Gorske oči

Alarm me probudio u 4 i naravno da opet nije bilo struje. Vani je još mrkli mrak, iako će svanuti za četrdesetak minuta, nema tu onoga da nebo blijedi, zora rudi i slično. Sunce samo odskoči i odjednom je dan. No nedostatak struje omogućuje mi promatranje neba i zvijezda, koje bi bilo još smislenije kada bih poznavao zviježđa, naročito ova na južnoj polutci. Ne znam čak naći ni Južni križ… Iako je bilo dogovoreno da krenemo u pola 5, ja sam spreman već oko 4.15, vozač također, pa zašto ne bismo krenuli. Cesta za Kelimutu odvaja se od Transfloreške ceste malo prije ulaska u Moni sa strane Endea, a potom vodi uzbrdo među rižinim poljima i proplancima, pa kroz šumu. Ne vidi se puno, mrak je, ali vidim da po cesti ima dosta lokava i blata. U jednom času pored puta spazimo kravu. Nije mi jasno zašto netko životinju noću ostavlja na otvorenom, još je i kišna sezona, stvarno nepotrebno. Ili je to primjena ljudskih aršina na krave, možda je njima sasvim dobro tamo vani… Ulaz u nacionalni park automobilom plaća se 160 000 rupija, koje ću naravno ja morati financirati u cijelosti, vozač je tek fikus. Moram se i upisati u neki popis gostiju, već je nekoliko imena ispred mene, i da, naravno, tu je Christian Schmidt iz Švicarske. :D Stižemo do parkirališta, odakle je do cilja kojih 20-ak minuta pješice. Vozač će me čekati ovdje, koliko treba. Krećem uzbrdo, već je osvanulo, iako je sunce još iza brda, pa je sumračno. Ispred mene hodaju neke dvije lokalne ženske s košarama na glavi, kasnije ću utvrditi da su prodavačice hrane i osvježavajućih pića na vidikovcu na vrhu. Tu je još i neki dečkić od kojih 15-ak godina, rekao bih, možda i mlađi, koji naravno na engleskome znade samo par rečenica, a jedna od njih je „Where are you from?“ Pretpostavljam da nije najbolje shvatio moje objašnjenje o tome zašto ću mu uskratiti tu informaciju.
Nacionalni park Kelimutu obuhvaća istoimeni vulkan i okolno područje. 1639 metara visoki vulkan zadnji je puta erumpirao 60-ih godina, te se stoga smatra aktivnim. No sâm vulkan po sebi nije nešto osobito atraktivan, čak ni u smislu pogleda koji se s njega pruža – ovamo se dolazi radi triju jezera koja leže u manjim pobočnim kraterima. I ti su krateri aktivni, budući da se u jezerima viđaju posljedice aktivnosti fumarola, kao što je npr. izbacivanje sumpora na površinu (što je upravo jučer bio slučaj). Jezera su različite boje i te se boje mijenjaju s vremenom, ovisno o mineralnom sastavu tekućine (ne mogu reći „vode“, jer to u njima nije voda, već neki drugi kemijski spoj, možda čak i sumporna kiselina). Prvo jezero do kojega dolazim jest Tiwu Ata Polo (Začarano jezero). Nazvano katkada i Crvenim, jezero je, sasvim logično, živahne zelene boje. Vjerojatno katkada bude i crveno. Pored se nalazi i ploča s fotografijama koja prikazuje varijacije u boji pojedinih jezera, ali ploča je toliko izblijedjela da se na slikama vidi samo 50 nijansi sive. Može se doći do oboda jezera, ali je postavljena zaštitna ograda – pad u jezero ne biste preživjeli, a i da ga preživite vjerojatno biste umrli od posljedica tekućine u jezeru. Do obale je nemoguće doći, osim alpinističkom opremom, slično Crvenom jezeru kod Imotskog. Tiwu Ata Polo je duboko 64 metra i najpliće je od triju jezera. Samo ga uska stjenovita pregrada dijeli od susjednoga jezera, koje se zove Tiwu Ko'o Fai Nuwa Muri (Jezero mladića i djevojaka), ili Zeleno jezero, jer ovo doista jest zeleno, premda svjetlije nijanse od Crvenoga. Ono je pak najdublje, spušta se do 127 