Natrag u civilizaciju

Ovoga smo puta nakon buđenja barem odmah imali doručak, budući da rani polazak nije bio vezan na hvatanje izlaska sunca, već kako bismo jednostavno sve stigli. Procedura ista kao i dan ranije, no iz nekoga je razloga doručak postavljen na stolu izvan zone osvjetljenja u kućici, tako da je dio s odgrabljivanjem vode još izazovniji. Prije toga opet motanje swagova, opet tek iz druge uspijevam zadovoljiti kriterije. Vidi se da nisam nikad išao u izviđače, ja sam urbano dijete i urbani turist. Do 5 sati smo svi više-manje spremni i krećemo na završni dio puta do kanjona Kings, udaljenog još kojih pola sata vožnje. U međuvremenu je osvanulo, a današnji bi dan mogao biti vedar i užaren. Inače postoje upozorenja da se na glavnu šetnju obodom kanjona ne kreće nakon 9 sati, jer je tada sunce već previsoko i vrućina postaje preopasna za iduća tri i pol sata, koliko čitava šetnja traje. Štoviše, pješačka se staza nakon toga zatvara, kako bi se onemogućilo pojedincima s mentalitetom čeških turista da unatoč svemu krenu obići kanjon.
Kanjon Kings dio je nacionalnoga parka Watarrka. Dubok je preko 100 metara, a izdubio ga je potok Kings. Kao i u nacionalnom parku Uluru-Kata Tjuta, i ovdje su dijelovi zemljišta sveti za Aboridžine, no budući da je staza ionako dovoljno ograničena sigurnosnim zahtjevima, nema prevelike opasnosti da zalutate u kvar. U dubini kanjona, otprilike na polovici šetnje obodom, nalazi se tzv. Rajski vrt, bazenčić s vodom koji nikada ne presušuje i uokolo kojega je zbog toga bujno zelenilo, koje poprilično odskače od okolnog, uglavnom stjenovitog krajolika. Obilne kiše nekoliko dana ranije uzrokovale su povećanje vode u kanjonu, kao i bujice, te je dio staze bio zatvoren za obilazak, jer je jednostavno bila potopljena. I sada je u Rajskom vrtu bilo mnogo više vode nego inače, pravo malo jezero (mi naravno ne znamo kako je inače, ali je Ben rekao da ga nikad nije vidio u tolikom opsegu). Ono što nam je Ben rekao tek po dolasku na lokalitet jest da je ovo od svih mjesta koje obilazimo u ova tri dana ono najbogatije muhama. Što je posebno neugodno jer je i teren zahtjevan za hodanje, ima dosta uspona i spuštanja po kamenim puteljcima, rub samog kanjona je neograđen (vjerojatno kako ograda ne bi remetila prirodni pogled, slično Preikestolenu u Norveškoj), pa je tako zabranjeno približavanje na 2 metra rubu kanjona (na to se jako pazi i vodiči tu nemaju nikakve milosti, ove je godine bio jedan smrtni slučaj u kanjonu, kada se netko sunovratio preko ruba), a vama se muhe neprestance zalijeću u lice, oči, uši… Da ih nema, šetnja u ranojutarnjim satima bila bi iznimno ugodna, jer osim neugodnog uspona na samom početku, nazvanog Heart Attack Hill, i još nekoliko čupavih dionica, uglavnom staza vodi položitim platoom ponad kanjona. Nakon što poslije Rajskog vrta prijeđemo na drugu stranu kanjona, staza prolazi pored erodiranih pješčenjačkih polukugli, koje su lokalno stanovništvo podsjećale na tobolčarske mačke (životinja se na engleskome zove quall, ne znam postoji li drugo hrvatsko ime), koje obitavaju u pustinjama središnje Australije, a slično merkatima promatraju okoliš stojeći uspravno na stražnjim nogama. S te strane puca pogled i na vodopad u dubini kanjona, koji je u drugim prilikama puko curkanje vode koje se jedva vidi, no sada je doista pravi vodopad. S jedne strane, to je dobitak kad smo već na gubitku u pogledu izlaska i zalaska sunca na Uluruu, ali opet, mogu li se usporediti te dvije stvari? Australija baš više nije ni zemlja za koju mogu reći „Pa dobro, ostavit ću to za drugi put“, iako se nadam da mi ovo nije jedini posjet, ali baš da ću ići u Uluru još koji put… No tko zna što život nosi.
