Čvrsto na zemlji

Ustajem u 8, provjeravam mejl, stanje nepromijenjeno. Bez puno krzmanja spremam stvari, plaćam na recepciji preostalu noć (prve tri sam već platio po dolasku), usput pričajući ženi na recepciji kako nisam uspio promijeniti rupije i kako mi ostaje samo aerodrom. Ona kaže da na aerodromu nema mjenjačnice. Da, to je zeznuto u zemljama s dolarskom ekonomijom, pretpostavlja se da će već imati dolare pri ulasku u zemlju, ili ih eventualno dignuti na bankomatu. Srećom mi ona nudi da će mi zamijeniti (a kad sam ju pitao prvi dan, onda nije htjela). Dobivam još 33 dolara za 472 000 rupija, ostale su mi samo kovanice koje bih eventualno mogao uvaliti nekom numizmatičaru (jer bi Indonezija ubrzo mogla otpisati tri nule na apoenima, čime kovanice od 200, 500 i 1000 rupija prestaju važiti).
Taksi do aerodroma bi trebao koštati 5$, ali ženska mi kaže da traže 10 na početku. A kako ja imam samo novčanicu od 10$, ona mi ju razbija, te sam konačno spreman na polazak. Odmah pred hostelom zaustavljam taksi, koliko do aerodroma, 10. Rekli su mi 5. OK, može, ali ja moram (neki nerazumljivi razlog pravdanja), pa stoga 7$. Neka bude. Aerodrom je praktički na zapadnom rubu grada, vožnja ne traje ni 10 minuta. Po dolasku se opet pokazuje moja naivnost. Očekivao sam da ću ušetati u zgradu aerodroma, pronaći šalter AirNortha, ispričati svoju situaciju, oni će mi reći što trebam ili ne trebam i to je to. No aerodrom je praktički još zatvoren. Ovi mali aerodromi ožive tek u vrijeme letova (a danas inače postoje samo 3 leta – 2 za Darwin i jedan za Denpasar). Posebno je zbunjujuće što imaju i natpis „Domaći odlasci“, iako unutardržavnih letova nema (mislim da Air Timor ima samo jedan ili dva aviona u najmu). Vrzmam se uokolo, ima tu nekoliko ljudi, jedna mi ženska (turistica iz Australije) kaže da jednostavno zaustavim nekoga od osoblja (koji povremeno promaknu) i pitam ih za rečenu situaciju. Po onome što sam vidio bacivši pogled u zgradu, unutra je samo AirNorthov šalter za prijavu na let, ali oni mi ne mogu prodati kartu. Razmišljam si hoću li morati ići u grad, možda im je tamo ured… Aha, evo jednoga iz osoblja. Dobar dan, dobar dan, ja imam rezervaciju za let u 11.25, ali nisu mi još poslali e-kartu, imam samo potvrdni kôd, hoće li to biti dovoljno? Tip me moli da mu napišem svoje ime i kôd, te odlazi provjeriti. U međuvremenu su oni turisti od ranije otišli, to je ekipa s ranijeg leta za Darwin. Nailazi međutim neki drugi Australac, koji se raspituje za let „Northeast Aira u 11 sati“. Hm, je li on možda krivo popamtio informacije, ili je možda to druga firma? Pitam ga, naravno da smo na istom letu (kasnije ću se sjetiti da nema druge firme, govorio sam da je AirNorth monopolist na ovoj liniji, iako ima ugovor o codesharingu s Qantasom – nadam se da to onda povlači i onu pozitivnu reputaciju Qantasa kao „firme koja se nikad nije srušila“, iako je ta informacija iz Kišnog čovjeka zapravo pogrešna, Qantas se nije srušio od 1951. i nikada nije izgubio mlažnjak, ali imali su ranije nesreće). Nisam mu doznao ime, on je iz Brisbanea, iako je porijeklom Nepalac (baš sam se pitao, liči mi na Indijca, ali vrlo svijetle puti), ovdje nešto radi, ali nisam zapamtio što. U Istočnom Timoru sve vrvi Australcima koji ovdje rade u raznim profitnim i neprofitnim pravnim osobama ( :D ), današnji let će biti pun takvih. Vraća se onaj moj koji je otišao provjeriti i kaže da je moje ime na popisu. Uf, dobro je. Ujedno nas obavještavaju da će