U potrazi za brodom

utorak , 15.12.2015.

Danas je dakle bio taj trenutak koji čekam cijelo putovanje, prvi od dvaju upitnika, i to onaj veći, budući da između Australije i Novog Zelanda čak i postoje šanse za pronaći teretnjak koji redovno prima putnike, a i dosta jedriličara plovi tom rutom. No Istočni Timor i Australija, iako ih dijeli samo 600-tinjak km, nisu povezani ni redovnim brodskim linijama, teretnjaci iz straha od ilegalnih migranata ne primaju putnike, a jedriličari rijetko pristaju u istočnotimorskim lukama (prvenstveno Diliju, jer on jedini ima kakvu-takvu infrastrukturu). Doba godine mi doduše ide na ruku, početkom prosinca počinju sjeverozapadni vjetrovi koji su dobri za povratne plovidbe preko Timorskoga mora direktno do Darwina. Prethodni dan, šećući dilijskom obalom, nisam međutim vidio nikakvu jedrilicu, izuzev možda dvije-tri koje su bile privezane uz korpomorta pred obalom i vijale istočnotimorsku zastavu. Dilijska luka je prilično malena i zapravo ima samo privez za teretne brodove, obično kontejneraše. Jedrilice koje ovdje pristaju, zapravo se sidre pred obalom. Kako bih onda mogao stupiti u kontakt s njihovim kapetanima, čak i ako se neka od njih pojavi u Diliju? Jedino da ih čekam na obali kad odluče krenuti u grad. Plivanje do jedrilice, samo po sebi suluda ideja, dodatno je onemogućeno pojavom krokodila. Ukratko, zaključio sam da je za sve informacije najbolje ići preko lučke kapetanije, ako ovdje to uopće imaju. Stoga sam nakon doručka (opet u Burger Kingu) zapičio u luku, te se prvo raspitao kod portira, rekavši jednostavno da tražim nekoga tko bi mogao znati nešto o brodovima za Darwin. On me poslao u neku kancelariju, gdje me pak neka ženska, bez puno krzmanja poslala direktoru. E sad, je li to direktor luke kao pravnog subjekta, ili je to ekvivalent lučkog kapetana, ne znam. Uputio sam se u zgradu pored, rekao u prizemlju što trebam (i iskreno bio začuđen koliko me svi shvaćaju ozbiljno i poslovno, iako sam bio u zaflekanoj bijeloj majici, s onom svojom kapom koju mi vjerojatno neće dopustiti unijeti u Australiju jer se može klasificirati kao biološko oružje, s masnom kosom i neurednom bradom…), te su me poslali na kat. Tamo sam se zatekao kod njegove tajnice (koja je, kao u stereotipnim prikazima direktorove tajnice, bila najzgodnija ženska u zgradi i nosila minicu) koja mi je objasnila da je direktor trenutno na sastanku i da pričekam. Doista, kroz staklena vrata susjedne prostorije vidio sam da je u tijeku neko sastančenje. Kako u tajničinoj sobi nije bilo nikakvih drugih stolaca za sjesti (osim onoga za drugim radnim stolom, za koji sam pretpostavio da je vjerojatno zauzet, ali zauzimajuća osoba trenutno nije ovdje), vratio sam se u prizemlje i nadao se da sastanak neće potrajati predugo.
