Die Reise nach Ende

Dan ranije sam onoga tipa u turističkom uredu upitao i za rezervaciju prijevoza do Endea. Tu me on povezao s nekim tipom iz agencije koja to organizira, tipom za kojeg bih rekao da ima dvadesetak godina. On mi je rekao da postoje autobusi, koji koštaju 80 000, i travel koji košta 120 000. Budući da razlika u cijeni nije tolika (iako je zapravo to za trećinu skuplje) odlučio sam se za travel, ipak se tamo vozim kao čovjek, a busevi po Floresu su vjerojatno još gori nego po ostatku Indonezije. Dogovor je bio polazak u 10, iako mi je tip rekao da budem spreman već u pola 10. I doista, jutros kad sam u pola 10 izašao iz sobe, tamo je već bio vozač, ulazimo u travel, prvi sam putnik, pretpostavljam da će ih još pokupiti. Kružimo gradom, ovaj staje i razgovara s nekim svojim kompićem, sudeći po tonu razgovora kao da ga ovaj moli za neku uslugu, a ovaj drugi odbija, buni se, nije mu zgodno. Konačno krećemo dalje i izlazimo na cestu koja vodi prema izlazu iz Bajawe, ali se ovaj zaustavlja kod spomenutog turističkog ureda, gdje se pojavljuje i onaj tip iz agencije od jučer. Pozdravlja me i želi mi ugodan put. Potom krećemo dalje, dolazimo do križanja s glavnom dužotočnom cestom i tu ovaj staje pokupiti nekog svog frenda. Ukrcava ga, potom se polukružno okreće i vraća u grad. OK, pretpostavljam da je to bila usluga koju je tražio onaj drugi. Dolazi s ovim u grad, parkiramo se u neko dvorište i oni sad odlaze nekamo. Već je debelo prošlo 10, bliži se i pola 11, a još nismo krenuli iz Bajawe. Ja ubijam vrijeme čekanja pisanjem. Vozač se pojavljuje nakon 20-ak minuta, ubrzo i onaj tip kojeg je dofurao u grad. Opet krećemo kružiti gradom, dolazimo na autobusni terminal i tu mi sad ovaj kaže da moram preći u drugo vozilo. Ispada da je drugo vozilo bemo. Pretpostavljam da će me taj bemo prevesti do glavne ceste, gdje ću onda valjda čekati neki travel koji ide iz Rutenga ili takvo što. U bemu trešti nekakva lokalna zabavna glazba, kojoj su basovi pojačani tako da sve odzvanja. Usto su još i vokali vokoderirani i sve to zvuči jako iritantno. Bemo zastaje na desetak minuta pored nekakvog servisa motocikala, da bi oni otkvačili skuter koji je zakvačen sa stražnje strane. Mrdaju s time, a ja se nadam da znaju što rade, da mi ne pobjegne veza. Napokon dolazimo opet do onog istog mjesta gdje je ranije onaj prvi vozač pokupio svog frenda, te se ovaj s bemom parkira pored ceste. Čekam daljnje upute, nitko od ekipe naravno ne vlada engleskim, ali kužim da mi jedan kaže da će moju prtljagu staviti na krov. Kažem mu da to ne dolazi u obzir, već je oblačno, ubrzo će kiša (i stvarno je kasnije padala), a moja prtljaga nije nepromočiva. On kaže nešto u stilu da prtljaga zauzima prostor za putnike. Ja mu kažem da ionako idem na travel. On je malo zatečen. Izvlačim svoju kartu i pokazujem mu, na njoj piše cifra koju sam platio i piše „Travel to Ende“. On nešto kaže u stilu da će nazvati nekoga, očito mu je jasno da je posrijedi greška. I sad ja naivno očekujem da on zna kamo spada onaj tip koji me dovezao na terminal (Bajawa je mali grad, ma moraju se svi poznavati – barem svi u prijevoznoj branši) i da će sada nazvati ili njega ili onoga iz agencije, da si dođu pokupiti putnika. Za svaki slučaj i ja gledam kartu, tražeći informaciju tko je odgovoran. No karta je jednostavno izvađena iz bloka s drugim kartama, i to onakvog bloka kakav možete kupiti u papirnici, nema tu nikakvog logotipa ili memoranduma. Jedino što imam je potpis onoga tipa koji mi je izdao kartu i koji se zove Ryan. Pa to će valjda biti dovoljno. Nakon još 15 minuta onaj se tip vraća i sada kaže da će mi prtljagu staviti na pod ispred zadnjeg reda sjedala. Ama kakav pod, pa ne idem ja s vama dalje! Ponavljam mu istu stvar kao i ranije, pokazujem mu na karti koliku sam cifru platio i da je to za travel. Očito je dakle da nije nikoga nazvao. Sad se opet nešto zgledava, dolazi i tip koji je vozač, on mi nešto govori na indonezijskom, onda dolazi neki tip koji zna nešto engleskog, pa njemu isto objašnjavam, a on me pita koja je to agencija organizirala travel. Nemam pojma, pokazujem mu ime Ryan, nije valjda da je to toliko često ime u Bajawi. Ovaj mi kaže „Ali ovo nije travel, ovo je autobus.“ Da, znam. Upravo to i kažem. Nisam platio da se vozim u ovom kokošaru. U jednom času vozač nešto kaže na indonezijskom i pali motor. Ovaj koji zna engleski kaže nešto u stilu da će me vratiti do hotela, pa će se tamo raspitati. U bemu je osim mene u to vrijeme samo još jedan putnik. No vozač izlazi na cestu i kreće dalje, u smjeru Endea. U međuvremenu je ugasio glazbu, pa je barem utoliko nastalo poboljšanje. Pomišljam, opet naivno, da ću zahvaljujući toj cijeni koju sam platio možda moći imati vožnju u skoro pa privatnom bemu do Endea. Ali bemo je još uvijek sporiji… Ta me nada drži prvih par kilometara, do prvog stajanja. No dobro, tu samo ukrcava nekakve vreće. No ubrzo počinje ukrcavati i putnike. Naravno da je do Endea bio pun, iako nam je i uza sva stajanja radi ukrcaja i iskrcaja trebalo doduše samo 5 sati, kako je izvorno jučer i rekao onaj tip iz agencije, ali meni i dalje nije jasno tko je odgovoran za ovaj zajeb. Tip koji mi je prodao kartu? Pa čak i nisam sklon njega kriviti, budući da je očito davao nekakve upute vozaču prije nego što smo prvi puta izišli iz grada, spominjao je nekakvih dvoje ljudi koji idu u Maumere, što je valjda značilo da i njih mora pokupiti. Ili možda dolaze IZ Maumerea, ne znam. Najskloniji sam vjerovanju da je vozač odgovoran, odnosno da je smislio manevar kako će me utrapiti na bemo, sebi izboriti slobodnu nedjelju, a šefu uvijek može reći „Pa što, naplatili ste mu više, na dobitku ste.“ Pa da, nisam valjda mislio da će dan na Floresu proći bez peha. Doista, iako je Flores otok prekrasne prirode, za putnika je to jedno strašno mjesto. Od vrlo bazičnog komfora u svim smještajnim kapacitetima izuzev onih u Labuanbaju (a vidjeli ste da i tamo znaju itekako flopnuti), od toga da vas na svakom koraku netko želi zakinuti, od činjenice da je skup (skuplji od Balija), ne radi mi mobilni internet, nema ni wi-fija u većini hotela i gostinjaca… Ako sam dosada kroz Indoneziju prolazio relativno lišo, onda je Flores to naplatio s kamatama.
