Ujutro sam opazio da ne radi hotelski internet. Taman sam prethodni dan nahvalio dobru internetsku vezu, a sad im rikne. Za doručkom pokušavam o tome obavijestiti žensku iz osoblja, ali njoj nije sasvim jasno o čemu pričam. Klasičan problem – moji uređaji (mobitel i tablet) su povezani s modemom, ali modem nije povezan s internetom. Objašnjavam ženi da treba resetirati modem, tj. isključiti ga i ponovno uključiti. Njoj to baš nije jasno, no nakon nekog vremena jedna druga mlađa ženska, možda kćer, koja bolje govori engleski, shvaća o čemu govorim, a kako sam u međuvremenu ja locirao modem, donosi mi stolac (jer je modem postavljen previsoko na zidu) da sâm resetiram modem. To i činim, međutim situacija je ista. Oni tvrde da je problem u centrali. Dobivam flashback na slučaj od tri dana ranije. Jedem mršavi doručak (pisang goreng, nekakvi muffin, čaj) i upućujem se na današnji program, nadajući se da će internet proraditi do popodneva. Odlazim u turistički ured, budući da za današnji program želim obići nekoliko tradicionalnih sela u okolici Bajawe. Ovo područje nastanjuje narod Ngada, koji broji oko 60 000 pripadnika i, premda nominalno pripada katoličanstvu, štuje i dalje animistička vjerovanja. Kršćanskog Boga oni zamjenjuju s Gae Dewom, božanstvom koje ujedinjuje Dewa Zetu (nebo) i Nitu Sale (zemlju). Uokolo Bajawe nalazi se nekoliko tradicionalnih sela, od kojih je najpoznatija Bena, ne zaostaje ni Nage, a zanimljiv je i Belaraghi, selo u kojemu još uvijek nema struje (mislim, nije zato zanimljiv).
U turističkom uredu radi tip koji je dosta simpatičan, ali nije da ima ikakav prijedlog u vezi onoga što bih trebao vidjeti. Dao mi je kartu Bajawe, što je korisno, ali ne namjeravam se pretjerano zadržavati u gradu. Kažem mu da bi me zanimala tradicionalna sela, očekujući da postoji neki aranžman, no on mi vraća lopticu protupitanjem koja me sela zanimaju (kao u vicu s Mujom i zlatnom ribicom: Ispunit ću ti tri želje. - Koje?). Kažem mu za Benu, tada doznajem i za Belaraghi, ali opet se javlja problem prijevoza. On mi može iznajmiti motocikl. Ja ne vozim, kažem mu da sam mislio da mi može organizirati ojek. On ima nekog frenda koji vozi motor, možda mi on može pomoći oko toga. Naziva ga i ovaj ubrzo dolazi. Dok čekam uspijevam uloviti nekakav wi-fi koji začudo radi, pa tako pregledavam što se noćas dogodilo na internetu. Kada se dotični prijatelj pojavi, primjećujem da dotični liči na nekadašnjeg nizozemskog nogometaša Arona Wintera, tj. više liči na Indijca nego na Indonežanina. Takav je Flores, ovdašnje ljude, da ih vidite, smjestili biste bilo kamo osim u jugoistočnu Aziju – najvjerojatnije na Karibe ili u južnu Indiju. Ovom je čak i kosa rudlava, ali onako sitno, vunasto. Izgleda ipak melanezijski utjecaj. Dogovaramo se za 100 000 rupija za vožnju do Bene, čekanje i vožnju natrag. Bena je udaljena 15-ak km od Bajawe. Pristajem i krećemo na vožnju, koja je većim dijelom nizbrdo, jer Bena leži na istaci s koje se pruža s jedne strane pogled na more, a s druge strane na gotovo savršeni stožac vulkana Inerie. Prolazimo kroz nekoliko lokalnih sela, kroz šumu, pored nečega što izgleda kao procesija (da je nedjelja rekao bih da ljudi idu na misu, ali nije), u kojoj opet primjećujem da ovdašnje žene nose nešto slično sariju (ne sarong – sarong je duljine suknje, ovo baš obuhvaća cijelo tijelo, poput toge)…a onda, nakon dvadesetak minuta vožnje stižemo u Benu. Neveliko je to selo, obuhvaća ukupno 18 kuća smještenih uokolo središnjeg otvorenog prostora (neću reći „trga“, jer je trg načelno ravan, ovdje se taj prostor sastoji od nekoliko stepenasto položenih nivoa), na