metara. Kako ga s mjesta na kojem stojim ne mogu najbolje vidjeti, upućujem se prema glavnom vidikovcu na vrhu. Vidikovac je zaravan (koja čak ni nije posve ravna, već blago zaobljena) na kojoj je podignuta svojevrsni plato sa stupom u sredini. U podnožju platoa sjede one ženske koje sam prije vidio kako nose namirnice na vrh, a tu je već i nekoliko turista, između ostaloga naravno i Maud i Christian. Za Maud ću kasnije doznati da je doista Nizozemka (slatki osjećaj uspjeha), a ona se inače većinu toga jutra držala poprilično rezervirano. Možda nije jutarnji tip, možda je željela biti sama i uživati u prirodi na vrhu, možda sam joj išao na živce (teško moguće, ali ipak :D ). S druge strane, Christianu je naravno bilo drago što me opet vidi, proveli smo na vrhu idućih skoro 4 sata, uživajući u suncu koje je posve obasjalo okolicu (iako je u jednom času preko vrha prešao i oblak). Budući da ja danas odlazim u Maumere, a on će tamo doći tek sutra ili preksutra, a onda ide na zapad, sada je izvjesno da se više nećemo sresti. Zanimljivo je da su upravo on i Maud odsjeli u Angiju, koji sam ja sinoć pikirao kao prvi izbor. Ujedno, došavši na vrh, mogu bolje osmotriti Zeleno jezero. Kako rekoh, svjetlije je zelene boje od Crvenoga, ali dojam kvari sumporna pjena koja pluta po površini, tako da jezero liči na žabokrečinu. Tijekom jutra se pjena sve više širila površinom jezera, moguće je da će se kasnije i otopiti, ili biti sprana na obalu (tj. na zidove kratera – uz rub jezera su žućkasti od sumpora). Christian je rekao i da osjeća smrad sumpora, ja sam ga osjetio vrlo slabašno. Očito on ima osjet mirisa poput komodskog varana.
Treće jezero nalazi se s druge strane vidikovca i zove se Tiwu Ata Bupu (Jezero staraca). Ono je tamnoplave do crne boje, zovu ga Plavim jezerom, a uokolo njega čak ima i šume, obale mu nisu toliko strme, tako da bi možda teoretski bilo moguće doći do njegove obale. Ono je duboko 67 metara, tj. slično je Crvenom. Inače lokalni nazivi jezerâ imaju veze s vjerovanjem da duše pokojnikâ poslije smrti bivaju raspoređene u jedno od jezera, ovisno o životnoj dobi i postignućima. Oni koji prožive čitav svoj vijek idu u Plavo jezero. Oni koji umru mladi idu u Zeleno. Duše zlih idu u Crveno.
Na vrhu je uobičajena turistička ekipa, neki ljudi koje sam vidio prethodni dan i neki koje ću vidjeti kad se vratim u Moni. One žene prodaju i kavu, po prilično visokoj cijeni od 10 000 rupija (jest da je to 5 kn, ali u Indoneziji je to skupo). Usto još dodaju i đumbir unutra. Rado bih to probao, ali opet, kako rekoh, već sam sit od tog turističkog nabijanja cijena. Maud i Christian su uzeli kavu, ali bez đumbira. Dok sjedimo na vrhu slušam onog klinca, koji je valjda sin jedne od tih žena, možda i unuk (teško im je procijeniti godine, a u zemljama poput Indonezije ljudi se žene mladi, pa ako je recimo razlika među dvjema osobama 35 godina, to su onda prije baka i unuk, nego majka i sin), kako pjevuši pjesmu koja mi se nikako ne uklapa u ovaj kontekst, iako je riječ o poznatoj pjesmi. Mali pjeva We are the world, od američkog band aida USA for Africa, pjesmu koja je bila popularna barem 15 godina prije nego se on uopće rodio. I naravno, kao većina ljudi koja natuca engleski, ubacuje riječi koje su mu zgodne i koje zna, a zvuče slično, iako nemaju veze sa stvarnim tekstom. Profesor u meni ima poriv da ga ispravi, ali znam da bi to pedagoški ubilo trenutak, osim toga, zar je bitno? Mali se zabavlja na svoj način, nikomu ne šteti, i to je jedino važno.
