E moj Darwine...

subota , 19.12.2015.

Nisam baš krenuo udarno, iz hostela sam izašao negdje oko 11. Uzimam i Maestro karticu, ona će valjda raditi. Dolazim na prvi bankomat, htio sam već prethodni dan podići 3000 dolara, cifru koja bi mi trebala dostajati za boravak u Australiji, nadam se. No limit je 2000. Danas odmah ukucavam 2000, bankomat me traži manje. Propitujem stanje računa, to mi normalno pokazuje. Zaključujem da je problem u nedovoljno novčanica u samom bankomatu i pokušavam na susjednom, od iste banke. Ista priča. Odlazim na bankomat druge banke, taj se samo resetira nakon što ga zatražim 2000. Treći bankomat ne radi. Četvrti je od one iste banke kao i prva dva. 2000? Manje. 1000? Manje. Uspijevam dići tek 500 dolara. Iako je označena naknada 2 dolara, uvidom u e-bankarstvo vidim da mi je skinuto 75 kn! Tko zna kakve su tu još dodatne pristojbe napakirane. Ali eto, iz takvih sam razloga htio podići što više novca odjednom, ovo je stvarno nečuveno. Ujedno sam u e-bankarstvu primijetio da mi je Tripsta skinula lovu za kartu, iako e-kartu nisam nikad dobio. Nema veze, pustili su me na let, to je najvažnije.
Budući da u hostelu nemam doručak, pojest ću kebab u jednom tursko-libanonskom fast foodu, tj. ne kebab nego falafel, po akcijskoj cijeni (popust za ručak) od 10 dolara. 50 kn za falafel! Vratite mi azijske cijene…
Krećem u obilazak znamenitosti. Darwin je brojem stanovnika malen, ali površinom prilično raširen grad. Imam osjećaj kao da je sagrađen za veći broj ljudi nego što ih je trenutno u njemu. Kako rekoh, možda je to zbog ljeta (iako ne znam kamo bi se razmiljeli toliki stanovnici, ovo je tropski grad i bilo bi logično da ljudi iz drugih krajeva usred ljeta dolaze ovamo na odmor – doduše, sad je kišna sezona, pa nije baš idealno vrijeme). S oko 146 000 stanovnika, Darwin je 16. najveći grad u Australiji i daleko najveći u Sjevernom teritoriju. Ujedno je i jedan od najizoliranijih gradova u Australiji – Adelaide je oko 2600 km južno (zračnom linijom, cestom je preko 3000), Perth na sličnoj udaljenosti jugozapadno, Brisbane na oko 2800 km jugoistočno. Za usporedbu, Jakarta je na 2700 km, a Bandar Seri Begawan na 2607 km. Zbog svog geografskog položaja smatra se „azijskim vratima Australije“, te u gradu ima dosta Kineza, Indijaca, Indonežana, vidio sam čak i zavičajni klub Istočnog Timora… Izvorni stanovnici područja su Aboridžini iz naroda Larrakia. Oni su već u 4. st. po Kr. došli u kontakt s makassarskim trgovcima sa Sulawesija, koji su u ovom području nabavljali trpove (trepang) koji se u jugoistočnoj Aziji smatraju delikatesom (bio sam u prilici probati ih, vidio na meniju, ali uvijek mi se činilo preskupim – a možete misliti koliko bi tek moglo koštati u Australiji). Prvi Europljani koji su zašli u ovo područje bili su Nizozemci u 17. st. (Abel Tasman), a otuda potječu i toponimi kao što su Arnhemova zemlja i Groote Eylandt. Britanci su se u području Darwinskog zaljeva iskrcali 9. rujna 1839. i to s čuvenim brodom Beagle, a prvi časnik broda, John Clements Wickham, nazvao je područje Port Darwin, prema Charlesu Darwinu, koji je bio putnik na Beagleu na prethodnom putovanju tri godine ranije. 