Doručak službeno počinje u 7, a tako je i dogovor s onim tipom iz agencije, nekim mlađim frajerom koji izgleda kao netko tko bi svirao na onim bačvama koje se sviraju po Karibima. Općenito, ovdašnje je stanovništvo već poprilično tamne puti i vrlo slabo kosooko. Blizu smo Nove Gvineje, ima tu papuanskih utjecaja, barem što se boje kože tiče, u pogledu kose baš i ne (Papuanci imaju karakterističnu kuštravo rudlavu kosu, i inače su uz bijelce i australske aboridžine jedina populacija koja može imati plavu kosu). Međutim, doručak je počeo i malo prije 7, tako da stižem ubaciti u sebe jednu palačinku od banane i par komadića ananasa i papaje, a onda se spuštam do ceste, gdje se već nalazi taj tip i zajedno s njime još neki klinac koji će mi nastaviti praviti društvo kad ovaj ode još obaviti neke stvari. Taj klinac zapravo ima 18 godina i sada se ja pitam izgleda li mi kao klinac zato što sam ja iz svoje dobne perspektive počeo sve ljude tih godina doživljavati kao klince, ili on stvarno izgleda mlađe. Dobro, zbog sitne građe ovdje svi izgledaju mlađe. I on meni kaže da mi ne bi rekao da nisam u dvadesetima. Pa tako se i osjećam. Malo smo još razgovarali o nekim generalijama, on je cijelo vrijeme držao peraje, masku i dihalicu, koje će mi kasnije predati, jer je to za moj drugi dio današnjeg programa, a to je ronjenje s maskom pored jednog obližnjeg otoka. U međuvremenu se pojavljuje onaj prvi, daje mi i ručak u kutiji od stiropora u kakvoj se obično servira hrana koja se dostavlja, a potom me motociklom prebacuje do luke. Mali će za nama pješice, zajedno s perajama i maskom. Ovaj me ostavio na gatu i opet nekud odjezdio, taman kad se pojavio mali. Promatramo ekipe ronilaca i turista koji idu na dubinska ronjenja po arhipelagu. Zapravo, čini se da trenutno više turista ovamo dolazi radi ronjenja nego radi varanâ. Napokon se ponovno pojavljuje ovaj s motociklom, te mi kaže da je troje ljudi odustalo, tako da na izlet idemo samo ja i još jedna osoba. Prebacuje me motorom malo južnije, u još neuređeni dio luke. U Labuanbaju se gradi veća luka, koja će moći prihvaćati i veće brodove, vjerojatno teretne – čitav taj predio luke zauzet je kontejnerima, a meni nije jasno odakle ovdje kontejneri i što se u njima prevozi. Flores nema industriju, pa da bi se stvari izvozile, nema baš ni neko veliko tržište, pa da bi se roba kontejnerima morala dovoziti ovamo… Ulazim u uski drveni izletnički brod spuštajući se po nejednakom sklizavom velikom kamenju, prekrivenom blatnom zemljom, koje na ovom mjestu tvori obalu. Nekako se uspijevam dočepati broda, a tamo, osim dvojice članova posade, sjedi još jedan tip, u svojim, rekao bih, pedesetima. Kurtoazno se pozdravljamo, ali razgovor ćemo ostaviti za kasnije. Jutro je. A ubrzo se pali i vrlo bučni motor broda i krećemo na dvosatnu vožnju do Rince. Rinca je odmah uz obalu Floresa, ali ipak malo južnije, zato toliko treba. Do Komoda pak treba oko 4 sata, zato se na njega obično ide gliserom, kako se ne bi gubilo previše vremena na put tamo i natrag. Ili se ide na dvodnevne ture s noćenjem.