A dok sastanak traje, evo i par generalija o Istočnom Timoru (povijesni ću dio obraditi sutra). Demokratska Republika Istočni Timor ima površinu od 15 410 km2 (dakle, i ona je veća od Crne Gore), te zauzima istočnu polovicu otoka Timora, susjedne otoke Ataúro i Jaco, te eksklavu Oecussi na sjevernoj obali Zapadnog Timora. Ima oko 1 200 000 stanovnika, a otprilike petina živi u glavnom gradu Diliju. Istočni Timor je lingvistički vrlo raznolika zemlja, budući da se na njenom području govori 20-ak lokalnih jezika koji pripadaju u malajo-polinezijske, ali i melanezijske jezike. Najveći od njih je tetum, koji je i jedan od dvaju službenih jezika (izvornih govornika tetuma ima oko 100 000, što dovoljno govori o lingvističkoj rascjepkanosti zemlje). Drugi službeni jezik je portugalski, jezik kolonijalnog nasljeđa (iako postoje ozbiljne dvojbe zašto se portugalski i dalje forsira, budući da Timor ni u doba kolonijalne vlasti nije imao snažan portugalski utjecaj, a ni danas nema neke praktične koristi od njegovog učenja, jer Istočni Timor nema nikakvih posebno bliskih odnosa s ostalim luzofonim zemljama, čak ni s Brazilom, koji bi im mogao eventualno pomoći, ali čitav Istočni Timor je velik kao jedan barrio u Riju i Brazil nema osobitih interesa u investiranju ovamo – zapravo, portugalski bi mogao u budućnosti postati ono što je španjolski na Filipinima, jezik koji je izvršio utjecaj na antroponomastiku, ali ga danas gotovo nitko ne zna), a status radnog jezika administracije imaju i indonezijski i engleski (štoviše, čini se da danas više ljudi zna engleski nego portugalski, unatoč tomu što je obrazovanje i dalje na portugalskom i tetumu). Zemlja je inače vrlo brdovita, a najviši vrh je Tatamailau (ili Ramelau), visok 2963 metra, ujedno i najviši vrh cijelog otoka. S oko 76 stanovnika po km2, Istočni Timor spada među rjeđe naseljene države svijeta. Ekonomija je tipična trećesvjetska, Istočni Timor uglavnom izvozi sirovine, već spomenutu naftu i plin (Istočni Timor je svjetska država čija je ekonomija najovisnija o fosilnim gorivima, gotovo čitav državni proračun financira se iz profita od prodaje sirove nafte), kavu (sirovu), mramor, kao i tradicionalni izvozni proizvod Timora još od kolonijalnih vremena – sandalovinu. Unatoč gospodarskom rastu od oko 10% godišnje, otprilike polovica stanovništva i dalje živi u ekstremnom siromaštvu. Ukupno manje od 40% kućanstava ima struju (88% gradskih i 19% seoskih), a oko 80% stanovništva bavi se poljoprivredom, prvenstveno za vlastite potrebe. Istočnotimorska žena u prosjeku – da, u prosjeku! – rađa oko 7,7 djece. Smrtnost novorođenčadi je 27 na 1000 poroda, a smrtnost djece ispod 5 godina 60 na 1000. Pismenost je danas već oko visokih 60%. Nisam ironičan – 2001. je bila 37,6%, a u trenutku oslobođenja od portugalske vlasti 1975. samo 5%. To ponešto govori o tome koliko se Portugal bavio Timorom. Isto tako, u doba oslobođenja od Portugalaca, zemlja je imala samo dvije bolnice i 14 seoskih ambulanti, danas ima 11 bolnica i 330 seoskih ambulanti. Očekivana životna dob danas je već oko 62 godine, a zahvaljujući naravno Kubi, u Istočnom se Timoru provodi program izobrazbe liječnikâ kojim bi Istočni Timor trebao imati najviše doktora po glavi stanovnika od svih zemalja jugoistočne Azije. Kuriozitet je da je Istočni Timor jedina azijska zemlja smještena potpuno na južnoj polutci, iako geografski uopće ne leži u Aziji. Istočni Timor već godinama aplicira za članstvo u ASEAN-u (sada ima samo status promatrača), a ove je godine ispunio jedan od glavnih preduvjeta – mora imati otvorenu ambasadu u svakoj od ostalih članica ASEAN-a. Službeno, 96,9% stanovnika su rimokatolici (iako uglavnom kriptoanimisti), 2,2% protestanti, 0,3% muslimani, a 0,5% ostali i nereligiozni. Rimokatolička je crkva u doba indonezijske okupacije bila glavni bastion otpora džakartanskim vlastima, a mnogi su svećenici zbog toga bili proganjani.