nam let kasniti dva sata – umjesto u 11.25, trebali bismo poletjeti oko 1.20. Ne navode razlog, ali i jutarnji je let iz nekog razloga kasnio. Australac je na mukama, on ima drugi let za Brisbane oko 4 popodne, pa se boji hoće li stići. Dok čekamo, a kako nisam imao pošteni doručak, odlazim u stanoviti ugostiteljski objekt koji se odaziva na ime Burger King, a nalazi se odmah uz aerodrom (grozno, ali u Istočnom Timoru to je jedina opcija za doručak). Ujedno vidim da se u istoj zgradi nalazi i ured AirNortha, tako da ipak ne bih bio trebao ići u grad da je bilo komplikacija. Vraćam se oko vremena početka prijava za let, aerodrom je u međuvremenu živnuo, tu su i putnici za let na Bali, nastaje čak i gužva. Ja imam još nešto centavosa, u protuvrijednosti od 3,85 dolara. Htio bih barem ova 3 promijeniti u dolare, jer s dolarima još mogu nešto, sa centavosima sam vezan za Istočni Timor. U koji bih se mogao vratiti, ali pitanje je kad. No nitko nema novčanice od 1 dolara, samo 5. Čini se da sam zaglavio onda sa centavosima. Obavljam rendgensku kontrolu prtljage, prijavljujem se na šalteru, sve je u redu, prebacio sam sve tekućine u veliki ruksak, uključivo i švicarski nož i onaj drugi univerzalni alatni komplet, škarice za nokte ostavljam, one po standardima sigurnosti zračnog prometa nisu opasne jer im je oštrica prekratka (to sam slučajno jednom doznao kad sam ih zaboravio u prtljazi na nekom od europskih niskotarifnih letova, a oni mi ih nisu oduzeli, kasnije sam negdje vidio da postoji standard duljine oštrice). Prema potvrdi koju mi je poslala Tripsta, imam pravo na 30 kg prtljage, na stranici AirNortha piše 20. Sad sam zdvojan, jer mi se čini da imam 21 kg. Mogao bih eventualno izvaditi vodiče i prebaciti ih u mali ruksak, ali i tu postoji ograničenje, 9 kg, a za njega ne znam koliko ima… Ovi važu ruksak, ja ne vidim što vaga pokazuje, onda tip dovikuje „Dua puluh!“ Ne znam je li nategnuo na tih 20 kg, dobro je. Ujedno još jedan primjer kako se i dalje koriste indonezijski brojevi. Tip na check-inu me još moli da stavim mali ruksak u onaj okvir da vidi udovoljava li ručna prtljaga dimenzijama. Udovoljava, ali je problem da je dno preširoko da ga uguram odozgo u taj okvir, koji ima oblik praznog kvadra. Dosjećam se jadu, pa ga guram kroz jednu od pokrajnjih stranica (koje su šire), te ga unutra ispravljam. Stoji kao saliven. Neki se Australci smiju mojoj dosjetljivosti, ja kažem „Thinking out of the box, literally.“ :D Slijedi granična kontrola, no tada me upozoravaju da moram napraviti još jednu stvar prije toga – platiti 10$ za odlazni porez. Nije mi jasna svrha toga troška koji neke države primjenjuju, tj. njegovo pravdanje, to nisu aerodromske pristojbe, to vjerojatno ide u državni proračun i čini mi se da je jedino opravdanje za naplatu toga „zato što možemo“. Čovjeku dođe da postane libertarijanac kad se suoči s takvim stvarima…
Pored graničnog prijelaza je suvenirnica, prodaju i šilterice s natpisom Timor-Leste. Razmišljam da kupim jednu kao zamjenu mom biološkom oružju, ali jedini je problem što su sve crne. Zašto uopće rade crne kape protiv sunca, koji sadomazohist stoji iza te ideje? Šteta, htio sam imati kapu kao suvenir, ali funkcionalnu kapu. Produžujem na rendgen kabinske prtljage, kad ono uzbuna. „Mister! Scissors!