Prema Crvenom centru

Darwin je ujutro okupao monsunski pljusak – intenzivan i dugotrajan, tako da sam dvojio hoće li prestati do doba moga polaska na kolodvor. Istovremeno sam čuo da je na drugom kraju kontinenta, u Adelaideu, temperatura preko 40°. A veselio sam se prelasku u umjereni pojas. Dobro, barem vlaga nije tolika. Ispada da će mi još ugodnije biti usred pustinje, nego na sjeveru ili jugu. U 10 sati napuštam sobu, ostavljam stvari u spremištu, odlazim na doručak, sat vremena kasnije podižem stvari i pješice odlazim do gradskog autobusnog terminala. Ujedno primjećujem jednu zanimljivost – semafor koji nakon faza za aute iz obiju ulica koje se križaju ima posebnu fazu za pješake, i to u svim smjerovima. Dakle, dok idu auti, pješaci u tom smjeru ne smiju prelaziti, nego trebaju pričekati da auti iz oba smjera stanu, te tada mogu prelaziti u oba smjera, a i dijagonalno.
Na stanici su sami Aboridžini. Iako će se kasnije pojaviti nekoliko bijelaca, ovo je zapravo logično – u Australiji, ako imate novca putujete ili avionom ili svojim automobilom. Autobus je prespor i kao takav je dobar samo za sirotinju. Jest da je karta preračunato oko 750 kn, ali ne bi me čudilo da Aboridžini imaju nekakve subvencije. Tu su i dvojica policajaca, koji čini se kontroliraju jednu sredovječnu Aboridžinku koja si je malo više popila. Došao sam gotovo post festum jer u trenutku moga dolaska na stanicu ista odlazi, dobacujući jednom od policajaca „Ya sure ya don't wanna sleep with me?“, što izaziva salve smijeha kod ostalih prisutnih. Policajac kroz smijeh kaže „Maybe some other time.“, te potom i oni odlaze. Ubrzo se pojavljuje i autobus, koji jest udoban, ali ni do koljena iranskima. Navodno ima i wi-fi, za koji ću ubrzo utvrditi da ne radi. Barem ima USB punjače za elektroničku opremu uz svako sjedalo. I WC, ako zagusti, iako radimo redovne pauze svakih nekoliko stotina kilometara. Ukupno je takvih pauzi na ovom 1500 km dugom putu bilo 5, u trajanju od 15 minuta do sat i pol.
Nakon polaska odlazimo još na Greyhoundov parking u predgrađu Darwina, gdje uzimamo teretnu prikolicu – naime, ova linija, osim prijevoza putnika, obavlja i dostavu pošiljaka u različita mjesta uzduž Stuartove autoceste. Vjerojatno je to financijski isplativiji dio putovanja, kao i željeznica tako i Greyhound vjerojatno više živi od naplate prijevoza tereta. Nakon što smo prikvačili prikolicu i pokupili još neke ljude u Palmerstonu, krećemo u unutrašnjost. Iako si stereotipno zamišljamo unutrašnjost Australije kao pustinju, prvi dio puta prolazimo kroz srednjegustu šumu niskoga drveća, među kojima se ističu po 2 metra visoki termitnjaci. Ima ih na stotine. Sve do Katherinea, kojih 4 sata vožnje od Darwina, promet je relativno gust, iako se signal mobitela ubrzo izgubio. Pojavljivao bi se u pokojem naseljenom mjestu uz put, a nakon Katherinea je čak i to prestalo, budući da su naselja u nastavku uglavnom nakupine kuća u kojima živi nekoliko stotina stanovnika (Katherine je treće najveće naselje u Sjevernom teritoriju, a ima stanovnika otprilike koliko i Ivanić Grad). U Katherineu smo imali spomenutu pauzu od oko sat i pol. Osim mene, jedina strankinja u busu je jedna cura iz Njemačke (ili barem s njemačkog govornog područja) koja pak ide u Mataranku, prvo mjesto južno od Katherinea (oko sat vremena vožnje), gdje je dobila posao. Nisam najbolje uspio shvatiti kakav, vjerojatno u nekakvom dućanu, jer po onome što sam vidio od Mataranke kad smo stigli tamo, to je doista mjesto koje ima jedan dućan, jednu birtiju i to je to. Ona očito putuje Australijom u sklopu onoga što se zove working holiday visa, pa tako usput malo radi i zarađuje si novac za daljnje financiranje puta. Tako bih i ja mogao da nisam vremenski limitiran i da sam išao ciljano samo u Australiju. Iako mi moja eVisitor viza eksplicitno zabranjuje obavljanje bilo kakvih poslova u Australiji, mnogi na takvoj vizi svejedno rade na crno kratkotrajne poslove, od tjedan-dva, taman da skucaju dovoljno novca da se prebace do sljedeće destinacije.
