Više-manje sam svu prtljagu već spremio prethodne večeri, tako da je nakon buđenja trebalo samo umiti se, obući se, povješati po sebi razne prtljažne artikle i put pod noge. Dok izlazim iz sobe skužim da ne mogu izvući ključ s unutrašnje strane vrata, zaglavio se u bravi. Što sad? Na recepciji u ovo vrijeme sigurno nema nikoga, da jednostavno odem, ostavim otvorena vrata i ključ u njima? Nije to u redu. Pokušavam još jednom, vraćam se u sobu, zatvaram vrata i onda, kao da je to što su zatvorena pružilo dovoljan oslonac, uspijevam izvući ključ. Inače, dio soba, između ostalih i moja, nalaze se u drugom krilu zgrade, koje ima zasebni ulaz. Da bi se došlo do njih s recepcije, morate izaći na stražnji ulaz zgrade u kojoj je recepcija, pa onda ući u zgradu pored. Komplicirano. Sad su usto još ta stražnja vrata zatvorena, pa moram ići skroz oko bloka da bih došao na glavni ulaz. Koji je srećom pritvoren, iako unutra nema nikoga, tako da barem mogu odložiti ključ na stol. Potom se upućujem kroz prazne ulice, s tek rijetkim prometom, do kolodvora. Tamo me hvata neki tip, s pitanjem idem li za Sape, te me nakon mog potvrdnog odgovora odvodi do nekog od tipičnih indonežanskih putničkih buseva. Prtljagu mi stavlja na krov, ovoga ju puta ni ne vezuje, no barem nije na rubu, vidim još neke bekepekerske ruksake gore. Ulazim u bus koji je već poprilično pun, ali ipak nalazim dva mjesta za sebe i svoju prtljagu. U mraku vidim neku dvojicu tipova koji izgledaju kao Španjolci (ili čak Baski), rudlava kosa, brada…pretpostavljam da su to vlasnici onih drugih ruksaka. Kasnije ću doznati da su trojica, jedan se još bio sakrio spavajući skroz otraga.
Negdje oko 5.15 krećemo, iako ne bez zastajkivanja i miljenja kroz ulice uokolo kolodvora. Treba nam još kojih 15-ak minuta da se konačno uputimo prema izlazu iz grada. Pokušao sam kunjati, ali to je jako teško, zbog manjka prostora nemoguće se dobro namjestiti, ne mogu glavu nasloniti ni na naslon (prestrm je), ni na prozor (jer su tu nekakve štange za držanje), ni na torbu pored sebe (preblizu mi je, jer su sjedala – klupe, zapravo – preuska). Računam da ćemo u Sapeu biti oko pola 8, no stižemo već prije 7. Ili se cesta popravila ili je ovaj išao nekakvom prečicom. Sape izgleda kao i sva trajektna pristaništa, mjesto koje je isključivo orijentirano na tu funkciju, uz nekoliko kućica i ribarskih čamaca domorodaca. Na sredini uvale je dotrajali gat u obliku slova L, na kojem je već privezan neveliki trajekt, uokolo su se razmiljeli ljudi s raznoraznim vrećicama, svežnjevima, voćem i povrćem… Kupujem kartu u obližnjem uredu, 60 000 rupija, vožnja navodno traje nekih 8 sati. No za razliku od Balija i Lomboka, ovdje se cijelo vrijeme plovi uz neke otoke, Sumbawa i Flores nisu razdvojeni otvorenim morem kao Bali i Lombok. Kada su oni Španjolci počeli razgovarati shvatio sam da uopće nisu Španjolci, a bogme ni Baski. Jezik kojim su govorili bio je – hebrejski. I dok sam dvojicu od njih još mogao smjestiti među Levantince, treći je imao neku neodređenu facu, koja bi mogla biti bilo gdje iz Europe. Nijedan nije imao izražen nos. :D
Ukrcavamo se na brod, a ja se smještam na stražnji dio gornje palube, gdje se nalazi nešto poput dječjeg igrališta, iako je dosta sprava u poluraspadnom stanju. Tu je tobogan, vrtuljak, dva konjića, jedna ljuljačka u obliku dviju sučeljenih klupa… Ja ću sjesti na obične stolce, no oni su strašno neudobni. Izraelci su se smjestili nedaleko mene, na pod, a tu je bio i još jedan Zapadnjak, koji je na strop privezao neku ceradu koja mu je služila kao mreža za spavanje i onda se uvalio u nju. Mrdanje oko ukrcaja trajalo je do debelo iza 9 (po voznom redu isplovljavanje je u 8), iako nije bilo baš osobito mnogo vozila (nije ni moguće, zbog nevelikog kapaciteta trajekta). Inače, dok do Sumbawe možete računati na redovne trajekte, koji plove 24 sata dnevno, ovaj trajekt za Flores (kao i za Sumbu na jugoistoku) plovi samo jednom dnevno. Dalje prema Timoru stvari su još gore, trajekti plove nekoliko puta tjedno, i to iz različitih mjesta.
