Medo je došao oko 10, no ja sam još uživao u jednom od Jennyinih obilnih doručaka, tako da smo u grad krenuli iza pola 11. Prethodni nam je dan Tiffany (Vanjina cura) spomenula nekog Kineza (naravno – oni se uvijek međusobno nanjuše, to je ono što zovu „bambusovom mrežom“, taj sustav međupovezanosti Kinezâ u dijaspori) koji u pothodniku željezničkog kolodvora popravlja mobitele, između ostaloga baš te kvarove napuknuća stakala. Malo smo dvojili hoće li raditi, dosta lokala ovdje spaja Božić, vikend, Dan proglašenja i Novu godinu (ljenčine!) – ali ovo su Kinezi, njima ništa nije sveto. I točno, radnja je otvorena, vani su istaknute cijene, svi su mi govorili da bi me moglo koštati oko 100 dolara, no cijena zamjene stražnjeg stakla je 55 dolara. Prednje pak košta 185 dolara. I prednje ima par ogrebotina, ali to se može preživjeti, stražnje je bilo u gorem stanju. Kaže nam da će biti gotovo za pola sata, nas dvojica odlazimo u šetnju, a Medo mi usput kaže da probam otići u banku provjeriti što mi je to s karticom (ja sam inače zaključio da mi Visa Electron jednostavno ne radi u Australiji, probao sam još jednom u Adelaideu preko nje dignuti novac, bezuspješno, onda sam primijetio da mi je magnetna traka malo oguljena, pa sam mislio da mi zbog toga bankomat ne želi čitati karticu, ali sam se sjetio da bankomat očitava čip, dok je magnetna traka za plaćanje preko POS-terminala…). Budući da ionako nemam pametnijeg posla, pristajem. Dolazim na šalter, ukratko izlažem, frajer me pita jesam li odabrao opciju „Credit“ prilikom odabira računa (nudi vam „Savings“, „Credit“ i „Cheque“ – katkada nudi i „Current“ ili „Default“). Ja mu kažem da sam probavao sa svim opcijama. On kaže da ćemo sada provjeriti i odlazimo do bankomatâ u predvorju. Tamo on zaustavlja neku mlađu zaposlenicu i predaje me njoj, u smislu „Daj se ti bakći s ovim mamlazom, ja nemam vremena.“ Ona me pita odakle sam (i Australci su ljudi od poprilično intenzivnog small talka, ali to rade na neki šarmantniji, manje invazivan način, iako ću se još vratiti na to), kad joj kažem da sam iz Hrvatske ona kaže da je bila tamo, kažem „Dubrovnik, pretpostavljam?“, ne, prošla je cijelu obalu, Split, Hvar… Bankomat se oslobađa, ja odabirem „Credit“ i mirakulozno mi se materijalizira još 500 dolara. Sad imam soma dollara na lageru, možda će mi ustrebati još jedno dizanje, vidjet ću još kako će biti sa spavanjima u nastavku. Imam osjećaj da dugujem objašnjenje curi da nisam kreten, ali njoj to vjerojatno nije ni palo na pamet, samo dobrohotno kaže „drugi puta unesite isti redoslijed koraka kao i ovoga puta“. To je dakle sređeno, Medo i ja se potom s noge na nogu vraćamo prema kolodvoru. Iako je već skoro 11 sati, nekako mi se čini da je sunce niže na obzoru, kao da je ranije jutro. Je li moguće da je to zbog činjenice da je ovo doba godine u kojem je Zemlja najbliže Suncu, pa se ono prividno sporije kreće? Kod nas je u to doba uglavnom zima, dani su kraći, pa je onda to teže primjetljivo. Inače, to mi je Julia natuknula, a meni nije palo na pamet – intenzitet australskog sunca toliko je jak ne samo zbog ozonske rupe, već i zbog činjenice da je na južnoj polutci ljeto u vrijeme kada je Zemlja najbliže Suncu (3. siječnja), dok je na sjevernoj kada je najdalje (3. srpnja) – iako ne znam koliko su te razlike u udaljenosti stvarno relevantne za jačinu UV zraka, tj. koliki postotak ukupne udaljenosti Zemlje i Sunca čine te varijacije.
