pokušati vani pronaći nešto zanimljivo, ali nema ničega. Bajawa je mrtvi grad, u pola 10 navečer već je svugdje sve zatvoreno, tu i tamo prođe neki motor ili prolaznik, ali vidi se da ovo nije grad u pravom smislu riječi, više nešto poput Udbine ili tako čega. Vraćam se u hotel i pitam mogu li barem kupiti kekse i nešto za popiti. Žena mi daje dva mala okrugla peciva za 5000 rupija. I jednu izotoničnu vodu. A potom se povlačim u sobu, gdje još malo ovo pišem prije nego me svlada san i tako spusti zavjesu na ovaj događajima ne baš prepun dan.
A kako ne bismo prebrzo stali, napisat ću ovdje i nastavak indonezijske povijesti nakon potpunog ujedinjenja svih njenih dijelova (osim zapadne Papue) u jedinstvenu državu. U početku je zavladao period liberalne demokracije, uslijed kojega su na površinu isplivali svi kontrasti moderne Indonezije, kako vjerski, tako etnički, a i ideološki. Postojao je jak islamistički pokret, neki se rubni dijelovi nisu slagali s idejom unitarne države i borili su se za federalnu autonomiju (primjerice tu je bila i samoproglašena Republika Južni Moluci, pod pokroviteljstvom Nizozemske, kojoj je odgovaralo slabljenje novonastale unitarne Indonezije), buknule su pobune na Sulawesiju i Sumatri (u području Minangkabauâ)… Ustav iz 1950. ustrojio je državu na parlamentarnim načelima (prvi ustav iz 1945. bio je predsjednički), a broj stranaka ubrzano je rastao tako da više nijedna stranka nije mogla sama formirati vladu, nego su se sklapale razne koalicije, što je rezultiralo time da je između 1945. i 1958. Indonezija imala 17 vlada. U to vrijeme Komunistička partija Indonezije (PKI) bila je najveća na svijetu izvan komunističkog bloka (samo su kineska i sovjetska bile veće). Sukarno po svojim uvjerenjima nije bio komunist, no svojim je potezima nastojao udovoljiti PKI-u. Štoviše, nakon što je promatrajući međusobna gloženja pojedinih struja (koja su ponegdje prelazila u oružane sukobe) zaključio da je takvo ponašanje suprotno harmoničnom duhu duhu Indonežana (štogod on bio – Sukarno je bio indonezijski nacionalistički idealist), odlučio je da državi treba sustav koji je više u skladu s tradicionalnim plemenskim ustrojem, tj. da postoji vođa i svojevrsno vijeće staraca koje služi kao neka vrsta parlamenta, te tako postoji stabilnost nasuprot konstantnoj fluktuaciji u liberalnoj demokraciji. Stoga je 1957. uz pomoć vojske uveo sustav „Vođene demokracije“ u kojemu je raspustio parlament izabran na demokratskim izborima i zamijenio ga parlamentom koji je sâm izabrao. Zemlja se vratila na ustav iz 1945. Naravno, odmah su počele optužbe za diktaturu, iako Sukarnov potez nije bio puno drugačiji od onoga što je 30-ak godina ranije radio Atatürk, a što će i u desetljećima koja dolaze raditi Lee Kuan Yew. Uveo je trojni sustav nazvan Nas-A-Kom (nasionalisme-agama-komunisme, pri čemu je agama vjera, a ovo ostalo dvoje znate što je), koji je trebao zadovoljiti najvažnije čimbenike u indonezijskoj politici: vojsku, islamiste i komuniste. Sukarna su zbog tog balansiranja zvali i „Velikim dalangom“ (dalang je narator lutkar u wayang kulitu). Isto je tako započeo s brojnim projektima koji su trebali jačati nacionalni identitet i ponos, a mnogi su ih kritičari nazvali mazanjem očiju u trenutcima gospodarskog sloma. U vanjskoj politici, nakon Bandunga, Sukarno je odlučio voditi dosljedno nesvrstanu politiku, uzimajući od obaju blokova ono što Indoneziji odgovara, istovremeno ne pristajući ni uz jedan. Takvi se potezi nisu nimalo sviđali SAD-u, koji je Indoneziju smatrao ključnom geopolitičkom državom u jugoistočnoj Aziji i trudio ju se svakako podvrgnuti svojoj kontroli. Stoga je CIA odlučila poduzeti nešto u vezi toga. Već su ranije pokušali „riješiti“ Sukarna, još kada je uveo Vođenu demokraciju, no bezuspješno. Kako je američki pritisak jačao, tako se Sukarno sve više približavao Sovjetskom Savezu i Kini (slično kao i Kuba – pritisak je bio kontraproduktivan), ujedno se sve više vezujući uz PKI. Istina je da je Sukarno pritom poduzeo i nekoliko prilično nerazumnih poteza, kao što je tzv. Konfrontasi s Malezijom oko sjevernog Bornea, za koji je smatrao da mora pripasti Indoneziji jer je Indoneziju smatrao kišobranom pod koji će okupiti sve malajo-polinezijske narode u regiji, uslijed čega je izbio oružani sukob; potom sukob oko Nizozemske Nove Gvineje, iako je tu na kraju pristao na plebiscit pod kontrolom UN-a (koji se na kraju nije dogodio za njegove vladavine); usto je svojim ženskarenjem ostavljao prilično loš imidž države. Uslijed neslaganja s međunarodnim tretmanom NR Kine i licemjerja zapadne politike, Indonezija je pod Sukarnom istupila iz UN-a. Kako su komunisti dobivali sve veći utjecaj u vlasti, pojavio se otpor u određenim konzervativnim vojnim krugovima. Država je bila i u ekonomskim problemima, s visokom inflacijom, ovisna o pomoći SSSR-a i Kine. Stvari su kulminirale 30. rujna 1965., kada je nastala opća zbrka u kojoj je prvo smaknuto 6 najviših generala i još 6 visokih časnika indonezijske vojske. Struja vojske koja je preuzela odgovornost (tzv. Pokret 30. rujna) tvrdila je da su časnici spremali vojni udar protiv Sukarna i da je tim činom udar spriječen, te da oni sada preuzimaju kontrolu. No ubrzo nakon toga uslijedila je druga akcija, pod vodstvom generala-majora Suharta, koji je dao ukloniti kontrapučiste, tvrdeći kako su zapravo oni ti koji žele izvršiti udar protiv Sukarna. Suhartova je dakle dužnost bila da zaštiti Sukarna i preuzme kontrolu. Ujedno je tvrdio da su za pokušaj prevrata 30. rujna odgovorni komunisti, te je to bio signal za početak beskompromisnog obračuna s komunistima, tijekom kojega je u idućih pola godine pobijeno oko pola milijuna ljudi, a još oko milijun ih je zatvoreno. Ta čistka nikada nije pravno sankcionirana, štoviše, ubojice i danas slobodno pričaju o svojim zlodjelima i nitko ne postavlja pitanje odgovornosti. A prema dokumentima s kojih je skinuta oznaka tajnosti, čini se da su prilikom čistki popise imena koja treba „počistiti“ dostavljali i američki i britanski obavještajci. Time je ujedno Komunistička partija Indonezije posve uništena. Kasnije će se ispostaviti da je vojska već dulje vrijeme bila pripremana (od strane CIA-e) na takav čin, a da je Pokret 30. rujna bio samo dobrodošao povod. Službeni stav Indonezije u pogledu tih masovnih ubojstava sličan je turskom stavu o Armenskom genocidu – u školama se o tome ne uči, dopušteno je iznositi samo umivenu verziju, i to prvenstveno onu koja osuđuje Suhartov režim, prešućujući upletenost ostatka vojske, islamistâ, pa čak i Katoličke crkve.
Iako je Suharto preuzeo kontrolu da zaštiti Sukarna od vojnog udara, na kraju je Suharto zapravo proveo vojni udar, budući da se Sukarno više nije mogao osloniti ni na PKI ni na vojsku. Dvije godine kasnije Suharto je proglašen privremenim predsjednikom, a godinu dana kasnije i formalnim predsjednikom, praktički stavivši Sukarna u kućni pritvor do njegove smrti 1970. Suhartova vladavina poznata je pod imenom Novi poredak, te, iako je učinio neke dobre stvari (kao što je sklapanje primirja s Malezijom), učinio je i mnogo više loših stvari: farsa od „referenduma“ na Novoj Gvineji, invazija Istočnog Timora, otvaranje tržišta uz drastičan porast nejednakosti među stanovništvom, te osobno bogaćenje njega i njegove obitelji. Za razliku od Sukarna, koji je, unatoč tomu što je bio nacionalist, neosporno bio i intelektualac koji je tečno govorio desetak jezika, Suharto je bio vojničina u pravom i najnegativnijem smislu riječi. Karijeru je započeo u policijskim snagama tijekom japanske okupacije, da bi ga kasnije, tijekom Vođene demokracije, vrbovala CIA. Na kraju je vješto odradio posao kojim je Indonezija „pacificirana“ i „dovedena pameti“ iako je formalno i dalje ostala nesvrstana. Američka podrška Suhartu je i omogućila svinjarije na Novoj Gvineji i Istočnom Timoru, te mu osigurala čak 30 godina na vlasti. Na kraju ga je dotuklo ono što je tako gorljivo zagovarao i provodio – kapitalizam. Naime, Azijska ekonomska kriza 1997. najgore je pogodila upravo Indoneziju, koja je bankrotirala. Narod je izašao na ulice i započeo velike demonstracije protiv korumpirane vlasti. Usput su naravno stradali i tradicionalni žrtveni jarci indonezijskog nezadovoljstva – Kinezi. Suočen s masovnim otporom, Suharto je odstupio s vlasti u svibnju 1998. Iako se i njemu i njegovom sinu kasnije sudilo za korupciju, ništa nije dokazano, te je Suharto umro kao slobodan čovjek, a dobio je čak i državni pogreb. Nakon Suhartove ostavke vlast je preuzeo potpredsjednik Bacharuddin Jusuf Habibie, obećavajući reforme, ali kako su stvari tekle sporo, u studenom iste godine Indonežani su ponovno izišli na ulice. Napokon su obećani parlamentarni izbori. Istovremeno, svi separatistički pokreti i etničke netrpeljivosti koje je Suhartov režim držao u čeličnom stisku eksplodirali su njegovim padom. Istočni Timor izborio se 1999. za tranziciju prema neovisnosti, koja je okončana 2002. Sukobi u Acehu na kraju su okončani 2005. dogovorom o autonomiji. Separatisti u Irian Jayi (indonezijski dio Nove Gvineje) nisu bili te sreće, njihova borba i dalje traje. Krvavi su sukobi izbili i između kršćana i muslimana na Molučkim otocima. U lipnju 1999. na parlamentarnim je izborima pobjedu odnijela Indonezijska demokratska stranka borbe, pod vodstvom Megawati Sukarnoputri, Sukarnove kćeri. No predsjednikom je postao Abdurrahman Wahid, koji je krenuo s antikorupcijskim programom, ali je naišao na otpor starih korumpiranih struktura. Abdurrahman je stoga podnio ostavku (na kraju i sâm optužen za korupciju), da bi ga odmijenila potpredsjednica Megawati, za čijeg se mandata nije gotovo ništa promijenilo. 2004. na prvim direktnim predsjedničkim izborima na vlast je došao Susilo Bambang Yudhoyono, nekadašnji general i veteran Istočnog Timora, ali također i doktor znanosti iz područja poljoprivredne ekonomije. Susilo je uveo određene mjere socijalne zaštite stanovništva i povećao izdatke za zdravstvo i obrazovanje, te je na temelju toga uspio odraditi puna dva mandata. Ujedno je uspio zauzdati islamiste. Nažalost, tijekom njegova prvog mandata zemlju su pogodile tri velike prirodne katastrofe: 2004. potres i cunami u Acehu, 2006. potres u Yogyakarti i 2009. potres u Padangu. 2014. na čelo države došao je Joko Widodo, bivši gradonačelnik Jakarte, kojemu je prednost to što iza sebe (još) nema nikakvih korupcijskih repova. No mnogi ga kritičari smatraju tek Megawatinom lutkom na koncu, glasnogovornikom Velike mame. O tome kakva je situacija danas u Indoneziji, već sam pisao. Već samom svojom geografskom i demografskom veličinom, Indonezija je zemlja koja se ne može zanemariti. Nažalost, nejednakost razvoja, kako socijalna, tako i geografska, još će dugo vremena opterećivati ovu zemlju. Recimo, kostur indonezijske infrastrukturne mreže još uvijek je nizozemsko naslijeđe. Ogromna veličina i rascjepkanost države i dalje predstavljaju problem za stanovnike udaljenih otoka, budući da kapital teško curi s Jave i Balija, koji su dva najrazvijenija otoka. Siromaštvo znači i jeftinu radnu snagu, tako da će indonezijski radnici, rascjepkani i slabo sindikalno organizirani, u zemlji u kojoj je komunistička partija temeljito zatrta, još dosta vremena rušiti globalnu cijenu rada. Uza sve prirodne i kulturne ljepote, ovo nije zemlja koju je lako voljeti i biti optimističan glede njenog razvoja. Sukarnova ideja je bila plemenita, bez sumnje, ali zajednički indonezijski identitet svodi se uglavnom na državne simbole (himnu, grb i zastavu) i na nacionalni službeni jezik. Čak je i ime države kolonijalistički internacionalizam skovan iz grčkoga jezika. Za Maleziju sam znao reći da je „slučajna država“, ali tamo barem postoji povijesni kontinuitet malajskih državica (Borneo je druga stvar). No između Ačešana i Papuanaca ne postoje nikakve veze – ni povijesne, ni etničke, ni jezične, pa čak ni rasne. Oni su zajedno samo zato što je sve to bila Nizozemska Istočna Indija. I to je u redu, dokle se god ne siluje ideologija o jednom rodu i jednoj krvi. U tom smislu mislim da je Sukarno pogriješio. To jest imalo smisla za oslobođenje od kolonijalnog jarma, ali sada je isto tako vrijeme i za oslobođenje od javanskog jarma i ravnomjerniji razvoj države. No s obzirom da su od 7 predsjednika njih 6 bili Javanci (a Bacharuddinu Jusufu Habibieu je majka bila Javanka), to će ići malo teže…
I tu ću završiti.