Na cestama dublje u unutrašnjost počinju prevladavati tzv. cestovni vlakovi, ogromni kamioni koji vuku po dvije ili tri prikolice, te obično transportiraju stoku. Unutrašnjost Australije, unatoč prilično negostoljubivom krajoliku, mjesto je velikih farmi, površinom katkada poput neke omanje europske države, gdje stoka uglavnom živi slobodno. Kako sunce zalazi, tonemo u potpunu noć, bez ikakvog svjetla igdje na obzorju, slično onomu što sam doživio 2013. u Iranu, makar su se i tamo vidjela svjetla na udaljenosti od 50-ak km. Ovdje nema ni toga – civilizaciju u ovom dijelu Australije čini ta tanka traka asfalta (uz nekoliko odvojaka), te povremene nakupine kuća u razmacima od više desetaka kilometara. Nisu rijetki slučajevi da neiskusni ljudi podcijene Outback (kako se zove taj predio koji obuhvaća preko 75% Australije i u kojem živi oko 2% stanovništva), udalje se od ceste i izgube, da bi ih našli i po nekoliko desetljeća kasnije. Vode ima vrlo malo i ona je uglavnom arteška, hrane također (osim ako sami ne pripremite nešto od lokalne divljači), vrućine su usred dana nepodnošljive i čovjek brzo dehidrira, malakše – i gotovo. Ne mora se u jednadžbu ni uključiti ništa od australske ubojite faune. Promatrano ovako iz autobusa, krajolik ne izgleda toliko negostoljubivo, nisko suho grmlje i drveće podsjeća me na šibensko zaleđe, nisu to pustinje poput one kakvu sam gledao u Iranu, Pakistanu, Xinjiangu…ali s Outbackom se nije za igrati. Zemlja je svugdje crvenkaste boje, to je i razlog zašto se taj predio zove Red Centre (iako tu ima i simbolike oko užarenosti).
