Timorski jaz

Timorski jaz, ili Timor Gap zapravo je naziv za bogato naftonosno područje u Timorskom moru oko kojega se spore Australija i Istočni Timor, o čemu je već bilo riječi. U intimnom rječniku ovog mog putovanja, Timorski jaz je naziv za dionicu od Dilija do Darwina na kojoj ne postoje redovne brodske linije i koja je zahtijevala dodatne logističke akrobacije i naposljetku me natjerala na kompromis s koncepcijom puta, ali čak ni taj kompromis nije prošao glatko.
Ujutro mi alarm zvoni u 5.15, trpam u sebe sve s onih obaju tanjura, čekam 5.30, kada bi po nas trebao stići shuttle za aerodrom. Očekujem da će mi netko kucnuti na vrata, ali to se ne događa. Spremam se i sada već u 5.45 izlazim iz sobe. U predvorju je još jedan mlađi tip kojega se sjećam od sinoć na letu, on mi kaže da je čvenk ipak u 6, a ne u pola 6. Ne znam odakle mu ta informacija. Izlazimo pred hotel i čekamo. 6, 6.05, 6.10… Pojavili su se neki ljudi s našeg leta, ali glavnine nema. U jednom času vidim da se probudila i žena s recepcije koja nas je sinoć primila, pitam ju što se događa, ona kaže da je prvi shuttle doista otišao u pola 6 (zašto nas nitko nije o tome obavijestio?), a da po nas stiže drugi, ali taj još ide u hotel Ramelau, pa će nas tek onda pokupiti. Bliži se već i pola 7, shuttlea i dalje nigdje. U jednom času onaj mlađi tip gubi živce i maše jednom taksistu koji je s druge strane ceste čekao upravo to, kad je vidio grupu turista kako zdvojno stoji pred hotelom. Nas dvojica uzimamo jedan taksi, svaki po 5 dolara, nema smisla riskirati i propustiti let zbog očite timorske šlampavosti. Na aerodromu smo za desetak minuta, iza nas ubrzo pristiže i drugi par koji je još čekao s nama (ostali od onih koji su se pojavili oko 6 pred hotelom već su ranije izgubili živce i otišli na taksi), to je dakle sve. Opet check-in, na prtljagu ide nova naljepnica (ali s jučerašnjim datumom – nije mi jasno čemu onda druga naljepnica), pa granica (opet treba ispunjavati izlaznu karticu, jučerašnja ne vrijedi – srećom, barem vrijedi plaćen odlazni porez), pa drugi rendgen (na prvom, ulaznom, nije čak ni bilo nikoga)…i opet čekaonica. U kojoj, kako se približava 7.15, nema nikakvih vijesti. Neki se već užasavaju ponavljanja jučerašnjeg scenarija, ali napokon oko pola 8 stiže Alex s najavom da ćemo ubrzo poletjeti. I to opet propelercem, izgleda da još uvijek nisu osposobili mlažnjak, ili to valjda zato da Jessica i društvo nisu bezveze dolazili. Vidim da nam i prtljagu ukrcavaju u propelerac, izgleda da će ipak stati, manje nas je nego jučer. Ma zapravo mi je jasno, pa mlažnjak im valjda treba za kasniji redovni današnji let za Darwin. Nakon još ponešto uobičajenog mrdanja, napokon polijećemo oko 8.10. Mašem kroz prozor Timčiju ( :D ), vratit ću se još ovamo, trebam ga malo bolje istražiti, ovaj je boravak bio u sjeni tog traženja broda, a kad sam doznao da ništa od toga, cijena aviokarte je diktirala polazak u srijedu. Sjedim s lijeve strane, a kako polijećemo prema zapadu, radeći potom okret za 180° nad morem, ne vidim Dili iz zraka, vidi samo Ataúro. I onda pak brda Timora kada zauzmemo kurs u pravcu jugoistoka. Visok i relativno uzak, Timor urođenike podsjeća na velikog krokodila (kojem bi ralje onda valjda bile Kupanški zaljev). U govoru otočana „napustiti krokodila“ fraza je kojom se želi reći da je netko otišao s Timora.
