Sjever i jug

U uredu Greyhounda pojavio sam se oko 9, nakon što sam opet klisnuo iz hostela prije otvaranja recepcije, što je značilo da ključ moram odložiti u sandučić koji služi za rane odjave. Time sam se zapravo zeznuo, jer ako slučajno ne bude mjesta morat ću se vratiti ovamo na još jednu noć, a to znači čekanje na otvaranje recepcije. Mogao sam trknuti do agencije, vidjeti kako stoje s mjestima, pa se onda odjaviti. Ma mora biti mjesta, moj mi je domaćin iz Adelaidea napomenuo kako putnici koji iz Alice Springsa putuju na jug uglavnom lete, tako da je veća gužva na dionici Darwin-Alice Springs, a tamo nas je bilo možda desetak nakon Katherinea. Znači po tome bih ovdje mogao biti jedini putnik u busu, pa Badnjak je. U uredu pitam za kartu do Coober Pedyja, imaju, naravno. Usput odlučujem odmah rezervirati i za idući dan, od Coober Pedyja do Adelaidea. Žena mi kaže „Pametno, mjesta bi se mogla brzo popuniti, dosta ljudi putuje.“ Ha? Pa sutra je Božić. „Da, svi žele pobjeći iz Alice Springsa.“ :D Ali avioni…? I onda mi sine da postoji jedna društvena skupina u Australiji – prepoznaju se po izuzetno tamnoj boji kože, širokim plosnatim nosovima i nešto duljem obitavanju u ovim krajevima od ostalih – koja baš nije sklona avionima. Ma zapravo ne znam, uostalom prvog Aboridžina u Australiji sam vidio na aerodromu, ali je činjenica da se ovim transkontinentalnim busevima voze uglavnom Aboridžini i turisti. A ako se sjetimo onih priča o aboridžinskom povezivanju sa zemljom, zbog kojeg im je neugodno penjati se i na katove, onda bi i ovo s avionom moglo ne biti bez vraga. Čak i kad ih gledam kako se penju u autobus, rade to oklijevajući, ali to može biti i posljedica uobičajene nestabilnosti na nogama zbog alkohola ili nekog drugog patološkog stanja nogu. Kupujem kartu, onda doznajem da bus ide u pola 11, a ne u 10 kako sam mislio. Nešto ću nabrzinu doručkovati u KFC-u. Neću, jer rade tek od 10. Pokušat ću s Domino's Pizzom. Čvrsto su zatvoreni. Red Rooster (australska varijanta KFC-a). Ljubim vrata. Obični barovi i kafići također ne rade, jedino što je stabilno otvoreno 24 sata u Alice Springsu su Zlatni lukovi Psihopatskog klauna. Pregrmjet ću to i pojesti jedan tost, smotuljak sa sirom i šunkom (tj. s kartonom i paus papirom), popiti zaleđenu Coca Colu, u McCaféu uzeti danish s marelicom i ledenu čokoladu i nakrcati se dovoljno da izdržim do Coober Pedyja (jer nijedno usputno autobusno stajanje nije bilo dovoljno dugo za ručak). Po povratku u ured vidim da će bus biti gotovo pa pun, tu je i neka ženska koja na rubu suza zdvaja jer je izgleda došla prekasno, a u međuvremenu su se prodale sve karte. Vozač, koji je upravo dovezao autobus, kaže joj kako postoje šanse da se neki od ljudi na popisu ne pojave, tako da bi se u tom slučaju oslobodilo mjesto za nju. Po njenoj se reakciji vidi da to smatra pukom kurtoazijom, ali kako će se kasnije ustanoviti, doista se našlo mjesta za nju. Do mene je u busu sjeo neki tip koji se zvao Pierre, je li Francuz, Belgijanac, Švicarac, Luksemburžanin, nisam doznao. Nije pričao. Nisam ni ja. Još jedan par turista, neki bijelac koji putuje samostalno (možda je i on turist), ona padobranka i nas dvojica, te vozač – mi smo jedini bijelci u busu. Ostalo su sve Aboridžini, većim je dijelom to čini mi se jedna velika obitelj (klan? pleme?) s dosta djece. Inače, još je jedna stvar dosta uočljiva kod Aboridžinki. Znate kako se zna reći da netko ima „crnačke usne“, kad se misli na debele ispupčene usne. Pa Aboridžinke (mnogo više nego muškarci) imaju još „crnačkije“ usne, ali na drugi način – njima je čitav donji dio lica dosta izbačen prema naprijed, a usne pomalo podsjećaju na pačji kljun, tj. tek se na vrhu razdvajaju. Ne znam kako to opisati, karakteristično je i prepoznatljivo, ali slika bi bila jasnija. Meni su ta njihova lica zanimljiva, jer su vrlo osebujna, drugačija od svih ostalih populacija na svijetu. Recimo, dok sam u istočnoj Indoneziji govorio da su mi neki ljudi znali ličiti na stanovništvo s Karibâ (koje je zapravo potomstvo uvezenih afričkih crnaca), Aboridžine ćete vrlo teško zamijeniti s bilo kojom drugom svjetskom populacijom.
