Da, postoji jedno doba godine kada ima smisla doći u Larantuku – a to je Uskrs. Larantučani su posebno pobožni, a Uskrs (zapravo, cijeli Veliki tjedan) se slavi velikom svečanošću, kada je gotovo čitavo mjesto na ulicama. Inače, mislim da sam to već spominjao, ali Larantuka je bila glavno uporište Topassosa, djelomično luzofoniziranog lokalnog stanovništva koje se bavilo trgovinom sandalovinom diljem arhipelaga. Po vjeri su bili katolici i koristili su portugalski jezik u bogoslužju, ali su inače bili autonomni i nisu se baš pokoravali portugalskim vlastima. Larantuka je postala njihovo glavno sjedište kada su Nizozemci osvojili Solor, a nakon prodaje istoka Floresa glavno uporište im je postalo područje Oecussija na sjevernoj obali zapadnog dijela Timora. Tamo su odolijevali pokušajima Nizozemaca da ih pokore, pa je tako Oecussi ostao eksklava Portugalskog Timora, te i danas pripada Istočnom Timoru.
Nisam ništa htio prepustiti slučaju pa sam stavio alarm za 5.50. Spreman sam u roku od 5 minuta, doručak ću preskočiti, ne stignem sada, a i sumnjam da je osobito izdašan. Krećem pješice prema luci. Iako je netom prošlo 6, na ulicama već ima dosta ljudi. Nažalost. Do luke mi treba 20-ak minuta, spuštam se na obalu i taman vidim kako brod upravo doplovljava iz kanala između Floresa i Adonare. Znači, po voznom redu. Sjajno. Pronalazim ured za karte, malo prije vrata kojima se ulazi na područje luke, kupujem kartu i sada konačno imam jamstvo da odlazim s Floresa! Nemojte me krivo shvatiti, Flores je lijep, ja želim otići s njega jer to znači još jedan korak bliže odlasku iz Indonezije, iduća stanica je već granično područje. Doduše, u svojoj želji da napustim Indoneziju zaboravljam da je Istočni Timor u nekim aspektima još i gori. Ne znam kako je s dobacivanjem, ali to je siromašna zemlja, koja ima mnogo više kriminala, Dili je grad u kojem se ne preporuča noću hodati ulicama…i grad u kojem se nema puno toga za vidjeti. Istočni Timor je zemlja koju posjećujem radi kuriozitetnosti i nadam se da mi se to neće obiti o glavu. Uostalom, kada dođem tamo, znat ću na čemu sam, ima li nade za ikakvo plovilo ili ću morati letjeti – a ako moram letjeti, onda mogu otići bilo koji dan, svakodnevno postoje letovi za Darwin.
No pozabavimo se mi sada mojim odlaskom s Floresa. Budući da je ovo čime plovim brod, a ne trajekt, on pristaje postrance, a izmjena putnika (i robe) odvija se kroz uske stepenice na dva mjesta na oplati broda. Prvo su pustili putnike koji se iskrcavaju da izađu, ali kako to nije prestajalo, na kraju su nam dali znak da možemo krenuti na gat za ukrcaj. Red osiguravaju policajci i zanimljivo je da su policajci uglavnom Javanci. Tako to obično biva, privilegirani narod uvijek napuči represivni aparat svojim kadrovima. Na gatu vlada kaos, zato što se nisu sjetili da bi možda mogli koristiti jedne stepenice za ukrcaj, a druge za iskrcaj, nego su oboje za sve, pa nastaju čepovi jer se iz broda iskrcavaju kojekakve vrećetine, drvna građa, stolarija (naravno, nikomu nije palo na pamet koristiti tovarni prostor i tovarna vrata za tu namjenu). Već ozbiljno izmučen uspijevam se uspeti u brod i naravno da želim otići na neku od gornjih paluba, ali neki mi tip signalizira da ne mogu, jer su gore „radnici“. Pretpostavljam da misli na posadu. Izlazim na postraničnu palubu i vidim da i na gornjim palubama ima putnika, Očito se može po palubnim stepenicama, ne može se samo kroz unutrašnjost broda, kako sam ja prvo krenuo. Brod inače ima i kabine, ali kako je plovidba dnevna, to nisam smatrao uopće opcijom, radije ću promatrati što se događa i kuda plovimo. Iako sam time magnet za gnjavatore. Na palubi ima dosta strunjača na koje se možete izvaliti, premda sam se ja kasnije premjestio na najgornju palubu koja ima klupe i stolove, te prodavaonicu pića i grickalica. Po brodu su kružili i neki tipovi s nasi gorengom, ali nisam shvatio odakle ga nabavljaju.
