Ajde lajde

nedjelja , 27.12.2015.

Brže-bolje sam potrpao stvari u mali ruksak, iskobeljao se iz autobusa, preuzeo veliki ruksak i krenuo prema izlazu. Došli smo ranije, moj bi me adelaideski domaćin trebao valjda dočekati, nije bilo govora o tome, dogovarali smo samo gdje ću spavati, ali nekako se podrazumijeva da me neće pustiti da sâm tumaram ulicama. I doista, nisam ni dospio izaći iz zgrade kolodvora, kada se pojavljuje. Medo, pravim imenom Ljubomir, i ja znamo se s foruma Željeznice.net. On je rođeni Zagrepčanin koji već 15-ak godina živi u Adelaideu, a prije toga je još desetak godina živio u Aucklandu, tako da će mi dati i pokoji vrijedan savjet u vezi Novog Zelanda, iako se on isto vjerojatno dosta promijenio zadnjih godina (rekao je da se Auckland promijenio i za vrijeme njegovog boravka, da je to bio prilično uspavani grad u kojem gotovo da nije bilo noćnog života, da bi nakon novozelandskog osvajanja America's Cupa odjednom sve živnulo – moram priznati da ni meni nije sasvim jasna korelacija – svečanosti povodom sportskog uspjeha toliko su se svidjele ljudima da su zaključili da bi to mogli češće ponoviti?). Sjedamo u njegov auto te sablasno pustim ulicama Adelaidea presijecamo kroz centar. Rano je štefanjsko ljetno jutro i na ulicama je tek pokoji prolaznik. Stoga se mogu diviti kolonijalnoj arhitekturi ovoga grada i njegovim širokim avenijama. Urbanizam posve neusporediv s bilo čime što sam dosada susretao na putu, uz možda neke daleke sličnosti sa Singapurom. Odlazimo sjeverno od užeg centra grada, koji je sagrađen planski i uokviren četirma ulicama koje se nazivaju Terrace, čemu prethodi odgovarajuća strana svijeta. Medo me umjesto kod sebe odlučio smjestiti kod svoje prijateljice Jenny, čija je kuća bliže centru, a ima i podrum, ugodno svjež u ovim vrućim ljetnim danima (iako me jutros pošteno propuhalo, onaj vjetar iz Pimbe se zatekao i ovdje). Za razliku od Mede, Jenny je čistokrvna Australka (doseljenička, ne aboridžinska), s pedigreom koji vodi porijeklo još do prvih useljenika u Južnu Australiju. Sjest ćemo isprva na doručak, malo prodivaniti, a onda ću ja dobiti slobodno da se odmorim, Medo će otići obaviti nešto u gradu, dogovorili smo se da nas dvojica nakon ručka odemo u šetnju centrom grada, čisto da se snađem. Jenny nam se danas neće pridružiti. Za ručak je bila musaka, i to s krumpirom (iako moram priznati da ja kojiput imam onaj „bosanski burek moment“ kada se priča o musaki, inzistirajući kako prava musaka može biti samo s patlidžanima). Jenny je naučila spravljati neka balkanska jela, pa me Medo prije dolaska pitao imam li nekih posebnih želja, tj. jesam li se uželio domaće hrane. Napomenuo sam da sam otvoren za sve, dometnuvši kako pretpostavljam da bi bilo prezahtjevno zatražiti orehnjaču, koja me u božićno doba podsjeti na baku koja je to uvijek radila. Sjećam se najmučnijeg dijela, procesa koji ja znam kao „klofanje tijesta“ (ne znam književni izraz, proces naglog miješanja tijesta kako bi se proželo sa zrakom koji će mu omogućiti dizanje), jer je baka uvijek htjela da to ja radim, valjda kako bih pridonio nekako procesu nastanka kolača. Ili joj se jednostavno nije dalo to raditi. No nažalost je kuhača za klofanje imala plosnatu dršku koja bi mi se pri svakom od tih čvrstih zamaha zasijecala u ruku. Kolači su doduše bili fini, jedino što smo orehnjaču imali vrlo često, pa mi je tako počela malo ići na živce. No poslije bakine smrti orehnjaču sam jeo vrlo rijetko, a kako ju je baka radila u božićno i uskrsno doba, tako mi je i sada pala na pamet kao domaći božićni kolač. Jenny je čak onda i uspjela nešto skemijati, jedino što nije imala dosta oraha, pa je bila malo manje sočna od uobičajene, ali napravila je i makovnjaču, nek' se nađe. Očito etničko porijeklo nije prepreka izradi domaćih kolača.