kojemu se nalaze različite manifestacije religioznosti naroda Ngada. Tu su prije svega svojevrsne totemske građevine ngadhu i bhaga, koje podiže svaki klan za sebe. Ngadhu simbolizira muški princip i ima otprilike falički oblik – riječ je o oko 3 metra visokoj motki kojoj se pri vrhu nalazi krović od palmina lišća. Izgleda kao veliki suncobran za plažu. Bhaga simbolizira ženski princip i riječ je o kućici prekrivenoj palminim lišćem (zapravo, ovdje su svi krovovi izrađeni od toga, pa nije potrebno posebno napominjati). Koliko sam dospio zaviriti, kućica je iznutra prazna, a veličine je možda metar i pol sa metar i pol. Liči na one kućice koje možete nacrtati u jednom potezu olovkom. Osim toga, na tom se središnjem prostoru nalazi i nekoliko grobova, te različiti megalitski spomenici slični menhirima, za koje mislim da predstavljaju spomen na članove obitelji koji su poginuli u davnim bitkama. Na kraju se sela nalazi vidikovac s kojega puca već spomenuti pogled na more, a tu je i mala kapelica s likom Majke Božje, tek toliko da se ne izgubi iz vida da su Ngade nominalno katolici. U kućama u selu danas ljudi žive, ali i unovčuju svoju svakodnevicu prodajući ikat, tradicionalne tkanine, makadamske orahe, štapiće vanilije i ostalo. Bakice sve izgledaju jednako, mršave su, upalih obraza, kratke kose i ustiju crvenih od žvakanja betela (imaju crvenu slinu kao i komodski varan).
Za obilazak čitavog sela treba možda pola sata i to vrlo ležernih pola sata. Nažalost, problem je da ne postoji ništa slično stručnom vodstvu, pa tako jedine informacije koje imam o narodu Ngada dolaze iz onoga što sam sâm prikupio. To je problem u ovim zabačenim krajevima, što turističke atrakcije ne prati odgovarajuća infrastruktura. Zanimljivo je vidjeti selo, ali još bi bilo zanimljivije nekako to kontekstualizirati. Ovako ispada da je prvenstvena svrha sela prodaja suvenira. Budući da ljudi žive u kućama, smatram da nije pristojno ući u neku od njih, no svakako bi bilo zanimljivo vidjeti i kako život u njima izgleda. Mnoge od kuća ukrašene su raznobojnim rezbarijama, a iste se rezbarije nalaze i na totemskim građevinama.
Sjedamo na motocikl i vraćamo se uzbrdo do Bajawe. Ostavlja me kod turističkog ureda, nije još ni 11 sati. Teoretski imam vremena za još nešto, ali što? Belaraghi? Pa nije li to vrlo slično Beni, samo malo autentičnije? Penjanje na Inerie? Prenaporno. Nešto drugo? Problem je da tip u turističkom uredu, koji bi MENI trebao dati informacije, želi znati što mene zanima. Odakle da ja znam što sve ima u regiji? Bilo bi super da imate nekakve organizirane itinerere, pa da to mogu pogledati, ali bojim se da ću u tom pogledu ostati suh. A popodne bi mogla padati i kiša… Kažem da ću još razmisliti i vraćam se u hotel. Tamo internet i dalje ne radi. Koristim ostatak jutra i pišem dnevni zapis, ali nedostatak interneta me sprečava u dolasku do nekih informacija. U međuvremenu je i počela kiša, negdje oko podneva, ali dok sam se uputio na ručak već je pljusak stao. Uzimam i tablet sa sobom, valjda će u restoranu biti wi-fija. Putem do restorana primjećujem da je onaj politički cirkus od prethodnog dana sada izgleda stigao u Bajawu. Mimoilazim se s kolonom kamiona, kombija, automobila, koji svi ističe zastave jedne stranke, ali ja se više ne sjećam o kojoj je riječ, mislim da je posrijedi Demokratska stranka, ali ne znam je li to ona Megawatina ili neka druga. Ljudi su razdragani kako već stranačka mašinerija ispranog mozga može biti. Iako mi je malo teško vjerovati da su to sve stranački podložnici. A opet, da se narod toliko veseli političkom skupu, to mi je još blesavije.
