Doručak je od 7 do 9 (to im je i lozinka za wi-fi: breakfast7to9), tako da nisam mogao dugo spavati iako sam legao kasno. I doručak se plaća. Uzimam tost s putrom i pekmezom, te kavu i sok od ananasa. A onda se još malo muvam po sobi i oko podneva krećem u obilazak Coober Pedyja. Koji je mrtav da ne može biti mrtviji.
Coober Pedy ima oko 1700 stanovnika (ipak više nego što sam pretpostavljao), te postoji od 1. veljače 1915. (što znači da je prošloga ljeta proslavio stogodišnjicu). Udaljen otprilike 850 km od Adelaidea i 800-tinjak km od Alice Springsa, izgleda još izoliranije od potonjeg. Alice Springs je ipak gradić, Coober Pedy je rudarska naseobina. Raison d'ętre Coober Pedyja su rudnici opala, nacionalnog kamena Australije. Južna Australija proizvodi oko 80% ukupne svjetske produkcije opala, uglavnom u Coober Pedyju. Priča o nastanku Coober Pedyja povezana je s Williejem Hutchisonom, tada 15-godišnjakom, koji se 1914. zatekao u ovom području zajedno sa svojim ocem Jimom i još nekoliko ljudi, dok su tragali za zlatom. Zlato nisu pronašli, ali mladi je Willie slučajno naletio na opale dok su tražili vodu. Već iduće godine ovamo su nahrupili rudari, a koliko se kopalo najbolje govori činjenica da je 1999. na području grada postojalo 250 000 kopova, većinom već napuštenih (što predstavlja veliku opasnost, budući da mnoge od tih rupa nisu označene, a duboke su i do 30 metara, pa ako se krećete podalje od ceste može vam se dogoditi da upadnete u neku od njih). Danas postoji ograničenje prostora za privatno bušenje na 165 kvadratnih stopa (oko 15,5 m2). Grad je tijekom Velike depresije 1930-ih skoro propao, budući da je potražnja za opalima opala (hehe), no nakon Drugog svjetskog rata i otkrića novih polja opala u okolici Coober Pedyja stvari su se ponovno pokrenule. Samo ime Coober Pedy dolazi od lokalne aboridžinske sintagme kupa piti, što znači „bjelačka rupa“. Naime, osim što su kopali zemlju radi opala, stanovnici su i živjeli u mnogima od tih iskopina, budući da je vanjska temperatura često nepodnošljiva (preko 40° ljeti). I danas preko polovice stanovništva Coober Pedyja živi u takvim podzemnim kućama, čiji je trošak izgradnje (ili, bolje rečeno iskopa) otprilike jednak trošku izgradnje nadzemne kuće, ali podzemne imaju jednu veliku prednost – konstantnu temperaturu. A uvijek ih se može i proširiti, treba vam samo buldožerčić. Još ako pritom naletite na pokoji opal, troškovi izgradnje se sami otplate. Krajolik uokolo grada je uglavnom pustinja, prvo drvo u gradu napravljeno je od varenog metala. Ima ponešto trave – i ima naravno i muha. Informirao sam se pomalo o toj posebnoj vrsti muha, koja se zove bushfly (zbog specifičnog značenja termina bush u Australiji teško je to dobro prevesti, možda bismo ju mogli nazvati „pripizdinskom muhom“ :D ), koja se uglavnom hrani izmetom stoke po farmama unutrašnjosti Australije, a njihova agresivnost i zalijetanje u vaše lice nije slučajno – riječ je naime o ženkama kojima iz nekog razloga treba sluz kako bi mogle položiti jajašca. Nisam najbolje shvatio trebaju li one uzeti sluz, pa ju prenijeti nekamo, ili jednostavno trebaju sluzavo mjesto na koje će položiti jajašca. U svakom slučaju, one se žele dočepati vaše sline, očne vodice ili cerumena, te vam se zato zalijeću u različite predjele glave. Pritom mogu prenijeti različite boleštine i zato ih je preporučljivo tjerati (osim što je naravno osjećaj da šeću po vama prilično neugodan). Ne znam kako se Aboridžini štite od njih, ali navodno postoji pojava koja se zove Aussie wave, koja je zapravo ono što sam ja prozvao Uluruskim plesom – stalno mahanje rukom ispred lica radi tjeranja muha. Iako ih najviše ima u unutrašnjosti, vjetar ih zna donijeti čak i do obalnih gradova. Zanimljivo, kada se spominje Australija spomenut će se razne životinje, tobolčari, dingo, sve moguće smrtonosne životinje, ovce…ali nikad muhe.
