Rekao sam da moj resort ima vlastitu dugačku praznu plažu. Unatoč mojoj već poslovičnoj nesklonosti kupanju, došao sam na ideju da ujutro ustanem ranije i onda se prije doručka odem bućnuti i otplivati jednu rundu. Kupaće ću gaće ionako osušiti fenom prije polaska. :D Po dolasku na plažu atmosfera je fenomenalna. Nigdje nikoga, tek jedan ribar koji u čamcu pjevajući vesla nekoliko desetaka metara od obale. Tišina, mir, nema ni valova… Jedini problem je samo more. Naime, dno je strahovito plitko i prekriveno vulkanskim pijeskom, pa izgleda muljevito. Potom se u tom dnu odjednom pojavljuju rupe dubljega, pa opet pliće…hodao sam kojih 50-ak metara od obale i još mi je uvijek voda bila samo do koljena, bez ikakve naznake da se dno spušta. To je dakle plićak, ali ne onaj sigurni, ravni, piciginski plićak, nego plićak u kojem u bilo kojem času negdje može biti neki podmukli kamen, neka udubina, bilo kakva druga podvodna neugodnost. Toliko o rajskim plažama Indonezije. Odustao sam i vratio se u sobu, pa otišao na doručak. Prženo jaje, tost s putrom i pekmezom, svježe voće, sok od manga i čaj. Servirano na verandi s pogledom na vrt i s uživanjem u tišini. Divan način za započeti dan. Večer ranije raspitao sam se za prijevoz prema Larantuki i opet dobio tipično florešku uputu – najsigurnije je izaći na cestu, nešto će već proći. Do Larantuke je svega kojih 140 km, ali treba oko 4 sata, premda cesta čak i nije zavojita.
Otegao sam boravak do iza podneva, iako je formalno odjava do 11, ali nitko me nije požurivao ni inzistirao da im treba soba. Ionako su prazni, tu je još samo jedan par, neki mlađi Britanci, čini mi se, ne znam ima li još koga. Smještaj nije jeftin, kako rekoh, cijena je 550 000 rupija, ali to je cijena kvalitetnog smještaja na Floresu.
Čarape su mi se osušile, kupaće gaće baš i nisu, ali umatam ih u ručnik i spremam, neće se valjda upljesniviti, nisu toliko vlažne. A i ručnik će nešto upiti… Oko pola 1 napuštam smještaj i krećem prema cesti. U zaleđu, iznad vulkanske unutrašnjosti, pojavljuju se tamni oblaci. Nadam se da ne idu u mom smjeru ili da se barem neće otvoriti prije nego što stigne moj prijevoz. U krajnjoj liniji, zadnja je solucija ostati ovdje do navečer i uloviti brod koji mi treba iz Maumerea, on ionako noćas plovi prema Larantuki. Ali kad sam već došao dovdje, onda bih baš mogao vidjeti i taj „škorpionov rep“, krajnji istok Floresa. Prolazi jedan bemo, taj očito ne ide do Larantuke. Prolazi i par vozača ojeka, jedan ne odustaje ni kad sam mu rekao da idem za Larantuku, on bi me prebacio do terminala odakle mogu uloviti prijevoz. Ne sviđa mi se ta opcija, jer bus s terminala ionako mora proći ovuda, samo bih bezveze morao platiti ojek i onda bi mi se još moglo dogoditi da moram čekati dok se bus ne popuni. A ovdje može naići i travel… Nakon možda 5 minuta čekanja nailazi autobus, a kako se približava vidim da mu na onom zatamnjenom dijelu pri vrhu vjetrobrana piše „Larantuka“. Ovo je prošlo prilično glatko. Cijena vožnje je inače 60 000 rupija, bus je poluprazan (vozi na liniji Ende-Larantuka i vjerojatno se ispraznio u Maumereu), glazba je standardno indonezijska, u kojoj ide red nekakvog njihovog dancea, pa red reggaea (kako rekoh, Florešani i liče na Jamajčane, a slušaju i takvu glazbu), pa onda nekakvi popularni hitovi, između ostaloga i Abbina Chiquitita…eklektično. Cesta isprva vodi sjevernom obalom Floresa, prateći nekoliko posađenih šumaraka palmi (ali ne bih rekao uljnih) i drugoga drveća, potom, i dalje idući više-manje prema istoku, skreće u unutrašnjost (i to zato što sâm Flores u tom dijelu zaokreće prema sjeveru), pa izbijamo na južnu obalu Floresa gdje opet ima nekoliko vulkana. Zadnji od njih je Ili Mandiri, smješten na krajnjem istoku Floresa (otok nakon toga još zaokreće na sjever i opet na zapad – to je ta „bodlja“ na vrhu repa), u čijem se podnožju smjestila Larantuka. Uzak prolaz, širok možda i manje od kilometra, odvaja ovdje Flores od Adonare. Jugoistočno je Solor. Istočno se nalazi još nekoliko otoka od kojih jedan, Ataúro, pripada Istočnom Timoru. I to je završetak Malih Sundskih otoka. Dalje od toga je Bandski arhipelag, južno od Moluka, sve do Papue. Cesta vijuga iznad obale, potom opet malo prolazi unutrašnjošću, među slikovitim rižinim poljima… Putujući jugoistočnom Azijom došao sam do zaključka da nema ljepšeg i zdravijeg prizora zelenila od onog rižinih polja. Čak i kad se riža posadi, pa su pod vodom u kojoj se ogleda nebo, a da ne govorim o razdoblju kada riža dozori i kada se pretvore u beskonačno žutilo. Uz dužno poštovanje poljima pšenice, kukuruza i ječma, ako zbog smirenosti trebate gledati zelena polja, gledajte rižu.