Iako je brod stigao tako da bi još i mogao otploviti po voznom redu, izmjena putnika traje, pa tako isplovljavamo s oko sat vremena zakašnjenja. Srećom brod plovi prilično brzo, imam osjećaj da je brži od trajekta za Flores. Morao bi biti, ipak je to mrcina rađena za međuotočke rute preko otvorenog mora. Prvo odredište na našem današnjem putu je otok Lembata, tj. mjesto Lewoleba. Plovimo prvo kroz kanal između Solora i Adonare. Otoci su ovdje poredani gušće nego na Jadranu, ali čini se da su kanali među njima ipak dovoljno duboki da ovo čudo može ploviti između. U reljefnom smislu, ti su otoci produžetak istočnog dijela Floresa – nakupina strmih vulkanskih stožaca s mjestima smještenim uz obalu. Lembata je malo veći otok, razvedene obale koja se s južne strane strmo ruši u more, dok je Lewoleba smještena na niskoj obali zaljeva na sjevernoj strani otoka – zaljeva koji sa sjeverne strane zatvara poluotok s još jednim vulkanom. Ovi otoci istočno od Floresa izgledaju mi kao nasumično razbacani komadići slagalice, sa svim onim zavijucima, repićima i udubinama. Iako sve to izgleda prilično blizu i povezano, o zabačenosti čitavog ovog dijela Indonezije najbolje govori činjenica da su na Aloru (dva otoka dalje od Lembate) još pedesetih godina djelovali lovci na glave. A istovremeno je Sukarno u Jakarti pričao o kompromisu kao dijelu indonezijskog mentaliteta.
U Lewolebi također stojimo oko sat vremena, da bismo naposljetku oko podneva krenuli prema Kupangu. Moramo se vratiti dio puta, te kroz kanal između Solora i Lembate izaći na otvoreno more. More koje se prostire između južne obale Floresa, Sumbe i Timora, a ne znam kako mu je prikladno ime na hrvatskome. Na indonezijskome je Laut Sawu, prema otočju Sawu koje se nalazi između Timora i Sumbe (zašto mi ovo zvuči kao Timon i Pumba? Jesu li kreatori Kralja lavova inspiraciju tražili u imenima Malih Sundskih otoka?). Na hrvatskome – kako? More Sawu – nije u duhu jezika. Vjerojatno Savusko more, ali moram priznati da nisam nigdje naletio na podatak. Odavde ravno na jug put do Timora traje oko 7 sati. Udaljenost je to kojih 250 km. Timor se inače pruža u smjeru jugozapad-sjeveroistok, te je na istočnom kraju mnogo bliži otocima sjeverno od njega (recimo, udaljenost obale Istočnog Timora i Alora je kojih 40-ak km). No Kupang je na samom jugozapadu. Štoviše, ako se ne računaju mjesta na nekim manjim otocima, Kupang je zapravo najjužniji grad u Indoneziji.
