Atipičan otok

utorak , 01.12.2015.

Doručak je solidan, ima raznolik izbor, iako od svake od tih različitih kategorija još ima malo, budući da sam došao kojih pola sata prije kraja. Ponio sam i tablet, kako bih iz zone interneta obavio redovite radnje na stranici i blogu, te kako bih rezervirao smještaj u Bimi. No od toga ništa - Hostelworld očekivano, a Booking.com neočekivano ne nude nikakav smještaj u Bimi, koja je najveći grad na Sumbawi, a povezana je i izravnom trajektnom linijom s Javom. Morat ću izgleda ići na blef, nešto što sam uglavnom radio u Iranu, jer tamo zbog sankcija nema povezanosti na međunarodne mreže za rezervaciju ho(s)telâ, eventualno se nešto nađe preko TripAdvisora. Wikitravel mi nudi nekoliko adresa, zapisujem jednu koja mi se čini zgodna, a i blizu je autobusnog terminala, može. Potom se na recepciji raspitujem za travele prema Bimi. Sada su tamo neke dvije cure, ali nema problema, i one dobro govore engleski, te jedna od njih odmah naziva ured koji organizira travele i kaže mi da imam jedan u 5 popodne. Ne dolazi u obzir, to mi je prekasno. Taj je vjerojatno također orijentiran na trajekt u Sapeu. A što s autobusima, oni valjda idu preko dana? Da, idu redovno, ali to ne možete unaprijed rezervirati, morate otići na kolodvor. Koliko je daleko kolodvor? Oko deset minuta. Da vam pozovem taksi? Ne želim ići taksijem, zanimalo me koliko je daleko hodom? Ajoj, pa to je daleko, imate barem 3 kilometra. Kažem joj da mi to nije daleko, jer je sve ispod sat vremena hoda blizu. I još domećem kako mi je poznata ta indonežanska nevoljkost hodanju. Ona potvrđuje, kaže kako je sve iznad 2 km za njih predaleko. Ma jel, rodili ste se u autu… Odlazim se spakirati, plaćam i krećem do kolodvora. Nije lako, poprilična je vrućina, a kada izađem i konačno po prvi puta vidim Sumbawu po danu, skužim da izgleda prilično čudno. Već je i Lombok imao listopadne šume, ali na Sumbawi one dominiraju (iako ima i palmi), te je ugođaj posve neindonezijski, kao da sam se našao na nekom jadranskom otoku.
Kolodvor je poprilično pust, ali tamo stoji jedan bus za koji mi potvrđuju da ide za Bimu. U njemu već ima nešto putnika, ali nije posve pun, tako da ne znam kada će krenuti. Prtljagu mi stavljaju na krov, čvrsto ju vezuju, nije joj se ništa dogodilo tijekom putovanja. Ja se smještam na sjedalo točno iza prvih vrata, kako bih imao malo više mjesta za noge, naravno da su dimenzije sjedala iste kao u onom busu za Borobudur – samo što sam se ondje vozio 40 minuta, a danas ću se voziti oko 8 sati. Pojavilo se još nekoliko putnika, a premda nismo bili posve puni, vozač je odlučio krenuti. Ta mi se odluka svidjela, čak mi se i prvih sat vremena vožnje svidjelo, bus je bio dovoljno prazan da se mogu premještati s lijeve na desnu stranu i fotografirati. Jedino što je bilo na mahove iritantno, bila je glazba. Naime, čini se da na čitavom području od Albanije do Indonezije zabavna glazba preferira korištenje klarineta i sličnih puhačkih instrumenata, ali koji imaju karakterističan zavijajući plačan ton. Ja inače jako volim zvuk klarineta, vrlo mi je topao, pogotovo u klezmer glazbi, ali kad ovi počnu zavijati, to je strašno. Glazba se zapravo puštala s DVD-a, tj. puštali su se spotovi koji su ujedno i predložak za karaoke. Tako možete i pratiti tekst, te vam ne treba dugo da skužite da je cinta, riječ koja se ponavlja svako malo, indonezijska riječ za „ljubav“. Osim tih poskočica pogledali smo i niz spotova pjevačice Mirtawati, koju po opusu ne znam s kime kod nas da usporedim (nešto između Nine Badrić i Vere Svobode), a onda su uslijedile neke ubitačno dosadne pjesme u kojima grupa od troje ljudi (pjevačica, svirač i neka ženska koja je lijevo smetalo) poskakuju ispred blue screena na kojem onda idu raznorazne pozadine, svirač svira neki gudački instrument (možda je to violina, možda nešto njoj slično), na monotoni način koji pomalo podsjeća na linđo, a žena pjeva na način koji podsjeća na Jona LaJoiea u njegovoj The best Christmas song ili Panjabi MC-a u onoj čuvenoj Mundian to bač ke. I to piljenje traje kroz valjda desetak pjesama, sve na isti kalup.