U restoranu imaju wi-fi, ali ima isti problem kao i u hotelu. Pokušavam i ovdje objasniti da moraju resetirati modem, ne kuže me. Za ručak uzimam juhu od šparoga, i staklene rezance s piletinom i jajetom. Juha je naravno kipuća. Uvijek se sjetim priče Ephraima Kishona o tome kako se u restoranima borio s vrućom juhom i moram priznati da dijelim taj osjećaj. Zašto ju moraju zakipiti? Bilo bi sasvim u redu da bude mlačna, onako da možeš nizati žlicu za žlicom, a ne puhati, dahtati i onda staviti u usta još uvijek prevrući zalogaj (gutljaj?), usput se još nagutavši i zraka da ju i u ustima rashladiš. Ionako kažu da nije zdravo jesti prevruću hranu, ali ta fora da „juha mora biti vruća“ mi je totalno suluda. Više sam sklon vjerovanju da oni tu juhu u kuhinji stave na štednjak i zaborave na nju dok ne čuju mrmorenje koje je znak da juha kipi. Nakon ručka odlazim u susjedstvo, u hotel Edelweis, koji mi je prethodne večeri bio prvi izbor, ali je bio pun. Pokušavam jednom tipu iz osoblja objasniti da mi samo treba wi-fi, da nisam gost, on nešto odmahuje glavom, u smislu „internet je samo za goste“. Ali kako baš ne zna engleski odlazi ipak nekamo otraga i za minutu-dvije dolazi neka ženska koja bolje govori engleski i kaže mi da ni njima ne radi wi-fi, i da je problem u centrali. Pobogu, ako je problem u centrali, to traje već barem 7 sati! Je li u pitanju indonezijska indolencija (tzv. indo-indo) ili neki ozbiljniji problem? Nadam se samo da nije precvikan kabel koji spaja Flores s ostatkom Indonezije… Idem još probati u jedan hotel, možda oni imaju drugog providera… Ista priča. Hm. A čekaj, ujutro je radio internet u turističkom uredu… Tako je. Ujutro je radio. Sada ni tamo ne radi. Zdvojno se vraćam u hotel. U međuvremenu opet okreće na kišu, kako već kiši u prosincu na Malim Sundskim otocima. U nedostatku bolje ideje liježem na krevet i tonem u drijemež. U jednom se času trgnem i vidim da je nestalo i struje, srećom zakratko. No u tom kunjanju, iz kojeg bih se povremeno budio da provjerim situaciju s internetom, prošlo je čitavo popodne i jedan dio večeri. Drijemao sam od 3 do 8 i probudio se još umorniji nego sam zalegao. Tako to obično i bude. Dok sam malo došao k sebi, već je bilo i pola 9. Odlučujem se razbiti san tako da se odšećem do jednog restorana, gladan nisam, ali ne znam što bih drugo radio. Restoran do kojeg idem pikirao sam već za ručak, ali činio se zatvorenim. Sada odlazim provjeriti, i doista je zatvoren. Šteta, imao je dobre preporuke na TripAdvisoru. Umjesto toga, odlučujem se uputiti u jedan warung pored kojega sam prošao na putu do ovog restorana, nazvan jednostavno Java Timur, tj. Istočna Java. Ako ništa drugo, za njih sam jedino siguran da su otvoreni. Ulazim unutra i nalijećem na poznato lice. Christian. Rekao je da će i on krenuti duž Floresa na istok i da ćemo se možda sresti, i točno. Bit će to kao s Chrisom u Kini (Chris-Christian), iako je Flores nešto manji