Otok Flores dugačak je kojih 300-tinjak km. Glavna cesta koja spaja njegova dva kraja dugačka je 700-tinjak km. Prošao sam Sumatru i znam kako izgleda kada ceste vijugaju po brdskom terenu, čitao sam i Snežanine dojmove s pedaliranja Floresom, ali kada sam danas konačno krenuo iz Labuanbaja, tek sam tada shvatio razmjere floreškog reljefa. Reći da je brdovit, bilo bi nedovoljno. A i nije samo brdovit, ima ovdje i dosta polja, riječnih dolina… Ali čini se da cesta bira onaj pravac gdje će imati najveće oscilacije u visinskoj razlici. Od razine mora diže se na visoravan gdje leži Ruteng, prvi veći grad na mom putu, potom se nakon Rutenga upućuje na jug, prema obali mora, da bi se potom opet popela u brda i došla do Bajawe. U pojedinim dijelovima to je serpentina na serpentini. Kako je usto na dosta mjesta i asfalt ofucan. to stalno poskakujete, podrhtavate, bacaka vas lijevo-desno…kao da ste na električnom biku. Krajolik je pak opet listopadan i stoga ostavlja dojam da se vozite po staroj cesti preko Učke. Općenito, promijenio sam razne asocijacije, uglavnom sve vezane za pojedine predjele Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Albanije. Ima naravno među tim listopadnim drvećem i onoga koje ipak ovaj krajolik nesumnjivo locira u trope, kao što su banane ili palme. Ima i bambusovih šuma, koje su također listopadne. No većinu vremena kada se vozite Transfloreskom cestom vaše oči počivaju na različitim prizorima koji svi mogu biti viđeni i negdje u Hrvatskom Zagorju.
Neklimatizirani bus ipak je ispao klimatizirani kombi s 15 sjedala. Veći od travela, manji od busa. Sjedala su bila znatno udobnija, s više razmaka za noge, jedini je problem bila cesta. I da, presjedali smo u Rutengu, koji me podsjeća na neke brdske gradiće po Albaniji. Negdje oko podneva počela je kiša, koja nas je s prekidima pratila skroz do pred Bajawu. Ugodno je rashladila zrak. Bajawa je inače na oko 1000 metara nadmorske visine, tako da je već i po tome svježija i suša od gradova bliže obali. Večerašnja temperatura je 20°. To nisam osjetio valjda još od sjevernog Pakistana.
Na dionici do Rutenga prošli smo pored političkog skupa u nekom od usputnih mjesta, i to poprilično velikog, budući da smo kasnije vidjeli masu ljudi koja je iz suprotnog smjera stizala okićena stranačkim zastavama, dolazeći na motorima ili na kamionima, na kojima se ljudi voze tako da jednostavno stoje u tovarnom prostoru. Vjerojatno su tako i one nesretne radnice u Kambodži, o kojima su mi Miro i Sanja pričali. Prije Rutenga smo prošli i pored neobičnih rižinih polja raspoređenih u obliku paukove mreže. Nažalost sada su suha, a i provezli smo se pored njih u razini, tako da je moguće samo uočiti konture, ali ne ih i doživjeti u potpunosti. Na drugoj smo dionici (Ruteng-Bajawa) imali jednu pauzu za ručak, i to u nekom restoranu s padanškom hranom. Otkako sam otišao sa Sumatre izbjegavam padanšku hranu, stalno se prisjećam ljutine. Večerat ću nešto u Bajawi. U Bajawi ne postoji autobusni kolodvor, nego vas autobus iskrca na odvojku s glavne ceste, koji je udaljen kojih 2 km od grada. Još nismo ni izašli, a vozači ojeka su već kao osice oko kombija. Čim vidim tu ornost, u meni se odmah javlja otpor. Znam da je to možda djetinjasto, ali kada vidim koliko se očito ti ljudi grebu za pare, poželim ih kazniti. Razumijem, njima je novac potreban za život, ali u mom sustavu vrijednosti novac se traži suptilno. Usto što znam da takva ornost često ide i s pretjeranim pumpanjem cijene. Zato se vozače ojeka trudim izbjegavati gdje god mogu. Tako sam i ovdje prvo