Budim se u 4.15. Nizozemac je isto već budan, sprema se. I ja polako spremam svoje stvari, odlazim još na WC, taman dovršavam pakiranje kada se ispred hostela čuje neko trubljenje. Nizozemac, koji je već bio spreman, odlazi, dok ja nabrzinu pakiram ostatak stvari. Pogled na sat mi kaže da je 4.40. Moji su rekli u 5. A znam da postoje 3 različite firme koje organiziraju prijevoz za Dili, pa zaključujem da je Nizozemac išao nekom drugom firmom. Da nije, onda bi valjda rekao ovima da pričekaju, a i oni bi morali znati da u tom hotelu imaju za pokupiti dvojicu.
Izlazim na terasu, tamo je tip koji inače služi kao noćni čuvar hostela. I zna engleski. Pita me idem li i ja za Dili. Potvrđujem. Kaže da su upravo otišli. Ja kažem „nemoguće, rekli su u 5!“ Koja agencija? Timor Tour&Travel. Da, to su ti. Uspaničujem se, pa je li moguće da su toliki idioti? Ispada da njemu Edwin nije ništa rekao, a on je sâm jučer pokušao razgovarati sa mnom kako bi se sprijateljio i doznao nešto o meni, ali to je prilično neslavno završilo („Where are you from?“ – „Why is everybody asking me that?“ I tu se on povukao.). On me smiruje, kaže da neće otići bez mene iz Kupanga, da bus ionako još ide u agenciju i da tamo provjeravaju karte… Ali kako oni nisu znali da su ovdje dvojica s kartama? Pa Nizozemac nije imao kartu. Aha, dakle on se pokušao kurvinski ubaciti na moje mjesto. Što sad? Čuvar budi Edwina, kojemu treba desetak minuta da se pojavi, a onda on pita mene zašto nisam bio spreman. Zato što su mi rekli u 5, a 5 je tek sad. Pa dobro, ali ovo je Indonezija, znate da stvari nikad nisu točne… Da, nisu točne, ali to obično znači da kasne. Uostalom, kako se na to pripremiti? Oni mi vele u 5, a ja bih već od 4 trebao spremno čekati jer će se oni možda pojaviti ranije? A ako to i napravim, onda će se kao za vraga pojaviti iza 5. Kog vraga onda uopće govore o nekakvim terminima ako se to na kraju izvrgava onako kako je vozaču zgodno? Je li vozač tu radi mene ili ja radi vozača? Edwin i ja sjedamo na skuter i idemo ponovno do ureda agencije, prevaljujući onaj isti put koji sam ja pješke prevalio jučer. Sada tek shvaćam koliko sam ja tada prehodao. Dovozimo se pred agenciju, Edwin mi samo maše da idem unutra, on se okreće i vraća. Da, tamo se nalazi nekoliko ljudi od kojih me jedan oslovljava, naravno da ne zna engleski, ali se vidi da mu je jasno da sam ja taj kojeg su očekivali. I još nešto kroz smijeh dobacuje nekom svom kolegi koji se isto smije. Ne znam o čemu govore, ali pretpostavljam da bi moglo biti nešto u smislu „Gle zbunjolu kako kasni.“ A to što su oni uranili, nikom ništa. Unutra vidim i Nizozemca, koji tek nabavlja putnu ispravu. Izlazi i ispričava mi se, kaže da je pokušavao vozaču objasniti da još jedna osoba mora ići s njim iz toga hostela, ali vozač nije znao ni riječi engleskoga. A ovaj naravno nije znao ni riječi indonezijskoga. Tako su se odvezli, ali to nije sve. U uredu su pokušali njega ubaciti u minibus pod mojim imenom. Srećom je on to odbio, nadajući se da će uspjeti nekomu objasniti gdje je došlo do zabune, ali naposljetku sam se ja pojavio prije nego što je došlo do toga. Indonežani još jednom dokazuju svoj nedostatak percepcije drugih ljudi kao zasebnih osoba. Ako se vozaču sprdne doći ranije, onda svi ostali kasne, i ako ih nema na predviđenom mjestu, njihov problem. Isto tako, jedan bule je isti kao i drugi bule, zamjenjivi su.