Nakon prelijetanja Timora imamo oko sat vremena dok ne ugledamo otočje Tiwi, stotinjak km sjeverno od Darwina. Lokalni Aboridžini s Tiwija su dosta drugačiji od ostalih, poglavito u pogledu umjetnosti i motiva koje koriste, a njihov je jezik izolat koji se ne može bliže povezati s bilo kojim od ostalih australskih jezika (koji se načelno dijele na pamanjunganske i nepamanjunganske jezike, pri čemu su potonji uglavnom koncentrirani na Arnhemovoj zemlji, području koje se nalazi istočno od Darwina, prema zaljevu Carpentaria). Radimo manevre iznad australskog kopna, naposljetku prizemljujući u Darwinu oko pola 11. Let je dakle trajao oko sat i 45 minuta, te onda još treba uračunati činjenicu da se Darwin (i cijeli australski Sjeverni teritorij) nalazi pola sata ispred Istočnog Timora, 8,5 sati ispred Hrvatske. Po izlasku iz aviona i dalje je ista tropska atmosfera, predio oko Darwina, koji se u Australiji zove Top End, specifičan je upravo po toj svojoj tropskoj klimi, atipičnoj za Australiju u kojoj uglavnom prevladava pustinjska i suptropska klima. Ulazimo u zgradu, granična kontrola je vrlo opuštena, nema nikakve sumnjičavosti, kakva suprotnost s većinom drugih zemalja na mom putu. A Australija je toliko rigorozna oko ilegalnih imigranata, očekivao bih rešetanje, propitkivanje svih motiva dolaska, sredstava za financiranje (ja sam samo bubnuo koliko otprilike imam na raspolaganju i preračunao to u američke dolare – inače, australski dolar je oko 5 kn), bez ikakvih problema, kroz razgovor ugodni o mom putu ženska mi uzima putovnicu, nije me ni pitala za vizu, odlazi mi udariti žig, ali onda ipak ispada da ga nije udarila, jer s eVisitorom ni ne trebam imati potvrdu u putovnici, sve je to kompjuterizirano. No volio bih imati australske žigove u putovnici kao uspomenu.
Karantena je isto smijurija. Sve se svodi na usmena pitanja, jedini je problem moj šešir, u kojem bi moglo biti nepoželjnih organizama. Australija, zemlja s jednima od najekstremnijih uvjeta za život, te s gomilom kojekakvih otrovnih živina, boji se invazivnih vrsta koje bi mogle doći u sirovom mesu, vijetnamskim šeširima i sl. Kako tip na karanteni provjerava šešir? Tako da njime snažno lupi o stol, e kako bi zlikovci od nepoželjnih životinja (ili čak sjemenje biljaka) mogli napustiti sklonište. No ne događa se ništa. Atmosfera je totalno prijateljska, svi su jako srdačni i dobronamjerni, poslovična australska prostodušnost. Izlazim iz pograničnog dijela i krećem pronaći šalter AirNortha, svi koji imamo još neke zahtjeve (povezne letove, otkazane rezervacije smještaja) moramo se tamo javiti radi dobivanja potvrdnog pisma kojim ćemo onda dokazati da je u pitanju doista bila viša sila. Šalter je naravno totalno najudaljeniji od vrata kroz koja sam ja izišao u glavnu dvoranu. Usput još mijenjam novce, 200 dolara. Ovdje ne prave nikakve probleme oko starijih novčanica, za 200 američkih dolara dobivam negdje oko 241 australski. Na šalteru se već nalazi jedan mlađi tip s mojeg leta, rekao bih Japanac, koji ima situaciju sličnu mojoj. Samo što je on doista imao rezervaciju samo za jednu noć, ja sam imao za tri. Ženska na šalteru nam sastavlja pisma, to traje 20-ak minuta, napokon je gotova, uz ogradu da naravno isključivo o hostelu ovisi hoće li nam to i uvažiti. Nema veze, nemam što za izgubiti. Dok čekam da ona to napiše, u red na šalteru staje prototipni primjerak aboridžinskog šamana iz filmova – kože crne kao ebanovina, sijede brade…i u bermudama. :D Sjeverni teritorij od svih je australskih teritorijalnih jedinica ona koja ima najveći udio Aboridžina, mislim da ih je oko trećine (iako ukupno u Sjevernom teritoriju – koji zauzima površinu otprilike kao Iran – živi samo 240 000 stanovnika, što daje gustoću od 0,17 stanovnika po kvadratnom kilometru, odnosno od 1 čovjeka na 6 km2).