od Kine. U društvu je neke gospođe koja mi se predstavila kao Maud, ali nisam uspio doznati odakle je (ne želim drugima postavljati pitanje koje sam toliko zamrzio na ovom putu – trudim se zaključiti iz sekundarnih znakova, ponajprije jezičnih osobina. Njezin izgovor engleskoga bio je takav da bih rekao da je Nizozemka.). Oni su danas stigli u Bajawu iz Rutenga, tamo su sinoć zanoćili, a jutros obišli između ostaloga i spilju Liang Bua, gdje su nađeni ostatci Homo floresiensisa. Postoji navodno i neki muzej u Rutengu posvećen tom otkriću, ali nije označen, iako su oni na njega nabasali slučajno. Sutra će napraviti nešto slično meni danas, možda malo opsežnije, a potom krenuti (barem Christian) u Moni, tako da nije isključeno ni da se tamo sretnemo. Za večeru sam uzeo jedino što je ostalo – soto ayam, pileću juhu, koja se poslužuje s rižom. I Bintang. Prodivanili smo malo o raznim temama, uglavnom vezanim za putovanje u ovoj regiji (Maud nakon Indonezije ide u Vijetnam, pa ju je zanimalo što treba vidjeti, Christian je u Vijetnamu bio 1991. i ima znatno drugačije dojmove od mene – podsjeća me malo na pitanja koja mi je moj ujak, koji je zadnji puta u Budimpešti bio 1971., postavljao o Mađarskoj, tipa imaju li struje i sl.), a onda se malo prije 10 povukli svaki u svoj hotel. Ni po povratku internet nije radio, tako da sam odlučio prije spavanja pisati dnevni zapis, malo izbaciti žuč…ali onda se u jednom času internet pojavio ničim izazvan, tako da sam iskoristio priliku da upotpunim zapis od prethodnog dana informacijama koje su mi falile, a ovo ću dovršiti drugi dan.
Sve u svemu, Flores kao da je uklet, jer mi se čini da ovoliko pehova nisam imao ni u Kini. Šteta je zapravo da taj prilično lijep otok pamtim po nefunkcionalnoj infrastrukturi i ozljedama (da, zaboravio sam reći da sam si dan ranije, ulazeći u kombi u Labuanbaju, oderao zapešće na neki komad metala između sjedala, nešto od onih čuda za spuštanje naslona, pomicanje sjedala…). Tješi me da je to valjda kulminacija neugodnosti prije završetka Azije i nadam se da u Australiji više neću imati probleme ove vrste. Već lagano brojim sitno do Australije, iako je još između i ta nepoznanica s Istočnim Timorom. Već dva mjeseca preko interneta tražim neki brod na toj dionici, bezuspješno. Hoću li morati izdati svoja načela i letjeti? Nada umire posljednja, ali svakako neću čekati tjednima da se u Diliju pojavi neki brod koji bi me mogao prebaciti. Pronjuškat ću još tamo po luci ako se ništa doonda ne otvori, ali ako mi kažu da imam brod za tri tjedna, dvojim da ću odabrati toliko se dugo i detaljno upoznavati s Istočnim Timorom. A onda trebam već početi razmišljati i o onoj idućoj plovidbenoj dionici…
Srećom da sam odspavao popodne, jer su me internetske obaveze zadržale budnim do 3 sata. U neko je doba nestalo i struje, ali srećom, ovaj hotel ima generator, barem su za to spremni. Laku noć!
Post je objavljen 06.12.2015. u 10:35 sati.