Druženje s australskom faunom

ponedjeljak , 28.12.2015.

Jenny mi je za doručak priredila uobičajenu zapadnjačku kombinaciju, koja uključuje müesli, kavu, sok od ananasa, slatko vrhnje, med, pekmez, putar, tost…i Vegemite. Vegemite je kvintesencijalno australsko iskustvo za doručak, iako nešto vrlo slično, nazvano Marmite, postoji i u Velikoj Britaniji. Riječ je o namazu na bazi kvasca, tamne boje, liči na melasu. Okus je kiselkast do vrlo slan. Definitivno je stečeni ukus, no dobar je izvor vitamina B skupine. Nije nešto što bih mogao jesti svaki dan, lošije je od duriana, ali kad si Australiji, radi kao Australci. He just smiled and gave me a Vegemite sandwich…
Danas idemo u područje Mount Loftyja, istočno od grada. Medo dolazi po nas autom i onda sve troje odlazimo do Cleland Wildlife Parka, svojevrsnog zoološkog vrta otvorenog tipa (većinom), gdje je moguće šetati među tipično australskim životinjama, hraniti ih, čak možete i držati koalu i fotografirati se s njom (po nemaloj cijeni od 30$). Medo i Jenny mi se neće pridružiti u obilasku, budući da Medo kaže kako svake godine barem jednom ili dvaput ode u rečeni vrt, jer on inače radi na međunarodnoj studentskoj razmjeni ovdje u Adelaideu, pa jedan od programa za ovdašnje studente uključuje i posjet tom vrtu. U vrtu se nalazi većina „uobičajenih sumnjivaca“ australske faune, uglavnom sisavaca i ptica. Najviše pažnje privlače koale, a taman sam došao u vrijeme programa maženja. Koale inače, premda izgledaju prilično benigno, zapravo znaju biti dosta agresivne, naročito ako su iznenađene na vlastitom teritoriju. Ženke koje se tjeraju također su prilično agresivne prema mužjacima, koji inače imaju problema sa shvaćanjem što im je raditi. Inače su koale po prehrambenim navikama slične pandama – jedu gotovo isključivo eukaliptusovo lišće, koje je vrlo siromašno energetskim tvarima, čak i otrovno za ostale životinje (iz tog razloga koale imaju jako dugo slijepo crijevo – do 2 metra – u kojem lišće fermentira i oslobađa se toksina), te stoga spavaju do 20 sati dnevno. Iz tog razloga izbjegavaju agresivno ponašanje gdjegod mogu. Koale osim toga imaju i vrlo mali omjer mozga i lubanje, tj. oko 40% lubanje im ispunjava likvor, što je po nekima adaptacija na život u drveću koji može rezultirati kobnim padovima, kao i na to da manji mozak troši manje energije. No uslijed toga nisu osobito inteligentne – recimo, ako koalu postavite pred gomilu eukaliptusova lišća koje je već obrano i čeka da ga pojede, ona to neće skužiti. Koale su inače jedine životinje, uz ljude i čovjekolike majmune, koje imaju papilarne dermatoglife (to su oblici zbog kojih vam se uzimaju otisci prstiju). U Cleland Wildlife Parku možete se dakle fotografirati s koalom, ali kasnije ću doznati zanimljiv podatak da, ako se više ljudi fotografira s istom koalom, to dotičnu iscrpi i ona jednostavno zaspi, pa ju moraju zamijeniti. Prije koala prošao sam uz ograđeni prostor s tasmanskim vragovima (oni su među rijetkim životinjama koje su u ograđenom prostoru, budući da su agresivni i mesojedi, a imaju najjaču silu ugriza od bilo kojeg sisavca). Iako ne izgleda osobito opasno (sličan je tvoru, a tako i smrdi), tasmanski je vrag nakon izumrća psoglavog vučka postao najveći tobolčarski mesojed u Australiji (samo je dingo veći). Tasmanski se vragovi u zadnje vrijeme suočavaju s opasnom vrstom tumora na licu koji im s vremenom izjede veći dio lica, te jadna životinja više nije sposobna jesti. Ta se bolest poprilično proširila u divljini, te je izgleda jedina šansa uzgoj zdravih jedinki u utočištima i njihovo puštanje u divljinu. Problem s tasmanskim vragovima je da oni žive jedino na Tasmaniji (na australskom ih je kopnu istrijebio dingo), koja je otok malo veći od Hrvatske, a bolest se postupno širi s istoka otoka na zapad. Kako vragovi drže pod kontrolom populaciju lisica, koje su unesena vrsta, uz opadanje broja vragova lisice bi mogle ozbiljno oštetiti drugu faunu Tasmanije.
