Dusty, featureless town

Posudio sam ovaj opis Zahedana iz svoga vodiča po Iranu kako bih ga primijenio na Kupang. Jedina je razlika što je za Zahedan još pisalo da je flat, dok Kupang ima nekih brežuljaka, ali generalno gledano to je grad bez osobitih atrakcija, a nije čak ni nešto osobito ugodan za šetnju. Zapravo mu je prošlost zanimljivija od sadašnjosti, borbe između Nizozemaca i Portugalaca za kontrolu nad Timorom, pa Bligh i njegova posada koji su ovamo doplovili nakon preko 6000 km plutanja otvorenim morem bez sekstanta, samo s kompasom… Ali to je za neku drugu priču. Jednom kada se uputim na Pitcairn, gdje su završili potomci one druge frakcije s Bountyja. I gdje je pedofilija gotovo pa dopuštena, jer čitav otok ima pedesetak stanovnika, pa tko će dočekati da stasaju mlade generacije…
Doručak u hostelu je čaj i palačinka s bananom. I to tako da palačinka stigne kojih pola sata nakon čaja, kada već pomisliš da je čaj čitav doručak. Da sam žurio i otišao u grad, ne bih ni znao da mogu dobiti palačinku, nitko me nije obavijestio. Inače, kad smo već kod palačinke s bananom, doznao sam da postoji nešto što se zove Banana pancake trail, što je svojevrsni današnji ekvivalent Hippie trailu, samo što je ovdje riječ o mnogo slobodnijoj ruti koja obilazi različita mjesta u jugoistočnoj Aziji koja se moraju vidjeti: Angkor, zaljev Halong, Phuket, Čiang Mai, Bali…zapravo ne postoji sama ruta, koliko niz izdvojenih lokaliteta koje obično posjećuju ljudi na toj ruti. A palačinka s bananom je očito specifičan lajtmotiv u jeftinim bekpekerskim prenoćištima na tom putu. Riječ je inače o palačinki kod koje su kriške banane već uklopljene u tijesto, a gore stavljate nekakav šećerni sirup, takvo što, naravno umjetno.
Kad sam završio s obvezama oko stranice, Edwin je nekamo nestao. A taman sam ga mislio pitati za neke informacije oko nabavke karte za Dili. Ništa, imam na Google Kartama adresu agencije, uputit ću se dotamo pješice. Što možda i nije bilo najpametnije, jer je taj ured udaljen od hostela kojih 5 km. Idem cestom koja prati obalu, ali opet dosta dalje od nje, tako da ne mogu uživati u pogledu na zaljev. Usput mogu vidjeti na što liči Kupang, iako ovo nije centar. Prašnjave ulice većinom bez nogostupa (barem izvan centra), mnoštvo kojekakvih dućančića, povremena crkva… Apsolutno ni po čemu prepoznatljiv grad. I naravno, hrpa Indonežana koji pozdravljaju.
