Stijena

utorak , 22.12.2015.

Budim se u 5.15, pakiram stvari u mraku, što tiše, da ne probudim cimere, nadajući se da neću ništa zaboraviti. Prilično ekstremna disciplina. Još moram vratiti i posteljinu. Odnosim veliki ruksak u zajedničku prostoriju, ostavljam na njemu cedulju sa svojim imenom, ujutro će ga prenijeti u zaključanu prostoriju na recepciji. Nadam se. Izlazim pred hostel i čekam prijevoz. Vrijeme je slično jučerašnjem, kiša visi u zraku. Prijevoz dolazi točno na vrijeme, minibus s prikolicom, iznutra izlazi mladić koji se predstavlja kao Ben. Ben izgleda kao prototipni mladi Australac – duga kosa prošarana plavim pramenovima, marama oko čela, košulja raskopčana u gornjoj trećini…kad mu kažem da sam iz Hrvatske kaže kako planira tamo navratiti, da mu je nekoliko frendova bilo tamo i da su puni toplih preporuka. Ispostavit će se da Ben uopće nije Australac nego Britanac koji je većinu mladosti proveo na Novom Zelandu. U Alice Springsu živi zadnjih godinu dana i u doglednoj budućnosti namjerava se zaputiti nazad u Europu. Kad je čuo za moj put zaintrigirala ga je ideja, rekao je da će me jedan od preostala tri dana izleta pitati detalje o putu.
Još skupljamo neke ljude po gradu, te zastajemo ispred ureda agencije, pri čemu se vani opet spušta pljusak epskih razmjera. Nadam se da će vrijeme u Uluruu biti drugačije, jer bi doista bilo tragično doći tamo, platiti toliku cifru, a da onda ništa ne možemo obići od kišurine. Prethodni dan je navodno kanjon koji bismo također trebali obići u sklopu izleta bio potopljen bujicom, tako da je ekipa s tog izleta (to je onaj moji drugi cimer, iz Zapadne Australije) morala propustiti taj dio. Ne znam hoće li im zbog toga vratiti novac.
Kad sam rekao da je Alice Springs blizu nacionalnog parka Uluru-Kata Tjuta, to „blizu“ treba shvatiti u australskim mjerilima – udaljenost iznosi kojih 450 km, ali Alice Springs doista jest najbliže veće mjesto (s obzirom na to kako izgleda unutrašnjost Australije, Alice Springs je najbliže veće mjesto za pola kontinenta). Isprva idemo i dalje Stuartovom autocestom na jug, da bismo u mjestu Erldunda skrenuli pod kutom od 90° na zapad i nastavili Lasseterovom autocestom, nazvanom po Lewisu Haroldu Bellu Lasseteru, čovjeku koji je tamo negdje 1920-ih izronio s pričama o tome kako je kojih 20-ak godina ranije negdje u predjelu koji bi odgovarao jugozapadnom dijelu Sjevernog teritorija pronašao zlatni greben, neku vrstu australskog Eldorada. Uporno tražeći sredstva za novu ekspediciju kojom će ponovno locirati greben, sreća mu se osmjehnula tijekom Velike depresije 1930-ih, kada je nastala pomama za zlatom. No potraga je bila bezuspješna, te su na kraju Lassetera napustili svi ostali članovi ekspedicije, nazivajući ga prevarantom. Međutim, Lasseter je nastavio potragu, te je naposljetku u pustinji i umro od iscrpljenosti i pothranjenosti. Postoje teorije zavjere da uopće nije umro, nego je zapravo pobjegao u SAD, a tijelo koje je navodno pripisano njemu bilo je u dovoljnom stadiju raspadanja da je moglo bit bilo čije, čak i od nekog lokalnog Aboridžina. No Lasseterovo je ime ovjekovječeno u imenu ceste koja Stuartovu autocestu spaja s Uluruom i nastavlja se dalje u Zapadnu Australiju.
