Bung Karno

Ni u ovom hotelu nisam imao pokrivača na krevetu – no ovoga puta barem nisam imao klima uređaj namješten na 18°, pa se moglo izdržati. Doručak je rudimentaran – kava/čaj i ona vrsta kolača koji se zove Danish pastry. Narudžbu prima mrzovoljna stara gospođa koja barem znade engleski. Kaže mi da joj piše da nas je u mojoj sobi dvoje, no ja to odlučno poričem, osim ako ne računa onog žohara. Hoću li kavu ili čaj? Čaj. Sjedam i ovima treba dobrih 5 minuta da mi donesu doručak, pretpostavljam da će čaj biti svježe pripremljen. Stiže kava. Dobro da su uspjeli zapamtiti narudžbu jedinog gosta koji je u tom času zatražio doručak (nisam jedini gost u hotelu, čak ni jedini stranac – tu je još i neka grupa mlađih koji bi po govoru mogli biti Britanci, ali i Australci, a tu je još i jedan sredovječni tip iz Češke koji malo liči na Alemka Gluhaka). Nakon doručka krećem u grad obaviti jedinu znamenitost Endea, a to je varijacija na temu onoga što sam već vidio u Bengkuluu – Sukarnov muzej. Naime, prije Bengkulua, Sukarno je bio u progonstvu u Endeu. S obzirom da je Ende i sada zabačen, mogu si misliti kakav je bio krajem dvadesetih. U usporedbi s ovime, Bengkulu je bio gotovo pa u žiži zbivanja. Šetnja dotamo po popriličnoj pripeci vodi glavnom gradskom osi istok-zapad, ulicom koja zapravo provodi kroz grad čitav promet između zapadnog i istočnog Floresa. Dolazim napokon do neugledne kuće, koja je po tlocrtu vrlo slična onoj u Bengkuluu. Unutra ima ukupno 5 soba, po zidovima su izložene slike iz doba Sukarnova života u Endeu, u vitrinama su različiti predmeti svakodnevne upotrebe, između ostaloga servis tanjurâ od kojih su neki razbijeni. Nekako mi se čini da je u Bengkuluu više toga izloženo, a i on je tamo vjerojatno aktivnije sudjelovao u životu lokalne zajednice (projektirao je džamiju, predavao na školi…). U Endeu je doduše napisao neke od svojih drama, između ostaloga i onu nazvanu Doktor Satan, svojevrsnu verziju Frankensteina. Vodio je i lokalno dječje kazalište. U sklopu muzeja su i dvije spavaće sobe, info-terminali s dodirnim ekranima koji ne rade (ne znam samo da li ne rade više ili još), u dvorištu iza je bunar (mislim da je tako nešto i u Bengkuluu), te još jedna vitrina sa Sukarnovim djelima. U čitavom muzeju nema nikoga, ulaznica je donacija po želji, ali kako imam 100 000 rupija, a nema nikoga da mi to razmijeni, za mene će biti besplatno. A dug ću vratiti tako da ovdje u putopisu opišem životni put oca neovisne Indonezije.
Sukarno je rođen 6. lipnja 1901. u Surabayi, u javanskoj aristokratskoj obitelji. Otac mu je bio školski učitelj Raden Soekemi Sosrodihardjo, a majka mu je bila Balijka iz kaste brahmana, Ida Ayu Nyoman Rai. Izvorno je nazvan Kusno, a nakon što je prebolio dječju bolest prema tradiciji je dobio novo ime, Sukarno, u značenju „dobra karma“ (javanski jezik inače ima dvostruki izgovor grafema a, tj. može ga se izgovarati ili kao a ili kao otvoreno o, transkripcija na latinicu nije dosljedna, pa se piše Surabaya i Jawa, ali Sukarno i Suharto, premda bi trebalo ili pisati i Suroboyo i Jowo, ili pak Sukarna i Suharta). Katkada će se u nekim dokumentima naći i (pogrešan) podatak da se zapravo zvao Achmad Sukarno, pri čemu se Sukarno doživljava kao prezime. Riječ je o izmišljotini nekog britanskog novinara koji je mislio da će čitatelji biti zbunjeni imenom osobe koja nema prezime (premda većina Javanaca ni dan-danas ne koristi prezime), pa mu je osobno ime pretvorio u prezime, dodavši mu još izmišljeno ime. U doba kada se obrazovao u Indoneziji je još vrijedio nizozemski pravopis, pa se njegovo ime piše i kao Soekarno, a premda je on zagovarao pisanje s u, sâm se potpisivao s oe, jer je tvrdio da mu je nezgodno mijenjati potpis. Narod ga je često oslovljavao jednostavno kao Bung Karno (Brat Karno).