Mobitel je popravljen, plaćam, tip nas pita odakle smo (jer čuje kako se međusobno razgovaramo na hrvatskome), kažemo mu, on onda kaže, „Croatia…“ i vidiš da se želi sjetiti neke točno određene stvari koju povezuje s Hrvatskom, pa mu ja pokušavam pomoći u već poznatoj maniri „Luka Modrić?“, a on kaže „No, no…rakia!“ :D :D :D Eto, tko bi rekao da australski Kinez pamti Hrvatsku i Hrvate po rakiji. Nismo međutim doznali je li šljiva ili loza… E sad, prije no što odemo u muzej, Medo mi želi pokazati jednu zanimljivost koja ima veze s našim zajedničkim hobijem (ako se to može tako nazvati). Naime, spomenuo sam da smo se nas dvojica upoznali preko foruma Željeznice.net. Forum je to koji okuplja railfanove i zaljubljenike u druga tračna vozila iz čitave regije, ali ima članove i iz Amerike i Australije (na drugim kontinentima ih mislim nema, barem zasad). Medo je jedini aktivni član iz Australije i poznat je po opsežnim i informativnim postovima kojima nam je približio ovaj nama prilično udaljeni dio svijeta, a osim željezničkih informacija piše i različite druge cvebe o Australiji – od dnevno-političkih događaja do crtica o australskoj kulturi i povijesti. Između ostaloga i preko njega sam prvi puta doznao za Coober Pedy. Adelaide ima jedan osobit vid tračnoga transporta, koji se naziva O-Bahn, budući da je razvijen u Njemačkoj. O- je skraćenica za „omnibus“, što bi dakle bilo „pruga za autobuse“, a to otprilike i jest posrijedi, premda nije riječ o klasičnoj željeznici, već o izoliranoj traci koja se sastoji od dvije betonske grede smještene u koritu taman dovoljno širokom da u njega uđe autobus, koji je potom unutar njega fiksiran dvjema vodilicama sličnima betonskim kotačima, postavljenima pod 90° u odnosu na visinu i dužinu običnih kotača autobusa. Poanta O-Bahna je da je bus koji vozi po njemu fiksiran u pogledu vrludanja lijevo-desno, tj. vodi ga sama pruga, nije potrebno upravljanje, a zbog malog trenja i izoliranog kolničkog tijela (beton je sličan onomu na aerodromima) može postizati znatno veće brzine od običnih buseva u gradskom prometu (do 100 km/h). Sustav O-Bahna je prvi puta razvijen za njemački grad Essen, a u Adelaideu je pokrenut 1986., nakon što se odustalo od izgradnje tramvaja za sjeveroistočna predgrađa, uz proširenje 1989. Na tri se mjesta pruga prekida, tj. tamo se nalaze izlazi, tako da pojedine linije koriste samo neke segmente linije, a ti izlazi dobro dođu i u slučaju zastoja, kada nije potrebno isključiti cijeli sistem. Naravno da ima specijalaca (u prosjeku 4 godišnje) koji se, redovno u alkoholiziranom stanju, pokušaju s autom ubaciti na traku za O-Bahn, ali na nekoliko su mjesta napravljena uska grla koja autobus može preći, ali ne i automobil. I onda počinje veselje, zato što em si budala ošteti auto, znači mora platiti popravak, mora platiti šlepanje, mora platiti štetu uslijed ometanja prometa, a kako sam rekao da su obično pijani, mora platiti i paprenu kaznu zbog vožnje u alkoholiziranom stanju. Kada se sve zbroji, popravak auta mu ni ne treba, budući da određeno vrijeme ionako neće smjeti njime upravljati.