Uz pauzu za doručak na lokalitetu Mt. Ebenezer, put do Ulurua trajat će oko 6 sati. Tom smo prilikom održali i službeno upoznavanje. U grupi nas je trenutno 13: 3 Britanke, 2 Kanađanke (Kebečanke – prvi sam puta čuo govorni kebečki francuski i mogu reći da po fonologiji ne zvuči nimalo francuski, lišen je one karakteristične francuske napete i upitne intonacije koja Francuzima ostaje u svakom jeziku kojim govore), 1 Francuskinja (iako je ona zapravo Flamanka iz Dunkerquea koja ne zna flamanski), 2 Njemice iz Hamburga, 1 Španjolac iz Barcelone (pitao sam ga – njegov materinji jezik je španjolski, ali osjeća se Kataloncem i podržava katalonsku neovisnost ili barem federalizaciju), 1 Južnokorejac, dvoje Australaca iz Sydneya (mislim da su majka i sin, ali on ju oslovljava imenom; ona se zove Shema i zapravo je iranska Arapkinja iz Ahvaza – ja sam joj iskreno rekao da njezin grad smatram paklom na zemlji :D ; iranski je Ahvaz jedan od najtoplijih gradova na svijetu, kad smo mi bili tamo bilo je 48°) – i naravno ja. Kasnije ćemo još na aerodromu pored Ulurua pokupiti 2 Tajvanke i dvoje sredovječnih Nijemaca. Izuzev Nijemaca i mene, rekao bih da su svi u svojim dvadesetima ili ranim tridesetima. Inače, u vezi Tajvanki je kasnije jedna od Britanki postavila pitanje gdje je Tajvan (!), da bi onda Ben rekao da je to nekad bio dio Kine, ali ne zna kad točno (!!), našto je jedna od rečenih Tajvanki rekla da ni ona ne zna točno, jer prekratko živi tamo (!!!). Ponekad se osjećam kao da se nepotrebno produciram kada moram ljudima objasniti neke elementarne informacije o svjetskim državama.
Nakon kraćeg odmora u kampu kod mjesta Yulara u koji ćemo se vratiti večeras, te ručka od sendvičâ, bacili smo pogled na Uluru s razgledne platforme kojih 15-ak km od samoga lokaliteta. Napokon krećemo do samog lokaliteta, usput ušavši u nacionalni park, koji je pod kontrolom lokalnih Aboridžina nazvanih Anangu (što je jednostavno naziv za Aboridžine u tzv. jeziku Zapadne pustinje), a koje zapravo ovdje čine dva srodna naroda, Pitjantjatjara i Yankunytjatjara. Prvo ćemo odraditi kulturni dio, budući da je za propisni posjet Uluruu potrebno poznavati njegov simbolički kontekst za lokalno stanovništvo, kako ne bi i nehotice dolazilo do kršenja nekog od pravila koja se zajedničko mogu objediniti u nešto nazvano tjukurpa, što je zapravo svojevrstan moralni kodeks i običajno pravo utemeljeno na mitološkoj slici svijeta, točnije na pričama o njegovom stvaranju, u čemu Uluru ima izuzetno važnu ulogu.
Uluru, poznat i pod kolonijalnim imenom Ayers Rock, treći je najveći monolit na svijetu (postoje dva veća, jedan u Zapadnoj Australiji, a drugi u Kanadi, ali oba su prekrivena i nisu toliko uočljiva kao Uluru). Ogromna crvenkasta stijena koja se uzdiže iz okolnog polupustinjskog krajolika vjerojatno je, uz klokana i sydneysku operu, najikoničniji prizor Australije, pogotovo njezine unutrašnjosti. 348 metara visoka pješčenjačka stijena samo je vrh ledene sante – monolit se pod zemljom pruža do 6 km dubine. Ukupni opseg monolita, koji zapravo u tlocrtu ima trokutasti oblik, iznosi 9,4 km. Starost mu se procjenjuje na oko 550 milijuna godina. Ljudsko prisustvo u području Ulurua dulje je od 10 000 godina. Europljani su ga prvi puta ugledali 19. srpnja 1873., te je nazvan po tadašnjem glavnom tajniku Južne Australije, Sir Henryju Ayersu. Ubrzo su se u okolna područja počeli doseljavati europski kolonisti i započeli s uzgojem stoke, koja je ozbiljno ugrozila lokalne izvore hrane, te su sukobi između Europljana i Aboridžina bili sve žešći. 1920-ih područje oko Ayers Rocka postalo je rezervatom za Aboridžine, ali sama se stijena u isto vrijeme počela turistički eksploatirati. Zatim je izgrađeno stalno europsko naselje, za „pomoć“ Aboridžinima (jer to što su preživjeli 40 000 godina očito nije dovoljna garancija da su kvalificirani za život ovdje, moralo ih se pozapadniti), pa cesta, aerodrom, moteli… Područje je potom izdvojeno iz rezervata kao nacionalni park. Odnos prema Aboridžinima mijenja se 1967., kada im se priznaju ljudska prava (ne pravo glasa, nego ljudska prava – Aboridžini do 1967. pravno nisu bili smatrani ljudima, nego su bili na razini životinja ili imovine, i to u „naprednoj“ Australiji, tri godine nakon čuvenog govora „Imam san“ Martina Luthera Kinga!), pa je tako 1985. postignut dogovor prema kojem je zemljište nacionalnog parka vraćeno Aboridžinima, ali ga je od njih na 99 godina unajmila australska vlada. Od 1993. ime Uluru priznato je kao jedno od dvaju službenih imena, a od 2002. ima preferenciju. Danas upravni odbor nacionalnog parka čini 12 ljudi: 4 Aboridžina, 4 Aboridžinke i 4 bijelca. Unutar nacionalnog parka zabranjeno je kampiranje, bilo kakva izgradnja (osim one koju dopusti upravni odbor, kao što je npr. kulturni centar i nadstrešnice za odmor), kao i uobičajene aktivnosti koje ugrožavaju floru i faunu (lov, paljenje vatre i sl.).