Inače, ortodoksni je stav antropologije da su sve postojeće ljudske populacije na svijetu potomci Homo sapiens sapiensa, vrste predstavljene kromanjonskim čovjekom, a da su sve druge postranične grane, kao što su neandertalci ili Homo heidelbergensis nestale, vjerojatno istrijebljene upravo od strane kromanjonaca tijekom zadnjeg ledenog doba (u to je vrijeme kanibalizam bio mnogo rašireniji, a neandertalci, bolje prilagođeni uvjetima ledenog doba od kromanjonaca koji su živjeli u toplim krajevima, bili su robusnije građe, te su ih kromanjonci, kako prof. Pavao Rudan znade napomenuti, „tretirali kao pokretne frižidere“ – vulgo, pojeli smo neandertalce), iako je poznato da su se kromanjonci i neandertalci čak i miješali međusobno (jedan primjer takvog zajedničkog nalazišta je i spilja Vindija kod Ivanca, gdje je moguće da su pronađeni i najkasniji ostatci neandertalaca, negdje otprije 32 000 godina). Prema tome, nije bilo nezamislivo da neandertalski geni prežive i dulje, no tu također imamo odraz prikrivenog rasizma, a sve pod krinkom protivljenja rasizmu – inzistirajući na biološkoj jedinstvenosti ljudske vrste, mi zapravo impliciramo da su naši kromanjonski geni ubrzo izgurali one neandertalske, što znači da smo mi super i naši su geni dominantni. A možda smo zapravo mi neandertalci današnjice, isto kao što je npr. talijanski jezik današnja varijanta latinskog jezika na točno određenom području. Nema točke u kojoj bismo rekli „dosad je bilo A, a ovdje je postalo B“, to je sve kumulativno. A onda su negdje 2010. na nalazištu u Denisovoj spilji u ruskom dijelu gorja Altaj nađeni fosilni ostatci još jedne vrste hominina, koja je bila sličnija neandertalcima nego kromanjoncima, iako dovoljno različita od njih da se može smatrati zasebnom vrstom – čak su i neki raniji fosili rekategorizirani kao fosili te nove vrste, nazvane denisovancima. No ono što je osobito zanimljivo jest da denisovanci imaju različitu mitohondrijsku DNK i od kromanjonaca i od neandertalaca, a širenje se te osobite vrste DNK može pratiti kroz jugoistočnu Aziju sve do Nove Gvineje i Australije. Melanežani imaju najveći udio denisovanske mitohondrijske DNK od svih ljudskih populacija, sugerirajući da su se denisovanci povlačili pred kromanjoncima koji su napredovali kroz Aziju, bivajući gurani sve dublje u indonezijski arhipelag, preko Wallaceove linije (možda je i Homo floresiensis zapravo bio denisovanac), dok nisu našli sigurno utočište na izoliranom kontinentu Sahul (što su bile Australija, Tasmanija i Nova Gvineja, povezane kopnenim mostovima). Kada se uzme u obzir da je u Australiji najveća jezična raznolikost na Arnhemovoj zemlji, koja je okrenuta prema sjeveroistoku, može se s dosta sigurnosti pretpostaviti da su i Aboridžini u Australiju stigli s Nove Gvineje. No kako je njihov postotak denisovanske mitohondrijske DNK manji nego kod Melanežana, to sugerira da su Aboridžini sličniji ostatku svjetske populacije nego Melanežanima.