Otoci uz zapadnu obalu Floresa vrlo su suhi, iako imaju vegetacije, no one primjerene sušnim uvjetima. Istina je da na Rinci uz samo obalu postoje mangrove, ali unutrašnjost je savanasta. Boja koja prevladava po okolnim otocima je žućkasta. Po otocima ima i dosta listopadnog drveća, koje je sada vjerojatno u fazi ponovne folijacije (završila je sušna sezona i kreće kišna), ali još je uvijek uglavnom golo, pa otoci iz daljine izgledaju kao prekriveni nekom sivkastom paučinom (onim sivkastim nakupinama koje se obično nagomilaju na teško dostupnim mjestima, mi to doma zovemo „mačke“), a to je zapravo to golo drveće. Također primjećujem da je more prilično prljavo. U zaljevu Labuanbaja svakako, ali čak i izvan uvala, na relativno otvorenom moru znamo upasti u plutajuće nakupine smeća, ali i biljnog otpada (granja, lišća i sl.), koji stvara čepove na površini vode. Konačno oko pola 10, nakon dva sata plovidbe, uplovljavamo u duboki zaljev na sjevernoj strani Rince, gdje je i jedan od ulaza u nacionalni park Komodo. Gasi se motor i tek tada spoznajemo ljepotu tišine ovog mjesta. To je ona divota jedrenja – usidriti se u nekoj mirnoj uvali, baciti sidro i zanoćiti tako, usidreni nasred mirne vale. Ako još sidro drži, a uokolo nema neugodne faune, milina. Pogotovo kad počne ljuljuškati… No ovdje ćemo se ipak privezati za gat, te potom krenuti u obilazak ovoga dijela nacionalnog parka. Na moliću stoji upozorenje da se nalazimo u zoni krokodilâ i da treba biti posebno oprezan. Čudno, obično se kaže da je komodski varan vršni predator zato što nema konkurencije u vidu upravo tih istih krokodila, no izgleda da su ovdje varanima krokodili proletjeli ispod radara. Što je ironično, engleski naziv za varana je monitor lizard, ali ovdje nisu uspjeli opaziti krokodile. Možda su si pak podijelili ingerenciju, kao ono morski pas i krokodil na grbu Surabaye.
Na kraju molića čeka nas naš današnji vodič, jedan od rendžera nacionalnog parka, koji se zove Ismen. Ismen u ruci drži dugačak štap s rašljastim završetkom, koji služi za odbijanje eventualno agresivnih varana. Ujedno doznajem i kako se zove moj suputnik, kao i odakle je. On je Christian iz Švicarske, iz jednoga sela blizu Züricha. Pričat će mi kasnije da ovuda luta samostalno, žena i djeca su mu u Švicarskoj. Ima vizu na mjesec dana, ali vjerojatno će ju produžiti. Za Božić bi trebao biti na Baliju, a u posjetu bi mu trebala doći i žena. Pomalo je zbunjen, tj. ima neki čudan smisao za humor koji je smiješan samo njemu. Krećemo za Ismenom do centralnih objekata u parku, gdje ćemo kupiti ulaznice. Putem dotamo, pod jednim drvetom vidimo mladog varana, od kojih 5 godina (varani inače žive oko 30 godina, a bilo je i slučajeva koji su doživjeli 50). Da nas vodič nije upozorio, ne bismo ga ni primijetili, kamuflaža im je prilično dobra.