Oko 8 sati smo se pokrenuli s vrha, ali smo još usput otišli baciti pogled na Crveno jezero, skuživši da postoji staza kojom se može doći do istake iznad one pregrade među dvama jezerima. Staza nije osigurana, ali je utabana i ide malo podalje od ruba kratera, unatoč tomu što postoje upozorenja o opasnosti od odrona. Pogled s toga mjesta je spektakularan, oba se jezera vide kao na dlanu, a imate i panoramu od kojih 180°, jedino nažalost ne možete nikako vidjeti Plavo jezero. Nakon kraćeg fotosessiona krećemo natrag prema parkiralištu. Opraštam se s Christianom, još jedno od putnih prijateljstava dolazi svom kraju. Još u redu s ljudima poput Chrisa ili Ting, koji imaju Facebook, pa s njima mogu ostati u nekakvom kontaktu, no Christian mi ne izgleda kao takav tip. Nisam ga doduše ni pitao, da budem iskren… Malo mi je čak i neugodno što sam vozača pustio čekati 4 sata, ali to mu je posao. Jenny je prethodni dan spomenula i da ću obići termalne izvore u blizini, no vozač me jednostavno vratio u Estevaniu i to je bio kraj izleta. Tako sam i ovdje propustio termalne izvore, kao i nedaleko Bajawe, ali razmišljam si što je uopće atraktivno u gledanju termalnih izvora? Okupati se u njima, da. Ali samo ih pogledati, možda još i smrde, ako ima sumpora… Da, možda je kiselo grožđe, tko bi ga znao, obilazio sam i bezveznije stvari na ovom putu.
Obavivši Kelimutu, ja sam spreman na polazak dalje, prema Maumereu. Neki ljudi dođu u Moni na nekoliko dana, meni je ovo bilo sasvim dovoljno. A i moram se dočepati Larantuke prije četvrtka ujutro (ili zapravo srijede navečer). Teoretski bih mogao isti brod uloviti i u Maumereu večer ranije, ali kad sam već krenuo na istok Floresa, zašto ne. Osim toga, Moni nema internet… Jenny mi nudi prijevoz autom, njezin me brat može prebaciti do Maumerea… Koliko? 700 000 rupija. Ma daj, molim te… To mi je spomenula još dan ranije, u međuvremenu se za taj aranžman prijavilo i neko dvoje Nijemaca u hotelu, ali sve i kad bih išao s njima, to bi i dalje bilo oko 230 000 rupija. A travel košta oko 100 000. Bus još i manje. Iako bih radije travel, on me možda i odveze do moga smještaja koji je 16 km istočno od Maumerea, bus bi me pak ostavio na nekom terminalu u jugozapadnom predgrađu. Kažem joj da ću ipak potražiti neki drugi aranžman. Razgovaram i s jednom Japankom, koju sam također vidio na vrhu, a odsjeda u Estevaniji, ona pak živi u Jakarti. Točnije, živjela je, budući da joj je muž radio u Jakarti, pa se ona preselila s njime i našla posao tamo, ali sada je on dobio premještaj u Tajland, pa je i ona dala otkaz, sada još malo putuje Indonezijom, a onda će mu se pridružiti u Bangkoku. Ona govori indonezijski, govori i engleski, tečno, ali ima jako loš izgovor, tipično japanski. Nije znala gdje je Croatia sve dok joj nisam rekao da je to Kuruachia, onda je rekla da je čak i bila u Srbiji, a da je čula i za grad Doborowoniku (i sad mi padaju na pamet Iranci, koji ne razumiju kada im kažete neku njihovu riječ s pogrešno izgovorenim jednim glasom, a gledajte kako je ova izmesarila Dubrovnik i svejedno se bez problema razumije na što misli). U međuvremenu je stigao i doručak, dvije šnite kruha s pečenim jajetom između, te tanjur svježeg voća. I čaj. Odlazim do turističkog ureda, koji je opet prazan, ali se pojavljuje onaj tip od jučer, vidio me kako ulazim. Pitam ga za prijevoz do Maumerea, a on mi kaže da