Ujutro još ništa od agencije. Krećem sa svojim redovnim programom i odlazim na doručak (što mislite kamo?) i onda produžujem u Muzej istočnotimorskog otpora. To je novosagrađena zgrada u kojoj se službeno ne smije fotografirati (nikad mi nije jasno zašto, pa ne bi li trebalo biti važno da se glas o onome što se ovdje događalo pronese svijetom?), a priča prati događaje u Istočnom Timoru od 1974. i portugalske Revolucije karanfila do 2002. i službene potpune neovisnosti Istočnog Timora. Dan je doduše i raniji kontekst, s razlozima portugalske kolonizacije, te kolonijalnim trvenjima u ovom dijelu svijeta. Izložba je potkrijepljena i fotografskim i videomaterijalima, čime se ponovno osjećam jednako tronuto kao kada sam u Vijetnamu obilazio lokacije poput My Laija.
Timor je naseljen u vjerojatno tri velika vala tijekom povijesti – prastanovnici su pripadali negritosima, zatim su uslijedili Melanežani i naposljetku malajo-polinezijski narodi. Na brdovitom Timoru nastalo je nekoliko plemenskih kraljevstava i to je bilo stanje kakvo su Europljani zatekli kada su prvi puta došli u ove krajeve. Timor je uvijek bio najpoznatiji po sandalovini, a prvi zapaženi trgovci sandalovinom bili su Topassosi iz Larantuke, pokršteni stanovnici istočnog Floresa koji su govorili malajskim i portugalskim. Oni su osnovali prvo luzofono naselje na Timoru, Lifau, u onoj slavnoj eksklavi Oecussi. No već sam rekao da se Topassosi nisu previše obazirali na službene portugalske vlasti koje su ih nominalno željele podrediti sebi. Kako je u međuvremenu došlo i do nizozemskih osvajanja na Timoru, to se Lifau našao u opasnosti, te su Portugalci odlučili sjedište kolonije premjestiti u Dili, u istočnom, udaljenijem dijelu otoka. Te 1769. ujedno je službeno proglašena kolonija Portugalski Timor. Sve do kraja 19. st. Portugal se Timorom gotovo uopće nije bavio, a kasnije se bavio minimalno. Lokalnom je stanovništvu to odgovaralo, budući da su ih Portugalci uglavnom ostavljali na miru, samo ubirući poreze. Naravno, to „odgovaranje“ je moguće utvrditi samo iz perspektive kasnijih događaja, budući da je portugalska vlast, kolikogod bila loša, bila bolja od indonezijske, te stoga među starijim Timorcima postoji nekakva nostalgija za tim vremenima – no nitko ne može reći da je vlast koja je zemlju ostavila na pismenosti od 5% ikakav poželjni model. Iako je kroz prošlost bilo nekoliko pobuna lokalnog stanovništva, Portugalci su uspijevali skršiti taj otpor, tim više jer su oružje većine pobunjenika bila koplja i lukovi i strijele. Portugal je malo pojačao eksploataciju Timora početkom 20. st., kada je domaća ekonomija zemlje bila u padu, i tada se dogodila zadnja veća pobuna, koju je predvodio dom Boaventura, jedan od plemenskih poglavica.