1869. osnovano je naselje Palmerston, sagrađeno za potrebe transkontinentalnog telegrafa, koje je 1911. promijenilo ime u Darwin (iako se ime Palmerston očuvao u imenu satelitskog grada 20-ak km južnije). U početku je pokretač doseljavanja bila i zlatna groznica u obližnjem Pine Creeku. Grad je u dva navrata u svojoj povijesti bio ozbiljno razrušen – prvo tijekom višekratnog japanskog bombardiranja u Drugom svjetskom ratu (Darwin je bio jedini australski grad koji je pretrpio napade u Drugom svjetskom ratu), a potom i od tropske ciklone Tracy, na Božić 1974. Potonja je uništila oko 70% zgrada u gradu, uključivo i mnoge kamene zgrade koje nisu izdržale snažne nalete vjetra. Iako je poginula samo 71 osoba, čak dvije trećine stanovnika bile su evakuirane dok se grad ne obnovi. Važan datum bio je i 17. rujna 2003., kada je napokon potpuno dovršena željeznička pruga između Darwina i Adelaidea (prije toga se pruga prekidala kod Alice Springsa). Grad je smješten na niskim obalama Darwinskoga zaljeva, koji je dio Timorskoga mora. Centar grada leži na poluotoku u Darwinskom zaljevu, a najotmjenije četvrti su sjeverno i sjeverozapadno od centra. Kako rekoh, grad ima tropsku klimu s dva izražena godišnja doba, iako je u obama dobima najviša dnevna temperatura vrlo slična i kreće se oko 31°. Iako sam sada već dosta duboko na južnoj polutci, sunce mi je i dalje na jugu, budući da se bliži prosinački solsticij (ovdje je to ljetni), kada se sunce nalazi točno iznad južne obratnice. Tek nakon Alice Springsa sunce će mi biti na sjeveru. Darwin je i jedan od najbrže rastućih australskih gradova, a oko 10% populacije čine Aboridžini. U prosjeku je gradsko stanovništvo mlađe od ostatka Australije, dijelom zbog velikog prisustva vojske, a dijelom i zato što mnogi umirovljenici biraju neki drugi grad za život. Prisustvo vojske je tu zbog osjetljivog položaja sjeverne granice Australije, ali i zbog negdašnjeg vojnog angažmana u Istočnom Timoru. Grad je poznat kao jedriličarsko odredište, između ostaloga i kao ishodište regate Sail Indonesia, koja se odvija tijekom srpnja i kolovoza. U kolovozu se u gradu održava Beer Can Regatta, u kojoj sudjeluju plovila napravljena od limenki i boca piva, ali i drugih pića. Brodove se prije regate ne testira, tako da su eventualna potonuća dio zabave. Još ako se nađe koji krokodil… Darwinska luka dobiva na važnosti dovršetkom željezničke veze i jačanjem trgovine s Azijom. U gradu je započela i izgradnja kineske četvrti.
A mene put vodi ulicom u kojoj je smješten moj hostel (Mitchell Street) na sjeverozapad, u kvart koji sve više liči na klasično američko ili australsko predgrađe, obiteljske kuće s vrtovima, široki pločnici, gotovo potpuno pomanjkanje prometa… Odlazim na sjever do Burnettove kuće, nazvane po svom arhitektu, inače primjera građevine prilagođene tropskoj klimi Top Enda, pogotovo u vrijeme kada nisu postojali klima uređaji i bilo je nužno omogućiti cirkulaciju zraka kroz kuću. Stoga kuća ima nekoliko verandi postavljenih u raznim smjerovima, te prozore koji prekrivaju veći dio zidova. Takva je arhitektura bila karakteristična za Darwin do ciklone Tracy, kada su takve kuće, izgrađene prvenstveno od drva, dosta nastradale. Obnova grada uzela je u obzir moderne materijale i tehnologije, uključivo i klima uređaje, tako da danas ovakvih kuća nije više puno ostalo i upravo se zato ova smatra nacionalnom baštinom. Nastavljam potom prema Muzeju i umjetničkoj galeriji Sjevernog teritorija. Udaljenosti su poprilične, iako sve izgleda blizu, pogotovo vas brzo umore vrućina i vlaga. Javni je prijevoz takav kakav jest, ne znam za čije je potrebe