Olge

srijeda , 23.12.2015.

Ben za sebe kaže da nije jutarnji tip i da mu je ujutro fitilj nešto kraći, ali prilično nas je mirnim glasom probudio u 4.15 ujutro, uz podsjetnik da zarolamo svoje swagove i pripremimo ih za ukrcaj na prikolicu, imamo još kojih sat vremena do izlaska sunca, dotada bismo se trebali vratiti na istu lokaciju s koje smo prethodni dan gledali zalazak. Swag se rola slično vreći za spavanje, s jedinom razlikom da ga se rola počev od dijela gdje je glava (ne znam, možda netko tako rola i vreću za spavanje, ja ju rolam od nogu). Pruža mnogo veći otpor jer je unutra još i madrac, a s vanjske je strane plastificiran. Uspijevam ga nekako zarolati, ali Ben smatra da bi ga trebalo još stisnuti, pa mi ga vraća. Drugi pokušaj, bolje je. Trpamo se u minibus i krećemo prema Uluruu. Na ulazu u nacionalni park zamoljeni smo da izvadimo svoje karte i mašemo njima u zraku kako bi kontrolor na blagajni mogao vidjeti da svi imamo karte. Ben domeće „Sve je vrlo formalno u Sjevernom teritoriju.“ :D Stižemo na već poznatu lokaciju, dok Ben priprema doručak, mi čekamo da sunce odskoči. No iako se vidi izlazak, nisko nad obzorjem je sloj oblaka koji priječi jači sunčev sjaj, tako da će i izlazak sunca u Uluruu ostati poprilično nespektakularan. Nevjerojatni peh, iako će nam kasnije činjenica da je oblačno dobro doći, budući da će šetnja kroz Kata Tjutu biti ugodnija. Doručak je zapadnjački, s time da vodu za kavu/čaj moramo zagrabiti šalicom iz lonca kipuće vode na plinskom kuhalu (u ne pretjeranom osvjetljenju, pa ti sad potrefi gdje je površina vode), a „toster“ je metalna piramida slična ribežu, u čijoj unutrašnjosti gori vatra, gdje kriške kruha stavljate na stranice piramide, pa ih nakon kojih pola minute okrenete. Kako sunce izlazi pojavljuju se i muhe. Tu ja prvi puta spominjem „Uluruski ples“, što je zapravo nasumično mahanje rukama pred licem, ugibanje glave lijevo-desno kako biste se uklonili muhama koje vam se zalijeću u lice, istovremeno pokušavajući zadržati šalicu kave ili krišku tosta mirno u ruci. Dakle, probuđeni smo u 4.15 da vidimo spektakularan izlazak sunca koji se na kraju nije dogodio, ali smo istovremeno dobili obilje muha. Ovo je dan koji tako obećava… Zamišljam si kako u SAD-u vjerojatno netko ne bi prezao s tužbom za ovakvu situaciju – nit' zalaska, nit' izlaska, povrat dijela novca je imperativ. Sigurno u ugovoru o pružanju usluge postoji klauzula kojom se agencija odriče odgovornosti za izostanak spektakularnosti prilikom izlaska i zalaska sunca.
A mi ćemo, nakon što sunce već pošteno odskoči, a mi skupimo prnje u kombi, krenuti u drugi dio nacionalnoga parka, kako bismo vidjeli Kata Tjutu. Kata Tjuta doslovce znači „mnogo glava“, pri čemu je „tjuta“ zapravo kvantifikator za sve više od 5. U jeziku pitjantjatjara brojevi izgledaju ovako: 1, 2, 3, 2+2, 2+3, mnogo. Nema potrebe za preciziranjem bilo čega što ne možete nabrojati na prste jedne ruke. Kata Tjuta je niz brda (ukupno 36) izgrađenih od konglomerata povezanog pješčenjakom, izbrazdanih erozijom. Najviši vrh čitavog kompleksa doseže 546 metara visine. Mi ćemo prošetati tzv. Dolinom vjetrova, možda i najspektakularnijim putem u Kata Tjuti. Kolonijalni naziv čitavog masiva Kata Tjute je Mount Olga, budući da je nazvan prema kraljici Olgi Württemberškoj, koja je godinu dana ranije proslavila 25. godišnjicu braka sa svojim suprugom Karlom I. Württemberškim, a prilikom čega su imenovali Ferdinanda Müllera, glavnog botaničara kolonije Victorie, barunom. U tu je čast Müller zamolio Ernesta Gilesa, koji je otkrio Kata Tjutu, da lokalitet nazove Olgi u čast. Sustav dolina u Kata Tjuti često se naziva u množini, The Olgas (staro je ime nacionalnog parka Uluru-Kata Tjuta i bilo Ayers Rock-The Olgas).
