Hostel ne služi doručak, a ja sam jutro iskoristio za dovršiti posao od prethodne večeri, pa sam se tek oko 1 uputio u grad vidjeti što ima i može li se štogod pojesti. U blizini sam našao tek otvoreni Burger King, a kako sam se žurio da bih se do 2 ponovno našao u hostelu, tako nisam birao. Ionako je bila nedjelja, a Dili je grad koji živi mediteranskim ritmom čak i radnim danima – između 12 i 2 stvari u gradu stoje, a stoje i nedjeljom. Nije da je inače previše kaotičan – u usporedbi s indonezijskim gradovima te veličine, sasvim je uspavan.
U 2 sam morao biti pred hostelom radi dogovora s Joshem. Naime, prije polaska u Istočni Timor oglasio sam javno putovanje preko Couchsurfinga kako bih vidio ima li zainteresiranih ljudi koji bi me ugostili ili se makar samo podružili. Josh se javio s pozivom na kavu, pa smo utanačili nedjelju u 2, a nadao sam se da će mi možda moći pomoći i oko sporazumijevanja s osobljem u luci, kada krenem tamo, ali sam na kraju zaključio da će službenici u međunarodnoj luci valjda razumjeti dovoljno engleskoga da shvate što mene zanima. No oko 2 mi je stigla Josheva poruka kako ne može upaliti auto i da neće stići na dogovor. Šteta. Rekao sam mu da se javi za navečer ili neki od idućih dana, a ja sam tako dobio idealnu priliku da iskoristim nedjeljno popodne u šetnji Dilijem.
Dili danas ima oko 220 000 stanovnika i zapravo je jedino pravo urbano središte Istočnog Timora. Postoje još određena mjesta s urbanom strukturom, ali to su gradovi više na način gradova po unutrašnjosti Istre. Dili je ono gdje sve počinje i završava u Istočnom Timoru. Smješten je na sjevernoj obali Timora, nasuprot otoku Ataúro, udaljenom kojih 30-ak km, koji je inače i u doba portugalske i u doba indonezijske vlasti bio korišten kao zatvor. Otok je danas rezervat ekološkog turizma, te je relativno dobro povezan s Dilijem (za istočnotimorske uvjete – znači da postoji veza jednom dnevno, ali svakodnevno, dok subotom postoji i trajekt). Iako je udaljenost od Dilija do Ataúra slična udaljenosti od Splita do Brača, vode između dvaju otoka dosežu dubinu i do 3000 metara. Dili populacijski jako brzo raste (karakteristično za zemlje Trećeg svijeta), već je sada skoro polovica stanovništva rođena izvan Dilija, a postoji i rodna neravnoteža, budući da je znatno veći broj muškaraca koji dolaze u grad u potrazi za poslom i boljim životom, dok žene i djeca ostaju u selima po unutrašnjosti. Iako posla baš i nema. Istočnotimorska ekonomija pokreće se jako polagano, a i one resurse koje Timor ima, pokušavaju mu oteti. Tako u Timorskom moru postoje nalazišta nafte, mnogo bliže obalama Timora nego Australije. Unatoč tomu, Australija polaže pravo na to područje kao svoju ekskluzivnu ekonomsku zonu, a isprva je Timoru nudila 20% profita od te nafte, da bi na kraju pristala na „velikodušnih“ 50%. Istočni je Timor kasnije tužio Australiju, jer je ispalo da su australske tajne službe ozvučile prostoriju u kojoj se potpisivao sporazum o morskim granicama između dviju država, kako bi stekle nepoštenu prednost. Slučaj je još pred Međunarodnim sudom u Haagu. Drugi važan timorski resurs je kava, koja raste u unutrašnjosti, a riječ je o vrlo kvalitetnoj arabici koju nabavlja i Starbucks.