rađen, ako želite nekamo brzo stići najbolje je da imate svoj auto ili da eventualno unajmite bicikl (vidio sam na jednom mjestu stanicu za iznajmljivanje bicikala, sličnu onima u Europi). Izvan centra ljudi je još manje, grad izgleda kao engleski gradovi u onom skeču Monthy Pythona o ljudima koji se pretvaraju u Škote i odlaze na sjever. Muzej u koji idem je izuzetno hvaljen, jer u svom fundusu obuhvaća zbirku aboridžinske umjetnosti i rukotvorina, prirodoslovnu zbirku, kao i dio posvećen razaranju Darwina tijekom ciklone Tracy. Ima i nekoliko galerijskih prostora za privremene izložbe, kao i dio posvećen japanskim napadima na Darwin, ali taj je dislociran. Muzej je druga inkarnacija muzeja koji je trebao biti smješten u staroj gradskoj vijećnici u centru grada, te je trebao biti otvoren početkom 1975. No onda se dogodila Tracy, koja ne samo da je ozbiljno oštetila zgradu, nego je tom prilikom uništen i dio fundusa muzeja. Spašeni je dio premješten na sigurniju lokaciju do izgradnje ove zgrade, koja je otvorena 1981. Dio posvećen aboridžinskoj kulturi, posebice narodu Larrakia, uz određene generalne opaske o načinu dolaska australskih prastanovnika na kontinent, o njihovim slikarijama na kamenu za koje se smatra da prikazuju australsku megafaunu (uzima se u obzir da je prvi val stanovnika u Australiju stigao prije kojih 70 000 godina, a područje ulaska vjerojatno je bila Arnhemova zemlja, budući da je tamo do danas sačuvana najveća jezična raznolikost u Australiji. Inače, u doba dolaska Europljana, u Australiji se govorilo oko 250 jezika. Danas ih je preostalo samo oko polovice toga broja, s time da samo 13 jezika nema status ugroženih ili izumirućih, tj. da su im govorničke zajednice stabilne i da ih govore i mlađe generacije.) Umjetnost australskih Aboridžina poznata je i po tzv. „rendgenskom“ prikazivanju životinja, tj. katkada se životinje prikazuju tako da im se vide i unutarnji organi. Česti su geometrijski uzorci, a određeni se kulturni elementi prostiru preko etnojezičnih granica. To je npr. štap zvijezde Danice, element koji ima važnu ulogu u svetkovinama (preko njega je navodno moguća komunikacija s predcima), zatim je tu dijeridu (ili didgeridoo, ako prihvatimo kolonijalnu grafiju) puhaći instrument karakterističnog meditativno dubokog zvuka koji je, zanimljivo, sve do 1980-ih bio ograničen na područje Arnhemove zemlje, da bi ga potom Aboridžini diljem kontinenta prihvatili kao jedan od svojih simbola. Dodatnu mu je popularnost dalo korištenje u world musicu, pa čak i u nekim skladbama mainstream glazbe (npr. kod Jamiroquaija), kao i new age ideja da njegov zvuk ima moć liječenja. Samo ime instrumenta je zapravo onomatopeja koju je skovao jedan etnolog. Inače, za Aboridžine su predmeti svakodnevne upotrebe sveti, budući da vjeruju da u njima obitavaju duhovi predaka. Stoga se prema njima pokazuje krajnja briga i poštovanje. Vjerojatno to ima veze i s činjenicom da su u unutrašnjosti Australije resursi za izradu takvih predmeta obično slabo dostupni, pa se na taj način kulturno kodificira svijest o nužnosti njihova čuvanja. Inače, valja napomenuti da su gotovo svi australski aboridžinski narodi do dolaska Europljana vodili lovačko-sakupljački život, poljoprivreda je, izuzev u dolinama rijeka na jugoistoku, bila nepoznata. Shodno tomu, bili su većinom nomadi, izuzev nekih koji su živjeli u priobalnim područjima bogatim ribom.