Tijekom Drugog svjetskog rata Portugal je bio neutralan, ali strah od japanskog napada doveo je do okupacije Timora od strane australskih i nizozemskih snaga, koje su odlučile pripremiti obranu (zgodna logika – okupiramo vas da vas ne bi okupirali). Japanci su naposljetku stigli u veljači 1942., ali idućih godinu dana na Timoru su se vodile gerilske borbe, sve dok se Australci i Nizozemci nisu povukli. Tada je otpor preuzelo lokalno stanovništvo, jer na Timoru, za razliku od Indonezije, nije bilo kolaboriranja. Tijekom japanske okupacije život je izgubilo između 40 i 70 tisuća Timoraca, uglavnom uslijed paljenja sela i konfiskacije zaliha hrane. Nakon rata Portugalci su se vratili, no za razliku od slučaja u Indokini ili Indoneziji, ovdje nije bilo otpora lokalnog stanovništva starim kolonizatorima. 1955. Portugalski je Timor proglašen prekomorskom provincijom, a Salazarov je režim nastavio ovamo slati svoje političke neprijatelje (između ostaloga, tako je na Timor stigao i otac Joséa Ramosa-Horte). Indonezija, koja je u to vrijeme izricala svoje pretenzije prema zapadnoj Novoj Gvineji, te kasnije i sjevernom Borneu, ni u jednom času nije imala interesa za Istočni Timor, poštujući samostalnost toga teritorija, čak i u slučaju njegove dekolonizacije (što je Sukarno uostalom i zagovarao). Zanimljivo je da će tu retoriku nastaviti i Suharto, sve dok se Portugalski Timor nije osamostalio, a na vlast došla „kriva“ politička opcija. Nakon revolucije 1974. unutrašnja je nestabilnost Portugala gurnula njegove kolonije u limb, budući da država nije bila u stanju vladati ni samom sobom, a kamoli udaljenim kolonijama. S obzirom da su postojale glasine o tome kako će Portugal dati neovisnost svojim kolonijama, u Potugalskom su Timoru osnovane prve stranke: Timorska demokratska unija (UDT) zagovarala je autonomiju u sklopu Portugala s eventualnom opcijom kasnije neovisnosti; Timorsko socijaldemokratsko udruženje (ASDT), kasnije preimenovano u Revolucionarni front za neovisni Istočni Timor (Fretilin) zagovaralo je osamostaljenje i uspostavu države zasnovane na principima marksističkog socijalizma; Narodno demokratsko udruženje Timora (APODETI) bila je stranka koja je zagovarala čvršće odnose s Indonezijom, tj. nekakvu vrstu priključenja uz zadržavanje autonomije (što je bilo u suprotnosti s indonezijskim ustavom, koji definira Indoneziju kao unitarnu državu). Postojale su i neke manje stranke, kao npr. Radnička stranka, kao i monarhistička stranka Sinovi planinskih ratnika. Jedna je stranka čak zagovarala i ujedinjenje s Australijom, no raspali su se nakon što je australska vlada odbila tu ideju. U pomutnji koja je trajala, UDT je pokušao izvršiti udar koji su spriječili Fretilin i lokalna portugalska vojska. 18. studenog 1974. Lisabon je imenovao novog guvernera provincije, Mária Lemosa Piresa, koji će biti zadnja osoba na toj dužnosti. On je legalizirao postojeće stranke i započeo pripreme za izbore za ustavotvornu skupštinu 1976. Kako je bilo izvjesno da podrška Fretilinu raste, politički čelnici okolnih zemalja počeli su mijenjati boju. Zamisao da Istočni Timor postane ljevičarska država, koja bi inspirirala separatističke pokrete u dijelovima Indonezije bila je crvena krpa za Suharta. Ideja se nije sviđala ni tadašnjem australskom