Pomislio sam inače kako sam možda zvučao prestrogo ili sumanuto u svojim opisima te indonežanske otvorenosti. Pomislio sam kako možda nešto sa mnom nije u redu zato što opis jedne scene dvojice turista koji su boravili u Larantuki i našli se okruženi gomilom ljudi, posebno djece, koji se veselo smiju, vrište i naguravaju kako bi na ekranu fotoaparata vidjeli svoje fotografije koje su ovi netom snimili – i koju oni opisuju „ovo su najprijateljskiji ljudi koje smo vidjeli“ – osobno smatram opisom noćne more. Pokušat ću objasniti. Ja nemam problema s komunikacijom s lokalnim ljudima, ako je ta komunikacija smislena, tj. ako je riječ o razgovoru koji može doprinijeti boljem razumijevanju lokalne kulture. Dapače, to mi je i bio jedan od motiva pri polasku na ovo putovanje. No komunikacija s 99% ljudi koje susrećem na ovom putu nije smislena. Svjestan sam da je ignoriranje dobronamjernog pozdrava koji dolazi iz fasciniranošću činjenicom da ste stranac zapravo jako arogantno, ako ga se promatra kao izolirani čin. Ali nemojte zaboraviti da se ja s time, u većem ili manjem opsegu, susrećem još od Irana, da sam u početku čak i zastajao i odgovarao ljudima, ali da sam potom iz tih razgovora shvatio njihovu zastrašujuću tipskost. U Iranu je to bilo „Hello, sir! Where are you from? Welcome to Iran!“ I sad, naravno da osobi koja to kaže prvi puta može izgledati arogantno, čudno ili čak ludo što vi ne želite to čuti – na kraju krajeva, on je dobronamjeran – ali vi ste već to sve vidjeli, znate kako ide i znate da vam neće donijeti ništa osobito vrijednog. A oduzet će vam barem pola minute vremena, i tako svako malo. A ja sam ipak na ovaj put krenuo s namjerom da sâm raspolažem svojim vremenom. S time da je Iran, kada danas pogledam unatrag, još bio mila majka – frekvencija ljudi koji bi mi se obraćali bila je daleko niža, a oni koji bi to i napravili u mnogo su većem postotku znali engleski, pa sam tako imao čak i nekoliko ugodnih i smislenih razgovora – onaj baha'i lik u teheranskom metrou, Faršad, čak i lik iz busa u Tabrizu koji me iz ta'arofa pozvao da dođem vidjeti gdje studira. No Indonežani su ekstrem. Ovdje gotovo svatko ima pavlovljevski refleks „stranac! – moram mu privući pažnju“, iza kojega ne slijedi apsolutno ništa. Odnosno, to nije sasvim točno – da ne slijedi ništa, bilo bi lagano, samo mahnete i prođete. Međutim, ako im date do znanja da ste ih primijetili, oni će to smatrati zelenim svjetlom za nastavak komunikacije koja može biti a) besmisleno blebetanje riječi koje znaju na engleskome, b) pokušaj komunikacije na indonezijskom. Sličnu stvar sam doživio na brodu za Timor. Ja sjedim za stolom na palubi i nešto tipkam. Dolazi neki mlađi lik i sjeda s druge strane stola, nasuprot meni (naravno, ni ne pita može li, takva pitanja su ovdje posve izvan dometa shvaćanja – ako je prazno, može), „misteeer“ (izrečeno onako frajerski, kao da se sprema početi repati), prvo pitanje (na indonezijskom) govorim li indonezijski. Ne govorim. Ali taj omanji hendikep njega ne sprečava da on nastavi. Jer njemu uopće nije bitno govorim li ja indonezijski ili ne, kao i radim li trenutno nešto drugo ili ne – on si je zacrtao da će sada pričati sa mnom i nema Boga da bi ga nešto omelo. I onda, kada ga ja otjeram s nekakvim neljubaznim „Radim nešto, možeš li me pustiti na miru?“, još se ja osjećam loše. Iako je zapravo on ovdje mnogo arogantniji, samo što to ne shvaća. Indonežani ne shvaćaju koncept osobnog prostora, čak ni međusobno. E sad, ima li se smisla ljutiti na nekoga tko je jednostavno u tom pogledu hendikepiran? Teško je ne naljutiti se na takvo blatantno gaženje granica, jednako kao što biste se (barem ja) naljutili na osobu s invaliditetom koja taj invaliditet koristi za ostvarivanje osobne koristi nauštrb drugih. Ili na ženskicu koja smatra da ima pravo na neke stvari u životu samo zato što je slatka i bespomoćna, ili se takvom prikazuje i igra na kartu šarmantne smetenosti.
Summa summarum, premoćna većina razgovorâ koje sam propustio ne odgovarajući na dovikivanja ne bi me nimalo obogatila – a bogme ni moje sugovornike. Koji bi vjerojatno doznali da sam iz Rusije. A iskreno, pomaganje njima da se nađu više na svojoj internoj ljestvici društvenog statusa jer su uspješno razmijenili par riječi (ili prije gestâ) s buleom nije mi visoko na ljestvici prioriteta. I zato biram ignoriranje. Da, i dalje me nerviraju, ali inače bi me I nervirali I još bih gubio vrijeme na mlaćenje prazne slame.