U dodatku dijela posvećenog aboridžinskim kulturama nalazi se i dio sa suvremenim naivnim aboridžinskim slikarstvom. Doduše, kada gledam neke od tih slika, dojma sam da gledam neku izložbu dječjih radova. Stvarno nisam stručnjak, ali ne mogu se ne zapitati bi li te slike imale ikakvu relevanciju da ispadne da ih nije naslikao neki aboridžinski aspirirajući slikar naivac, nego polaznik četvrtog razreda osnovne škole u Darwinu? Ali takva bi rasprava općenito mogla povući pitanja povezana s definicijom umjetnosti i umjetničkoga, a tu moram priznati nemam dovoljno teorijskog štofa da bih se mogao upustiti u raspravu. Prelazim stoga u prirodoslovni dio. Poznata je priča da je Australija kontinent na kojem vas može ubiti sve, od pauka do meduze, a ovdje ima poprilično mnogo primjeraka te zastrašujuće faune (flora nije toliko užasna). Tu je npr. taipan, najotrovnija zmija na svijetu (srećom, živi uglavnom u područjima gdje je ljudska prisutnost minimalna i dosta je plaha – ali kad vas ugrize, gotovi ste, premda je bilo slučajeva koji su preživjeli ugriz), čuvena kockasta meduza, čiji otrov može ubiti čovjeka za 15 minuta, razni pauci veličine šake, leptiri čije su gusjenice duge 15-ak cm (i navodno ih se može pržiti na roštilju), morske zmije, ribe poput barakude ili različitih morskih pasa, kao i one otrovne raže koja je bila kobna za Stevea Irwina, pa sve do morskih krokodila, čiji je jedan primjerak, nazvan pomalo groteskno Sweetheart, sijao paniku sedamdesetih u zaljevu južno od Darwina, gdje je napao nekoliko čamaca (nije bilo smrtnih slučajeva, srećom). Naime, morski su krokodili izuzetno teritorijalni, a ovaj je bio posebno nabrijan. Kako je napadao isključivo čamce s vanbrodskim motorom, vjeruje se da je zvuk vanbrodskog motora doživljavao kao zvuk koji proizvode drugi mužjaci, te je branio svoj položaj alfa-mužjaka u području u kojem je konkurencija bila izuzetno velika. Naposljetku je poduzeta akcija u kojoj je Sweetheart sediran, te su ga namjeravali prebaciti na jednu od krokodilskih farmi. No dok su preko 5 metara dugu gromadu vukli prema obali, konop se zapetljao u neki komad drveta pod vodom, te se Sweetheart ugušio. Odlučili su ga stoga preparirati i izložiti u muzeju. Doista je riječ o impresivnoj životinji, duljoj od prosječnog trovolumenskog automobila. U usporedbi s tijelom, njuška mu izgleda prilično kratko, iako ima barem metar dužine. Težio je oko 780 kg.
Treći sektor muzeja posvećen je cikloni Tracy, koja je počela prilično benigno, iznad Arafurskog mora, da bi uz nagle promjene smjera u ranim jutarnjim satima Božića 1974. udarila direktno u Darwin. Udari vjetra prelazili su 200 km/h, pri čemu je aerodromski mjerač vjetra oštećen jednim udarom od 217 km/h, a prema počinjenim štetama stručnjaci su izračunali da su neki od refula iznosili i 260 km/h. Kako rekoh, stradavale su i kamene građevine, a gdje neće drvene, kakvih je bila većina u Darwinu u to vrijeme. Dio posvećen Tracy prikazuje nekoliko slika raznih dijelova Darwina prije i poslije oluje, kao i štete na pojedinim zgradama. Izložen je i signalni stup s darwinskog kolodvora, izrađen od kovanog željeza, svinut poput žlice koju je pogledao Uri Geller.
Obavivši razgled muzeja, imam izbor – mogu nastaviti još 20-ak minuta na sjever, pogledati staru zgradu zatvora, ili se mogu vratiti prema centru. Odabirem potonje. Dosta mi je zatvorâ, ovaj čak nema ni nekakvu političku priču, obična kaznionica. Vraćam se umjesto toga u centar, moram nabaviti kartu za sutra za Alice Springs, a to znači da moram otići u Greyhoundov ured u centru. Australski Greyhound inače nema nikakve veze s istoimenom kompanijom koja održava autobusne linije po Americi. Autobus od Darwina do Alice Springsa vozi 22 sata (radi povremene pauze za obroke od maksimalno sat i pol), a karta košta 150 dolara. Polazak je sutra u 11.40, dolazak u Alice Springs u nedjelju u 9.20. Greyhound je monopolist na toj dionici (konkurencija mu je jedino avioprijevoz), pa su cijene takve. A i ovo je Australija, pa su cijene takve. Svaki puta kada osvijestim činjenicu da sam u Australiji i da sam dovdje došao gotovo bez letenja, shvaćam što sam napravio. Kao da je tu negdje psihološka granica, Timor još doživljavam kao Aziju, a Azija – čak i Daleki istok – ne izgleda toliko daleko, ipak se Europa drži za nju. No Australija je u našoj percepciji daleko od svega, izolirana, Down under. A moj je let iz Dilija do Darwina trajao kao od Zagreba do Frankfurta, što je u kategoriji globalnog avioprijevoza ekvivalent „odbacim te do tramvaja“ ako živite malo podalje od tramvajske pruge. Osim toga, Australija je znak da mi se putovanje približava kraju. Znate onaj osjećaj kad u životu imate neku točku kojoj težite, onda ju postignete i tada shvatite da više nema natrag. Recimo, želite djecu, onda dobijete dijete i shvatite da je to to, da će ono sada biti s vama cijeli život (ne nužno fizički, ali „imat ćete dijete“) i da ste time definitivno raskrstili s fazom „kad budem imao djecu“. Dobro, ovo moje nije toliko drastično, ali činjenica da sam došao u Australiju znači da se kraj već nazire. I da mi sada nestvarno izgleda kada se sjetim boravka u Sofiji, ili kada gledam stare albume na Facebooku i vidim natpis „Uređivano prije 7 mjeseci“.