Vraćamo se do minibusa, na samom završetku staza prolazi kroz plitak potok, koji se vjerojatno u sušnijim danima pregazi kao plitak potok, no ovoga puta ipak treba malo pažljivije birati kamenje na koje se staje, dubina znade zavarati, a neki ljudi imaju platnene tenisice. Još kada ne bi bilo muha… Ben nas dočekuje užinom, nekakvim kruhom s grožđicama i kriškama naranče, potom krećemo na povratak prema Alice Springsu. Iako postoji poprečna cesta koja izlazi na Stuartovu autocestu mnogo bliže Alice Springsu, i sigurno bi nam uštedjela kojih 150 km, mi se ipak vraćamo skroz do Lasseterove autoceste. Možda je cesta zatvorena zbog bujica, možda postoji neki drugi razlog ekonomske prirode, tek, zastat ćemo opet u Mt. Ebenezeru, kako bismo na tamošnjem parkingu ručali. Priča ista kao i dan ranije, wrapovi u koje idu majoneza, povrće, tunjevina, sir i jučerašnji ostatci od večere. Iako je već u tom času prošlo podne, izlazim u jednom času na sunce i gledam kamo mi je usmjerena sjena. Da, na jug. Po prvi sam puta dovoljno južno da mi je sunce na sjeveru i da se to vidi po sjeni. Iako oduševljenje traje prilično kratko, budući da okretanjem u različitim smjerovima shvaćam da je sjena uvijek malo ispred mene, što mi je pak posve nejasno – da mi je sunce točno iznad glave, onda sjene ne bi trebalo biti, a ovo kao da sunce opisuje krug nad mojom glavom kako se okrećem. :?
Nažalost, nepojedeni ostatci od večere se bacaju. Ni Benu nije drago, ali nema alternative, na ovoj vrućini hrana se brzo kvari, a i nema ju smisla transportirati do Alice Springsa budući da se ni tamo nema što s njom. Može ju se doduše dati Aboridžinima, bilo ih je ranije nekoliko koji su sjedili pored kuće (nedostaje mi adekvatni prijevod za roadhouse, prilično karakterističan kulturalni koncept u zemljama poput Australije i SAD-a, kuća usred ničega koja služi kao restoran i prenoćište za putnike – možda bi najbliži kulturološki koncept iz Panonske nizine bila čarda, vrsta usputne gostionice kakve su se diljem mađarskog Alfölda gradile na udaljenosti od jednog dana hoda). Među pojedinim izoliranim aboridžinskim zajednicama još uvijek postoji glad, naročito kod djece, koju roditelji često ostave nenadziranu dok se opijaju, te usput zapiju sve novce koje dobiju. No ovi Aboridžini ovdje očito nisu iz tih zajednica, budući da sam vidio jednu ženu kako kupuje vrećicu čipsa i bocu Coca Cole. Ovi umjesto gladovanja biraju junk food, što možda nije gore od gladovanja, ali nije ni zdravije. Kada vidim te debele Aboridžinke bačvaste građe pomislim je li takva građa posljedica neprilagođene prehrane, ili jednostavno prirodne sklonosti gomilanju masnih rezervi u teškoj klimi u kojoj je hrane malo, pa moraju stvarati viškove u tijelu. Ali opet, odakle bi onda stvarale viškove? Uostalom, lovačko-sakupljačka plemena po svijetu obično su sitne i vitke građe (Pigmeji, Bušmani…), tako da sam skloniji vjerovati da je i to, kao i alkoholizam, posljedica neadekvatnih prehrambenih navika proizašlih iz kontakta s Europljanima.