Opet sam odlutao. Ukratko, vožnja do Coober Pedyja protječe mirno, pejzaž je uobičajeno dosadan, nema se što ni gledati van, pa stoga pišem. Prvu (i jedinu) pauzu imamo kod puba Kolgera, nedaleko granice Sjevernog teritorija i Južne Australlije. Dano nam je pola sata, na kraju ćemo zbog izvanrednih okolnosti ostati skoro sat vremena. Naime, jednoj od putnica pozlilo je prilikom izlaska iz busa, te se onesvijestila. Vjerojatno dehidracija. Nakon što je došla sebi odlučila je ne nastaviti putovanje, nisam shvatio hoće li se ovdje odmoriti, ili su pak morali pozvati Leteće doktore da ju prevezu u neki veći grad. Dotična se čitavo vrijeme ispričavala vozaču zbog neugodnosti, iako padanje u nesvijest nije nešto nad čime čovjek može imati kontrolu.
Kako je Kolgera svega 20-ak km od južnoaustralske granice, to je ujedno i prilika da putnici odbace sirove namirnice, poput voća i povrća koje ne zadovoljava propise o karanteni. Osim ulazne karantene, koja se odnosi na čitavu Australiju, postoje i propisi među pojedinim državama oko toga koje su namirnice sigurne za unos u državu, a koje ne. Očekivao sam da će postojati i nekakva službena granična karantena, ali ne, sve ide na bazi osobne odgovornosti, granica je tek ploča „Welcome to South Australia“, i to je sve. I naravno, ono što si također moramo sami namjestiti – satovi. Južna Australija je inače u istoj vremenskoj zoni kao i Sjeverni teritorij, ali primjenjuje ljetno računanje vremena, čime se pomičem za sat vremena unaprijed, 9,30 sati ispred Hrvatske.
Još jednu stvar primjećujem tijekom vožnje. Sjećate se da sam spomenuo da je u autobusu nekoliko djece. Čini mi se da su ta djeca u međusobnom srodstvu, budući da se naizmjence premještaju između nekoliko ljudi u busu, s kojima se također prisno zafrkavaju, a zafrkavaju se i međusobno, igrajući se u prolazu među sjedalima, provlačeći se jedni pored drugih…u nekom drugom slučaju to bi bio recept za katastrofu, budući da su hiperaktivna djeca jedna od najgorih vrsta mogućih suputnika. Međutim, ovdje je jedna stvar neobična – ta djeca to sve rade gotovo pa u tišini. Na trenutak pomislite da su nijema, no onda vidite da se svejedno došaptavaju i komuniciraju na tih, pristojan način. Ne znam je li to posljedica činjenice da su u društvu odraslih, pa ne mogu (ili ne smiju?) bučati, ili se aboridžinska djeca doista tako igraju (poprilično nevjerojatno, budući da sam već navodio kako se Aboridžini ne libe biti glasni). Zamišljam si djecu iz mase drugih društava koja sam susreo na ovom putu, koja bi vjerojatno vrištala, toptala, glasno se svađala i općenito priredila solidan pakao suputnicima. Ovih bih odmah naručio pet za van.
Krajolik se konačno mijenja, bilje je sve niže i sve rjeđe, te napokon sve više počinje ličiti na pustinju. Nije to još prava pustinja, ali svakako mnogo više liči na pustinjske predjele koje sam dosada prošao na putu nego što je to bio slučaj s Crvenim centrom. I pogled se širi, nije više zaklonjen vegetacijom, pa se spoznaje prostranstvo. Kako se primičemo Coober Pedyju počinju se sve više pojavljivati stožaste nakupine iskopanog kamenja, dajući predjelu pomalo mjesečev izgled. Ispod ove negostoljubive površine nalazi se jedno od australskih bogatstava – opali. Coober Pedy je poznat kao najveći rudnik opala na svijetu, iako je to malo preuzetno reći, budući da nije riječ o jedinstvenom rudniku, već o nizu iskopa koje je praktički mogao započeti svatko. Grad je to zanimljive prošlosti i sadašnjosti, koji se u povijesti nekoliko puta osovljavao na noge i posrtao, a danas ima tipičnu atmosferu zabačenog grada u negostoljubivom krajoliku čiji su stanovnici upućeni jedni na druge. Više ću o njemu pisati u idućem nastavku, sada samo mogu reći da je Coober Pedy česta lokacija snimanja filmova, a najpoznatiji filmovi snimljeni ovdje bili su treći dio serijala Mad Max, te film Planet tame (Pitch Black), koji je lansirao Vina Diesela.