Nabavivši kartu odlazim na jedan cider, izbjegavši novi pljusak koji se spustio. Nakon njega ponovno krećem u šetnju. Čini mi se da će obilazak australskih gradova biti uglavnom uživanje u činjenici da hodam ulicom bez straha od prometa, od šahtova bez poklopaca, od kojekakvih dosadnjakovića…ne toliko obilazak znamenitosti, koje u australskim gradovima – uz pokoji izuzetak, poput sydneyske opere – i nisu u rangu onih koje sam dosada viđao. Doista je zbunjujuć osjećaj približiti se pješačkom prijelazu i nagonski stati, da propustiš auto koji nailazi, a onda shvatiti da on propušta tebe. Ono što se nikako ne uklapa u tu čistoću i uređenost jest Aboridžin koji leži nauznak na podu na rubu pločnika, u alkoholnoj nesvijesti. Ljudi prolaze pored njega, nitko se ne obazire. To je nažalost negativna posljedica gledanja svog posla. Ono što sam prizivao u Indoneziji – ne tiče te se tko sam, što sam, zašto sam – ovdje se pojavljuje u drugom ekstremu. Ovdje nikoga nije briga za tebe čak ni kad si u nevolji. Kao da je ta situacija posve crno-bijela. Ili ću biti za tebe ovdje i kad me ne trebaš, ili neću biti nikad.
Nakon još malo šetnje centrom i bilježenja pokojeg zanimljivog kadra, vraćam se u hostel u sumrak. Treba mi pošteni tuš i pranje kose, tada sam kao nov. Konačno sam u zemlji u kojoj je pritisak vode u tušu normalan, voda je načelno čak i pitka, još da imaju šlauh za ispiranje stražnjice odsjedao bih samo po kupaonicama. Po izlasku iz kupaonice vidim da se vratio jedan od cimera, pa malo pričamo o Darwinu, o Aboridžinima…on živi u hostelu, inače je negdje s juga (što i nije čudno, s obzirom da je Darwin na krajnjem sjeveru), ovdje je već nekoliko mjeseci (unatoč tomu što na recepciji stoji napomena da je maksimalni dopušteni ostanak 14 dana, kaže da te ne bacaju van ako ne radiš nepodopštine – makar, život u hostelskom dormitoriju je pomalo kao život na kolodvoru, stalno ti neki novi ljudi prolaze kroz sobu, a kako ovdje nema ni pretinaca za stvari, nije baš ni najpraktičnije; no tko voli…), prije toga je putovao Azijom. Prethodni je dan pričao drugom cimeru kako je svojedobno radio kao babysitter nekoj djeci diplomata u Canberri. Sada malo pričamo o tom problemu aboridžinskog alkoholizma. On kaže kako ima tu krivnje s obje strane. S aboridžinske strane često vlada apatija pomiješana s autodestruktivnošću, ima ljudi koji kažu „Vi ste uništili našu zemlju, sada ću ja uništiti sebe.“ (bez obzira što je riječ o ljudima koji su rođeni pred nekoliko desetljeća i nemaju nikakvo iskustvo kako je to bilo živjeti u neuništenoj zemlji; osim toga, što će time postići, neće ništa promijeniti). Vlada je s druge strane sve donedavno imala posve neadekvatan pristup koji se temeljio na osjećaju krivnje Europljana – dala bi određenu mjesečnu svotu novca Aboridžinima, bez ikakve kontrole što oni s tim novcem rade. A oni su ga jednostavno potrošili na alkohol. Vlada nije ulagala u nikakve programe, očekujući valjda da će Aboridžini sami to pokrenuti, no oni su se jednostavno predali. Tek unazad nekoliko godina postoji „program podijeljene odgovornosti“, gdje se Aboridžinima namjenski daje novac za školovanje, za zdravstvenu zaštitu, daju