pogledom tražio bemo koji bi me mogao prebaciti u grad, ali nije bilo nijednoga. Inače, na Floresu su bemi karakteristični po glasnoj glazbi koja se ori iz njih, često su i ukrašeni kojekakvim naplatcima, spojlerima, nerijetko imaju i svjetlosne efekte…suprotnost bemima u drugim gradovima, gdje su to vrlo utilitarna vozila, bez puno estetike. Nakon što vidim da od bema ništa, krećem pješice u grad. I naravno, Flores je sličan Sumatri po količini dobacivanja, u Labuanbaju se nitko nije uznemiravao oko stranaca, no ovdje sam izgleda atrakcija. Uspijevam dopješačiti do grada, tražim prvi hotel na svojoj karti, pa onda i u stvarnosti, no izgleda da su Google Karte opet krivo označile njegovu lokaciju. Kada ga konačno pronađem, ispada da je pun. Odlazim stoga u plan B, Hotel Johny, koji je navodno jeftin, vlasnik dobro govori engleski i imaju neku žnoru za izlete po tradicionalnim selima u okolici Bajawe. Hotel Johny nalazim relativno lako, bliže je centru, a zgrada ima unutrašnje dvorište koje je prekrito staklenim krovom. Vlasnika očito nema, tu je neka druga ženska koja znade ponešto engleskoga. Izdaju mi sobu, za 140 000 rupija, soba je grozna, ofucana, ne baš najčišća, a kupaonica smrdi, nema umivaonik, kao niti funkcionalni vodokotlić. Ni toaletni papir. Opet kao u onom bungalovu u Labuanbaju u kojem sam punio bateriju fotoaparata i tablet. Ali, zanimljivo je da ima topli tuš (doduše, crijevo malo pušta sastrane) i wi-fi, koji radi besprijekorno. Sve u svemu, nije najkomfornije, ali izdržat ću te dvije noći. Na recepciji nema spomena o nekakvim vodičima za izlete, jedino za karte za bus i travel. To će mi trebati preksutra. Valjda će se ujutro nešto saznati.
Dok sam sredio internetske obaveze i istuširao se, već je bilo pola 10. U sklopu hotela imaju mogućnost posluživanja hrane, ali pola 10 je njima već kasno. Odlazim pokušati vani pronaći nešto zanimljivo, ali nema ničega. Bajawa je mrtvi grad, u pola 10 navečer već je svugdje sve zatvoreno, tu i tamo prođe neki motor ili prolaznik, ali vidi se da ovo nije grad u pravom smislu riječi, više nešto poput Udbine ili tako čega. Vraćam se u hotel i pitam mogu li barem kupiti kekse i nešto za popiti. Žena mi daje dva mala okrugla peciva za 5000 rupija. I jednu izotoničnu vodu. A potom se povlačim u sobu, gdje još malo ovo pišem prije nego me svlada san i tako spusti zavjesu na ovaj događajima ne baš prepun dan.
A kako ne bismo prebrzo stali, napisat ću ovdje i nastavak indonezijske povijesti nakon potpunog ujedinjenja svih njenih dijelova (osim zapadne Papue) u jedinstvenu državu. U početku je zavladao period liberalne demokracije, uslijed kojega su na površinu isplivali svi kontrasti moderne Indonezije, kako vjerski, tako etnički, a i ideološki. Postojao je jak islamistički pokret, neki se rubni dijelovi nisu slagali s idejom unitarne države i borili su se za federalnu autonomiju (primjerice tu je bila i samoproglašena Republika Južni Moluci, pod pokroviteljstvom Nizozemske, kojoj je odgovaralo slabljenje novonastale unitarne Indonezije), buknule su pobune na Sulawesiju i Sumatri (u području Minangkabauâ)… Ustav iz 1950. ustrojio je državu na parlamentarnim načelima (prvi ustav iz 1945. bio je predsjednički), a broj stranaka ubrzano je rastao tako da više nijedna stranka nije mogla sama formirati vladu, nego su se sklapale razne koalicije, što je rezultiralo time da je između 1945. i 1958. Indonezija imala 17 vlada. U to vrijeme Komunistička partija Indonezije (PKI) bila je najveća na svijetu izvan komunističkog bloka (samo su kineska i sovjetska bile