Middle of nowhere

U rano jutro stajemo na doručak kojih 200-tinjak km od Alice Springsa. Kada izađem iz autobusa i onjušim zrak osjećam onu čudnu svježinu kakva se obično osjeća kada idete vlakom na more u Dalmaciju pa turnete glavu kroz prozor negdje oko Unešića. Obično bih rekao da je to blizina mora, ali sada se nalazim oko 1500 km od najbližeg mora, ne znam u čemu je stvar. Primjećujem još jednu stvar koja će me iritirati i kasnije toga dana – ovdje ima poprilično mnogo muha. I to onih drskih, koje vam se zalijeću u lice, nos, usta… Krajolik i dalje nije pustinja, već bi se mogao opisati kao garig – rjeđi od makije, ali taj tip vegetacije. Na početku smo ljeta, ali uokolo je vegetacija prilično bujna. Okoliš izgleda pomalo kao Bukovica. Zadnju dionicu puta još sam malo piskarao, malo promatrao krajolik, a onda smo točno po voznom redu stigli u Alice Springs. Moj je hostel smješten kojih 5-10 minuta hoda istočno od centra, preko rijeke Todd (zapravo većinu vremena samo suhog korita), u nečemu što bi se praktički moglo smatrati predgrađem ovog prilično minijaturnog grada. U hostelu moram čekati podne da obavim prijavu u sobu, ali mogu prije toga riješiti rezervaciju izleta u Uluru. Naime, obilazak nacionalnog parka Uluru-Kata Tjuta jedini je moj razlog zaustavljanja u Alice Springsu, gradu koji je zapravo isključivo poznat po svom položaju usred australskog kontinenta. Redovno se uzimaju trodnevni aranžmani, koji uključuju sve obroke, spavanje dvije noći u posebnim prenosivim šatorčićima (zapravo više vrećama za spavanje s madracem) koji se zovu swags, ulaznicu za nacionalni park, vodstvo…i to sve za ne baš malu cifru od 375$, ali – ovo je Australija. Prva agencija, koja redovno posluje s mojim hostelom, već je popunjena za sutra, druga ima mjesta, ali moj hostel ima nekakvu blesavu klauzulu da ako idem s ovom prvom, onda mi je spavanje na povratku (jer ću morati još jednom noćiti u Alice Springsu) besplatno, a ako idem s ovom drugom morat ću ga redovno platiti. Hostel je smješten u velikom travnatom dvorištu s bazenom, uokolo je nekoliko kućica u kojima su sobe i nusprostorije, tu su i dvije-tri prikolice koje služe kao trokrevetni dormitoriji (rezervirao sam krevet u jednoj od njih, te po dolasku već skužio da imam cimera, nekog Španjolca; kasnije će doći i neki tip koji za sebe tvrdi da je iz Zapadne Australije, ali po izgovoru dentala nepogrešivo je jasno da je s Potkontinenta), čak i jedan kombi adaptiran u spavaonicu. Nakon što sam se malo odmorio i istuširao, krećem u obilazak Alice Springsa, te usput i na ručak. U daljini vidim naoblaku. Pa neće valjda padati kiša, to je ovdje stvarno rijetkost, iako je prosinac najkišniji mjesec u godini, u prosjeku zna imati 5-6 kišnih dana.