Sastanak završava, a s gornjeg se kata spušta skupina ljudi koji mi uglavnom ne izgledaju kao strahovito ozbiljni poslovni ljudi, tako da mislim da ću se i ja uklopiti sa svojim flekovima. Penjem se na gornji kat, još neki razgovaraju pred prostorijom u kojoj je bio sastanak, ja stajem na vrata tajničine sobe, i ona trenutno razgovara s nekom ženom iz prizemlja. Nakon nekoliko minuta, kada se većina ovih ispred sobe raščistila, obraća mi se oniži crnomanjasti tip s debelim brkovima. Malo liči na Al Bana križanog s nekim Indijcem. On je tip kojeg trebam. Ukratko mu objašnjavam tko sam, što sam, kažem da imam pomalo neobičan zahtjev i pitam ga znade li za neki brod prema Darwinu koji onamo plovi tijekom predstojećeg tjedna. On mi međutim ponavlja ono što i sâm znadem, da redovnih brodova nema, a za ovo drugo, za što sam se nadao da će mi pomoći, kaže da kontaktiram agenciju koja je vlasnik nekog od trgovačkih brodova. Naravno, on očito ne kuži što ja od njega hoću. „Možete li mi reći adresu agencije koju bih mogao kontaktirati?“ „Da…“ (ali ne kao potvrda mojeg pitanja, već više kao replika kojom dajete povratnu informaciju sugovorniku) Spominjem mu da znam za agenciju Perkins („Da, Perkins…“), ali kad sam ih pokušao kontaktirati preko interneta nešto nije bilo u redu s njihovom stranicom (tu čak reagira kao da mu je to poznata situacija). Ukratko, tip mi daje savjet kojim kao da me želi otkantati. Kako sam ja u idealnoj svojoj predodžbi vidio taj razgovor s njime: odveo bi me u svoj ured i dao mi popis svih brodova koji ovaj tjedan plove iz Dilija za Darwin (ako ih ima). Potom bi mi dao kontakte kapetanâ tih brodova (ako ih ima, a trebao bi, budući da je riječ o linijskim teretnjacima koji u pravilnim razmacima pristaju u Dili), te bih ja onda sâm kontaktirao kapetane s molbom da mi dopuste ukrcaj. Ako nema kontakte kapetanâ, ono što bi morao znati jest kojoj agenciji pripada pojedini brod, taj podatak bi mi isto tako bio koristan. Eventualno bi mi još dao i popis jedrilica koje su se usidrile u luci a cilj im je Darwin (ako takvih ima). Možda sam naivan, ali pretpostavljam da brod prilikom prijave u lučkoj kapetaniji mora navesti sljedeće odredište. Ukratko, budući da ja ne trebam putnički brod, vrlo ću teško naći popis dolazaka i odlazaka iz neke luke, što bi on mogao znati – mislim, pa ravnatelj je te luke, a pogledom kroz prozor ja vidim desetak usidrenih teretnjaka. Ako ne zna on, onda bi barem mogao znati tko bi mogao znati. No on je u tom pogledu posve nekooperativan. Pozdravljam se i odlazim, poprilično razočaran. Čak i ako nije u okvirima službene dužnosti, bilo bi ljudski pomoći nekomu s idejom poput moje. Ali ja sam očito njemu samo još jedan ekscentrični malai (timorski ekvivalent bulea) u zaflekanoj majici koji nema pametnijeg posla nego se zajebavati po svijetu. Još da zna da sam uhljeb…
Vraćam se u hostel i pokušavam na internetu pronaći nešto slično Flightradaru, ali za brodove. Čak i nalazim nekoliko stranica, ali iste očito nisu potpune, budući da je po njima pred Dilijem more posve prazno. No kada krenem na pretragu po lukama, nalazim zanimljiv podatak – naime, brod koji plovi na liniji Singapur-Dili-Darwin i natrag, i koji sam svojedobno razmatrao kao opciju, ali tadašnji mu je polazak iz Dilija bio 11. prosinca, a za to nisam bio siguran hoću li stići, prema novim informacijama trebao bi iz Dilija isploviti u srijedu i biti u Darwinu u petak. Taj brod inače pripada rečenom Perkinsu, ali Perkins je u međuvremenu dvaput promijenio vlasnika i sada njime upravljaju neki Kinezi. Ne budi lijen, nalazim na internetu kontakte rečene