Dingo, australski divlji pas, također je ikonična figura. Nije sasvim jasno kako je i kada dingo stigao u Australiju, no izgleda da je to bilo mnogo kasnije nego Aboridžini. Kao vršni predator, vrlo se brzo proširio unutrašnjošću Australije i postao odgovoran za istrebljenje nekoliko drugih vrsta (već sam spomenuo tasmanske vragove, tko zna koliko ih je još bilo za koje ni ne znamo), a zbog svoje je velike inteligencije bio vrlo težak za pripitomljavanje. Aboridžini su ga uglavnom koristili kao društvo u lovu ili za grijanje u hladnim noćima, i to isključivo ako bi ih uzeli kao štence. Danas je čistokrvnih dinga vrlo malo, miješali su se tokom godina s odbjeglim pastirskim psima, te postoje napori kinologâ o očuvanju čistoće vrste (što je prilično čudno, s obzirom da je dingo zapravo vjerojatno i nastao kao podivljala vrsta domaćeg psa na području jugoistočne Azije). Inače, kako bi se sačuvalo ovce na farmama jugoistočne Australije, podignuta je oko 5000 km duga ograda protiv dingâ, koja je naravno, kao i većina takvih mjera, napravila nove probleme, budući da su se tada razmnožile štetočine koje je dingo držao pod kontrolom, npr. kunići (protiv kojih je također svojedobno bila podignuta ograda i to čitavom duljinom kontinenta)… Zapravo, izgleda da u Australiji kakogod da intervenirate u očuvanje prirode, samo napravite novu štetu – bez obzira radili to sa životinjama ili s Aboridžinima (prije 1967. ne bih trebao navoditi obje kategorije posebno, prva je pokrivala i drugu).
Od ostalih životinja u parku, pticama se nisam bavio previše – ima nešto papiga, močvarnih i šumskih ptica, ali u to se baš ne razumijem, obratio sam pažnju na emue koje zbog veličine ne možete ignorirati, ali nekako sam se najviše susretao s klokanima i njima sličnim životinjama. Naime, iako mi sve što skače na dugim stražnjim nogama nazivamo klokanima (dobro…ako nije tiranosaur ili neki od sličnih dinosaura), zapravo je „klokan“ ime samo za najveće vrste u porodici Macropodidae, dok se manje vrste zovu valabijima, a one srednje veličine katkada i wallaroo (wallaby + kangaroo). Klokani su osobiti po tome što se kreću peteronoške, tj. rep im služi kao peto uporište kada ne skaču. U tom slučaju prvo prednje, kraće noge stave naprijed, istovremeno pomaknuvši rep među stražnje noge, a potom, upirući se o to troje, pomaknu stražnje noge naprijed. Izgleda nezgrapno i neprirodno, kao kada čovjek hoda sa skijama na nogama. Već sam opisao kako su im stražnje noge zapravo poput opruga, te se prilikom brzih skokova veće vrste (crveni i zapadni sivi klokan) mogu odraziti i do 9 metara udalj. Klokani su inače zauzeli biološku nišu parnoprstaša, te imaju višedijelni želudac, mogu preživati i sl. Klokani su poznati i po tzv. odgođenom koćenju, tj. ženka se nakon koćenja mladunca odmah pari, ali drugi embrij miruje dok prethodni mladunac ne napusti tobolac. Ideja je da uvijek ima rezervu u slučaju da se mladuncu nešto dogodi. Inače mladunci se rađaju nakon 3-6 tjedana trudnoće, goli su i nemoćni (izgledaju kao nešto između puža golaća i Golluma), te se potom penju u tobolac, gdje ostaju pričvršćeni na majčinu dojku iduća 2-3 mjeseca. U dobi od 6 mjeseci su spremni