premijeru Goughu Whitlamu, koji je rekao da treba poštovati pravo naroda na samoodređenje, ali da bi isto tako za Istočni Timor bilo najbolje da se integrira s Indonezijom (nevjerojatno kakve su sve logičke bravure postojale iz pukog straha od komunizma). Na lokalne izbore u ožujku 1975. Fretilin i UDT su izašli u koaliciji i premoćno pobijedili. U Jakarti su se upalili alarmi, te su čelnici UDT-a pozvani na konzultacije, gdje im je bilo jasno rečeno da nikakva vlada u kojoj bi bili članovi Fretilina ne dolazi u obzir, tako zapravo potičući raskol u koaliciji. Ujedno su podupirali i APODETI, iako je ta stranka u narodu imala vrlo nisku potporu. 11. kolovoza 1975. UDT je ponovno pokušao državni udar, s ciljem zaustavljanja rasta popularnosti Fretilina (jasno, ako želite da nekom prestane rasti popularnost, onda vi napravite nešto nepopularno – koja je to logika?). Guverner Pires je pobjegao na Ataúro, odakle je pokušao pokrenuti pregovore između sukobljenih strana. Fretilin, koji je u međuvremenu uspostavio kontrolu, ga je pozvao da se vrati i nastavi s dekolonizacijom, ali on je čekao upute iz Lisabona, koji se trenutno nije imao vremena baviti Timorom. Indonežani su pokušali događaje prikazati kao građanski rat, kao izliku za intervenciju, no novinarske ekipe iz Australije koje su posjetile Istočni Timor opisale su situaciju stabilnom. Doduše, neki su pristaše UDT-a pobjegli u Indoneziju, a dolazilo je i do pograničnih čarki. U jednoj od takvih akcija, u mjestu Balibo, indonezijske su snage ubile pet australskih novinara koji su izvještavali s lica mjesta, te jasno na zgradi u kojoj su boravili istaknuli australsku zastavu. Problem je bio da su situaciju prikazivali objektivno – tako da je Indonezija ta koja vrši povremene napade na Istočni Timor. Budući da se Lisabon nije javljao, a Pires nije ništa poduzimao, 28. studenog 1975. Fretilin je jednostrano proglasio neovisnost Istočnog Timora. Neovisnost je priznalo 6 država: Albanija, Zelenortski otoci, Gvineja, Gvineja-Bissau, Mozambik i Sveti Toma i Princip. Indonezija je na to odgovorila tzv. Deklaracijom iz Baliba (koja je zapravo sastavljena na Baliju, a ne u Balibu), u kojoj ostale stranke pozivaju na integraciju Istočnog Timora s Indonezijom. Xanana Gusmăo, istaknuti fretilinov političar, nazvao je to Deklaracijom Balibohong (= indon. „laž“). 7. prosinca 1975., svega dan nakon što su Jakartu napustili Gerald Ford i Henry Kissinger, indonezijska je vojska započela invaziju na Istočni Timor. (Kasnije će se potvrditi da su dotična dvojica od Suharta tražila da akcija bude brza, te da javnost ne dozna da se pritom koristilo američko oružje, naglasivši da SAD neće uložiti protest.) Australska je vlada također šutjela, što je dovelo do vala demonstracija u Australiji. Bunio se UN, bunio se Portugal (koji je na kraju snažno lobirao za neovisnost Istočnog Timora) ali bezuspješno. Indonezija je 1976. imala 35 000 svojih vojnika u Istočnom Timoru, te je 17. srpnja, uz pomoć marionetske vlade sastavljene od pripadnikâ UDT-a i APODETI-ja proglasila aneksiju teritorija kao 27. provincije Indonezije. Fretilin je osnovao svoje oružano krilo, Falintil (Oružane snage za narodno oslobođenje Istočnog Timora), te se vratio gerilskoj borbi. Indonezijske su snage uglavnom držale gradove, a