Krećem pronaći prijevoz za grad. Mogu ići taksijem (užasno skupo), redovnim aerodromskim transferskim busom (18$), a mogu i otpješačiti kojih 2 km do stanice običnog gradskog autobusa, koji košta 3$. Odlučujem se za potonje. Ne znam kad točno ide, znam da autobusi u Darwinu voze u prilično velikim razmacima – razmak među dvama polascima zna biti i do sat vremena. Kada dođem na stanicu, shvaćam neugodnu istinu – bus je otišao manje od 5 minuta prije moga dolaska na stanicu, a idući ide ne za sat vremena, nego za sat i pol. Prva pomisao, da se vratim natrag do aerodroma i odem tamo na redovni aerodromski bus – ne, skupo je i naporno vraćati se. Pomišljam kako ne bih propustio taj bus da nisam morao ishađati pismo potvrde odgode leta. Bilo bi mu bolje da djeluje. U hostel ću, kako sada stvari stoje, stići iza 2. Sjedam na klupu i čekam, ubijajući vrijeme, radeći koješta svoje…u jednom sam času samo otišao preko ceste do benzinske pumpe u nabavku pića, na WC i usputno usitnjavanje novčanice od 10 dolara, treba mi sitno za autobus. Cijena goriva 125,9. Čekaj, kako? Je li to za galon? Ne, oni pišu cijenu goriva u centima. Znači, litra je kojih 6 kn… Inače, Australija, začudo, koristi metrički sistem, udaljenosti su u metrima i kilometrima. Iako ćete pivu i dalje dobivati i schoonerima i pintama…
Kako se vrijeme polaska približava, pojavljuju se i drugi putnici. Etnički dosta šaroliki, u Darwinu živi 50-ak raznih etničkih skupina. Napokon stiže i bus, poluprazan (ovdje izgleda nitko ni ne koristi te autobuse, idu toliko rijetko da su posve nefunkcionalni – a primijetio sam pak da je nekoliko putnika, i to mahom Aboridžina, ušlo u autobus i vozilo se njime jednu stanicu, što mi je isto tako čudno, autobus se pojavi jednom u sat i pol, a ti ga iskoristiš da bi se njime odvezao 500 metara). Hostel je smješten u Mitchell Streetu, koji je inače glavna ulica u Darwinu s kafićima, hostelima, restoranima… Prijavljujem se u hostel, objašnjavam da imam rezervaciju za tri noći, ali da sam propustio let, blablabla, tip na recepciji kaže „Nema veze, naplatit ću ti samo te dvije noći.“ Znači nije mi automatski naplatio prvu noć (skinut mi je samo polog za rezervaciju, 15% čitave cifre, što radi Hostelworld), a čitava tirada s pismom, zbog koje sam na kraju propustio raniji bus za grad, bila je posve nepotrebna. :/ Krevet u dormitoriju, bez doručka, košta inače 20€. Dobrodošao u Australiju. Wi-fi je dostupan samo na određenim mjestima, u TV-sobi, te uokolo, dokle hvata. A i tamo treba šifru za hotspot. Ne sviđa mi se to, ali to je očito cijena bivanja u „razvijenom“ svijetu.