prvi put napustiti tobolac, a u dobi od 8 mjeseci više ne stanu u njega, iako sišu još oko 4 mjeseca (zato ženka ima dvije dojke – drugu već zauzme novookoćeni mladunac). Taj mehanizam, uz određene varijacije u trajanju pojedinih faza, postoji kod svih tobolčara, budući da tobolčari nemaju maternicu, a tobolac je kao maternica s dojkama. No tobolčari nisu najprimitivniji sisavci. Od njih su primitivniji jednootvori, koji slično pticama i gmazovima imaju samo jedan otvor koji je jednak nečisnici (kloaki), tj. objedinjuje analni i mokraćni otvor, kao i reprodukcijske organe, a mladunci se liježu iz jaja (obavijenog kožnom opnom), te ližu mlijeko koje majka luči kroz pore na koži ispod koje su mliječne žlijezde. Dok tobolčara osim u Australiji, Tasmaniji i Novoj Gvineji ima i u Južnoj i Srednjoj Americi, jednootvori su karakteristični za Australiju, Tasmaniju i Novu Gvineju. Postoji pet vrsta: čudnovati kljunaš (kojega nažalost ovdje nemaju, budući da on zahtijeva život pored tekućice, a ovaj je park smješten navrh brda), te četiri vrste kljunatog ješka (ehidne), životinje koja izgleda kao križanac dikobraza i mravojeda. Potonji obitavaju u parku, opazio sam ih dva u njihovoj nastambi, također su iz nekog razloga ograđeni, valjda da ne bi rovali diljem parka („nećemo nikomu dozvoliti da nam dira ili da nam ruje iznutra to bratstvo i jedinstvo“). Kao i ježevi, tako se i kljunati ješci mogu zarolati u bodljikavu kuglu, a to znači dvije anatomske osobitosti: ogroman mišić koji im prekriva većinu površine tijela, te iznimno kratku kralježnicu koja dopire tek do prsnog koša. I napokon pri kraju obilaska dolazim i do vombatâ, meni osobito najsimpatičnijih tobolčara, inače taksonomski bliskih rođaka koala. Vombati zapravo izgledaju kao debele svinje s elementima jazavaca, ali simpatično bucmastih lica. Načelno su noćne životinje, tako da preko dana spavaju, ali jedan mi je ipak učinio uslugu i bio budan. Vombati žive u podzemnim jamama, a također su pomalo nervozna karaktera, tj. u stanju su napasti čak i čovjeka, a kako nisu baš maleni mogu ga čak i oboriti ili mu zadati gadan ugriz. Zanimljivi su po tome što im je tobolac okrenut unazad (kako kopanjem – jer žive u podzemnim jazbinama – ne bi ubacivali zemlju u njega), te po tome što im je izmet kvadratičnog oblika (podsjeća malo na Weetabix, budući da su vombati biljojedi).
Medo mi je rekao da bi mi 2 sata vremena trebalo biti dovoljno, pa me taman zove dok ja krećem prema izlazu, kako bi me obavijestio da će oni kasniti kojih 15-ak minuta. Taman da ja još pogledam dio nazvan Ocean to Outback, gdje ima ponešto riba, ali ponajviše ipak gmazova, između ostalih i kopneni taipan, najotrovnija zmija na svijetu. Količina otrova izbačena prilikom jednog ugriza (oko 44 mg) dovoljna je da usmrti 100 odraslih ljudi. Kopneni taipan je inače zmija specijalizirana za napad na toplokrvne sisavce i vrlo je precizna prilikom napada. Dvije sreće u nesreći su da je prilično povučena i ne napada osim prilikom izravne ugroženosti (ili gladi – ali tada ne napada čovjeka), te da živi u područjima gdje ljudi gotovo da i nema (u pustinjama oko tromeđe Južne Australije, Queenslanda i Novog Južnog Walesa).