Plovimo po blagoj paraboli, prvo na sjeveroistok, da bismo prošavši otok Banta uzeli kurs istok-jugoistok. Sa sjeverne nam strane ostaje otok Sangeang, aktivni vulkan koji nije ništa drugo nego obična, 2000 metara visoka vulkanska kupa koja poprilično strmo strši iz okolnoga mora. Sangeang je imao jednu ozbiljnu erupciju prošle godine, kada su morali evakuirati lokalno stanovništvo (da, unatoč tomu što je otok aktivni vulkan i izgleda zastrašujuće negostoljubivo, očito na njemu ima dovoljno plodne zemlje da se nekomu isplati obrađivati ju), a drugu ovoga ljeta. I sada se s njegova vrha vije perjanica dima, ne znam kako je noću, svijetli li. Ostali otoci pored kojih prolazimo goli su i stjenoviti, ali stijene su žućkaste boje, nisu crne vulkanske. Najveći otok nalazi se otprilike na sredini puta i to je Komodo, koji zajedno sa susjednom Rincom tvori nacionalni park. Na Komodo ću preksutra, jedini način za posjetiti ga je organiziranim turama iz Labuanbaja, nije preporučljivo vršljati na svoju ruku, kako zbog činjenice da je to nacionalni park, tako i zbog opasne faune. Svi otoci pored kojih plovimo nalaze se južno od nas, tj. s te nam je strane u vidokrugu stalno barem jedan otok, pa makar to bila i na jugu poprilično udaljena Sumba (ne treba brkati Sumbu i Sumbawu – Sumba je veliki otok južno od Floresa i jugoistočno od Sumbawe, koja za razliku od njih nije vulkanskog porijekla). Sa sjeverne strane pruža se posve otvoreno more, Floreško more, iako na horizontu ponekad u izmaglici kao da vidim obrise nekog otoka, što mi liči na one otoke južno od Sulawesija. Sjećam se iz osnovne škole nekog članka u Geografskom horizontu koji je govorio o „indonezijskom načelu arhipelaga“, koje je ustanovilo jedan presedan u međunarodnom pomorskom pravu. Naime, po pomorskom pravu granice teritorijalnih voda pružaju se, ako se ne varam, 25 morskih milja (oko 46 km) od najisturenije linije obale neke države (to može biti i neki udaljeni otok – sjetimo se kako hrvatsko teritorijalno more ima „kolobare“ oko Palagruže i Jabuke). Sve izvan toga su međunarodne vode. No Indonezija je imala paradoksalnu situaciju, budući da je zbog velike razdvojenosti otokâ, naročito onih sjevernog i južnog niza, međunarodno pravo impliciralo da se država sastoji od pomorskih eksklava razdvojenih međunarodnim vodama. Stoga je doneseno već spomenuto načelo arhipelaga po kojemu sve vode unutar neke otočne države, neovisno o udaljenosti pojedinih kopnenih sastavnica, postaju teritorijalnim vodama te države. Otočne države koje su postale neovisne prije proglašenja neovisnosti Indonezije, poput Japana, Velike Britanije i Filipina, bile su mnogo zgusnutije. Načelo arhipelaga kasnije će se primijeniti i na države poput Kiribatija, Maršalovih otoka i Saveznih Država Mikronezije, ali i na Maleziju, sa svojim dvjema razdvojenim polovicama.