Komodski varan ili komodski zmaj, u jeziku lokalaca nazvan ora ili buaya darat (kopneni krokodil), najveći je gušter na svijetu. Odrasli mužjaci dosežu duljinu i do 3 metra. Prema jednoj teoriji, njihova veličina je odraz otočnog gigantizma, a prema drugoj, komodski su varani prežitak nekadašnje megafaune ovih područja. U prilog tome idu i fosili takvih guštera slične veličine, nađeni u Australiji. Varani su mesojedi, a napadaju i plijen znatno veći od sebe, poput bivola i jelena. Napadaju iz zasjede, pri čemu mogu prilično brzo trčati (oko 25 km/h), a žrtvu često ošamućuju udarcima repa. Ugriz je snažan i vrlo bolan, pri čemu se rana često inficira, budući da u slini varana žive bakterije koje uzrokuju sepsu. Iako se dugo vjerovalo da varani nisu otrovni, izgleda da ipak posjeduju otrovne žlijezde, ali sâm mehanizam nije još posve jasan (jedna žlijezda izlučuje antikoagulant, koji sprečava grušanje krvi i pospješuje iskrvarenje). Žrtva obično umire od sepse, što može potrajati i više dana. Za to vrijeme varan strpljivo slijedi žrtvu i čeka. Varani se hrane svakih nekoliko tjedana, ako uspiju naći dovoljno obilan obrok. Recimo, jelen ili bivol dovoljni su im za mjesec dana. Manji plijen gutaju cijeli, većemu otkidaju komade mesa trzajima glave, slično krokodilima. Nakon što probava otpočne, iz želuca izbacuju gvalju neprobavljivih dijelova, kao što su dlake, kosti, zubi, rogovi… Čest je i kanibalizam, tj. odrasli mužjaci jedu mladunce, pa tako mali varani (do negdje treće godine života) žive na drveću, na koje se odrasli mužjaci zbog mase (a dosežu i do 75 kg) ne mogu popeti. Tamo se uglavnom hrane kukcima i ptičjim jajima. Ženka negdje u rujnu polaže jaja u rupe u zemlji, koje su zapravo podzemna gnijezda ptica kokošina, koja ženka malo proširi. Prvih nekoliko mjeseci, do početka kišne sezone, ženka je u blizini i čuva jaja od predatora. Kada počne kišna sezona, jaja bivaju potopljena, te tako ostaju do vremena izlijeganja, koje je u travnju, dobu kada ima najviše kukaca. Zanimljiv je kuriozitet da su varanice sposobne nesti neoplođena jaja iz kojih se redovno liježu mužjaci. Dugo se mislilo da je riječ o mogućnosti da varanica pohrani mužjakovo sjeme negdje u tijelu, no kada je u jednom zoološkom vrtu jaja sjela ženka koja nije nikada imala kontakt s mužjakom, došlo je do zaključka o sposobnosti partenogeneze. Očito je to međutim ekstremna mjera, a činjenica da se iz takvih jaja liježu mužjaci ukazuje na to da ženka ipak traži nekoga da ju oplodi.
Varani imaju vrlo dobar osjet mirisa, tj. u stanju su osjetiti miris strvine (koju također jedu) na 9 kilometara. U ustima imaju dugi rašljasti jezik kojim često ispituju okolinu. Zubi su im prekriveni tkivom desni, koje se ljušti tijekom hranjenja, tako da im je slina krvava. Kao što sam rekao, kreću se prilično brzo, napadaju iz zasjede, a u stanju su i skakati za hranom. Prije napada se znaju uspraviti na stražje noge. Kamufliraju se bojom tijela, koja varira od sivkaste, preko SMB-a, do gotovo crne. Iako načelno ne napadaju ljude, tj. ljudi im nisu primarni plijen, bilo je slučajeva napada u samoobrani, čak i s tragičnim ishodima. Naime, već sam rekao da varanov ugriz uzrokuje veliki gubitak krvi i sepsu. Stvari dalje idu same od sebe. Osim toga, bilo je i slučajeva gdje su varani iskapali tijela iz grobova i jeli ih. Glasaju se šištanjem, a kako su hladnokrvne životinje uglavnom nisu aktivni noću. Nisu zapravo pretjerano aktivni ni danju, pogotovo ako su siti. I zapravo je i bolje da je tako, barem s aspekta posjetitelja Nacionalnog parka, koji ne žele da varani stalno trčkaraju uokolo. Love najčešće u popodnevnim satima.