veće). Sukarno po svojim uvjerenjima nije bio komunist, no svojim je potezima nastojao udovoljiti PKI-u. Štoviše, nakon što je promatrajući međusobna gloženja pojedinih struja (koja su ponegdje prelazila u oružane sukobe) zaključio da je takvo ponašanje suprotno harmoničnom duhu duhu Indonežana (štogod on bio – Sukarno je bio indonezijski nacionalistički idealist), odlučio je da državi treba sustav koji je više u skladu s tradicionalnim plemenskim ustrojem, tj. da postoji vođa i svojevrsno vijeće staraca koje služi kao neka vrsta parlamenta, te tako postoji stabilnost nasuprot konstantnoj fluktuaciji u liberalnoj demokraciji. Stoga je 1957. uz pomoć vojske uveo sustav „Vođene demokracije“ u kojemu je raspustio parlament izabran na demokratskim izborima i zamijenio ga parlamentom koji je sâm izabrao. Zemlja se vratila na ustav iz 1945. Naravno, odmah su počele optužbe za diktaturu, iako Sukarnov potez nije bio puno drugačiji od onoga što je 30-ak godina ranije radio Atatürk, a što će i u desetljećima koja dolaze raditi Lee Kuan Yew. Uveo je trojni sustav nazvan Nas-A-Kom (nasionalisme-agama-komunisme, pri čemu je agama vjera, a ovo ostalo dvoje znate što je), koji je trebao zadovoljiti najvažnije čimbenike u indonezijskoj politici: vojsku, islamiste i komuniste. Sukarna su zbog tog balansiranja zvali i „Velikim dalangom“ (dalang je narator lutkar u wayang kulitu). Isto je tako započeo s brojnim projektima koji su trebali jačati nacionalni identitet i ponos, a mnogi su ih kritičari nazvali mazanjem očiju u trenutcima gospodarskog sloma. U vanjskoj politici, nakon Bandunga, Sukarno je odlučio voditi dosljedno nesvrstanu politiku, uzimajući od obaju blokova ono što Indoneziji odgovara, istovremeno ne pristajući ni uz jedan. Takvi se potezi nisu nimalo sviđali SAD-u, koji je Indoneziju smatrao ključnom geopolitičkom državom u jugoistočnoj Aziji i trudio ju se svakako podvrgnuti svojoj kontroli. Stoga je CIA odlučila poduzeti nešto u vezi toga. Već su ranije pokušali „riješiti“ Sukarna, još kada je uveo Vođenu demokraciju, no bezuspješno. Kako je američki pritisak jačao, tako se Sukarno sve više približavao Sovjetskom Savezu i Kini (slično kao i Kuba – pritisak je bio kontraproduktivan), ujedno se sve više vezujući uz PKI. Istina je da je Sukarno pritom poduzeo i nekoliko prilično nerazumnih poteza, kao što je tzv. Konfrontasi s Malezijom oko sjevernog Bornea, za koji je smatrao da mora pripasti Indoneziji jer je Indoneziju smatrao kišobranom pod koji će okupiti sve malajo-polinezijske narode u regiji, uslijed čega je izbio oružani sukob; potom sukob oko Nizozemske Nove Gvineje, iako je tu na kraju pristao na plebiscit pod kontrolom UN-a (koji se na kraju nije dogodio za njegove vladavine); usto je svojim ženskarenjem ostavljao prilično loš imidž države. Uslijed neslaganja s međunarodnim tretmanom NR Kine i licemjerja zapadne politike, Indonezija je pod Sukarnom istupila iz UN-a. Kako su komunisti dobivali sve veći utjecaj u vlasti, pojavio se otpor u određenim konzervativnim vojnim krugovima. Država je bila i u ekonomskim problemima, s visokom inflacijom, ovisna o pomoći SSSR-a i Kine. Stvari su kulminirale 30. rujna 1965., kada je nastala opća zbrka u kojoj je prvo smaknuto 6 najviših generala i još 6 visokih časnika indonezijske vojske. Struja vojske koja je preuzela odgovornost (tzv. Pokret 30. rujna) tvrdila je da su časnici spremali vojni udar protiv Sukarna i da je tim činom udar spriječen, te da oni sada preuzimaju kontrolu. No ubrzo nakon toga uslijedila je druga akcija, pod vodstvom generala-majora