Ben se vraća neobavljena posla, Aboridžini su nekamo nestali, a hrana ipak ide u smeće. :/ Upućujemo se ponovno na istok Lasseterovom autocestom, te potom na sjever prema Alice Springsu, iako ćemo prije toga još imati jednu stanicu. Odnosno, dvije, jednu planiranu i jednu neplaniranu. Prelazeći naime preko rijeke Finke, Ben ostaje zgranut bujicom koja trenutno onuda prolazi, budući da je to većinu vremena suho korito s povremenim lokvama vode, pa tako stajemo na odmorištu pored rijeke kako bi ju Ben bolje promotrio. Rijeka Finke, kada teče, obično nestaje na rubu Simpsonove pustinje, u smjeru jugoistoka. Ako je količina vode u rijeci stvarno jaka, tada može doteći i do slanovodnog jezera Eyre, inače najvećeg jezera u Australiji, koje je i sámo većinu vremena puka nakupina soli u pustinji, te s -14 metara najveća depresija na australskom kontinentu. Sada rijeka Finke teče brzo i obilno, mogla bi izdržati do Eyrea. Nastavljamo potom put do planiranog zaustavljanja na lokalitetu Stuart's Well, gdje postoji mogućnost jahanja deve. Inače, rečene deve se koriste i za utrke, tako da se možete pohvaliti da ste jahali na trkaćoj devi, a ne nekoj ragi. Za cijenu od 7$ možete napraviti krug po ograđenom prostoru, i sve to dok ju vodič vodi na ularu. Dok se do daljeg kraja ograđenog prostora deva kreće hodom, na povratku prelazi u trk.
Odakle uopće deve u Australiji? Pa gdje god ima pustinja, deve su sjajan vid transporta, s obzirom da nisu zahtjevne i da mogu prelaziti velike udaljenosti uz jako malo potrebe za vodom. Prva deva u Australiju je stigla još 1840. i to s Kanarskih otoka, no masovan uvoz počeo je dvadesetak godina kasnije, i to iz tadašnje Britanske Indije (prvenstveno današnjeg Pakistana). S devama su ubrzo stigli i njihovi vodiči, mahom Paštuni, koje su australski bijelci zvali jednostavno Afganima (i odakle naposljetku i naziv The Ghan za vlak koji nastavlja tu tradiciju deva preko kontinenta). Računa se da ih je ukupno uvezeno 15-ak tisuća. Potreba za devinim transportom nestala je 1920-ih, nakon što je motorizacija uzela maha, a unutrašnjost Australije počele presijecati ceste, te su te deve, budući da ih je bilo preskupo izvesti natrag u zemlje porijekla, jednostavno puštene da lutaju unutrašnjošću Australije. Dobro prilagođene životu u pustinji i bez prirodnih neprijatelja (Australija nema mesoždera dovoljno velikih da bi se mogli uhvatiti ukoštac s devom, najveći moderni grabežljivac je dingo, prije njega bio je to tilacin ili psoglavi vučak, čiji je posljednji primjerak umro 1936., a i ranije su tilacini živjeli na istoku kontinenta i u Tasmaniji), namnožile su se u tolikoj mjeri da je danas Australija najveći svjetski izvoznik deva i devina mesa. Populacija je danas oko 300 000, a pred desetak godina je bila i do milijun, tada se pristupilo ograničavanju populacije, budući da deve narušavaju prirodnu ravnotežu kontinenta (Australija je jako osjetljiva na uvezene vrste koje mijenjaju ekosistem – tako je puštanje kunića u divljinu u drugoj polovici 19. st. stvorilo ozbiljne probleme s izumiranjem pojedinih biljaka i posljedično s erozijom tla koje su te biljke vezivale na sebe; problem je postao toliko ozbiljan da je preko čitave Australije podignuta ograda za obranu od kunića). Deve također uništavaju biljke, ali i određene infrastrukturne elemente, poput slavina s vodom, zaštitnih ograda, te mogu zagaditi neke lokve s pitkom vodom.
