Dakle, Flores me baš neće. Ili je to samo do Labuanbaja? Kakogod. Osrednji doručak (nasi goreng, kripici, jaje na oko, palačinka s bananom, svježe voće i tost s pekmezom od ananasa; uz kavu i čaj – sad kad ovako nabrojim i ne izgleda toliko osrednje), pa onda još malo odlaska u sobu, da bih skužio da mi se ujutro osoblje šetka po balkonu sobe (koji je povezan s drugim sobama), čisteći ga i pomećući – ali ja imam ogroman prozor koji gleda na taj balkon, što da sam kojim slučajem gol u sobi? Nakon što sam natipkao tekst, odlazim ga poslati u restoran. Tj. sjedam na terasu pored, pokušavam se ulogirati, ništa. Pogledam na mobitelu, ni tamo. Ulazim u restoran: „Jeste li možda promijenili šifru od sinoć?“ „Da, jesmo.“ „Možete mi reći koja je nova?“ „Morate nešto naručiti.“ Pa dakle stvarno mi dođe da im opsujem majku lopovsku, ovako kurvinski ucjenjivati goste hotela, to je krajnja drskost. No nema mi druge, nažalost. Uzimam šejk od manga, koji košta 29 000 rupija. Trebao sam ciljano uzeti najjeftiniju stavku na meniju, ako se već oni mogu ponašati kao gadovi, mogu i ja.
Dok sam obavio sve u vezi interneta, bilo je već prošlo 1 popodne. Sada moram vidjeti što ću sa sutrašnjim izletom na Komodo, s kartom za petak do Bajawe i s Pelnijevim brodom iz Endea. Spuštam se na glavnu ulicu i krećem od agencije do agencije. I svugdje je odgovor u vezi jednodnevnog izleta na Komodo jednak – sada nije sezona, nema grupa, možete jedino ići privatnim brodom, a on košta od 1,5 do 2 milijuna rupija. Ne dolazi u obzir. Alternativa je izlet na Rincu, koja je bliže, a također je u sklopu nacionalnoga parka Komodo i ima identičnu faunu (u smislu toga da ima varane), čak i ponešto bogatiju od Komoda, koji je mnogo goliji, budući da se nalazi na otvorenom moru. U principu, jedina razlika je u tome što je ono Komodo, pa mogu reći da sam vidio komodske varane na Komodu, a ne na Rinci, a to je važno samo mojoj „epic fail“ ekipi. Platiti triput više samo radi imena (a komodski se varan tako zove samo zato što je ranije primijećen na Komodu), bio bi teški snobizam. Da, Komodo je vjerojatno zanimljiviji roniocima, čak i plažoljupcima (beach buffs), jer ima tzv. Ružičastu plažu, nazvanu tako po boji šljunka ili pijeska (ne znam što je točno na njoj), ali opet, znajući da varani ne samo da zalaze na plaže, nego su i vješti plivači (i brži od ljudi), sumnjam da bih imalo uživao kupajući se s tim podatkom u svijesti. Ukratko, nakon malo vrzmanja uokolo, nalazim najpovoljniju turu za Rincu u iznosu od 300 000 rupija. Uključen je ručak, nije uključena ulaznica u nacionalni park, kao i neka doplata za rendžere koji vas vode (jer morate stalno biti u društvu rendžera zbog sigurnosti – na otoku osim varana ima i otrovnih zmija). Polazak je u 7 ujutro, povratak oko 4. Trebalo bi biti zanimljivo i spektakularno…
Druga stvar, autobusna karta, u drugoj agenciji. Postoje dva autobusa za Banjawu, jedan u 7, drugi u 8. Oba imaju stajanje u Rutengu, gdje se prelazi na drugi bus. U Banjawi sam oko 5 popodne. Postoji neklimatizirani za 200 000 i klimatizirani za 230 000. Razlika u cijeni nije prevelika, uzeo bih klimatizirani. Kažem da ću uzeti kartu za ovaj u 8, taj jedan sat sna uvijek dobro dođe. Kada mi izda kartu, na njoj piše 200 000. Dakle ipak neklimatizirani? Da, taj kasniji je neklimatizirani. Ali, kojigod da uzmem, od Rutenga dalje vozi neklimatizirani, a kako se do Rutenga vozim ujutro, možda neće biti toliko vruće… Ha dobro, preživio sam Sumbawu, preživjet ću valjda i ovo. Inače, samo kao ilustracija – na Sumbawi smo za 8 sati prešli gotovo cijeli otok (ali recimo da bi za dionicu Poto Tano-Sape trebalo 11 sati vožnje, možda i manje). Ovdje ćemo za 8 sati prijeći možda četvrtinu