Pa kao dobrodošlicu, evo i ponešto o Timoru. Timor je najveći od „malih“ indonezijskih otoka, tj. ako se izuzme pet giganata (Nova Gvineja, Borneo, Sumatra, Sulawesi i Java). Površina mu je 30 777 km2, te je 44. najveći otok na svijetu. Smješten je na krajnjem jugoistoku indonezijskog arhipelaga, a ime mu znači jednostavno „istok“ (indonezijski timur). Za razliku od svojih susjeda sjevernije, Timor nije vulkanski otok, nastao je vjerojatno uzdizanjem nakon što je Indoaustralska ploča udarila u Euroazijsku. U geološkom smislu, Timor pripada Australiji kao kontinentu. Otok je geopolitički podijeljen između Indonezije i neovisne Demokratske Republike Istočni Timor, pri čemu Indoneziji pripada oko 53% otoka (vizualno Istočni Timor izgleda veće jer zauzima istočni, uži dio otoka, pa je njegova širina istok-zapad veća). Na sjevernoj obali zapadne strane nalazi se već spomenuta istočnotimorska eksklava Oecussi. Najveći grad na otoku je Kupang, koji je otprilike duplo veći od Dilija, glavnog grada Istočnog Timora. Zapadna polovica otoka pripada indonezijskoj provinciji Nusa Tenggara Timur (Istočni Mali Sundski otoci), zajedno sa Sumbom, Floresom i okolnim otocima. Glavni je grad provincije upravo Kupang. Na otoku se govori 11 jezika, kako malajo-polinezijskih, tako i onih koji pripadaju nekoj od novogvinejskih porodica, pri čemu je zapadna polovica otoka dosta homogena, s jezikom atoni kao dominantnim, dok je u Istočnom Timoru situacija mnogo složenija. Najveći jezik Istočnog Timora je tetum, koji se govori uz granicu s Indonezijom i na južnoj obali, te malo uokolo Dilija. Iz toga je razloga tetum proglašen jednim od dvaju službenih jezika Istočnog Timora (drugi je naravno portugalski). Naravno, na otoku se govori i indonezijski, na zapadu jer je služben, a na istoku kao ostavština koju nije preporučljivo koristiti, jer podsjeća na razdoblje indonezijske okupacije. Oko 90% stanovnika otoka su kršćani, barem nominalno. To je posebno slučaj u Istočnom Timoru, koji je danas jedna od samo dviju većinski katoličkih država u Aziji (druga su Filipini), no to je katoličanstvo posljedica indonezijske vjerske politike. Naime, tradicionalno su većina stanovnika Istočnog Timora bili animisti. No indonezijski ustav ne priznaje animizam kao vjersku pripadnost, pa su se tako svi ti ljudi nominalno morali izjasniti kao katolici i pokrstiti se.
Kao i Flores, i Timor su nastavali Stegodoni i divovski varani, a i danas na otoku postoje čak 24 endemske životinjske vrste. U priobalju žive morski krokodili, a postoje i mrežasti pitoni. Prvi povijesni zapis o Timoru nalazimo u 14. st., kada ga se spominje kao otok pod vlašću Madžapahitskog kraljevstva. U to je doba Timor bio dio trgovačke mreže u kojoj je pridonosio izvozom sandalovine, meda, voska, ali i robova. Krajem 16. st. svoju su koloniju na otoku uspostavili Portugalci, a oko pola stoljeća kasnije i Nizozemci. Dvije će se sile sporiti oko kontrole nad otokom idućih 200-tinjak godina. 1789. do otoka je, kao u to vrijeme najbližeg mjesta koje je imalo europsku koloniju, doplovio William Bligh s odanim mornarima nakon pobune na Bountyju, i iskrcao se u Kupangu. 1859. postignut je sporazum između Nizozemaca i Portugalaca oko podjele otoka, ali granica je formalno utvrđena tek 1912. Nizozemski Timor 1949. postao je dijelom Republike Indonezije, dok je Portugalski Timor nastavio postojati kao kolonija sve do 1975., kada je nakon Revolucije karanfilâ Portugal pristao dati neovisnost svim svojim bivšim kolonijama (izuzev Macaua). Deset dana nakon proglašenja neovisnosti Istočnog Timora indonezijska je vojska ušla u novonastalu državu i priključila ju kao svoju tada 27. provinciju. Zanimljivo je međutim da je Istočni Timor nastavio opstojati kao zasebna provincija, tj. nije inkorporiran u Istočne Male Sundske otoke, a čak je i Oecussi nastavio biti dijelom te provincije kao njezina eksklava. Jedina je promjena bila ona strane vožnje – Indonežani su uveli lijevu vožnju. Aneksiju Istočnog Timora nisu nikad priznali UN i Portugal, ali je Indonezija za taj potez imala podršku SAD-a i Australije. Razlog? Pa, nakon proglašenja neovisnosti na vlast u Istočnom Timoru došla je stranka Fretilin (Revolucionarni front za neovisni Istočni Timor), bivša ljevičarska gerila. Time je Suhartu, koji je taman uspio zatrti „crvenu neman“ u Indoneziji, pala roleta. Jasno, ni SAD-u se nije sviđalo da tamo neke komunjare preuzimaju vlast, čak ni demokratskim putem, te je odobrio jednostranu indonezijsku akciju. Uslijedila je 23-godišnja gerilska borba protiv indonezijske okupacije, a tek je padom Suharta narod Istočnog Timora, uz posredovanje UN-a i Portugala, izišao na referendum gdje je birao između autonomije u sastavu Indonezije ili neovisnosti. 78,5% glasača odabralo je neovisnost, te je tako, nakon 4-godišnjeg razdoblja UN-ova protektorata, 2002. Istočni Timor postao neovisnom državom. Iako postoje glasine o iredentizmu, pogotovo na zapadnoj strani, i čak o uspostavi neovisnog jedinstvenog Velikog Timora (Timor Raya), ta priča ne drži vodu, zbog tradicionalno zategnutih odnosa između naroda Atoni (koji tvori većinu stanovništva zapadnog dijela Timora) i ostalih naroda na istoku otoka. Istočni Timor pak priznaje kolonijalnu granicu i nikada nije imao pretenzija prema zapadnom dijelu otoka.