Nakon ručka Medo i ja krećemo u šetnju Adelaideom. Grad je u međuvremenu oživio, budući da je počela sezona rasprodaja, a čim se tako nešto događa odmah svi nahrupe. No unatoč tomu moguće je vidjeti sasvim dovoljno središnjeg dijela grada bez probijanja kroz nesnosnu gužvu (izuzev na Rundle Mallu, središnjoj pješačkoj ulici, tamo je krkljanac).
Adelaide ima oko 1 300 000 stanovnika i najveći je grad Južne Australije, te peti najveći u Australiji. Osnovan je 1836., kao planski glavni grad kolonije Južne Australije, koja za razliku od ostalih australskih država nema porijeklo u kažnjeničkoj koloniji. Sagrađen je s pravilnim pravokutnim rasterom ulica okruženih parkovima, a dobio je ime po Adelaide od Saxe-Meiningena, ženi kralja Williama IV., vrlo omiljenoj među Britancima, koja je u svom liku utjelovila sve pozitivne vrijednosti kojima su tadašnji kolonisti u Južnoj Australiji težili, prije svega skromnost i velikodušnost. Zbog njegovanja vjerskih i građanskih sloboda, Adelaide je sredinom 19. st. bio poznat kao „grad crkava“ (ironično, danas je s oko 28% populacije koja se ne izjašnjava kao vjernici Adelaide jedan od najnereligioznijih gradova Australije). Danas je poznat po svojim brojnim festivalima, hrani i vinu (Južna Australija, unatoč tome što joj veliki postotak površine otpada na pustinje, poznata je po vinogorjima), a redovito završava na listama najugodnijih svjetskih gradova za život. Čitavom zapadnom stranom grada, koja gleda na zaljev Sv. Vincenta, pružaju se brojne plaže, od Semaphore Beacha do Glenelga. Ujedno je Adelaide i omiljeno odredište za velik broj stranih studenata, koji uvelike doprinose gradskoj ekonomiji (Medo mi je spomenuo da je netko izračunao da bi odlaskom studenata mislim čak 30 000 ljudi ostalo bez posla, da ne govorim o gubitcima na tržištu nekretnina). Unatoč tomu, Adelaide djeluje pomalo provincijalno i uspavano u usporedbi s Melbourneom i Sydneyem, pa čak i Brisbaneom i Perthom.
Lingvistički je zanimljivo da je područje grada svojedobno bilo nastanjeno Aboridžinima iz naroda Kaurna, čiji su jezik i kultura bili uništeni nekoliko godina nakon doseljavanja Europljana (iako je zadnji govornik umro tek 1931.). No kako je radom misionarâ zabilježeno dovoljno podataka i o jeziku i kulturi, te je postojao čak i opsežan rječnik, krajem 1980-ih je započeo postupak oživljavanja jezika (i kulturne baštine), njegovo podučavanje u aboridžinskim školama na ovdašnjem području, te danas kaurnski ima dosta kompetentnih govornika kao drugoga jezika, a nekih i kao prvoga (slična situacija kao i s korničkim u Engleskoj – entuzijasti u učenju jezika se vjenčaju i dobiju dijete koje potom odgajaju isključivo na tom jeziku koji mu postane materinji).
Smješten između zaljeva Svetog Vincenta i gorja Mount Lofty, Adelaide se proteže oko 20 km u širinu i čak 90 km u dužinu. No, s izuzetkom neboderâ u centru, to je poprilično nizak grad. Medo mi je pričao kako je tamo negdje osamdesetih bio jak trend rušenja starih zgrada u centru i njihove zamjene poslovnim neboderima, ali da je u međuvremenu donesen zakon da čak i ako se ruši stara zgrada, potrebno je zadržati fasadu, budući da se radi o nekoj vrsti zaštićenog urbanog krajolika. Inače, u zemlji u kojoj su potresi izuzetno rijetki, područje oko Adelaidea je jedno od seizmički najaktivnijih – 1954. grad je doživio svoj najjači zabilježeni potres, snage 5,6 stupnjeva Richterove ljestvice.