Utrpavamo se u minibus, Nizozemac i ja sjedamo zajedno, ali onda vozač traži da sjednemo na druga mjesta. Njega šalje u zadnji red, na mjesto za koje po broju ja imam kartu, a mene šalje na suvozačko sjedište. Pokušavam se vezati pojasom, povlačim ali ne ide. Prvo mislim da sam ga slučajno pričepio vratima, ali ne, sve je u redu. Povlačim i pokazujem vozaču da ne ide, tražeći ga da mi pokaže kako da se svežem. A on se počne grohotom smijati, kao da radim nešto totalno apsurdno, npr. pokušavam piti vodu iz pumpice za pranje stakla. Ne bi me čudilo da je on osobno zablokirao pojas, da ne smeta. Ja inzistiram da se ne mogu voziti na takvom sjedalu (a i ne sviđa mi se sjediti kraj vozača, onda će me možda gnjaviti pokušajima razgovora na indonezijskom), pa on na kraju popušta čudnom strancu i dopušta i meni da se premjestim skroz otraga, k Nizozemcu. Ionako je minibus skoro posve prazan. Komentiram s Nizozemcem kako se nadam da to ne znači da će ubrzo slobodna i raspoloživa mjesta popuniti kojekakvim ljudima usput. Neće. Popunit će ih društvom koje stoji na cesti pored nekakvog križanja. Ne samo što su oni svi stali u minibus (a nisam brojao koliko ih je bilo), stala je i njihova prtljaga. Baš si razmišljam kako vozači u ovim krajevima moraju imati ekstremno visoku spacijalnu inteligenciju, jer u vrlo kratkom roku moraju smisliti kako smjestiti mnoštvo prtljage svih oblika u (najčešće) minijaturni prtljažni prostor minibusa ili travela. Ispostavit će se da to nije društvo koje ide u neki od gradova usput, nego također skroz do Dilija, mnogi su imali i istočnotimorske putovnice. Znači, regularni putnici, koji, za razliku od nas turista, imaju beneficiju da ih prijevoz pokupi tek iza 6 sati.
Timor i Borneo (za Novu Gvineju baš ne vjerujem) su jedini dijelovi Indonezije gdje lokalnom stanovništvu treba putovnica i gdje indonezijski auti mogu prijeći u drugu državu. Već sam govorio o tome kako je ovdje ta ideja odlaska u inozemstvo strani koncept i pojavljuje se jedino u ovakvim područjima. Zato u Indoneziji (ali baš ni u ostalim zemljama na mom putu nakon Turske) nećete vidjeti da auti moraju imati onu ovalnu naljepnicu s oznakom države – nije potrebna, zato što 99% indonezijskih vozila nikada ne napusti državu. Gledajući svoje suputnike, razmišljam si tko su oni i kojim poslom idu ovamo. Indonezija je nakon odlaska iz Istočnog Timora tamo napravila totalni kaos, odluka da Istočni Timor proglasi neovisnost gnjevne je Indonežane nagnala na reakciju da će Istočni Timor, ako bude neovisan, krenuti iz kamenog doba. Razarale su se ceste, mostovi, električna infrastruktura…dosta je toga kasnije obnovljeno zahvaljujući naporima UN-a i međunarodnih snaga, ali vjerujem da su ožiljci i kivnost ostali. Naravno, možemo reći da je to bila stvar vlasti i da lokalni ljudi nisu odgovorni za to, da Istočnotimorci dolaze na Zapadni Timor jer ovdje žive njihova braća, ali čak ni to nije točno – već sam rekao da se Atoniji sa Zapadnog Timora ne vole s narodima Istočnog Timora. Pa zašto onda dolaze i što ovdje rade? Ne znam. Ne izgledaju kao sirotinja, dapače. Djevojka koja sjedi kraj mene, koja ima kojih 20-ak godina, ima veliki metalni ručni sat, solidan mobitel (neku od onih Nokia koje imaju cijelu tipkovnicu, ne samo brojčanik), odjevena je prilično solidno (i zanimljivo, na ovoj temperaturi – a vani je sigurno preko 30 – nosi plastičnu jaknicu dugih rukava). A ni drugi ne zaostaju. Pokušat ću se raspitati ovih dana…
