Stali smo još jednom, usred noći, kod mjesta imenom Ararat. Unatoč mojoj pomisli da to ima neke veze s Armencima, izgleda da je mjesto dobilo ime jer je prvi istraživač koji je tuda prošao rekao da se njegova ekspedicija ovdje zaustavila „kao Noina arka“. Oko pola 7 stižemo na melburnski autobusni kolodvor pored željezničkog kolodvora Southern Cross. Petar i ja razmjenjujemo kontakte, možda se vidimo u ovih 4 dana koliko planiram biti ovdje (možda i 5, tko zna), a ja potom odlazim na tramvaj. Melbourne je inače grad s najvećom tramvajskom mrežom na svijetu, što mu je definitivno prvi u nizu pluseva koje ću mu ubilježiti. Vožnja tramvajem u centru grada je besplatna, izvan toga se plaća pomoću vrijednosne kartice nazvane Myki, na koju se učita određen iznos i onda ga skidaju prilikom svake prijave u vozilo (i on iznosi oko 16 kn za 2 sata). Ja sam u zadnji čas utrčao u vozilo, još sam u sigurnoj zoni, ali ne želim riskirati, silazim dvije stanice kasnije, tamo gdje je granica besplatne zone. No iako sam očekivao da ću karticu moći kupiti u nekom automatu na stanici, to nije moguće. Ne prodaju ju ni vozači. Može ju se kupiti samo u 7 Elevenu i još par takvih prodavaonica. Srećom, u daljini vidim jedan (to nije teško, kada ih ima – a Melbourne je prvi grad u Australiji u kojemu ih viđam – onda su raspoređeni svakih stotinjak metara), kartica vrijedi 8 dolara i još 6 dolara vrijednosti na nju. Potom čekam idući tramvaj, rano je ljetno prednovogodišnje jutro i grad je poprilično prazan. No ovo što vidim mi se jako sviđa. Stiže moj tramvaj, te se ubrzo pokazuje dobrim što sam kupio kartu, budući da stiže i kontrola. Svi članovi kontrolorske jedinice su Indijci. Na kraju nisu ni došli do mene, budući da je jedan mladić prije mene imao neispravnu, oštećenu kartu. Bilo je zanimljivo slušati kako mu kontrolorka postavlja pitanje „Imate oštećenu karticu, a svejedno ste se vozili?“, kao da je počinio nešto apsolutno neshvatljivo. Gotovo kao da je zloupotrijebio tramvaj zato što je u njega ušao ne plativši cijenu vožnje. Kao da je njegova plaćena karta ono što pokreće taj tramvaj, kao da tramvaj ne bi jednako vozio s njim i bez njega. Ne znam kako je priča završila, svi su izašli na idućoj stanici, a ja sam se odvezao još malo, do svoga hostela, koji je zapravo kao smještajni aneks jednog irskog puba, smješten na sjevernom kraju St. Kilde, inače južnog predgrađa koje se proteže skroz do plaže. Došao sam pred hostel u pola 8, ali ne puštaju me unutra, jer se recepcija otvara tek u 8. Dotada moram drežditi na ulici. Sjajan prvi dojam. Da sam kojim slučajem došao u 5 i da je padala kiša, što bih onda? Napokon prolazi 8 sati, nitko me ne zove unutra, moram opet sâm kucati na vrata (nije da me ne vide, staklena su, a tip s dva ruksaka koji čeka pred njima očito bi mogao imati neke veze s hostelom), sada mi pak kažu da u sobu ne mogu prije 10, kada je odjava i čišćenje, ali neka sjednem u pub i uzmem doručak. Koji je klasični hostelski – tost s nekoliko mogućih maziva (maslac od kikirikija, pekmez od naranče, putar i naravno Vegemite), te kava ili čaj i žitne pahuljice. Rekli su mi srećom i šifru za wi-fi, tako da mi barem nije dosadno. Sada je vremenska razlika u odnosu na Hrvatsku već tolika da s ljudima doma mogu komunicirati samo ujutro i navečer, preko dana oni spavaju. Iza 10 sati (taman kako je u Hrvatskoj prošla ponoć) dobivam obavijest da mi se soba oslobodila i da se mogu useliti. Kažu da su me iz četverokrevetnog dormitorija