Jedino što se na brodu može kupiti za pojesti su keksi i grickalice sa štanda koji neki tipovi drže na prvoj palubi, pa sam kod njih kupio neke kekse s kokosom. Tu su i bakice koje prodaju voće, pa sam kod jedne kupio salak, već spomenutu voćku karakterističnu za Sundske otoke. Nazvan i zmijskim voćem, zbog karakteristične smeđe hrapave kože, salak zapravo liči na smokvu, Kora se skida počev od vrha i lako se guli, gotovo u jednoj traci. Unutra se nalazi meso koje je, poput češnjakovog, razdvojeno na tri režnja, nejednake veličine. I po boji malo liči na češnjak – ima neku bijelo-žućkastu nijansu. Okus je trpko-kiselkast, ima nešto od kiselih jabuka, malo vuče na ananas i breskvu… Zanimljivo, ali ne spektakularno. Još mi je uvijek mangostin bolji.
Negdje oko polovice puta mi je nestala mreža, tako da se više nisam mogao osloniti ni na internet za kraćenje vremena. Pokušao sam spavati, ali teško je, budući da su stolci tvrdi i neudobni, a ako su u nizu, onda su razmaknuti, pa ne možeš leći uzdužno. Izraelci su zalegli na pod i stavili ruksake pod glavu, meni se to ipak činilo preprljavim. Kasnije sam sjeo u onu ljuljačku i, kao u stolcu za ljuljanje, utonuo u drijemež. Napokon oko 5 sati popodne stižemo pred Labuanbajo. Neveliko je to mjesto, bilo bi slično Sapeu da nema turističke industrije, blizine Komoda i idiličnih zalazaka sunca. Budući da smo sada već gotovo na Floresu, gledam kad će mi se pojaviti mreža…neće! Na Floresu nema pokrivenosti XL mrežom. Znači, ovisit ću o wi-fiju. Barem bi toga trebalo biti. Jedini je problem što sada ne znam kako naći hotel. Tražio sam sinoć smještaj, Labuanbajo čak i ima ponudu objekata na Booking.com, ali svi su bili ili preskupi, ili predaleko, ili nisu imali wi-fi, ili nisu imali toplu vodu. A za tri noći na nekom mjestu mi treba pošteni tuš. Kontaktirao sam stoga neki hotel koji sam našao na Wikitravelu, poslavši upit preko službene stranice hotela. Piše da će se truditi odgovoriti u što kraćem roku. Kad sam zadnji puta imao internet, jutros, odgovora još nije bilo. Zapamtio sam međutim ime hotela, ali – kako da ga nađem? Nije osobito teško, Labuanbajo se u biti sastoji od jedne glavne ulice (nazvane Soekarno-Hatta – to ime ovdje otprilike funkcionira kao Imam Homeini u Iranu), a u njoj je naravno i rečeni hotel i to nedaleko mjesta gdje sam se iskrcao s broda. Smješten je na obronku brda koje se spušta prema moru, a sobe su zapravo u bungalovima koji su razbacani po vrtu. Zato se i zove Gardena. Recepcija je na terasi. Djevojka koja je tamo ima neobičan ten. Naime, čini se da se toliko napudrala ili natrackala nekom kremom, da joj je koža postala plavičasta. Ali, ono što je važnije, imaju sobu, i to s toplim tušem, u novom aneksu hotela, gdje sobe imaju čak i klima uređaje. Nije baš najjeftinija, 350 000 rupija za jednu noć, ali Flores je dosta skup. Odvodi me uzbrdo, ima dosta penjanja, ali soba ima balkon, veliki prozor orijentiran na zapad, prostrani bračni krevet, klimu, topli tuš…a recite, koja je lozinka za wi-fi? „Wi-fi?“ „Da, wi-fi. Imate wi-fi, je li tako?“ „Pa ne, nemamo… Ali možete otići dolje u restoran, oni imaju internet, a imate i 10% popusta kao gost hotela.“ Krasno. Nema mreže, nema wi-fija. Dobro, otići ću na pivu i zalazak sunca, pa vidjeti koja je šifra, možda hvata i u sobi. Ali prvo tuš. Dok skidam majicu primjećujem na trbuhu, malo ispod pupka, neobičnu crvenu mrlju. Mislim, tih crvenih mrlja znam imati dosta, liče na ubode, ali zapravo se vjerojatno radi o upali folikula uslijed čestog znojenja i nedovoljnog provjetravanja, pogotovo na mjestima izloženim trenju, kao što je ovo preko kojega ide pojas hlača i pederuša. No ova mrlja u sredini ima nešto što izgleda kao ojedina. Nisam siguran jesam li na tom mjestu imao neki madež ili što, nadam se samo da nije neka maligna promjena, tim više što ubrzo idem u zemlju koja je ozloglašena zbog velikog broja slučajeva raka kože. Pratit ću situaciju, nadam se samo da je neka površinska ranica, krvi nema, samo crvenilo kože uokolo. Možda da ju tretiram Zagrebačkim melemom?