Uz cestu smo pomalo skupljali putnike, ali i vreće riže, koje su sve išle na krov, pored moje torbe. Kasnije ću još skužiti da je netko na stražnji držač autobusa namontirao nešto što je vjerojatno ljuštilica za rižu. Nerijetko se događalo da bismo samo našli vreće ostavljene uz cestu, koje bi onda ovi pokupili. Sve te vreće su se na ulazu u Bimu prekrcale u jedan kamion koji je po registraciji čini mi se bio iz Makassara, što znači da ih se vozi na Sulawesi. Prekrcavanje se odigravalo tako da je naš bus stao usporedo s tim kamionom (koji ima otvoreni tovarni prostor s visokim stranicama), a onda su samo bacali te vreće s krova u kamion. Inače, pomoćnici u busu (da ne kažem stjuardi :D ) su se neprestance verali na taj krov i silazili s njega, i to u vožnji, s vanjske strane, koristeći okvire prozora kao oslonce za noge… Godine su to prakse i vjerojatno prirodna selekcija.
U međuvremenu se bus napunio, a neki je tip sjeo i kraj mene, tako da sam morao staviti mali ruksak u krilo, jer na pod između nogu naravno ne stane. Srećom da se prozori mogu otvoriti (a i vrata su stalno bila otvorena), pa bus ima prirodnu klimatizaciju.
Krajolik Sumbawe je, kako sam već rekao, čudan, posve atipičan za Indoneziju. Nakon bujnog tropskog raslinja na dosadašnjim otocima, na Sumbawi sam, barem u dijelovima kuda smo prolazili, primijetio jako malo palmi i drugog tropskog raslinja. Uglavnom polja i bjelogorične šume. Ima i ponešto drveća s karakterističnim kišobranastim krošnjama, specifičnih za savane. Polja omeđena u daljini vijencem brda, vijugava cesta među njima, krave i konji na poljima…sve me to pomalo po ugođaju podsjeća na Dalmatinsku Zagoru ili na zapadne predjele Bosne (tipa Glamočko polje). Ništa što bih očekivao usred Indonezije, pogotovo nakon tropskih otoka zapadnije, a i istočnije. Inače, osim po poljima, spomenute životinje (krave i konji) povremeno zalutaju i na cestu, pa smo tako u jednom zavoju izbjegli kobilu sa ždrijebetom, a na drugom smo mjestu u traci za suprotni smjer vidjeli nešto što je ličilo na već napola pojedenu strvinu teleta ili tako čega. Naravno, uz cestu se povremeno viđaju i majmuni, koji ili dokono sjede na branicima uz rub, ili se bave nekim svojim poslom (vidio sam čak i jedan par koji kopulira). Cesta je inače dobra, cijelom dužinom, tek na par mjesta se obavljaju nekakvi minorni popravci, ali cestovna infrastruktura mi je od svih otoka dosada najgora bila na Sumatri, svugdje drugdje su ceste dobre, ali često zavojite i zato poprilično spore. Od Sumbawa Besara do Bime ima preko 200 km, a mi smo putovali oko 8 sati, što daje prosječnu brzinu od 25 km/h ili čak i manje. Bilo je tu dosta stajanja za ukrcaj i iskrcaj, napravili smo i jednu pauzu za „ručak“ (premda smo stali pored neke obiteljske prodavaonice, gdje su se eventualno mogle kupiti neke grickalice, ništa drugo; vozač je nekamo nestao, iz čega sam zaključio da je otišao dremnuti), povremeno bismo zapeli iza nekog kamiona… Središnji dio puta vozimo se uz zaljev Saleh, koji se na sjeverozapadu pruža toliko daleko i široko da mu se ne vidi početak (koji je inače zatvoren otokom Mojo). More je nebeskoplavo i namreškano, a tamna i strma brda na poluotoku na kojem se nalazi Tambora daju čitavom zaljevu nekakav ugođaj sjevernog Atlantika, kao da sam na Hebridima ili tako negdje. Čudan, čudan otok. Drago mi je da sam ga vidio danju, jer je doista poseban. Vidjet ću kakav će biti Flores, on je također poseban, čak i u biološkom smislu.