Suharta, koji je dao ukloniti kontrapučiste, tvrdeći kako su zapravo oni ti koji žele izvršiti udar protiv Sukarna. Suhartova je dakle dužnost bila da zaštiti Sukarna i preuzme kontrolu. Ujedno je tvrdio da su za pokušaj prevrata 30. rujna odgovorni komunisti, te je to bio signal za početak beskompromisnog obračuna s komunistima, tijekom kojega je u idućih pola godine pobijeno oko pola milijuna ljudi, a još oko milijun ih je zatvoreno. Ta čistka nikada nije pravno sankcionirana, štoviše, ubojice i danas slobodno pričaju o svojim zlodjelima i nitko ne postavlja pitanje odgovornosti. A prema dokumentima s kojih je skinuta oznaka tajnosti, čini se da su prilikom čistki popise imena koja treba „počistiti“ dostavljali i američki i britanski obavještajci. Time je ujedno Komunistička partija Indonezije posve uništena. Kasnije će se ispostaviti da je vojska već dulje vrijeme bila pripremana (od strane CIA-e) na takav čin, a da je Pokret 30. rujna bio samo dobrodošao povod. Službeni stav Indonezije u pogledu tih masovnih ubojstava sličan je turskom stavu o Armenskom genocidu – u školama se o tome ne uči, dopušteno je iznositi samo umivenu verziju, i to prvenstveno onu koja osuđuje Suhartov režim, prešućujući upletenost ostatka vojske, islamistâ, pa čak i Katoličke crkve.
Iako je Suharto preuzeo kontrolu da zaštiti Sukarna od vojnog udara, na kraju je Suharto zapravo proveo vojni udar, budući da se Sukarno više nije mogao osloniti ni na PKI ni na vojsku. Dvije godine kasnije Suharto je proglašen privremenim predsjednikom, a godinu dana kasnije i formalnim predsjednikom, praktički stavivši Sukarna u kućni pritvor do njegove smrti 1970. Suhartova vladavina poznata je pod imenom Novi poredak, te, iako je učinio neke dobre stvari (kao što je sklapanje primirja s Malezijom), učinio je i mnogo više loših stvari: farsa od „referenduma“ na Novoj Gvineji, invazija Istočnog Timora, otvaranje tržišta uz drastičan porast nejednakosti među stanovništvom, te osobno bogaćenje njega i njegove obitelji. Za razliku od Sukarna, koji je, unatoč tomu što je bio nacionalist, neosporno bio i intelektualac koji je tečno govorio desetak jezika, Suharto je bio vojničina u pravom i najnegativnijem smislu riječi. Karijeru je započeo u policijskim snagama tijekom japanske okupacije, da bi ga kasnije, tijekom Vođene demokracije, vrbovala CIA. Na kraju je vješto odradio posao kojim je Indonezija „pacificirana“ i „dovedena pameti“ iako je formalno i dalje ostala nesvrstana. Američka podrška Suhartu je i omogućila svinjarije na Novoj Gvineji i Istočnom Timoru, te mu osigurala čak 30 godina na vlasti. Na kraju ga je dotuklo ono što je tako gorljivo zagovarao i provodio – kapitalizam. Naime, Azijska ekonomska kriza 1997. najgore je pogodila upravo Indoneziju, koja je bankrotirala. Narod je izašao na ulice i započeo velike demonstracije protiv korumpirane vlasti. Usput su naravno stradali i tradicionalni žrtveni jarci indonezijskog nezadovoljstva – Kinezi. Suočen s masovnim otporom, Suharto je odstupio s vlasti u svibnju 1998. Iako se i njemu i njegovom sinu kasnije sudilo za korupciju, ništa nije dokazano, te je Suharto umro kao slobodan čovjek, a dobio je čak i državni pogreb. Nakon Suhartove ostavke vlast je preuzeo potpredsjednik Bacharuddin Jusuf Habibie, obećavajući reforme, ali kako su stvari tekle sporo, u studenom iste godine Indonežani su ponovno izišli na ulice. Napokon su obećani parlamentarni izbori. Istovremeno, svi separatistički pokreti i etničke netrpeljivosti koje je Suhartov režim držao u čeličnom stisku eksplodirali su njegovim