načelno autobusi i traveli idu svakih sat vremena, a da je najsigurnija taktika stati pored ceste i čekati. :D Tako ću i učiniti, spremam stvari, izlazim iz sobe, ostavljam ključ u bravi, vani nema nikoga, ali ja svejedno tražim osoblje da platim cijenu jutarnje vožnje na Kelimutu. Mogao sam uredno odšetati, vjerojatno ne bi ni skužili. Spuštam se na cestu i odlazim pred turistički ured, nekako mi je najizglednije da će tamo travel stati. Pred uredom čeka i cura koju sam već vidio prethodne večeri u Bintangu i jutros na Kelimutuu. U oba je slučaja bila u društvu nekog tipa slavenske fizionomije, ali sada je sama. Njega sam ranije vidio da čeka prijevoz u drugom smjeru. Sjedam na stepenice pored nje i zajedno čekamo. Ona isto ide u Maumere, trebala je letjeti za Bali iz Endea, ali let je otkazan, navodno zbog sigurnosti zrakoplova (možda je opet negdje nekakav vulkan proradio), tako da je sada kupila kartu za sutradan iz Maumerea. Dok bih ja radije išao travelom nego busom, ona nije izbirljiva. Inače, još je jedan razlog zašto ne bih busom – prtljaga obično ide na krov, a okreće na kišu. Štoviše, ubrzo nakon što sam to razmišljanje podijelio s njom stvarno se spušta pljusak popriličnih razmjera. I u tom trenutku stiže travel. Gotovo prazan, jedan je putnik unutra, ima tri mjesta otraga, a imao bi ih i još da mu prtljažnik nije zauzet nekakvim kutijama. Pitamo koliko do Maumerea, 75 000. Super, povoljnije nego sam se nadao. Prihvaća i ona, oboje uskačemo po pljusku, zajedno s našom prtljagom, a potom se on okreće i vraća u smjeru Endea. Čekaj, što je sad ovo? Srećom, vraća se samo kojih 100-tinjak metara, gdje će pokupiti još jedan par. I sada momka iz para smješta otraga k nama, djevojku smješta na suvozačko sjedalo, a onaj putnik koji je dotada bio na suvozačkom sjedalu također ide otraga k nama. Znači četvero nas je otraga. Objašnjavaju nam da je to ipak samo do kraja sela, kojih 350 metara. Doista, ovaj izlazi na kraju Monija, a mi nastavljamo put u malo manje tijesnom aranžmanu (ali je svejedno tijesno, pogotovo na floreškim cestama gdje u svakom zavoju netko pada na suputnika lijevo ili desno).
Par su Nijemci, iz Düsseldorfa. Nisam im zapamtio imena. Moja znanica od par minuta ranije je također Njemica, iz Düsseldorfa. :D Ona se zove Jenny, kao i moja stanodavka u Moniju. Oni se čude kako je nevjerojatno da su iz istoga grada, a trebali su otići na Flores da se susretnu (što je najbolje, čak i rade u istoj branši – ona u TV produkciji, a on je kamerman). Onda meni sine da je kad sam bio u Beni tamo isto bila neka cura, također iz Düsseldorfa, pa to spomenem, našto Jenny kaže „To sam bila ja.“ :D Neugodnjak. Pomislim reći kako mi je ta druga cura izgledala puno azijatskije i da sam prilično siguran da to nije bila ona, ali ona još naglasi kako me je zapamtila iz Bene i prepoznala ovdje. A ni to s azijskim izgledom nije pogrešno – Jennyna majka je naime Filipinka. Ali mogao bih se zakleti da su joj u Beni oči bile kosije…