komentiraj (0) * ispiši * #

Ma kakve tabletice, jesi ti vidio one zmajeve na otoku?

petak , 04.12.2015.

Doručak službeno počinje u 7, a tako je i dogovor s onim tipom iz agencije, nekim mlađim frajerom koji izgleda kao netko tko bi svirao na onim bačvama koje se sviraju po Karibima. Općenito, ovdašnje je stanovništvo već poprilično tamne puti i vrlo slabo kosooko. Blizu smo Nove Gvineje, ima tu papuanskih utjecaja, barem što se boje kože tiče, u pogledu kose baš i ne (Papuanci imaju karakterističnu kuštravo rudlavu kosu, i inače su uz bijelce i australske aboridžine jedina populacija koja može imati plavu kosu). Međutim, doručak je počeo i malo prije 7, tako da stižem ubaciti u sebe jednu palačinku od banane i par komadića ananasa i papaje, a onda se spuštam do ceste, gdje se već nalazi taj tip i zajedno s njime još neki klinac koji će mi nastaviti praviti društvo kad ovaj ode još obaviti neke stvari. Taj klinac zapravo ima 18 godina i sada se ja pitam izgleda li mi kao klinac zato što sam ja iz svoje dobne perspektive počeo sve ljude tih godina doživljavati kao klince, ili on stvarno izgleda mlađe. Dobro, zbog sitne građe ovdje svi izgledaju mlađe. I on meni kaže da mi ne bi rekao da nisam u dvadesetima. Pa tako se i osjećam. Malo smo još razgovarali o nekim generalijama, on je cijelo vrijeme držao peraje, masku i dihalicu, koje će mi kasnije predati, jer je to za moj drugi dio današnjeg programa, a to je ronjenje s maskom pored jednog obližnjeg otoka. U međuvremenu se pojavljuje onaj prvi, daje mi i ručak u kutiji od stiropora u kakvoj se obično servira hrana koja se dostavlja, a potom me motociklom prebacuje do luke. Mali će za nama pješice, zajedno s perajama i maskom. Ovaj me ostavio na gatu i opet nekud odjezdio, taman kad se pojavio mali. Promatramo ekipe ronilaca i turista koji idu na dubinska ronjenja po arhipelagu. Zapravo, čini se da trenutno više turista ovamo dolazi radi ronjenja nego radi varanâ. Napokon se ponovno pojavljuje ovaj s motociklom, te mi kaže da je troje ljudi odustalo, tako da na izlet idemo samo ja i još jedna osoba. Prebacuje me motorom malo južnije, u još neuređeni dio luke. U Labuanbaju se gradi veća luka, koja će moći prihvaćati i veće brodove, vjerojatno teretne – čitav taj predio luke zauzet je kontejnerima, a meni nije jasno odakle ovdje kontejneri i što se u njima prevozi. Flores nema industriju, pa da bi se stvari izvozile, nema baš ni neko veliko tržište, pa da bi se roba kontejnerima morala dovoziti ovamo… Ulazim u uski drveni izletnički brod spuštajući se po nejednakom sklizavom velikom kamenju, prekrivenom blatnom zemljom, koje na ovom mjestu tvori obalu. Nekako se uspijevam dočepati broda, a tamo, osim dvojice članova posade, sjedi još jedan tip, u svojim, rekao bih, pedesetima. Kurtoazno se pozdravljamo, ali razgovor ćemo ostaviti za kasnije. Jutro je. A ubrzo se pali i vrlo bučni motor broda i krećemo na dvosatnu vožnju do Rince. Rinca je odmah uz obalu Floresa, ali ipak malo južnije, zato toliko treba. Do Komoda pak treba oko 4 sata, zato se na njega obično ide gliserom, kako se ne bi gubilo previše vremena na put tamo i natrag. Ili se ide na dvodnevne ture s noćenjem.
Otoci uz zapadnu obalu Floresa vrlo su suhi, iako imaju vegetacije, no one primjerene sušnim uvjetima. Istina je da na Rinci uz samo obalu postoje mangrove, ali unutrašnjost je savanasta. Boja koja prevladava po okolnim otocima je žućkasta. Po otocima ima i dosta listopadnog drveća, koje je sada vjerojatno u fazi ponovne folijacije (završila je sušna sezona i kreće kišna), ali još je uvijek uglavnom golo, pa otoci iz daljine izgledaju kao prekriveni nekom sivkastom paučinom (onim sivkastim nakupinama koje se obično nagomilaju na teško dostupnim mjestima, mi to doma zovemo „mačke“), a to je zapravo to golo drveće. Također primjećujem da je more prilično prljavo. U zaljevu Labuanbaja svakako, ali čak i izvan uvala, na relativno otvorenom moru znamo upasti u plutajuće nakupine smeća, ali i biljnog otpada (granja, lišća i sl.), koji stvara čepove na površini vode. Konačno oko pola 10, nakon dva sata plovidbe, uplovljavamo u duboki zaljev na sjevernoj strani Rince, gdje je i jedan od ulaza u nacionalni park Komodo. Gasi se motor i tek tada spoznajemo ljepotu tišine ovog mjesta. To je ona divota jedrenja – usidriti se u nekoj mirnoj uvali, baciti sidro i zanoćiti tako, usidreni nasred mirne vale. Ako još sidro drži, a uokolo nema neugodne faune, milina. Pogotovo kad počne ljuljuškati… No ovdje ćemo se ipak privezati za gat, te potom krenuti u obilazak ovoga dijela nacionalnog parka. Na moliću stoji upozorenje da se nalazimo u zoni krokodilâ i da treba biti posebno oprezan. Čudno, obično se kaže da je komodski varan vršni predator zato što nema konkurencije u vidu upravo tih istih krokodila, no izgleda da su ovdje varanima krokodili proletjeli ispod radara. Što je ironično, engleski naziv za varana je monitor lizard, ali ovdje nisu uspjeli opaziti krokodile. Možda su si pak podijelili ingerenciju, kao ono morski pas i krokodil na grbu Surabaye.
Na kraju molića čeka nas naš današnji vodič, jedan od rendžera nacionalnog parka, koji se zove Ismen. Ismen u ruci drži dugačak štap s rašljastim završetkom, koji služi za odbijanje eventualno agresivnih varana. Ujedno doznajem i kako se zove moj suputnik, kao i odakle je. On je Christian iz Švicarske, iz jednoga sela blizu Züricha. Pričat će mi kasnije da ovuda luta samostalno, žena i djeca su mu u Švicarskoj. Ima vizu na mjesec dana, ali vjerojatno će ju produžiti. Za Božić bi trebao biti na Baliju, a u posjetu bi mu trebala doći i žena. Pomalo je zbunjen, tj. ima neki čudan smisao za humor koji je smiješan samo njemu. Krećemo za Ismenom do centralnih objekata u parku, gdje ćemo kupiti ulaznice. Putem dotamo, pod jednim drvetom vidimo mladog varana, od kojih 5 godina (varani inače žive oko 30 godina, a bilo je i slučajeva koji su doživjeli 50). Da nas vodič nije upozorio, ne bismo ga ni primijetili, kamuflaža im je prilično dobra.
Komodski varan ili komodski zmaj, u jeziku lokalaca nazvan ora ili buaya darat (kopneni krokodil), najveći je gušter na svijetu. Odrasli mužjaci dosežu duljinu i do 3 metra. Prema jednoj teoriji, njihova veličina je odraz otočnog gigantizma, a prema drugoj, komodski su varani prežitak nekadašnje megafaune ovih područja. U prilog tome idu i fosili takvih guštera slične veličine, nađeni u Australiji. Varani su mesojedi, a napadaju i plijen znatno veći od sebe, poput bivola i jelena. Napadaju iz zasjede, pri čemu mogu prilično brzo trčati (oko 25 km/h), a žrtvu često ošamućuju udarcima repa. Ugriz je snažan i vrlo bolan, pri čemu se rana često inficira, budući da u slini varana žive bakterije koje uzrokuju sepsu. Iako se dugo vjerovalo da varani nisu otrovni, izgleda da ipak posjeduju otrovne žlijezde, ali sâm mehanizam nije još posve jasan (jedna žlijezda izlučuje antikoagulant, koji sprečava grušanje krvi i pospješuje iskrvarenje). Žrtva obično umire od sepse, što može potrajati i više dana. Za to vrijeme varan strpljivo slijedi žrtvu i čeka. Varani se hrane svakih nekoliko tjedana, ako uspiju naći dovoljno obilan obrok. Recimo, jelen ili bivol dovoljni su im za mjesec dana. Manji plijen gutaju cijeli, većemu otkidaju komade mesa trzajima glave, slično krokodilima. Nakon što probava otpočne, iz želuca izbacuju gvalju neprobavljivih dijelova, kao što su dlake, kosti, zubi, rogovi… Čest je i kanibalizam, tj. odrasli mužjaci jedu mladunce, pa tako mali varani (do negdje treće godine života) žive na drveću, na koje se odrasli mužjaci zbog mase (a dosežu i do 75 kg) ne mogu popeti. Tamo se uglavnom hrane kukcima i ptičjim jajima. Ženka negdje u rujnu polaže jaja u rupe u zemlji, koje su zapravo podzemna gnijezda ptica kokošina, koja ženka malo proširi. Prvih nekoliko mjeseci, do početka kišne sezone, ženka je u blizini i čuva jaja od predatora. Kada počne kišna sezona, jaja bivaju potopljena, te tako ostaju do vremena izlijeganja, koje je u travnju, dobu kada ima najviše kukaca. Zanimljiv je kuriozitet da su varanice sposobne nesti neoplođena jaja iz kojih se redovno liježu mužjaci. Dugo se mislilo da je riječ o mogućnosti da varanica pohrani mužjakovo sjeme negdje u tijelu, no kada je u jednom zoološkom vrtu jaja sjela ženka koja nije nikada imala kontakt s mužjakom, došlo je do zaključka o sposobnosti partenogeneze. Očito je to međutim ekstremna mjera, a činjenica da se iz takvih jaja liježu mužjaci ukazuje na to da ženka ipak traži nekoga da ju oplodi.
Varani imaju vrlo dobar osjet mirisa, tj. u stanju su osjetiti miris strvine (koju također jedu) na 9 kilometara. U ustima imaju dugi rašljasti jezik kojim često ispituju okolinu. Zubi su im prekriveni tkivom desni, koje se ljušti tijekom hranjenja, tako da im je slina krvava. Kao što sam rekao, kreću se prilično brzo, napadaju iz zasjede, a u stanju su i skakati za hranom. Prije napada se znaju uspraviti na stražje noge. Kamufliraju se bojom tijela, koja varira od sivkaste, preko SMB-a, do gotovo crne. Iako načelno ne napadaju ljude, tj. ljudi im nisu primarni plijen, bilo je slučajeva napada u samoobrani, čak i s tragičnim ishodima. Naime, već sam rekao da varanov ugriz uzrokuje veliki gubitak krvi i sepsu. Stvari dalje idu same od sebe. Osim toga, bilo je i slučajeva gdje su varani iskapali tijela iz grobova i jeli ih. Glasaju se šištanjem, a kako su hladnokrvne životinje uglavnom nisu aktivni noću. Nisu zapravo pretjerano aktivni ni danju, pogotovo ako su siti. I zapravo je i bolje da je tako, barem s aspekta posjetitelja Nacionalnog parka, koji ne žele da varani stalno trčkaraju uokolo. Love najčešće u popodnevnim satima.
Zapadni je svijet za varane čuo 1910., kada je jedan nizozemski časnik odlučio provjeriti priče da na otocima zapadno od Floresa žive zmajevi. Priče su bile tipično pretjerivanje, npr. da su dugački 12 metara i rigaju vatru. Ekspedicija koju je poslao iskrcala se na Komodu i uspjela odstrijeliti jedan primjerak, dugačak samo 2 metra, bez vatre u ustima. No time je komodski varan – čije je postojanje lokalnoj populaciji naravno bilo poznato i ranije – znanstveno opisan. Zbog malog broja staništa, populacija se vodi kao ranjiva, iako ih samo na Rinci ima oko 2000, na Komodu još i više, a žive na još nekoliko manjih otoka uokolo, te u nekoliko džepova na sjeverozapadu Floresa.
Nakon što smo kupili ulaznicu, Ismen nam nudi da odaberemo jednu od triju staza za hodanje, rangirane po duljini. Najdulja ima kojih 5 km i za nju treba oko 2 sata. Ali prolazi uglavnom kroz otvorenu savanu u unutrašnjosti otoka. Iako smo Christian i ja prvo bili za nju, čini se da se Ismenu baš ne da, pa nas zapravo nagovara na srednje dugu stazu. Ona više prolazi kroz šumu, sjenovitija je. Kaže nam što bismo sve trebali vidjeti od faune prilikom šetnje, ako sve bude u redu. Varane (naravno), majmune (njih je uvijek fora vidjeti), zmije (to bih rado preskočio, pogotovo jer sam u japankama), bivole i jelene. Na kraju smo vidjeli sve to osim zmija (jej!), a još i jednu vrstu ptice koja također, čini mi se, spada u kokošine, a Ismen ju zove „romantična ptica“, budući da parovi ostaju zajedno cijeli život. Čak su i ovdje čeprkale po zemlji u paru. Ako ženka ugine, mužjak nađe drugu. Romantika je precijenjena.