otoka koji je površinom manji od Sumbawe. To ponešto govori o cestama na Floresu i posebice o njegovom reljefu. Flores inače liči na škorpiona slikanog u bokocrtu – zapadni kraj mu je relativno širok, onda se negdje oko sredine suzuje, a na krajnjem istoku radi nagli polukružni zaokret prema sjeverozapadu, baš kao škorpionova bodlja. OK, znači, zbrinuo sam varane i osigurao izlaz odavde, sada da vidimo što je s tim nesretnim Pelnijem. Pelni je inače akronim za Pelayaran nasional Indonesia, Nacionalna indonezijska plovidba, i riječ je o kompaniji koja svojim velikim brodovima povezuje čitav arhipelag, na linijama koje obilaze svaku destinaciju u dvotjednom ritmu. Dakle, Pelni je više za one koji žele staviti mozak na pašu i uputiti se recimo iz Surabaye u Fakfak (da, tako se doista zove grad na zapadnoj Novoj Gvineji, na onom dijelu koji zovu Ptičja glava – jer liči), a da ne moraju kombinirati lokalne trajekte i island hopping (otoskok?). No Timor je malo specifičan, u smislu da se na njega može samo Pelnijem i drugom firmom koja se mislim zove ASDP (pretpostavljam da je ovo potonje isto pelayaran), i to brodovima koji plove u tjednom ritmu, ali svaki puta s nekog drugog mjesta na Floresu. Koji je razvučen. I povezan sporom cestom. I zato se stvari moraju isplanirati unaprijed. A onda se dogodi nešto nepredviđeno, kao ovo sad. Odoh ja pitati u čemu je caka. Pitam tipa u agenciji gdje sam kupio kartu za bus gdje je Pelnijev ured, on mi objasni, ja nađem ulicu koja bi trebala biti ta po njegovim uputama, ali ona se kreće uspinjati kroz neke voćnjake, pa zaključujem da to nije to. Idućih 45 minuta dobro upoznajem sve zakutke u tom dijelu Labuanbaja, nazvanom Kampung Ujung (Selo na kraju – od milja zvano Zadnja selendra :D ), odvagujući da nekom prolazniku uletim s „Kantor Pelni di mana?“, ali u strahu da neću razumjeti odgovor ipak ušetavam u jedan dive-shop (vjerojatno najčešći oblik gospodarske djelatnosti u Labuanbaju) i pitam na engleskome gdje je. Našto me ženska ponovno pošalje u onu istu ulicu među voćnjacima. A kad tamo doista, nakon kojih stotinjak metara, na lijevoj strani, neugledni ured s jedva vidljivim znakom Pelnija. Uokolo henga neka lokalna ekipa, koja također nabavlja karte, na staklu je vozni red za brodove koji pristaju u Labuanbaju, piše i da 7. prosinca ovdje pristaje brod Wilis na ruti Waingapu (na Sumbi)-Ende-Kupang. No možda je vozni red sastavljen prije ove izvanredne okolnosti. Nakon skoro desetak minuta dolazim i ja na red (nekoliko pridošlica se u međuvremenu pokušalo progurati pred mene – za razliku od poštovanja prema buleima u zapadnijim predjelima, ovdje su vrlo drski), tip na šalteru me oslovljava na engleskome, kažem mu što je na stvari, da sam imao informaciju da brod iz Endea za Kupang 8. prosinca plovi, pa sad po najnovijem ne plovi, pa me zanima što je s tim. On provjerava i kaže mi da je brod u kvaru u Makassaru. I da će možda ploviti, ako ga poprave, ali to se ne zna. Pitam ga ima li zamjenski brod, ili neka druga mogućnost, kažem mu da sam na internetu našao i informaciju da postoji i trajekt koji plovi ponedjeljkom ujutro iz Endea za Kupang, ali tu se njegovo znanje engleskoga počinje gubiti. Ništa, pitat ću u turističkom uredu, koji sam otkrio dok sam tražio Pelnijev ured. Turistički je ured smješten u prednjem dijelu jedne stambene zgrade. Iza je kuhinja ili dnevna soba, neka neodređena prostorija u kojoj sjedi nekoliko ljudi, točnije, dvije žene i djeca. Jedna od njih dolazi, ali već joj na faci vidim da ne zna dobro engleski. Ukratko joj objasnim što me zanima i pitam ju ima li ona neke informacije o potpunom rasporedu trajekata s Floresa za Kupang, s naglaskom na ovome u ponedjeljak ujutro. Ona