Nakon završetka osnovne škole za lokalno stanovništvo, 1912. odlazi u Europeesche Lagere School, nizozemsku osnovnu školu u Mojokertu. 1916. se vraća u Surabayu i upisuje Hogere Burger School (Visoku građansku školu, nizozemsku pripremu školu za upis na koledž), te susreće Tjokroaminota, nacionalističkog političara i osnivača pokreta Sarekat Islam. Tjokroaminoto je bio vlasnik đačkog doma u kojem je živio. 1920. Sukarno će se oženiti Tjokroaminotovom kćeri Siti Oetari, prvom od brojnih žena u njegovom životu. Iduće godine upisuje studij građevinarstva na Bandunškom tehničkom institutu, s naglaskom na arhitekturi. Tu se spetljao s Inggit Garnasih, ženom vlasnika đačkog doma u kojem je živio (čini mi se da uočavam uzorak…), 13 godina starijom od njega. Diplomirao je 1926. i zajedno s kolegom s fakulteta osnovao arhitektonski ured u Bandungu. Njegov najpoznatiji angažman bio je pomoć čuvenom arhitektu C. P. W. Schoemakeru prilikom obnove hotela Preanger 1929. Osim toga, Sukarno je projektirao i brojne privatne stambene zgrade po Bandungu. Arhitekturom se nastavio baviti i kao predsjednik, pri čemu je sudjelovao, između ostaloga, u projektiranju Monasa u Jakarti, spomenika na glavnom trgu u Malangu, te Spomenika herojima u Surabayi (to od onoga što sam vidio na ovom putu), a osmislio je i urbanistički plan novoga grada Palangkaraye na središnjem Kalimantanu.
Sukarno se odlikovao izuzetno britkim umom, fotografskim pamćenjem i govorio je na različitim stupnjevima tečnosti 10 jezika: javanski i balijski, jezike njegovih roditelja, sundanski, kao drugi dominantni jezik Jave, indonezijski (tj. malajski), kao službeni jezik nove države, nizozemski, na kojem se obrazovao, te još njemački, engleski, francuski, arapski i japanski. Po stavovima je bio modernist (u arhitekturi) i protivnik feudalizma i imperijalizma u politici. Štoviše, smatrao je javanski feudalizam krivcem za potpadanje pod nizozemsku vlast. No bio je nacionalist, trudeći se između ostaloga i svojom odjećom isticati nacionalni ponos, te je zato nosio peci.
Tijekom studija, Sukarno je razvio svoju političku filozofiju baziranu na indonezijskoj samodostatnosti, nazvanu marhaenizam, nazvanu po Marhaenu, seljaku iz okolice Bandunga kojega je jednom slučajno sreo, a koji je imao svoj vlastiti komad zemlje i obrađujući ga stvarao dovoljno zarade da može uzdržavati svoju obitelj. Ujedno je osnovao i poseban studentski klub za indonezijske studente, naspram onoga u kojem su dominirali Nizozemci. 1927. osnovao je Partai Nasional Indonesia, stranku koja je zagovarala borbu Indonežana za oslobođenje od kolonijalnog jarma, sekularizam i jedinstvo svih naroda indonezijskog arhipelaga, te je ujedno sa simpatijama gledala na razvitak militarizma u Japanu, koji je u to vrijeme retorički također zagovarao oslobođenje azijskih naroda od bjelačkog kolonijalnog ugnjetavanja. Kako se nedugo prije toga raspao Sarekat Islam, a Komunistička je partija nakon serije štrajkova bila potisnuta hapšenjima i drugim protumjerama kolonijalnih vlasti, PNI je privukao dosta sljedbenika, naročito među studentarijom. Napokon ga je nizozemska kolonijalna policija uhapsila 1929., te ga osudila na 4 godine zatvora. Tijekom svoje je obrane Sukarno održao niz političkih govora poznatih kao Indonezija optužuje, u kojima je napadao kolonijalizam i imperijalizam. Tim je govorima potaknuo simpatije u liberalnim krugovima u Nizozemskoj i Nizozemskoj Istočnoj Indiji, te je naposljetku pušten nakon samo godinu dana odslužene kazne. No dok je bio u zatvoru, PNI se raspao