Država vina

Današnji je program započeo Jennynim i mojim odlaskom do Medine kuće, u sjeveroistočnom dijelu Adelaidea, odakle smo Medinim autom krenuli opet na sjeveroistok, prema dolini Barossa. Nazvana po mjestu Barrosa u Španjolskoj, gdje se odigrala bitka u kojoj su Britanci pobijedili Francuze u tzv. Poluotočnom ratu, dolina Barossa je glavna vinorodna regija Južne Australije. Ako vam je čudno zašto se dolina Barossa zove po Barrosi (iako se kladim da to nije primijetio nitko osim nekog picajzla), riječ je o grešci u prepisivanju. Prvo smo stali u Williamstownu, gdje su pokopani Jennyni predci. Već sam rekao da Jenny vodi porijeklo od nekih od prvih doseljenika u Južnu Australiju, što je ovdje jako prestižna stvar, pa tako ona, iako ima određenih dvojbi o međusobnim odnosima ranih članova obitelji, ipak drži do toga. Koliko vidim po prezimenima, riječ je o Škotima. Inače su dolinu Barossa uglavnom nastavali luteranski Prusi iz Šlezije, te Englezi iz Cornwalla. Najpoznatija sorta koja se uzgaja u Barossi je shiraz, čiji su se vinogradi po prvi puta ovdje sadili još 1847. Osim njega, uzgaja se i cabernet sauvignon, graševina, sivi i crni pinot, merlot, tempranillo… Zastali smo zakratko i u Jacob's Creeku, gdje se nalazi svojevrsni muzej vinarstva u dolini Barossa, kušaonica vina, restoran, a odmah pored su i vinogradi, uredno obilježeni za svaku sortu. Većina natpisa je dvojezična, na engleskom i kineskom, nisam Kineze doživljavao kao osobite vinopije, ali bilo je nekoliko turističkih buseva s njihovim turistima. Nismo se zadržavali na kušanju vina (Medo vozi, pa ne može, Jenny valjda nije htjela, a meni je bilo blesavo samom), nastavili smo potom do obližnjeg vidikovca ponad parka ukrašenog skulpturama s prethodnih kiparskih festivala u Barossi (Južnu Australiju, osim Državom vina, zovu i Državom festivalâ), a potom se opet uputili na piknik, ovoga puta u mjestu Angaston. Ono što sam primijetio u prethodna dva dana jest da, iako to sve izgleda praktički na puškomet od Adelaidea, bez poteškoća se skupi stotinjak kilometara udaljenosti. A to je tek sitan dio jugoistočnog kuta ove države.
Južna Australija ima površinu od 1 044 514 km2, te je četvrta najveća teritorijalna jedinica Australije (iza Zapadne Australije, Queenslanda i Sjevernog teritorija). Ima oko 1 685 000 stanovnika, što daje impresivnu gustoću stanovništva od 1,67 ljudi po km2, slično Mongoliji. Od toga čak oko 1 300 000 živi u Adelaideu ili njegovoj okolici. Južna je Australija specifična po tome što nije osnovana kao kažnjenička kolonija, već kao naseobina slobodnih ljudi, a njezino je postojanje proglašeno 28. prosinca 1836. (što znači da je danas državni praznik u Južnoj Australiji, tzv. Dan proglašenja, te je i opet neradni dan – ti Australci samo zabušavaju, ili zabushavaju, s obzirom na to gdje žive). Iako je dio kontinenta koji je danas Južna Australija službeno pripadao Novom Južnom Walesu još od kraja 18. st., praktički se nitko nije upućivao u ove krajeve, te su ovdje slobodno živjeli Aboridžini. 1834. britanski je parlament donio Akt o Južnoj Australiji kojim se u jugozapadnom dijelu Novog Južnog Walesa uspostavlja nova kolonija, u kojoj će se poštivati građanska prava i vjerske slobode, koja će biti lišena kažnjenikâ, te u kojoj neće postojati terra nullius, nego će se Aboridžinima priznati pravo na zemlju koju posjeduju (iako Aboridžini ne posjeduju zemlju, oni ju samo koriste). U skladu s idealom slobodnih građana koji će dobrovoljno graditi koloniju, isprva se smatralo da neće biti potrebe ni za policijom, no to je ubrzo promijenjeno, nakon što je u koloniju ušlo nekoliko odbjeglih robijaša iz Novog Južnog Walesa. Prvi kolonisti, njih 636, doplovili su u srpnju 1836. sa 7 lađa i privremeno osnovali naselje Kingscote na Kangaroo Islandu, da bi 4 mjeseca kasnije preplovili u Glenelg, a još mjesec dana kasnije osnovan je Adelaide. Južna Australija trebala je utjeloviti ono najbolje u britanskom društvu, građanske i vjerske slobode i punu zaposlenost, a zanimljivo je da je 1861. Južna Australija prva u svijetu dala ženama ograničeno pravo glasa (na lokalnim izborima), a 1895. druga u svijetu, nakon Novog Zelanda, i opće pravo glasa. Ujedno je bila i prva koja je dopustila ženama da budu birane. 