U Larantuki nisam ništa rezervirao, pronašao sam na internetu jedan smještaj u gradu koji navodno ima internet, Flores Cottage. Tip u autobusu prvo ne zna gdje je to (a ja imam prilično nejasnu informaciju – znam ime ulice, ali ne piše broj, a na Google Kartama nisu označene ulice u Larantuki). Srećom je jedan od putnika u autobusu čuo za to, ali kao i onaj dan u Endeu, ovaj će prvo razvesti sve ostale putnike, pa tek onda mene. Nije da mu nije zgodno drugačije, ali ja imam nekakav osjećaj da oni to smatraju nekakvom čašću za gosta da ga zadnjega nekamo dovedu. A ja bih radije što prije u hotel… Larantuka nije velika, ali je dosta razvučena, budući da ne može ići previše u brdo, zbog strme vulkanske kupe koja se uzdiže nad gradom. Flores Cottage je smješten kojih 500-tinjak metara sjeveroistočno od luke, koja je mnogim putnicima zapravo jedini razlog dolaska u ovo mjesto. Na recepciji ne znaju engleski, iako se uspijevamo sporazumjeti dovoljno da prvo zatražim sobu s ventilatorom, pa doznam da ju ipak nemaju, nego umjesto toga za 220 000 dobivam sobu s klima uređajem. Koja je tipično floreška. Nema tekuće vode, ovaj put nema ni tuša, naravno da je mandi ujedno i umivaonik, soba smrdi po vlazi, namještaj je prastar…začudo, krevet je prilično udoban i čist. Sobe su zapravo smještene u nekoliko bungalovčića koji se pružaju prema obali, svaka soba ima i verandicu na kojoj teoretski možete sjediti, ali komfor čitave lokacije je takav da se ovdje želite zadržati što kraće. Nije da je grad bolji, doduše. Larantuka je doista jedno od onih mjesta iz kojih želite što prije otići, a zato ste uostalom i došli. No barem ima wi-fija, iako ne u sobi, samo na recepciji.
Odlazim u šetnju u sumrak do grada, kako bih vidio gdje je točno pristan i koliko će mi ujutro trebati do njega. Brod po redu plovidbe isplovljava u 7, znaju kasniti nekoliko sati, ali ne mogu se time zanositi. Uostalom, ja želim da plovi po redu plovidbe, jer bi tako trebao u Kupang stići u 8 navečer. Svako kašnjenje je kasniji dolazak, a ne želim lutati noćnim Kupangom, niti biti prepušten na milost i nemilost ojekaša. Ako dođem dovoljno rano, oko 8, možda još bude i bema. Ali dobro, to je sutra. Sad moram prvo naći luku, kao i mjesto gdje se prodaju karte. Bilo bi idealno ako još sada rade, pa da se osiguram. Ali, ovo je Indonezija, tu većina djelatnosti takve vrste radi do sumraka. Barem sam uspio locirati luku, zaključio da mi dotamo treba kojih 20-ak minuta hoda i da je dovoljno ako iz hotela krenem malo iza 6 sati. No ta je šetnja radi stjecanja informacije opet bila prilično neugodno iskustvo. Larantuka je malo mjesto, prilično izvan turističkih itinerera. A stanovnici Larantuke su Indonežani. Jasno vam je što to znači.