Krajolik Timora sličan je floreškom, samo što umjesto vulkanskih brda ovdje imamo obična brda nastala tektonskim izdizanjem. Ali ta su brda i dalje dosta visoka, te se cesta serpentinasto ovija oko njih. Cesta je svakojaka, mjestimice obična cesta s po jednom trakom u svakom smjeru, mjestimice dvotračna, s fizički odvojenim trakama. Tek zadnjih nekoliko kilometara prije granice postaje obični makadam koji se također u serpentinama spušta na razinu mora, budući da se tamo nalazi granični prijelaz, na samoj obali. I tu će cestu vjerojatno obnoviti, vidjeli smo mehanizaciju koja čeka. Od konačnog polaska iz Kupanga do dolaska na granicu trebalo nam je oko 7 sati, uz pauzu od kojih 45 minuta u gradu Kefamenanu. Granica opet zahtijeva birokratske formalnosti, poput ispunjavanja izlazne kartice, dok će s istočnotimorske strane trebati ispuniti ulaznu karticu i carinsku deklaraciju… Sama granica je most koji je s jedne strane obojan u crveno-bijelu boju, a druga mu je polovica crveno-žuto-crna. Od mosta imamo još kojih 300-tinjak metara hoda, ispod nekakve neodređene lučne konstrukcije na kojoj piše „Bem-vindo a Timor-Leste“. Iz suprotnog smjera prolazi neki auto, indonezijske registracije. Suvozač kroz prozor dovikuje „Bule!“. Na onaj klasični indonezijski način, ne tako da vas doziva, nego više kao konstataciju, ali provokacijsku konstataciju,, kao što djeca uzviknu nešto što ne smiju, a onda pobjegnu prije nego ih dohvatite. Mislim si kako je ovo, nadam se, zadnji takav događaj i kako me još par desetaka metara dijeli od slobode. :D Na istočnotimorskoj strani već spomenuta papirologija, obavljena na nekom stolu pored kontrolnih kućica, potom ulazimo u zgradu graničnog prijelaza, gdje ide pregled putovnica (nema nikakvog čuđenja ni pitanja treba li meni viza), pa vrlo strogi rendgenski pregled (ovoga puta, ako pišti, moraš skidati i vaditi sve moguće uzroke pištanja – Nizozemca su vraćali koja tri puta, mene samo jednom, jer sam skinuo cipele koje imaju metalnu kapicu) – i unutra smo. Sad na parking po drugi minibus od iste kompanije (još jedna specifičnost u ovim zemljama – putnici mijenjaju vozila na granici), ali prije toga još jedna kontrola, ovaj puta od nekog vojnika. „Croácia…Herzegovina? Chechęnia?“ Odmahujem glavom. Fascinantna mi je ta činjenica da ljudi u ovim zemljama, čim čuju za neku zemlju koju im nije poznata, automatski ju smještaju u bivši Sovjetski Savez. Kao da je to jedina zemlja za koju znaju da se raspala i kao da se tamo nalazi nepresušan izvor svih država za koje oni nisu čuli. A to su sve osim možda 5 europskih.
Mijenjamo vrijeme sat unaprijed – Istočni je Timor 8 sati ispred Hrvatske. Minibus kojim nastavljamo je malo luksuzniji, ali i dalje nema klime, tj. ista mu ne radi (vidim da ima instalacije za klimu). Od granice do Dilija ima možda 140 km vrlo raznolike ceste. Mjestimice je solidna, nedavno obnovljena, da bi se nakon nekoliko kilometara pretvorila u makadam. Pa onda neki osrednji asfalt s rupetinama koje zauzmu gotovo čitavu širinu ceste. S izuzetkom jednog kraćeg dijela nakon granice, kada se penje preko neke brdusine, uglavnom prati liniju obale, iako obično strmo iznad mora. U daljini, preko mora, vidi se Alor. Pogled je prekrasan, ali kako sjedim u sredini, ne mogu baš najbolje slikati, a i fotoaparat mi je zarobljen u malom ruksaku među sjedalima. Nizozemac je većinu puta kunjao, rekao je da je dvije prethodne noći svaku spavao po 3-4 sata. On se inače zove Willem i iz Amsterdama je, bio je na semestru u Singapuru, a sada putuje po jugoistočnoj Aziji, bio je i u Indokini, na Filipinima, sada ide u Istočni Timor, desetak dana, vratit će se na Bali, onda leti u indonezijsku Papuu, a natrag bi trebao letjeti iz Papue Nove Gvineje.