Alice Springs, odnosno Mparntwe na lokalnom aboridžinskom jeziku arrernte, ima oko 28 500 stanovnika i drugi je najveći grad Sjevernog teritorija (ako Palmerston ne računamo zasebno). Nalazi se gotovo u geografskom središtu Australije, pored rijeke Todd. Rijeka Todd dobila je ime po Sir Charlesu Toddu, začetniku ideje transkontinentalnog telegrafa. Njegova supruga zvala se Alice, te je tako po njoj grad dobio ime. Ali ne odmah. Do 1933. zvao se Stuart, po Johnu McDouallu Stuartu, škotskom istraživaču koji je u tri navrata pokušao prijeći kontinent od juga k sjeveru, da bi mu to napokon uspjelo 1862., nakon 9-mjesečne ekspedicije (anegdota inače kaže da je Stuart bio notorna pijanica, te je jedini način da ga vlasti drže podalje od alkohola bio taj da ga šalju na samoubilačke misije prelaska kontinenta). Po njemu se danas zove i cesta koja spaja Darwin i Port Augustu. 10 godina nakon što je Stuart prošao zapadno od mjesta na kojem će nastati Alice Springs, na mjestu današnjeg grada napravljena je repetitorska stanica transkontinentalnog telegrafa. No tek kada je 1887. oko 100 km istočno od grada pronađeno zlato u rijeci, Alice Springs se počeo razvijati kao grad. Isprva je i dalje bio samo nakupina kuća. 1909. izgrađena je prva službena ustanova u gradu – zatvor. Prvi zatvorenici bili su naravno Aboridžini, zatečeni u krađi stoke. 1926. grad je dobio bolnicu, 1929. stigla je željeznica, a s njom i masovniji priljev stanovništva europskog porijekla. Osim njih, u gradu su se nastanili i mnogi tradicionalni vodiči deva, Paštuni iz Britanske Indije (tj. iz dijelova Pakistana), koje su ostali smatrali Afganima, pa je od toga došlo i skraćeno Ghans. No Alice Springs je na važnosti prvi puta dobio tijekom Drugog svjetskog rata, kada je ovdje bio stacioniran velik broj vojnika, jer je ovdje bila opskrbna baza za sjeverni dio kontinenta. Nakon japanskog bombardiranja Darwina, dosta je vojne opreme premješteno u Alice Springs, koji je postao i civilnim glavnim gradom Sjevernog teritorija. Računa se da je kroz grad tih godina prošlo ukupno oko 200 000 ljudi. Iako je broj stanovnika nakon rata opao, svejedno je došlo do razvitka infrastrukture za ratne potrebe, čime je razvoj Alice Springsa nepovratno promijenjen i ubrzan. Grad je dobio aerodrom, asfaltiranu cestu, stalnu vodoopskrbu, a poboljšana je i željeznička pruga. Za vrijeme Hladnoga rata ovdje su bili stacionirani američki vojnici, prvenstveno u bazi Pine Gap, koja služi za motrenje satelitâ. I danas dio stanovnika ima američko državljanstvo. Stanovništvo je dosta šaroliko, ima naravno i velik broj Aboridžina – službeno samo oko 6%, ali dosta ih živi u područjima koja su administrativno izvan Alice Springsa, a gravitiraju gradu, pa dolaze ovamo obavljati razne poslove. Alice Springs je postao donekle ozloglašen po kriminalu, navodno postoje naoružane aboridžinske bande koje se međusobno sukobljavaju, ima i napada pijanih osoba, iako uz elementaran zdrav razum možete izbjeći neugodnosti. Grad ima tipičnu pustinjsku klimu u kojoj rijetko kiši. Osim kada ja dođem u grad. Onda lijeva i to čak u nekoliko navrata. Dovoljno čak i da se u rijeci Todd pojavi voda. Ukupno je centar grada dug kojih 2 km, a širok 300-tinjak metara, smješten uz Stuartovu autocestu. Premda je nedjelja, grad mi ne izgleda kao da ima potencijala biti življi druge dane (mislim, ako je Darwin onako mrtav, teško da bi 5 puta manji Alice Springs prštao životom), ulice su široke i prazne, čitav grad ima taj pospani ugođaj koji se nadovezuje na Darwin, i sada mi izgleda kao australska konstanta, iako vjerujem da u velikim gradovima na obali to nije slučaj. Kuriozitet je da se Alice Springs smatra lezbijskom prijestolnicom Australije, s natprosječno visokim udjelom lezbijskih parova. Osim toga, grad je poznat i kao središte aboridžinske umjetnosti, a u proljeće svake godine, tijekom rujna, organizira se regata Henley-on-Todd. Kako je rijeka Todd uglavnom suha, to su brodovi zapravo konstrukcije bez dna koje veslači pokreću veslajući po pijesku ili trčeći unutar njih. Regata je zapravo zafrkancija na račun britanskih riječnih regata, a najbolja je fora da je 1993. morala biti otkazana zbog – vode u rijeci.