I tu se sada poteže ova tema iz naslova. Na ovom sam putu već 8 mjeseci. To jest moje putovanje života i ono što sam svakako želio napraviti, između ostaloga i kao odgovor na svojevrsnu „krizu tridesetih“, kada čovjek nije siguran je li krenuo pravim putem u životu i propušta li nešto. Mislim, svakim životnim odabirom propuštamo masu drugih, ali ovdje je riječ o nekim temeljnim životnim odabirima, poput odabira karijere. 9 godina sam radio uredski posao u znanstvenoj branši, posao koji zahtijeva prilično drugačiju vrstu umne aktivnosti od one koja je meni svojstvena. Trebao mi je odmor od osjećaja pritiska koji sam osjećao zbog zahtjeva za produkcijom znanstvenih radova – nečega što mi, moram priznati, nikada nije išlo. Ja sam u osnovi predavač. Sintetizator i predstavljač prikupljenih informacija na popularnoznanstveni način. Tu plivam jako dobro, a to se vjerujem vidi i u ovim putopisima. No znanstvenometodološki pristup je prekrut za moj karakter. Jednom sam prilikom svoj um opisao kao zdjelu špageta, iz koje povučeš jedan rezanac, a drugi slijede za njim, ali bez ikakvog reda. I to se vjerujem vidi u putopisima – digresije, zagrade koje nemaju veze s osnovnom temom… Erudicija je nesumnjivo tu, ali struktura malo šteka.
Uglavnom, odlutao sam (začudo). Prije skoro tri godine obranio sam doktorat. Pisao sam disertaciju tri godine, a kroz muke preispitivanja ima li to što radim smisla i jesam li ja uopće pravi kapacitet za takvu vrstu posla uglavnom sam prolazio sâm. Meni najbliži ljudi vidjeli su samo ono što mi doktorat donosi, kao i ono što gubim ako ga ne napišem. Nisu najbolje razumjeli svakodnevne porođajne bolove, dvojbe, moju malodušnost. U tim mi trenutcima nije trebalo ohrabrenje, trebala mi je potvrda da je osjećaj malodušnosti stvaran, normalan, da su moje dvojbe legitimne. Moje su se krize vidjele, ali nikada mi nitko nije rekao ono što mi je u tom trenutku trebalo reći: „Ako misliš da ne možeš, odustani.“ Odluka je morala biti moja, ali trebao sam tu svijest da se stvari neće stubokom promijeniti čak i ako donesem odluku da odustanem. Vjerojatno ipak ne bih odustao. Bilo bi mi žao već uloženog. No ono što želim reći, a to je jedan od mojih životnih stavova zbog kojih se često razilazim s okolinom – kada nešto dobijem nakon dugog i napornog rada i truda, ne osjećam nikakvo zadovoljstvo. Više nekakav osjećaj „Pa bio je i vrijeme.“ i „Najbolje bi još bilo da nakon toliko uloženog truda nema rezultata.“ I totalnu ispražnjenost. Zapravo više cijenim stvari koje su mi „pale s neba“, koje nisam ničim zaslužio i za koje sam svjestan da sam ih dobio pukom srećom. Te stvari ću teže uzeti zdravo za gotovo. I tako sam se i nakon obrane doktorata osjećao ispražnjeno. Da, lijepo je bilo vidjeti ono „dr.“ ispred imena, porastao mi je i koeficijent plaće, ali ono što je bilo istinski demotivirajuće u čitavoj priči bila je svijest da doktorat nije više kruna znanstvene karijere, naprotiv – on je tek početak. A za ostati dalje na toj pokretnoj traci zvanoj znanstveni sustav, trebalo je i dalje biti u pokretu. Raditi sve ono što sam radio tri godine za doktorat, ali u manjem opsegu (katkada i u sličnome, za pojedina napredovanja). Štoviše, obranivši doktorat, pokazao sam da mogu. Ali više nisam mogao. Bila je to kulminacija svih mojih znanstvenih potencijala i interesa. Nakon toga, krivulja je mogla ići samo dolje, a očekivalo se da ide dalje uvis.