Inače, pitao sam Medu je li imao kakvih problema s privikavanjem na lijevu vožnju kada je došao na Novi Zeland, budući da je ipak već bio vozač u Hrvatskoj. Kaže da nije, da mu je prebacivanje komandi išlo više-manje automatski (čak i danas, ako ode u Hrvatsku, pa se vrati, nema nikakvih problema s prešaltavanjem), te da mu se samo jednom u početku dogodilo da je na praznoj cesti skrenuo u krivi smjer (srećom je vidio auto koji mu ide ususret – „jedna budala vozi u krivom smjeru – da jedna, svi!“).
Što se samoga O-Bahna tiče, oni sad grade nastavak pruge prema gradu, koji će biti podzeman, kako bi se ubrzao protok autobusa u samom gradu. Trebao bi biti završen do 2017. Mi smo se O-Bahnom uputili do Medine kuće (da ne kažem brloga :D ), ali budući da je bus bio relativno prazan, vožnja je, barem na putu dotamo, bila dosta neugodna, budući da je bus poskakivao kao da su mu kotači elipsasta oblika („…izrađeni od tvrde bukovine…radi razbijanja monotonije u vožnji“ :D ). Na povratku se to nije osjetilo. Dok smo hodali do Medine kuće opazio sam nešto što mi je spomenuo dan ranije – dosta privatnih kuća ima solarne kolektore, pri čemu je ugradnja do, ako se ne varam, površine od 4,5 m2 besplatna, a iznad toga je subvencionirana, ali opet do neke granice (ili je 1,5 m2 besplatno, a 1,5-4,5 m2 subvencionirano…ne znam, to mi se čini premalo… Uglavnom, ključan podatak je da ako želite staviti solarne kolektore, država će vas u tom pogledu stimulirati, dok god si na krov ne instalirate elektranu.). Medina je kuća smještena blizu šumarka (naravno, može li drugačije? :) ) u kojem ima i koala. Zanimljiva je stvar da u Australiji doista imate znak upozorenja za svaku životinju koja vam se može pojaviti pred kotačima, a ne samo dva generička znaka „divljač“ i „stoka“ (iako su se i kod nas počeli pojavljivati znakovi za veprove – kuda idu divlje svinje – i ježeve). U Australiji ćete naći znakove za klokane, vombate, deve, emue, koale, ali i patke (s pačićima, čak). Tako da si odmah možete složiti i jelovnik za idućih nekoliko dana…
Nakon jednoga soka i kraćeg razgovora, vraćamo se natrag u grad. Dogovorili smo se s Juliom u 1 pred kolodvorom, kako bismo otišli pogledati izložbu. No Julia kasni, i to zato što joj je njezina majka dala pogrešne upute oko toga kako da dođe na vlak. Pričekat ćemo ju, na kraju joj je trebalo 40 minuta više. Bila je zanimljiva scena dolaska – mi sjedimo na zidiću ispred stare zgrade parlamenta Južne Australije, Julia šalje poruku da je upravo stigla na kolodvor, mi obojica gledamo u tom smjeru, Medo ju nikad nije vidio i pokazuje na jednu žensku u daljini, odjevenu u bijelo, sa šeširićem. „Je li to ona?“ „Nije, ona ima bujnu, crnu, rudlavu kosu.“ „Ma ima šešir na glavi.“ „Znam, ali definitivno mi ne liči na nju…“ Naravno da je to ona, a ja sam uobičajeno perceptivan. Bolje ju zamjećuju ljudi koji ne znaju kako izgleda. Uglavnom, Medo će se ipak ispričati i pustiti nas dvoje da odemo sami na izložbu (Julijin suprug pak nije mogao doći jer on radi preko interneta – on je inače fizičar koji se bavi aeronautikom, preko toga je dobio posao u SAD-u), već je ranije dogovoreno s Jenny da mi ručak bude u 4, potom se još malo odmorim, spakiram i iza 7 krenem na autobusni kolodvor.