1877. Južna je Australija prva u Britanskom Carstvu legalizirala sindikate. No uza sve te pozitivne karakteristike, postoji i jedna negativna. Idejni začetnik Južne Australije, Edward Gibbon Wakefield, promatrajući istočne kolonije u kojima je dijeljenje zemljišta omogućilo da svatko postane vlasnik zemlje, ali onda nije bilo nikoga tko bi na toj zemlji radio, odlučio je osigurati dotok radne snage tako da se zemljište u Južnoj Australiji prodaje, postajući tako pristupačnim samo malobrojnima, dok bi oni koji ga ne mogu kupiti bili prisiljeni raditi za druge, s nadom da eventualno sakupe dovoljno sredstava kako bi si kasnije mogli sami kupiti svoje zemljište. Utjelovljenje onog najboljeg u britanskom društvu. Wakefield je zbog takvih stavova kasnije bio prozvan od Marxa u Kapitalu. Tijekom 1850-ih u Južnu se Australiju doselilo dosta luteranskih Nijemaca iz Šlezije, nastanivši se u već spomenutim krajevima sjeveroistočno i istočno od Adelaidea. 1901. Južna je Australija postala sastavnim dijelom Australskog Saveza, a 1910. postala prva država na svijetu s potpuno laburističkom vladom.
Južna Australija obuhvaća neke od najsuših predjela australskog kontinenta. Na zapadu se pruža ravnica Nullarbor (prema latinskome „ni drveta“), koja se proteže u Zapadnu Australiju. Središnji dio zauzimaju pustinje i nekoliko slanih jezera (između ostalog i Eyre, najveće australsko jezero i najniža depresija australskog kontinenta – i to je smiješno, svega -16 metara), a jedino je istok i jugoistok države – područje oko Adelaidea i rijeke Murray – pogodan za lagodan život. Naravno, poštivanje prava Aboridžina na zemlju najviše se provodilo u krajevima izvan toga dijela države. S izuzetcima poput Coober Pedyja ili rudnika Olympic Dam na sjeveru države, koji posjeduje najveće rezerve urana na svijetu, četvrte najveće rezerve bakra i pete najveće rezerve zlata. Južna Australija inače graniči sa svim ostalim kontinentalnim teritorijalnim jedinicama Australije, izuzev Teritorija glavnog grada, a svojedobno je pod svojom upravom držala i Sjeverni teritorij. E TO je tek bila rijetka naseljenost…
Nakon piknika, provezli smo se još malo pitomim krajolicima ovoga dijela Južne Australije, koji izgledaju prilično nestvarno kada ih u glavi usporedim s onom pustoši oko Coober Pedyja i pogotovo Pimbom, ali uzevši u obzir da se Coober Pedy odavde nalazi na udaljenosti otprilike kao Skopje od Zagreba, to i nije toliko čudno. U Adelaide se vraćamo preko autoceste koja na drugu stranu vodi do Sydneya. Došli smo relativno rano, ali Medo naravno ima plan za popodne, bit će to rana večera kao plod tipične australske aktivnosti – roštiljanja. Da, može zvučati smiješno, ali barbie je jedan od važnih elemenata australskog društvenog života, štoviše, identiteta. Pijani robijaši koji roštiljaju klokane u umaku od Vegemitea pod Uluruom pjevajući Waltzin' Matilda – to bi bila slika koja sumira australski stereotip.
No na ovaj roštilj idu ćevapčići i krmenadli. Lepinje nažalost nemamo, luk je u salati, a umjesto kajmaka improviziramo s nekakvim gustim vrhnjem. Jenny si naravno meće barbecue sauce, još jedno tipično australsko jelo, slično mješavini kečapa i Worcester umaka, s aromom dima (stvarno, to postoji – ne znam kako se proizvede aroma dima, i kojeg dima; sumnjam da dim iz rafinerije i pušnice imaju istu aromu). Na večeri će nam se pridružiti i Medin mlađi sin sa svojom djevojkom, Kineskinjom (ali koja živi ovdje, iako mislim da još nije dobila pravo na stalni boravak). Zbog nje i Jenny razgovor se uglavnom odvijao na engleskome, iako je u nekoliko navrata Vanja (sin) pokazao da prilično tečno govori hrvatski, malo mu se doduše čuje naglasak. Nisam uspio najbolje razabrati, ali čini mi se i da je sa svojom djevojkom razmijenio nekoliko riječi na kineskom, što pretpostavljam da je i normalno, ako imate djevojku stranoga materinjeg jezika bivajući s njom pokupit ćete barem pokoju riječ. Zapravo prilično dobra komunikacijska situacija. Ako budu imali djece, i oboje budu s njima govorili oba svoja materinja jezika i engleski – ta će djeca od malena biti poligloti i ako dobro nauče te jezike, mogli bi kotirati visoko na tržištu rada.