Priča o Uluruu u lokalnoj mitologiji počinje s pričom o Tjukuritjama, stvoriteljima svijeta, koji su u obliku ljudi, životinja i biljaka hodili zemljom, koja bijaše pusta i hladna, tama se prostirala nad bezdanima…ne, krivi mit. Uglavnom, zemlja je bila bez ikakvih osobitih sadržaja, sve dok Tjukuritje nisu krenule prolaziti zemljom i stvarati pojedine lokalitete koje danas poznajemo (ili ih lokalno stanovništvo poznaje). Tjukuritje i dalje obitavaju na ovom području, u obliku tih istih zemljanih formacija, biljaka i životinja, te se zato potrebno prema istima odnositi s poštovanjem, ne uzimati kamenje za suvenire, ne hodati po mjestima koja se smatraju svetima itd. Općenito, aboridžinski tretman okolne prirode i korištenje biljaka i životinja usklađeni su s permakulturom, tj. nikad se ne uzima više nego što se može potrošiti. Ako imate pet klokana na pojilu, pustit ćete četiri da odu i ustremiti se na najslabijega, nećete, u maniri bijelaca, uletjeti i posmicati svih 5, pa onda pustiti da se meso ucrva jer ga ne možete pojesti ni konzervirati. Kada Aboridžini vide drvo, ono je za njih hrana, piće (u korijenju može biti vode), apoteka, materijal za oružje, materijal za potpalu – i to sve može biti na istom drvetu, koje nećete srušiti, nego ćete npr. odlomiti par suhih grančica za potpalu i jednu veću granu za strelicu, obrati plodove za hranu, a lišće za lijek… Uluru, točnije njegove pukotine, erodirane šupljine, tragovi curkanja vode i slično, imaju važnu ulogu u različitim pričama o stvaranju svijeta. O pričama koje nisu bile samo podsjetnik o tome kako su stvari nastale, već su ovamo utkane i razne moralne pouke, već spomenuto običajno pravo… Primjer je priča o Lungkati (plavojezičnom gušteru). Lungkata je tako hodajući pored Ulurua našao emua ranjenog kopljem u stegno. To je značilo da je riječ o nečijem tuđem ulovu i da ga treba pustiti. No Lungkata je dokrajčio emua i pripremio obrok. U međuvremenu su naišla dvojica lovaca koji su tražili emua. Lungkata ih je poslao u drugom smjeru, a onda, zaključivši da će ovi ubrzo skužiti da ih je nasamario, pokupio ostatke mesa i popeo se u jednu spilju na Uluruu. Kad su se ovi ubrzo vratili svjesni da ih je Lungkata prevario, i vidjeli tragove koji vode do spilje, pokušali su ga prvo dozvati da im dobrovoljno preda meso. Kada je on to odbijao, zapalili su vatru i pokušali ga istjerati dimom. Lungkata je istrčao iz spilje, uletio u vatru, zapalio se, te se otkotrljao niz Uluru. Na mjestu gdje se kotrljao nalazi se bljeđa traka na površini stijene, a u dnu je jedan izblijedjeli kamen (za koji se tvrdi da je Lungkatino tijelo). Koje su sve pouke priče? Ne kradi tuđu lovinu. Najbolji način za ubiti emua jest gađati ga u stegno (zbog snažnog sternuma koplje bi se slomilo). Najbolji način za istjerati guštera iz jazbine je dimom. I tako dalje. Kroz takve se priče prenosila tjukurpa, te su kroz njih članovi društva učili praktična znanja potrebna za preživljavanje u australskoj divljini. Tjukurpa se pripadnicima društva otkrivala postupno, kroz niz obreda inicijacije, te ju nitko nije poznavao u cijelosti (između ostaloga i zato što je bila vezana za rodne kategorije, pa muškarci nisu mogli poznavati žensku tjukurpu i obrnuto). Bijelci su o tjukurpi mogli doznati vrlo malo, gotovo poput djece, budući da nisu bili, niti su mogli biti inicirani. Upravo je u tome sva ozbiljnost kulturološkog gubitka. Naime, tjukurpa je ogroman skup znanjâ, dijelom specifičnih za neki narod ili područje, dijelom