Dili je osnovan 1520., svega 5 godina nakon uspostavljanja portugalske kontrole nad Timorom, a 1769. je postao glavnim gradom Portugalskog Timora. Bio je to uspavani gradić koji je većinu svoje povijesti drijemao u nekakvoj polusiesti, jer Portugalski je Timor bio zabačena kolonija koje bi se u Lisabonu sjetili tek kad bi tamo trebalo protjerati neku politički nepodobnu osobu. Grad još uvijek ima određen portugalski urbani štih, unatoč utjecajima indonezijskog urbanizma tijekom 22-godišnje okupacije, kao i Operacije Spaljena zemlja (samo ime dovoljno govori o tome kakvi su motivi bili u pitanju) kada su se indonezijska vojska i paravojne snage povlačile. Iako poneke od spaljenih i srušenih zgrada još stoje, ipak je međunarodni novac pomogao da na njihovim mjestima niknu nove zgrade, pa čak i prve višekatnice u Diliju. Zanimljiv je taj indonezijski utjecaj – naime, iako je upotreba portugalskoga bila zabranjena, imena ulica u Diliju uglavnom nisu mijenjana, nego bi im samo ispred toga dodali riječ jalan. Dakle, npr. Jalan Avenida de Salazar. Indonežani su sagradili i rimokatoličku katedralu Bezgrješnog začeća, navodno najveću u jugoistočnoj Aziji (čudi me da nemaju nešto veće na Filipinima). Indonezijsko je djelo i tzv. Spomenik integraciji, kip Istočnotimorca u tradicionalnoj odjeći koji kida lance (koji nije uklonjen – vjerojatno zato što se kidanje lanaca može svakojako tumačiti), a također i kip Krista Kralja (Cristo Rei), smješten na rtu istočno od Dilija, koji je pak bio poklon za 20-godišnjicu „oslobođenja“ Istočnog Timora. Inače, kad smo kod imena države, službena je uputa da se i u međunarodnim dokumentima koristi naziv Timor-Leste, u izvornom portugalskom obliku, zato što bilo kakav prijevod asocira na razdoblje indonezijske vladavine, kada se provincija zvala Timor Timur. Jedini prevedeni oblik koji se dopušta u međunarodnim dokumentima je tetumski Timor Lorosa'e.
Uputio sam se nekoliko blokova od moga hostela do obale. Ulice u Diliju, barem u ovom dijelu, imaju tipično kolonijalni raster – sijeku se pod pravim kutom i prilično su široke, uz kuće s velikim vrtovima. Mnoge boljestojeće kuće su ograđene zidovima, a na vrhu zidova i ograda često se nalazi i bodljikava žica. Kriminal je navodno ovdje veliki problem, ili je barem bio donedavna, ja se u svom boravku i šetnji gradom, pa čak ni noću, nisam osjećao ugroženo. Na nekima od parcela, koje su možda nekoć bile popunjene kućama stradalim u indonezijskom divljanju, nalaze se slamovi, kućice od dasaka, lesonita i metala, ali obično povezane s nekakvim prodavaoničicama, tako da ponekad izgleda kao da ljudi žive u kioscima. Ono što me ne prestaje oduševljavati, i još će potrajati neko vrijeme, jest da mi nitko ne ulijeće, ako me i doživljavaju pogledaju u mom smjeru i to je to. Bilo je nešto djece koja su mi ulijetala s „Mister, photo!“, ali od djece to nekako i očekujem. Unatoč tomu što je Istočni Timor navodno dosta konzervativna zemlja, žene su mnogo slobodnije odjevene nego u Indoneziji, kratke hlače i suknje su pravilo.
Uz obalu je plaža, osim u samom centru, gdje se nalaze lučka postrojenja, ponajprije kontejnerski terminal. Kupanje nije baš sigurno – hodajući uz obalu došao sam do hrpe ljudi koja je promatrala nešto u moru odmah pored same luke. Iako sam se i ja zabuljio, nisam ništa vidio. Pretpostavio sam što bi moglo biti, a kasnije mi je to potvrdila i ženska na recepciji hostela koja je također bila tamo na obali – morski krokodil. Istočnotimorske su ih obale prepune, a jezero Ira Lalaro, na krajnjem istoku zemlje, područje je s njihovom najvećom gustoćom na svijetu. Kako je jezero sveto i postoji vjerovanje da će ribe u njemu pomrijeti ako se po njemu bude plovilo čamcima, lokalni su ribari morali ribariti stojeći u vodi, što je dovodilo do fatalnih ishoda. U zadnje su vrijeme pronašli kompromis, pa love sa splavî. Morski je krokodil inače najveći svjetski kopneni grabežljivac (iako se zove „morski“, ipak je kopnena životinja), a kapitalci mogu doseći do 6 metara dužine.
Zastajem kraj obale da bih kupio neko osvježavajuće piće, uzimam sok od banane. Prodavač me pita odakle sam, kažem mu, on mi kaže „A, Croácia! Halilović!“ Njega još nismo imali. Onda spominje Rakitića, a kako nosi Barcelonin dres stvari se kristaliziraju. Onda još kaže je član dilijskog fan cluba FC Barcelona. Pita me navijam li i ja za Barcelonu, kažem mu da su mi draži od Real Madrida, ali ja inače nisam baš ljubitelj prejakih momčadi. Inače, kad smo kod nogometa, ujutro sam vidio u daljini nekog tipa koji je imao majicu koja je ličila na drugi dres hrvatske nogometne reprezentacije (plavu, sa šahovnicom na ramenima i niz rukave), a dok sam se vratio kako bih provjerio, već je bio nestao. Toga bih tipa čak i slikao.