Varane smo vidjeli odmah na početku, njih desetak, okupljenih ispod kućice u kojoj je kuhinja u glavnom turističkom dijelu parka. Okupljaju se ondje jer im miriši hrana, iako ju ne dobivaju otamo. Leže izvaljeni jedni preko drugih, primjerci različite dobi, neki i do 2 metra dugi. Ovako izvaljeni izgledaju relativno bezopasno, kao velike iguane. A iguane, iako su zastrašujućeg izgleda, zapravo su prilično dobroćudne. Onda se jedan počne premještati, tromo, palucajući jezikom, hoda oko skupine, na drugu stranu. I zlokobno šišti. Čini se da je situacija pod kontrolom, ali ipak nije baš ugodan osjećaj da ova masa mišića može sunuti u svakom času prema nama brzinom sprintera. Udaljeni smo koja 3-4 metra, ali svejedno se osjećam izloženo. Rašljasti štap u Ismenovoj ruci dodatno pridonosi osjećaju latentne opasnosti. A kako mi je ponudio da me slika, tako je štap dao Christianu, pa se bojim da ovaj ne napravi neku glupost, ili da se jednostavno uspaniči ako se nešto počne događati. To je nekoliko sekundi napetosti (i naravno da ovaj ne može okinuti samo jednu sliku, mora barem dvije – kad god mene netko zamoli da ih slikam, ako eksplicitno ne zatraži još jednu, ili ako netko ne uleti u kadar, uvijek okinem samo jednu sliku), ali sve završava u najboljem redu. Drugi problem je što je čitav taj dio otoka pun nekih dosadnih muha, sličnih obadima, koje stalno slijeću na vas i ne daju se otjerati, tako da se bojim da ti moji nagli trzaji rukama i nogama ne isprovociraju varane. Srećom, oni su hladnokrvni (na više načina), tako da se i dalje drže zaklona ispod kuhinje.
Nastavljamo šetnju šumom, gdje vidimo jedno (vjerojatno napušteno) gnijezdo u koje su varanice odlagale jaja, jedno koje bi možda moglo imati jaja u sebi, jedan dio staze je zatvoren jer je na tom mjestu prošle godine varan napao rendžera… Osim izmeta na nekoliko mjesta, više nismo vidjeli žive varane u šumi. Što je svakako bolje, iako možda nije toliko prirodoslovački atraktivno. No ja nisam sir David Attenborough, već mi je sâm osjećaj bivanja na koji metar od tih veličanstvenih bića bio dovoljan. Šetnja je trajala oko sat vremena, kroz neobičan pejzaž, koji jest šuma, ali sušna šuma. Zemlja između je spržena i suha. Potom se počinjemo penjati preko jednog hrpta, pa tako vidim i na što liči ostatak Rince. Da, riječ je o savani, otvorenim prostorima prekrivenim niskim travnatim raslinjem, s povremeno razbacanim palmama koje su slične kokosima. Nije mi jasno kako se ovdje razvio takav sušni biotop, tim više što na Floresu redovno kiši, u što ću se uvjeriti i toga popodneva. Vrućina je užasna, kao da zrak pulsira toplinom i uvijek si u takvoj situaciji gotovo mogu vizualizirati kako mi znoj šiklja iz žlijezda, onako poput arterijskog krvarenja. Odahnuo sam kada smo ponovno ušli u šumu, ipak je to sjena, čak i takva čudna, sušna listopadna šuma. Na nekoliko nam je mjesta Ismen pokazivao smokve daviteljice koje su u svoj čvrsti zagrljaj uhvatile neko od palmina drveća, na drveću bismo katkada vidjeli lubanje bivola s rogovima… Pitao sam ga je li to možda neka vrsta praznovjerne zaštite od varana, a on je rekao da to rendžeri nađu u šumi lubanje bivola i pričvrste ih na drveće kako bi ih onda turisti mogli slikati. :D Inače, na Rinci se nalaze i dva ribarska sela, ali na drugom kraju otoka, podalje od ovoga gdje je nacionalni park. Pretpostavljam da i tamo ima varana, ali nekako su se očito navikli na suživot. Varani inače jedu i ribu, ulaze u more i vješti su plivači (mogu roniti do 4,5 metra dubine), pa ih se znalo nalaziti i na susjednim otocima koji im nisu redovito stanište.
Pozdravljamo se s Ismenom kod zgrade u kojoj je blagajna, potom ćemo sjesti zakratko na piće pored obližnje suvenirnice, gdje možete kupiti i drvene figurice varanâ u različitim veličinama, od nekoliko centimetara, pa skoro do metra. Naravno, živi varani su zaštićeni, a i teško da bi ih baš netko uzeo kao kućnog ljubimca, no ima ih u nekoliko zooloških vrtova po svijetu (između ostalog ona partenogenetičarka je snijela jaja u zoološkom vrtu u Chesteru). Vraćamo se potom na naš brod, s kojim ćemo na drugi dio programa. Isplovljavamo natrag u smjeru Labuanbaja, ali idemo malo dalje od obale, uz srednji niz otoka. Prilegao sam na klupu i zatvorio oči, pritom i malo zadrijemavši. Prije toga sam pojeo onaj putni ručak – naravno, komad piletine, riža i vodeni špinat. Nema tu prevelike maštovitosti. Sjećam se da su me dan ranije pitali želim li piletinu, govedinu ili vegetarijanski. Da sam uzeo vegetarijanski, pretpostavljam da bih dobio tofu, ili možda samo povrće. Zaustavljamo se kod jednog otočića oblika stošca, ali koji na jednom kraju ima jezičac pješčane plaže. Uokolo je koraljni greben. Sada bismo ovdje trebali roniti. No ja se prvo moram presvući, što je na čamcu malo teže, jer baš nema nekog zaklona. Uz manevar s ručnikom ipak uspijevam, a potom uzimam peraje i masku. Peraje pokušavam navući, ali brzo odustajem. Pitali su me što želim za ručak, ali me nisu pitali broj noge. I naravno, dali su mi peraje broj 40-42. U to mi eventualno stane nožni palac. Isto tako, maska je vjerojatno dječja, čak i na najrastegnutijoj duljini remena nema šanse da ju prevučem preko glave. Ulazim u more bez ičega, spuštajući se po ljestvama s vanjske strane čamca (jer smo se usidrili kojih 20-ak metara od obale). Suprotno svim očekivanjima, more je hladno, temperatura nije viša od 30°. Toliko o tropima. Odlazim otplivati do obale, Christian je već prije mene skočio u vodu i već se vraća na brod (on ima manju nogu, pa je uspio staviti peraje). Ja ću malo progacati po plićaku, a potom plivam natrag do broda, gdje mi Christian daje svoju masku, koja je malo veća, neka probam s njom. Ponovno se vraćam u plićak, stavljam masku i zaranjam. I ponovno se suočavam s mojim praiskonskim strahom od zaranjanja. Dakle, ja stojim u plićaku, dubina je možda metar. U ustima držim dihalicu, što znači da neću ostati bez zraka. Lagano licem krećem prema površini vode, otvorenih očiju. Što mi je lice bliže vodi, to je užas koji osjećam sve veći. Uspijevam maskom proći pod vodu, čak je i lijepo i zanimljivo promatrati ribe ispod vode, ali užas koji u meni vrišti „Izađi van, izađi!“ je prevelik. Ja ne znam odakle mi točno dolazi taj strah od uranjanja, to je nešto iz ranog djetinjstva. Ono čega se mogu sjetiti jest da mi je majka kao malomu znala prati kosu u moru, te bi me onda, da mi ispere šampon, zagnjurila. Naravno, uvijek bez upozorenja, tako da nisam stigao uzeti zrak ili zatvoriti oči. Imam taj prizor u svijesti, ruka koja mi gura glavu unazad i pod površinu, a voda se sklapa nada mnom, tj. vidim nebo iznad sebe, ali zvukovi nestaju, dotok zraka nestaje…i premda to traje nekoliko sekundi, vjerujem da to može biti uzrok traume. Iako sam čuo i mnogo primjera ljudi koji su bili u ozbiljnijoj situaciji utapanja, pa su se svejedno uspjeli riješiti te traume. Dodatno se taj strah fiksirao kompletnim nedostatkom razumijevanja okoline za taj problem (majka i baka u kasnijim fazama djetinjstva, pa kasnije moje društvo s mora), gdje se to doživljavalo kao nekakvo moje izvođenje bijesnih glista, onako kako ljudi kojima je nešto lako ne shvaćaju da netko nije u stanju nešto izvesti. Bilo je tu i poprilično nasilnih gnjurenja (koja su samo bila kontraproduktivna), pranja mozga („kaj ti nije neugodno da si jedini sa suhom glavom na plaži“), prijetnji zdravljem („dobit ćeš sunčanicu“ – znao sam po dva sata plivati posve suhe glave, nikad nisam dobio ništa slično sunčanici)… Ja si svakih nekoliko godina preduzmem da se pokušam riješiti tog straha, odem u plićak, zaronim, uspijem čak i otvoriti oči pod vodom, ali strah od gušenja ostaje. Mislim da bih se toga mogao riješiti jedino hipnozom. A onda se opet pitam – pa zašto mi to treba? Da, vjerujem da propuštam divote podvodnog svijeta – isto kao što vjerujem i nekom padobrancu koji kaže da je skok s 1500 metara prekrasno iskustvo. A zanima me koliko bi se onih koji smatraju da je moje neronjenje gubitak odvažilo na takav skok. Poanta je da svi mi u životu zbog svojih strahova imamo neke gubitke. Nekima je i ovo moje putovanje nešto na što se nikad ne bi odvažili, čak i da imaju vremena i novaca. O čemu onda govorimo? Pustite me da se bojim ronjenja, time nikomu ne štetim, osim eventualno sebi, i to čisto u pogledu iskustva.
Nakon nekoliko pokušaja urona i izrona, vraćam se na brod. U međuvremenu se iznad Floresa pošteno smrknulo i izvjestan je snažni pljusak. On i počinje, dok se vozimo prema Labuanbaju. Posve je nejasno odakle su se skupili toliki teški crni oblaci, nebo je ujutro bilo posve čisto, s tek pokojim paučinastim cirrusom. Zahladilo je, ugođaj postaje pomalo jesenski. Do pristanka u Labuanbaju kiša je malo jenjala, ali svejedno se neće biti lako ispeti iz broda po onim kamenčinama. Još pitam tipa mogu li ostaviti peraje i masku na brodu, no on mi kaže da ih moram odnijeti u ured agencije. Krasno, još ću to morati imati u ruci. Dajem mu da mi ih pridrži, trebaju mi obje ruke za uspeti se, a on mi dobacuje ono uobičajeno „Oprezno!“, iako je očito da se penjem uz maksimalni oprez, ali ponekad jednostavno moraš stati na neko mjesto da bi procijenio je li dobro kao uporište ili nije. Uspijevam se dočepati obale, Christian je svoje peraje i masku ostavio na brodu. Inače, tek smo na brodu doznali da smo u istom hotelu, ali ja sada prvo moram otabanati skroz do ureda agencije, gdje je neki novi tip, koji me sumnjičavo gleda kada mu objašnjavam da sam donio vratiti opremu, onda mi kaže da ju odložim na stolac i potom me još pita koliko sam platio turu. Nije mi jasno to pitanje, pa valjda on zna koliko njegova agencija naplaćuje te ture. Očito neke njihove interne spike. Inače, na brodu smo doznali da kormilar za tih 4 sata plovidbe do Rince i nazad dobije 40 000 rupija. 20 kn. Znači, 5 kn po satu. Vlasnik broda dobije 50 000. A cijene po restoranima u Labuanbaju su otprilike u tom rangu. I što je najtragičnije, mi još smatramo da je to jeftino. Realno, platiti 30-ak kn za pizzu i jest jeftino iz naše perspektive, ali cijena pizze bi trebala biti prilagođena kupovnim mogućnostima domaćih ljudi. Ovako, ja imam osjećaj da preplaćujem tu pizzu, a lokalci si ju uopće ne mogu priuštiti. Obična pizza njima je luksuz. I sve to samo zato što stranci MOGU platiti više. Ako MOGU, ne znači da i ŽELE. Ali to je turistički reket – stranac ima novca, uzmi mu ga što više. I takve stvari računam ovim zemljama u minus. Stvar je principa.
Poslijepodne će uglavnom curkati kiša, tako da ću ga provesti u restoranu (naravno da je nova šifra u pitanju), uz gado gado (koji je bio jedan od lošijih, zbog izbora povrća – krastavci, mahune, zelena salata…iako je umak od kikirikija bio dobar, nije ga mogao izvući), potom otići do palačinkarnice preko puta, pa na bankomat (brzo se istopio novac iz Bime) i onda opet u hotel riješiti Hot 100. Brzinski upload fotografija prije nego gamad ugasi internet za danas, i potom odlazim u sobu pisati ovaj tekst. No u jednom času nestaje struje. Opet. Ali ovaj put za cijeli Labuanbajo, jedina svjetla su ona na brodovima u luci. Ništa, pisat ću sutra u busu, spremam se u mraku na počinak, potpomažući se svjetlom s tableta, legnem i taman da ću zaspati, kada čujem da se klima pali, vani se pale i svjetla…pa dobro, idem još malo piskarati. No nakon 20-ak me minuta shrvava san i sada je definitivno dosta za danas. Sutra konačno krećem duž Floresa…