Napokon dolazim do agencije i shvaćam da imaju još dva slobodna mjesta u busu za Dili sutra ujutro. Plaćam 225 000 rupija, kažu mi da budem pred hostelom ujutro u 5. Put inače traje kojih 12 sati, prema informacijama koje imam, a valjda se želi dolazak u Dili tempirati dok je još dan. Istočni je Timor inače sat vremena ispred Zapadnoga, ista je vremenska zona kao i Moluci ili Papua. Bit ću dakle 8 sati ispred Hrvatske.
I to je to! U ruci mi je papirić koji mi garantira napuštanje Indonezije! Osjećam olakšanje, nakon 47 dana napuštam ovu zemlju koja jest bogata prirodnim ljepotama, kulturom, ima i ukusnu (iako za moj ukus preljutu) hranu…jedini problem su ljudi. A oni mogu jako pokvariti dojam o zemlji. Iako mislim da ću se u Indoneziju ipak vratiti još kojiput, ali izbjegavat ću provinciju i ići ću obavezno u društvu. To nekako amortizira zlostavljanje, iako ga ne ukida. Klasično pitanje koje obično postavim o nekoj zemlji koju napustim jest – bih li ju preporučio. Za Indoneziju mogu reći – da, uz ogradu. Preporučio bih Javu i Bali, uz eventualni izlet na Lombok. Flores je lijep, ali se na njemu ne biste trebali previše zadržavati – najbolje je letjeti u Labuanbajo, pogledati varane, odletjeti u Ende i otići na Kelimutu, i to je to. Sumatra – preskočiva. Možda oni dijelovi koje osobno nisam vidio, npr. jezero Toba.
Vraćam se bemom u grad, ne znam koja je cijena, ali pretpostavljam 10 000, udaljenost je slična onoj od luke do hostela. Dajem vozaču 10 000, vraća mi 7000. Dakle samo 3000? Oni mufljuzi prethodne večeri su me očito smuljali… Iako će mi kasnije Edwin reći da je 30 000 normalna tarifa iz luke, tim više jer oni ne voze tu rutu svakodnevno, već samo kad dođe brod. Još će ispasti da sam ja njih ispreskakao…
Centar Kupanga je zapravo jedna avenija uz koju su poredane neke vladine zgrade. Makar ni to zapravo nije centar. Nekakvog središnjeg trga ili tako čega nema, barem ja nisam nigdje vidio ništa slično. Kako rekoh, grad liči na nakupinu zgrada i kuća koja se prostire u svim smjerovima. Nema ni nekih osobito visokih zgrada, jedino se nekoliko hotela pruža malo više od ostalih zgrada. Ali upravo zbog te razbacanosti u Kupangu vam treba vremena za doći bilo kamo. Ili idete bemom. Ali ako nemate cilj, već samo želite generalno „vidjeti grad“, onda bemo nije opcija.
U hostel sam se vratio oko 4. U gradu nema baš ni puno opcija za jesti, a sve su daleko od hostela. Stoga pitam za ručak u hostelu, te mi odlučuju napraviti hamburger (nisu me ni pitali što želim, ponuđena je još pečena piletina, omlet, te nasi/mie goreng). Dok čekam, iznosim svoj jad u vezi Indonezije Edwinu, u nadi da možda čujem neko insajdersko mišljenje. On se inače slaže, kaže da i on to smatra problematičnim, da je još gore prema ženama, jer tamo uz uobičajeno dobacivanje strancima idu i seksistički povici. Kaže da je problem u neobrazovanosti, a da vlada ne poduzima ništa jer vlada uopće nije svjesna tog problema. Turisti, ako im smeta, žale se međusobno, ili im je čak to simpatično, a vlada se ionako ne brine previše za stvari izvan Jave. On ima ideju, napraviti dokumentarni zapis tako da dadne GoPro ili nešto slično nekoj strankinji, te da ona onda suptilno snimi tu svoju šetnju i sve što će joj dobacivati, pa se onda nekoliko takvih šetnji dokumentira i taj zapis pošalje ministarstvu turizma kako bi dobili perspektivu turista u Indoneziji, pogotovo u manje