protiv gerile su se borile glađu, uništavajući usjeve. Vjeruje se da je tijekom 23-godišnje okupacije u Istočnom Timoru umrlo oko 100 000 ljudi, što izravnom smrću, što smrću od gladi i bolestî. Teritorij je posve izoliran od svijeta, ispočetka je još postojala jedna slobodna radio stanica pod kontrolom Fretilina, no ona je ovisila o odašiljaču u Darwinu, koji su australske vlasti na pritisak Indonežana zatvorile. Izolacija je potrajala sve do 1989., kada je čelični stisak Suhartove diktature dovoljno potisnuo gerilce da je dopustio otvaranje Istočnog Timora za turizam. Jenjali su i međunarodni protesti, aneksija se pomalo percipirala kao svršeni čin. Na borbu naroda Istočnog Timora upozoravao je još samo José Ramos-Horta, svojevrsni ministar vanjskih poslova Fretilina, koji je većinu okupacije proveo putujući svijetom i lobirajući za svoju domovinu, iako je u mnogim državama proglašen nepoželjnim upravo uslijed pritiska Indonezije i SAD-a. A onda su 12. studenog 1991., na pogrebu Sebastiăa Gomesa, jednog od boraca za neovisnost, izbili masovni protesti, na koje su indonezijske snage odgovorile pucnjavom. No slike i videozapis, koje je nekoliko stranih novinara potajno snimilo i prokrijumčarilo pored australskih graničnih vlast na aerodromu u Darwinu, su otišli u svijet, Indonezija nije mogla negirati ono što se dogodilo, pa je priznala da je tom prilikom ubijeno 19 ljudi. Kasnije su priznali da ih je ipak bilo 50-ak. U stvari ih je bilo oko 250. Vijesti o masakru oživjele su proteste protiv indonezijske okupacije, a kako su snimke dospjele i do indonezijske javnosti, mnogima je tek tada postalo jasno što se na Timoru događa. Čak se i SAD distancirao od Indonezije, iako je malo potrajalo dok nisu odlučili prestati prodavati joj oružje. Australska je vlada također pravdala masakr, tvrdeći da je riječ o izoliranom incidentu, a ne političkoj praksi. No domaća je javnost bila čvrsto na strani Istočnog Timora. Australiji je stabilna Indonezija bila važna za sjevernu granicu, ali je ipak pružila azil Ramosu-Horti za vrijeme njegova boravka u inozemstvu.
Važan akter u borbi za neovisnost bila je i lokalna Katolička crkva, koja je neprestano osuđivala okupaciju i kršenje ljudskih prava, zbog čega su mnogi svećenici i časne sestre bili zatvarani. Vatikan je bio suzdržaniji, želeći zadržati dobre odnose s Indonezijom, najvećom muslimanskom zemljom svijeta. Papa Ivan Pavao II. posjetio je 1989. Istočni Timor, u svom govoru osuđujući kršenja ljudskih prava i nasilje, ali bez eksplicitnog spominjanja odgovornih. Katoličke crkve po Istočnom Timoru bile su bastioni otpora, a u njima su se krili i brojni aktivisti (između ostalog i spomenuti Gomes, koji je ubijen ispred crkve Sv. Antuna Motaelskog u Diliju). U listopadu 1996. Ramos-Horta i biskup Ximenes Belo dobili su Nobelovu nagradu za mir, čime je odano priznanje 20-godišnjoj borbi istočnotimorskog naroda za neovisnost. Iduće godine Nelson Mandela posjetio je Jakartu i pozvao na oslobađanje Xanane Gusmăa koji je u to vrijeme služio 20-godišnju kaznu. Indonezijske su vlasti kao znak dobre volje velikodušno Gusmău kaznu smanjile za – tri mjeseca. Opozicijska Narodna demokratska stranka u Indoneziji je također pozivala na prestanak okupacije, pa je to završilo hapšenjem čelništva stranke.