Nijemac me pita za moju ogrebotinu na zapešću, ja mu kažem što je bilo, on kaže kako se njemu tako nešto slično dogodilo, pa mu se zagnojilo jer se rana nije osušila (a točno je da se i moja suši sporije nego u Hrvatskoj), ali kada baci bolji pogled kaže da mu izgleda da dobro zacjeljuje, i da je zapravo lošije kada se stavi flaster, jer onda rana ne diše i ostaje vlažna. Još bi mi samo to trebalo, uza sve pehove Floresa. Onda on dalje priča o svojim dogodovštinama iz jugoistočne Azije (čini se da je redovit gost u regiji). Kaže kako je svojedobno na otočju Gili pokupio nekakvog parazitskog crva koji živi u pijesku, pa ti se kroz ranicu uvuče pod kožu i onda ruje i radi tunele, slično svrapcu. Pa se toga nije mogao riješiti sve do povratka u Europu, a da su to užasni bolovi. I da to možeš pokupiti ako hodaš bos po pijesku. A ja jesam. I imao sam neku ranicu na tabanu. Doduše, on je bio na Gili Airu i Gili Trawanganu, ja nisam, možda ih na Gili Menu nema. A i odonda je prošlo već deset dana, pretpostavljam da bih već imao simptome. Spominje i kako se isto tako negdje (možda u Tajlandu, ne znam više) ozlijedio tako da je pijan pokušavao preroniti bazen koji je na sredini imao stepenicu koju on nije vidio, pa se zabio u nju i zaradio šavove iznad oka. Nevjerojatno kakve pehove ima. Ali to ga ne sprečava da i dalje dolazi. Krčag ide na vodu… Ovoga puta su došli na tri tjedna, ali i on i cura imaju svaki više prtljage od mene. On još i napominje kako je on ona vrsta ljudi koji se previše spakiraju. Mislim da mu prvenstveno treba torba za prvu pomoć…
U međuvremenu smo još pokupili neke ljude uslijed čega je vozač prebacio sve naše torbe na krov (u međuvremenu je ogranulo sunce) i prekrio ih ceradom (i dobro da jest, jer je kasnije opet pljuštalo). Zezali smo Nijemca da će mu prtljaga propasti kroz krov (nije da je moja bolja, doduše) ili ga barem ulubiti. No za malo preko 2 sata (umjesto predviđenih 4) bili smo u Maumereu. Naravno da ništa od mogućnosti da mene odveze do moga smještaja, ostavit će mene i par u centru (njihov je smještaj isto istočno od centra), a Jenny vozi u njezin hotel koji je u gradu (i koji je na internetu opisan kao pljesniva rupčaga). Ja moram još na bankomat, nadam se zadnji put u Indoneziji. Plaćamo, Nijemci daju svaki po 100 000, ovaj i meni pokazuje da mu dam 100 000. Ne, rekao je 75 000 i držat ću se toga. Dosta mi je toga muljanja. Dajem mu 100 000 jer nemam sitnijeg, ali inzistiram da mi vrati dua puluh lima ribu. Ovaj pokušava igrati na šarm, odmahuje uz smiješak glavom u nevjerici, u stilu „pa nećeš valjda oko 25 000 raditi problem?“, a ja dobivam poriv da ga raspalim posred face. Bika se drži za rogove, a čovjeka za riječ. Da, u Moniju sam bio spreman platiti 100 000, ali kada je rekao 75 000, onda ću platiti toliko. Malo mi je neugodno pred Nijemcima koji su bespogovorno dali 100 000 iako je i njima navodno rekao 75 000, pa im se ispričavam, a oni kažu da razumiju, tim više jer znaju koliko putujem i da mi je važno čuvati novce i ne gubiti ih kroz ovakve gluposti. Ovaj se i dalje smiješka, pa me tapša, pa mi dadne 10 000, ja mu pokazujem da mi je kratak još limabelas ribu, pa na kraju dadne još 10 000. OK, tu ću stati. Ali da je ispao đubre, jest. Zaradio bi od nas četvero 300 000, ali on je htio izvući 400 000. I onda ljudi komentiraju kako su Indonežani prijateljski nastrojeni. Moje je iskustvo da Indonežani spadaju u dva tabora – one koji su pohlepni na turističku lovu (i to čak i više nego drugdje u jugoistočnoj Aziji) i na one koji su iritantno znatiželjni. Ima naravno i časnih izuzetaka, ali oni su rijetkost (Anjas, npr. ili Roni ili ekipa iz Palembanga). Ne volim generalizirati, ali Indonežani mi nisu pretjerano dragi. Kao da većinu naroda tvori hiperaktivna dječurlija.