Zapadni je svijet za varane čuo 1910., kada je jedan nizozemski časnik odlučio provjeriti priče da na otocima zapadno od Floresa žive zmajevi. Priče su bile tipično pretjerivanje, npr. da su dugački 12 metara i rigaju vatru. Ekspedicija koju je poslao iskrcala se na Komodu i uspjela odstrijeliti jedan primjerak, dugačak samo 2 metra, bez vatre u ustima. No time je komodski varan – čije je postojanje lokalnoj populaciji naravno bilo poznato i ranije – znanstveno opisan. Zbog malog broja staništa, populacija se vodi kao ranjiva, iako ih samo na Rinci ima oko 2000, na Komodu još i više, a žive na još nekoliko manjih otoka uokolo, te u nekoliko džepova na sjeverozapadu Floresa.
Nakon što smo kupili ulaznicu, Ismen nam nudi da odaberemo jednu od triju staza za hodanje, rangirane po duljini. Najdulja ima kojih 5 km i za nju treba oko 2 sata. Ali prolazi uglavnom kroz otvorenu savanu u unutrašnjosti otoka. Iako smo Christian i ja prvo bili za nju, čini se da se Ismenu baš ne da, pa nas zapravo nagovara na srednje dugu stazu. Ona više prolazi kroz šumu, sjenovitija je. Kaže nam što bismo sve trebali vidjeti od faune prilikom šetnje, ako sve bude u redu. Varane (naravno), majmune (njih je uvijek fora vidjeti), zmije (to bih rado preskočio, pogotovo jer sam u japankama), bivole i jelene. Na kraju smo vidjeli sve to osim zmija (jej!), a još i jednu vrstu ptice koja također, čini mi se, spada u kokošine, a Ismen ju zove „romantična ptica“, budući da parovi ostaju zajedno cijeli život. Čak su i ovdje čeprkale po zemlji u paru. Ako ženka ugine, mužjak nađe drugu. Romantika je precijenjena.
Varane smo vidjeli odmah na početku, njih desetak, okupljenih ispod kućice u kojoj je kuhinja u glavnom turističkom dijelu parka. Okupljaju se ondje jer im miriši hrana, iako ju ne dobivaju otamo. Leže izvaljeni jedni preko drugih, primjerci različite dobi, neki i do 2 metra dugi. Ovako izvaljeni izgledaju relativno bezopasno, kao velike iguane. A iguane, iako su zastrašujućeg izgleda, zapravo su prilično dobroćudne. Onda se jedan počne premještati, tromo, palucajući jezikom, hoda oko skupine, na drugu stranu. I zlokobno šišti. Čini se da je situacija pod kontrolom, ali ipak nije baš ugodan osjećaj da ova masa mišića može sunuti u svakom času prema nama brzinom sprintera. Udaljeni smo koja 3-4 metra, ali svejedno se osjećam izloženo. Rašljasti štap u Ismenovoj ruci dodatno pridonosi osjećaju latentne opasnosti. A kako mi je ponudio da me slika, tako je štap dao Christianu, pa se bojim da ovaj ne napravi neku glupost, ili da se jednostavno uspaniči ako se nešto počne događati. To je nekoliko sekundi napetosti (i naravno da ovaj ne može okinuti samo jednu sliku, mora barem dvije – kad god mene netko zamoli da ih slikam, ako eksplicitno ne zatraži još jednu, ili ako netko ne uleti u kadar, uvijek okinem samo jednu sliku), ali sve završava u najboljem redu. Drugi problem je što je čitav taj dio otoka pun nekih dosadnih muha, sličnih obadima, koje stalno slijeću na vas i ne daju se otjerati, tako da se bojim da ti moji nagli trzaji rukama i nogama ne isprovociraju varane. Srećom, oni su hladnokrvni (na više načina), tako da se i dalje drže zaklona ispod kuhinje.