Nedostatak vegetacije ne priječi Coober Pedy da ima i svoj golf klub – jedan od rijetkih u svijetu koji nema travnati teren. Stoga igrači sa sobom nose mali travnati jastučić s kojega se izvodi početni udarac. Usto se zbog nesnosnih vrućina golf uglavnom igra noću, pomoću svjetlećih loptica. Stanovništvo grada je etnički vrlo šaroliko, što se vidi na groblju – zastupljeno je oko 45 različitih etničkih skupina, pri čemu ima dosta Hrvata, Srba, Grka i Mađara. Zbog zabačenosti i negostoljubivosti terena uokolo Coober Pedyja australska je vlada početkom 21. st. razmatrala odluku o smještaju odlagališta nuklearnog otpada u blizini gradića, ali je odustala nakon protesta lokalnih aboridžinskih zajednica. Zahvaljujući dobrom vodovodu, Coober Pedy danas dobiva vodu iz arteškog bunara kojih 25 km od mjesta, no ta voda je dosta slana, tako da ju se mora dodatno tretirati da bi postala pitka. Iz tog razloga voda je ovdje vrlo skupa i s njom se postupa štedljivo. Koristi se i ponešto kišnice, ali s obzirom na rijetkost kiše, to i nije neka opcija.
No ja sam naravno donio kišu. Kad sam izašao iz sobe već je bilo oblačno, a tijekom šetnje počelo je puhati i paduckati, iako srećom to nije bio pljusak poput onoga u Alice Springsu ili Darwinu. I dobro da nije, jer ovdje se doista ne možeš gotovo nikamo sakriti. Budući da je bilo očito da će većina atrakcija biti zatvorena, krenuo sam obići dvije za koje je postojala nada da možda budu otvorene. Prva je srpska pravoslavna crkva Sv. Ilije Proroka – ako ništa drugo, njima danas nije Božić, možda je to prilika. Kasnije ću doznati da je ionako otvorena 24/7. Jedini je problem što se nalazi malo podalje od grada, tj. okružena je rudnicima, pa treba vremena da dođem dotamo. Inače, navodno nije baš preporučljivo bazati nasumično uokolo među kopovima, kako zbog već spomenute opasnosti upadanja u kop, tako i zbog sumnjičavosti lokalnih rudara da ste došli nešto ukrasti. A to su ljudi kratkog fitilja. No na Božić nije bilo nikoga na iskopima.
Srpska pravoslavna crkva Sv. Ilije Proroka sagrađena je 1993., i ukopana je u pješčenjačko brdo, na dubini od 3 do 17 metara. Osim crkve, u kompleksu se nalaze i parohov ured, saborna dvorana i vjeronaučna učionica. Kopanje je trajalo pet mjeseci, a posvećena je na blagdan sv. Ilije, 2. kolovoza (Ilinden, jelte) 1993. Čitava crkva ima peterolisni presjek, te strop prati taj oblik. Ikonostas je napravljen od stakla, a s ulazne je strane prozor s vitrajem koji prikazuje ikone pojedinih svetaca, kao npr. sv. Vasilija Ostroškog, sv. Paraskeve (Petke), sv. Save i ostalih. U nišama sa strane nalaze se kameni reljefi pojedinih svetaca. Iako službeno nema ulaznice u crkvu (nije bilo nikoga u blizini), preporučljiva je donacija od 5 dolara koje ubacite u jednu od nekoliko škrabica. Crkva je stalno otvorena, a moram priznati da je bilo ugodno sjediti u kontemplativnoj atmosferi dok vani fijuče vjetar i paducka kišica. Inače, to nije jedina podzemna crkva u Coober Pedyju, postoje i dvije katoličke, no jedna je bila zatvorena (valjda su odslužili božićnu misu i otišli krkati), a do druge nisam ni došao, jer je isto smještena negdje podalje, a navodno je prilično neugledna u usporedbi s ovom srpskom (iako je i srpska relativno skromna). Dok sam izišao iz crkve kiša je prestala, a i vjetar se postupno smirio. Ostatak jutra šetao sam kuberpidijskim ulicama, reda radi provjeravajući jesu li neki od lokaliteta navedenih na Wikitravelu otvoreni, no naravno da nijedan nije bio. Usto sam doživio i nezgodu s mobitelom koji mi je ispao iz ruke na tvrdi zemljani put, čime je puklo staklo, ali ne ono ekransko, nego ono sa stražnje strane. Ne znam mora li i ono biti gorilla glass, ali ta stakla navodno nisu baš jeftina – ovdje koštaju stotinjak dolara. No svakako bih htio to popraviti, bojim se da mi neka od tih krhotina ne ošteti kameru, koja je zasad u dobrom stanju.