Prva stvar koju uočavam iz autobusa poslije skretanja u Coober Pedy jest velika hrvatska zastava na krovu jedne zgrade i natpis „Hrvatski dom – Croatian club“. Da, mislim da sam negdje načuo tu priču kako ovdje ima dosta hrvatskih i srpskih rudara opala. Postoji čak i srpska pravoslavna crkva. Autobus me iskrcava na Greyhoundovoj stanici u središtu mjesta, odakle imam kojih 10 metara do svoje sobe (i malo više do recepcije). Gospođa na recepciji kaže mi da će sutradan sve biti zatvoreno zbog Božića. Naravno, ja sam kreten. Božić je jedini dan u godini kada ne vozi londonska podzemna željeznica. Mogu li onda očekivati da će za taj isti Božić biti otvoren neki rudarski muzej u australskoj vukojebini čiji se broj stanovnika vjerojatno broji u stotinama? Bilo bi mi pametnije da sam ostao još jedan dan u Alice Springsu, koji je prema Coober Pedyju velegrad. Doduše, sumnjam da bi na Štefanje bila bolja situacija. Iako, tada vozi londonska podzemna željeznica…
Ukratko, lako što će biti zatvoreni neki kulturno-povijesni spomenici („to ću drugi put“), ali bit će zatvoreni i restorani, što znači da ću čitav dan morati preživjeti na doručku. Gospođa na recepciji mi kaže da mogu jesti s njima, ionako će raditi božićnu večeru za nekoliko obiteljskih prijatelja, oko 6 popodne, a kako meni bus polazi u pola 9 navečer, to će biti idealno. Odlazim u svoju sobu, čitav objekt je zapravo motel, i to onaj klasični američki motel, gdje je svaka soba zasebna jedinica u koju se ulazi s ulice (ili parkirališta). No standard sobe je mnogo bolji od motelske, koje su obično sinonimi za rupčage u koje dolazite ubiti oko, ubiti nekoga tko vam nije drag ili na brzu ilegalnu ševu. Ovo je solidna soba od koje 3-4 zvjezdice, jest da košta preko 100 dolara, ali u Coober Pedyju je teško dobiti jeftin smještaj, pogotovo preko Božića. Čitav je motel građen od ćerpiča, iako pojačanog metalnim gredama (dakle, armiranog ćerpiča), zbog čega je u sobi ugodno i po najvećim vrućinama (koje u Coober Pedyju znaju biti nesnosne).
OK, ako je sutra sve zatvoreno, danas će valjda raditi, odlazim na večeru u suton. Vraga. Već su sada sve prodavaonice zatvorene, isto vrijedi i za većinu restorana, uspijevam pronaći tek jednu otvorenu pizzeriju koja radi još kojih 45 minuta. Kada sam na ekstenzivnoj listi pizza ugledao kategoriju „Native pizzas“, to je bilo to. Pizzu s klokanovinom neću, probao bih nešto novo, pa uzimam njegovog kompića s grba. Pizza s emuovinom, nekim pekmezom od brusnica (to inače dobro ide uz divljač), čini mi se da je gore bio i poriluk („praziluk ti viri, viri s nativnu pizzu“), te još nekoliko dodatnih uobičajenih sastojaka (poput sira). Znam da će me sad neki pitati kakav je emu, meso ko meso, velika kokoš. Uz to i Victoria Bitter, jedna od proširenijih australskih piva. Inače, postoji ono pitanje (koje doduše može biti primjenjivo i na američke pive), neprevediva igra riječima, koja kaže: Why is an Australian beer like makin' love in a canoe? – Because it's fuckin' close ta water!
Povratak u motel, uz zaustavljanje na Shellovoj benzinskoj pumpi – jedinom objektu u gradu koji će sutra biti otvoren, jer mora (to je valjda jedina benzinska pumpa u krugu od preko 50 km), podsjeća me na kretanje u nekoj kompjutorskoj avanturi s horror elementima, tipa Resident Evil ili takvo što, gdje glavni junak mora istraživati grad u kojem zna da se kriju sile nečiste, a svi su stanovnici pobijeni ili pobjegli. Coober Pedy baš i izgleda kao takva nekakva naseobina (kuće su prizemne ili su ukopane u obronke), a kako stiže noć, tu je još i element iz Planeta tame. No osim nekog Aboridžina, za kojeg pretpostavljam da se derao za mnom, drugih neugodnosti nemam. A s obzirom na dinamiku Coober Pedyja, ovo će stvarno biti tiha noć. Uz preko 30° vani.