Istočnom je Timoru zapravo pomogla Azijska gospodarska kriza, koja je dovela do Suhartova pada. Tada su indonezijske vlasti počele govoriti o davanju autonomije Istočnom Timoru – ali ne i neovisnosti, ističući kako se indonezijski suverenitet nad teritorijem mora poštovati. Ali 1998. australska je vlada poslala pismo kojim kaže kako podupire ideju o autonomiji, ali također smatra da bi narod Istočnog Timora unutar idućih 10 godina trebao održati referendum o samoodređenju. To je razbjesnilo BJ Habibieja, koji je iz toga iščitao da se Indoneziji imputira kolonijalizam, te je u maniri onoga „nećete od moje kože napraviti bubanj“ pozvao da se već iste godine održi referendum. Na to su proindonezijske milicije u Istočnom Timoru podivljale, a vojska je mirno stajala i gledala to orgijanje. Australski premijer Howard predložio je Habibieju da UN-ove snage nadgledaju proces referenduma, no Habibie je to smatrao uvredom za indonezijsku vojsku (prilično naprasit tip, taj Habibie). Unatoč kampanji zastrašivanja nasiljem ako odbiju indonezijski prijedlog (što mi je opet nelogično – odbijanje će možda uzrokovati kratkotrajno nasilje, ali će dugoročno donijeti mir, dok prihvaćanje samo ostavlja nasilnike u blizini, spremne na novo nasilje u budućnosti) 30. kolovoza 1998. 78,5% birača (a odaziv je bio preko 98%) odbacilo je prijedlog o autonomiji, izjasnivši se tako za neovisnost. Nasilje je uslijedilo – 1400 ljudi je ubijeno, 300 000 izbjeglo, uništena je većina kuća, sustava za navodnjavanje, vodoopskrbe, škola i gotovo čitava električna mreža. Istočni Timor bio je vraćen u kameno doba. Svijet je bio zgrožen, i uslijedila je osuda Indonezije od čitave međunarodne zajednice. Habibie, i sâm suočen s gospodarskom krizom, pristao je na raspoređivanje UN-ovih promatrača, ali kako isti nisu bili dovoljno vojno snažni da se suprotstave lokalnim milicijama, dobili su pratnju međunarodnih oružanih snaga iz 17 zemalja. Oko pola ljudstva stiglo je iz Australije. 20. rujna 1999. međunarodne su snage stigle u Istočni Timor, okončavši tako nasilje. Započeo je mukotrpni proces izgradnje države, kako infrastrukturno, tako i institucionalno. Uz obilnu međunarodnu pomoć sanirana je većina štete počinjene u divljanju proindonezijskih milicija, obrazovani su mnogi stručnjaci kojih ovoj državi još uvijek nedostaje, te je 20. svibnja 2002. Istočni Timor postao neovisnom državom, prvom na svijetu u 21. stoljeću. Prvim predsjednikom postao je Xanana Gusmăo.
Mlada se država suočila s problemima svake trećesvjetske zemlje Ljudi su očekivali mnogo od samostalnosti, ali nažalost problem je bio kroničan nedostatak novca. Sve do početka aktivnije eksploatacije nafte iz Timorskoga mora, Istočni je Timor kronično ovisio o međunarodnoj pomoći (ovisi i danas, ali mnogo manje). Stvari su neugodno kulminirale 2006-2008. kada je zemlju potreslo nekoliko unutrašnjih sukoba koje su pokrenuli nezadovoljnici u redovima vojske, ali i mladeži. 2006. je tako prvi na liniji za odstrel bio Marí Alkatiri, prvi premijer Istočnog Timora, također bivši fretilinovac i jedan od rijetkih muslimana u zemlji. Morao je podnijeti ostavku. Nakon što je Gusmăo objavio da se neće kandidirati za drugi predsjednički mandat (ali je postao premijer) njegovo je mjesto preuzeo Ramos-Horta, koji je pak nastrijeljen u pokušaju atentata koji je izveo jedan od vojnih časnika. Otada je situacija u zemlji mirna, a UN je 2012. završio svoju mirovnu misiju. Unatoč tomu, Istočni je Timor još uvijek poprilično nepoznato područje na turističkim kartama svijeta – navodno godišnje državu posjeti tek oko 1500 turista. To ne znači da nema stranaca, dapače – u zemlji djeluju mnoge nevladine organizacije, ali malo ljudi ovamo dolazi radi turizma. A po ovome što vidim, itekako se isplati doći, ovo je neotkriveni biser i malo ću lobirati po Hrvatskoj za više hrvatskih turista na istočnotimorskim plažama (i u ustima istočnotimorskih krokodila).