A te nesuđene atrakcije su nekoliko starih rudnika koji objašnjavaju tehnologiju rudarenja opala, geokemiju opala i povijest grada (iako se dosta toga može naći i na informativnim pločama u centru grada), a tu je i kolekcija nekoliko impresivnih opala (najveći opal na svijetu je Olympic Australis, pronađen 1956. i tako nazvan zbog tadašnjih Olimpijskih igara u Melbourneu, procijenjen na 2,5 milijuna australskih dolara, tj. 12,5 milijuna kuna, no on se danas čuva u Sydneyu); zatim dom Arvida van Blumenthala, poznatog kao Crocodile Harry, lokalnog rudara i lovca na krokodile, za kojega se kaže da je bio inspiracija za filmski lik Crocodile Dundeeja, a u svojoj je kući sakupio impresivnu kolekciju grudnjaka (kaže se da mu je prvi grudnjak darovala Tina Turner kada je ovdje snimala Mad Max: Beyond the Thunderdome)…i to je više-manje sve. Postoji i vidikovac s kojega možete vidjeti Coober Pedy, ali je ograđen i također zatvoren. Prošao sam i pored svemirskog broda iz filma Planet tame, ali taj trune i u poprilično je zaboravljenom stanju. Nakon što sam se uvjerio da doista nema ničega što bi bilo otvoreno (osim benzinske pumpe) vraćam se u motel gdje ću pojesti jedan sendvič i popiti cider, a potom otići na gradsko groblje, smješteno na rubu grada, nedaleko Stuartove autoceste. Groblje je zgodan presjek populacije Coober Pedyja, iako izgleda poprilično otužno bez trunke zelenila. A i količina muha je ovdje veća nego drugdje. Nije valjda da se goste pokojnicima…? Naravno da ima dosta grobova Hrvata i Srba, ponešto Mađara i Grka…u jednom času dok obilazim groblje dolazi neki automobil iz kojega izlaze neke dvije starije žene, međusobno nešto razgovaraju, onako namčorasto, onda se jedna prodere „O, jebemti mater!“. :D OK, pobliže ćemo lociranje utvrditi kada vidimo na koji grob idu… Jedna se zaustavlja kod stanovitog Mije Markovića, drugu nisam zagledao, ali dakle „naše“ su. Zamišljam kakav bi učinak bio da im priđem i kažem im tko sam i odakle sam…ali opet, žene su stare, vruće je, moglo bi ih previše šokirati, još su tu došle odati pijetet preminulim članovima obitelji (supruzima, vjerojatno, zato pičkaraju)…a i nisam pobornik toga da se obraćam ljudima samo zato što su mi zemljaci. Doduše, Miro i Sanja su bili super. Ipak ih ostavljam u njihovom poslu i vraćam se natrag u centar. Nije bogme Coober Pedy ni toliko malen kada treba hodati s kraja na kraj mjesta.