univerzalnih (ali u različitim stadijima – npr. stanovnici okolice Ulurua imaju priču o Marama, klokanolikim Tjukuritjama koji su nakon jedne čupave situacije pobjegli na jugoistok, no da biste doznali nastavak priče morate ga potražiti kod narodâ na jugoistoku, jer ga ovi iz okolice Ulurua ne znaju, nakon što su ovi napustili njihov revir to im više nije bilo važno – takve se linije koje povezuju zajedničku temu diljem kontinenta nazivaju „linijama pjesme“, budući da se često to znanje prenosilo u obliku svojevrsnih epova slične melodije). Izumiranjem pojedinih aboridžinskih naroda i jezika nužno se gubi i tjukurpa, a gubi se čak i u onim narodima koji prežive ali se moderniziraju (te više nemaju šamana koji bi znao tjukurpu). Ukratko, za otkrivanje komadića te ogromne slagalice bilo bi potrebno postojanje etnologâ koji su usto i Aboridžini i to inicirani Aboridžini. No oni i opet ne bi mogli razmjenjivati znanja, niti ih dijeliti sa znanstvenom javnošću, zbog ekskluzivne naravi tih znanja. Općenito, Aboridžini su vrlo zatvoreni u tom pogledu, pa tako npr. čak ni u kulturnom centru, gdje vam to sve objašnjavaju, ne smijete fotografirati (doduše, to je zbog zaštite intelektualnog vlasništva – zapadnjački koncept), a mnoge fotografije koje prikazuju pokojne osobe su prekrivene. Zamišljam si kako će izgledati taj kulturni centar za nekoliko desetljeća, kada će većina ljudi na slikama biti pokojna.
Jedno od najkontroverznijih pitanja u odnosu prema poštivanju lokalne tradicije jest penjanje na Uluru. Aboridžini se na njega nikad ne penju, upravo zato što su se na njega svojedobno popele Mare (što ima uporišta u stvarnosti, jer se jedna vrsta valabija doista katkada zna penjati na Uluru). Ujedno preporučaju da se na njega ne penju ni posjetitelji, i to kako iz razloga poštivanja njihove kulture, tako i iz dvaju mnogo prozaičnijih razloga. Prvi je od njih sigurnost. Naime, ako se dogodi smrtni slučaj (a oko 350 ljudi je izgubilo život prilikom penjanja na Uluru ili spuštanja s njega), Aboridžini se smatraju odgovornima za pogibiju tih ljudi. Staza do vrha je strma, stijene su trusne, postoji lanac za pridržavanje, ali postavljen je još 60-ih godina i dotrajao je, mnoge ljude uhvati vrtoglavica ili dehidriraju… Penjanje je inače zabranjeno noću i tijekom ljetnih mjeseci (dakle, sve i da smo željeli, ne bismo se sada bili mogli popeti), kao i u slučaju kiše (stijene postaju skliske), vjetra, magle…uglavnom, vrlo je teško uopće naći idealne vremenske uvjete za penjanje. I naposljetku – kada se popnete gore, pogled je zapravo poprilično bezvezan, kao u onom vicu kada Mujo i Haso stoje na Eiffelovom tornju (koji je usput niži od Ulurua), „Pogledaj, Haso, odavde se vidi čitav Pariz!“ – „Ma kako, bolan Mujo, pa gdje je onda Eiffelov toranj?“ Dakle, kada stojite na Uluruu ne vidite Uluru (osim njegovog hrpta), a mislim da je ipak panoramski pogled na njega mnogo ljepši od panoramskog pogleda na bush. Drugi od tih razloga je zagađivanje. Penjači su naime gore znali bacati smeće, pa se čak i fiziološki olakšavati, čime je to dospijevalo u nekoliko pojilišnih lokava uokolo Ulurua, i tako je zagadilo vodu koja u ovim krajevima znači život. Dakle, zato što se nekomu pripišalo, podosta će životinja umrijeti jer neće moći do pitke vode. Vlasti namjeravaju posve zabraniti penjanje na Uluru (to je bila jedna od klauzula u ugovoru o iznajmljivanju područja vladi na 99 godina), ali se to uporno odgađa, prema novome bi konačni rok trebala biti 2019.