Nakon Muzeja otpora, odlazim do izložbenog prostora Chega, koji je bio istočnotimorska varijanta Tuol Slenga, zatvor u kojem su indonezijske vlasti ispitivale i mučile zatvorenike. Iako danas, osim nekoliko mračnih i depresivnih ćelija, te nekoliko prostorija s posterima o okupaciji, nije puno preostalo od izvorne namjene prostorija. U nekima od njih su uredi i arhivi te neke organizacije koja se bavi istraživanjem zločinâ. Moram priznati da mi je malo morbidno da netko ima ured u prostoriji u kojoj su nekad, pazite sad, indonezijski vojnici, držeći ih na nišanu, prisiljavali istočnotimorske muškarce da siluju žene. Za takvu vrstu monstruoznosti još nisam čuo. Iako me muči jedno praktično pitanje – za silovanje treba postojati seksualno uzbuđenje silovatelja. Kako isti može biti uzbuđen kada zna da je na nišanu? Kako uopće može biti uzbuđen ako zapravo ne želi silovati? Ili je to bilo nasilno seksualno iživljavanje pomoću različitih rekvizita… Kako rekoh, kreativnost ljudskog uma može biti i čudesna i monstruozna.
Krećem dalje, prema groblju Santa Cruz, na kojem se dogodio onaj spomenuti masakr iz 1991. Odmah pored toga je spomen groblje indonezijskih vojnika. U sredini veliki stup s Garudom i indonezijskom zastavom. U Istočnom me Timoru često zbunjuje taj odnos s Indonezijom, baš zato što ga promatram kroz hrvatsko-srpske odnose. Monstruoznosti koje su indonezijski vojnici i proindonezijske milicije počinili u Istočnom Timoru prije samo 17 godina mnogo su ozbiljnije od rata u Hrvatskoj, koji je završio pred 20 godina. Iako je Hrvatska u tom ratu pobijedila, mnogi se na hrvatskoj strani još uvijek osjećaju kivnima i nezadovoljnima i kao da zapravo nikada neće moći oprostiti drugoj strani. Mislim, poznat je i meni taj osjećaj – napraviš mi nešto loše, čak i trpiš posljedice zbog toga, ali tu ne može biti zadovoljštine, zato što čak i ako smo kvit, ostaje činjenica da se to dogodilo. Ne tražim zadovoljštinu, jedino rješenje bi bilo kolektivni damnatio memoriae, potpuni zaborav da si mi ikada to napravio. Budući da je to nemoguće, onda idemo u drugu krajnost – pamtimo i pothranjujemo mržnju (na obje strane), koja onda nakon pola stoljeća kulminira s „ti si klao moga pradjeda (baš ti!), pa ću ja sad klati tebe“. Nije li ovaj timorski pristup – toliko stran, zapanjujuć i naivno blesav Homo balcanicusu – zapravo mnogo bolji? Što bi Timor imao od mržnje prema Indoneziji i durenja na nju? Treba se okrenuti svojim brigama, a od Indonezije danas može dobiti čak i pomoć (npr. oko lobiranja za članstvo u ASEAN-u).
Groblje Santa Cruz izgleda totalno nadrealno. Prvo, grobovi su svih veličina, boja i oblika i zauzimaju gotovo svaki slobodan kvadratni metar. Zaboravite na šetnju po alejama, ovdje je kretanje po groblju kao neka arkadna igrica u kojoj ćete prije ili kasnije morati napraviti kompromis s pijetetom i nekomu stati na nadgrobnu ploču. Još morate paziti na vosak od svijeća koji mnogu nadgrobnu ploču čini skliskom. Ne znam kako oni pokapaju mrtve, tj. gdje stoje ljudi, kako se lijes doprema do groba…zamišljam si kako na ulazna vrata groblja postave katapult, otvore raku, pozovu balističara i zviz!... Ako se ne varam, bila je u jednoj epizodi Života na sjeveru tako neka scena gdje lijes katapultom ispaljuju u jezero.