pod opresijom kolonijalnih vlasti i unutrašnjih frakcija na dvije stranke: Partindo, pod vodstvom Sartona, koja je zagovarala masovnu agitaciju, te Pendidikan Nasional Indonesia, pod vodstvom Mohammada Hatte i Sutana Sjahrira, koja je zagovarala dugoročnu strategiju obrazovanja širih slojeva stanovništva i stvaranja domaće elite koja će pružati otpor Nizozemcima. Sukarno se naposljetku priklonio Partindu, budući da je Hattinu strategiju smatrao presporom za postizanje konkretnih ciljeva (Hatta nije vjerovao da će on sâm doživjeti nezavisnu Indoneziju). Potom se Sukarno vratio arhitekturi, kako bi se imao od čega uzdržavati, no istovremeno je putovao Javom i agitirao. Tako je 1933. ponovno uhapšen, ali ovoga su ga puta kolonijalne vlasti odlučile poslati u progonstvo bez suđenja. I tako je 1934. Sukarno s čitavom obitelji poslan u Ende. Nakon 4 godine u Endeu, zbog izbijanja malarije na Floresu, poslan je u Bengkulu. Već sam opisao kako je tamo upoznao Fatmawati, svoju treću ženu. U Bengkuluu je također boravio 4 godine, sve dok ga na kraju nisu oslobodili Japanci, koji su u međuvremenu zauzeli Indoneziju. Zanimljivo je da Nizozemci nisu htjeli dopustiti da Sukarno padne u japanske ruke, pa su ga iz Bengkulua odlučili prebaciti u Padang, kako bi ga odande poslali u Australiju, ali su na kraju morali spašavati vlastitu živu glavu pred japanskim napadom na Padang, te su ostavili Sukarna. Japanci su cijenili utjecaj koji je Sukarno imao među stanovništvom Indonezije, te su ga željeli iskoristiti kako bi zadobili povjerenje lokalnog stanovništva, ujedno su potaknuli ponovnu suradnju njega i Hatte; Sukarno je pak Japance vidio kao priliku za postizanje indonezijske neovisnosti. Japancima su bili potrebni indonezijski resursi i radna snaga, pogotovo za njihove masovne infrastrukturne projekte u Indokini. Stoga su oformili organizaciju Pusat Tenagya Rakyat (Centar narodne snage), pod Sukarnovim vodstvom, čiji je cilj bio mobilizacija antizapadnjačkih osjećaja kod Indonežana, te spremnost na sudjelovanje u japanskim projektima i rekviriranje zaliha hrane za potrebe japanske vojske. To je izazvalo masovnu glad na Javi od koje je umrlo oko milijun ljudi. Iako je Sukarno kasnije žalio zbog tih događaja, smatrao ih je nužnom žrtvom u procesu postizanja nezavisnosti. 7. rujna 1944., kada su stvari u ratu krenule loše po Japance, premijer Kuniaki Koiso obećao je Indoneziji nezavisnost, ali bez davanja konkretnog datuma. Amerikanci su to kasnije koristili kao dokaz Sukarnovog kolaboracionizma koji mu nisu nikad oprostili. U proljeće 1945. Japanci su dopustili stvaranje svojevrsne zakonodavne skupštine koju je činilo 67 predstavnika većine indonezijskih etničkih skupina. Zadaća te skupštine bila je osmišljavanje temelja za buduću neovisnu državu. Sukarno je imenovan predsjednikom te skupštine, te je naposljetku 1. lipnja 1945. iznio program pet načela, nazvan Pancasila, na kojima bi se trebala temeljiti nova država: 1. nacionalizam, tj. ujedinjena država koja obuhvaća čitavu Nizozemsku Istočnu Indiju; 2. internacionalizam, pri čemu Indonezija promiče ljudska prava i svjetski mir, ne padajući u šovinizam i superiornost rase; 3. demokracija, ali bazirana na kompromisu, a ne na zapadnjačkom načelu liberalne demokracije i preglasavanja; 4. socijalna pravda, marksistička opozicija slobodnom kapitalizmu, s jednakim udjelom u gospodarstvu za sve Indonežane, naspram nizozemske i kineske dominacije tijekom kolonijalne vladavine; 5. vjera u Boga, pri čemu su sve religije jednake i imaju jednaku slobodu.