Mi smo se nakon kulturnog centra uputili na šetnju uokolo Ulurua, koja čitava traje oko 3 sata, i nije pretjerano zahtjevna, iako je u međuvremenu ogranulo sunce i pošteno upeklo. Postoje vrlo strogi propisi o tome da svi posjetitelji moraju pri sebi imati dovoljno vode (računa se 1 litra po satu hoda), ako to ne poštuju, vodič može ostati bez posla, jer je on odgovoran za turiste. Šetnja bi bila ugodna da nema muha. Muhe su strahovito dosadne, to je nešto nezamislivo. Neprestance su oko vas, zalijeću vam se u oči, uši, nosnice…nikad u životu nisam susreo toliko napasne muhe. Ne znam je li stvar u godišnjem dobu ili što, no iskustvo je dosta pokvareno njihovim prisustvom, a koliko vidim, one su prilična konstanta u Outbacku. Neki turisti koje sam vidio nosili su šešire s mrežom, slične pčelarskima, koji su inače dobri i protiv komaraca, no nisam vidio gdje bih mogao nabaviti jedan. Tijekom šetnje prolazi se pored nekoliko svetih mjesta, koja imaju svoju ulogu u aboridžinskim ritualima, te su jasno postavljene ploče sa zamolbom da se te lokacije ne fotografiraju. Naravno, nitko vam ništa ne može zabraniti, no iz nekakvog elementarnog poštovanja prema lokalnim običajima, ne biste se trebali ponašati kao bahati turist. Vama je to samo još jedan kadar, njima je to važan dio kulture i povijesti. Kao što ne hodate ljudima po grobovima (osim na groblju Santa Cruz u Diliju), tako ni ovdje ne biste trebali fotografirati sveta mjesta.
Ben nas je dočekao nakon otprilike tri četvrtine kruga, potom nas je odvezao još jedan dio puta minibusom, da bi nam onda pojasnio petroglife koji se nalaze na nekoliko mjesta u podnožju Ulurua, i koji su bili svojevrsna školica za mlade muškarce, gdje bi simbolično bila prikazana različita mjesta lova i drugi lokaliteti. Usto su naravno išla i različita praktična znanja. Ujedno je Ben pojasnio neke stvari o Aboridžinima koje stavljene u kontekst zvuče sasvim logično, tim više kada uzmete u obzir da su Aboridžini vrlo kratko uključeni u suvremeno australsko društvo (ako jesu), naspram 40 000-godišnje bitno drugačije tradicije (zadnji Aboridžini su napustili lovačko-sakupljački život tek 1984.). Primjerice, sklonost Aboridžina da sjede u hladu promatrajući okolinu, „besposličareći“. U tradicionalnom aboridžinskom sustavu vrijednosti, važne su tri stvari: hrana, piće i zaklon od sunca. Sunce je naravno najjače tijekom dana. Stoga je aboridžinski bioritam takav da se preko dana ništa ne radi, poslovi se obavljaju ujutro i predvečer, tijekom dana je siesta. Netaktičnim Zapadnjacima, koji su usmjereni na produktivni rad, ovi su lijene mrcine. Nadalje, kad ste se zasjeli u hlad, a vaš kompić je u hladu 50 metara dalje, ako mu želite nešto reći nećete bezveze raditi napor da hodate do njega, nego ćete se proderati (da, ja sam u tom pogledu sličan Aboridžinima :D ), što se onda očituje u tome da se oni i u gradovima razgovaraju preko ceste, umjesto da netko od njih prijeđe na drugu stranu. Treća stvar, higijena. Aboridžini se baš ne peru jednakom čestoćom kao Zapadnjaci, pa se znaju malo „čuti“. Kada živite u unutrašnjosti drugog najsušeg kontinenta na svijetu (Antarktika je suša od Australije), onda vam je voda prvenstveno potrebna za piće (inače, o slaboj dostupnosti vode u Australiji najbolje govori to što su neke vrste životinja evolucijski eliminirale potrebu za pijenjem vode, te svu tekućinu dobivaju iz biljnih sokova – takve su npr. koale, a one čak i ne žive u osobito suhim područjima), nećete se njome nepotrebno zalijevati. Druga