padom. Istočni Timor izborio se 1999. za tranziciju prema neovisnosti, koja je okončana 2002. Sukobi u Acehu na kraju su okončani 2005. dogovorom o autonomiji. Separatisti u Irian Jayi (indonezijski dio Nove Gvineje) nisu bili te sreće, njihova borba i dalje traje. Krvavi su sukobi izbili i između kršćana i muslimana na Molučkim otocima. U lipnju 1999. na parlamentarnim je izborima pobjedu odnijela Indonezijska demokratska stranka borbe, pod vodstvom Megawati Sukarnoputri, Sukarnove kćeri. No predsjednikom je postao Abdurrahman Wahid, koji je krenuo s antikorupcijskim programom, ali je naišao na otpor starih korumpiranih struktura. Abdurrahman je stoga podnio ostavku (na kraju i sâm optužen za korupciju), da bi ga odmijenila potpredsjednica Megawati, za čijeg se mandata nije gotovo ništa promijenilo. 2004. na prvim direktnim predsjedničkim izborima na vlast je došao Susilo Bambang Yudhoyono, nekadašnji general i veteran Istočnog Timora, ali također i doktor znanosti iz područja poljoprivredne ekonomije. Susilo je uveo određene mjere socijalne zaštite stanovništva i povećao izdatke za zdravstvo i obrazovanje, te je na temelju toga uspio odraditi puna dva mandata. Ujedno je uspio zauzdati islamiste. Nažalost, tijekom njegova prvog mandata zemlju su pogodile tri velike prirodne katastrofe: 2004. potres i cunami u Acehu, 2006. potres u Yogyakarti i 2009. potres u Padangu. 2014. na čelo države došao je Joko Widodo, bivši gradonačelnik Jakarte, kojemu je prednost to što iza sebe (još) nema nikakvih korupcijskih repova. No mnogi ga kritičari smatraju tek Megawatinom lutkom na koncu, glasnogovornikom Velike mame. O tome kakva je situacija danas u Indoneziji, već sam pisao. Već samom svojom geografskom i demografskom veličinom, Indonezija je zemlja koja se ne može zanemariti. Nažalost, nejednakost razvoja, kako socijalna, tako i geografska, još će dugo vremena opterećivati ovu zemlju. Recimo, kostur indonezijske infrastrukturne mreže još uvijek je nizozemsko naslijeđe. Ogromna veličina i rascjepkanost države i dalje predstavljaju problem za stanovnike udaljenih otoka, budući da kapital teško curi s Jave i Balija, koji su dva najrazvijenija otoka. Siromaštvo znači i jeftinu radnu snagu, tako da će indonezijski radnici, rascjepkani i slabo sindikalno organizirani, u zemlji u kojoj je komunistička partija temeljito zatrta, još dosta vremena rušiti globalnu cijenu rada. Uza sve prirodne i kulturne ljepote, ovo nije zemlja koju je lako voljeti i biti optimističan glede njenog razvoja. Sukarnova ideja je bila plemenita, bez sumnje, ali zajednički indonezijski identitet svodi se uglavnom na državne simbole (himnu, grb i zastavu) i na nacionalni službeni jezik. Čak je i ime države kolonijalistički internacionalizam skovan iz grčkoga jezika. Za Maleziju sam znao reći da je „slučajna država“, ali tamo barem postoji povijesni kontinuitet malajskih državica (Borneo je druga stvar). No između Ačešana i Papuanaca ne postoje nikakve veze – ni povijesne, ni etničke, ni jezične, pa čak ni rasne. Oni su zajedno samo zato što je sve to bila Nizozemska Istočna Indija. I to je u redu, dokle se god ne siluje ideologija o jednom rodu i jednoj krvi. U tom smislu mislim da je Sukarno pogriješio. To jest imalo smisla za oslobođenje od kolonijalnog jarma, ali sada je isto tako vrijeme i za oslobođenje od javanskog jarma i ravnomjerniji razvoj države. No s obzirom da su od 7 predsjednika njih 6 bili Javanci (a Bacharuddinu Jusufu Habibieu je majka bila Javanka), to će ići malo teže…
I tu ću završiti.
Post je objavljen 05.12.2015. u 17:15 sati.