Uz obalu dolazim do kraja centra, dalje se prema kipu Krista Kralja nastavlja Areia Branca (Bijeli pijesak), plaža uz koju su ekskluzivni restorani za nastajuću dilijsku elitu i iseljenike koji ovdje žive, tu je i poneko veleposlanstvo, Australci u Diliju imaju i čitav svoj kvart… Vraćam se prema zapadu ulicom koja vodi jedan blok dublje u kopno. Prolazim i pored nekoliko restorana s tipično timorskom hranom, ali su zatvoreni. Nedjelja je, a ovo je katolička zemlja, ovdje se do toga drži, a ne kao u onoj bezbožničkoj Indoneziji… Razočarava me velika količina indonezijskih natpisa po gradu. Čudi me kako su odnosi toliko dobri nakon onoga što se dogodilo pred svega 17 godina. I nije da je posrijedi nekakva podijeljenost istočnotimorskog društva, oni koji su favorizirali integraciju s Indonezijom su uvijek bili vrlo malobrojni, zato uostalom Indonezija nije nikada uspjela ugušiti otpor, nije bila riječ tek o šačici ljevičarskih ekstremista, kao što su vjerojatno željeli prikazati za javnost.
Nakon kraće pauze u hostelu, prilikom koje sam utvrdio da je Nizozemac napustio hostel i otišao vjerojatno u brda ili prema istoku zemlje, upućujem se prema Timor Plazi. Želim vidjeti i predgrađa Dilija, kao i novonastalu šoping-meku. Hodajući tih 2 km (u početku sam želio uzeti mikrolet – ovdašnju varijantu bema – ali sam zaključio da mi je bolje šetati nego se gurati u krcatim kombijima u kojima ljudi vise po vratima) prošao sam pored Predsjedničke palače (palača vlade je u samoj luci, a s njezine se stražnje strane nalazi i parlament), a potom i pored jednog zanimljivog mjesta, odvojenog od ulice zidom od nekoliko postavljenih kontejnera. Ovdje se okupljalo dosta ljudi, koji su se potom kroz uzak prolaz između dvaju kontejnera gurali na neku parcelu koja se nalazila iza toga, ali s ulice se nije moglo vidjeti što je to. No kako je u toj gužvi ispred kontejnerâ stajalo i nekoliko krupnih pijetlova privezanih uzicom, postalo mi je jasno da se unutra nalazi arena za borbu pijetlova. Već sam ujutro vidio dvojicu tipova koji su hodali gradom noseći svoje pulene, a sada me ovo još dodatno zaintrigiralo. U jugoistočnoj su Aziji borbe pijetlova dio tradicije, iako očito ni ovdje nisu sasvim legalne, barem zbog poprilično konspirativne atmosfere u kojoj se odvijaju. Svakako sam želio otići pogledati tu borbu, to je jedinstvena prilika, ali sam isto tako bio svjestan da bih kao turist s poprilično uočljivom kamerom mogao imati neugodnosti. Možda ne žele dokumentiranje, možda ne žele strance… No kako je izgledalo kao da stvari još neko vrijeme neće početi, odlučio sam otići obaviti svoje u Timor Plazi, vratiti se u hostel i pronaći nekoga od društva tko bi možda bio zainteresiran da mi se pridruži. U grupi je lakše.