Sjeverni teritorij je treća najveća australska federalna jedinica, površine 1 349 129 km2. Ujedno je s oko 233 000 stanovnika (1% ukupnog australskog stanovništva) najslabije naseljena federalna jedinica. Stanovništvo nije raspoređeno u obalnom području (izuzev Darwina, u kojem živi oko pola stanovništva Teritorija), nego uzduž Stuartove autoceste. Negostoljubivi krajolik krije mnoga podzemna bogatstva, pa se tako na području Sjevernog teritorija nalazi velik broj australskih rudnika (uglavnom boksita, mangana, zlata i urana). Oko trećine stanovnika su Aboridžini, no ta brojka iznosi samo oko 70 000, što je mnogo manje nego npr. u Novom Južnom Walesu, gdje ih ima preko 200 000. Sjeverni teritorij mjesto je i najranijeg naseljavanja Aboridžina, no s druge strane bio je mjesto najkasnijeg naseljavanja Europljana (tek sredinom 19. st.). Unutrašnjost je otvorena tek polaganjem linije transkontinentalnog telegrafa 1870-1872. Kasnije je stigla i uskotračna željeznica. Dvije glavne gospodarske aktivnosti u unutrašnjosti bile su prvenstveno stočarstvo i rudarstvo. Ime „Sjeverni teritorij“ pokušavalo se u više navrata promijeniti, a prijedlozi su bili „Kingsland“ (prema Queenslandu), „Centralia“ i „Territoria“. Iako je područje ranije bilo dijelom Novog Južnog Walesa, Queenslanda i Južne Australije, od 1911. je pod izravnom kontrolom australske vlade. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo je pod vojnom upravom. 1930-ih godina postojale su ideje da bi se na nekim dijelovima Sjevernog teritorija napravilo područje za preseljenje Židova, ironično među Židovima nazvano Neobećana zemlja. 1998. održan je referendum o tome da se Sjevernom teritoriju dadne status države unutar saveza, ali stanovnici su to odbili. Vjerojatno im ova situacija, gdje se o njima brine federalna vlada, više odgovara od preuzimanja odgovornosti koje bi došlo s državnošću. Unatoč zabačenosti većine područja Teritorija, turizam je jedna od glavnih ekonomskih grana, a glavna su odredišta nacionalni park Kakadu na sjeveru, te nacionalni park Uluru-Kata Tjuta na jugu Teritorija. Turistički slogan glasi You'll Never Never Know if You Never Never Go, što je aluzija na „Never Never“, naziv za dijelove Outbacka koji su još zabačeniji od zabačenog (pretpostavljam da je u hrvatskome to ona fina razlika između „Bogu za leđima“, „vukojebine“ i „pripizdine“ :D ).
Stuartova autocesta vitalna je prometnica Sjevernog teritorija i glavna os naseljavanja. 2834 km duga veza između Darwina i Port Auguste većim je dijelom obična magistrala, kojoj asfalt nije uvijek u najboljem stanju. Sve do 1980-ih neki dijelovi nisu uopće bili asfaltirani. S obzirom na područja kojima prolazi, policijska je pokrivenost minimalna, a sve do 2007. izvan naseljenih područja unutar Sjevernog teritorija nije postojalo ograničenje brzine. Dijelovi ceste adaptirani su u pistu za slijetanje zrakoplova Krljevske službe letećih doktora, koji obavljaju medicinske usluge u ovim krajevima.
Druga poveznica sjevera i juga Australije je The Ghan, čuveni vlak koji još od 1920-ih povezuje središnju Australiju s Adelaideom, iako je tek izgradnjom pruge čitavom dužinom 2003. omogućena njegova sadašnja ruta. Ime vlaka je izvedenica od Afghan, na taj način odajući počast afganskim vodičima deva koji su nekada vodili karavane kroz australsku pustinju (kasnije su te deve ostavljene u divljini – danas je Australija zemlja s najvećom populacijom divljih deva). The Ghan je danas šminkerski vlak u kojemu putovanje uzduž kontinenta košta preko 500 dolara. I još vozi samo jednom tjedno. Iz toga sam razloga odustao od ideje da se njime provozam. Iako cesta više-manje prati prugu, na pruzi nisam vidio nikakve akcije, čak ni teretne vlakove.
Dan nije bio osobito dinamičan, nekoliko stajanja po tim mjestima usred ničega, redovito susretanje istog starog Aboridžina iz busa u WC-u (svaki puta kada bih ja išao na WC on je ili već izlazio, ili taman ulazio – karakterističnim usporenim pokretima zombija), kunjanje u busu ili pisanje dnevnog zapisa, promatranje krajolika… U Dunmarri, još jednom mjestu usred ničega, mijenjaju se vozači – jednog tipičnog Australca zamjenjuje drugi, bliskoistočnog porijekla. On će odraditi 12 satnu šihtu do Alice Springsa. A ja ću utonuti u ne pretjerano udoban san, sjedala su slična onima u hrvatskim autobusima…