Što se stanovništva tiče, u Adelaideu ne postoji brojna zajednica ljudi s područja bivše Jugoslavije, iako postoje čak tri hrvatska i tri srpska kluba. Po jedan sa svake strane je ultimativno desničarski (slike Pavelića, Francetića i Bobana, tj. bista Draže Mihailovića), jedan je relativno umjeren, a jedan je totalno otvoren za bilo koga. Mnogo su veće imigrantske zajednice Talijana i Grka, ima podosta Vijetnamaca, naravno da su Indijci i Kinezi svugdje prisutni, a u zadnje vrijeme je dosta velik priljev ljudi iz Afganistana i Irana. Medo kaže da mu najviše taj nedostatak Jugovićâ smeta u otežanom pristupu balkanskim kulinarskim specijalitetima, poput bureka. Kaže da ima neki Srbin koji drži buregdžinicu, ali da je taj burek poprilično osrednji, iako u nedostatku boljega služi svrsi. Melbourne i Sydney su gradovi gdje su mnogo veće zajednice Hrvata i Srba, Makedonaca ima dosta u Perthu…
Ispred Jennyne kuće nalazi se veliki park, Pennington Gardens, u kojem je smješten Adelaide Oval, stadion za kriket i australski nogomet, obnovljen prije nekoliko godina. Proći ćemo kroz njega, te potom nastaviti uz rijeku Torrens, pomalo pompozno nazvanu rijekom, iako je zapravo riječ o potoku čiji se relativno visoki vodostaj regulira akumulacijskim jezerom, no u sušnim periodima zna drastično opasti. Uz rijeku je napravljeno šetalište, tu je i festivalski centar, kongresni centar, gradi se i nova bolnica, stara zgrada željezničke stanice preuređena je u kasino… Po rijeci plove i razgledni brodići, doista kao da je prava. :D Mi prolazimo kroz zgradu željezničkog kolodvora i izlazimo na North Terrace, ulicu koja omeđuje sjeverni rub centra grada. Tu su brojne kulturne ustanove, poput Državne knjižnice, Državne galerije, arheološkog muzeja, te kampusa Adelaideskog sveučilišta i nekoliko zgrada Sveučilišta Južne Australije. Od državnih zgrada na tom su potezu stara i nova zgrada parlamenta Južne Australije, kao i zgrada vlade. Radimo krug kroz Rundle Mall, gdje jedino vlada gužva, uobičajena galerija likova u gradovima Prvog svijeta: ulični prodavači, svirači, zaljubljeni parovi, ekipa koja tegli vrećice od šopinga… Adelaide mi je prvi milijunski grad nakon Surabaye, prvi grad s tramvajem nakon Kayserija, i valjda prvi grad nakon Istanbula u kojem susrećem te neke zapadnjačke obrasce urbane kulture. Čak ni u Singapuru toga nije bilo, valjda zbog njihovih specifičnih zakona.
Nastavljamo šetnju kroz King William Street (taj je bio muž rečene kraljice Adelaide), sve do Victoria Squarea, središnjeg gradskog trga elipsastog oblika, za koji Medo kaže da ne znaju što da naprave s njim, pa ga svakih nekoliko godina preuređuju i mijenjaju. Slično zagrebačkom Cvjetnom trgu. Osim zgrade Vrhovnog suda Južne Australije i nekoliko poslovnih zgrada, trg je prilično nedorečen. Medo kaže kako mu je drago da ima priliku sa mnom razgovarati hrvatski, jer je primijetio da unatoč tomu što je otišao iz Hrvatske s 40-ak godina, kao i što redovno čita i piše hrvatski preko interneta, svejedno mu se jezik gubi ako ga ne priča, neki mu izrazi izvjetruju. Ne čuje mu se nikakav strani naglasak (nije kao naš mandatar), govori kao da je jučer došao iz Hrvatske, ali kojiput mu usfali neka rjeđe korištena riječ. Sa svojim dvama sinovima komunicira na hrvatskome, iako je njima engleski praktički prvi jezik, budući da su većinu školovanja proveli ovdje. Kako je u nekoliko situacija došlo do prebacivanja kôda (nas dvojica pričamo, dođe Jenny, mi se prebacimo na engleski, Jenny ode, a on i dalje priča sa mnom na engleskom) pitao sam ga ima li toga i u komunikaciji sa sinovima. On jednostavno kaže „Ne znam.“ Doista, čovjek obično nije svjestan prebacivanja kodova, pogotovo ako sugovornici poznaju oba kôda (tako je i Carlos, onaj Hispanokatalonac s izleta u Uluru, rekao kako on zapravo nikada nije svjestan kojim jezikom govori u nekom trenutku ako se nalazi u miješanom španjolsko-katalonskom društvu), tako da ja kažem da bi bilo komično da Medo zapravo zadnjih 20 godina sa svojim sinovima priča na engleskome, a da toga uopće nije svjestan. :D