Prije šetnje odlazimo još obaviti fiziološke potrebe, a kako je WC smješten unutar područja u kojem nema mnogo vode, te je isto tako poželjno da se ne proizvode otpadne vode, WC zapravo nije WC, budući da mu fali W. Ja sam navikao na takve zahode u djetinjstvu u Zlarinu, jest da poprilično smrdi budući da se izmetine skupljaju u spremniku ispod školjke, ali to je neki moj bizarni kolačić madeleine koji me vraća u ljetovanja u osamdesetima. Srećom, barem ima vode za oprati ruke, iako i ta gotovo da izlazi na kapaljku. Potom se upućujemo u šetnju kroz Olge. Kako nema pripeke, tako je ta šetnja relativno ugodna, barem u početku, budući da u kanjonu doista poprilično puše, što znači da nema muha. Inače, u sunčanim danima, osim muha, stijene koje se užare stvaraju efekt šetnje kroz toster, zato se stalno ponavlja ono o 3 litre vode koje svatko mora nositi sa sobom. I tada se zapravo zapitam što prosječni turist na kraju ima od takvog izleta. Šeće kroz toster, pleše Uluruski ples i još bi trebao biti oduševljen spektakularnim prizorima, premda su uvjeti takvi da poželi pobjeći natrag prvim avionom za Europu, skutriti se u fetalni položaj ispod klima uređaja i zamrziti čak i Austriju, zbog prevelike sličnosti imena. Utoliko smatram da smo imali sreće s vremenom – žrtvovali smo izlazak i zalazak sunca u Uluruu za ugodniju šetnju Kata Tjutom. Ovo prvo će biti šteta zbog efektne fotografije (kojih ionako možete naći stotine na internetu), drugo je važnije jer traje dulje i bilo bi znatno neugodnije od propuštanja efektnog kadra. Čitava šetnja, ako odaberemo dulju rutu, trajat će oko tri sata, iako je zapravo najatraktivniji drugi dio rute, koji prolazi kroz kanjon. Kako rekoh, danas je temperatura dovoljno ugodna da čovjek može šetati i slušati vodstvo, umjesto da samo dahće i trudi se što prije dočepati sjene. Ben nam je ovdje više pričao o prirodoslovnim činjenicama nego o mitologiji, budući da se znanja o Kata Tjuti smatraju opskurnijima od onih o Uluruu. Posebno se takva znanja ne otkrivaju ženama, a prema kodeksu, ako žena dozna nešto o stvarima koje spadaju u muške poslove (lov, muški inicijacijski rituali) postaje izložena opasnosti od napada ili smrti. Tu pojavu bih mogao nazvati gnostičkom segregacijom, i premda ona do neke mjere postoji u različitim društvima i supkulturama, pa čak i modernima (poznat je primjer recimo s masonima), vrlo se rijetko ta barijera u dostupnosti znanja tako bespogovorno prihvaća. U tom su mi smislu osobito zanimljivi Druzi, kod kojih postoji gotovo pa klasna podjela na one koji poznaju tajne vjere i na one koji ih ne poznaju, ali ju svejedno slijede (načelno takva stvar postoji u mnogim religijama, ali barem nema eksplicitne zabrane oko dostupnosti takvih znanja, već je to više posljedica osobne nezainteresiranosti). Ovi koji nemaju pristup znanjima nazivaju se džuhhal (neznalice) i to svoje neznanje prihvaćaju kao dio svoga vjerskog identiteta. Kao da netko kod nas kaže „priznajem, ovca sam“.