Krećem u šetnju. Moram nabaviti i SIM karticu, moram podići još novca na bankomatu…pokušavam s nekoliko bankomata, svugdje dobivam obavijest da „nemam dovoljno sredstava“. Pokušaj provjere stanja računa pokazuje da ga nije moguće dati. Obično bih se uspaničio oko toga, no sada znam da, budući da je ovdje oko 4 sata popodne, to znači da je u Hrvatskoj pola 8 ujutro i da u to vrijeme banke obično rade svoje updateove sistema, te u to doba zna biti problemâ s povezivanjem bankomata. Pričekat ću još neko vrijeme… Odlazim u nabavku SIM kartice, činjenica je nažalost da čak i u razvijenoj Australiji, koju god karticu da uzmem, neću imati pokrivenost u određenim predjelima unutrašnjosti, čak ni uz glavnu autocestu (Stuart Highway). Tj. telefonski signal možda, internetski ne. Kada ideš u Outback očito ti ne treba internet. Ponovno pokušavam s bankomatima, i dalje ništa. Ni novca, ni stanja računa. Kartica je Visa Electron, ima li to ikakve veze? Obično je dovoljan samo znak Vise na bankomatu, no izgleda da u Australiji – što ću doznati guglanjem – Visa Electron nije toliko univerzalno prihvaćena i mnogi ju bankomati ne prepoznaju. Srećom, imam i Maestro, pokušat ću sutra s njom, trenutno imam dovoljno novca. Barem se nadam da je u tome problem, razmišljam gdje sam zadnje u Indoneziji vadio lovu, u Maumereu, oni su mi bankomati izgledali dobro nadzirani, bili su praktički u sklopu banke, sumnjam da bi mi tamo netko ukrao podatke…
Šećem lagano Mitchell Streetom prema luci. Dojam Darwina, iako je radni dan popodne, jest totalna uspavanost. Nevelik je to gradić – ima svega oko 110 000 stanovnika (što je još uvijek oko polovice stanovništva Sjevernog teritorija) – ali po atmosferi u centru jest kao da ih ima možda 20-ak tisuća. Prolaznici su rijetki, tu i tamo vidim skupine Aboridžina kako besposleno sjede uokolo (često na travi – povezanost Aboridžinâ sa zemljom se očituje čak i pri tome), jedini ljudi koji šeću uokolo su turisti, jedriličari… OK, ljetno je popodne, zamišljam si kako Zagreb izgleda ljeti, ali opet je čudno hodati nesumnjivo urbanim okolišem, a biti u tišini. Ne sjećam se kad sam zadnji puta to osjetio, možda u Kampotu, ali i on je bio upola manji… Sâm grad je ugodan – moderan, ali s dosta zelenila, naročito u Bicentennial Parku koji se nalazi na zapadnoj strani centra. Centar grada je inače smješten na poluotoku u Darwinskom zaljevu i ima tipični kolonijalni raster ulica koje se sijeku pod pravim kutom. Iako je okružen vodom, kupanja u moru u Darwinu nema – morski krokodili su sveprisutni. Atrakcija u gradu ima ponešto, time ću se baviti sutra. Iako sam zakasnio jedan dan, mislim da će mi dvije noći biti dovoljne za vidjeti ono što me zanima. Ovdje više uživam u opuštenosti, u neopterećenosti, u neizbjegavanju – bilo prometa, bilo ljudi, bilo taksistâ. Ovo je zemlja gdje vam staju na pješačkom prijelazu, gdje vam ne trube, gdje se uglavnom ne deru – jedini koji se deru su Aboridžini. Nažalost, sve one loše stvari koje se čuju o posljedicama marginaliziranosti Aboridžina ovdje se mogu vidjeti – vidite ih kako deprimirani besciljno lutaju ulicama, obično pijano teturajući. Vjerojatno su ponajviše zbog njih uvedeni propisi o zabrani pijenja alkohola na javnim mjestima. Zanimljivo je, i pomalo nestvarno, da je Darwin grad s najvećom stopom kriminala po glavi stanovnika u Australiji. Iako je taj kriminal uglavnom pijana tučnjava.
Iako se odnos prema Aboridžinima mijenja, oni i dalje pamte od teške marginaliziranosti. Australska je vlada pokušala oprati savjest dajući im socijalnu pomoć, čime je stvorena njihova ovisnost o socijali, ali i dalje su neobrazovani i teško se uklapaju u suvremeno australsko društvo. I to je začarani krug. Scott, Australac kojega sam sreo u Esfahanu, pričao je i o tome kako kada država odluči napraviti nešto korisno za njih, to redovno ide bez poštivanja njihove lokalne kulture. Recimo, sagrade im bolnicu, koja je katnica. I sada, Aboridžini neće nikada ići na gornji kat, zbog njihove tradicionalne povezanosti sa zemljom, zbog koje se i inače ne penju na katove. Ili, ograniče broj posjetitelja koji mogu doći obići bolesnika – a njima je logično da u posjetu dođe gotovo cijelo pleme. Ukratko, australske se vlasti ponašaju kao slon u staklani, ne shvaćajući da je riječ o temeljito drugačijoj kulturi i sustavu vrijednosti, i da se problemi moraju rješavati u njenom okviru, a ne prisilnom vesternizacijom Aboridžina – ono što se u prošlosti pokušavalo raditi oduzimanjem aboridžinske djece i njihovim udomljavanjem u bjelačke obitelji (tzv. Ukradena generacija).