7. kolovoza 1945. Japanci su dopustili formiranje 21-članog vijeća koje je trebalo formirati ustroj vlade nove države. 9. kolovoza indonezijska je delegacija pozvana u Danang u Vijetnamu, gdje su im Japanci dali odriješene ruke da nastave s pripremom neovisnosti. Ono što delegaciji tada nije bilo poznato, bilo je da su na Japan bačene atomske bombe i da se sprema kapitulacija. 14. kolovoza Sukarno i kompanija odletjeli su natrag u Jakartu, a idućega dana Japan je kapitulirao. Uslijedio je pritisak na Sukarna da proglasi neovisnost, ali je on oklijevao, bojeći se da u općoj pomutnji japanska vojska, koja je još uvijek bila u Indoneziji, ne izvrši odmazdu, a bojao se i reakcije Saveznikâ, za koje je znao da će po ratnom pravu preuzeti privremenu kontrolu nad Indonezijom. Naposljetku su ga trojica nestrpljivih vođa revolucionarne mladeži u sastavu PETA-e (dobrovoljačkog domobranstva) oteli i odveli ga u jednu kuću u Karawangu gdje je Sukarno konačno pristao tijekom idućeg dana donijeti odluku o proglašenju neovisnosti. Još je iste noći sastavio tekst Proklamacije o neovisnosti Indonezije. U 10 sati ujutro 17. kolovoza 1945. Sukarno i Mohammad Hatta pred skupinom od 500-tinjak ljudi okupljenih ispred Sukarnove kuće proglasili su indonezijsku neovisnost. Zanimljiv je kuriozitet da je Sukarno kasnije, bez ikakvog valjanog razloga, naredio rušenje te kuće. Je li to možda bilo iz nekakve vlastite neugode što je na čin proglašenja neovisnosti bio zapravo natjeran, ne znam.
Ideja neovisne države brzo je zadobila podršku na Javi i Sumatri, ali na mnogo mjesta su se orni zagovaratelji neovisnosti pretvorili u koljače svih onih koji su mislili drugačije. Pokolji su trajali sve do iduće godine, kada je središnja vlast uspjela uspostaviti kontrolu. Sukarno se isprva protivio uspostavi indonezijske vojske, jer se bojao da bi to moglo antagonizirati Saveznike. Sukarno je savezničku okupaciju smatrao tek privremenim periodom tranzicije, nakon kojega će se ovlasti prenijeti na organe novoproglašene države. Ujedno mu je bilo jasno da bi njegova prošlost kao japanskog kolaboratora (a i potpredsjednik Hatta je tu imao putra na glavi) mogla komplicirati odnose sa zapadnim silama, pa je tako dopustio stvaranje parlamentarnog sistema vlasti, gdje je glavnu ulogu imao premijer, na koju je funkciju imenovao Sutana Sjahrira, političara obrazovanog u Nizozemskoj i bez ikakvih veza s Japancima. No britanske vlasti, koje su okupirale Indoneziju, dopustile su povratak nizozemskih kolonijalnih službenika i tzv. vlade u egzilu, koja je cijelo vrijeme rata funkcionirala u Brisbaneu. Nezadovoljstvo je kulminiralo sukobom između lokalnog stanovništva i Britanaca u Surabayi (pisao sam o tome), a potom je pokušan i atentat na Sutana Sjahrira. Vodstvo države početkom 1946. je napustilo Jakartu i otišlo u Yogyakartu, gdje im je tamošnji sultan pružio zaštitu. Sutan Sjahrir ostao je u Jakarti radi pregovorâ s Britancima. Britanci su se međutim odlučili izvući iz kreševa u svom stilu, tako da su povlačeći se puštali sve više Nizozemaca u Indoneziju, a onda su sa sigurne udaljenosti počeli govoriti kako bi Nizozemci i Indonežani trebali sjesti za pregovarački stol. U studenom 1946. postignut je sporazum iz Linggajatija, kojim je republikancima priznat de facto suverenitet nad Sumatrom, Javom i Madurom, dok bi republikanci trebali pristati na stvaranje Ujedinjenog kraljevstva Nizozemske i Indonezije. Radikalni su krugovi u Indoneziji to odbili, čak kidnapiravši Sutana Sjahrira, ali Sukarno je odlučio pregovarati, obrlatio generala Sudirmana, vođu oružanih snaga, te uspio isposlovati Sjahrirovo puštanje i uhićenje radikalnih vođa. Ujedno je protivljenju sporazumu u parlamentu doskočio tako da je udvostručio broj članova parlamenta, i to pomoću pristaša sporazuma. Naposljetku je sporazum ratificiran u ožujku 1947. No 4 mjeseca kasnije Nizozemci su izveli napad na teritorije pod kontrolom republikanaca, što je loše odjeknulo u međunarodnoj javnosti, budući da je to bilo kršenje međunarodnog sporazuma. Reagirao je i UN, sa zahtjevom za primirjem. Primirje je i uspostavljeno, ali su Nizozemci držali pod svom kontrolom Zapadnu Javu i sjevernu obalu Središnje i Istočne Jave, te glavna područja Sumatre, onemogućavajući tako republikanskim područjima pristup hrani, lijekovima i oružju. Amir