I tu sam negdje, nakon godinu dana gruntanja, prelomio. Imao sam 34 godine, bio sam u trogodišnjoj vezi u kojoj sam se osjećao nezadovoljno, želio sam se odseliti iz roditeljskog doma, ali bilo mi je glupo plaćati podstanarstvo iako imam stambeni prostor koji bih trebao urediti… Osmjehnula mi se sreća da sam nekako u to vrijeme osvojio popriličan iznos na jednom TV kvizu, a onda su mi ponudili mjesto suvoditelja na drugom TV kvizu. Uspio sam dakle stvoriti dovoljnu zalihu novca da mogu napraviti jednu stvar koju želim. Samo što su na mom popisu bile dvije stvari. Mogao sam s tom ušteđevinom i još nekim manjim kreditom urediti stambeni prostor, odseliti se, te nastaviti i dalje razmišljati što ću s karijerom. Ili sam mogao napraviti ovo – krenuti na put, realizaciju nečega što želim još valjda od puberteta. Znao sam, ako odaberem stan, onda će ovaj put ostati tek puka želja. Teško da ću opet imati toliko novca odjednom. Ako pak odaberem put, to je također svojevrsno odseljenje, životni timeout, možda mi se otvore neke druge prilike u životu… I tako sam u proljeće 2014. počeo poduzimati konkretnije korake oko realizacije toga plana – napravio sam itinerer, otprilike proračunao troškove, počeo razmišljati o strategiji prikupljanja sponzorâ, pokrenuo FB stranicu, započeo s razgovorima na poslu kako bih uzeo neplaćeni godišnji odmor (srećom, priroda moga posla je takva da, premda jest uredski posao, sučelje na kojem radim je dostupno preko internetskog pretraživača, što me u slučaju hitnosti čini dostupnim svugdje gdje ima wi-fija). Svi su reagirali začuđujuće pozitivno, iako sam bio spreman na konflikte, pa čak i na otkaz ako mi ne bude omogućeno da uzmem neplaćeni godišnji. Jednostavno mi je čaša žuči bila skoro puna. Ironično, činjenica da mi je dopušten odlazak stvorila mi je još veći pritisak na poslu, jer sam tada prije polaska trebao dovršiti započete stvari. Ali tada su to već bile slatke muke.
Polazak na put za mene je značio slobodu. Slobodu kakvu sam dotada ranije – ako izuzmemo predškolsko razdoblje života – osjetio samo kada sam pišući doktorat proveo 9 mjeseci u mađarskom Debrecenu. Onaj osjećaj da buđenjem ujutro imate čitav dan pod svojom kontrolom, da možete ustati kada hoćete, jesti kada hoćete, ići kamo hoćete….i da to sve čak ni ne morate. Naravno, ni ta sloboda nije bila apsolutna – ovisio sam o prijevozu, o smještaju, o dostupnosti financija… Ali svakako je bilo smislenije od odlazaka na posao neke dane, kada bih se neminovno zapitao „Što ja tu točno radim i komu time doprinosim?“ Ni ovim putovanjem nisam osobito doprinosio svijetu, ali sâm sam se osjećao zadovoljnije, obogaćivao sam svoj život. A pišući blog, moguće je da sam ga obogaćivao i još nekomu. Nakon dugo vremena, radio sam ono što volim. Bilo je kriznih trenutaka, ali mogu reći da me je barem prvih dva mjeseca puta držao itekakav polet. Putovao sam kroz Tursku i Iran, zemlje koje sam već poznavao. Bilo je incidenata, okršaja s taksistima i dosadnim zapitkivanjima, kasnije je uslijedio i naporni dio kroz Beludžistan, ali to je sve bilo izdržljivo, adrenalin je bio visok. Zapravo je stvar koja me poprilično dotukla bio gubitak mobitela. Nastranu to što je riječ o materijalnom gubitku, bio je to i udarac mojoj percepciji sebe kao odgovornog putnika koji pazi na sebe i svoju imovinu. Kada kasnije pogledam neke stvari koje mi se ne bi dogodile da nisam izgubio mobitel, gubitak se kompenzirao drugim dobitcima. Ali kao da se magija nekako počela gubiti. A onda je došla Kina. 44 dana gotovo svakodnevnih iskušenja, borbi s jezičnom barijerom, s kulturološkim razlikama…znao sam da neće biti lako, ali me iscijedilo. Možda je moj dojam Vijetnama toliko pozitivan jer je došao nakon Kine. Došavši u Indokinu stvari su se počele popravljati. Da, bio sam hodajući novac, ali ljudi su bili navikli na turiste, nisu se toliko čudili i snebivali, izuzev taksistâ i pokojeg prodavača uglavnom su poštivali osobni prostor… Tajland, Malezija i Singapur su mi posve vratili vjeru u Aziju. A onda je došla Indonezija. Zemlja u kojoj ću na kraju provesti najviše vremena na putu. Zemlja za koju me prijatelj koji je ranije bio upozorio da je „teška“. Zemlja koja mi je, s izuzetkom Jave i Balija, poljuljala vjeru u moju percepciju čovječanstva.