Cesta je i dalje vijugava i kreće se gore-dolje, iako nekih 50-ak km prije Endea započinje komad dobre ceste, nedavno obnovljene i proširene. No unatoč tomu nekim je putnicima zlo, pa jedna ženska čak izlazi da bi povraćala (čudno, ona je Florešanka, znači trebala bi biti naviknuta na ovakve ceste). Uvijek mi je zanimljivo gledati te kontraste po otočkim selima: daščare sa satelitskom antenom, tinejdžerke koje se ukrcavaju u nekoj vukojebini ispred dotrajale kućice, ali su obučene kao moderne gradske cure i imaju naravno smartphone… Nemaju vjerojatno tekuće vode u kući, ali imaju za smartphone. Prioriteti. I ekonomski sustav koji omogućava da smartphone bude lakše dostupan od pitke vode.
Nakon vožnje po obodu jednog polja u unutrašnjosti otoka, spuštamo se prema južnoj obali, a krajolik mi liči na spuštanje prema Kvarneru starom cestom iz Gorskog kotara. Jedino je otoka pred obalom nešto manje, samo jedan, nazvan Ende, kao i grad koji se nalazi u blizini. Vozač je u međuvremenu upalio glazbu i jedna od pjesama koje sviraju jest obrada starog hita grupe Rockin' Devils iz šezdesetih – pjesme koja se zove „Bule bule“. Nesvjesno pjevušim, kada mi sine – pobogu, pa ja sam u zemlji u kojoj bule ima značenje. I to značenje koje ne volim, jer se odnosi na mene i permanentno naglašava moju drugačijost. Vjerojatno je i Indonežanima smiješno da bule pjeva o sebi.
Ende je inače najveći grad na Floresu, ima kojih stotinjak tisuća stanovnika (iako se glavnim gradom smatra upola manji Maumere). Ende je smješten na uskoj prevlaci koja odvaja vulkanski poluotok od ostatka Floresa. S obzirom na brdski reljef, i ovdje je, slično kao i u Sumbawi Besar, aerodrom smješten u samom gradu. Hotel koji pikiram je i opet preko puta aerodroma, ali mene će ostaviti među zadnjima, prvo ću imati priliku vidjeti sve zakutke Endea, dok on razvozi pojedine putnike i robu. Naposljetku me ostavlja kod hotela, ja ulazim u zgradu, unutra je neki tip koji pomeće, ali njegov je engleski rudimentaran. Na recepciji se nalazi popis soba, neke su bez kupaonice, neke su s kupaonicom, neke s tušom. Pitam ga u čemu je razlika između ovih s kupaonicom i tušom. On ne kuži baš moje pitanje. Kažem „pa tuš je u kupaonici, zar ne?“. On i dalje zbunjeno ponavlja „Bathroom…“ Pokazujem mu na popis. On mi kaže da će mi pokazati sobu. Zaključujem da ponekad vizualna informacija vrijedi mnogo više od riječi i odlazim vidjeti sobu s tušem. Soba s tušem naravno ima tuš (s hladnom vodom), WC i mandi, karakterističnu, cisterni sličnu konstrukciju, u koju se lijeva voda i koja služi kao umivaonik, ali nema odvoda, nego sva voda ostaje ondje i kasnije se rabi za ispiranje WC-a. Koji ni opet nema vodokotlić. Hotel u Bajawi je imao vodokotlić koji nije radio, ovaj ga uopće nema. U ovim krajevima, kako rekoh, tekuća je voda još uvijek rijetkost i luksuz, a stare navike teško umiru. Luksuz je i internet – odabrao sam ovaj hotel zato što je jedan od rijetkih koji nude internet. Spor, slab i nikakav, ali ipak bolji nego drugdje. Sutra ga neću imati, u Moniju interneta uopće nema. Kako rekoh, Flores je jako teško mjesto za modernog putnika. Mislim, možda malo pretjerujem, da se ne trudim voditi redovni blog, to ne bi bio problem, ali