Sjarifuddin, novoimenovani premijer, pristao je u siječnju 1948. na potpisivanje Renvilleskog sporazuma kojim se Nizozemcima priznaje vlast nad osvojenim područjem, a republikanska se vojska mora povući preko crte razdvajanja. Ujedno su Nizozemci na osvojenim područjima počeli uspostavljati marionetske državice kako bi oslabili podršku republikancima. Potpisivanje Renvilleskog sporazuma izazvalo je još veće nezadovoljstvo i unutrašnja previranja. Sjarifuddin je morao odstupiti, pojavile su se islamističke i komunističke gerile, a samo je činjenica da je Sukarno i dalje imao neprikosnovenu podršku u narodu omogućila da se situacija ponovno smiri, a radikalne skupine rasprše i njihovi vođe likvidiraju. U prosincu 1948. Nizozemci koriste unutrašnju slabost republikanaca i započinju s vojnom akcijom kojom se nadaju jednom i zasvagda zatrti te glupe ideje o neovisnosti. Započinje napad na Yogyakartu. Sukarno i Hatta se daju uhititi Nizozemcima, a Sukarno ovlašćuje Sjafruddina Prawiranegaru za vođenjem Krizne vlade Republike Indonezije u neokupiranom području Zapadne Sumatre, oko Bukittinggija. Ovoga puta međunarodna reakcija je još silovitija, a SAD su osobito pod dojmom uspješne eliminacije komunističke gerile od strane republikanaca, te stoga ucjenjuju Nizozemsku ukidanjem sredstava iz Marshallovog plana ako pod hitno ne prestanu s vojnim operacijama u Indoneziji. Kako se republikanska armija nije predala, nego je dapače izvela napad na okupiranu Yogyakartu (napadom je zapovijedalo još jedno poznato lice – Suharto, tada još samo pukovnik), Nizozemci su pristali na Sporazum Roem-van Roijen, kojim je republikancima vraćena kontrola nad Yogyakartom. 27. prosinca 1949. izvršeno je kompletno prebacivanje suvereniteta s kraljice Juliane na Indoneziju, čime je Indonezija i de iure postala neovisna. U početku je država bila federalna, no kako se nizozemska vojska povlačila, tako su se marionetske državice koje su Nizozemci stvorili radi slabljenja republikanaca postupno ukidale. Do ljeta 1950. Indonezija je bila posve ujedinjena (izuzev nekoliko separatističkih džepova koje sam također već spomenuo).
O situaciji koja je zavladala nakon proglašenja neovisnosti, već sam pisao. Indonezija je bila rascjepkana po toliko mnogo linija, da je bilo kakav kompromis bio nemoguć. Treba spomenuti i pokušaj vojnog udara 17. listopada 1952., kada su dvojica nezadovoljnih časnika, ozlojeđeni uplitanjem parlamenta u vojna pitanja, doveli svoje vojne jedinice i tenkove pred predsjedničku palaču i zahtijevali od Sukarna da raspusti parlament. Sukarno je izašao pred palaču i održao govor kojim je posramio časnike i okupljene civilne nezadovoljnike, te su oni na kraju napustili mjesto zbivanja.
1955. Sukarno je organizirao Bandunšku konferenciju, sa željom da Indoneziju predstavi kao jednu od vodećih sila postkolonijalnoga svijeta. Istovremeno, stvari su se na unutrašnjem političkom polju sve više komplicirale, te je on odlučio uvesti tu svoju čuvenu Vođenu demokraciju. Uslijed toga se definitivno razišao s Hattom, koji je podnio ostavku na potpredsjedničku funkciju. Budući da je Hatta, kao Minangkabau, bio jedan od rijetkih ne-Javanaca u političkom vodstvu Indonezije, to je ujedno bilo viđeno i kao dodatna javanizacija Indonezije. Uslijed toga su buknuli protesti na Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Sumatri i na Sjevernom Sulawesiju, te su te provincije odbile poslušnost središnjoj vlasti sve dok se Sukarno ne vrati na ustavne ovlasti i ponovno uspostavi dvojstvo Sukarno-Hatta. Sukarno je otpočeo pregovore s predstavnicima pobunjenih provincija, no do kompromisa nije dolazilo (nije li ovdje trebao shvatiti da to forsiranje kompromisa nije uvijek moguće?). 1957. na Sukarna je pokušan atentat dok je bio u posjeti jednoj školi na središnjoj Javi. Ubijeno je šestero djece, ali Sukarnu nije bilo ništa. Napad su izveli islamisti. Iste je godine Sukarno proveo nacionalizaciju kompanija u nizozemskom vlasništvu, a donio je i uredbu kojom se brani komercijalna aktivnost stranih državljana u seoskim područjima. Ta je uredba bila usmjerena protiv Kinezâ koji su držali većinu prodavaonica po selima (ali i gradovima). Iako su bili rođeni u Indoneziji, većina ih nije imala indonezijsko državljanstvo. Uslijed toga je došlo do masovne seobe Kinezâ u gradove, a jedan ih je dio i izbjegao.