kompanije, imaju i ured u Darwinu (uz jasno one u Kini, Singapuru, Tajvanu, Indiji…u Diliju nemaju), odabirem im tamo poslati mejl. Sastavljam pristojan mejl u kojem objašnjavam tko sam, što sam, zašto sam ovdje i zašto želim njihovim brodom do Australije. Navodim da imam vizu, da sam cijepljen, da imam vreću za spavanje pa ne trebam ni ležaj, da sam spreman i financijski pridonijeti, da sam svjestan sigurnosnih rizika i da ne očekujem previše, ali ipak, budući da nemam alternative nadam se da će razmotriti moj mejl i odgovoriti mi – makar i odbijenicom. Mejl odlazi, a ja sad moram čekati. Vremena imam do srijede. Zanimljivo, od predstojećih dana srijeda je ujedno i onaj koji ima najjeftiniju avionsku kartu za Darwin (četvrtak je skuplji, vikend je uvijek najskuplji, a onda već dolaze praznici kada cijene redovno idu gore – budući da leti samo jedna kompanija, cijene su dosta visoke, prokletstvo monopola), tako da rečenoj agenciji odlučujem dati fore do sutra (utorak) popodne. Kakogod bilo, u srijedu napuštam Istočni Timor, da li dvodnevnom plovidbom ili letom od sat i 15 minuta, to još ne znam. Pouzdam se u dobrohotnost činovnikâ u Darwinu. Pouzdao sam se i u dobrohotnost onog lučkog kapetana, doduše…
Popodne provodim uglavnom u hostelu pišući, s Joshom sam se na kraju dogovorio za pola 8 navečer. Oko 4 sata krećem do grada, obići Muzej istočnotimorskoga otpora, ali ispada da je zatvoren (ponedjeljak je, a ja sam htio pogledati dva muzeja posvećena toj borbi za neovisnost, s tim da je jedan otvoren ponedjeljkom – nažalost, ispostavilo se da je to onaj dalji od hostela, pa mi se nije dalo ići skroz dotamo, tim više jer isto radi do 5). Napravio sam kraću šetnju kroz centar i vratio se u hostel, gdje i dalje nema odgovora. Sutra ću izgleda morati udarno krenuti rano ujutro, nije da imam puno stvari za vidjeti, ali ne znam koliko ću se zadržati na pojedinim etapama rute. Ako budem morao na avion, on polijeće u srijedu u pola 12, znači to jutro neću ništa stići vidjeti, brod možda isplovi kasnije, ali ne mogu se time zanašati.
U pola 8 sam pred hostelom, dolazi jedan od malo oronulijih džipova (Snežana je pisala o tome kako ju je čudilo što ljudi u Istočnom Timoru uglavnom voze stare aute, što je u jugoistočnoj Aziji rijetkost, ili se vozi ganc novo, ili se vozi motocikl), unutra je tip kojeg prepoznajem sa slike na Couchsurfingu. Pita me imam li konkretnu želju što bih želio jesti, ja kažem da bih volio probati nešto tipično timorsko, on onako malodušno ponovi to, ja mu kažem da pretpostavljam da većina restorana koji to poslužuju radi samo za ručak, on me pita želim li možda probati prženu ribu. Pa, riba mi nije najmilija, ali ako je autentično iskustvo, zašto ne. Čuo sam već za to, na obalnoj šetnici u zapadnom dijelu grada nakon zalaska sunca na štandovima se prodaje svježa riba koja se odmah potom baca na gradele i prži. Josh je to sve vrlo ekspeditivno sredio, uzeli smo osim toga i pečeni kukuruz u klipu (nakon toliko riže, čovjek se zaželi kukuruza, koji je na Timoru dosta čest kao usjev), te ketupate (to je ona riža kuhana u torbicama od lišća – niste valjda mislili da će proći bez riže?). Glavno jelo su nekakve ribetine duže od ruba tanjura, ali kako se ja ne razumijem u ribe (ako nisu jegulje ili morski konjic – vraga, i jegulju mogu pomiješati s ugorom), ne mogu reći čemu su slične. Koža im je imala zlatnastu nijansu, ako to ikomu pomaže. I čitava je riba nabijena na štap, glava sa zubima, kao kod prasca u našim krajevima, samo što joj u ustima nije jabuka nego iz njih izlazi taj štap. Kosti, naravno, ima. Ali uspješno sam počistio tanjur.