Konačno izlazim iz vrta, pojavljuju se Medo i Jenny, te potom nastavljamo do nedalekog vrha Mount Loftyja, gdje se nalazi vidikovac odakle se pruža pogled na cijeli Adelaide i zaljev Svetog Vincenta. Na drugu stranu puca pogled na mnogo zeleniji krajolik, gdje su brojni voćnjaci i vinogradi. Uputit ćemo se na tu stranu, ali ću prije svjedočiti zanimljivom slučaju međuljudske solidarnosti, za koji Medo kaže da je ovdje česta praksa – ako netko odlazi s vrha prije nego što mu istekne plaćeni parking (koji je mislim sat vremena) uobičajeno je da parkirnu kartu koja još nije istekla proslijedi nekom od pridošlica. Krajolik kojim nastavljamo vodi kroz voćnjake trešanja (inače postoji mogućnost da si sami naberete određenu količinu, naravno za protuvrijednost – to je ono što se u Sloveniji, doduše obično u vinogradima, naziva lastna trgatev), a čitav krajolik ima neki štih ruralne Francuske ili Italije. Posve nevezano uz one pustinje na sjeveru i zapadu države. Zastajemo u Lobethalu, mjestu u kojem ćemo ručati i to svojevrsni piknik. Ako vam ime zvuči njemački, u pravu ste, Lobethal su osnovali doseljenici iz Pruske, točnije iz Šlezije. Ima tih šleskih luteranskih mjesta dosta u ovim krajevima. Nekad je bio središte industrije vune, a danas je najpoznatiji po božićnim lampicama kojima je okićena većina kuća tijekom božićne sezone (ali mi smo došli usred dana i propustili spektakl).
U nastavku krajolik postaje sve suši i sve žući. Voćnjake zamjenjuju polja žita. Vozimo se preko brežuljaka niz čije se obronke spuštaju pokošena polja, na nekima su još bale (tzv. balava polja). Iako je riječ o iznimno sitnom dijelu Južne Australije, mogu shvatiti kako je ovo postala žitnica Australije, kao i zašto je ova država dobila nadimak Wine state. Inače, bogatstvo Južne Australije čine 3 W: wheat (pšenica), wine (vino) i wool (vuna). OK, i opali i još ponešto rudače, vojna industrija, ali nećemo sitničariti.
Brežuljci se pomalo spuštaju prema rijeci Murray, najduljoj australskoj rijeci i svojevrsnoj žili kucavici jugoistočne Australije. Do nje dolazimo u mjestu Mannum. Murray ovako vizualno izgleda kao Tisa ili tako neka europska rijeka srednje veličine, ali na ovom kontinentu, gdje je voda toliko rijedak resurs, i ovo je dobro. Murray je osim toga i podosta načet navodnjavanjima okolnih poljoprivrednih površina, toliko da je prijetilo da rijeka jednostavno prestane teći do mora (morali su instalirati posebne pumpe na ušću koje uklanjaju nanose, kako ne bi došlo do zakrčenja ušća). Rijeka naravno nije plovna, tj. nije plovna za morske brodove, riječni brodovi lopatičari (slični onima na Mississippiju) mogu ploviti uzvodno do grada Echuce. Većim dijelom svoga toka Murray čini granicu između Victorie i Novog Južnog Walesa, iako je stvar tako uređena da granica zapravo teče južnom obalom, tako da se rijeka uopće ne nalazi u Victoriji iako oplakuje njene obale. Najvažnija desna pritoka Murraya je Darling, koja se u Murray ulijeva kod Wentwortha. Riječni sustav Murray-Darling pokriva oko sedmine australskog kopna, iako je to s obzirom na ukupni broj tekućica na ovom kontinentu daleko veći udio. Općenito, Australija je u nekim stvarima kao kontinent smiješno zakinuta. Dakle, najveća rijeka izgleda kao sasvim prosječna europska rijeka (ako ju usporedim s Indom, Huangheom i Jangceom, Mekongom, pa čak i Čao Phrajom, to je smijurija). Na najviši vrh Australije, 2 228 metara visoki Mt. Kosciuszko, može se popeti osoba koja ima kondicije za uspon na Sljeme. Za vrijeme ručka pala mi je na pamet čudna pomisao – pa Australija, izuzev ponešto bobica iz unutrašnjosti, koje su skupljali Aboridžini, uopće nema endemično voće i povrće! Ovaj kontinent ne samo da je Down under, on je i Upside down, rekao bih. Ništa nije kako bi trebalo biti. A i već mi ide krv u glavu od tolikog stajanja naopako, moram izdržati još skoro dva mjeseca…
Potom sjedamo u auto i vraćamo se prema Adelaideu. Ja imam inače vlastiti večernji program, budući da se u ovo isto vrijeme u Adelaideu zatekla i Julia, cura koju poznajem s faksa, a kojoj majka sa sadašnjim mužem živi u Adelaideu. Julia se protekloga proljeća udala, te je ovdje na svojevrsnom medenom mjesecu, prije nego što se u ožujku zajedno s mužem ne otputi u SAD, gdje je on dobio posao. Oni su smješteni u Semaphoreu (da, postoji kvart koji se tako zove), udaljeni gotovo pola sata autom od Jennyne kuće, ali smo se dogovorili da će me pokupiti oko 8, odvesti do sebe i kasnije navečer vratiti u grad neoštećenog. I doista, uz tek pokoju minutu zakašnjenja, stižu Julia i njen očuh, tip koji izgleda kao tipični Australac srednjih godina, orlovski nos, sijeda kosa, zajebantski stav – ali on je australski Hrvat, koji vodi porijeklo s Murtera. Iako razumije hrvatski, ne govori ga, ili ga ne želi govoriti, ili barem ne govori standardni hrvatski, odrastao je uz murterski govor svojih roditelja. Zanimljivo je da je on tamo negdje krajem devedesetih radio dokumentarac o Hrvatima u Coober Pedyju, mislim da se zvao Pustinjski Hrvati.