prebacili u trokrevetnu sobu s još jednim likom. Taj „trokrevet“ je zapravo krevet na kat, u kojem je donji dio bračni, a gornji obični. Rečeni tip je neki Nijemac, nije baš razgovorljiv, a čini mi se da spada u onu ekipu koja živi u hostelu (u Australiji je to dosta česta pojava, pogotovo kod ljudi koji traže posao, ili su ga našli ali jednostavno nemaju dovoljno novca da si plaćaju pošten smještaj). On spava na gornjem, ja ću dakle uzeti bračni i nadati se da mi neće još nekoga uvaliti. Nisam se baš noćas naspavao, poprilično sam umoran, razmišljam si da se otuširam, možda još nešto pojedem, i onda ubijem oko na koji sat, ali znam da ću se probuditi još umorniji i dezorijentiraniji. Navečer su u pubu karaoke (svaku večer je nešto, postoji i trivia night, no nažalost je utorkom, tako da sam zakasnio – osim ako one dane viška ne iskoristim na čekanje trivia nighta), tomu bih htio prisustvovati, no to znači da bih se morao malo odmoriti. Obavljam svoje internetske obaveze, stiže već i podne, odlazim se otuširati, ustanovljujem da nema vode do pola 1, čekam da dođe voda, konačno se pojavljuje, ulazim pod tuš, krećem se tuširati, kada prije ispiranja shvaćam da je vode opet nestalo. Hm, čini mi se da hostel neće dobiti baš najbolju recenziju od mene. Srećom se voda vraća za koju minutu, bio sam već u gabuli što napraviti, otuširan se spuštam na ručak (jedna od prednosti ove simbioze hostela i puba jest da postoji akcija za goste hostela, nekoliko se jela može dobiti za samo 6 ili 7 dolara (što bi i u Hrvatskoj bilo povoljno), a s pivom za 9,80 dolara. Doduše, piva je mala i mora biti njihova lokalna točena, ne možeš birati. I dok sam očekivao da će me nakon ručka umor shrvati do kraja (još sam za desert pojeo Jennynu makovnjaču koju mi je također spakirala – zajedno s dva brownieja koja sam riješio još noćas), ispadam čiliji nego što sam bio ranije, pa ću stoga lijepo zapaliti u centar grada, kako bih se zbližio s najjužnijim milijunskim gradom na svijetu. Ulice uokolo hostela su oprazne (= prilično prazne), otprilike kao kasni srpanj u Zagrebu. Ulazim u tramvaj i dovozim se do centra, do željezničkog kolodvora u Flinders Streetu, odakle ću pješice obići stari dio grada.
Melbourne je glavni grad australske savezne države Victorie i drugi najveći grad Australije i Oceanije, s oko 4,5 milijuna stanovnika. Sydney još uvijek vodi, ali mogao bi ubrzo izgubiti utrku. Melbourne je svojedobno bio i drugi najveći grad Britanskog Carstva. Smješten je na utoku rijeke Yarre u zaljev Port Philip, na obalama Bassova prolaza, koji Australiju odvaja od Tasmanije. Grad je osnovan 30. kolovoza 1835., a dobio je ime po tadašnjem britanskom premijeru, Williamu Lambu, 2. vikontu od Melbournea. 1847. je proglašen gradom, a 1851. postaje glavnim gradom novoproglašene kolonije Victorie. Kako je u Victoriji ubrzo pronađeno zlato, Melbourne se prometnuo u jedan od najvećih i najbogatijih gradova svijeta. Bilo je tu doduše i malo driblanja – naime, zlatni su se rudnici nalazili u središnjoj Victoriji, nedaleko gradova Bendiga i Ballarata. Za transport dotamo u mnogo je povoljnijem položaju bio grad Geelong, koji se također nalazi u Philip Bayu, nasuprot Melbourneu. No Geelong je izvisio, tj. Melbourne se nametnuo kao dominantniji. Kada je 1901. utemeljen Australski Savez, Melbourne je sve do 1927. bio sjedište federalne vlade. I dan-danas je Melbourne u vrhu među svjetskim gradovima po kvaliteti života – već petu godinu za redom proglašen je najugodnijim