Nakon groblja odlazim na poštu, nova zgrada središnje pošte financirana je prilozima iz čini mi se Japana. Kupujem 4 razglednice, poslat ću ih kasnije toga popodneva, nadam se da će stići, nakon Kambodže više ni u što nisam siguran. Slanje pošte U Istočni Timor je često problem, jer iako postoje imena ulica, kućni brojevi su misaona imenica (naročito izvan Dilija), pa tako ne postoje poštari, nego si morate sami zakupiti poštanski sandučić preko kojega vam onda dostavljaju poštu. S tim da je bilo slučajeva da su paketi znali putovati i po godinu dana – idu naime preko Darwina, Singapura, katkada čak i Lisabona.
Na obali hvatam taksi prema Cristo Reiju. Pitam vozača koliko do tamo, čekanje 10 minuta i natrag u centar – navodno je u jednom smjeru 6 dolara, računam da će ovo biti 15. On kaže fifty. Ja se prvo zgrozim, a onda mi sine… „Limabelas?“ „Ya!“ Naravno, nije 50, nego 15. Ujedno se snebivam što sam se prije sjetio kako se kaže 15 na indonezijskom nego na portugalskom. Do rta na kojem je smještena 27-metarska statua Krista Kralja ima oko 5 km vožnje, uglavnom uz pješčane plaže, na kojima se ja baš ne bih kupao (iako sam kasnije popodne vidio neke klince koji su se kupali točno ondje u luci gdje je viđen krokodil). Taksi me ostavlja pored plaže Areia Branca (Bijeli pijesak), udaljene kojih stotinjak metara od samog poluotoka na čijem se vrhu nalazi kip. Nije mi jasno zašto je stao tako daleko, ali dobro, možda misi da želim vidjeti plažu, ili je dalje cesta loša… Nastavljam obalom uz plažu i krećem uz poluotok…i tada shvaćam da je tuda prestrmo i da se ne mogu ovuda popeti. Pa kuda onda? Vraćam se nazad, ulazim na veliki parking pored kojega me taksist ostavio, ujedno vidim da dovdje voze mikroleti (moj vodič kaže da je područje izolirano i da treba uzeti taksi), te naposljetku na samom kraju parkirališta, ondje gdje me taksist prvotno ostavio, vidim put koji vodi u brdo. Ja ga nisam skužio, taksist me nije obavijestio…bogme neće biti samo 10 minuta čekanja. Put počinje dosta blago, pa onda sve oštrije, stepenicama. Usput su i postaje križnog puta, oblikovane kao kapelice, koje lokalci koriste da prilegnu u hlad. Vrućina je nesnosna, čak je i Josh rekao da ON ne pamti kada je bilo ovako vruće. Baš znam izabrati… Gotovo pred kolapsom stižem na terasu gdje je kip. Isus stoji na globusu, a čitav se kip sastoji od 27 bakrenih dijelova. Sklapao se tri mjeseca. Riječ je inače o poklonu Indonezije Istočnom Timoru za 20-godišnjicu integracije s maticom zemljom, a kip je otkrio osobno Suharto. Otkrivanju, koje se dogodilo 15. listopada 1996., prisustvovao je i Ximenes Belo, koji je 5 dana ranije dobio Nobelovu nagradu za mir zbog višegodišnjeg rovarenja protiv tih istih dobrih indonezijskih vlasti koje su se ovako isprsile za nezahvalni timorski narod… Bacio sam odozgo pogled na Dili, pučinu i plaže u podnožju, a potom požurio nazad kako ne bih ostavio taksista da previše čeka (za razliku od nekih ljudi koje znam, meni argument „neka čeka, to mu je posao“ nije baš prihvatljiv). Dišući na škrge stižem do taksista i odmah ispaljujem „25 dolara! Moja greška!