Nakon tuširanja spuštam se do restorana, restoran je inače talijanski (zanimljivo, u Labuanbaju ima nekoliko talijanskih restorana), ali imaju i azijsku kuhinju, pa uzimam slatko-kiselu piletinu i veliki Bintang. I lozinku za wi-fi. Konobar mi kaže „Peperoncino, znate kako se piše? Velikim slovima.“ Upisujem PEPPERONCINO, ništa se ne događa. Pozivam konobara, pokazujem mu upisanu lozinku, on kaže „Bez duplih slova.“ Očito da ne znam kako se piše…
Dok sam dovršio večeru sunce je već zašlo, tako da odlazim ostaviti tablet u sobu i potom krećem u obilazak Labuanbaja. Nema se tu puno toga za vidjeti, glavna ulica načičkana je restoranima, turističkim agencijama, suvenirnicama i hotelima. Sve turističke agencije imaju više-manje sličnu ponudu – izleti na Komodo i Rincu, ronjenje po okolnim vodama (inače, u ovdašnjim je vodama moguće vidjeti kitopsine), kao i ture po ostatku Floresa.
Flores je inače primjer paradoksalnosti indonezijskog identiteta. Unatoč nacionalističkoj ideologiji po kojoj su svi stanovnici Indonezije, unatoč svojim jezičnim i etničkim raznolikostima, jedinstveni, naziv ovog otoka ostao je strani, kolonijalni naziv, i to naziv koji u sebi ima fonem koji uopće ne postoji u službenom jeziku države. Nevjerojatno mi je da se nije mogao upotrijebiti neki lokalni naziv – ili možda baš zato, možda su prerazličiti, pa se nijednom nije htjela dati prednost. S površinom od 13 540 km2, Flores je mrvicu manji od Crne Gore, ali ima triput više stanovnika (1 831 000). Rijetko je naseljen i nema većih gradova – najveće naselje je Maumere, s oko 70 000 stanovnika. Otok je vulkanski, kao i većina otoka u Indoneziji, a u prošlosti su ga znali zateći i razorni potresi – npr. 12. prosinca 1992. pogođen je potresom od 7,8 stupnjeva Richterove skale, koji je, zbog rijetke naseljenosti, odnio samo 2500 života (uvjetno rečeno „samo“, ali zamislite koliko bi ih odnio na Javi). Zbog brdovitog vulkanskog reljefa Flores je vrlo rascjepkan (na njemu se govori barem 6 različitih jezika), a lokalna plemena nisu nikada ustanovila neki oblik vlastite državne organizacije, nego su njima uglavnom vladale vanjske sile. 1511. do otoka su doplovili Portugalci, koji su ga prozvali Ilha de Flores "Otok cvijeća“. Portugalski dominikanci ostavili su važan trag u prevođenju otočnog stanovništva na kršćanstvo, a i danas je otok katolička oaza u Indoneziji (na većini ostalih otoka s kršćanskom većinom riječ je o protestantima). Na istoku otoka, u Larantuki, došlo je do stvaranja miješanog stanovništva lokalaca i Portugalaca, koji su se zvali Topassos („ljudi koji nose šešire“), a Nizozemci su ih zvali Swarte Portugeezen (Crni Portugalci). Vodeći trgovci sandalovine tijekom idućih 200 godina, govorili su malajskim u trgovačkim odnosima (već sam rekao da je malajski bio lingua franca arhipelaga), a u bogoslužju su koristili portugalski. Izvorni jezik bio im je nekakva mješavina tih dvaju, zajedno s nekim od lokalnih jezika. Sredinom 19. st. Lima Lopes, guverner Timora, Solora i Floresa, suočen s teškim financijskim problemima u lokalnoj administraciji, pristao je na prodaju istočnog dijela Floresa i okolnih otoka Nizozemcima za 200 000 florina (florini za Flores). Iako se na taj potez odlučio bez znanja Lisabona, koji ga je na to nečasno otpustio, Portugalci su se ipak složili s takvim aranžmanom, te je 1854. Flores postao dijelom Nizozemske Istočne Indije, te je otada dijelio njenu sudbinu.