Večerao sam u jednom pubu, pintu cidera i lazanje, za 26 dolara. Da, ako se u Australiji ne mislim hraniti po supermarketima, bit će to poprilično skup sport. A ni Novi Zeland nije puno bolji. Samo da dobijem potvrdu da je ipak sve u redu s mojom lovom na računu vezanom za Visa Electron… Dok još sjedim na večeri, počinje pljusak. Tijekom večeri u nekoliko je navrata netko gore odvrtao slavinu do kraja i ponovno je zavrtao. Darwin inače ima dva godišnja doba, kišno i suho. Sada je kišno, ali srećom nije kišilo danju. Vraćajući se prema hostelu, čekajući pod jednim krovićem da pljusak malo jenja, mimoilazim se s grupom od 4 Aboridžina. Imaju kojih 50-ak godina, rekao bih. Hodaju tronuto, blago pogrbljeno, s rukama ovješenim uz tijelo. Pomalo kao zombiji. Tupo bulje pred sebe. Pored je taksi stajalište, kucaju na prozore taksija, ali svi ih redom odbijaju. Jedan me dolazi nešto pitati, ali to čini toliko tiho (čudno, s obzirom da se inače deru) da ga uopće ne razumijem, iako vjerujem da je nešto u rangu „Čuj, stari, imaš dolar?“ I poprilično bazdi na alkohol. Ta njihova alkoholiziranost me zbunjuje jer mi nije jasno hodaju li tako zbog alkohola ili i inače, zbog kontakta sa zemljom. Često su i bosi. Kako pljusak ne prestaje, imam vremena promatrati taj prikriveni rasizam – s jedne strane red novih modernih taksija, s druge strane četiri tamne pogrbljene prilike, skutrene uz rub zgrade, očajne, i opet toliko otužno ponizne da i nakon 5-6 odbijenica i dalje kucaju na prozore taksija koji u međuvremenu pristignu na stajalište (a rotacija je velika, jer zbog kiše stalno netko uđe u neki od ranijih). I uspijeva im – jedan ih napokon prima. Ovaj koji je kucao na prozor okreće se kompićima i maše im, uz nekoliko glasnih komandi, a oni svi, poput djece, uskaču u auto. Zatvaraju se vrata, ali auto ne kreće, još oko pola minute. Stojim i promatram, pa neće ih sad valjda izbaciti nazad…ne, ipak kreću. Tko zna kamo ih vozi, da li u neko zabačeno prigradsko naselje, u socijalne stanove… Tužna scena. Navodno je u Alice Springsu još gore. Jedina koliko-toliko pozitivna stvar jest da čujem da i dalje međusobno govore svojim jezicima. S izuzetkom onih koje sam vidio u autobusu dok sam dolazio, oni su govorili engleski i izgledali kao obitelj višeg standarda, iako su nesumnjivo bili Aboridžini. Fascinantni su mi pojedini od njih, kože tamne toliko da ima neki crvenkasti odsjaj, a plave rudlave kose. I vrlo karakteristične fizionomije, drastično drugačije od ljudi na Timoru i Papui. Široka, ravna lica, koja našoj estetici izgledaju ružno. Neki tvrde da je to posljedica tradicionalne sakupljačke prehrane, gdje su njihovi predci jeli velik broj kojekakvih gomolja, pa se s vremenom evolucijski preferiralo jake čeljusti koje su lakše mogle sažvakati takvu hranu. I žene su redovito prilično „široke“ građe, podsjećaju na tipične big mamme. Čak i one piju. Tužno…
Večer provodim u hostelu, vrijeme vani je takvo da mi se više ne isplati bauljati uokolo, a nije i da imam kamo ići. U sobi imam trojicu cimera, neki stariji tip kojeg sam vidio tek navečer, te neka dvojica mlađih Australaca, koji vjerojatno na ljetnim praznicima tumaraju domovinom. Umoran sam nakon kratke noći, tako da ću se povući na spavanje kako bih sutra krenuo udarno…