I Nijemac treba na bankomat, pa se dok podiže novce upušta u razgovor s nekim lokalnim Indonežaninom koji zna engleski. Mi smo prvo mislili uzeti taksi i podijeliti ga, jer idemo u istom smjeru. Ali čini se da ovdje postoje samo bemi i ojeci. A bemi ne idu dalje od nekog terminala na istoku grada (odnosno, možda idu, ali treba presjedati), tako da je možda bolje uzeti ojek. A koliko bi koštao ojek? Taj Indonežanin pita vozače ojeka, kažu mu 20 000. Da, to se čini poštenom cijenom. I dobro da je on pitao, nama bi odmah nabili cijenu, njemu ne mogu lagati. OK, Nijemci kažu da će oni prvo otići u neki warung nešto pojesti, ja idem odmah na ojek. 20 000? Da. Krećemo. Kako rekoh, smješten sam u resortu 16 km istočno od Maumerea, dotamo nam treba kojih 15-ak minuta vožnje. Promatram vozača, točnije njegove nokte. U Indoneziji sam već primijetio da dosta muškaraca ima izuzetno dugačke nokte, ne samo na malom prstu. :D Ovaj ima sve nokte dugačke, a nokat na palcu mu je jednake duljine kao i živi dio nokta, znači koja 4 centimetra. Ne znam što radi s tim noktima, koči? Dok se vozimo cestom paralelno s obalom primjećujem na dosta mjesta narančaste ploče s oznakom Jalur evakuasi (Evakuacijski put), koje imaju strelicu koja pokazuje u unutrašnjost. Ikona prikazuje čovjeka koji trči pred velikim valom. Da, u Indoneziji se cunamiji shvaćaju poprilično ozbiljno, naročito ovdje, gdje je velik broj ljudi stradao u potresu 1992., upravo zbog cunamija.
Stižemo do skretanja za moj smještaj, do tamo ima kojih 200 metara zemljanog puta. Tu mi ovaj odjednom pokazuje 4 prsta. Ma o čemu…? Onda 5. Očito je da je posrijedi isti manevar kakvom sam svjedočio po dolasku u Maumere. Cijene na odredištu je znatno viša od one na polazištu. No ne namjeravam platiti više od 20 000, ne dolazi u obzir. Ponavljam „Možda jesam bule, ali nisam glup.“ Bojim se međutim da ovom ne padne na pamet ne vratiti mi mali ruksak koji mu je među nogama. Ili me napasti onim svojim noktima. Ali ipak mi ga vraća, ja mu dajem 20 000 i on odlazi. Izgleda da je to APP taktika i da se s malo konfrontacije može izboriti dogovorena cijena. Ali ono što mene rastužuje jest taj mentalitet muljanja i težnje prema izvlačenju asimptotičkog maksimuma iz mušterije, koji se bazira na „nešto vrijedi onoliko koliko je druga osoba spremna platiti“. Zbog toga je stava osobi kojoj je stalo ne potrošiti nepotrebno puno novca jako naporno putovati Indonezijom. Čovjek postaje sumnjičav, napet, u grču, a to nije ideja putovanja. Taj stav „on ima novca, pa mu neće biti problem platiti“ viđam i kod naših turističkih djelatnika i moram priznati da mi se gadi.
Moj smještaj se reklamira kao „ronilački resort“. Taj me dio ne zanima, meni treba samo uredna soba i wi-fi. To oboje imaju. Resort se sastoji od središnje zgrade i nekoliko bungalova, svih sagrađenih u tradicionalnom lokalnom stilu. Gostiju gotovo da i nema, vlada mirna atmosfera nekog ljetovališta u postsezoni. Resort je daleko od svega, ima i vlastitu plažu, sve je mirno i tiho, dušu dalo za odmor. Predvečer ću otići promatrati zalaz sunca, more je kao ulje, imate osjećaj da je stvarni svijet kilometrima i godinama daleko. To je mjesto za doći potpuno napuniti baterije ne radeći ništa. Poznavajući sebe, ja bih poludio već nakon 3 dana. :D Kolikogod mi treba odmor, ja sam prehiperaktivan, teško mi je odmoriti um. Predvečer sam oprao čarape, nakupilo ih se, a kako u sobi imam fen, ne moram se brinuti hoće li se stići osušiti. :D I ovdje nestaje struje, ali imaju generator, pa nema brige. Krevet ima mrežu za komarce, jer istih ima uokolo u izobilju, a na Floresu još ima malarije. Pokušao sam spavati pod njom, pa je slučajno pukla traka kojom je bila obješena na stropu. Kad to sve rade tako filigranski… Valjda neću pobrati malariju. Aha, još večera: bakso (juha od mesnih okruglica), lignje na žaru (dosta mršava porcija), crvena riža kao prilog, pržena banana s čokoladom za desert, Bintang i neki napitak od Fante i soda-vode s mlijekom. Skoro 200 000 rupija. Nije ni jeftino…
Odoh pod mrežu za komarce. Ili ipak ne…