Ben nam je dakle objasnio ponešto o geološkoj povijesti Australije, a onda nam još dao i neke informacije o korištenju pojedinih biljaka koje smo susretali u medicinske i prehrambene svrhe, kao i o metodama lova. Tako npr. postoji drvo mulga, inače vrlo suho i tvrdo, koje kad se zapali postiže drugu najvišu temperaturu izgaranja od svih vrsta drva. Mulga se inače koristi za izradu vrhova strelica i kopalja, budući da stvara jako bolne ubode i često dovodi do gnojenja rane. Tako nam pojašnjava i metodu lova na klokane. Klokan je kao životinja izuzetno prilagođen svom načinu kretanja, budući da su mu stražnje noge gotovo poput opruga, te je zapravo veći napor potreban da bi se zaustavio nego da bi se kretao. Usto mu je disanje usklađeno s kretanjem, tako da mu prilikom odraza dijafragma izbacuje zrak iz pluća, a potom se opet spušta prilikom njegovog spuštanja na tlo. Ozljeda nožnih mišića kopljem od mulge, iako neće sama po sebi dokrajčiti klokana, poremetit će mu kretanje i disanje, tj. prouzročiti stres. Nakon toga klokan se obično počinje pregrijavati, postaje dezorijentiran i lako ga je svladati. Ujedno nam Ben kaže još jednu stvar – pita nas jesmo li možda u Alice Springsu primijetili dosta ljudi na štakama ili u kolicima. Ja nisam, ali bilo je kišno nedjeljno popodne. Ben objašnjava kako u tradicionalnim aboridžinskim zajednicama i dalje postoji metoda kažnjavanja kojom se prekršitelju koplje zabije između dviju tetiva u butini tako da ih razdvoji, što pričinja užasnu bol i onemogućuje normalno kretanje. Naravno da se kasnije to sve vrati u prvobitno stanje, ali za to treba nekoliko tjedana. Za to vrijeme kretanje je jedino moguće pomoću štaka ili kolica. To je inače kazna samo za odrasle. Djeci se obično napravi mali rez iznad arkade, koji onda često kasnije znade prokrvariti pri jačem pritisku, što podsjeća počinitelja na raniji prekršaj. Ta se pojava zove sorry cut, tj. rez isprike. Osim toga, postoji i biljka imenom, čini mi se, ipiyipi, koja daje gusti bijeli sok, dobar za poboljšanje zarastanja rana. No ako se isti sok nanese na očne kapke, oni će ostati slijepljeni nekoliko dana, te će osoba biti lišena vida. To je također metoda kažnjavanja – sok od ipiyipija na oči i potom ostavljanje kažnjene osobe usred busha. U takvim okolnostima, to je praktički smrtna kazna. Ako osoba ipak uspije preživjeti i vratiti se u svoju zajednicu, kazna je izvršena i više se to nikad ne spominje, tj. ne postoji nikakva kasnija stigma. Isto je tako i s onom ozljedom tetiva – kada zaraste, to je to, kazna je odslužena, mir, mir, mir, nitko nije kriv. Sad usporedimo tu strogost, pravednost, ali i krotkost „primitivnih“ Aboridžina i socijalnu stigmu koju kod nas donosi zatvoreništvo, čak i ako je posrijedi bila neka manja kazna. Ako ste odslužili dva tjedna zatvora za npr. vrijeđanje službene osobe, vi ste „bivši robijaš“ i klizite prema marginama društva, poslodavci su podozrivi, kompromitirani ste u mnogim društvenim odnosima. Kod Aboridžina toga nema. Tamo je zajednica svetinja, ako si ju ugrozio, da, bogme ćeš ispaštati, ali i to ima svoj rok trajanja, nećeš biti dovijeka kažnjen, barem ako se uspiješ osloboditi iz neke od bezizlaznih situacija (kao što je već navedena s ipiyipijem). Mislim da se u SAD-u, ako slučajno nešto zakaže prilikom izvršenja smrtne kazne, osobu pogubljuje po drugi put. Kod Aboridžina to je znak milosti bogova i to se kao takvo prihvaća. Bilo bi zanimljivo vidjeti ima li recidiva kod takvih čudesno rehabilitiranih… Još jedan znak toga da je zajednica svetinja jest nepostojanje kategorije privatnih resursa. Sve što je od koristi za zajednicu, to se dijeli. Kao u vojsci – ako dobiješ paket s hranom, obavezan si ga dijeliti, tako i ovdje, ne postoji privatni ulov (postoji naravno pravo lovca na životinju koju je on ubio, tj. zabranjena je krađa ulova, ali je potom lovac obavezan ulov dijeliti s ostalim članovima zajednice), ne postoji hrana samo za našu obitelj, i ono što je osobito zanimljivo, ne postoji „moj zarađeni novac“. Ako si došao do novca, bilo radom, bilo socijalnom pomoći, ti ga stavljaš na raspolaganje zajednici. To je pravi komunizam, u kojemu se pojedinac ne realizira nasuprot zajednici, već kroz nju. Bez zajednice, pojedinac ne može preživjeti u australskoj pustinji i zato interesi zajednice imaju prednost. Ne može preživjeti ni u suvremenom zapadnom društvu, ali mnogi su to skloni zaboraviti u iluziji individualizma. Čovjek ne može biti autarkično biće, presložene su mu potrebe da bi to mogao.