svjetskim gradom za život, te drugim najboljim svjetskim gradom za biti studentom (nakon Pariza). Grad je kulturna prijestolnica Australije, sjedište njene filmske industrije, rodni grad australskog nogometa, poznat po svojoj živahnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni… Poznati Melburnjani su Cate Blanchett, Eric Bana, Nick Cave… Kuriozitet je da je Melbourne osnovao Batman. Naime, osnivačem grada smatra se John Batman, stočar s Van Diemmenove zemlje (današnja Tasmanija), koji je 1835. sklopio ugovor s osam plemenskih starješina iz naroda Wurundjeri, kojime je kupio 2 400 km2 zemlje na kojoj će biti osnovano buduće naselje. Batman nije dugo poživio da vidi uspon Melbournea (koji se jedno kratko vrijeme zvao Gotham C…pardon, Batmania :D ), budući da je 1839. podlegao sifilisu od kojega je bolovao 6 godina. Dakle, najugodniji grad za život na svijetu osnovao je sifilitični Batman. Batmanov ugovor s Aboridžinima kasnije je poništen, te je dopušten slobodni grabež aboridžinske zemlje. Do 1845. manje od 240 bogatih Europljana imalo je u posjedu sve pašnjake na području Victorie (liči li ovo komu na 200 obitelji?), dok su Aboridžini eventualno mogli raditi kao robovi na tim veleposjedima. 1851. u Victoriji je otkriveno zlato, a priljev novog stanovništva bio je tolik da je u južnom dijelu grada postojao tzv. Platneni grad, šatorsko naselje u kojem su živjeli novopridošli stanovnici koji još nisu bili stambeno zbrinuti. Iste je godine osnovana i melburnska kineska četvrt, najstarija kontinuirana kineska četvrt u zapadnom svijetu (inače, ukupno gledano najstarija se kineska četvrt nalazi u Manili). Kako je Victoria postala zasebnom kolonijom, započela je izgradnja veličanstvenih javnih zgrada, iako su se mnoge od njih gradile desetljećima. Premda je zlatna groznica jenjala za desetak godina, Melbourne je nastavio rasti, postavši glavna izvozna luka za viktorijske poljoprivredne proizvode i vunu. Unatoč krizi koja je grad zahvatila 1890-ih, Melbourne je u to vrijeme bio najbogatiji grad na svijetu. Tada nastaje i fraza „Marvellous Melbourne“, koju još i danas Melburnjani izgovaraju s ponosom. Rivalstvo između Melbournea i Sydneya obilježilo je godine poslije formiranja Australskog Saveza, a nemogućnost kompromisa rezultirala je izgradnjom posve novog glavnog grada, Canberre, 1913. No sve do 1920-ih Melbourne je bio privremeno sjedište australske vlade. Nakon Drugog svjetskog rata započinje ponovno useljavanje, ovoga puta iz područja Mediterana. U Melbourneu postoji velika talijanska i grčka etnička zajednica (u Melbourneu živi najviše Grka ne nekom gradu izvan Grčke), a zanimljivost je i da je Melbourne najveći malteški grad. U telefonskom imeniku Melbournea, nakon prezimena Smith, drugo najčešće je Nguyen, što ukazuje i na velik broj Vijetnamaca. Multietničnost i multikonfesionalnost Melbournea može se usporediti samo s Londonom i New Yorkom (dobro, i Sydneyem). 1956. Melbourne je postao i prvim gradom na južnoj polutci u kojem su održane Olimpijske igre (dosad je to još bio samo Sydney, a u nadolazećoj će godini to biti i Rio), poznate i po onom dramatičnom (i ekraniziranom) vaterpolskom susretu između reprezentacija Mađarske i SSSR-a u sjeni sovjetske intervencije protiv mađarske revolucije. Današnji Melbourne, slično Londonu ili Glasgowu, poznat je po transformaciji nekadašnjih industrijskih (pogotovo lučkih) područja u rezidencijalne ili kulturne zone, od kojih su najpoznatiji Docklands i South Bank.