Flores je zanimljiv prirodoslovcima, kako vulkanolozima i seizmolozima, tako i biolozima, ponajprije zoolozima. Na Floresu nalazimo primjere i otočke patuljastosti, kao i otočkoga gigantizma. Oba primjera prvoga su već izumrli – riječ je o patuljastom Stegodonu, surlašu sličnom slonu, koji je inače obitavao u pleistocenu diljem Azije, a njegova je floreška varijanta izumrla prije otprilike 12 000 godina; kao i o već spomenutom floreškom čovjeku (Homo floresiensis) ili hobitu, kako mu je nadimak u znanstvenoj zajednici, za kojega se još uvijek ne zna je li karika koja nedostaje, patuljasta varijanta Homo erectusa, ili možda skupina patoloških jedinki (neki tvrde da se možda radilo o Downovom sindromu), pri čemu bi činjenica da su u spomenutoj spilji (Liang Bua) nađeni ostatci nekoliko jedinki sugerirala da se radilo o nekoj vrsti „kolonije gubavaca“ kamo su bili slani takvi deformirani pojedinci. Što se pak otočnog gigantizma tiče, tu valja izdvojiti dvije vrste štakora, koji dosežu veličinu od 40-ak cm (jedna je navodno izumrla, a druga još postoji), kao i komodskog varana, najvećeg guštera na svijetu, koji doseže duljinu od 3 metra (iako se zove „komodski“, nalazimo ga i na susjednom otoku Rinci, kao i na nekoliko staništa na sjeverozapadu Floresa).
Moja šetnja Labuanbajom završava kod restorana Happy Banana, suši-bara koji nudi i svježe voćne sokove i smoothieje. Iako se ona piletina već gotovo mogla svrstati pod večeru, počastio sam se i sušijem, čisto da nemam osjećaj da sam propustio. :D Nakon toga se vraćam u hotel, nadam se da ću večeras ranije u krevet, umoran sam još od prethodne noći. U dućanima uz ulicu primjećujem Djeda Mraza, sobove…pa da, počeo je prosinac i predbožićno je vrijeme. Nema veze što je 30°. Još ni ne znam gdje ću biti za Božić, nadam se da ću se uspjeti dočepati Adelaidea. U sobi sam prebacio slike na tablet, sad ih treba otići do restorana podići na internet… Malo sam prilegao i zadrijemao kojih sat vremena. Probudio sam se oko 11. Idem to obaviti, pa ću nastaviti sa snom, ne volim kad me ovako zatekne na krivoj nozi. Odlazim srediti slike, provjeravam je li sve u redu s Pelnijevim trajektom u utorak iz Endea…nije! Iako je još prošli tjedan pisalo da vozi, sada piše da ga nema! Je li pun, pa više nije moguće kupiti karte, ili je otkazan…? Hm, sad sam u maloj gabuli. Navodno ima trajekt ponedjeljkom ujutro, taj vozi svaki tjedan, ali tada će mi se neke stvari morati poklopiti i morat ću biti brz – a na Floresu je teško biti brz. Ili da ulovim Pelnijev trajekt koji ide 10. prosinca iz Larantuke? To je već idući četvrtak, dosta kasno, a i nemam garancije da ni on neće nestati… Najbolje da sutra odem u Pelnijev ured u Lanuanbaju i vidim izravno što je na stvari, valjda će netko znati engleski, ipak je to glavna državna brodarska kompanija…
Četiri šamara – nema mreže, nema wi-fija, čudne promjene na trbuhu i nestanak trajekta. Boravak na Floresu mogao je i bolje početi…
Post je objavljen 02.12.2015. u 05:47 sati.