Naime, kada završite studij na Filozofskom fakultetu vi nužno uđete u diskurs prema kojemu ne postoje apsolutne kategorije vrijednosti kulture, ne postoje rase, mnoge „prirodne“ stvari su zapravo socijalni konstrukti… I onda se s takvim stavom uputite u kulturološki različite države, kako biste se suočili s tamošnjim vrijednostima. Uočavate zapadnu hegemoniju u svojoj percepciji svijeta koju smatrate „normalnom“, počev kada vidite zemljovide na kojima Europa nije u središtu, preko toga kada shvatite da ne znate ništa o povijesti tih država, koja je u vašem školovanju počela njihovom dekolonizacijom, pa sve do toga da ste fascinirani kada shvatite da Vijetnamci izgledaju prilično drugačije od Kineza (jer to su vam dotada sve bili „žuti“, iako vam nikako nije bilo jasno kako oni NAS ne mogu razlikovati). Dođete otvorenog uma u te zemlje, ali dočekaju vas lešinari turističke industrije koji u vama ne vide osobu istinski zainteresiranu za njihovu zemlju, već izvor zarade. Dočekaju vas ljudi koji u činjenici da ste stranac i da vjerojatno znate engleski vide priliku da vas tretiraju kao primitivni konverzacijski program kojemu će oni reći svojih 5 riječi koje znaju na engleskome, a onda se nadati da će dobiti nekakvu reakciju koja bi im potvrdila da su dobro upamtili te riječi te će se onda osjećati kao glavni u društvu. Dočekaju vas ljudi koji su jednostavno toliko djetinjasto uzbuđeni vama i činjenicom da ste drugačiji, da će činiti sve da privuku vašu pažnju i izmame reakciju, kakva god ta reakcija bila. Ironično, dođete u te zemlje kako biste se uvjerili da unatoč površinskim razlikama ti ljudi NISU različiti od vas, a neprekidno, svaki dan, dobivate podsjetnik da ste VI različiti. Meni je to postalo jako naporno. Prizivam u sjećanje svoju šetnju Eskişehirom. Ljudi oko mene različiti su izgledom, vjerom, kulturom, jezikom – ali nitko se ne obazire. Eventualno neki prodavač dovikne buyurun i to je sve. Šetnja kroz ovih 500 metara Larantuke jest galerija idiotizama s lijeve i s desne strane. Od klasičnoga „Hellooooo, misteeeeeeer!...Misteeeer?...Misteeer?...“ (i tako po potrebi, bilo dok se dovoljno udaljite, bilo dok ne reagirate), preko povremenoga „Hello, miss“ ili „Hello, missis“, do uzvikivanja smislenih i besmislenih pitanja ili pukih engleskih riječi. U Indoneziji ne možete biti stranac. Pod „biti stranac“ mislim na „kretati se kao stranac u javnom prostoru i proći neopaženo“. Čovjek bi očekivao da u 21. st., uza svu globalizaciju, prisutnost glazbe, filmova i interneta, kao i samu demografsku raznolikost unutar Indonezije, ljudi više nisu fascinirani strancima. I dok još mogu donekle razumjeti fascinaciju strancima, njihov tretman tih stranaca je posve neprikladan. Oni strance ne doživljavaju kao ljudska bića sa svojim željama, planovima i potrebama. Indonežanin – govorim dakle o prosječnom Indonežaninu, koji je obično ruralnog porijekla, ne o stanovnicima velikih gradova Jave – stranca doživljava kao svojevrsni gadget s kojim će se slikati, kojega će pokazati drugima kako bi sebi pridao na važnosti, kojega će komunikacijski koristiti za vlastite potrebe…vaše je samo da uskočite u dodijeljenu vam ulogu. Ja nažalost nisam takav tip. Meni takvo ponašanje – koje je prikladno možda za dijete od 5 godina, ali ne i za odrasle ljude – ozbiljno ometa bilo kakvu mogućnost percepcije tih ljudi kao istovrijednih. Ako se ponašaš glupo, tretirat ću te kao glupana. Žao mi je. I tu nastaje problem, jer ja stvarno ne želim Indonežane (kao uostalom ni Kineze) smatrati narodom sastavljenim od djece ili od kretenâ. Ali