Klima Melbournea je podosta promjenljiva, naročito u proljeće, kada je moguće iskusiti četiri godišnja doba u jednom danu. Sniježi doduše rijetko (zadnji put 1986.), ali pljuskovi su česti. Unatoč svemu, moj je dojam Melbournea tijekom te šetnje bio da je riječ o toplijem, zelenijem i etnički šarenijem Londonu, koji usto ima i tramvaje. Budući da ja volim London, razumljivo je da mi se sviđa i Melbourne – zapravo, to je nakon Hanoija prvi grad s kojim sam odmah kliknuo. I kada bih se selio u Australiju, ne bih dvojio oko odabira grada, premda još nisam vidio Sydney. No mislim da se ipak ne bih selio – udaljenosti su prevelike, bilo do prvog susjednog grada, bilo do prve susjedne države. Nema do europske granične rascjepkanosti…
Od 1997. Melbourne je i grad prijatelj Zagreba, a već sam spomenuo njegovu tramvajsku mrežu – jedinu u Australiji koja ima više od jedne linije (Adelaide ima dvije, ali samo na različitim dionicama iste pruge), dapače, s ukupno 250 km pruga to je najveća tramvajska mreža na svijetu. Dok je u drugim anglosaksonskim gradovima tramvaj tamo 50-ih i 60-ih godina bio percipiran kao relikt prošlosti, u Melbourneu je on zadržan kao znak tradicije. Dapače, mreža se i dalje širi, a postoji i povijesni tramvaj koji vozi na kružnoj razglednoj liniji oko centra grada, postoji i tramvaj-restoran, u kojem možete večerati dok se vozite gradskim ulicama (iako nije baš jeftin)…to dodatno doprinosi melburnskom šarmu.
Ja sam nakon užitka u šetnji ulicama i fotografiranju gradskog života odlučio uskočiti u kružnu liniju, kako bih doživio sumarni prikaz melburnskog centra. Većina putnika su Kinezi. Melbourne, osim što ima jaku kinesku etničku zajednicu, očito ima i dosta turista iz Kine, prošao sam pored agencija koje nude izlete duž Great Ocean Roada, sa svim detaljima aranžmana ispisanim na kineskome (imaju i svog vodiča, čitao sam na TripAdvisoru kako je neki Zapadnjak završio u takvoj grupi i zujao većinu dana). Na zvučniku nam snimljeni glas objašnjava gdje je što, gdje treba sići za pojedina presjedanja ili znamenitosti…a onda naš tramvaj stiže u Docklands, gdje mu je okretište (odnosno promjena smjera, jer su melburnski tramvaji dvosmjerni). Docklands je gentrificirano područje bivše luke koje je do 1980-ih, uslijed sve većeg seljenja teretnog prometa na kontejnerski prijevoz praktički opustjelo, a jedini koji su se 90-ih zadržavali u tom području bili su raveri, koji su održavali partyje u napuštenim skladištima. Danas je ovdje napravljena lučica za luksuzne jahte, stambene i poslovne zgrade, kulturni objekti…i slično londonskom Docklandsu nastala je nova atraktivna urbana zona, iako ju mnogi kritiziraju zbog manjka zelenih površina, i prevelike zaigranosti arhitekata koji su na kraju ignorirali potrebe stvarnih korisnika tog prostora. A slično tako i naš vozač tramvaja ignorira našu potrebu da se vratimo, njemu završava šihta (15 do 6 je, a kružni tramvaj vozi do 6), pa ćemo se morati sami snaći. Neka, dobio sam priliku prošetati obalom Docklandsa, doživjeti suvremeni Melbourne i dodati još jedan komadić slagalice mojoj pozitivnoj slici ovoga grada. U centar sam se vratio normalnom gradskom linijom, prošetao se još malo širokim avenijama, uživajući u viktorijanskoj arhitekturi (pomalo mi je teško vjerovati da je ovaj grad star samo 180 godina), a potom se polako uputio prema hostelu. Napokon sam dočekao da sunce zalazi iza 9, dani su konačno ljetno dugi, ona ekvatorijalna zalaženja oko 6 su me stvarno deprimirala.
Večer? Tuš, cider, prijavljen Modern Love od Davida Bowieja, koji na kraju skoro nisam otpjevao, jer je ovaj toliko izmesario moje ime da nisam čuo kad me zvao, ali sam se ipak na kraju raspitao i došao na red, da bih se negdje oko 2 posve srodio s madracem od silnog umora. Ne znam kamo ću za Novu, nije bi bitno – zadnjih 9 mjeseci sam na permanentnom tulumu. Skoro. Ne bih ga baš uvijek takvim nazvao. Iako sam uz Australiju brzo zaboravio Indoneziju, sjetim je se jedino kad drugima opanjkavam Indonežane. :D
Cheers, mates!
Post je objavljen 31.12.2015. u 11:44 sati.