“ Pa unutargabaritne su! Ne, ne smijete unositi škare u avion. Neumoljivi su. Oduzimaju mi ih. Moje putne škarice kupljene u listopadu 2012. u Ulcinju. Frustrirano odlazim s rendgena, ali onda mi sine da možda još nisu ruksak poslali na kolica za prtljagu (ovdje prtljaga ne ide na onu pokretnu traku nego ju ručno pretovaruju na vozilo koje ju prebacuje do aviona). Trčim natrag do šaltera, ali ruksak više nije tamo. Vraćam se u čekaonicu, gdje vidim da su kolica s našom prtljagom i dalje pored zgrade. Možda ipak… Trčim opet do šaltera, pitam tipa može li mi dopustiti da stavim još samo škarice u ruksak jer mi ih hoće oduzeti, on kima, trčim nazad do rendgenaša, molim ih da mi vrate škarice, ovaj ih vadi iz kante za smeće (bezobraznik), ja pronalazim svoj ruksak na kolicima i ubacujem ih u jedan od pokrajnjih džepova. To the rescue, here I am…
E sad se vraćam u čekaonicu, gdje nikako da se išta počne događate. Putnici za Bali su u međuvremenu otišli, sad će valjda i nas pozvati… U jednom času netko kaže da je stigla obavijest da ćemo poletjeti tek u pola 6! Ipak je glasina, dolazi onaj tip s check-ina (inače se zove Alex), koji nas obavještava da će let kasniti i da bismo trebali poletjeti oko pola 5. U čemu je stvar? Ne zna ni on, kaže da je neki tehnički problem. To ne želim baš čuti, jest da nije dug let, ali je preko mora. Ništa, barem ću stići napisati jučerašnji zapis. Kažu da će nam organizirati i obrok, budući da smo mi službeno napustili Istočni Timor i ne možemo više iz zgrade. Obrok ubrzo stiže, hamburgeri, iako malo bolji od onih burgerkingovskih. No ni u pola 5 nema nikakvog pokreta. Pitam onog Australonepalca znade li on nešto više, ja sam većinu vremena bio udubljen u pisanje. On kaže da je krajnji rok za polijetanje pola 6, ako ne bude dotad, onda ostajemo noćas ovdje, jer dilijski aerodrom nema opremu za noćno polijetanje. Navodno je naš avion imao neku nezgodu s pticama, pa je valjda neki problem s motorom. Kako se bliži pola 6 čini mi se da izvana čujem zvuk upaljenog mlaznog motora, ali ništa nam ne govore. Primijetio sam da su prtljagu u međuvremenu odvezli. I onda, taman nakon pola 6 čujem kako slijeće neki avion. Oznaka na repu AirNorth. Izgleda da su poslali zamjenski avion po nas, onaj je očito za danas out. Pojavljuje se Alex, potvrđuje da ćemo poletjeti, uzdah olakšanja u dvorani (mnogi Australci na letu zapravo bi trebali nastaviti dalje iz Darwina prema Brisbaneu ili čak Melbourneu, možda ulove još koji večernji let), krećemo prema avionu. To je mali Embraerov propelerac, najmanji u kojem sam dosad bio (do danas je rekord držao Taromov ATR, čini mi se). Stjuardesa je simpatična bucka širokih ramena („merzerica“, reklo bi se) imenom Jessica, koja nas upućuje da sjednemo bilo gdje, vremenski smo naknap. Taman nas je dovoljno da popunimo sva mjesta, ja sjedim kraj nekog Australca (također iz Brisbanea) koji radi nešto s naftom. Ujedno nam Jessica kaže da vjerojatno neće stići prebaciti prtljagu iz drugog aviona, tako da će ona doći kasnije, vjerojatno sutra. Krasno, još i to. Premda, s obzirom na sitnost aviona, pitanje je bi li sva i stala. Kaže kako je sve bilo izvedeno na ho-ruk, pozvali su ih nabrzinu da nas dođu pokupiti, jedva su stigli uzeti vodu za putnike – a sad čekamo da nas kontrola leta pusti, trebaju još nužne dokumente i možemo krenuti. Već je prošlo i 6, još je dan (sunce zalazi oko 7), pilot kaže da bismo trebali za 10-ak minuta ili ipak ostajemo ovdje…nakon desetak minuta dolazi obavijest da ništa od toga. Kontrolni nas toranj ne pušta. Premda će nam nakon što se iskrcamo na aerodromu ispričati drugu priču, tu da pilot nije htio poletjeti. Prebacivanje loptice. Naposljetku