Julia i ja ćemo ulaskom u muzej utvrditi da je izložba o Coober Pedyju zapravo izložba opala u prirodoslovnom dijelu Muzeja Južne Australije, a da je događaj zvan „Coober Pedy's coming to town“ bio tek jednodnevan, i to negdje u studenom. Ulaz u muzej je inače besplatan, ako se razgledavaju stalni postavi. No za ovakve privremene izložbe plaća se ulaznica, i to 17 dolara. Uz dužno poštovanje opalima, ali platiti 75 kn da bih gledao neke šljašteće kamenčine mi nije baš neki prioritet. No kad smo već tu, možemo besplatno razgledati zanimljivu etnološku zbirku, posvećenu kulturi i svakodnevnom životu Aboridžinâ, kao i dio posvećen pacifičkim domorodcima (iako je tu najveći naglasak stavljen na Novu Gvineju, a pomalo je zastrašujuća izložba glava izrađenih od lubanja pokojnikâ presvučenih…hm, pa ne znam čime, meni izgleda kao da je na lubanje nanesen tanak sloj gline, ili tako čega, usta su vjerojatno zašivena, a u oči se obično stavljaju školjke (kada se želi oči prikazati zatvorenima) ili neki drugi umetci, kamenčići, tko zna što. Te se lubanje drže kao svojevrsni podsjetnik na pretke, u obiteljskom hramu posvećenom predcima. Tu je i nekoliko osobito deformiranih lubanja, nalik Čunjoglavcima, gdje bi se novorođenoj djeci oko glave vezala posebna marama, koja bi onemogućavala rast u širinu (naime, djeci kada se rode lubanjske kosti nisu posve srasle – zato uostalom mogu glavom proći kroz porođajni kanal – pa ih je moguće modelirati). Zanimljiva je i zbirka bumeranaga iz različitih krajeva Australije, koji se razlikuju kako stupnjem zakrivljenosti, tako i upotrebom. Iako je uobičajena predodžba da se bumerang vraća bacaču ako promaši metu, to nije uvijek slučaj, tj. nisu svi dizajnirani tako aerodinamično. Neki su jednostavno namijenjeni da se bace poput koplja ili shurikena, pa ako pogodi, pogodi. Tu je i karta (nažalost crno-bijela, pa ju je teško slikati, ne vidi se dovoljno jasno ključan dio) podijeljenosti Australije na etnojezične skupine Aboridžinâ prije dolaska Europljana. I tih skupina ima mnoštvo. I svatko tko to gleda i pomišlja kako je za Europljane ovo bila terra nullius mora osjetiti kivnost prema onomu što je uslijedilo. Da se razumijemo – da, Aboridžini jesu imali poprilično nisku kvalitetu života, koja se svodila isključivo na preživljavanje, tijekom 40 000 godina nisu uspjeli razviti ni poljoprivredu, a neki su, poput Tasmanaca, uslijed dugotrajne izolacije zaboravili čak i vještinu dobivanja vatre. Ali Europljani im nisu osobito pomogli svojim dolaskom. Dali su im određene komoditete, jer su ih tako lakše mogli kontrolirati i iskorištavati za vlastite potrebe. One Aboridžine koji su im bili posve beskorisni – poput spomenutih Tasmanaca – jednostavno su tamanili poput životinja (to nije tek govorna figura – u 19. su se stoljeću doista organizirali „lovovi na Tasmance“, u kojima se dotične ubijalo iz puke zabave. Suvišno je i reći da su Tasmanci danas istrijebljeni). To što se danas na svim javnim mjestima uz zastavu odgovarajuće savezne države ili teritorija vijori i aboridžinska zastava, ne pomaže puno. Rasizma ima i dalje. Već sam pričao o posve neadekvatnoj „pomoći“ koju vlada daje Aboridžinima, a jučer mi je Jenny spomenula još jednu stvar. Naime, rekao sam da Aboridžini nemaju razvijena znanja o poljoprivredi, niti baš imaju adekvatne poljoprivredne površine. Što danas jedu? Suvremeno im je društvo omogućilo da više ne moraju lutati po bushu i skupljati bobice i ličinke – danas odu u supermarket i kupe smrznutu pizzu koju zavitlaju u mikrovalku. I zato su toliko debeli. Uz alkoholizam, snifanje benzina i prilično slabu zdravstvenu zaštitu, prežderavanje junk foodom svakako doprinosi kraćem životnom vijeku.