Budući da se Jenny nije osjećala najbolje, mi smo se negdje oko 8 navečer vratili do nje, gdje sam ja ostatak večeri sređivao neke svoje obaveze na internetu. Sutra je konačno prvi pošteni radni dan otkako sam u Adelaideu, pa moram otići pogledati može li se popraviti mobitel, kao i još par stvari. Za kraj ovoga dana ne pretjerano bogatog događajima vrijednim pisanja spomenut ću još jedan kulturološki kuriozitet s kojim se susrećem na ovom putovanju. To su utičnice. Naime, kada putujete kroz ovoliko mnogo različitih zemalja, morate biti spremni i na različitost utičnica u pojedinim zemljama i opskrbiti se adapterom. Službeno u svijetu postoji 15 tipova utičnica, pri čemu je tip C – klasičan europski neuzemljeni s dvije rupe – najčešći i najkompatibilniji s većinom ostalih tipova. No ne možete se svugdje izvući s njime. Malezija i Singapur, kao i Velika Britanija, imaju trokutasti sustav s plosnatim utikačima (dakle, rupe su postavljene u obliku trokuta okrenutoga vrhom uvis, a u svaku rupu ide po jedan plosnati utikač – pri čemu ovdje pod utikačem mislim na ono što se na engleskome zove pin, a ne plug). Miro mi je u Kuala Lumpuru dao plastičnu pločicu, kakva se može nabaviti u raznim prodavaonicama električne opreme, a koja služi za prebrikavanje uzemljenja, tako da sa stražnje strane ima britanske utikače, a s prednje dva otvora u koja stane C utikač. Time sam dobio toliko žuđenu mogućnost paralelnog punjenja, jer mi se često i mobitel i tablet znaju isprazniti u podjednako vrijeme, a budući da imam samo jedan adapter, nisam mogao paralelno koristiti dvije utičnice. U Indoneziji nije bilo problema, oni koriste europski sustav. No Australija je priča za sebe. Australske utičnice su također u obliku trokuta, samo što je vrh okrenut nadolje, a otvori su zapravo prorezi od kojih je donji postavljen okomito na tlo, a gornja dva izgledaju kao obrve tužnog smajlića ( / ). Donekle mi pomaže power bank koji mi je dao Vedran, ali power bank je zeznut utoliko što nakon što vam pomogne i sâm postaje teret, jer postaje treće trošilo koje se mora puniti, a kako preostala dva imaju prednost, zna proći i po nekoliko dana dok nemam dovoljno vremena u kontinuitetu da mogu napuniti sva tri. No ovo sve dosada su više bile napomene da se pripremite na takve stvari ako nekamo putujete – naravno, možete uvijek kupiti adaptere i u toj zemlji, ili ih unajmiti u ho(s)telu, ali investicija u adapter je dugoročno isplativija, pogotovo ako često putujete u izvaneuropske zemlje. Moj adapter ima utikače za američke, talijanske, švicarske, britanske i australske utičnice, jedini je problem što je dosta masivan, i tu se javlja glavna poteškoća. Naime, u Australiji svaka utičnica ima na sebi maleni prekidač kojim se čitava utičnica isključuje kada se ne koristi. To mora tako biti po zakonu, kako bi se izbjegli kratki spojevi, ili djeca koja guraju prste ili neki metalni predmet u utičnicu (to je dosta otežano i plosnatim otvorima). Međutim, kada imate mrcinu od adaptera poput mojega, zna se dogoditi, pogotovo ako je taj prekidač malo razlohan, da ga adapter pomakne i drži u položaju da je utičnica zapravo isključena. Razgovarao sam s Medom o svrhovitosti toga, on se prilagodio tomu (naravno, nema druge), ali i zagovara takav sistem, meni to liči na one sigurnosne mjere koje zapravo postaju veća gnjavaža nego što su korisne, budući da će se one stvari koje vas iritiraju događati daleko češće od nevolja od kojih vas čuvaju. Stvarno, kad ste zadnji put izazvali kratki spoj? Pogotovo je danas to relativno bezbolno, kada su osigurači automatski, jedini je problem kada vam se zbog toga isključi računalo i ode vam sav nesnimljeni posao. Zato snimajte često („Jesus saves“) ili važne poslove radite na laptopu (čini li mi se ili ovi moji savjeti zvuče kao oni Borne Rajić?). Ili se prilagodite i nađite elegantniji adapter ako putujete u Australiju. Vjerojatno i tu imaju onih pločica sličnih onoj Mirovoj.
I mislim da ću sad završiti, ovaj današnji zapis je pomalo zbrda-zdola.