se kasnije pojavo i pilot i prilično iznervirano rekao osoblju aerodroma da ne širi pogrešne informacije – on je htio poletjeti prije 6 sati, jer Uprava za civilnu avijaciju to navodi kao krajnji rok za polijetanje iz Dilija. Mi smo to i mogli, ali kontrolni nas je toranj bespotrebno držao na čekanju (vjerojatno klasična „lako ćemo“ metoda poznata nama na Balkanu), a onda se legalistički Australac zainatio i nije htio poletjeti u 6.30 ili kad su mu već ovi dali dopuštenje. Zdvojna ekipa se okuplja pred graničnim prijelazom. Službeno opet ulazimo u Istočni Timor, no samo nam lupaju žig „cancelled“ preko izlaznog žiga. Mene to sve zabavlja, novo mi je to iskustvo, znam da će kompanija pokriti troškove noćenja, a i kasnije mi refundirati rezervaciju za noć u hostelu u Darwinu, no ljudima koji su se nadali večeras biti doma, kao i nekoj dvojici Timoraca koji su sutradan imali neki intervju u Darwinu, te će ga zbog ovoga propustiti, nije nimalo drag ovakav razvoj događaja. Vraćaju nam i prtljagu, koja je izgleda čak i pokisla, jer je u međuvremenu u Diliju bio i pljusak, potom čekamo daljnje upute. Neki od putnika imaju u Diliju svoje stanove i žele ići kući, ali izgleda da ćemo svi biti ipak smješteni zajedno u hotelu, kako bi se osigurali da sutra ne propustimo let. Koji bi trebao biti u 7.15. Voze nas u hotel Esplanada (eto, barem se mogu pohvaliti da sam noćio u Esplanadi), relativno otmjeni hotel na obali u Diliju, pored diplomatske četvrti. Hotel ima i bazen, ali to mi je stvarno nebitno u ovakvoj situaciji. Sobe su smještene u svojevrsnim bungalovima uokolo vrta s bazenom. Imamo organiziranu i večeru (kompanija plaća, izuzev troškova alkohola – ovi kao da su Malajci), kao i doručak ujutro. Koji će nam dati već sada, jer iz hotela bismo trebali krenuti u pola 6 ujutro, pa da ne gubimo vrijeme. A doručak je tanjur voća (jabuka, naranča, banana, papaja i lubenica) i tanjur s kruhom od banane. Nisam bio osobito gladan za večeru, pa sam uzeo tek jedan klupski sendvič, palačinke i strusio dva Bintanga (koje sam jedine morao platiti :D ). Tijekom večeri za stol mi je sjeo neki tip, Timorac koji živi u Australiji, isto je bio na današnjem letu, predstavio mi se, ali nisam zapamtio, mislim da je bilo nešto tipa Sado ili tako nešto. Puno mu je ime otprilike Francisco António Oliveira dos Santos, znate kako već ide s tim luzofonim imenima. On je u Australiju otišao na studij, čini mi se, onda mu se trebala roditi kći, a kako mala ima Downov sindrom, odlučili su ostati u Australiji, koja je daleko bolja zemlja za život osoba s tim stanjem. Malo sam mu pričao o svom putu, o svojim iskustvima Istočnog Timora, dotakli smo se i teme onog indonezijskog groblja…on kaže da Indonezija čak i želi prenijeti ta tijela u Indoneziju, ali da Timorci to ne žele, uz argument „Pa i ovo je nekad bio dio Indonezije.“ Čudni svatovi… Pričali smo kojih sat vremena, ali zapravo je bilo prilično neinformativno (ne znači da je bilo neugodno, jednostavno vam nemam za ispričati nikakve posebne zanimljivosti iz tog razgovora), a onda smo se oko 11 povukli na počinak. I opet mi se dogodila situacija slična onoj u Yogyi – malo sam prilegao da odmorim oči, pa pokušam i nešto napisati još večeras, i probudio se kojih sat-dva kasnije, svukao se, ugasio svjetla i nastavio spavati.
I onda recite da nema karme. S jedne strane, ništa od broda. S druge strane, ne dopuštaju mi da iznevjerim svoje principe i letim. Osjećam se kao loptica u fliperu života…