Odlučujemo tramvajem otići do Glenelga, predgrađa (zapravo zasebnog gradića) smještenog 9 km južnije od centra grada. Glenelg je poznat po dugoj plaži i obalnoj šetnici, kao i gatu koji se pruža u produžetku glavne ulice kojom dolazi tramvaj (nazvane jednostavno Jetty Road). Ovdje puše kao sumanuto. Cijeli je dan u Adelaideu bilo poprilično friško, ne nesnosno, ali nakon vrućina Azije i sjeverne i središnje Australije, ovo su temperature kakve nisam osjetio valjda od sjevernog Pakistana. Južno od Glenelga je i plaža Somerton, poznata po slučaju iz 1948., kada je na plaži nađeno tijelo nepoznatog muškarca, kojemu je u džepu nađen komad papira s riječima taman šud, što na perzijskome znači „gotovo“, a navodno je uzet iz jedne kopije Rubaija Omara Hajjama. Stoga se čitav slučaj naziva Taman Šud, a unatoč brojnim teorijama, tijelo nije nikada identificirano, s određenom se sigurnošću može ustvrditi da je osoba otrovana, ali nepoznatim otrovom… Slučaj Taman Šud jedan je od najpoznatijih nedovršenih slučajeva u povijesti Australije, a istraga je obuhvatila i druge države, budući da su se pojavljivali različiti tragovi koji su pokojnika povezivali s SAD-om, Velikom Britanijom, tvrdili da je možda bio strani špijun…
S obzirom na vjetar, u Glenelgu ne ostajemo predugo. Plaže Adelaidea su već oceanske plaže (iako je riječ o zaljevu), pa su temperature hladnije čak i od Jadrana. Medo kaže kako je on plivati naučio u Karlobagu, pa je njegova tolerancija na temperaturu mora ponešto viša od moje – njemu je sve iznad 16° toplo. Meni je sve ispod 32° hladno. :D Tu su usto još i valovi, ima i morskih pasa (iako u Južnoj Australiji nije bilo zabilježenih napada na ljude), a kako je iznad Australije ozonska rupa, to boravak na plaži čini dodatno opasnim ako se ne mažete zaštitnim faktorom (a ja se ne mažem nikakvom kremom za zaštitu, oslanjam se na činjenicu da sam već praktički 8 mjeseci opaljen suncem i da imam dosta otpornu kožu, iako i puno madeža, istina…). Dakle, u Adelaideu se vjerojatno neću kupati, a u Melbourneu je navodno još hladnije. Možda još oko Aucklanda, južnije je sve veća šljiva.
Vraćamo se tramvajem u centar grada, odakle ćemo pješice do Jenny. Centar Adelaidea posljednjih godina doživljava ponovno oživljavanje kao stambena četvrt, sada ima već preko 10 000 stanovnika, pred desetak godina taj je broj opao na samo 3000. Tipičan problem prvosvjetskih gradova, seoba u predgrađa. Posjedit ćemo još malo kod Jenny, potom se Medo povlači k sebi doma (on isto živi u jednom od predgrađa, no prometno dobro povezanome – tu se isto vidi drugačije kulturološko zaleđe njega i Jenny, on je kao zagrebačko dijete naviknut na korištenje javnoga prijevoza, koji je u Adelaideu bolji nego u nekim drugim gradovima Australije iako ima mjesta za poboljšanja, dočim Jenny koristi isključivo automobil, redovno zapinje u gužvama i žali se na njih, ali se nikad u životu nije vozila autobusom; to je ta pogubna kultura individualizma, ovdje se javnim prijevozom voze studenti i sirotinja, tramvaj za Glenelg iznimno ima dosta prometa jer je centar Glenelga pedestrijaniziran pa se lakše može doći tramvajem do obale), a ja ću još obaviti svoje redovne obaveze i potom se također ušuškati. U Adelaideu ću ostati do utorka, jedino još nisam odlučio hoću li za Melbourne ići jutarnjim ili večernjim busom. Jutarnji bus je dobar za razgledavanje krajolika, koji je u ovom dijelu Australije zanimljiviji od onoga u unutrašnjosti, no krajolik ću ionako vidjeti kada od Melbournea krenem prema Canberri; večernji mi omogućava da imam još čitav utorak u Adelaideu i da prištedim na spavanju. Zanimljivo, noćni bus vozi kraće od dnevnoga (10 naspram 12 sati). Postoji i vlak, ali taj nažalost ne vozi svaki dan, nego samo dvaput tjedno. Iako je udaljenost od Adelaidea do Melbournea relativno malena za australske pojmove, ipak je to preko 600 km, ne može ispod pola dana.
Sviđa mi se Adelaide, nakon sve one egzotike, lijepo se obreti ponovno u zapadnjačkom gradu. A i vibra grada je dobra, dosta mladih ljudi, usto imam dobre i simpatične domaćine…