Nastavljamo šetnju šumom, gdje vidimo jedno (vjerojatno napušteno) gnijezdo u koje su varanice odlagale jaja, jedno koje bi možda moglo imati jaja u sebi, jedan dio staze je zatvoren jer je na tom mjestu prošle godine varan napao rendžera… Osim izmeta na nekoliko mjesta, više nismo vidjeli žive varane u šumi. Što je svakako bolje, iako možda nije toliko prirodoslovački atraktivno. No ja nisam sir David Attenborough, već mi je sâm osjećaj bivanja na koji metar od tih veličanstvenih bića bio dovoljan. Šetnja je trajala oko sat vremena, kroz neobičan pejzaž, koji jest šuma, ali sušna šuma. Zemlja između je spržena i suha. Potom se počinjemo penjati preko jednog hrpta, pa tako vidim i na što liči ostatak Rince. Da, riječ je o savani, otvorenim prostorima prekrivenim niskim travnatim raslinjem, s povremeno razbacanim palmama koje su slične kokosima. Nije mi jasno kako se ovdje razvio takav sušni biotop, tim više što na Floresu redovno kiši, u što ću se uvjeriti i toga popodneva. Vrućina je užasna, kao da zrak pulsira toplinom i uvijek si u takvoj situaciji gotovo mogu vizualizirati kako mi znoj šiklja iz žlijezda, onako poput arterijskog krvarenja. Odahnuo sam kada smo ponovno ušli u šumu, ipak je to sjena, čak i takva čudna, sušna listopadna šuma. Na nekoliko nam je mjesta Ismen pokazivao smokve daviteljice koje su u svoj čvrsti zagrljaj uhvatile neko od palmina drveća, na drveću bismo katkada vidjeli lubanje bivola s rogovima… Pitao sam ga je li to možda neka vrsta praznovjerne zaštite od varana, a on je rekao da to rendžeri nađu u šumi lubanje bivola i pričvrste ih na drveće kako bi ih onda turisti mogli slikati. :D Inače, na Rinci se nalaze i dva ribarska sela, ali na drugom kraju otoka, podalje od ovoga gdje je nacionalni park. Pretpostavljam da i tamo ima varana, ali nekako su se očito navikli na suživot. Varani inače jedu i ribu, ulaze u more i vješti su plivači (mogu roniti do 4,5 metra dubine), pa ih se znalo nalaziti i na susjednim otocima koji im nisu redovito stanište.
Pozdravljamo se s Ismenom kod zgrade u kojoj je blagajna, potom ćemo sjesti zakratko na piće pored obližnje suvenirnice, gdje možete kupiti i drvene figurice varanâ u različitim veličinama, od nekoliko centimetara, pa skoro do metra. Naravno, živi varani su zaštićeni, a i teško da bi ih baš netko uzeo kao kućnog ljubimca, no ima ih u nekoliko zooloških vrtova po svijetu (između ostalog ona partenogenetičarka je snijela jaja u zoološkom vrtu u Chesteru). Vraćamo se potom na naš brod, s kojim ćemo na drugi dio programa. Isplovljavamo natrag u smjeru Labuanbaja, ali idemo malo dalje od obale, uz srednji niz otoka. Prilegao sam na klupu i zatvorio oči, pritom i malo zadrijemavši. Prije toga sam pojeo onaj putni ručak – naravno, komad piletine, riža i vodeni špinat. Nema tu prevelike maštovitosti. Sjećam se da su me dan ranije pitali želim li piletinu, govedinu ili vegetarijanski. Da sam uzeo vegetarijanski, pretpostavljam da bih dobio tofu, ili možda samo povrće. Zaustavljamo se kod jednog otočića oblika stošca, ali koji na jednom kraju ima jezičac pješčane plaže. Uokolo je koraljni greben. Sada bismo ovdje trebali roniti. No ja se prvo moram presvući, što je na čamcu malo teže, jer baš nema nekog zaklona. Uz manevar s ručnikom ipak uspijevam, a potom uzimam peraje i masku. Peraje pokušavam navući, ali brzo odustajem. Pitali su me