Kako smo prešli granicu i prošli prvi zahtjevni komad ceste, vozač je upalio glazbu. Koja naravno ima maksimalno pojačane basove. Nikad mi nije bila jasna ta potreba za nafrljenim basovima, ali jedno je ako to radiš u svom autu (ako ti je to super, barem ne mučiš druge), a drugo ako to radiš u vozilima javnog prijevoza. To razara sluh, a bogme nije dobro ni za unutrašnje organe. Pogotovo ako ima ljudi koji žele drijemati, poput Nizozemca. Koji je na kraju ustao i zaderao se da smanji glazbu. Iako je to sasvim u redu, na mahove mi je dotični u ophođenju s drugima zvučao bahato. Vjerojatno zato što jasno i otvoreno kaže što zahtijeva, a to se ponekad doživljava preagresivnim. Promatram krajolik, koji se ne razlikuje previše od okolnih predjela Indonezije (naravno, pa neće geopolitički faktor mijenjati prirodnu osnovu, biseru – doduše, u slučaju Haitija i Dominikanske Republike to nije točno, haićanska je strana ozbiljno posječena radi drva za ogrjev, pa je došlo do erozije), ali jedna stvar upada u oči – gotovo sve kuće prekrivene su palminim lišćem i sagrađene od dasaka. Kao da se vozimo kroz etno-sela, ali ovo su prava naselja u kojima ljudi žive. U Indoneziji je većina kuća, čak i u ovakvim selima, ipak zidana, te se stare kolibe obično koriste kao nusprostorije. No jedna je stvar konstantna – u kakvoj god kući živjeli, ako imaju struje, obično se negdje u vrtu kočoperi satelitska antena. S tim da su tanjuri u ovim krajevima ogromni i obično samostojeći. I redovito upereni izravno uvis – ipak smo u ekvatorijalnom području, sateliti prolaze gotovo nad našim glavama. U Istočnom se Timoru gledaju indonezijski satelitski programi, iako je politička kolonizacija završena, ona kulturna i dalje traje. Utjecaj Australije je slabiji, iako ima dosta australskih iseljenika koji ovdje žive. Zanimljivo je da se kulturni mišung Istočnog Timora očituje u još jednoj činjenici – oblicima utičnica. Indonezija ima klasični europski tip s dvije rupe. Istočni Timor osim toga ima i australski tip s tri srcolika priključka, kao i britanski tip (kakav ima i Malezija) s trokutasto poredanim priključcima. Osim tih etno-sela, povremeno prođemo i pored neke oronule ili posve derutne portugalske kolonijalne zgrade. Posvuda bijeda, mnogo veća nego u Kambodži, ali, kako rekoh, teško je u zemlji koja obiluje bujnim zelenilom toliko osjetiti intenzitet bijede. Po selima šetka raznolika stoka, ponajviše svinje. Islam sam na ovom putu definitivno ostavio za sobom. Svinje koje ovdje viđam fizički više liče na divlje, imaju karakterističnu izduljenu njušku, više čelo i dlakavije su. Također, ima neobično puno koza, koje se igraju po dvorištima i travnjacima, a jedna je flegmatično svezana sjedila na krovu minibusa s kojim smo se mimoišli.
U Dili stižemo nakon kojih 11,5 sati vožnje od Kupanga. Grad svakako izgleda urbanije od bilo kojega naselja kroz koje smo prošli, ali ne i velegradski. Naš je hostel smješten na Avenidi dos Mártires de Pátria (kao i svaka zemlja koja je neovisnost izborila ratom, tako i Istočni Timor ne može pobjeći od kulta žrtava), a iako nije osobito komforan, dobivamo dva mjesta u dvanaestokrevetnom dormitoriju za 12$ po noći. Istočni Timor inače koristi američki dolar kao svoju valutu, s time da ima vlastite kovanice centavosa, koje vrijednosno odgovaraju američkim centima. Zanimljivo je da postoji kovanica od 100 centavosa, što je dakle 1 dolar. Dok se upisujem opet me pitaju gdje je Hrvatska, ja kažem da je to dio bivše Jugoslavije. Kažu mi da je u hostelu još jedan turist iz bivše Jugoslavije. A da? Iz koje države? Iz Jugoslavije. Nema više Jugoslavije, raspala se, sad je to sedam država, iz koje je? E to ne znaju. Znaju da je čovjek iz bivše Jugoslavije, ali ne znaju odakle, nije li to čudno, s obzirom da se sigurno nije prijavio kao „bivši Jugoslaven“? Nizozemac mi veli da pogledam u knjizi gostiju, možda tamo piše. Piše – iz Srbije je. Kažu na recepciji da je trenutno otišao u Timor Plazu (inače prvi šoping centar u Istočnom Timoru), da ga nema u hostelu.