Osim kulturne zbirke, u muzeju se nalazi i taksidermijska zbirka (zbirka prepariranih životinja) južnoaustralske faune. Tu je više-manje sva ekipa koju sam vidio dva dana ranije u Clelandu, uz još ponešto riba i kukaca. Tu je i divovska lignja, smještena u vertikalni izložbeni ormar koji se proteže kroz tri etaže – tijelo joj je na najvišem katu, a krakovi dopiru do prizemlja. Time smo više-manje završili obilazak, pa ćemo još sjesti na pivu i malo porazgovarati prije nego što ja krenem na jugoistok, a Julia pak za dva tjedna odleti na sjeverozapad, a onda i preko Velike bare. I tu se sad vraćamo na australsku sklonost small talku. Kao i u Pakistanu, i Australci se ne znaju zaustaviti nakon pozdrava, nego obavezno još ide i How are you? Pipničar koji nam je točio cidere (sjeli smo naime na pivu, ali ju nitko od nas nije pio) imao nas je još potrebu upitati „Kakav vam je bio dan dosad?“ Julia mi je kasnije rekla da su Europljani u Australiji percipirani kao hladni, upravo zbog te tendencije da ne okolišaju, nego da idu drito u vugla s onim što ih zanima. Vjerojatno je to ovdje neki prežitak razdoblja kolonizacije, kada nisi znao je li druga osoba ovdje da te krkne ili samo slučajno prolazi, pa se razgovorom pokušavalo razbiti napetost.
Malo prije 4 se pozdravljamo, ona odlazi na vlak, ja žurim na ručak, Jenny je danas napravila piletinu s nekom bliskoistočnom salatom (i to samo zato što je stavila kuskus :D ), za desert tiramisu… Potom smo se i ona i ja malo dulje zapričali, ova prethodna tri dana smo uglavnom razgovarali samo u prolazu, ona je imala svoje poslove, ja sam bio u podrumu… Razgovaramo malo o ekonomiji, o militarizaciji (Australija je u zadnje vrijeme povećala troškove za obranu, iako realno – tko će napasti Australiju? Pingvini? Novi Zeland? Jedino bi na sjeveru moglo biti nekih trvenja, ali tu su krokodili i kockaste meduze. Pravi je odgovor da je to sve zbog američkih igara protiv Kine.)… Jenny se ne smatra socijalisticom, ali cijeni dostignuća australske socijalne politike, koja je također ugrožena trkom za profitom. Razgovaramo malo o usporedbama dviju država, o Kini, o geopolitici… Jenny je po struci politologinja, pa je obaviještena. A i inače je simpatična i srdačna osoba, zanimljiva sugovornica. Odlazim se pomalo spremati, te usput provjeravam mejl. Kad tamo, iznenađenje – mejl od g. Hamisha Jamiesona, tipa koji je odgovoran za putovanja teretnjacima. Kontaktirao sam ga dvaput – krajem listopada, kada je odgovor bio kratak („Poštovani, nažalost nemamo brodova koji opslužuju Istočni Timor“), te prošli tjedan, na što je ovo bio odgovor. Ukratko, 13. siječnja isplovljava jedan brod iz