komentiraj (0) * ispiši * #

U mraku

četvrtak , 03.12.2015.

Dakle, Flores me baš neće. Ili je to samo do Labuanbaja? Kakogod. Osrednji doručak (nasi goreng, kripici, jaje na oko, palačinka s bananom, svježe voće i tost s pekmezom od ananasa; uz kavu i čaj – sad kad ovako nabrojim i ne izgleda toliko osrednje), pa onda još malo odlaska u sobu, da bih skužio da mi se ujutro osoblje šetka po balkonu sobe (koji je povezan s drugim sobama), čisteći ga i pomećući – ali ja imam ogroman prozor koji gleda na taj balkon, što da sam kojim slučajem gol u sobi? Nakon što sam natipkao tekst, odlazim ga poslati u restoran. Tj. sjedam na terasu pored, pokušavam se ulogirati, ništa. Pogledam na mobitelu, ni tamo. Ulazim u restoran: „Jeste li možda promijenili šifru od sinoć?“ „Da, jesmo.“ „Možete mi reći koja je nova?“ „Morate nešto naručiti.“ Pa dakle stvarno mi dođe da im opsujem majku lopovsku, ovako kurvinski ucjenjivati goste hotela, to je krajnja drskost. No nema mi druge, nažalost. Uzimam šejk od manga, koji košta 29 000 rupija. Trebao sam ciljano uzeti najjeftiniju stavku na meniju, ako se već oni mogu ponašati kao gadovi, mogu i ja.
Dok sam obavio sve u vezi interneta, bilo je već prošlo 1 popodne. Sada moram vidjeti što ću sa sutrašnjim izletom na Komodo, s kartom za petak do Bajawe i s Pelnijevim brodom iz Endea. Spuštam se na glavnu ulicu i krećem od agencije do agencije. I svugdje je odgovor u vezi jednodnevnog izleta na Komodo jednak – sada nije sezona, nema grupa, možete jedino ići privatnim brodom, a on košta od 1,5 do 2 milijuna rupija. Ne dolazi u obzir. Alternativa je izlet na Rincu, koja je bliže, a također je u sklopu nacionalnoga parka Komodo i ima identičnu faunu (u smislu toga da ima varane), čak i ponešto bogatiju od Komoda, koji je mnogo goliji, budući da se nalazi na otvorenom moru. U principu, jedina razlika je u tome što je ono Komodo, pa mogu reći da sam vidio komodske varane na Komodu, a ne na Rinci, a to je važno samo mojoj „epic fail“ ekipi. Platiti triput više samo radi imena (a komodski se varan tako zove samo zato što je ranije primijećen na Komodu), bio bi teški snobizam. Da, Komodo je vjerojatno zanimljiviji roniocima, čak i plažoljupcima (beach buffs), jer ima tzv. Ružičastu plažu, nazvanu tako po boji šljunka ili pijeska (ne znam što je točno na njoj), ali opet, znajući da varani ne samo da zalaze na plaže, nego su i vješti plivači (i brži od ljudi), sumnjam da bih imalo uživao kupajući se s tim podatkom u svijesti. Ukratko, nakon malo vrzmanja uokolo, nalazim najpovoljniju turu za Rincu u iznosu od 300 000 rupija. Uključen je ručak, nije uključena ulaznica u nacionalni park, kao i neka doplata za rendžere koji vas vode (jer morate stalno biti u društvu rendžera zbog sigurnosti – na otoku osim varana ima i otrovnih zmija). Polazak je u 7 ujutro, povratak oko 4. Trebalo bi biti zanimljivo i spektakularno…
Druga stvar, autobusna karta, u drugoj agenciji. Postoje dva autobusa za Banjawu, jedan u 7, drugi u 8. Oba imaju stajanje u Rutengu, gdje se prelazi na drugi bus. U Banjawi sam oko 5 popodne. Postoji neklimatizirani za 200 000 i klimatizirani za 230 000. Razlika u cijeni nije prevelika, uzeo bih klimatizirani. Kažem da ću uzeti kartu za ovaj u 8, taj jedan sat sna uvijek dobro dođe. Kada mi izda kartu, na njoj piše 200 000. Dakle ipak neklimatizirani? Da, taj kasniji je neklimatizirani. Ali, kojigod da uzmem, od Rutenga dalje vozi neklimatizirani, a kako se do Rutenga vozim ujutro, možda neće biti toliko vruće… Ha dobro, preživio sam Sumbawu, preživjet ću valjda i ovo. Inače, samo kao ilustracija – na Sumbawi smo za 8 sati prešli gotovo cijeli otok (ali recimo da bi za dionicu Poto Tano-Sape trebalo 11 sati vožnje, možda i manje). Ovdje ćemo za 8 sati prijeći možda četvrtinu otoka koji je površinom manji od Sumbawe. To ponešto govori o cestama na Floresu i posebice o njegovom reljefu. Flores inače liči na škorpiona slikanog u bokocrtu – zapadni kraj mu je relativno širok, onda se negdje oko sredine suzuje, a na krajnjem istoku radi nagli polukružni zaokret prema sjeverozapadu, baš kao škorpionova bodlja. OK, znači, zbrinuo sam varane i osigurao izlaz odavde, sada da vidimo što je s tim nesretnim Pelnijem. Pelni je inače akronim za Pelayaran nasional Indonesia, Nacionalna indonezijska plovidba, i riječ je o kompaniji koja svojim velikim brodovima povezuje čitav arhipelag, na linijama koje obilaze svaku destinaciju u dvotjednom ritmu. Dakle, Pelni je više za one koji žele staviti mozak na pašu i uputiti se recimo iz Surabaye u Fakfak (da, tako se doista zove grad na zapadnoj Novoj Gvineji, na onom dijelu koji zovu Ptičja glava – jer liči), a da ne moraju kombinirati lokalne trajekte i island hopping (otoskok?). No Timor je malo specifičan, u smislu da se na njega može samo Pelnijem i drugom firmom koja se mislim zove ASDP (pretpostavljam da je ovo potonje isto pelayaran), i to brodovima koji plove u tjednom ritmu, ali svaki puta s nekog drugog mjesta na Floresu. Koji je razvučen. I povezan sporom cestom. I zato se stvari moraju isplanirati unaprijed. A onda se dogodi nešto nepredviđeno, kao ovo sad. Odoh ja pitati u čemu je caka. Pitam tipa u agenciji gdje sam kupio kartu za bus gdje je Pelnijev ured, on mi objasni, ja nađem ulicu koja bi trebala biti ta po njegovim uputama, ali ona se kreće uspinjati kroz neke voćnjake, pa zaključujem da to nije to. Idućih 45 minuta dobro upoznajem sve zakutke u tom dijelu Labuanbaja, nazvanom Kampung Ujung (Selo na kraju – od milja zvano Zadnja selendra :D ), odvagujući da nekom prolazniku uletim s „Kantor Pelni di mana?“, ali u strahu da neću razumjeti odgovor ipak ušetavam u jedan dive-shop (vjerojatno najčešći oblik gospodarske djelatnosti u Labuanbaju) i pitam na engleskome gdje je. Našto me ženska ponovno pošalje u onu istu ulicu među voćnjacima. A kad tamo doista, nakon kojih stotinjak metara, na lijevoj strani, neugledni ured s jedva vidljivim znakom Pelnija. Uokolo henga neka lokalna ekipa, koja također nabavlja karte, na staklu je vozni red za brodove koji pristaju u Labuanbaju, piše i da 7. prosinca ovdje pristaje brod Wilis na ruti Waingapu (na Sumbi)-Ende-Kupang. No možda je vozni red sastavljen prije ove izvanredne okolnosti. Nakon skoro desetak minuta dolazim i ja na red (nekoliko pridošlica se u međuvremenu pokušalo progurati pred mene – za razliku od poštovanja prema buleima u zapadnijim predjelima, ovdje su vrlo drski), tip na šalteru me oslovljava na engleskome, kažem mu što je na stvari, da sam imao informaciju da brod iz Endea za Kupang 8. prosinca plovi, pa sad po najnovijem ne plovi, pa me zanima što je s tim. On provjerava i kaže mi da je brod u kvaru u Makassaru. I da će možda ploviti, ako ga poprave, ali to se ne zna. Pitam ga ima li zamjenski brod, ili neka druga mogućnost, kažem mu da sam na internetu našao i informaciju da postoji i trajekt koji plovi ponedjeljkom ujutro iz Endea za Kupang, ali tu se njegovo znanje engleskoga počinje gubiti. Ništa, pitat ću u turističkom uredu, koji sam otkrio dok sam tražio Pelnijev ured. Turistički je ured smješten u prednjem dijelu jedne stambene zgrade. Iza je kuhinja ili dnevna soba, neka neodređena prostorija u kojoj sjedi nekoliko ljudi, točnije, dvije žene i djeca. Jedna od njih dolazi, ali već joj na faci vidim da ne zna dobro engleski. Ukratko joj objasnim što me zanima i pitam ju ima li ona neke informacije o potpunom rasporedu trajekata s Floresa za Kupang, s naglaskom na ovome u ponedjeljak ujutro. Ona me preusmjerava drugoj ženi, koja sjedi u stražnjoj prostoriji. Ova bolje govori engleski, pa mi pokušava reći da trajekti katkad ne plove zbog nemirnog mora (a Pelnijevi trajekti su grdosije rađene za otvorena unutrašnja mora Indonezije, koja bi, da nije načela arhipelaga, bila međunarodne vode :D ), ali da mi ona može dati broj od žene u turističkom uredu u Endeu, pa neka ju ja nazovem…tu ju prekidam rekavši da ne mogu nikoga nazvati jer XL mreže nema na Floresu (to sam sinoć provjerio na internetu, pogledavši kartu pokrivenosti Indonezije pojedinim mrežama – kod XL mreže Flores je terra incognita, a na Timoru signala ima nešto malo oko Kupanga, što je zapravo sve što mi treba). Pitam ju zašto ona ne bi sada nazvala tu ženu i rekla mi što je saznala (ili ju dala meni na telefon), umjesto da mi daje broj. I stvarno, naziva ju, pričaju, onda ona spušta slušalicu i kaže da će me ta žena nazvati oko 5 sati i dati mi informacije, ali da moram nabaviti broj. Ma jel? Sad da ja kupujem SIM karticu zbog jednog telefonskog poziva? Pa da, to je samo 10 000 rupija. Da, 10 000 rupija za golu karticu. Ako želim još neke opcije, to će koštati kojih 50 000. Iako sam razmišljao da nabavim i Indokomselovu karticu, glupo mi je uzimati novi broj za tih desetak dana koliko sam još ovdje. Žena se drži kao da nema drugog rješenja i kao da je to moj kapric – možda i jest moj kapric (10 000 rupija je 5 kn), ali ne volim taj ucjenjivački