Odlučio sam se probati jahati, nije toliko skupo, a sumnjam da ću u dogledno vrijeme biti u nekoj od bliskoistočnih ili sjevernoafričkih država gdje bih to mogao. Svaka deva ima sedlo za dvoje ljudi, pa iako je riječ o jednogrbima, sedlo stvara privid dvogrbosti (u Australiji postoji jedan malen broj dvogrbih deva, ali premoćna većina su jednogrbe – zapravo su to danas jedine divlje jednogrbe deve na svijetu). Na kraju nas se za jahanje odlučilo šestero – Njemice, Shema i njezin sin, te Južnokorejac i ja. Doveli su dvije deve, od kojih je jedna odmah poslušno kleknula, dok je druga, mužjak imenom Sparky, poprilično tvrdoglava, te i nakon desetak minuta nagovaranja, potezanja konopa i raznih drugih metoda ostaje na nogama. Izgleda da će Sparky morati biti zamijenjen, dolazi druga deva umjesto njega. Južnokorejac i ja sjedamo na nju (ja kao viši idem otraga), upozoreni smo da se čvrsto držimo za polukružnu ručku ispred sedla, noge su čvrsto u stremenu… Deva ustaje tako da se prvo osovi na stražnje, pa na prednje noge, pa vas to baca naprijed-natrag na uskom i neudobnom sedlu i postoji mogućnost pada ako se ne držite. I inače kao životinja deva izgleda jako nezgrapno i nestabilno, s obzirom da su joj noge vrlo tanke prema ostatku tijela, gotovo rahitične. Kad hoda poprilično ljulja. Stvari postaju još gore prelaskom u trk. Počinjem poskakivati u vrlo tvrdom sedlu, imajući osjećaj da mi svaki novi devin korak ubacuje testise sve dublje u trbušnu šupljinu. Srećom agonija ne traje predugo. I bolje da je tako, jahanja od po pola sata ili koliko već daju u bliskoistočnim zemljama (da ne govorim o turama kroz pustinju) bila bi smrt za moje međunožje. Sad dolazi onaj završni neugodni dio, u kojem se deva mora spustiti. A za razliku od ustajanja, ovaj je puno teže predvidljiv, a morate se čvrsto držati jer vam sedlo samo odjednom iščezne pod vama. Trajalo je oko pola minute dok se nije odlučila na klek, već sam u jednom času pomislio što ako i ovu uhvati Sparkyjev kapric. Sjedeći na devi, vi ste na kojih dva metra visine, više nego na konju, pokušati se spustiti s nje u takvim okolnostima i bez iskustva bila bi ludost. Pogotovo zato što ja oko vrata još imam i fotoaparat… Srećom se sve dobro završava, a onda još odlazim pogledati klokane u obližnjem ograđenom prostoru. Riječ je o spašenim mladuncima čiju je majku pokupio auto (ili, s obzirom kako ti sudari obično izgledaju, može se reći i da je majka pokupila auto). Ljudima su klokani fora, ja nekako prema njima nemam neku osobitu reakciju oduševljenja, od australskih životinja najsimpatičniji su mi vombati (iako isti znaju biti poprilično neugodni, pogotovo ako ih uznemirite). Klokan mi izgleda kao nekakva deformirana srna na federima. U susjednom se prostoru nalazi i jedan emu. Emu i klokan zajedno su na australskom grbu, a simbolika je da su to dvije životinje koje se ne mogu kretati unatrag, pa tako simboliziraju neprekidno napredovanje Australije.