Timor Plaza u usporedbi sa šoping centrima drugdje po svijetu izgleda dosta neugledno. Ima samo dvije razine s dućanima, nema čak ni pokretne stepenice (iz čega zaključujem da vjerojatno u cijelom Istočnom Timoru ne postoje pokretne stepenice, sumnjam da ih aerodrom ima), dosta je skučena, uokolo visi hrpa mlađarije koja hvata besplatni wi-fi (iako ja ne uspijevam uloviti isti), food court ima nekoliko prosječnih restorana s indonezijskom, kineskom i nekom neodređenom zapadnom hranom (inače, kad smo već kod te „zapadne“ hrane, to dosta zgodno okreće perspektivu, slično je kao naša percepcija „kineske“ hrane – ovdje zapadna hrana znači hamburgeri, pomfrit, eventualno pizza i tjestenina, možda biftek i cordon bleu…), dolje je i veliki supermarket čiji su vlasnici očito Kinezi, jer ima i one legendarne kineske tekuće voćne jogurte s jabukom u kojima sam se davio u Kini – eto, to je jedna od stvari koje mi fale iz Kine, iako mi se nakon Indonezije ni Kina više ne čini toliko mučnom… Ne zadržavam se predugo u Plazi, ipak ću jesti negdje drugdje. U ulici pored je filipinski restoran, čak dva, jedan uz drugi, ali prvi je sablasno prazan i mračan (iako otvoren), dok u drugom, također praznom, neka ženska pjeva karaoke. Tu barem uspijevam stupiti u komunikaciju s konobaricom (ili čak možda i vlasnicom), koja mi kaže da sam došao prekasno i da mogu dobiti ono što je ostalo. Aha, dakle vi radite hranu samo za ručak? Da. Onda možda bolje da ne uzimam ništa, ta hrana je nekoliko sati stajala u loncima i sad bi mi ju trebalo podgrijati, a nikad ne znaš što se iz toga može izroditi. Ništa, smislit ću već nešto. Krećem natrag prema hostelu, kod onog pijetloborilišta se ljudi i dalje skupljaju, imam vremena. No u hostelu nema gotovo nikoga, osim nekih ljudi zabavljenih svojim laptopima s kojima nisam ni stupio ranije u kontakt, pa mi je glupo uletjeti s prpošnim „Tko hoće na borbe pijetlova?“ :D Odustajem stoga od te ideje, nadajući se da ću u preostalom vremenu ovdje još dobiti priliku sudjelovati na tom događaju. Svjestan sam da je to mučenje životinja, mene to zanima kao društveni fenomen, atmosfera koja vlada na takvim događajima, tijek borbe, navijanje…iz istog razloga zbog kojeg bih pogledao i koridu. Da, mučno je, ali postoji, ima kulturološki značaj i ne vidim zašto to ne bih dokumentirao dok postoji. Ako ukinu, super. Ali dok se ne ukine, a imam priliku…
Za večeru krećem prema Castaway Baru, sportskom baru sa zapadnom hranom ( :D ) na obali. Imam dotamo kojih 20-ak minuta hoda od hostela, već je prošlo 7 i pao je mrak. Hodam ulicom koja nije baš najbolje osvjetljena, a s jedne je strane slam (s druge su normalne kuće). Mislim si riskiram li previše, ali dolazim do obale bez prevelikih poteškoća, nitko me nije ni zazvao, niti na bilo koji drugi način pokazao da me primijetio. Malo prije Castaway Bara je Osteria Italiana, prilično ugodno uređen talijanski restoran s velikom terasom, tako da umjesto neodređene zapadne hrane prednost dajem konkretnoj talijanskoj. Pizza s pestom i feta sirom, čašica porta, za desert štrudl od jabuka sa sladoledom od vanilije (nije baš talijanski, ali nisu imali zuppu inglese) i još jedna pivica. Nisu najjeftiniji – 31 dolar. Inače, kada sam plaćao u hostelu, vidio sam upozorenje da ne primaju novčanice od 50 i 100 dolara starije od 2006., a kako ih ja imam nekoliko, nisam bio siguran je li to opća politika u Istočnom Timoru, ili samo hostelski kapric. Ovdje sam međutim bez problema utopio jednu stotku iz 2003. Dobro je.
Na povratku skrećem s obale odmah iza restorana. I ulazim direktno u slam. Koji je srećom ipak većinom prazan. Ali nije da mi je baš bilo svejedno tih 6-7 minuta, dok nisam prehodao najmračniji dio. Ne bih ponavljao, iako, kako rekoh, nije da sam imao ikakvih neugodnosti u hodnji Dilijem. Ali opet, tako je bilo i u Phnom Penhu, pa su me na kraju pokušali orobiti. Ne bih baš tjerao mak na konac.
Sutra je dakle ponedjeljak, vidjet ćemo što će biti u luci. Josh se javio, popravio je auto, tako da sutra imamo popravni. Vjerojatno predvečer, ujutro ću biti u luci. U dormitoriju je opet strahovito vruće, plastična posteljina samo još dodatno doprinosi, usred noći sam se probudio od vrućine, iako smo u dormu bili samo petorica (od mogućih 12). Otvorio sam vrata da zrak koliko-toliko procirkulira i rashladi sobu, razmišljao sam se čak otuširati hladnom vodom (da, dotle je došlo – prvi put nakon Lahorea), ali vrata su bila dovoljna. Laku noć…
Post je objavljen 14.12.2015. u 07:20 sati.