što želim za ručak, ali me nisu pitali broj noge. I naravno, dali su mi peraje broj 40-42. U to mi eventualno stane nožni palac. Isto tako, maska je vjerojatno dječja, čak i na najrastegnutijoj duljini remena nema šanse da ju prevučem preko glave. Ulazim u more bez ičega, spuštajući se po ljestvama s vanjske strane čamca (jer smo se usidrili kojih 20-ak metara od obale). Suprotno svim očekivanjima, more je hladno, temperatura nije viša od 30°. Toliko o tropima. Odlazim otplivati do obale, Christian je već prije mene skočio u vodu i već se vraća na brod (on ima manju nogu, pa je uspio staviti peraje). Ja ću malo progacati po plićaku, a potom plivam natrag do broda, gdje mi Christian daje svoju masku, koja je malo veća, neka probam s njom. Ponovno se vraćam u plićak, stavljam masku i zaranjam. I ponovno se suočavam s mojim praiskonskim strahom od zaranjanja. Dakle, ja stojim u plićaku, dubina je možda metar. U ustima držim dihalicu, što znači da neću ostati bez zraka. Lagano licem krećem prema površini vode, otvorenih očiju. Što mi je lice bliže vodi, to je užas koji osjećam sve veći. Uspijevam maskom proći pod vodu, čak je i lijepo i zanimljivo promatrati ribe ispod vode, ali užas koji u meni vrišti „Izađi van, izađi!“ je prevelik. Ja ne znam odakle mi točno dolazi taj strah od uranjanja, to je nešto iz ranog djetinjstva. Ono čega se mogu sjetiti jest da mi je majka kao malomu znala prati kosu u moru, te bi me onda, da mi ispere šampon, zagnjurila. Naravno, uvijek bez upozorenja, tako da nisam stigao uzeti zrak ili zatvoriti oči. Imam taj prizor u svijesti, ruka koja mi gura glavu unazad i pod površinu, a voda se sklapa nada mnom, tj. vidim nebo iznad sebe, ali zvukovi nestaju, dotok zraka nestaje…i premda to traje nekoliko sekundi, vjerujem da to može biti uzrok traume. Iako sam čuo i mnogo primjera ljudi koji su bili u ozbiljnijoj situaciji utapanja, pa su se svejedno uspjeli riješiti te traume. Dodatno se taj strah fiksirao kompletnim nedostatkom razumijevanja okoline za taj problem (majka i baka u kasnijim fazama djetinjstva, pa kasnije moje društvo s mora), gdje se to doživljavalo kao nekakvo moje izvođenje bijesnih glista, onako kako ljudi kojima je nešto lako ne shvaćaju da netko nije u stanju nešto izvesti. Bilo je tu i poprilično nasilnih gnjurenja (koja su samo bila kontraproduktivna), pranja mozga („kaj ti nije neugodno da si jedini sa suhom glavom na plaži“), prijetnji zdravljem („dobit ćeš sunčanicu“ – znao sam po dva sata plivati posve suhe glave, nikad nisam dobio ništa slično sunčanici)… Ja si svakih nekoliko godina preduzmem da se pokušam riješiti tog straha, odem u plićak, zaronim, uspijem čak i otvoriti oči pod vodom, ali strah od gušenja ostaje. Mislim da bih se toga mogao riješiti jedino hipnozom. A onda se opet pitam – pa zašto mi to treba? Da, vjerujem da propuštam divote podvodnog svijeta – isto kao što vjerujem i nekom padobrancu koji kaže da je skok s 1500 metara prekrasno iskustvo. A zanima me koliko bi se onih koji smatraju da je moje neronjenje gubitak odvažilo na takav skok. Poanta je da svi mi u životu zbog svojih strahova imamo neke gubitke. Nekima je i ovo moje putovanje nešto na što se nikad ne bi odvažili, čak i da imaju vremena i novaca. O čemu onda govorimo? Pustite me da se bojim ronjenja, time nikomu ne štetim, osim eventualno sebi, i to čisto u pogledu iskustva.