Josh radi kao savjetnik predsjednika Istočnog Timora. :D Nikad to ne bih rekao za njega, mislim tip izgleda sasvim svakodnevno. Inače su on i predsjednik Taur Matan Ruak („Dva oštra oka“, to mu je nadimak iz doba dok je bio gerilac, zapravo se zove José Maria Vasoncelos) iz iste etnolingvističke skupine – mislim da je posrijedi Makasae, ali nisam posve siguran. Ono što jesam siguran, jest da je riječ o jeziku iz melanezijske skupine. Tako je Josh prvi govornik nekog melanezijskog jezika kojeg upoznajem (barem da to sa sigurnošću znam). Mislim da je završio antropologiju ili takvo što, nisam uspio doznati, te informacije o sebi nije baš pričao. Ima 35 godina, iako izgleda starije od mene. U razgovoru je natuknuo da je također bio u izbjeglištvu u vrijeme indonezijskog divljanja, a kako je to bilo doba kada je stasao za studenta, pretpostavljam da je onda i studirao u inozemstvu. Uglavnom smo pričali o Istočnom Timoru danas. On zvuči prilično optimistično, iako, kad si toliko na dnu koliko je ova zemlja, onda budućnost i može donijeti samo dobro, pakao su već vidjeli. Pitao sam ga za glasine o kriminalu noću, on se nasmijao i rekao da je ovo jedna od najsigurnijih zemalja svijeta, mnogo sigurnija od SAD-a ili Velike Britanije. To je argument koji ja često koristim za neke istočne zemlje, ali nisam baš siguran koliko bih dao ruku u vatru za Istočni Timor. Nekad nisam bio u stanju razlučiti govori li to kao čovjek ili kao političar. I koliko je on kao savjetnik nužno politička osoba. Koliko vidim, njegovi se znanstveni članci koje sam našao na internetu bave pitanjima kulturnog identiteta Istočnog Timora i određenim geopolitičkim promišljanjima, čak je i savjetnik za sociokulturna pitanja, ali točnu domenu njegova rada nisam uspio otkriti. Uglavnom, uhljeb je. :D Pitao sam ga koliko još danas ima Fretilinovog socijalizma u timorskoj ekonomiji, on kaže da je socijalizam ovdje u duhu naroda. Uostalom, teško da bi Fretilin imao toliku podršku sedamdesetih u zemlji s preko 90% nepismenih da su samo teoretski drvili o marksizmu, da nisu i praktično pokazivali taj socijalizam, te da on nije prepoznat kao nešto svojstveno duhu naroda. Razgovarali smo malo o odnosima s Indonezijom, za koje Josh kaže da su najbolji od svih vanjskopolitičkih odnosa Istočnog Timora – usporedio sam to s odnosima Hrvatske i Srbije, iako je od kraja našeg rata prošlo više nego od indonezijskog povlačenja iz Istočnog Timora. Potom generalno o Indonežanima, za koje i Josh kaže da ga kao ljudi nerviraju, o vjeri u Istočnom Timoru, tj. o ispreplitanju službene doktrine i praktičnih vjerovanja (Josh kaže kako Crkva ovdje nikada nije uspjela nametnuti svoju doktrinu, ljudi su jednostavno Crkvu vidjeli kao nešto na što su ih indonezijske vlasti natjerale da prihvate, iako im je kasnije dobro došla borba Rimokatoličke crkve u Istočnom Timoru protiv okupacije – premda je službeni Vatikan bio nešto suzdržaniji, ipak je papa Ivan Pavao II. bio jedini svjetski čelnik koji je posjetio Istočni Timor za vrijeme okupacije).