U Alice Springs dolazimo iza 5 sati, još smo stali na ulazu u grad fotografirati se pored ploče s imenom grada. Dogovor je pola 8 u Rock Baru, tamo ćemo imati oproštajnu večeru i cugu s Benom, a dolaze svi osim Raymonda, Sheminog sina (mali ima 10 godina, i premda se relativno dobro uklopio – iako je bio pomalo hiperaktivan – zbog striktnih australskih zakona ne smije u mjesto gdje se toči alkohol prije svoje 21. godine). Ben nas razvozi po hostelima, najveći dio ljudi smješten je u YHA-inom hostelu, ja sam jedini preko rijeke. Ponovno se prijavljujem u hostel, moje stvari su i dalje tamo, dobivam istu sobu i isti krevet, tamo je i dalje onaj Španjolac, a umjesto onoga Zapadnoaustralca sada je neki Belgijanac. Koji kaže da ide na iduću turu u Uluru, ali tek za 6 dana. Preko Božića se ne organiziraju ture. Ali što se može raditi 6 dana u Alice Springsu? Tuširam se, obavljam dio internetskih obaveza, te malo prije 8 dolazim u Rock Bar (to je ono mjesto gdje sam bio i prvu večer). Svi su već tamo, naručujemo hranu, ja ovoga puta neću uzeti klokana, već barramundi, azijskog morskog grgeča, ribu koja živi na području Indijskog oceana, od Perzijskog zaljeva do sjeverozapadne Australije. Ono što dobivam je načelno fish and chips, poprilično masno jelo (svojedobno sam čuo objašnjenje da bi zapravo kod fish and chipsa trebalo skinuti pohani dio, tj. da on služi samo za termičku obradu i da pokupi ulje, ali da se po nekakvoj etiketi jede samo meso), tako da žeđ gasim ciderom, a kasnije još uzimam dva koktela i dvopintski vrč pive. Kako to obično biva u takvim situacijama, društvo se, sjedeći za dugačkim stolom, pomalo raslojilo u više klika, često po etnojezičnim osnovama, tako se ta druženja uvijek rasplinu. Ekipa je bila OK, nismo se sada bogznakako povezali, ali ta su tri dana bila ugodno iskustvo (izuzev muha). Ben odlazi među prvima (ranije je otišla samo Shema), razumljivo, čovjek je ipak tri dana bio na nogama od 4 ujutro, vozio, pripremao obroke, brinuo se o nama…i uza sve to uspio biti ljubazan i susretljiv. Vjerujem da je već istreniran, ali ipak. Inače, večer ranije mi je pričao kako je kao 19-godišnjak obilazio Indokinu s ruksakom i kako je oduševljen Laosom (većina putnika koji su bili tamo kažu mi kako je to najljepša zemlja Indokine – eto, neki drugi put…), te kako je razmišljao javiti se za radnika na razminiranju (no kaže „naravno da me kao 19-godišnjeg bekpekera nitko nije shvaćao ozbiljno“). Spomenuo sam mu kako uvijek može doći u Hrvatsku. :D Teško mi je procijeniti koliko ima godina, rekao bih manje od 30. Zanimljivo je da je studirao povijest, te stoga još više čudi kako nije znao ono za Tajvan. Valjda nije bio na predavanju taj dan.
Ben dakle odlazi, kaže kako ćemo se čuti preko Facebooka, jer bi mogao imati još pokoje pitanje oko onog svog putovanja, neke tehnikalije (inače smo o mom putu razgovarali u šetnji Kata Tjutom), a ubrzo nakon njegovog odlaska i mene počinju hvatati umor i piva. Tri sam se dana ustajao prije 6 ujutro, a ni sutra neću baš moći dugo spavati, autobus mi polazi u pola 11, a moram ujutro još kupiti kartu, nisam imao kad ranije – u nedjelju nisu radili, a u ponedjeljak sam otišao iz Alice Springsa prije njihovog otvaranja. Valjda će biti mjesta, Badnjak je, tko je trebao putovati vjerojatno je već otputovao…