pristup, a osim toga, drugog rješenja ima. Ova iz Endea nazove nju u 5, te onda ova to izreferira meni. Lakše i jeftinije. Jedino ako se njoj ne da baktati s time. Ali ona radi u turističkom uredu, to joj je posao. Odlazim snužden iz ureda, zaključujući kako se razlika između muslimanskih otoka zapadnije i katoličkog Floresa vidi po tome da su katolici arogantniji. :D Vraćam se opet u onu agenciju gdje sam kupio kartu za bus, možda oni nešto znaju. Ukratko obrazlažem situaciju i spominjem i taj brod ponedjeljkom. Naime, moj plan nakon Labuanbaja jest u petak otići u Bajawu, u subotu obilaziti okolna lokalna sela, potom u nedjelju krenuti za Ende ili Moni…i tu stvari postaju problematične. Izvorno sam trebao nedjelju doći u Moni, u ponedjeljak ujutro otići na Kelimutu i popodne krenuti za Ende, tamo prespavati i imati cijeli utorak u Endeu, pa navečer isploviti za Timor. Ako ima taj brod u ponedjeljak ujutro, onda moram udarnički krenuti u cik zore iz Bajawe za Moni, stići tamo oko ranog popodneva, obaviti Kelimutu i naći neki predvečernji prijevoz do Endea, kako bih ujutro bio na trajektu. I žena u turističkom i tip u agenciji su mi rekli da je najbolje raspitati se kada stignem u Ende. Ali ako trajekt ide u ponedjeljak ujutro, ja neću ni gubiti vrijeme idući u Ende prije Kelimutua. A opet mi je glupo da zbrzam Kelimutu, dođem u nedjelju navečer u Ende i shvatim da u ponedjeljak nema nikakvog broda. Zato bih svakako htio doznati unaprijed informaciju postoji li taj brod ponedjeljkom ujutro ili ne. Pretpostavljam da bi to netko tko živi u tom gradu, a kamoli još radi u turističkom uredu, trebao znati kao iz topa, i zato mi nije jasno ono vrdanje žene koja „će me nazvati u 5“. Ovaj drugi tip isto ne zna, pa mi kaže „ali ako ste našli na internetu…“. Kažem mu da on za razliku od mene znade indonezijski, da sam ja mogao tražiti samo stranice na engleskome, a one su mršave. A i taj podatak nekih dviju motoristica koje su plovile tim trajektom ponedjeljkom, i tvrdile da imaju informaciju da ide svaki ponedjeljak, prisnaženu kasnije na još jednom sajtu, porijeklom je iz ožujka 2012. Možda se štogod u zadnje tri i pol godine promijenilo. Tip u agenciji mi pak nalazi podatak da ima trajekt subotom iz mjesta Aimere, odmah ispod Bajawe. Loša pozicija i loš dan. U tom slučaju najviše mi se isplati Pelnijev brod iz Larantuke, na krajnjem istoku Floresa, koji ide 10. prosinca, idući četvrtak. To znači da ću imati priliku vidjeti i istok Floresa, da mogu opušteno otići u Kelimutu, čak možda i stati u Endeu (i Ende ima Sukarnov muzej, budući da je isti prije Bengkulua bio prognan u Ende), pa onda i u Maumereu ili negdje istočnije, stići u srijedu navečer u Larantuku i u četvrtak ujutro biti na Pelnijevu brodu. Ako i taj rikne, ima u petak onaj ASDP-ov – a sad baš jesam li toliki pehist da se tri broda pokvare ili im se otkažu putovanja zbog lošeg vremena…
Čak mi se takav plan i sviđa. Jedino što to još malo pomiče moj ulazak u Istočni Timor, a sve je izvjesnije i da ću Božić dočekati u Alice Springsu ili pod Uluruom. Vraćam se na ručak kod lozinačkih lihvara, uzimam ovaj puta pizzu napoletanu, jedem ju i usput slažem modificirani itinerer po Floresu. U međuvremenu je nešto i grmjelo, mislio sam da će nas zaliti pljusak, ali samo je lajalo, nije grizlo (ili, bolje rečeno, slinilo). Po povratku u sobu, oko pola 7, shvaćam da nema struje. Primijetio sam da je u jednom času dok sam bio na terasi restorana, jače zagrmjelo, a onda su isključili glazbu, ali kako je svjetlo nastavilo gorjeti, a ni internet nije zamro, zaključio sam da je nešto drugo posrijedi. No izgleda da je ipak bilo nešto sa strujom. Odlazim na recepciju, pitam što je na stvari, dobivam nekakvo nejasno objašnjenje od tamošnje cure. Može li se to ponovno uključiti? Može, ali morat ćete malo pričekati, oni (tkogod to bio) sad upravo večeraju. Toliko o tome da je gost uvijek u pravu. Prigovaram kako za 350 000 rupija (175 kn) imam sobu bez interneta i bez struje. A to onda znači i bez klima uređaja i tople vode, koji inače dižu cijenu sobe. Ženska pokušava smiriti atmosferu s „OK, OK…“, ali ja joj kažem da NIJE OK. Indonežani ne shvaćaju koncept hitnosti. Ja nemam što raditi u sobi, jer je u mraku. Treba mi šteker da napunim bateriju od fotića kako bih sutra slikao varane. Trebam napuniti tablet. Odlazim natrag u sobu (udaljenost soba-recepcija je kojih 150 metara nizbrdo), nadajući se da će netko doći za mnom. Kako nitko ne dolazi pronalazim razvodnu ploču na zidu zgrade i prebacujem osigurače. Ali i dalje je sve isto. Konačno se pojavljuje jedan tip koji izgleda kao domar. Zna nešto rudimentarnog engleskog, ali mi objašnjava da je problem u centrali. Ono što je osobito bizarno jest da svi ostali objekti hotela – bungalovi, recepcija, paviljoni s drugim sobama – imaju struju. Gori čak i lampa na rubu moga paviljona koja osvjetljava put. Ali taj paviljon u kojem su najbolje i najskuplje sobe u cijelom hotelu, on je u mraku. Jer naravno nema generatora. Za cijenu sobe koju plaćam, hotel ne može omogućiti generator. Ovaj koji liči na domara nešto ponavlja i prtlja, spominje kuhinju (a?) i onda kaže da će struja doći oko pola 8. A sada je tričetvrt 7. Znači ja bih trebao sjediti u mraku 45 minuta? Ne dolazi u obzir. Spuštam se u mjesto i odlazim opet u Happy Bananu, na jedan od njihovih šejkova. Skupi su im i šejkovi, ali su barem obilni. Za 70 000 rupija dobivam duplo više nego kod lozinačkih lihvara, iako je to i dalje više nego dvaput skuplje. I još se konobar čudi kad naručim samo to. Nakon što sam popio, konobarica me opet dolazi pitati želim li nešto drugo, ja joj kažem kratko „Ne.“, a ona izgleda jako zatečena tim odgovorom. Kojih desetak minuta kasnije opet dolazi. Sada ju tražim račun prije nego što mi išta kaže i čvrsto odlučujem da sutra ne dolazim ovamo. Nije da im je lokal krcat, pa da im fali slobodni stol, a to da će mi dosađivati da moram stalno imati neku narudžbu na stolu, to ne dolazi u obzir.
Vraćam se u hotel, ulazim u sobu, kvrc – i dalje mrak! Sada već vidno bijesan pičim na recepciju. Tamo je sad neka druga cura koja se malo zbunila, potom zove svoju kolegicu (a to je ona od ranije), koja kaže da je problem u centrali, da su ju zvali, ali da još ništa. Dobro, kvragu, ovo je Indonezija, naravno da neće ništa biti, jebe se njima za to što je netko u mraku. Ma imam osjećaj i da se ovima na recepciji jebe, drže se kao da se to njih ni najmanje ne tiče. Nit luk jeli, nit luk mirisali. A to što hotel nema generator, to je valjda problem vlasnika. E pa, taj mi je vlasnik konačno danas odgovorio na onaj upit za sobu od prekjučer, rekavši kako nije pregledavao mejl dosada i ispričavao se zbog toga. Sada će me čuti zbog ovoga. Razmišljam da ih tražim povrat dijela novca. Moja je pogreška da sam odmah platio sve. Ova soba ne vrijedi 350 000 rupija. Spavao sam u boljim i jeftinijim sobama, koje su imale wi-fi i struju. Istina, nisu imale bogznakakav pogled, ali Bože moj. Pogled je takav iz cijelog Labuanbaja, ne samo iz ovog hotela.
Cure na recepciji kažu kako navodno zovu vlasnika (i to onaj domar, kojeg sam vidio s njima u društvu), čujem i neko komešanje tamo iza, neka žena opet spominje centralu, zatim jedna od cura na recepciji donosi baterijsku svjetiljku. Kao, neka si s tim svijetlim. Pa nije da se ja ne vidim kretati po sobi, meni treba struja za napuniti baterije! Kažem im konkretan prijedlog – možete li me pustiti u neku drugu sobu, gdje ima struje? Kratko i jasno. Treba mi utičnica. Jedna uzima ključ i odvodi me u jedan od bungalova. Koji je iznutra poprilično skroman, ali ima utičnice. Točnije jednu, u koju je utaknut produžni kabel s dva izlaza. U jednom izlazu je ventilator. A meni trebaju oba izlaza – za bateriju fotića i tablet. Dakle, bit će vruće. Ali, jedna dobra stvar je da, kako je to prvi bungalov pored restorana, on čak i hvata nešto wi-fija. Tako da ću uspjeti poslati nekoliko mejlova (između ostaloga i vlasniku hotela) i započeti pisati ovaj tekst, sve dok me nakon sat vremena ne potjera na zahod. Zahod u bungalovu je očajan, možda je čist, ali nema kotlić, nego se ispire vodom iz hampera, nema ni onoga crijeva s vodom za oprati se (opet iz hampera), nema toaletnog papira…ničega. Radije ću pokupiti stvari i otići u sobu, iako ću vjerojatno morati drežditi u mraku, ali rano se dižem, mogu ranije i na počinak. Dočekuje me međutim svjetlo iz jedne od soba, a kad zakrenem za ugao, vidim i svjetlo u hodniku iz kojeg se ulazi u sobe. Divno, centrala je došla k sebi. To sada znači da ću u miru natipkati tekst do kraja, da ću se moći otuširati, a i da ću se prije počinka spustiti do restoranske zone wi-fija prije nego sutradan promijene lozinku. Iako je u Hrvatskoj tek 7 navečer, tekst za današnji dan je već gotov i objavljen. A sutra – spektakl…
Ili ipak ništa od objave. Naime, zatvaranjem restorana, oni gase i internet. Da im ga slučajno netko ne bi krao. Ma odvratno…