Nakon neuspjeha pregovora s odmetnutim provincijama, Sukarno se ipak odlučio na vojno rješenje, tj. na oslanjanje lojalnih vojnih časnika da preuzmu kontrolu u tim provincijama. To je uspjelo na Sjevernoj i Južnoj Sumatri, no Srednja Sumatra i Sjeverni Sulawesi i dalje su se držali, a pomoć u borbi im je davala i CIA, sve dok nije srušen jedan od zrakoplova s američkim pilotom. Tada su se Amerikanci povukli, a vlada je dobila odriješene ruke za otvoreno pacificiranje provincija. Nakon te vojne pobjede, Sukarnova je pozicija bila neprikosnovena, te je on vladao sve autoritarnije. 1962. u Jakarti su se trebale organizirati Azijske igre, ali Sukarno je odbio dozvoliti sudjelovanje natjecateljima iz Izraela i Tajvana. Zbog toga je MOO stavio Indoneziju pod sankcije, a Sukarno je umjesto toga organizirao Igre Novih sila u razvoju, svojevrstan postkolonijalni pandan Olimpijskim igrama. Ujedno se u to vrijeme Jakarta pretvorila u veliko gradilište kojim ju je Sukarno želio transformirati u moderni grad. Te 1962. Sukarno je preživio dva pokušaja atentata.
U vanjskoj politici uslijedilo je približavanje SSSR-u i Kini, iako je Kennedy, vjerojatno kao neku vrstu isprike za CIA-inu upletenost u potporu pobuni u neposlušnim provincijama, obećao izdašnu vojnu i humanitarnu pomoć Indoneziji. No kada je na vlast u SAD-u stigao Johnson, Sukarno je odbio američku vojnu pomoć i počeo sa sve snažnijom antiameričkom retorikom. Zabranjeni su američki filmovi i knjige, a članovi benda Koes Plus zatvoreni su jer su svirali rock'n'roll. Uslijedio je sukob oko Nove Gvineje i kasnije oko Malezije. Kada je Malezija primljena u UN, Sukarno je povukao Indoneziju iz te „imperijalističke organizacije“. S vremenom su se čak i njegovi saveznici u Pokretu nesvrstanih udaljili od njega, pa se tako Sukarno sve više počeo približavati Kini, Sjevernom Vijetnamu, Sjevernoj Koreji i Kambodži. Čak je zajedno s Kinom (koja tada još nije bila u UN) mislio osnovati organizaciju koja bi bila pandan UN-u, CONEFO (Konferencija Novih sila u razvoju). Na domaćem polju sve je više razvijao kult ličnosti, njegovi su govori postali obavezna lektira, svi mediji bili su „oruđe revolucije“ koje je prenosilo njegovu poruku, po njemu su nazvani glavni grad zapadnog dijela Nove Gvineje Sukarnopura (danas Jayapura) i najviši vrh Indonezije Puncak Sukarno (danas Puncak Jaya). Proglašen je i doživotnim predsjednikom. No njegov položaj nije bio toliko neprikosnoven koliko se činilo, budući da je ovisio o vojsci i komunistima, dvjema silama koje se međusobno nisu podnosile. Sukarno je preferirao komuniste, nazvavši ih najorganiziranijom i ideološki najčvršćom strankom u Indoneziji, simpatizirajući s njihovim revolucionarnim idejama, te ih ujedno koristeći kao sredstvo dobivanja pomoći od socijalističkog bloka. No bio je svjestan nezadovoljstva u vojsci i izražavao je strah od mogućeg vojnog udara. Stoga je radio na slabljenju vojske, čime je samo dodano podgrijavao tamošnje nezadovoljstvo. Usto, Sukarno je bio prilično slab ekonomski stručnjak, te je na ekonomsku krizu odgovarao uobičajenim floskulama o tome kako Indonezija treba biti samodovoljna i kako narod treba raditi na tome. Naposljetku se taj isti narod sve više udaljio od njega, svojim je ispraznim blebetanjem, konfrontacijskom politikom i ženskarenjem (na kraju se ženio devet puta, a bio je i poligaman) postajao sve manje omiljen.
Što se dogodilo ujesen 1965. već sam opisao, a ovdje ću još samo napomenuti da je Sukarno, nakon što je lišen predsjedničke funkcije i stavljen u kućni pritvor, bio sve slabijeg zdravlja (očito je vlast najbolja medicina), a kako je odbijao medicinsku pomoć, očito je bilo da je smrt smatrao jedinim izlazom iz poniženosti u kojoj se našao. Umro je 21. lipnja 1970. u vojnoj bolnici u Jakarti od zatajenja bubrega. Ukupno je imao devetero djece, od kojih je najistaknutija Megawati, kći koju je dobio s Fatmawati.