stvar, u nekim aboridžinskim kulturama zalijevanje vodom po glavi znak je da je čitavo tvoje pleme pomrlo (ne znam što bi oni rekli na Ice Bucket Challenge). I onda je vrlo lako upasti u rasizam i prozvati Aboridžine smrdljivim pijanim neotesanim ljenčinama, iako, kad se stvari objasne, vidimo da svaka od tih praksi ima razumno objašnjenje unutar njihovog kulturnog okvira. OK, alkoholizam nema, ali alkohol su im donijeli upravo Europljani, kako bi im otupili um i spriječili ih u pobunama protiv gazdi koji su ih eksploatirali. Inače, termin koji se smatra vrlo uvredljivim (iako je zapravo skraćenica) jest „Abo“, to je otprilike kao nigger. Još je jedan uvredljivi termin dospio u pop-kulturu – ako se sjećate britanskog pop-benda iz 80-ih pod imenom The Blow Monkeys, oni su dobili ime po kolokvijalnom nazivu za aboridžinske svirače dijeridua. Kolokvijalni naziv – majmuni koji pušu. Baš vrckasto. Inače, iako su Aboridžini vjerojatno među najmiroljubivijim ljudima koji su hodali zemljom (ne postoje baš nekakvi podatci o ratnim sukobima u Australiji, ako je i bilo nečega, to su više razilaženja među obiteljima), njihova fizionomija je takva da izgledaju vrlo surovo. Naime, Aboridžini od svih ljudskih populacija imaju najizraženije očne lukove, što im uz širok nos i jaku bradu doista daje pomalo majmunsku fizionomiju, a tamna koža i duboko upale oči doprinose dramatičnosti izgleda, teško spojivog s njihovim blagim karakterom.
U predvečerje odlazimo do vidikovca odakle puca pogled na zapadnu stranu Ulurua koja bi tijekom zalaska sunca trebala poprimiti karakterističnu jarkocrvenu boju (inače je crvenkaste boje cigle). Ben za to vrijeme priprema večeru, povrće s karijem i rezancima. Nažalost, famozni zalazak sunca ne daje očekivane rezultate, oblaci su zamutili pogled i jarkocrvena boja je izostala. Ben kaže kako barem izlazak sunca ne razočara, tako da se nadamo da sutra ujutro nećemo ustajati bez razloga. Kako smo sada već u umjerenom pojasu, smrkavanje nije onako ekvatorijalno drastično, pa imamo vremena pospremiti stvari u prikolicu te se uputiti natrag u kamp u kojem smo bili u podne, gdje ćemo noćiti. Ben nam objašnjava kako pripremiti swagove za noćenje – kako rekoh, riječ je o velikoj vreći za spavanje unutar koje se nalazi madrac, te imate dio kojim si možete prekriti glavu i zaštititi se od elemenata. Ne znam jesu li otporni na kišu, noć je vedra, mjesečina relativno jaka, ali svejedno je broj zvijezda koje vidimo popriličan. Ovo je jedno od najboljih područja na svijetu za promatranje zvijezda, svjetlosno je zagađenje minimalno, no ja nažalost ne znam baš previše u što gledam. Vidim Oriona, ali karakteristično zviježđe Južnog križa i dalje ne mogu pronaći. Prije spavanja ćemo još odigrati nekoliko drinking games – već sam pričao o tome kako mi taj koncept nije jasan, ali u ovakvoj situaciji, gdje se ljudi slabo poznaju, još mi i ima neku svrhu za socijalizaciju. Liježemo iza 11, buđenje je u 4.15, kako bismo na vrijeme stigli na izlazak sunca. Da, Ben nas je upozorio da noću dingi znaju dolaziti do kampova jer ih privlači slankasti miris znoja u cipelama, ali srećom, mi nismo imali tih problema. Iako je osjećaj malo čudan, čovjeku prođu kroz glavu sve one priče o raznoraznim opasnim životinjama koje žive u Australiji, a mi spavamo na tlu. OK, noć je, nema zmija, ali tu mogu biti mravi, pauci… No opet, swag je baš tipično australski izum, rađen za pionire koji su istraživali unutrašnjost kontinenta, valjda su uzeli u obzir te specifičnosti… Laku noć.