komentiraj (2) * ispiši * #

Par šamara, za početak

srijeda , 02.12.2015.

Više-manje sam svu prtljagu već spremio prethodne večeri, tako da je nakon buđenja trebalo samo umiti se, obući se, povješati po sebi razne prtljažne artikle i put pod noge. Dok izlazim iz sobe skužim da ne mogu izvući ključ s unutrašnje strane vrata, zaglavio se u bravi. Što sad? Na recepciji u ovo vrijeme sigurno nema nikoga, da jednostavno odem, ostavim otvorena vrata i ključ u njima? Nije to u redu. Pokušavam još jednom, vraćam se u sobu, zatvaram vrata i onda, kao da je to što su zatvorena pružilo dovoljan oslonac, uspijevam izvući ključ. Inače, dio soba, između ostalih i moja, nalaze se u drugom krilu zgrade, koje ima zasebni ulaz. Da bi se došlo do njih s recepcije, morate izaći na stražnji ulaz zgrade u kojoj je recepcija, pa onda ući u zgradu pored. Komplicirano. Sad su usto još ta stražnja vrata zatvorena, pa moram ići skroz oko bloka da bih došao na glavni ulaz. Koji je srećom pritvoren, iako unutra nema nikoga, tako da barem mogu odložiti ključ na stol. Potom se upućujem kroz prazne ulice, s tek rijetkim prometom, do kolodvora. Tamo me hvata neki tip, s pitanjem idem li za Sape, te me nakon mog potvrdnog odgovora odvodi do nekog od tipičnih indonežanskih putničkih buseva. Prtljagu mi stavlja na krov, ovoga ju puta ni ne vezuje, no barem nije na rubu, vidim još neke bekepekerske ruksake gore. Ulazim u bus koji je već poprilično pun, ali ipak nalazim dva mjesta za sebe i svoju prtljagu. U mraku vidim neku dvojicu tipova koji izgledaju kao Španjolci (ili čak Baski), rudlava kosa, brada…pretpostavljam da su to vlasnici onih drugih ruksaka. Kasnije ću doznati da su trojica, jedan se još bio sakrio spavajući skroz otraga.
Negdje oko 5.15 krećemo, iako ne bez zastajkivanja i miljenja kroz ulice uokolo kolodvora. Treba nam još kojih 15-ak minuta da se konačno uputimo prema izlazu iz grada. Pokušao sam kunjati, ali to je jako teško, zbog manjka prostora nemoguće se dobro namjestiti, ne mogu glavu nasloniti ni na naslon (prestrm je), ni na prozor (jer su tu nekakve štange za držanje), ni na torbu pored sebe (preblizu mi je, jer su sjedala – klupe, zapravo – preuska). Računam da ćemo u Sapeu biti oko pola 8, no stižemo već prije 7. Ili se cesta popravila ili je ovaj išao nekakvom prečicom. Sape izgleda kao i sva trajektna pristaništa, mjesto koje je isključivo orijentirano na tu funkciju, uz nekoliko kućica i ribarskih čamaca domorodaca. Na sredini uvale je dotrajali gat u obliku slova L, na kojem je već privezan neveliki trajekt, uokolo su se razmiljeli ljudi s raznoraznim vrećicama, svežnjevima, voćem i povrćem… Kupujem kartu u obližnjem uredu, 60 000 rupija, vožnja navodno traje nekih 8 sati. No za razliku od Balija i Lomboka, ovdje se cijelo vrijeme plovi uz neke otoke, Sumbawa i Flores nisu razdvojeni otvorenim morem kao Bali i Lombok. Kada su oni Španjolci počeli razgovarati shvatio sam da uopće nisu Španjolci, a bogme ni Baski. Jezik kojim su govorili bio je – hebrejski. I dok sam dvojicu od njih još mogao smjestiti među Levantince, treći je imao neku neodređenu facu, koja bi mogla biti bilo gdje iz Europe. Nijedan nije imao izražen nos. :D
Ukrcavamo se na brod, a ja se smještam na stražnji dio gornje palube, gdje se nalazi nešto poput dječjeg igrališta, iako je dosta sprava u poluraspadnom stanju. Tu je tobogan, vrtuljak, dva konjića, jedna ljuljačka u obliku dviju sučeljenih klupa… Ja ću sjesti na obične stolce, no oni su strašno neudobni. Izraelci su se smjestili nedaleko mene, na pod, a tu je bio i još jedan Zapadnjak, koji je na strop privezao neku ceradu koja mu je služila kao mreža za spavanje i onda se uvalio u nju. Mrdanje oko ukrcaja trajalo je do debelo iza 9 (po voznom redu isplovljavanje je u 8), iako nije bilo baš osobito mnogo vozila (nije ni moguće, zbog nevelikog kapaciteta trajekta). Inače, dok do Sumbawe možete računati na redovne trajekte, koji plove 24 sata dnevno, ovaj trajekt za Flores (kao i za Sumbu na jugoistoku) plovi samo jednom dnevno. Dalje prema Timoru stvari su još gore, trajekti plove nekoliko puta tjedno, i to iz različitih mjesta.
Plovimo po blagoj paraboli, prvo na sjeveroistok, da bismo prošavši otok Banta uzeli kurs istok-jugoistok. Sa sjeverne nam strane ostaje otok Sangeang, aktivni vulkan koji nije ništa drugo nego obična, 2000 metara visoka vulkanska kupa koja poprilično strmo strši iz okolnoga mora. Sangeang je imao jednu ozbiljnu erupciju prošle godine, kada su morali evakuirati lokalno stanovništvo (da, unatoč tomu što je otok aktivni vulkan i izgleda zastrašujuće negostoljubivo, očito na njemu ima dovoljno plodne zemlje da se nekomu isplati obrađivati ju), a drugu ovoga ljeta. I sada se s njegova vrha vije perjanica dima, ne znam kako je noću, svijetli li. Ostali otoci pored kojih prolazimo goli su i stjenoviti, ali stijene su žućkaste boje, nisu crne vulkanske. Najveći otok nalazi se otprilike na sredini puta i to je Komodo, koji zajedno sa susjednom Rincom tvori nacionalni park. Na Komodo ću preksutra, jedini način za posjetiti ga je organiziranim turama iz Labuanbaja, nije preporučljivo vršljati na svoju ruku, kako zbog činjenice da je to nacionalni park, tako i zbog opasne faune. Svi otoci pored kojih plovimo nalaze se južno od nas, tj. s te nam je strane u vidokrugu stalno barem jedan otok, pa makar to bila i na jugu poprilično udaljena Sumba (ne treba brkati Sumbu i Sumbawu – Sumba je veliki otok južno od Floresa i jugoistočno od Sumbawe, koja za razliku od njih nije vulkanskog porijekla). Sa sjeverne strane pruža se posve otvoreno more, Floreško more, iako na horizontu ponekad u izmaglici kao da vidim obrise nekog otoka, što mi liči na one otoke južno od Sulawesija. Sjećam se iz osnovne škole nekog članka u Geografskom horizontu koji je govorio o „indonezijskom načelu arhipelaga“, koje je ustanovilo jedan presedan u međunarodnom pomorskom pravu. Naime, po pomorskom pravu granice teritorijalnih voda pružaju se, ako se ne varam, 25 morskih milja (oko 46 km) od najisturenije linije obale neke države (to može biti i neki udaljeni otok – sjetimo se kako hrvatsko teritorijalno more ima „kolobare“ oko Palagruže i Jabuke). Sve izvan toga su međunarodne vode. No Indonezija je imala paradoksalnu situaciju, budući da je zbog velike razdvojenosti otokâ, naročito onih sjevernog i južnog niza, međunarodno pravo impliciralo da se država sastoji od pomorskih eksklava razdvojenih međunarodnim vodama. Stoga je doneseno već spomenuto načelo arhipelaga po kojemu sve vode unutar neke otočne države, neovisno o udaljenosti pojedinih kopnenih sastavnica, postaju teritorijalnim vodama te države. Otočne države koje su postale neovisne prije proglašenja neovisnosti Indonezije, poput Japana, Velike Britanije i Filipina, bile su mnogo zgusnutije. Načelo arhipelaga kasnije će se primijeniti i na države poput Kiribatija, Maršalovih otoka i Saveznih Država Mikronezije, ali i na Maleziju, sa svojim dvjema razdvojenim polovicama.
Jedino što se na brodu može kupiti za pojesti su keksi i grickalice sa štanda koji neki tipovi drže na prvoj palubi, pa sam kod njih kupio neke kekse s kokosom. Tu su i bakice koje prodaju voće, pa sam kod jedne kupio salak, već spomenutu voćku karakterističnu za Sundske otoke. Nazvan i zmijskim voćem, zbog karakteristične smeđe hrapave kože, salak zapravo liči na smokvu, Kora se skida počev od vrha i lako se guli, gotovo u jednoj traci. Unutra se nalazi meso koje je, poput češnjakovog, razdvojeno na tri režnja, nejednake veličine. I po boji malo liči na češnjak – ima neku bijelo-žućkastu nijansu. Okus je trpko-kiselkast, ima nešto od kiselih jabuka, malo vuče na ananas i breskvu… Zanimljivo, ali ne spektakularno. Još mi je uvijek mangostin bolji.