Prvo razočaranje – Istočni Timor ne proizvodi vlastitu pivu. Dakle, Marko nažalost neće moći dobiti ništa istočnotimorskog, jedino mu mogu donijeti neka od uvoznih: indonezijski Bintang, tajlandski Chang, singapurski Tiger i ABC ili portugalski Super Bock. Ništa, ostaje mi barem zadatak poslati razglednicu s istočnotimorskom markom… Inače, kad smo već kod tih razglednica – čini se da su one iz Kambodže (ukupno 4) definitivno zalutale, jer ni nakon 3 mjeseca nisu stigle na svoja odredišta. Tajana, Dolores, Nemanja, IHJJ – žao mi je. :/
Nakon tuša i interneta već je 8 sati, Dili je navodno noću nesiguran za hodanje, a piše i da zaključavaju hostelska vrata oko 10, ali ja ću ipak pokušati u blizini naći nešto za čalabrcnuti. Kada izađem na ulicu shvatim da su to isto zastarjele informacije, glavna avenija ispred hostela osvjetljena je kao nogometni stadion, promet normalno prolazi, ima i ljudi, nije nimalo nesigurno. A ljudi ne bulje i ne dobacuju, jedan si od običnih prolaznika na ulici. Kakvo olakšanje. Već volim Istočni Timor. Ne odlazim predaleko, u blizini je nekakav indijski restoran, poslužit će. Iako je posluga prilično spora, uspijevam skucati obrok od 3 samose, liganja s đumbirom i riže s limunom za prilog te lassija od papaje za 14,5 dolara. Da, skupo je, s obzirom na kvalitetu lokacije, ali takav je Istočni Timor. U povratku stajem još na obližnjoj benzinskoj pumpi, gdje imaju cjelonoćni dućan, i opažam da ovdje imaju Bintang Radler u velikoj limenci. U Indoneziji ga nisam nigdje našao. Valjda sve ide za izvoz. Po povratku u hostel sjedam u dvorište i promatram fizionomije ostalih gostiju, trudeći se prokljuviti koji bi mogao biti Srbin. Pikiram na jednoga, ali na kraju za drugim stolom, u razgovoru, jedan tip koji liči na Francuza drugomu kaže da je iz Srbije. Toliko o etnofizionomiji… Vidio sam već tog „Francuza“, spava u dormitoriju odmah ispod Nizozemca. Uletio sam mu malo kasnije, kada se zbog nečega vratio u dormitorij. Danijel studira u Solu (Surakarti), pa govori i indonezijski. Inače je Lala, nepogrešivo mu se čuje vojvođanski naglasak. Pričam mu svoja iskustva s Indonezijom, on kaže da je i njemu trebalo da se navikne na to njihovo ponašanje, koje navodno varira i u nekakvim mjesečnim ciklusima. Kaže da ima tako ljudi koji ga viđaju svaki dan i prolaze kraj njega kao kraj turskog groblja, a onda ih odjednom uhvati neko ludilo i počnu s „Hello, mister!“ Inače kaže da je Solo grad poput Sremskih Karlovaca – u realnosti ni po čemu specifičan, ali da vlada ta neka fama kako je to izuzetno otmjen grad i kako ljudi tamo drže do etikete. On je inače tamo došao studirati 2010., tamo je upoznao i svoju ženu (koja je Grkinja), a sada je tamo na doktoratu. Pitam ga što studira, a on odgovara: „Zamisli si fašistu koji studira ljudska prava u Severnoj Koreji. E, moje je nešto još kontradiktornije. Ja sam panker koji studira javnu upravu u Indoneziji.“ Tema disertacije mu je decentralizacija javne uprave. Za to doista moraš biti mazohist, u jednoj od najbirokratiziranijih zemalja svijeta studirati javnu upravu. Štoviše, studirati bilo što u Indoneziji. Ma uopće, biti u Indoneziji toliko dugo. Ovdje je trenutno na visa runu, jer iako je tamo na doktoratu, nisu mu izdali studijsku vizu, nego je valjda na turističkoj, pa je morao izaći iz zemlje. Doletio je danas u Dili, kaže da planira izaći kopnenim putem, otići do Kupanga, pa se tamo naći sa ženom. Ja mu kažem da mu baš ne preporučujem taljiganje do Kupanga ako može letjeti, ali čovjek očito ima dovoljno jake živce. Zapravo samo neko s vojvođanskom flegmatičnošću i može studirati u Indoneziji…
Taman sam izašao na hostelsku terasu kako bih počeo pisati današnji dnevni zapis, kada je započeo pravi tropski pljusak u kojem u roku od desetak sekundi iz vedrog neba započinje prolom oblaka. Premjestio sam se u unutrašnje prostorije, ali me umor ranog dizanja ubrzo natjerao na počinak. Dormitorij osim toga pati od pomanjkanja utičnica, naposljetku sam našao tek jedan produžni kabel na drugom kraju prostorije. Inače je u sobi i užasno vruće – ventilator ne pomaže, a čak dva klima uređaja su ugašena. Ipak, nakon nekog vremena je umor nadvladao. Vidjet ću što me sad čeka ovdje, vrijeme je za istraživanje opcija prema Australiji…
Post je objavljen 13.12.2015. u 04:20 sati.