Nakon nekoliko pokušaja urona i izrona, vraćam se na brod. U međuvremenu se iznad Floresa pošteno smrknulo i izvjestan je snažni pljusak. On i počinje, dok se vozimo prema Labuanbaju. Posve je nejasno odakle su se skupili toliki teški crni oblaci, nebo je ujutro bilo posve čisto, s tek pokojim paučinastim cirrusom. Zahladilo je, ugođaj postaje pomalo jesenski. Do pristanka u Labuanbaju kiša je malo jenjala, ali svejedno se neće biti lako ispeti iz broda po onim kamenčinama. Još pitam tipa mogu li ostaviti peraje i masku na brodu, no on mi kaže da ih moram odnijeti u ured agencije. Krasno, još ću to morati imati u ruci. Dajem mu da mi ih pridrži, trebaju mi obje ruke za uspeti se, a on mi dobacuje ono uobičajeno „Oprezno!“, iako je očito da se penjem uz maksimalni oprez, ali ponekad jednostavno moraš stati na neko mjesto da bi procijenio je li dobro kao uporište ili nije. Uspijevam se dočepati obale, Christian je svoje peraje i masku ostavio na brodu. Inače, tek smo na brodu doznali da smo u istom hotelu, ali ja sada prvo moram otabanati skroz do ureda agencije, gdje je neki novi tip, koji me sumnjičavo gleda kada mu objašnjavam da sam donio vratiti opremu, onda mi kaže da ju odložim na stolac i potom me još pita koliko sam platio turu. Nije mi jasno to pitanje, pa valjda on zna koliko njegova agencija naplaćuje te ture. Očito neke njihove interne spike. Inače, na brodu smo doznali da kormilar za tih 4 sata plovidbe do Rince i nazad dobije 40 000 rupija. 20 kn. Znači, 5 kn po satu. Vlasnik broda dobije 50 000. A cijene po restoranima u Labuanbaju su otprilike u tom rangu. I što je najtragičnije, mi još smatramo da je to jeftino. Realno, platiti 30-ak kn za pizzu i jest jeftino iz naše perspektive, ali cijena pizze bi trebala biti prilagođena kupovnim mogućnostima domaćih ljudi. Ovako, ja imam osjećaj da preplaćujem tu pizzu, a lokalci si ju uopće ne mogu priuštiti. Obična pizza njima je luksuz. I sve to samo zato što stranci MOGU platiti više. Ako MOGU, ne znači da i ŽELE. Ali to je turistički reket – stranac ima novca, uzmi mu ga što više. I takve stvari računam ovim zemljama u minus. Stvar je principa.
Poslijepodne će uglavnom curkati kiša, tako da ću ga provesti u restoranu (naravno da je nova šifra u pitanju), uz gado gado (koji je bio jedan od lošijih, zbog izbora povrća – krastavci, mahune, zelena salata…iako je umak od kikirikija bio dobar, nije ga mogao izvući), potom otići do palačinkarnice preko puta, pa na bankomat (brzo se istopio novac iz Bime) i onda opet u hotel riješiti Hot 100. Brzinski upload fotografija prije nego gamad ugasi internet za danas, i potom odlazim u sobu pisati ovaj tekst. No u jednom času nestaje struje. Opet. Ali ovaj put za cijeli Labuanbajo, jedina svjetla su ona na brodovima u luci. Ništa, pisat ću sutra u busu, spremam se u mraku na počinak, potpomažući se svjetlom s tableta, legnem i taman da ću zaspati, kada čujem da se klima pali, vani se pale i svjetla…pa dobro, idem još malo piskarati. No nakon 20-ak me minuta shrvava san i sada je definitivno dosta za danas. Sutra konačno krećem duž Floresa…
Post je objavljen 04.12.2015. u 13:38 sati.