Negdje oko polovice puta mi je nestala mreža, tako da se više nisam mogao osloniti ni na internet za kraćenje vremena. Pokušao sam spavati, ali teško je, budući da su stolci tvrdi i neudobni, a ako su u nizu, onda su razmaknuti, pa ne možeš leći uzdužno. Izraelci su zalegli na pod i stavili ruksake pod glavu, meni se to ipak činilo preprljavim. Kasnije sam sjeo u onu ljuljačku i, kao u stolcu za ljuljanje, utonuo u drijemež. Napokon oko 5 sati popodne stižemo pred Labuanbajo. Neveliko je to mjesto, bilo bi slično Sapeu da nema turističke industrije, blizine Komoda i idiličnih zalazaka sunca. Budući da smo sada već gotovo na Floresu, gledam kad će mi se pojaviti mreža…neće! Na Floresu nema pokrivenosti XL mrežom. Znači, ovisit ću o wi-fiju. Barem bi toga trebalo biti. Jedini je problem što sada ne znam kako naći hotel. Tražio sam sinoć smještaj, Labuanbajo čak i ima ponudu objekata na Booking.com, ali svi su bili ili preskupi, ili predaleko, ili nisu imali wi-fi, ili nisu imali toplu vodu. A za tri noći na nekom mjestu mi treba pošteni tuš. Kontaktirao sam stoga neki hotel koji sam našao na Wikitravelu, poslavši upit preko službene stranice hotela. Piše da će se truditi odgovoriti u što kraćem roku. Kad sam zadnji puta imao internet, jutros, odgovora još nije bilo. Zapamtio sam međutim ime hotela, ali – kako da ga nađem? Nije osobito teško, Labuanbajo se u biti sastoji od jedne glavne ulice (nazvane Soekarno-Hatta – to ime ovdje otprilike funkcionira kao Imam Homeini u Iranu), a u njoj je naravno i rečeni hotel i to nedaleko mjesta gdje sam se iskrcao s broda. Smješten je na obronku brda koje se spušta prema moru, a sobe su zapravo u bungalovima koji su razbacani po vrtu. Zato se i zove Gardena. Recepcija je na terasi. Djevojka koja je tamo ima neobičan ten. Naime, čini se da se toliko napudrala ili natrackala nekom kremom, da joj je koža postala plavičasta. Ali, ono što je važnije, imaju sobu, i to s toplim tušem, u novom aneksu hotela, gdje sobe imaju čak i klima uređaje. Nije baš najjeftinija, 350 000 rupija za jednu noć, ali Flores je dosta skup. Odvodi me uzbrdo, ima dosta penjanja, ali soba ima balkon, veliki prozor orijentiran na zapad, prostrani bračni krevet, klimu, topli tuš…a recite, koja je lozinka za wi-fi? „Wi-fi?“ „Da, wi-fi. Imate wi-fi, je li tako?“ „Pa ne, nemamo… Ali možete otići dolje u restoran, oni imaju internet, a imate i 10% popusta kao gost hotela.“ Krasno. Nema mreže, nema wi-fija. Dobro, otići ću na pivu i zalazak sunca, pa vidjeti koja je šifra, možda hvata i u sobi. Ali prvo tuš. Dok skidam majicu primjećujem na trbuhu, malo ispod pupka, neobičnu crvenu mrlju. Mislim, tih crvenih mrlja znam imati dosta, liče na ubode, ali zapravo se vjerojatno radi o upali folikula uslijed čestog znojenja i nedovoljnog provjetravanja, pogotovo na mjestima izloženim trenju, kao što je ovo preko kojega ide pojas hlača i pederuša. No ova mrlja u sredini ima nešto što izgleda kao ojedina. Nisam siguran jesam li na tom mjestu imao neki madež ili što, nadam se samo da nije neka maligna promjena, tim više što ubrzo idem u zemlju koja je ozloglašena zbog velikog broja slučajeva raka kože. Pratit ću situaciju, nadam se samo da je neka površinska ranica, krvi nema, samo crvenilo kože uokolo. Možda da ju tretiram Zagrebačkim melemom?
Nakon tuširanja spuštam se do restorana, restoran je inače talijanski (zanimljivo, u Labuanbaju ima nekoliko talijanskih restorana), ali imaju i azijsku kuhinju, pa uzimam slatko-kiselu piletinu i veliki Bintang. I lozinku za wi-fi. Konobar mi kaže „Peperoncino, znate kako se piše? Velikim slovima.“ Upisujem PEPPERONCINO, ništa se ne događa. Pozivam konobara, pokazujem mu upisanu lozinku, on kaže „Bez duplih slova.“ Očito da ne znam kako se piše…
Dok sam dovršio večeru sunce je već zašlo, tako da odlazim ostaviti tablet u sobu i potom krećem u obilazak Labuanbaja. Nema se tu puno toga za vidjeti, glavna ulica načičkana je restoranima, turističkim agencijama, suvenirnicama i hotelima. Sve turističke agencije imaju više-manje sličnu ponudu – izleti na Komodo i Rincu, ronjenje po okolnim vodama (inače, u ovdašnjim je vodama moguće vidjeti kitopsine), kao i ture po ostatku Floresa.
Flores je inače primjer paradoksalnosti indonezijskog identiteta. Unatoč nacionalističkoj ideologiji po kojoj su svi stanovnici Indonezije, unatoč svojim jezičnim i etničkim raznolikostima, jedinstveni, naziv ovog otoka ostao je strani, kolonijalni naziv, i to naziv koji u sebi ima fonem koji uopće ne postoji u službenom jeziku države. Nevjerojatno mi je da se nije mogao upotrijebiti neki lokalni naziv – ili možda baš zato, možda su prerazličiti, pa se nijednom nije htjela dati prednost. S površinom od 13 540 km2, Flores je mrvicu manji od Crne Gore, ali ima triput više stanovnika (1 831 000). Rijetko je naseljen i nema većih gradova – najveće naselje je Maumere, s oko 70 000 stanovnika. Otok je vulkanski, kao i većina otoka u Indoneziji, a u prošlosti su ga znali zateći i razorni potresi – npr. 12. prosinca 1992. pogođen je potresom od 7,8 stupnjeva Richterove skale, koji je, zbog rijetke naseljenosti, odnio samo 2500 života (uvjetno rečeno „samo“, ali zamislite koliko bi ih odnio na Javi). Zbog brdovitog vulkanskog reljefa Flores je vrlo rascjepkan (na njemu se govori barem 6 različitih jezika), a lokalna plemena nisu nikada ustanovila neki oblik vlastite državne organizacije, nego su njima uglavnom vladale vanjske sile. 1511. do otoka su doplovili Portugalci, koji su ga prozvali Ilha de Flores "Otok cvijeća“. Portugalski dominikanci ostavili su važan trag u prevođenju otočnog stanovništva na kršćanstvo, a i danas je otok katolička oaza u Indoneziji (na većini ostalih otoka s kršćanskom većinom riječ je o protestantima). Na istoku otoka, u Larantuki, došlo je do stvaranja miješanog stanovništva lokalaca i Portugalaca, koji su se zvali Topassos („ljudi koji nose šešire“), a Nizozemci su ih zvali Swarte Portugeezen (Crni Portugalci). Vodeći trgovci sandalovine tijekom idućih 200 godina, govorili su malajskim u trgovačkim odnosima (već sam rekao da je malajski bio lingua franca arhipelaga), a u bogoslužju su koristili portugalski. Izvorni jezik bio im je nekakva mješavina tih dvaju, zajedno s nekim od lokalnih jezika. Sredinom 19. st. Lima Lopes, guverner Timora, Solora i Floresa, suočen s teškim financijskim problemima u lokalnoj administraciji, pristao je na prodaju istočnog dijela Floresa i okolnih otoka Nizozemcima za 200 000 florina (florini za Flores). Iako se na taj potez odlučio bez znanja Lisabona, koji ga je na to nečasno otpustio, Portugalci su se ipak složili s takvim aranžmanom, te je 1854. Flores postao dijelom Nizozemske Istočne Indije, te je otada dijelio njenu sudbinu.
Flores je zanimljiv prirodoslovcima, kako vulkanolozima i seizmolozima, tako i biolozima, ponajprije zoolozima. Na Floresu nalazimo primjere i otočke patuljastosti, kao i otočkoga gigantizma. Oba primjera prvoga su već izumrli – riječ je o patuljastom Stegodonu, surlašu sličnom slonu, koji je inače obitavao u pleistocenu diljem Azije, a njegova je floreška varijanta izumrla prije otprilike 12 000 godina; kao i o već spomenutom floreškom čovjeku (Homo floresiensis) ili hobitu, kako mu je nadimak u znanstvenoj zajednici, za kojega se još uvijek ne zna je li karika koja nedostaje, patuljasta varijanta Homo erectusa, ili možda skupina patoloških jedinki (neki tvrde da se možda radilo o Downovom sindromu), pri čemu bi činjenica da su u spomenutoj spilji (Liang Bua) nađeni ostatci nekoliko jedinki sugerirala da se radilo o nekoj vrsti „kolonije gubavaca“ kamo su bili slani takvi deformirani pojedinci. Što se pak otočnog gigantizma tiče, tu valja izdvojiti dvije vrste štakora, koji dosežu veličinu od 40-ak cm (jedna je navodno izumrla, a druga još postoji), kao i komodskog varana, najvećeg guštera na svijetu, koji doseže duljinu od 3 metra (iako se zove „komodski“, nalazimo ga i na susjednom otoku Rinci, kao i na nekoliko staništa na sjeverozapadu Floresa).
Moja šetnja Labuanbajom završava kod restorana Happy Banana, suši-bara koji nudi i svježe voćne sokove i smoothieje. Iako se ona piletina već gotovo mogla svrstati pod večeru, počastio sam se i sušijem, čisto da nemam osjećaj da sam propustio. :D Nakon toga se vraćam u hotel, nadam se da ću večeras ranije u krevet, umoran sam još od prethodne noći. U dućanima uz ulicu primjećujem Djeda Mraza, sobove…pa da, počeo je prosinac i predbožićno je vrijeme. Nema veze što je 30°. Još ni ne znam gdje ću biti za Božić, nadam se da ću se uspjeti dočepati Adelaidea. U sobi sam prebacio slike na tablet, sad ih treba otići do restorana podići na internet… Malo sam prilegao i zadrijemao kojih sat vremena. Probudio sam se oko 11. Idem to obaviti, pa ću nastaviti sa snom, ne volim kad me ovako zatekne na krivoj nozi. Odlazim srediti slike, provjeravam je li sve u redu s Pelnijevim trajektom u utorak iz Endea…nije! Iako je još prošli tjedan pisalo da vozi, sada piše da ga nema! Je li pun, pa više nije moguće kupiti karte, ili je otkazan…? Hm, sad sam u maloj gabuli. Navodno ima trajekt ponedjeljkom ujutro, taj vozi svaki tjedan, ali tada će mi se neke stvari morati poklopiti i morat ću biti brz – a na Floresu je teško biti brz. Ili da ulovim Pelnijev trajekt koji ide 10. prosinca iz Larantuke? To je već idući četvrtak, dosta kasno, a i nemam garancije da ni on neće nestati… Najbolje da sutra odem u Pelnijev ured u Lanuanbaju i vidim izravno što je na stvari, valjda će netko znati engleski, ipak je to glavna državna brodarska kompanija…
Četiri šamara – nema mreže, nema wi-fija, čudne promjene na trbuhu i nestanak trajekta. Boravak na Floresu mogao je i bolje početi…

komentiraj (0) * ispiši * #

Atipičan otok

utorak , 01.12.2015.