Bilo je već skoro pola 7 kada sam konačno osvanuo u restoranu motela, koji je ujedno i dnevna soba obitelji koja ga vodi. Tu su i ti spomenuti obiteljski prijatelji, dvije ženske, jedan frajer, te još jedan bračni par koji trenutno zajedno sa svojom kćerkom od možda godinu dana na televiziji gleda neki crtić. Predstavili smo se svi, no ja nisam zapamtio imena (100% sam siguran da ni oni nisu moje), mislim samo da je ovaj iz bračnoga para Gus, a drugi frajer je Andrew. Tu je i neki neodređeni broj djece (mislim da ih je četvero ili petero, ne znam komu sve spadaju). Predstavljam se i kažem ponešto o sebi, o svom putu, a potom njihov razgovor ide svojim tijekom. Jedna od dviju žena, ona starija, odgovara na pitanje ove druge kako je i kada došla u Coober Pedy (očito se ni one ne znaju toliko dobro). Kaže da je došla sa svojim bivšim suprugom 1975. U veljači. Iz Engleske. Zamijenila je englesku zimu za užareno ljeto u australskoj pustinji. Prvo je očekivala ostati možda nekoliko dana, no nakon tjedan dana ponudili su joj posao u dućanu…i ostala je ovdje 40 godina. Kaže da još ni Stuartova autocesta nije bila asfaltirana (to se dogodilo tek 1987.). Zamišljam si koliko bih morao biti zaljubljen, kakvu poslovnu ponudu dobiti i kakve probleme imati doma da se preselim u Coober Pedy, čak i danas, kada su životni uvjeti daleko bolji. Druga ženska ima još bolju priču. Ona i njezin muž/dečko/štoli putovali su Stuartovom autocestom, a onda im je pukla guma (ili su imali neki drugi problem s kotačem, nisam najbolje shvatio). Dok su u Coober Pedyju čekali da se kvar otkloni, odlučili su ostati ovdje neko vrijeme, onda je stigla ponuda za posao…
Ovim bih vas putem htio obavijestiti da ću prekinuti svoje putovanje na neodređeno, budući da mi je ponuđeno mjesto šankera u Hrvatskom klubu u Coober Pedyju. :D
Možda bi se to stvarno dogodilo da sam kontaktirao one dvije gospođe na groblju, tko zna. Ovaj grad je kao crna rupa (ili kao kop opala), uđeš i ne možeš više izaći. Zato nakon deserta odmah grabim natrag u sobu, pakiram se, odjavljujem, plaćam još 15 dolara za popijenu cugu i spreman sam za polazak. Autobus je već ovdje, ima pauzu u Coober Pedyju od kojih sat vremena (ne znam što putnici tu mogu raditi u međuvremenu), iako sam ja mislim jedini putnik koji se ovdje trebao ukrcati. Sastav putnika u autobusu je i opet sličan sastavu stanovništva Australije oko 1780. Napokon u 8.25 krećemo. No odmah po polasku autobus trza i gasi se motor. Opetovani pokušaji paljenja ne daju rezultata. Čujem da ovaj spominje battery, nije mu se valjda ispraznio akumulator. Što sad? Paliti na kleme? Čekati zamjenski bus? Vozač nešto mrda po motoru, ponovno pokušava upaliti, ništa. Hm, da ja ipak razmislim o onom poslu? Napokon nakon još malo mrdanja motor veselo zabrekće. Izvrsno, samo se nadam da neće riknuti kada se udaljimo od Coober Pedyja, prvo veće naselje je 440 km udaljena Port Augusta, koja ima 13 500 stanovnika. Između se nalazi pustinja. I dolazi noć. Prvi sam dio puta pisao, motor je srećom radio kao urica, onda sam zaspao. Probudio sam se u Pimbi, jednom od mjesta gdje je predviđeno zaustavljanje. Pimba ima 50 stanovnika i zapravo se sastoji od roadhousea usred gole pustinje. Odlazim na WC i shvaćam da vani puše do kosti. Budući da se stotinama kilometara uokolo prostire pustinja bez ijednog drveta, vjetar ovdje razvija izuzetnu snagu. Ovdje shvaćam one priče o temperaturnim razlikama dana i noći u pustinji. Brže-bolje obavljam svoje i bježim u autobus. Ponovno tonem u san. Trgnuo sam se iz sna u Port Augusti, oko 3 ujutro, te potom nastavio spavati sve dok me nije probudio vozač, kao zadnjega, uz obavijest da smo stigli u Adelaide. 10 minuta prije voznog reda. Ali to je već novi dan…
Post je objavljen 26.12.2015. u 12:31 sati.