Nakon obilaska Kata Tjute odlazimo još na panoramsku platformu udaljenu nekoliko kilometara, odakle je moguće vidjeti čitavu Kata Tjutu s jedne strane, kao i 15-ak km udaljeni Uluru u nastavku vidnog polja. Time je naš posjet nacionalnom parku završen i sada nas čeka put od kojih 200 km do kanjona Kings, točnije do kampa kojih 40-ak km prije njega, kako bismo onda sutra rano ujutro razgledali i tu prirodnu atrakciju. Inače, zaboravio sam napomenuti da je nacionalni park Uluru-Kata Tjuta u čak dva navrata ubilježen na UNESCO-vu listu svjetske baštine, prvo 1987. kao prirodni spomenik, a potom 1994. kao kulturni spomenik. Govoreći o kulturnoj tradiciji, kad već spominjem tjukurpu, onda moram reći da ona, osim što znači sustav znanja i zakona povezanih s pričama o nastanku svijeta, znači i sámo vrijeme stvaranja, točnije specifično razdoblje izvan današnjeg vremena i prostora u koje odlaze i duše umrlih prije reinkarnacije. Često se to vrijeme naziva Vremenom snova (Dreamtime), premda Aboridžini ne vole taj naziv, budući da on implicira da dotično vrijeme nije stvarno, da je iluzija, što nije točno – za njih je Vrijeme snova jednako stvarno kao i za nas neko razdoblje povijesti. Štoviše, dok mi ne možemo komunicirati s Atilom ili Nabukodonozorom, kod Aboridžina je moguća komunikacija s bićima u Vremenu snova – ako ste dovoljno inicirani.
Prije vožnje do večerašnjeg kampa, vratit ćemo se u kamp u Yulari, gdje ćemo ručati – wrapove koje si sami radimo od raznog povrća i ostataka sinoćnje večere, uz dodatak majoneze, sira, tunjevine… Potom slijedi uglavnom monotona vožnja Lasseterovom cestom natrag na istok, uz zaustavljanje s pogledom na Mount Conner, još jednu otočnu planinu usred srednjeaustralske pustinje, plato oštrih i strmih rubova, koji također figurira u aboridžinskim mitovima, no kada je trebao biti vraćen Aboridžinima zajedno s Uluruom i Kata Tjutom, oni su to odbili, s obrazloženjem da na mjestu ima previše zlih duhova. Navodno je vlasnik obližnje farme svoju pokojnu suprugu zakopao na vrhu planine, što je privuklo zle duhove. S druge strane ceste, malo poviše iste, nalazi se slano jezero Amadeus, nazvano prema španjolskom kralju Amadeu, koji je također dao neku počast već spomenutom Mülleru. Čitav predio ima nekoliko slanih jezera, a put dondje je zanimljiv jer prolazi kroz guste nanose crvenog pijeska. Osjećaj je sličan hodanju po pješčanim dinama u Dunhuangu. No ono je ličilo na pustinju, ovo ovdje po mojoj predodžbi ima previše vegetacije da bi se moglo nazvati pustinjom. Zamišljam si prizore kakve znam s televizije, ogromno pješčano prostranstvo kroz koje se proteže tanka traka asfalta po kojoj juri ogromni tegljač s poluprikolicom i još dvije prikolice, cestovni vlak. Zasada toga nema, svugdje uokolo je nekakva vegetacija, čak ne ni osobito kržljava, iako jest suha i katkada bodljikava. A ako toga nema ovdje, gdje je onda? U Zapadnoj Australiji? Tamo me nažalost put ovoga puta ne vodi.