turističkim područjima. To bi ih valjda moglo pokrenuti na edukaciju stanovnikâ u pogledu ponašanja prema buleima. Ujedno mi je Edwin objasnio i jednu drugu stvar, glede želje za fotografiranjem sa mnom. On kaže da oni to rade iz poštovanja prema gostu, a ne iz kuriozitetnosti. Gost je čast i oni žele taj trenutak zabilježiti kamerom za ubuduće. Da, naravno, kako bi se hvalili time. I dalje je riječ o instrumentalizaciji stranca za svoje interese. Doznajem inače i to da je Edwin s Timora, ali kaže da ima i europske krvi. To objašnjava njegovu svijetlu put i neindonezijsko ime. Kaže da je inače glumio i u filmovima (jest, našao sam ga na IMDb – doduše, tamo sam našao i sebe), a vjerojatno mu taj, za Indonežane egzotičan izgled dosta pomaže u tome. I da, on mi je u vezi fotografiranja rekao da, ako me ženske traže fotografiju, to je zato što im se sviđam. :D Jer se pale na zapadnjački izgled. Hm, da sam to znao, ne bih odbio one dvije na tvrđavi u Bengkuluu…
Negdje iza 6 sati nestaje struje. Edwin je spominjao te povremene nestanke, što je mene čudilo, Kupang je ipak centar provincije, nevjerojatno mi je da ovdje nije osigurana stalna elektroopskrba. Ali navodno je nešto riknulo i sada popravljaju, pa onda povremeno isključuju, takvo što, nisam najbolje shvatio. Uglavnom, kad je nestalo pitam Edwina koliko onda obično ne bude struje. Par minuta ili čitavih sat vremena? 4 sata. Molim? Da, struje neće biti 4 sata, do skoro 10 navečer. I to u cijelom gradu. Nema ni javne rasvjete, ničega. OK, dosta kuća ima generatore, tako da život ipak ne staje. Nažalost, hostel ga nema, Edwin kaže da prostorni uvjeti baš nisu najbolji za njegov smještaj (previše vlage). Osuđen sam dakle na 4 sata tavorenja u mraku, wi-fi je isto riknuo, ima nešto slabašnog mobilnog interneta, uspio sam nekako izdržati do 8, onda mi je baterija mobitela već bila pošteno istrošena pa sam se besciljno uputio pronaći nešto za večeru, valjda postoji neki restoran s generatorom. Postoji ih čak dosta, ali su ili neke prčvarnice, ili su puni lokalaca, a ne želim da mi prisjedne večera. Napokon, već dosta daleko od hostela, nalazim neki relativno fensi restoran s prosječnim indonezijskim menijem. Uzimam bakso, gado gado i es campung (to je mrvljeni led s raznim voćem i voćnim želeima), te sok od graviole. Po dobrom starom običaju, prvo sam dobio es campung, koji se već dobrano rastopio dok je na njega došao red. Barem su ostavili mjesta u čaši za novonastalu tekućinu, inače zna curiti preko ruba. I u gado gadu nisu davili s krastavcima i sličnim gadarijama, tako da je i on bio ukusan. Taman kako sam platio primjećujem da je došla struja. E sad samo trebam odjuriti do hostela, uploadati slike, otuširati se (ni to nisam mogao u mraku, a bogme sam se ušvicao kao svinja hodajući po gradu) i uloviti štogod sna prije no što se ustanem oko 4.15. U sobu ću još te večeri dobiti cimera, nekog Nizozemca koji također ide u Istočni Timor, a večeras je sletio iz Jakarte i došao ovamo na blef. Tako će i sutra u Diliju, iako mi se čini da su tamošnji hostelski kapaciteti ograničeni, a jedino se u hostelu može dobiti koliko-toliko povoljna cijena smještaja (12$ za smještaj u dormu). Da, Istočni Timor je dosta skup, i to je jedan od razloga zašto ne mislim predugo ondje visjeti…
Pa, eto, Indonezijo, bilo je zanimljivo, ali sada te napuštam u korist tvoga minijaturnog susjeda koji si svojedobno invadirala…