Iako je danas cijenjen (za razliku od Suharta), Sukarno je dobar primjer toga kako vlast iskvari čovjeka. Nesumnjivi idealist i zagovornik utopističke ideje o kompromisu, koji ju čak ni sâm nije uspio provesti, na kraju se priklonio autoritarijanstvu, vjerojatno kako bi prikrio osjećaj dubokog podbačaja ideje u koju je čvrsto vjerovao. Šteta, jer bio je nesumnjivo pametan čovjek, ali čini se da je zagrizao više no što je mogao progutati, pa je to gutanje bilo jako neugodno. Da se povukao s vlasti 1955. ostao bi jedna od postkolonijalističkih ikona, štogod bilo s Indonezijom kasnije. Ovako je bacio ljagu na sve ranije postignuto (makar mu ni ona kolaboracija s Japancima nije išla u prilog).
I tako, ja sam se raspisao o Sukarnu, a preostaje još dovršiti dan. Dakle, nakon muzeja, vraćam se prema hotelu te prolazim pored neke škole. Neki me klinac pozdravi s „Hello, miss.“ Čučnem pored njega i na indonezijskom mu objasnim da ja nisam žena, da je miss ono što se koristi za mladu ženu. Mali kuži što mu govorim. Ali time sam napravio veliku pogrešku jer sam zapravo dopustio čitavom tom roju djece da me okruži i sada svaki ima nešto za reći, što je prvo nerazumljivo zbog buke, a drugo nerazumljivo zbog jezika. I sad se iz toga moram nekako izvući, a da ne budem neugodan. Hodam dalje i pokušavam se udaljiti, ali mnogi od njih idu za mnom. Naposljetku sam ipak taktikom ignoriranja uspio odmaknuti, još je samo jedan od njih trčao za mnom i na poprilično dobrom engleskom za svoju dob me upitao „Mister, am I handsome or not?“ Rekao sam mu da jest, našto se okrenuo prema ostalima i nešto slavodobitno viknuo, u stilu „Jesam vam rekao!“ :D
Vraćam se u hotel, koristim još zadnje blagodati interneta koje ću imati ponovno tek kada dođem u Maumere. Odjavljujem se, plaćam 100 000 rupija i izlazim pred hotel gdje odmah prolazi bemo. Trebam na terminal za Maumere i istok, koji se nalazi oko 9 km od centra grada. Prtljaga ide na krov, gdje ju drži uska štanga, a ja se bojim da to u nekom zavoju jednostavno sve ne sleti preko nje na cestu. Klasično pitanje s kojim se suočavam je koliko će me to koštati? Nemam nikakvu informaciju unaprijed, najbolje je da gledam koliko daju drugi, za kraće relacije, ali to je zeznuto i zbog već spomenutog načina kako Indonežani drže novac. Ali zaključujem da bi ukupno vožnja mogla koštati kojih 10 000 rupija. Negdje već blizu terminala do bema dotrčava neki tip, nudeći travel prema Maumereu. Koliko do Monija? 100 000. To je oko 2,5 sata vožnje, čini mi se da je puno, ali ajde. Iskrcavam se, ovaj odnosi moj ruksak (koji srećom nije spao) u auto, ja pitam vozača bema koliko sam dužan, a ovaj bez srama traži 40 000 rupija. Ne dolazi u obzir. 20 000. Ni to. Na kraju se vratio i ovaj tip iz travela i uspio ga urazumiti, te sam mu dao 10 000, kako sam i mislio.