kada provedete 6 tjedana u zemlji u kojoj se 60-70% ljudi ponaša tako, onda je ta vaša dobronamjernost u ozbiljnoj krizi. I radujete se odlasku, ne priželjkujući više nikad povratak. I bojite se da je većina svjetskog stanovništva zapravo takva. A to pak stvara ekstremno pesimistične misli. Lako za putovanja, to je pregrmivo, no kakvu budućnost možemo očekivati za ljudsku vrstu u kojoj većina stanovnika (ako je doista tako) pripadnike druge kulture tretira kao predmet? Zapravo, čekaj – pa to su isto kolonijalne sile radile s domorocima, ali na drugi način. Ako tako gledamo, sjahao je Kurta da uzjaše Murta. No zelena nam je grana još uvijek jako daleko…
Što sam htio reći ovom svojom lamentacijom? Ukratko, da sam umoran. Da me Indonezija iscijedila. I da mi je fitilj već jako kratak. Jučer sam u Larantuki izgubio živce, počeo se prepirati s jednim tipom koji je znao nešto engleskog, vapeći „Please, STOP greeting me! It's not normal, it's annoying, what is the matter with you people? I don't want attention!“ On je vjerojatno mislio da sam lud, a ja sam bio na rubu očaja, kako mu objasniti da ljudi uglavnom NE vole biti pod neprestanom prismotrom i pažnjom, i da samo želim barem jednom Indonežaninu dati do znanja da to što radi nije u redu i da prestane. Znam da je nemoguće boriti se protiv toga, ali nemoguće je i pustiti da vas to valja. Tko nije osjetio, ne može znati. Ja nemam problema s time da sam u centru pažnje, ako je to situacija koju kontroliram. Ako držim nekakvo izlaganje, ako nastupam na karaokama, ako se natječem u nečemu – da, svakako je da očekujem pozornost, dapače, zahtijevam ju. Ali osjećaj da vi radite nešto svoje, spontano, a da netko prati svaki vaš pokret, kao svevideće oko (čak i ako nije uvijek riječ o istoj osobi) – ni slučajno. Znate onaj osjećaj kada prođete pored djeteta na cesti, a ono se zabulji u vas iz tko zna kojeg razloga (imate dugu kosu, imate bradu, nosite naočale, možda imate nešto neobično odjeveno)? Meni je i to neugodno, makar to bilo u Zagrebu. Ali ovdje, gdje možete raditi sve isto kao i Indonežanin, hodati ulicom, jesti nasi goreng, sjediti u bemu…za njih ćete biti glavna atrakcija. Jer ste bule. A onda, nakon što budu prvo samo buljili, poželjet će vam se i obratiti. Na već nekoliko puta opisan način. I tu ćete neminovno izgubiti kontrolu. Ne ako vam je to treći dan u Indoneziji, ali itekako ako vam je 45.
Ukratko, umoran sam, a ne želim to biti. Umoran sam od onoga što sam počeo raditi zato što sam bio umoran od svakodnevice. Jest, nakon 8 mjeseci i putovanje mi je svakodnevica, ali ono što me iskreno brine jest da to znači da me svakodnevica umara štogod ju sadržavalo. Doduše, zadnja slamka nade jest da je stvar ipak u Indoneziji. Da putujem recimo Turskom, Iranom, Gruzijom, Europom…možda bi stvari bile uzbudljivije. Ali opet, Europa je uniformnija. Da, ispada nažalost da nezadovoljstvo vanjskim stvarima zapravo nikada nije nezadovoljstvo vanjskim stvarima. Kada nađem mir sa sobom, bit će mi dobro gdje god bio i štogod radio. Iako bih i dalje volio da to bude putovanje. No neko manje izazovno. Daleko od djetinjastih Indonežana.
Vratio sam se u hotel izmoren, odlučio večerati u hotelskom restoranu (u međuvremenu se pojavio tip koji je možda čak i šef i koji zna i engleski), mie goreng i toplu pivu (jer u susjednom dućanu nije radio frižider), a potom proveo večer uz internet. Oko ponoći se povlačim na počinak, u sobi imam oko 10 cm dugog žohara. Otočni gigantizam. Ako sve bude u redu, još tri noći u Indoneziji…
Post je objavljen 10.12.2015. u 15:27 sati.