me preusmjerava drugoj ženi, koja sjedi u stražnjoj prostoriji. Ova bolje govori engleski, pa mi pokušava reći da trajekti katkad ne plove zbog nemirnog mora (a Pelnijevi trajekti su grdosije rađene za otvorena unutrašnja mora Indonezije, koja bi, da nije načela arhipelaga, bila međunarodne vode :D ), ali da mi ona može dati broj od žene u turističkom uredu u Endeu, pa neka ju ja nazovem…tu ju prekidam rekavši da ne mogu nikoga nazvati jer XL mreže nema na Floresu (to sam sinoć provjerio na internetu, pogledavši kartu pokrivenosti Indonezije pojedinim mrežama – kod XL mreže Flores je terra incognita, a na Timoru signala ima nešto malo oko Kupanga, što je zapravo sve što mi treba). Pitam ju zašto ona ne bi sada nazvala tu ženu i rekla mi što je saznala (ili ju dala meni na telefon), umjesto da mi daje broj. I stvarno, naziva ju, pričaju, onda ona spušta slušalicu i kaže da će me ta žena nazvati oko 5 sati i dati mi informacije, ali da moram nabaviti broj. Ma jel? Sad da ja kupujem SIM karticu zbog jednog telefonskog poziva? Pa da, to je samo 10 000 rupija. Da, 10 000 rupija za golu karticu. Ako želim još neke opcije, to će koštati kojih 50 000. Iako sam razmišljao da nabavim i Indokomselovu karticu, glupo mi je uzimati novi broj za tih desetak dana koliko sam još ovdje. Žena se drži kao da nema drugog rješenja i kao da je to moj kapric – možda i jest moj kapric (10 000 rupija je 5 kn), ali ne volim taj ucjenjivački pristup, a osim toga, drugog rješenja ima. Ova iz Endea nazove nju u 5, te onda ova to izreferira meni. Lakše i jeftinije. Jedino ako se njoj ne da baktati s time. Ali ona radi u turističkom uredu, to joj je posao. Odlazim snužden iz ureda, zaključujući kako se razlika između muslimanskih otoka zapadnije i katoličkog Floresa vidi po tome da su katolici arogantniji. :D Vraćam se opet u onu agenciju gdje sam kupio kartu za bus, možda oni nešto znaju. Ukratko obrazlažem situaciju i spominjem i taj brod ponedjeljkom. Naime, moj plan nakon Labuanbaja jest u petak otići u Bajawu, u subotu obilaziti okolna lokalna sela, potom u nedjelju krenuti za Ende ili Moni…i tu stvari postaju problematične. Izvorno sam trebao nedjelju doći u Moni, u ponedjeljak ujutro otići na Kelimutu i popodne krenuti za Ende, tamo prespavati i imati cijeli utorak u Endeu, pa navečer isploviti za Timor. Ako ima taj brod u ponedjeljak ujutro, onda moram udarnički krenuti u cik zore iz Bajawe za Moni, stići tamo oko ranog popodneva, obaviti Kelimutu i naći neki predvečernji prijevoz do Endea, kako bih ujutro bio na trajektu. I žena u turističkom i tip u agenciji su mi rekli da je najbolje raspitati se kada stignem u Ende. Ali ako trajekt ide u ponedjeljak ujutro, ja neću ni gubiti vrijeme idući u Ende prije Kelimutua. A opet mi je glupo da zbrzam Kelimutu, dođem u nedjelju navečer u Ende i shvatim da u ponedjeljak nema nikakvog broda. Zato bih svakako htio doznati unaprijed informaciju postoji li taj brod ponedjeljkom ujutro ili ne. Pretpostavljam da bi to netko tko živi u tom gradu, a kamoli još radi u turističkom uredu, trebao znati kao iz topa, i zato mi nije jasno ono vrdanje žene koja „će me nazvati u 5“. Ovaj drugi tip isto ne zna, pa mi kaže „ali ako ste našli na internetu…“. Kažem mu da on za razliku od mene znade indonezijski, da sam ja mogao tražiti samo stranice na engleskome, a one su mršave. A i taj podatak nekih dviju motoristica koje su plovile tim trajektom ponedjeljkom, i tvrdile da imaju informaciju da ide svaki ponedjeljak, prisnaženu kasnije na još jednom sajtu, porijeklom je iz ožujka 2012. Možda se štogod u zadnje tri i pol godine promijenilo. Tip u agenciji mi pak nalazi podatak da ima trajekt subotom iz mjesta Aimere, odmah ispod