Nakon večere, gdje me Josh ulovio na krivoj nozi i platio sve, ja sam inzistirao da mu želim barem platiti pivu (iako je na kraju pio sok od naranče – ne znam da li zato što vozi ili i inače ne pije), pa smo se premjestili u Hotel Timor u centru, drastično različit ambijent od dimećih štandova na obali. Tamo mi je ispričao ono o jeziku i toj nedalekovidnoj politici vezivanja na portugalski, što po njegovom mišljenju odgovara nekadašnjoj političkoj eliti, okupljenoj oko José Ramosa-Horte, bivšeg predsjednika (i tu sam zaključio da mu isti nije baš najmiliji lik), koja na taj način zadržava svojevrstan elitistički monopol. Taj dio s korupcijom nisam baš mogao adekvatno propitati, budući da ne znam koliko bi mi on mogao dati cjelovitu sliku (vjerojatno bi odgovor bio „prije je bilo loše, ali sadašnja vlast je to riješila“). Jedina kritika koju je uputio vlastima generalno bila je da su istočnotimorski političari naivni, jer očekuju od raznih međunarodnih faktora da će im neke stvari jednostavno dati iz čiste dobrohotnosti (hm, to kao i ja s onim lučkim kapetanom ili što li već jest), a naravno da tu postoje igre i interesi. Tako je Australija do 1990. podržavala indonezijsku okupaciju Istočnog Timora, da bi potom promijenila ploču, kada je zaključila da će lakše doći do nafte u Timorskom moru preko neovisnog Istočnog Timora nego preko Indonezije. Ali, ponavljam, Josh je optimističan, kaže „Sada jesmo siromašni, ali smo barem svoji.“ Kaže i kako je Indonezija doduše gradila dosta stvari, mnogo više od Portugalaca (što i nije bilo teško – Portugalce je navodno zanimalo samo ubiranje porezâ), ali je to sve dolazilo uz užasnu cijenu terora – i od toga na kraju nije gotovo ništa ostalo, jer su to sve razorili. Pitam ga je li Indonezija možda koristila sličan argument kao i Kina u vezi Tibeta – „mi smo ih oslobodili siromaštva i zaostalosti, a oni su nam još nezahvalni“, on kaže da jesu (to je nakon Suhartovog pada i bila izjava BJ Habibiea, koji je rekao otprilike „Kakve mi koristi imamo od te zemlje? Ne dobivamo ni naftu ni zlato, samo nas gađaju kamenjem. Ako žele biti sami nakon svega što smo učinili za njih, neka im.“). Nažalost, mnogi Indonežani ni danas nisu sasvim svjesni što se događalo u Timoru, budući da je Suhartova vlast cenzurirala vijesti, a Indonežani i inače imaju problema sa suočavanjem s negativnostima iz vlastite povijesti. Čak je i Anjas, kojega smatram čovjekom relativno otvorena uma, rekao nešto u stilu „Pa nije mi jasno, zašto oni na kraju nisu htjeli ostati s nama, zašto su se htjeli odvojiti.“ „Zato što ste ih okupirali?“ „Pa zapravo da…“ Inače, cenzura o događajima u Istočnom Timoru unutar Indonezije je bila tolika da mnogi doseljenici koje je Suhartova vlast tijekom programa transmigrasi doseljavala s Jave nisu uopće bili svjesni da idu u praktički ratnu zonu i nije im bilo jasno zašto ih lokalno stanovništvo mrzi i napada. Ti su jadni ljudi također bili žrtve politike moćnika, te su naposljetku, ako su preživjeli okupaciju, postali izbjeglice u nekom novom dijelu Indonezije. Tužne su to ljudske sudbine. A čitajući o onome što se događalo tijekom tih 20-ak godina okupacije samo pogoršava moje (ionako ne pretjerano visoko) mišljenje o Indonežanima. Iako znam da nisam fer prema čitavoj naciji.
Bliži se tako i 10 sati, vrijeme kada se u mom hostelu zatvaraju vrata, pa će me Josh vratiti pred hostel. Pitao sam ga znade li nešto konkretnije oko Trivia Nighta koji se navodno održava utorkom u Dili Beach Hotelu, rekao je da to organizira neki njegov prijatelj i da će se raspitati što je s tim, pa će mi javiti. Pozdravljamo se, uz nadu da ćemo se još kojiput vidjeti za vrijeme mogao boravka u Istočnom Timoru. Hm, pa to onda može biti jedino sutra…
U hostelu se dormitorij posve ispraznio, i Danijel iz Srbije je nekamo otperjao, ostali smo samo ja i onaj tip za kojega sam prvu večer mislio da je Srbin (a na kraju nisam doznao odakle je – toliko se gnušam toga pitanja da ga više nikomu ne želim postaviti). Sada sam otpočetka otvorio vrata i uspio odspavati noć u komadu. Odgovora od agencije još nema. Vjerojatno ujutro, kad dođu na posao i obave par telefonskih razgovora (nada umire posljednja)…