Ovaj je smjestio moju prtljagu na sjedalo, ja sjedam pored nje i sad su popunjena sva mjesta osim suvozačkog. Naivno se nadam (nikako da se od toga odviknem) da ću sada imati solo-vožnju do Monija. Ali naravno da neću. Ovaj će me tip prebaciti do drugog travela u kojem već sjede dvojica, te ću njime onda otići za Moni. Inače, katoličanstvo na Floresu ima na automobile učinak sličan onomu u Hrvatskoj: na retrovizorima vise krunice, a ovaj je čak na komandnoj ploči iza volana, u udubini gdje mu je brzinomjer, imao kip Gospe. Čija nam je pomoć dobro došla, jer se prvo odmah nakon Endea gradi i proširuje nova dionica Transfloreške ceste, pa ima i odrona kamenčina koje mogu odnijeti čitav auto, a onda kad smo to prošli spustila se kišurina kroz koju se gotovo ništa nije vidjelo. No to ovoga nije spriječilo da vozi, iako je još upalio grijanje koje mu je maglilo vjetrobran. Napokon nakon kojih dva sat vožnje stižemo u Moni, što je seoce usred rižinih polja koje je zapravo razvučeno uzduž ceste. Nisam ništa rezervirao, jer mi telefon ne radi, a interneta ovdje nema. No sad nije sezona, a skoro svaka kuća u selu ima smještajne kapacitete pa neće biti problema. Zapravo sam izdvojio dva glavna smještaja – Angi Lodge i Estevania Lodge. Angi ima dvije sobe, smještene u bungalovčićima kojih 50 metara od ceste, s pogledom na rižina polja. Nema nikoga u blizini, no nakon kojih minutu-dvije pojavljuje se neka žena koja mi kaže da su zauzeti. Upućujem se cestom malo niže, nekih 70 metara dalje je Estevania. Oni imaju sobu, za 300 000, dvokrevetnu samo za mene, s toplom vodom, zahodom koji ima vodokotlić… Naravno, ponudit će me i čajem dobrodošlice i odmah me pitati i želim li auto idući dan do Kelimutua. Nije to daleko, 13 km, ali je uzbrdo i obično se ide rano ujutro kako bi se gore bilo u svitanje. Cijena auta – 400 000. Ali budući da sam sâm, onda mi ga nude za 300 000. Bilo bi idealno kada bih ga podijelio s nekim, ali bojim se da ću teško naći nekoga. Možda ako opet nabasam na Christiana…
Moni je selo koje je zapravo profitiralo isključivo od svoga položaja u blizini nacionalnoga parka Kelimutu. Ima tu još par zanimljivih stvari, termalni izvori, možete i šetati uokolo kroz rižina polja, našla bi se vjerojatno i koja spilja…ali da nema Kelimutua, ovamo ne bi nitko dolazio i ovo bi ostala teška floreška zabit (a Flores je već zabit). Prošetao sam se selom, koje s kraja na kraj ima možda kilometar, i pomislio kako nakon Bule Bule sada mogu pjevati i Mony Mony. :D Čim sam se uputio nizbrdo primijetio sam poznata lica – Izraelce s trajekta za Flores. Zavirio sam i u turistički ured, otvoren, ali bez ikoga unutra. Trebale su mi informacije za prijevoz sutra do Maumerea. Ručao sam na terasi restorana s pogledom na rižina polja, juhu od rižinih rezanaca i nešto što zovu „Monijskim kolačem“, a zapravo je riječ o običnim kroketima od preprženog krumpira s možda još malo čilija unutra, posutima ribanim sirom. I usto nekakav napitak od mlijeka, jaja, meda, đumbira i čini mi se araka, lokalnog žestokog pića od šećerne trske. Izgleda kao Ovaltine s alkoholom. Inače, riječ arak se koristi diljem Bliskog istoka i Azije za razna alkoholna pića, a korijen bi joj trebao biti u arapskoj riječi za destilat. Od toga je naravno i turski rak1, pa onda i naša rakija. Konobar koji me posluživao ujedno istovremeno radi kao prodavač benzina u kućici preko ceste, a također i u turističkom uredu (zato je bio prazan kad sam došao).
Popodne sam proveo uglavnom pišući. Moni doista ne nudi puno za raditi u samom mjestu. Mogao sam razgovarati s vlasnicom smještaja, koja se zove Jenny (nešto smo razgovarali odmah po dolasku, malo sam joj pričao o svom putu, ona je rekla da ima kćer koja studira u Malangu, da je rastavljena – ona, ne kćer – više-manje je to bilo to), ali sam na kraju otišao u sobu „malo pisati, pa ću onda vidjeti što dalje“. No dočekao me Sukarno… Kako je sunce zašlo, počele su redukcije struje – nestane, pa se vrati za 15-ak minuta, pa opet nestane nakon sat vremena… Ipak sam se navečer još jednom otputio do mjesta kako bih nešto pojeo u sklopu bara u gostinjcu nazvanom Bintang, inače središnjem bekpekerskom odredištu u Moniju. Možda sretnem Christiana. Uzeo sam špagete s rajčicom i sirom i Bintang (Bintang u Bintangu), promatrajući kako osoblje slaže božićno drvce od boca Bintanga. Inače, ovdje se već naveliko spremaju božićni ukrasi, u Estevaniji su na terasi već i jaslice. Pretkraj večere opet nestaje struje, ali srećom Bintang ima generator. Kojemu doduše treba 5 minuta da se upali, ali svejedno. Ništa od Christiana, vrijeme mi je otići na počinak, ipak se dižem već u 4 ujutro. Ali čini se da redukcije struje djeluju i na tlak vode u pipama, zube sam morao oprati u mlazu malo debljem od vlasi…