određeni higijenski standardi, ili bolje rečeno, nepostojanje istih, su ono što je problematično. Čak sam i u sjevernom Pakistanu imao bolje kupaonice, a ni tamo nije bilo interneta. Moguće je to i zato što je ovdje vrijeme mnogo toplije i vlažnije, pa si ne mogu priuštiti da jedan dan preskočim tuširanje, kao što sam mogao u Hunzi. Da, tražio sam inače tipa da mi pokaže i sobu s kupaonicom, ali ispalo je da je ona trokrevetna i da nju ne može izdati samo meni (makar bih ja i platio trokrevetnu, jeftinija je od nekih jednokrevetnih). Kasnije ću još utvrditi i da tuš ima varirajući pritisak vode, koja dolazi u rafalima, a i da kupaonica ima svoju vlastitu faunu (naravno, obavezno jedan žohar kapitalac, te neki mikro-mravi, koji su se razmiljeli i po mom tabletu koji sam ostavio na stolu). Da, soba ima i stol koji izgleda kao pokupljen s krupnog otpada, te plastični stolac napuklog sjedišta na koji sam pokušao sjesti, pa je sjedište puklo do kraja. Ipak sam uspio obaviti koliko-toliko pristojnu higijenu, uljuditi se i uputio se na večeru, već u sumrak. Ende sâm po sebi ima jednu znamenitost, koju ću posjetiti sutra. Inače je ovo mjesto kamo se dolazi u tranzitu, bilo na aerodrom ili u luku. Ima lijep prirodni položaj, uokolo grada ima i nekoliko lijepih plaža, ako vam ne smeta crni vulkanski pijesak. Inače je posve zanemarivo mjesto dilidžan par excellence. I ljudi opet imaju potrebu dobacivati. Odabrao sam neki pristojan i skockan restoran, iako ne preskup, imaju i wi-fi, za večeru sam uzeo gado-gado, ražnjiće od lignje sa sosom od kikirikija i kao neku voćnu salatu s ledom, te veliki Bintang, što me izašlo 110 000 rupija. Za Flores je to bagatela. Povratak u hotel je malo potrajao, budući da sam se htio vratiti nekom od poprečnih ulica, ali sve do jedne su taman prije izlaska na ulicu u kojoj se nalazi moj hotel bile poplavljene. Ne znam od čega, izgledalo je kao da je pukla cijev, ali ne može istovremeno puknuti na toliko mjesta, možda su se digle podzemne vode, no kako je bila noć, a lokve ogromne i nepoznate dubine, dok sam ja i opet bio u japankama, zaključio sam da mi se definitivno ne isplati riskirati, i na kraju se i opet vratio zaobilaznim putem. Navečer sam još pažljivo odabrao smještaj u Maumereu, kako u Moniju neću imati internet moram sada pronaći smještaj u Maumereu koji ga ima (jer ni tamo internet nije pravilo). Na kraju pronalazim neki resort malo izvan grada. I bolje, Maumere je, koliko sam čuo, prilično gadno mjesto, tipična luka, tako da je bolje biti u nekom bungalovu na obali. Zeznuto je kada ovako moraš planirati unaprijed jer ako slučajno napraviš krivi korak, vrlo ćeš teško ponovno do interneta. Veselim se Kupangu, ipak je on u ovim mjerilima velegrad, tamo čak postoji i pokrivenost mojom mobilnom mrežom, bit će i interneta…samo moram konačno napustiti Flores. A dotada me još dijele 4 dana, ako sve bude u redu. Baš sam jučer razmišljao, s obzirom na niz pehova koji me ovdje prate, kulminacija bi mogao biti još potres ili vulkanska erupcija. A nije da je to na Floresu nemoguće… Malariju da ne spominjem.
Sutra ujutro obavim tu jedinu znamenitost Endea i bježim. Ako ništa drugo, u Moniju barem ima boljih smještajnih kapaciteta. Ako ne budu popunjeni…