Sydneya za Taurangu na Novom Zelandu, treba mu 4 dana, cijena, sa svim taksama i osiguranjem, iznosi nemalih 750€. Ali i bio sam spreman na takvo što. Putovanje teretnjakom je skuplje od letenja, ali sve dok postoji brod, ne mislim se kompromitirati, onaj let između Dilija i Darwina je bio nužno zlo. Kažem mu da sam zainteresiran i da može poslati službeni upit o rezervaciji (nadam se da nitko neće u međuvremenu uletjeti, jer su sad praznici pa sumnjam da će mi se javiti prije ponedjeljka), a potom opet odlazim podijeliti svoje veselje s Jenny. Ako stvari budu išle po planu, to mi ostavlja još malo lufta za neke dodatne kombinacije, pa onda mogu vidjeti hoću li ostati još koji dan u Melbourneu, obići bliske zanimljive gradove (npr. Geelong, Bendigo, Ballarat), možda otići na onu nesretnu Grand Ocean Road, preploviti na Tasmaniju, gdje bih mogao biti 3-4 dana (što je prekratko, tim više jer brod ne plovi u Hobart – Medo će mi kasnije reći da je Tasmanija više-manje slična Novom Zelandu, i klimatski i krajolicima), ili jednostavno otići u Sydney, pa otamo napraviti izlet u Blue Mountains, ili možda čak i na Mt. Kosciuszko (bila bi stvarno fora da se na ovom putu još uspijem popeti i na najviši vrh nekog kontinenta). Bit će nezgodno ako mi se Hamish ne javi do Stare godine, jer ću onda morati improvizirati. Ali opet, nema ničega ranije od toga broda, tako da se mogu ravnati po 13. siječnju kao datumu sigurnog napuštanja Australije. Iako, ništa nije sasvim sigurno s tim teretnim brodovima, katkada kasne u polasku…
Medo dolazi oko 7, ja se spremam, iznosim stvari, onda Medo u maniri brižnog oca, unatoč mom protestiranju, još traži Jenny da mi pripremi sendvič za put…doista su se oboje pobrinuli da mi ova 4 dana u Adelaideu proteknu u maksimalnom tetošenju, i na tomu sam im stvarno od srca zahvalan. Sad bih rekao „Nije Adelaide nakraj svijeta“, ali jest, i zapravo su male šanse da ću ih tako skoro susresti uživo – Medu još možda da, rekao je da će iduće godine doći u Zagreb (doduše, u kolovozu, kada ja vjerojatno neću biti tamo), ali Jenny vrlo teško. Takva je sudbina putnikâ, stalno srećemo nove ljude i puštamo ih da odu iz našeg života, ne zato što bismo to htjeli, već zato što nas Put tjera dalje, jer je to ono što jesmo. Da smo toliko sentimentalni, ostali bismo u prvom mjestu u kojem nas ljudi ugoste, zbrinu i pozabave se nama. No ja sam sentimentalan i prema svojim škaricama za nokte, kako onda ne bih osjećao melankoliju zbog napuštanja dragih ljudi? Nije to tuga, neću cmizdriti do Melbournea, više osjećaj da sam nekoliko dana, nakon duuugo vremena, bio mažen i pažen, čemu se teško tek tako otrgnuti.