Dok plovimo prema Timoru shvaćam odjednom da čujem čudne zvukove piljenja, bušenja, zabijanja…nešto što čovjek ne bi očekivao nasred otvorenog mora. Slijedim trag zvukova i shvaćam da na palubi ispod moje radnici stavljaju nove palubne daske. Budući da je brod neprestano u eksploataciji (dok odjednom ne rikne, pa onda ukidaju putovanja), popravci se očito moraju obavljati tijekom plovidbe. Ujedno je to pojašnjenje na koje je radnike mislio onaj tip koji me nije pustio na gornje palube.
Približavajući se obalama Timora konačno moj mobitel opet hvata mrežu. Kupang je pokriven, ostatak Zapadnog Timora baš i nije. Jest da je Edge protokol, ali i to je dovoljno. Luka se nalazi nekoliko kilometara od centra, što znači da ću morati aranžirati neki prijevoz. Pristajemo točno u 8, ali onda još mrdaju s dodatnim manevrima skoro pola sata. Napokon nas puštaju s broda. Naravno da se prvo trebam probiti kroz niz taksističkih lešinara, tražim bemo. Upućuju me na jedan u kojem potom čekam kojih 15-ak minuta da se još netko pojavi. Napokon krećemo, ja kao jedini putnik uz vozača, konduktera (uvjetno rečeno – zapravo je to neki klinac koji izvikuje odredište) i nekog njihovog kompića. Rekao sam im da idem u hostel Lavalon, jedino pravo bekpekersko okupljalište u Kupangu. Trebat će mi njihove informacije oko toga hoće li biti problema oko vize, znadu li oni možda nešto o prijevozu iz Kupanga za Australiju… Ekipa u bemu me moli da im platim. Koliko? 100 000. Molim? Ovo je bemo, a ne taksi! Ne, ovo je taksi. Ne, ovo je bemo. Oni se malo zgledavaju, onda me pitaju koliko bih ja platio. Kažem im „Cijenu za bemo, 10 000.“ Oni odmahuju glavom i zaustavljaju se. Ja sam spreman na pješačenje, valjda će se nešto zaustaviti usput, taman posla da im toliko platim, mogao sam onda ići autom. Oni mi nakon domunđavanja kažu 30 000. Ja velim 20 000. Oni opet da je to premalo. Ja velim „20 000 ili hodam.“ Na kraju pristaju. Da, vidite, moj problem oko cjenkanja jest taj da ono nužno uključuje konflikt i da je to meni stresna situacija koja me uzruja. Lokalnima je cjenkanje dio mentaliteta, rade to nesvjesno, meni je prva pomisao „Kako se USUĐUJEŠ toliko mi nabiti cijenu?“ I onda naravno da drugu stranu više ne doživljavam kao trgovinskog partnera, nego kao kurvinog sina koji me želi prevariti. I kad na kraju i uspijem dogovoriti prihvatljivu cijenu onda imam onaj jučer spominjani osjećaj „Pa bio bi i red.“ I ne osjećam se više ugodno u društvu tih ljudi, ne osjećam se da su na mojoj strani. Oni kasnije pokušavaju razgovarati sa mnom kao da se ništa nije dogodilo, pitaju me neke generalije, što je meni moram priznati čudno. Iz moje perspektive, malo prije smo se skoro poklali. Iz njihove, došlo je tek do minornih razilaženja, te sam ja pročitao njihovu igru da izvuku maksimum iz naivnog bulea. Staju pored neke trafike, pa vozač i klinac odlaze nešto kupiti, drugi me pita odakle sam, kažem mu, naravno da ne kuži da Kroasia nije Rusia, naglašavam mu da su to dua negara, čini se da je shvatio. Kad se vozač vrati, čujem ga kako mu priča da je mister iz Rusije. I o tome sam govorio – kako vjerovati u intelektualne sposobnosti osobe kojoj eksplicitno kažete da nije A nego B, a ona poslije i dalje po svome tvrdi da je A? Ponovno mu pojašnjavam, i razmišljam da li da iskoristim nogometni argument, ali se ipak odlučujem za klasični balkanski argument rezignacije – „Ma ko mu jebe mater.“ :D