Po dolasku u Semaphore upoznajem i Julijinu mamu i Julijina muža, Slovenca Gregora. Ideja je da prvo svi zajedno odemo nekamo na večeru, a potom mi mladi još odemo na piće, jedan od prijedloga je obližnji Semaphore Workers Club, klub uređen u komunističkom stilu, sa slikom Lenjina s aboridžinskim crtama lica (ako ništa drugo, to bi se isplatilo vidjeti). Prvo mjesto kamo smo se otputili na večeru ubrzo se zatvara (a nije još ni 9), pa nas ne žele primiti. Odlazimo stoga u jednu pizzeriju, gdje smo na kraju ostali do negdje oko 11 sati, uz uobičajeni kolaž razgovora kakav vode ljudi u ovakvim situacijama (kada sretnete nekog poznatog na drugom kraju svijeta na kojem ste se zatekli nakon što ste do onamo klipsali preko čitave zemaljske kugle, ta je druga osoba u braku već 7,5 mjeseci, a vjenčala se u doba dok ste vi bili u Teheranu…ma sigurno se svakomu od vas dogodila takva situacija). No kad smo završili s večerom, nekako nam se više nije dalo ići u rečeni Workers Club, iz nekoliko razloga. Prvi je taj što se ulaznica plaća 10 dolara, koji doduše idu bendu koji svira, a ne za profit vlasnicima, ali svejedno, u tih 10 dolara nije uključeno ništa. Za barem jednu pivu treba još otprilike toliko. A tu u igru ulazi drugi faktor – u Australiji više-manje svi se barovi i klubovi zatvaraju oko ponoći ili pola 1. Možda je situacija donekle drugačija u Melbourneu ili Sydneyu, ali Adelaide je u tom pogledu mrtviji i od Zagreba. Stoga, platiti 20-ak dolara da bismo bili unutra 15 minuta ne zvuči baš privlačno. Julia, Gregor i ja otišli smo radije na cugu u jedan bar nekoliko desetaka metara od pizzerije, popili jednu rundu, a onda se šank zatvorio. Nakon još kojih 20-ak minuta pristojno su nam priopćili da gubimo. Meni to načelno nije smetalo, ujutro sam se trebao ustati relativno rano, tako da mi je dobro došlo skraćenje večeri, umjesto da se oblijem, u 2 ujutro zatražim od Julijinog očuha da me prebaci natrag, zarigam mu auto, potom još razbijem staklena vrata na Jennynu stražnjem ulazu i skotrljam se niz stepenice u podrum. Što bih inače jamačno sve napravio. I onda neš pil…
Ovako su me lijepo Julia, njezin očuh i njegov zet (zečuh?) vratili kući malo iza ponoći, imao sam čak vremena i za prebaciti slike na Facebook, načelno smo se dogovorili da u utorak odemo pogledati izložbu o kuberpidijskim opalima, koja se ovih dana održava u Južnoaustralskom muzeju (nevjerojatna slučajnost), ispozdravljali se, a onda sam se ja skotrljao niz stepenice u podrum. I da, s obzirom da u utorak imam vremena ići na izložbu, to ujedno objašnjava i da sam se ipak odlučio za noćni bus za Melbourne. Ujedno sam podigao novih 500 dolara, ponovno mi bankomat nije htio dati više od te cifre. Uz malo sreće, izdržat će idućih tjedan dana…
I sad sam pogledao naslov teksta i potom završni dio mog današnjeg programa i shvatio što sam napravio.