Medo me vozi na kolodvor, malo još pričamo na peronu, brine se da je sve u redu…u nekim bi me drugim okolnostima to možda i naljutilo („misli li on da sam ja nesposoban?“), ali razumijem tu njegovu brigu, ipak je otac dvaju sinova i vjerojatno je u meni vidio nešto od svojih sinova, a nešto i od sebe kada je bio mlad (tada je često stopirao po Europi). A i ja, kao dijete odraslo bez oca, mogu reći da mi je uglavnom odgovarao taj njegov brižni, ali ne pretjerano nametljivi pristup. Autobus za Melbourne je poprilično dugačak (ima 56 sjedala, s tim da još ima i WC u stražnjem desnom uglu, imao bi ih i više) i dupkom je pun. Pored mene sjedi neki Francuz, otac obitelji koja obuhvaća još i njegovu ženu i mislim troje djece (dva sina i kćer). Nebitno. Prvo se ona žalila da ju bodem koljenima u leđa, ali to je posljedica premalog razmaka. U međuvremenu je tip iza mene, koji sjedi s nekom Azijatkinjom s kojom razgovara engleski, nekoga nazvao mobitelom, te na čistokrvnom srpskom, bez imalo naglaska, objasnio kako su upravo krenuli iz Adelaidea, kako će biti u Melbourneu oko pola 7 ujutro… Imam slične dileme kao ono s Mirom i Sanjom, ali…ovo je Australija. Tu dotični teoretski može biti i ljotićevac, a to baš nije vrsta ljudi s kakvima biste kao Hrvat voljeli imati posla. No onda se događa nekoliko stvari: Francuskinja želi spustiti sjedalo do kraja, ja se bunim jer pišem i u krilu držim tablet, ona mi veli da ja spustim svoje, ja se okrećem i pitam Azijatkinju mogu li, ona kaže da mogu, spuštam, pa Francuskinja svoje…i shvaćam da to neće ići, jer mi i dalje uklješćuje koljena. Tražim ju da ga pomakne naviše, ona to pristaje…i taman kad je to završilo, obraća mi se rečeni Srbin, na srpskom. Kako je skužio – izgleda da mi je preko leđa virio u to što pišem i prepoznao jezik. Ukratko, on je Petar, inače je iz Beograda, ali je sin diplomata, kaže da je živio po nekoliko zemalja u svijetu (spomenuo je Libiju, ostalih se ne sjećam), sada živi u Melbourneu, upravo je završio fakultet, pa je dobio posao u Maleziji, nešto s naftom (kao i obično), malo mu pričam o Maleziji i svom putu…ono što je nezgodno jest da su Francuzi htjeli spavati, a sada nas dvojica razgovaramo, a kako on još sjedi dijagonalno iza mene, ja sam okrenut prema njemu, što znači da praktički govorim Francuzu u uhu. Nakon nekih 15 minuta Francuz je izgubio živce i zamolio nas da prestanemo, usto još dodavši dziękuję bardzo („puno hvala“ na poljskome). Hm, možda je on zapravo francuski Poljak (ima ih dosta), pa je tako i razabrao da govorimo slavenskim jezikom. Obustavljamo razgovor, koji ćemo nastaviti na prvom odmorištu, malo prije granice s Victoriom. Tu mi je Petar ispričao još kako su putovali, on i njegova cura (nisam ni siguran da mi je rekao kako se zove, iako meni odnekud izranja ime Vivian), stopirali su duž Grand Ocean Roadom, pa sam ga malo pitao kako je to, kojim su putem išli, koliko vrijedi obići pojedine dijelove, on mi kaže kako ima lijepih dijelova i ispati se („Jel možda 12 apostola?“ – „ Ma ne…tamo je sve krcato turistima i nećeš moći uopšte da išta vidiš…ima u nastavku lepših delova, ako te interesuje priroda…“ Pa, nije da sam lud baš za bazanjem po prirodi, vidjet ću. Great Ocean Road je vrlo neprikladna za doći onamo javnim prijevozom, zahtijeva puno presjedanja i vjerojatno bi vam uzela cijeli dan samo da vidite najpoznatiji dio (to je tih rečenih 12 apostola). To sve ako se ide iz Melbournea, jer s te strane barem ima kakvog-takvog javnog transporta. S adelaidske strane nema ničega, bar nisam uspio pronaći. Da stvar bude gora u zadnjih tjedan došlo je i do požarâ uz samo cestu, čime je jedan dio ceste zatvoren. Kakogod. Uz još malo nekih generalija razgovor zamire kada smo trebali u bus, gdje ćemo zaspati. Ja sam još pričekao prelazak victorijske granice, da pomaknem satove (ručni i mobitelski) pola sata unaprijed, na +10 u odnosu na Hrvatsku. Time sam miran što se tiče pomicanja vremena u Australiji, do kraja boravka ovdje ću biti u ovoj vremenskoj zoni, a onda još jedno pomicanje za Novi Zeland. A sada ću i ja zaspati…
Post je objavljen 30.12.2015. u 16:21 sati.