im se posebne kartice s kojima nabavljaju prehrambene proizvode…a njihov je zadatak da doista taj novac i troše u te svrhe, inače ga neće dobiti. Naravno da ima liberalnih kritičara koji u tome vide državno uplitanje i određivanje što bi tko trebao raditi, ali po mom je mišljenju to svakako bolje od ove sadašnje situacije u kojoj mnoštvo besposlenih Aboridžina baulja ulicama i alkoholizira se. Inače, nije samo alkohol u pitanju – po rezervatima mnogi npr. udišu benzinske pare, postoje i teže droge… Jedna od politika koje je vlada pokušala provesti kako bi smanjila alkoholizam, iako je to zapravo kontrola štete, jest uvođenje kave (ne kave kao crnog napitka bez kojeg mnogi ne mogu započeti dan, već kave ili kava-kave, napitka od biljke koja se uzgaja po pacifičkim otocima i ima zapravo učinak suprotan našoj kavi – umjesto da razbuđuje, ona omamljuje i stvara pospanost bez poremećaja percepcije ili agresivnosti), no Aboridžini nisu baš oduševljeni. Moj cimer (kojemu nisam doznao ime) napominje i kako ponekad Aboridžini u komunikaciji, pogotovo ako postanu agresivni, povoljno reagiraju ako im se obratiš kao djeci. Zvuči grozno i rasistički, ali moj je dojam iz promatranja velikog broja Aboridžina na ulicama Darwina doista bio kao da je riječ o osobama smanjenih mentalnih sposobnosti. Hodaju poput zombija, govore usporeno i imaju neki tupast pogled, a onda se odjednom počnu derati iz čistog mira. Moj cimer kaže kako dosta ljudi prema njima osjeća sažaljenje, pa im daju novac, ali time zapravo samo i dalje potiču taj začarani krug, jer oni će taj novac potrošiti naravno na alkohol i nimalo im nećete pomoći dajući im novac. Doista primjećujem određene sličnosti s istočnoeuropskim Romima, jedino što kod Roma alkoholizam nije toliko izražen problem. Marginalizirani, niskoobrazovani, nezaposleni, izloženi predrasudama, natprosječno visoko zastupljeni u kaznenim ustanovama… Moj cimer kaže kako su zapravo najzdravije one njihove zajednice koje su izolirane, gdje su oni uglavnom bili prepušteni sami sebi, bez prevelikog uplitanja doseljenikâ. Tako je npr. na otocima Tiwi, kao i na otocima Torresova prolaza (koji odvaja Australiju od Nove Gvineje). Stanovnici otokâ Torresovog prolaza inače se vode kao posebna kategorija, oni nisu Aboridžini, njihovo je porijeklo melanezijsko i jezici su im srodni papuanskima. Djelomično žive i na australskom kopnu, na poluotoku York, na krajnjem sjeveru Queenslanda. Tko prati košarku, poznata dvojica Torreških otočana su košarkaši Nathan Jawai (igrao je svojedobno u beogradskom Partizanu) i Patty Mills (iz San Antonio Spursa).
Oko 9 sati odlazim na još jedan brzinski cider, pa se onda instaliram u TV sobu i bavim se svojim obavezama. Sutrašnje putovanje trebalo bi biti najdulji individualni pomak na ovom mom putu (ako ne računam letove kući) – 1500 km. Toliko nisam putovao ni u Kini. Čini mi se da je to otprilike udaljenost od Tabriza do Zahedana, ali nisam siguran. A Alice Springs je grad koji ima još izraženiji taj problem aboridžinskog alkoholizma i kriminala, te grad u kojem nije preporučljivo vršljati noću… Prošao sam Quettu i Zahedan, valjda me neće Alice Springs doći glave ili imovine…