Dok sam ručao (neku palačinku s mesom – općenito, hrana u Australiji mi je nekako previše zapadnjačka i još moram razmišljati o cijenama) vani se stuštio pljusak u rangu onoga u Darwinu. Pa dobro, kada će više prestati te kiše? Još mi samo fali da mi upropaste izlet u Uluru… Poslije ručka kiša je malo jenjala, taman da se uputim na Anzac Hill, brežuljak na sjevernom rubu centra grada, s kojega puca pogled na grad i okolicu. Lokalni Arrerntei ga nazivaju Untyeyeartwilye, a povezano je s pričom o nekoj staroj ženi koja je živjela na njemu jer nije smjela živjeti u društvu muškaraca. Od 1930-ih brdo nosi naziv u čast Anzaca, australsko-novozelandskih vojnih jedinica koje su se borile za britanske kolonijalne interese u Prvom svjetskom ratu u bitkama po Francuskoj, Belgiji i Turskoj (najpoznatiji su doprinos dali u Bitci za Galipolje, te se i danas u Çanakkaleu nalazi spomenik poginulim Anzacovim vojnicima, a svake godine 25. travnja održava se i svojevrsno hodočašće obitelji poginulih pripadnika Anzaca). Gore je popis svih vojnih kampanja u kojima su australski vojnici sudjelovali, još tamo od Burskog rata, pa do recentnih događaja u Iraku i Pakistanu. I naravno, sve je to orvelovski nazvano „mirovnim misijama“, premda se stvarne mirovne misije, poput one u Istočnom Timoru, nigdje eksplicitno ne spominju.
Kiša i relativno kasni polazak iz hostela spriječili su me u obilaske jedne znamenitosti Alice Springsa koja mi je preporučena, a nalazi se na rubu grada – riječ je o Pustinjskom parku, mjestu u kojem je predstavljena flora, fauna i kultura unutrašnjosti Australije, a može vas zadržati veći dio dana. No kako ću iduća tri dana uglavnom biti u pustinji, sa stručnim vodstvom, mislim da to nije esencijalni gubitak. Alice Springs ima i nekoliko muzeja posvećenih aboridžinskoj kulturi i umjetnosti, te ranoj europskoj kolonizaciji ovih područja, ali ti su muzeji danas ili zatvoreni, ili se nalaze negdje u satelitskim naseljima, a za doći dotamo treba imati vlastiti prijevoz. Nakon kraće šetnje centrom grada, u kojoj se može vidjeti tek nekoliko relevantnih povijesnih zgrada, poput prvog zatvora ili rezidencije guvernera kratkopostojeće Centralne Australije, otputio sam se i do kolodvora. I on je poprilično mrtav, iako je u trenutku moga dolaska na kolodvor tamo bio jedan vlak s kontejnerima, od brat-bratu barem 50 vagona. Mislio sam da je tamo ostavljen, sve dok se u jednom času nije pokrenuo. Lokomotiva je očito bila toliko daleko naprijed da nisam mogao ni čuti njen motor. Koliko je vlak ogroman i težak vidjelo se i po brzini kojom se počeo kretati – ne puno brže od hoda. Ne znam koliko takvom brzinom treba preko kontinenta i kamo idu toliki kontejneri, da li u Darwin (čini mi se da bi bilo brže da ih se pošalje brodom uokolo nego ovakvim sporovoznim vlakom), ili nekamo usput u ovoj nedođiji.