Stižemo u Bimu oko pola 8, nakon što smo još prekrcali one vreće riže. Kako rekoh, hotel je na kojih 5 minuta hoda od kolodvora, ali prvo moram pričekati da mi spuste prtljagu s krova (sve je u redu, ništa nije oštećeno – bilo me strah što će biti ako nas zatekne pljusak, budući da moj ruksak nije nepromočiv, što samo doznao još po onoj mećavi u Vanu…kako je to sada daleko, i vremenski i prostorno i klimatski…), a onda moram još odbijati i dosadne vozače ojeka. I tu mi jedan posebno diže živac, jer mi se obraća s miss. Naime, ovi idioti znaju da se strance oslovljava s mister (što mi isto tako ide na živce, jer me, pogotovo kako ga oni izgovore, podsjeća na natjecanja praznoglavih ljepotana), ali vjerojatno misle da je miss skraćeni oblik od mister (oni naime ne razlikuju oslovljavanje po rodovima – pisala je o tome Snežana, koji su također stalno oslovljavali s mister). Ovomu sam na engleskome odbrusio da nisam miss jer nisam žena (ne znam je li shvatio, kasnije sam zaključio da bih to mogao reći i na svom elementarnom indonezijskom – Saya tidak miss, saya tidak wanita! Wanita – miss, pria – mister. Da, „muškarac“ se kaže pria, što znači da su si ovdje svi prijani. Vjerojatno se zato toliko međusobno pozdravljaju…), i mislim da sam konačno jednom u interakciji s Indonežaninom postigao ono što cijelo vrijeme pokušavam – u očima sam mu vidio da se prepao kad sam graknuo. Inače se uvijek smiju, što me dodatno izluđuje. Ovaj je možda shvatio da je zagrebao malo previše.
Hotel nalazim začuđujuće lako, na recepciji žena govori vrlo dobar engleski, što me ovdje prilično čudi. Bima nije selendra, ali ne vjerujem da baš ima osobit promet stranaca. Ima vjerojatno nešto onih koji su vezani za rudnike, ali rudnici su zapadnije. Ujedno shvaćam da sam došavši u Bimu sada vjerojatno geografski bliži Australiji nego Jakarti. Unajmljujem sobu za nekih 330 000 rupija, pompozno je stavljena u lux kategoriju, ali zapravo je srednja žalost. Kupaonica ofucana, neke mrlje po zidovima, krevet je udoban, ali posteljina ima neke tvrdokorne mrlje, kao od ugljena (jasno, ako ju peru u hladnoj vodi)… Dobro, ionako će mi trebati da prespavam vrlo kratku noć – budući da trajekt iz Sapea iduće jutro polazi po voznom redu u 8 (vjerojatno će kasniti, ali ne treba se na to oslanjati), a da od Bime do Sapea treba oko 2 sata, najsigurnije je da ja krenem negdje oko 5, što znači da ću se probuditi malo iza 4. Iz toga proizlazi i činjenica da Bimu uopće neću vidjeti danju. Izgleda urbanije nego Sumbawa Besar, to je točno, ispred moga prozora je i neki glavni trg, ali ulice uokolo su raskopane i podsjeća me pomalo na albanske gradove pred kojih desetak godina. Bima inače ima oko 150 000 stanovnika, što znači da je i dalje nevelik grad u usporedbi s dosadašnjima. U lokalnom bimskom jeziku ime grada je Mbojo, a leži u dubokom zaljevu na sjeveroistoku Sumbawe. Od 1620., kada je lokalni kralj prešao na islam, pa do 1958., kada je lokalna monarhija ukinuta, Bima je bila sjedište sultanata koji je obuhvaćao istok Sumbawe, a imao je i utjecaja na Floresu i Sumbi. No od te slave danas u Bimi nije puno ostalo, mislim da čak više nema ni sultanove palače. Ukratko, grad je dobar taman za ovo po što sam ja i došao – prespavati i iduće jutro nastaviti. Nema čak ni restorana koje mi TripAdvisor nudi, pa to je strašno. Srećom, jedan blok od hotela nalazi se KFC, pa ću tamo pojesti nešto, i to taman malo prije zatvaranja (jer zatvaraju u 9, ovo nije grad od noćnog života). Vraćam se stoga u sobu, čak mi ni wi-fi ne radi u sobi, nego samo u predvorju, sve u svemu smještaj koji ću prilično brzo zaboraviti. Oko pola 1 gasim svjetlo i spremam se na kratku noć…