Bajawe. Loša pozicija i loš dan. U tom slučaju najviše mi se isplati Pelnijev brod iz Larantuke, na krajnjem istoku Floresa, koji ide 10. prosinca, idući četvrtak. To znači da ću imati priliku vidjeti i istok Floresa, da mogu opušteno otići u Kelimutu, čak možda i stati u Endeu (i Ende ima Sukarnov muzej, budući da je isti prije Bengkulua bio prognan u Ende), pa onda i u Maumereu ili negdje istočnije, stići u srijedu navečer u Larantuku i u četvrtak ujutro biti na Pelnijevu brodu. Ako i taj rikne, ima u petak onaj ASDP-ov – a sad baš jesam li toliki pehist da se tri broda pokvare ili im se otkažu putovanja zbog lošeg vremena…
Čak mi se takav plan i sviđa. Jedino što to još malo pomiče moj ulazak u Istočni Timor, a sve je izvjesnije i da ću Božić dočekati u Alice Springsu ili pod Uluruom. Vraćam se na ručak kod lozinačkih lihvara, uzimam ovaj puta pizzu napoletanu, jedem ju i usput slažem modificirani itinerer po Floresu. U međuvremenu je nešto i grmjelo, mislio sam da će nas zaliti pljusak, ali samo je lajalo, nije grizlo (ili, bolje rečeno, slinilo). Po povratku u sobu, oko pola 7, shvaćam da nema struje. Primijetio sam da je u jednom času dok sam bio na terasi restorana, jače zagrmjelo, a onda su isključili glazbu, ali kako je svjetlo nastavilo gorjeti, a ni internet nije zamro, zaključio sam da je nešto drugo posrijedi. No izgleda da je ipak bilo nešto sa strujom. Odlazim na recepciju, pitam što je na stvari, dobivam nekakvo nejasno objašnjenje od tamošnje cure. Može li se to ponovno uključiti? Može, ali morat ćete malo pričekati, oni (tkogod to bio) sad upravo večeraju. Toliko o tome da je gost uvijek u pravu. Prigovaram kako za 350 000 rupija (175 kn) imam sobu bez interneta i bez struje. A to onda znači i bez klima uređaja i tople vode, koji inače dižu cijenu sobe. Ženska pokušava smiriti atmosferu s „OK, OK…“, ali ja joj kažem da NIJE OK. Indonežani ne shvaćaju koncept hitnosti. Ja nemam što raditi u sobi, jer je u mraku. Treba mi šteker da napunim bateriju od fotića kako bih sutra slikao varane. Trebam napuniti tablet. Odlazim natrag u sobu (udaljenost soba-recepcija je kojih 150 metara nizbrdo), nadajući se da će netko doći za mnom. Kako nitko ne dolazi pronalazim razvodnu ploču na zidu zgrade i prebacujem osigurače. Ali i dalje je sve isto. Konačno se pojavljuje jedan tip koji izgleda kao domar. Zna nešto rudimentarnog engleskog, ali mi objašnjava da je problem u centrali. Ono što je osobito bizarno jest da svi ostali objekti hotela – bungalovi, recepcija, paviljoni s drugim sobama – imaju struju. Gori čak i lampa na rubu moga paviljona koja osvjetljava put. Ali taj paviljon u kojem su najbolje i najskuplje sobe u cijelom hotelu, on je u mraku. Jer naravno nema generatora. Za cijenu sobe koju plaćam, hotel ne može omogućiti generator. Ovaj koji liči na domara nešto ponavlja i prtlja, spominje kuhinju (a?) i onda kaže da će struja doći oko pola 8. A sada je tričetvrt 7. Znači ja bih trebao sjediti u mraku 45 minuta? Ne dolazi u obzir. Spuštam se u mjesto i odlazim opet u Happy Bananu, na jedan od njihovih šejkova. Skupi su im i šejkovi, ali su barem obilni. Za 70 000 rupija dobivam duplo više nego kod lozinačkih lihvara, iako je to i dalje više nego dvaput skuplje. I još se konobar čudi kad naručim samo to. Nakon što sam popio, konobarica me opet dolazi pitati želim li nešto drugo, ja joj kažem kratko „Ne.“, a ona izgleda jako zatečena tim odgovorom. Kojih desetak minuta kasnije opet dolazi. Sada ju tražim račun prije nego što mi išta kaže i čvrsto odlučujem da sutra ne dolazim ovamo. Nije da im je lokal krcat, pa da im fali slobodni stol, a to da će mi dosađivati da moram stalno imati neku narudžbu na stolu, to ne dolazi u obzir.