Stižemo do Lavalon Hostela, dajem im traženi iznos u što manjim apoenima, pasivno agresivno im pokazujući da su osobi koja je jedva našla tu sirotinju od sitniša željeli naplatiti stotku. :D Hostel je prizemnica na samoj obali, na terasi sjedi neki turist s jednom Indonežankom, malo dalje je jedan drugi Indonežanin, pitam je li to tu, jest, onda oni dozivaju nekoga i treba dobrih 2 minute dok se konačno iz neke od stražnjih prostorija ne pojavi tip u svojim šezdesetima koji je spiritus movens ovoga hostela. Zove se Edwin Lerrick i njegovo mi porijeklo predstavlja zagonetku. Ime mu je nesumnjivo anglofono, ali izgovor engleskoga mu je kao da je Indonežanin. Izgled mu je isto tako neodređen, mogao bi biti odavde, iako je svjetloput, oči mu nisu baš kose (ali nisu ni drugima ovdje), zapravo mi malo liči na njemačkog nogometaša Kevina Kurányija (koji je inače njemačko-mađarsko-brazilsko-panamsko-južnoafrička mješavina). Zanimljivo, Kurányi je oženjen Hrvaticom, a i Edwin kaže kako je jednoć davno imao curu Hrvaticu, ali se odselila u Australiju. Ne znam je li ju imao na Timoru ili negdje drugdje. Izdaje mi krevet u dormu, za 60 000 rupija po noći. Ostajem dvije noći. U Kupangu se nema baš puno toga za raditi, ali zato što sam došao navečer moram prespavati dvije noći, jer busevi za Dili idu ranim jutrom, a ja moram ipak kupiti kartu i malo razgledati grad. Do Dilija je inače kojih 12 sati vožnje. Da, ceste su loše. Pitam ga za granicu, on kaže da nema problema (ja sam se bojao hoće li istočnotimorski graničari na kopnenoj granici znati za potpisani ugovor iz svibnja po kojemu nam ne treba više viza), ali kaže da indonezijska strana može biti problem ako sam ušao pomoću besplatne vize po dolasku. Nisam, mi ni ne možemo dobiti besplatnu vizu po dolasku. Ali kaže kako je bilo ljudi koji su se tako zeznuli, jer ako imate besplatnu vizu po dolasku, Indoneziju možete napustiti samo na 5 mjesta: Batam, Medan, Jakarta, Surabaya i Bali. Tako da bi u tom slučaju jedina mogućnost bila letjeti na Bali, pa iz Balija u Dili. Navodno je neku Nizozemku ta greška koštala 4 milijuna rupija. Kažem mu za problem koji imam u sljedećoj fazi, on mi kaže da bih u ovo doba godine mogao pronaći i neku jedrilicu. Točno ono što znam i sâm, s naglaskom na „mogao“. Pitam ga znade li možda za neku varijantu iz Kupanga, on kaže „Nema. Da ima, znao bih.“ Ima navodno nekog jedriličara koji se mota u ovim krajevima, ali on plovi na zapad, a k njemu dolazi otuširati se.
Večer provodim na terasi, Edwin ima neko svoje društvo lokalnih sredovječnih Kupanžana, ja uzimam Bintang, shvaćam da je prekasno za bilo kakvu večeru (danas sam pojeo samo 2 sladoleda i jedan sendvič na brodu) i odlazim na počinak. Dorm je prazan, osposobljen je samo jedan od četiriju kreveta za mene, imam i ventilator… Predzadnja noć u Indoneziji.
Post je objavljen 11.12.2015. u 04:30 sati.