Doručak je solidan, ima raznolik izbor, iako od svake od tih različitih kategorija još ima malo, budući da sam došao kojih pola sata prije kraja. Ponio sam i tablet, kako bih iz zone interneta obavio redovite radnje na stranici i blogu, te kako bih rezervirao smještaj u Bimi. No od toga ništa - Hostelworld očekivano, a Booking.com neočekivano ne nude nikakav smještaj u Bimi, koja je najveći grad na Sumbawi, a povezana je i izravnom trajektnom linijom s Javom. Morat ću izgleda ići na blef, nešto što sam uglavnom radio u Iranu, jer tamo zbog sankcija nema povezanosti na međunarodne mreže za rezervaciju ho(s)telâ, eventualno se nešto nađe preko TripAdvisora. Wikitravel mi nudi nekoliko adresa, zapisujem jednu koja mi se čini zgodna, a i blizu je autobusnog terminala, može. Potom se na recepciji raspitujem za travele prema Bimi. Sada su tamo neke dvije cure, ali nema problema, i one dobro govore engleski, te jedna od njih odmah naziva ured koji organizira travele i kaže mi da imam jedan u 5 popodne. Ne dolazi u obzir, to mi je prekasno. Taj je vjerojatno također orijentiran na trajekt u Sapeu. A što s autobusima, oni valjda idu preko dana? Da, idu redovno, ali to ne možete unaprijed rezervirati, morate otići na kolodvor. Koliko je daleko kolodvor? Oko deset minuta. Da vam pozovem taksi? Ne želim ići taksijem, zanimalo me koliko je daleko hodom? Ajoj, pa to je daleko, imate barem 3 kilometra. Kažem joj da mi to nije daleko, jer je sve ispod sat vremena hoda blizu. I još domećem kako mi je poznata ta indonežanska nevoljkost hodanju. Ona potvrđuje, kaže kako je sve iznad 2 km za njih predaleko. Ma jel, rodili ste se u autu… Odlazim se spakirati, plaćam i krećem do kolodvora. Nije lako, poprilična je vrućina, a kada izađem i konačno po prvi puta vidim Sumbawu po danu, skužim da izgleda prilično čudno. Već je i Lombok imao listopadne šume, ali na Sumbawi one dominiraju (iako ima i palmi), te je ugođaj posve neindonezijski, kao da sam se našao na nekom jadranskom otoku.
Kolodvor je poprilično pust, ali tamo stoji jedan bus za koji mi potvrđuju da ide za Bimu. U njemu već ima nešto putnika, ali nije posve pun, tako da ne znam kada će krenuti. Prtljagu mi stavljaju na krov, čvrsto ju vezuju, nije joj se ništa dogodilo tijekom putovanja. Ja se smještam na sjedalo točno iza prvih vrata, kako bih imao malo više mjesta za noge, naravno da su dimenzije sjedala iste kao u onom busu za Borobudur – samo što sam se ondje vozio 40 minuta, a danas ću se voziti oko 8 sati. Pojavilo se još nekoliko putnika, a premda nismo bili posve puni, vozač je odlučio krenuti. Ta mi se odluka svidjela, čak mi se i prvih sat vremena vožnje svidjelo, bus je bio dovoljno prazan da se mogu premještati s lijeve na desnu stranu i fotografirati. Jedino što je bilo na mahove iritantno, bila je glazba. Naime, čini se da na čitavom području od Albanije do Indonezije zabavna glazba preferira korištenje klarineta i sličnih puhačkih instrumenata, ali koji imaju karakterističan zavijajući plačan ton. Ja inače jako volim zvuk klarineta, vrlo mi je topao, pogotovo u klezmer glazbi, ali kad ovi počnu zavijati, to je strašno. Glazba se zapravo puštala s DVD-a, tj. puštali su se spotovi koji su ujedno i predložak za karaoke. Tako možete i pratiti tekst, te vam ne treba dugo da skužite da je cinta, riječ koja se ponavlja svako malo, indonezijska riječ za „ljubav“. Osim tih poskočica pogledali smo i niz spotova pjevačice Mirtawati, koju po opusu ne znam s kime kod nas da usporedim (nešto između Nine Badrić i Vere Svobode), a onda su uslijedile neke ubitačno dosadne pjesme u kojima grupa od troje ljudi (pjevačica, svirač i neka ženska koja je lijevo smetalo) poskakuju ispred blue screena na kojem onda idu raznorazne pozadine, svirač svira neki gudački instrument (možda je to violina, možda nešto njoj slično), na monotoni način koji pomalo podsjeća na linđo, a žena pjeva na način koji podsjeća na Jona LaJoiea u njegovoj The best Christmas song ili Panjabi MC-a u onoj čuvenoj Mundian to bač ke. I to piljenje traje kroz valjda desetak pjesama, sve na isti kalup.
Uz cestu smo pomalo skupljali putnike, ali i vreće riže, koje su sve išle na krov, pored moje torbe. Kasnije ću još skužiti da je netko na stražnji držač autobusa namontirao nešto što je vjerojatno ljuštilica za rižu. Nerijetko se događalo da bismo samo našli vreće ostavljene uz cestu, koje bi onda ovi pokupili. Sve te vreće su se na ulazu u Bimu prekrcale u jedan kamion koji je po registraciji čini mi se bio iz Makassara, što znači da ih se vozi na Sulawesi. Prekrcavanje se odigravalo tako da je naš bus stao usporedo s tim kamionom (koji ima otvoreni tovarni prostor s visokim stranicama), a onda su samo bacali te vreće s krova u kamion. Inače, pomoćnici u busu (da ne kažem stjuardi :D ) su se neprestance verali na taj krov i silazili s njega, i to u vožnji, s vanjske strane, koristeći okvire prozora kao oslonce za noge… Godine su to prakse i vjerojatno prirodna selekcija.
U međuvremenu se bus napunio, a neki je tip sjeo i kraj mene, tako da sam morao staviti mali ruksak u krilo, jer na pod između nogu naravno ne stane. Srećom da se prozori mogu otvoriti (a i vrata su stalno bila otvorena), pa bus ima prirodnu klimatizaciju.
Krajolik Sumbawe je, kako sam već rekao, čudan, posve atipičan za Indoneziju. Nakon bujnog tropskog raslinja na dosadašnjim otocima, na Sumbawi sam, barem u dijelovima kuda smo prolazili, primijetio jako malo palmi i drugog tropskog raslinja. Uglavnom polja i bjelogorične šume. Ima i ponešto drveća s karakterističnim kišobranastim krošnjama, specifičnih za savane. Polja omeđena u daljini vijencem brda, vijugava cesta među njima, krave i konji na poljima…sve me to pomalo po ugođaju podsjeća na Dalmatinsku Zagoru ili na zapadne predjele Bosne (tipa Glamočko polje). Ništa što bih očekivao usred Indonezije, pogotovo nakon tropskih otoka zapadnije, a i istočnije. Inače, osim po poljima, spomenute životinje (krave i konji) povremeno zalutaju i na cestu, pa smo tako u jednom zavoju izbjegli kobilu sa ždrijebetom, a na drugom smo mjestu u traci za suprotni smjer vidjeli nešto što je ličilo na već napola pojedenu strvinu teleta ili tako čega. Naravno, uz cestu se povremeno viđaju i majmuni, koji ili dokono sjede na branicima uz rub, ili se bave nekim svojim poslom (vidio sam čak i jedan par koji kopulira). Cesta je inače dobra, cijelom dužinom, tek na par mjesta se obavljaju nekakvi minorni popravci, ali cestovna infrastruktura mi je od svih otoka dosada najgora bila na Sumatri, svugdje drugdje su ceste dobre, ali često zavojite i zato poprilično spore. Od Sumbawa Besara do Bime ima preko 200 km, a mi smo putovali oko 8 sati, što daje prosječnu brzinu od 25 km/h ili čak i manje. Bilo je tu dosta stajanja za ukrcaj i iskrcaj, napravili smo i jednu pauzu za „ručak“ (premda smo stali pored neke obiteljske prodavaonice, gdje su se eventualno mogle kupiti neke grickalice, ništa drugo; vozač je nekamo nestao, iz čega sam zaključio da je otišao dremnuti), povremeno bismo zapeli iza nekog kamiona… Središnji dio puta vozimo se uz zaljev Saleh, koji se na sjeverozapadu pruža toliko daleko i široko da mu se ne vidi početak (koji je inače zatvoren otokom Mojo). More je nebeskoplavo i namreškano, a tamna i strma brda na poluotoku na kojem se nalazi Tambora daju čitavom zaljevu nekakav ugođaj sjevernog Atlantika, kao da sam na Hebridima ili tako negdje. Čudan, čudan otok. Drago mi je da sam ga vidio danju, jer je doista poseban. Vidjet ću kakav će biti Flores, on je također poseban, čak i u biološkom smislu.
Stižemo u Bimu oko pola 8, nakon što smo još prekrcali one vreće riže. Kako rekoh, hotel je na kojih 5 minuta hoda od kolodvora, ali prvo moram pričekati da mi spuste prtljagu s krova (sve je u redu, ništa nije oštećeno – bilo me strah što će biti ako nas zatekne pljusak, budući da moj ruksak nije nepromočiv, što samo doznao još po onoj mećavi u Vanu…kako je to sada daleko, i vremenski i prostorno i klimatski…), a onda moram još odbijati i dosadne vozače ojeka. I tu mi jedan posebno diže živac, jer mi se obraća s miss. Naime, ovi idioti znaju da se strance oslovljava s mister (što mi isto tako ide na živce, jer me, pogotovo kako ga oni izgovore, podsjeća na natjecanja praznoglavih ljepotana), ali vjerojatno misle da je miss skraćeni oblik od mister (oni naime ne razlikuju oslovljavanje po rodovima – pisala je o tome Snežana, koji su također stalno oslovljavali s mister). Ovomu sam na engleskome odbrusio da nisam miss jer nisam žena (ne znam je li shvatio, kasnije sam zaključio da bih to mogao reći i na svom elementarnom indonezijskom – Saya tidak miss, saya tidak wanita! Wanita – miss, pria – mister. Da, „muškarac“ se kaže pria, što znači da su si ovdje svi prijani. Vjerojatno se zato toliko međusobno pozdravljaju…), i mislim da sam konačno jednom u interakciji s Indonežaninom postigao ono što cijelo vrijeme pokušavam – u očima sam mu vidio da se prepao kad sam graknuo. Inače se uvijek smiju, što me dodatno izluđuje. Ovaj je možda shvatio da je zagrebao malo previše.
Hotel nalazim začuđujuće lako, na recepciji žena govori vrlo dobar engleski, što me ovdje prilično čudi. Bima nije selendra, ali ne vjerujem da baš ima osobit promet stranaca. Ima vjerojatno nešto onih koji su vezani za rudnike, ali rudnici su zapadnije. Ujedno shvaćam da sam došavši u Bimu sada vjerojatno geografski bliži Australiji nego Jakarti. Unajmljujem sobu za nekih 330 000 rupija, pompozno je stavljena u lux kategoriju, ali zapravo je srednja žalost. Kupaonica ofucana, neke mrlje po zidovima, krevet je udoban, ali posteljina ima neke tvrdokorne mrlje, kao od ugljena (jasno, ako ju peru u hladnoj vodi)… Dobro, ionako će mi trebati da prespavam vrlo kratku noć – budući da trajekt iz Sapea iduće jutro polazi po voznom redu u 8 (vjerojatno će kasniti, ali ne treba se na to oslanjati), a da od Bime do Sapea treba oko 2 sata, najsigurnije je da ja krenem negdje oko 5, što znači da ću se probuditi malo iza 4. Iz toga proizlazi i činjenica da Bimu uopće neću vidjeti danju. Izgleda urbanije nego Sumbawa Besar, to je točno, ispred moga prozora je i neki glavni trg, ali ulice uokolo su raskopane i podsjeća me pomalo na albanske gradove pred kojih desetak godina. Bima inače ima oko 150 000 stanovnika, što znači da je i dalje nevelik grad u usporedbi s dosadašnjima. U lokalnom bimskom jeziku ime grada je Mbojo, a leži u dubokom zaljevu na sjeveroistoku Sumbawe. Od 1620., kada je lokalni kralj prešao na islam, pa do 1958., kada je lokalna monarhija ukinuta, Bima je bila sjedište sultanata koji je obuhvaćao istok Sumbawe, a imao je i utjecaja na Floresu i Sumbi. No od te slave danas u Bimi nije puno ostalo, mislim da čak više nema ni sultanove palače. Ukratko, grad je dobar taman za ovo po što sam ja i došao – prespavati i iduće jutro nastaviti. Nema čak ni restorana koje mi TripAdvisor nudi, pa to je strašno. Srećom, jedan blok od hotela nalazi se KFC, pa ću tamo pojesti nešto, i to taman malo prije zatvaranja (jer zatvaraju u 9, ovo nije grad od noćnog života). Vraćam se stoga u sobu, čak mi ni wi-fi ne radi u sobi, nego samo u predvorju, sve u svemu smještaj koji ću prilično brzo zaboraviti. Oko pola 1 gasim svjetlo i spremam se na kratku noć…

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.