Skrećemo zatim na sjever i vozimo još koju stotinu kilometara. U Australiji je teško procijeniti udaljenosti, nema miljokaza. A ni ikakvih drugih orijentira osim povremenih brda u daljini. Čak i danas, kada postoji kakva-takva prometna infrastruktura, pa krajolik kroz prozor autobusa izgleda relativno benigno, ovo je mjesto gdje je izgubiti život vrlo lako. Dehidracija prijeti u roku od nekoliko sati, sunčanica isto tako, nećete ni stići umrijeti od gladi ili napada neke divlje životinje. Surov je ovo predio, koji je oprašta ni najmanju pogrešku. Hrane se može naći, ali jako teško. U sklopu toga, Ben nam je htio napraviti demonstraciju. Naime, jedna od namirnica koje Aboridžini konzumiraju su i tzv. wichety grubs, ličinke jedne vrste noćnog leptira. Ne znam hrvatski naziv, wichety je zapravo engleska adaptacija riječi iz nekog aboridžinskog jezika. Dotične ličinke su bijele boje, dugačke 15-ak cm, debljine otprilike pola malog prsta. Navodno jedna takva ličinka ima bjelančevina koliko i T-bone odrezak. Mogu se jesti sirove (Ben kaže da okus nije bogznakakav, ali zasićuju), ili se pržiti (pri čemu dobivaju orašast okus). Kako ih naći? Zaustavili smo se pored ceste, Ben je ponio i lopatu (inače se kopa komadima tvrdog drveta, poput već spomenute mulge), potrebno je pronaći posebnu vrstu grma s lišćem u obliku daske za surfanje. Grm bi trebao početi pokazivati znakove sušenja, ali ne biti posve sasušen (uostalom, onda ni nema lišća) – to pokazuje da ga nešto upravo isušuje iznutra. Ako se u tlu uokolo nalaze rupice, to je znak da je rečeni leptir u zemlju položio jajašca, te da su se ličinke vjerojatno razvile i rovare po grmu. Potrebno je dokopati do korijena grma, pronaći moguća zadebljanja u njemu, te ih otvoriti – unutra bi trebale biti ličinke. Proveli smo kojih pola sata tražeći po popriličnoj žezi odgovarajuće grmove, kopajući i gledajući ima li čega (uglavnom je to radio Ben), ali obično bi jedini uspjeh bio pronalazak evidencije da su ličinke vjerojatno bile u korijenu prije nekog vremena, no već su počinile štetu i otišle dalje. Možda je svemu tome pridonijela i činjenica da je čitavo područje dva dana ranije bilo poplavljeno, pa je to možda čak i odnijelo velik broj ličinaka, ne znam. Ukratko, Ben je to uzeo kao demonstraciju koliko je teško pronaći hranu u Outbacku i koliko je energije potrebno za tu aktivnost. Uzevši to u obzir, jasno je da Aboridžini nisu imali pretjerano visoku kvalitetu života tijekom tih 40 000 godina, uglavnom se koncentrirajući na golo preživljavanje u negostoljubivom okolišu. Razvili su prisan odnos sa zemljom, budući da im je jedino to omogućavalo preživljavanje, te tumarali amo-tamo pustinjom, sve dok im Europljani nisu otkrili alkohol. Povezivanje s Vremenom snova postalo je tako mnogo lakše. Inače, zašto su Aboridžini tako slabo otporni na alkohol – život u ekstremno vrućim uvjetima, s malo vode, uzrokovao je i razvoj većih bubrega, sposobnih za bolje filtriranje i zadržavanje većega dijela tekućine u tijelu nego što je to kod. npr. Europljana. Nažalost, to znači i da se alkohol dulje zadržava u tijelu, a njihova jetra vjerojatno ga nije sposobna tako brzo preraditi (Aboridžini do dolaska Europljana nisu imali nikakvu tradiciju pripravljanja alkoholnih pića, što znači da im je jetra evolucijski slabije pripremljena na alkohol). Posljedica na kraju biva ta da aboridžinska populacija u prosjeku živi desetak godina kraće od Australaca europskog i azijskog porijekla.
Već u predvečerje stižemo u kamp, koji na ulazu ima i benzinsku pumpu. Ben će ovdje natankati gorivo, po cijeni duplo skupljoj od one u Darwinu. Cijena je ovdje preko 2 dolara za litru, što znači da je jednaka cijeni goriva u Hrvatskoj. Britanka ispred mene primjećuje kako je cijena ovdje jednaka onoj u Velikoj Britaniji. Sad usporedimo naše, australske i britanske plaće… Potom se raspoređujemo u jednu kućicu gdje ćemo jesti, pored toga će Ben zapaliti vatru, koristeći između ostaloga i mulgu da se vatra razgori, a potom će na toj vatri pripraviti chili con carne i neko pirjano povrće. Danas nema pive i cidera, popilo se prethodne večeri, ostao nam je samo bezalkohol. Večera je dobra, no svi smo pomalo umorni i već oko 9 sati većina ljudi je polijegala na počinak. Noćašnja mjesečina je još jača nego prethodne noći, upozoreni smo da ne ostavljamo nikakvu hranu vani, da slučajno ne bismo privukli dinge…no i opet je noć protekla prilično mirno. Ponadali smo se da ćemo ovaj puta moći malo otegnuti san, no buđenje je sada bilo u 4…