“ On prihvaća, iako mi izgleda da bi mu bilo draže da sam mu ponudio više. Nema veze, vraća me u centar, vozi me još komad puta bliže mom hostelu, ja mu na kraju dajem 30$, iako se sad možda već ponašam kao pijani milijunaš. Vraćam se u hostel i odmah gledam na internet. Mejla i dalje nema. Ništa, znači letim. Odlazim na Skyscanner, nalazim let, bukiram preko stranice Tripsta, koja inače posreduje u nabavci karata (i to jeftinije nego izravno od aviokompanije, makar ni ovo nije jeftino – 253€), let je sutra u 11.25…dobivam potvrdu bukiranja, a e-karta bi mi trebala doći unutar 48 sati. A let mi je za manje od 24 sata. Valjda će biti brži. OK, sad još moram otići do Timor Plaze pokušati zamijeniti preostale rupije, potom opet na poštu poslati napisane razglednice…ovoga puta idem mikroletom, koji za sva putovanja kroz grad naplaćuje 25 centavosa. Nalijećem na neki u kojem čak ni glazba nije toliko nepodnošljiva, stižem u Timor Plazu, ne, oni ne mijenjaju rupije. Nije da vam je to susjedna zemlja, s kojom imate srdačne odnose… Izgleda da ću to morati napraviti sutra na aerodromu, tamo mora postojati mjenjačnica. Možda čak i u Darwinu mijenjaju rupije, zlu ne trebalo. Ostatak popodneva lunjam amo-tamo po Diliju, vraćam se u hostel oko 4 i krećem pisati. E-karte još nema. Ni Josh se nije javio u pogledu Trivia Nighta, izgleda da ništa od toga. U pisanju provodim veći dio predvečerja, a onda shvaćam da mi je već prekasno otići na večeru, neću se stići vratiti u hostel prije 10. Kupit ću neki junk food na obližnjoj benzinskoj pumpi, neke kuglice od sira, naravno s palminim uljem i hrpom kojekakvih aditiva (koji ovdje nemaju oznaku E, ali su vjerojatno E). Po ovoj vrućini nisam baš ni gladan, samo ločem. Onda imam rijetku stolicu, pa se brinem je li to proljev, ali zapravo je normalna posljedica toga što gotovo ništa čvrsto ne jedem. Inače, kad smo kod WC-a, bojim se da s Istočnim Timorom prestaje trend koji me prati još od Irana – voda za ispiranje nakon velike nužde. Vraća se toaletni papir, više otpada, iritiranje stražnjice… Da, baš bih si mogao doma ugraditi crijevo za ispiranje, navikao sam se, to je kao droga.
E-karte i dalje nema. Sad sam već ozbiljno nervozan, hoće li mi kôd za potvrdu bukinga biti dovoljan. Načelno bi trebao, ali onda gledam po netu i ispada da ne, da je tek e-karta potvrda da je plaćanje provedeno. Pokušavam kontaktirati Tripstu preko obrasca na njihovoj stranici, dobivam odgovor da je navedena e-mail adresa nevažeća. Malo dalje istražujem, recenzije su im inače katastrofalne, navodno su mnogi ljudi izvisili zbog njih. A mučno je kasnije i zatražiti povrat novca… Dakle, u gabuli sam. Moglo bi se dogoditi da ću sutra doći na šalter za prijavu, a oni će mi reći da mi taj kôd ništa ne vrijedi. Ako bude sreće, bit će još mjesta na letu i moći ću kupiti drugu kartu, a onda vidjeti što će biti s ovom. Najgore je ako mi ovi naplate i ovu kartu i još mi ju prekasno pošalju. Ništa, morat ću na aerodrom ranije, kako bih vidio gdje sam i što sam. Možda doduše još pošalju do jutra, nada umire posljednja. Da, isto kako su mi ovi iz agencije poslali mejl… Razmišljam si nije li to neka loša karma jer sam odlučio izdati primarno načelo putovanja…ali nije da nisam ustrajao u držanju načela koliko sam god mogao. Ako broda nema, ili me ne žele pustiti na onaj kojeg ima, što još mogu? Ostati u Diliju do daljnjega? Pa, kad bi Trivia Night bio češće, možda bi se i dalo nešto izvesti…
Držeći fige zdvojno tonem u san…
Post je objavljen 16.12.2015. u 07:07 sati.