Iza 5 se vraćam u hostel, taman na vrijeme kako bih se zaštitio od najgoreg pljuska koji se ubrzo stuštio. Kasnije ću utvrditi da je pljusak izazvao bujicu vode u inače suhoj rijeci Todd. Nakon što je jenjao, taman negdje oko pola 8, u sumrak, odlazim još malo do grada. Nadam se da ne riskiram previše, s obzirom na preporuke o nekretanju noću. Odlazim u jedan lokalni bar, naručujem cider i roosteak, tj. odrezak od klokana, srednje pečen. Atmosfera u baru i fizionomije liče na prizore kakve si zamišljate u filmovima o izoliranim mjestima po Americi i, da, Australiji. Doduše, nemate onaj američki osjećaj da se ovdje regrutira ekipa za sudjelovanje u showu Jerryja Springera, ali vidite da je ovo ekipa koja se preko dana bavi fizičkim poslovima, pa navečer navrati ovamo na pivu i odrezak. Nemam osjećaj da se nalazim u jazbini rabijatnih tipova, ipak su Australci mnogo opuštenija čeljad od američkih hillbillyja, tako da nema ni zamjeranja čak ni kada slučajno, dajući novac blagajnici, srušim punu čašu koju je neki tip ostavio nenadziranu na šanku. Bio sam naravno spreman nadoknaditi trošak kad se tip pojavi, ali konobarica je sama natočila novu čašu tako da vjerojatno tip nije ni skužio što je bilo. Čak su i cijene prihvatljive za australska mjerila – pinta cidera je 8 dolara, odrezak (s pomfritom i salatom) 15 dolara. Nije mi to prvi puta da jedem klokana, jeo sam ga već koja 3 puta ranije, po okusu (a i žilavosti) je dosta sličan govedini. Iako se mnogi od vas možda gnušaju ideje jedenja „slatkih“ klokana, oni su se zapravo toliko brojni da često pričinjaju materijalnu štetu na farmama, trgaju ograde i sl. Da, ako ne želimo biti specisti možemo reći da smo zapravo mi uljezi na njihovom teritoriju, ali poanta je bila da klokan nije nimalo slađi od janjeta, pa se nitko ne zgraža oko okretanja janjaca na ražnju. Postoji i redovna kvota za odstrel, i to su ti prehrambeni klokani. Inače, specifičan australski cinični smisao za humor vidio sam prethodni dan putujući iz Darwina. U jednoj od usputnih prodavaonica prodavali su goveđe prerađevine pod komercijalnim nazivom Roadkill. Budući da u Australiji stoka ipak ne luta cestama, očito je da to meso nije roadkill, ali svejedno, morbidno je. S druge strane, možda pokoji od ovih klokana i jest roadkill, iako je takva situacija obično prilično pogubna za automobil, s obzirom da je klokan ogromna životinja koja može ozbiljno oštetiti vozilo. Jedino ako ne završi pod cestovnim vlakom, tad ne trebate ni tući odrezak… Navodno je razlog čestih sudara klokana i vozilâ taj što klokani imaju problema s percepcijom koliko se nešto brzo kreće, tj. zbune ih predmeti čija se putanja križa s njihovom.
Oko 9 sati krećem prema hostelu, spreman za okršaje s lokalnim aboridžinskim bandama. Evo, jedan Aboridžin već ide u mom smjeru i nešto me pita, jezik mu se plete, pijan je ko majka. A pita me „What's the time, buddy?“ Toliko o tome. Dolazim do hostela, vrata su zaključana, to mi je tip iz hostela i najavio. Zaključava ih pomoću lanca za bicikl sa šifrom. Rekao mi je da je šifra 982. Dolaskom do vrata vidim da se na šifri nalaze 4 kotačića za brojeve. Pokušavam s 0982, ne radi. Srećom su u dvorištu neki ljudi, pa ih pitam u čemu je fora. Prvi tip sliježe ramenima, ne zna, druge dvije ženske mi kažu da je šifra 1982. Sreća da su još bili tamo, inače bi bilo zanimljivo, preko ograde se ne mogu penjati, na vrhu je bodljikava žica, zvona nema… Ostatak večeri još malo dreždim u sobi, te liježem oko ponoći. Bus me skuplja u pola 6 ujutro…