Vraćam se u hotel, ulazim u sobu, kvrc – i dalje mrak! Sada već vidno bijesan pičim na recepciju. Tamo je sad neka druga cura koja se malo zbunila, potom zove svoju kolegicu (a to je ona od ranije), koja kaže da je problem u centrali, da su ju zvali, ali da još ništa. Dobro, kvragu, ovo je Indonezija, naravno da neće ništa biti, jebe se njima za to što je netko u mraku. Ma imam osjećaj i da se ovima na recepciji jebe, drže se kao da se to njih ni najmanje ne tiče. Nit luk jeli, nit luk mirisali. A to što hotel nema generator, to je valjda problem vlasnika. E pa, taj mi je vlasnik konačno danas odgovorio na onaj upit za sobu od prekjučer, rekavši kako nije pregledavao mejl dosada i ispričavao se zbog toga. Sada će me čuti zbog ovoga. Razmišljam da ih tražim povrat dijela novca. Moja je pogreška da sam odmah platio sve. Ova soba ne vrijedi 350 000 rupija. Spavao sam u boljim i jeftinijim sobama, koje su imale wi-fi i struju. Istina, nisu imale bogznakakav pogled, ali Bože moj. Pogled je takav iz cijelog Labuanbaja, ne samo iz ovog hotela.
Cure na recepciji kažu kako navodno zovu vlasnika (i to onaj domar, kojeg sam vidio s njima u društvu), čujem i neko komešanje tamo iza, neka žena opet spominje centralu, zatim jedna od cura na recepciji donosi baterijsku svjetiljku. Kao, neka si s tim svijetlim. Pa nije da se ja ne vidim kretati po sobi, meni treba struja za napuniti baterije! Kažem im konkretan prijedlog – možete li me pustiti u neku drugu sobu, gdje ima struje? Kratko i jasno. Treba mi utičnica. Jedna uzima ključ i odvodi me u jedan od bungalova. Koji je iznutra poprilično skroman, ali ima utičnice. Točnije jednu, u koju je utaknut produžni kabel s dva izlaza. U jednom izlazu je ventilator. A meni trebaju oba izlaza – za bateriju fotića i tablet. Dakle, bit će vruće. Ali, jedna dobra stvar je da, kako je to prvi bungalov pored restorana, on čak i hvata nešto wi-fija. Tako da ću uspjeti poslati nekoliko mejlova (između ostaloga i vlasniku hotela) i započeti pisati ovaj tekst, sve dok me nakon sat vremena ne potjera na zahod. Zahod u bungalovu je očajan, možda je čist, ali nema kotlić, nego se ispire vodom iz hampera, nema ni onoga crijeva s vodom za oprati se (opet iz hampera), nema toaletnog papira…ničega. Radije ću pokupiti stvari i otići u sobu, iako ću vjerojatno morati drežditi u mraku, ali rano se dižem, mogu ranije i na počinak. Dočekuje me međutim svjetlo iz jedne od soba, a kad zakrenem za ugao, vidim i svjetlo u hodniku iz kojeg se ulazi u sobe. Divno, centrala je došla k sebi. To sada znači da ću u miru natipkati tekst do kraja, da ću se moći otuširati, a i da ću se prije počinka spustiti do restoranske zone wi-fija prije nego sutradan promijene lozinku. Iako je u Hrvatskoj tek 7 navečer, tekst za današnji dan je već gotov i objavljen. A sutra – spektakl…
Ili ipak ništa od objave. Naime, zatvaranjem restorana, oni gase i internet. Da im ga slučajno netko ne bi krao. Ma odvratno…
Post je objavljen 03.12.2015. u 10:08 sati.