Ujutro sam spavao skoro do 11, što znači da ću u Mati Si otići sutradan ujutro, pa ću nastaviti za Wuwei tek kad se vratim s izleta, oko 2. Malo mi to remeti raspored, jer ću u Wuweiju biti samo jednu noć, ali ne treba zaboraviti da sam uštedio jedan dan u Dunhuangu, tako da ga uvijek mogu dodatno iskoristiti. A nije da imam konačni datum povratka, pa da mi jedan dan više ili manje nešto znači.
Shaun se također probudio, pa se dogovaramo da odemo na doručak. On će u pola 3 ići na izlet u Zhangye Danxiu, tako da imamo vremena. Malo niže u ulici se nalazi niz restorančića gdje je on jeo i prethodne večeri, tako da ima preporuku. Ujedno mi je drago da ovaj puta imam Kineza uz sebe kad naručujem, iako ovi imaju i engleski meni. Uzimamo nekakve rezance sa svinjetinom (na meniju piše „cannons“, ne znam znači li to da su šuplji, poput makarona), ja nadobudno uzimam veliku porciju, iako mi se činilo preobilno kasnije će se ispostaviti da je to jedini pošteni obrok koji sam taj dan jeo. Shaun uzima i dvije porcije salate, ne mogu utvrditi o kojem je povrću riječ. Jedno mi izgleda kao neka rotkva i dosta je ljuto, možda je daikon (iako je to japansko), a drugo je nešto zeleno, kao neka vrsta luka. Usto dobivamo i čaj. Odnosno, ja mislim da je to čaj, dok mi Shaun ne objasni. Sjećate se da sam prije nekoliko dana rekao da sam pio čaj koji je mirisom podsjećao na pileću juhu? E pa… Naime, u Kini se često voda u kojoj su se kuhali rezanci ili valjušci ne baca, nego se pije, pa je tako i ovo što nama glumi čaj zapravo voda u kojoj su se kuhali rezanci. Ako odbacite predrasude, zapravo i nije toliko loše. Kao neka bistra juha. Uostalom, što su sve naši stari jeli i pili u trenucima nestašica, a mi danas razmaženo odbacujemo ili pak prodajemo pod ekskluzivu (juhu od morskog kamenja, npr.). Samo zato što smo navikli bacati tu vodu ne znači da je ona nužno neukusna ili loša. Uostalom, što je čaj nego vruća voda s aromom listića čaja? Što onda fali vrućoj vodi s aromom tijesta i malo soli i ulja?
Nakon ručka se Shaun još opskrbljuje hranom za izlet, a potom sjedamo u predvorje hostela i razgovaramo. Shaun inače znade dosta o bivšoj Jugoslaviji jer kaže kako ga je fascinirao nacionalizam i njegove negativne posljedice, tako da se informirao o situaciji u Jugoslaviji, ali iz objektivnog ugla (ne od svojih prijatelja Srba koji razmišljaju kao i većina dijaspore s ovih prostora – ne žele imati posla s „onima drugima“, iako te druge zapravo nisu nikad pošteno ni upoznali, a kompletan stav o njima crpu iz obiteljskih legendi i anegdota). Shaun je pomalo hiperaktivan i vjerujem da bi mu u nekoj zemlji dijagnosticirali barem ADHD, ako ne i Aspergerov sindrom (neobični interesi su svakako tu). Budući da mu definitivno idu jezici, pitam ga zašto to nije studirao, a on kaže da želi da mu to bude hobi, a da je za studij odabrao nešto čime pomaže društvu. Pa sad, koliko ekonomija pomaže društvu, naročito danas, kada su ekonomski parametri postali važniji od konkretnih ljudskih sudbina, a gospodarski rast je summum bonum koji treba ostvariti čak i ako će mnogima zaradi toga biti lošije, vrlo je upitno.
Nakon što se Shaun pokupio na izlet, ja sam odlučio otići do grada. Naravno, Zhangye nije samo odskočna daska za okolne izlete, on je sâm po sebi grad vrijedan posjeta. Iako se ono što je zanimljivo može vidjeti u dva-tri sata. No prije polaska u grad opet okušavam sreću s uploadom i ovaj puta ide poprilično glatko. To je dakle riješeno, negdje oko 4 sata krećem prema gradu.
Zhangye ima oko milijun i pol stanovnika i smješten je u središtu koridora Hexi. Ime grada znači „pružanje ruke“, što simbolizira njegov geografski položaj u dijelu Kine koji se pruža prema zapadu. Nekad se zvao Ganzhou, što je i danas ime za jedan predio grada (i onu nesretnu tržnicu koju sam tražio dan ranije), a ujedno je prvi član toga imena prisutan i u imenu provincije (Gansu). Prema legendi, Zhangye je rodni grad Kublaj-kana, a dvojbeni činovnik na Kublajevu dvoru, Marko Polo, u svojim je putovanjima opisao kako je proveo godinu dana u gradu koji on naziva Campichu, za to se vjeruje da je Ganzhou, tj. Zhangye. Eto, on godinu dana, ja tri dana…tu smo negdje. Svi veliki putnici zastanu u Zhangyeu.
Autobus me ostavlja u centru, kod one ulice kojom sam dan ranije tumarao u potjeri za krojačem. Spuštam se jedan blok niže i ponovno na istom mjestu kupujem onaj krafn s oskorušama (ili čim god već jest), kao i neku manju kuglicu prženog tijesta, također prekrivenu sezamom. Tijesto je rižino, budući da je prilikom žvakanja gnjecavo i rastezljivo, kao da žvačete žvakaću gumu.
Još jedan blok dalje na jug, pa prema zapadu i dolazim do hrama Dafo Si koji je podignut na mjestu na kojem je navodno rođen Kublaj-kan. Hram potječe iz 11. st. (znači, stariji je od Kublaja), a inače je poznat po 35 metara dugoj skulpturi ležećeg Buddhe, najvećoj toga tipa u Kini. Materijal od kojega je sagrađena dvorana u kojoj je Buddha jest drvo – to je jedna od rijetkih drvenih građevina iz toga doba koja još postoji. U kompleksu se još nalaze i dva muzeja, jedan budističke umjetnosti, a drugi posvećen sutrama, kao i stupa na kraju kompleksa. Tu je i WC, na koji sam mislio ići jer me počelo tjerati, ali sam odustao kada sam vidio da pati od temeljne boljke kineskih WC-a – nema papira. Lako za to, to bih znao srediti, ipak sam ja veteran Irana i Pakistana, ali nema ni ničega za ispiranje. Jedina voda je ona u školjci (ako se ono kod čučavca uopće može nazvati školjkom). Dakle, ako sami stalno ne nosite uokolo sa sobom papir, onda ste nagrabusili. Srećom da sam ja u Dunhuangu kupio dvije role papira, nadobudno misleći kako će mi to izdržati veći dio puta. Ako izdrži dva tjedna, bit će dobro.
Nakon razgleda hrama šećem centrom grada, preko prostranog glavnog trga koji podsjeća na one u Xinjiangu, a na kojem se nalazi velika drvena pagoda, pa potom ugodnim ulicama u sjeni drvoreda, sve do kraja jedne ulice posvećene kupovini odjeće na štandovima. Na kraju se nalazi neka pivnica, pa sjedam na bocu hladnog Snowa (pravo kinesko ime). Večer ranije sam probao i Harbin. Inače, jedan od glavnih pokazatelja nedostatka kulture pijenja pive u Kini jesu posude koje su mi donosili uz bocu kako bih iz njih konzumirao pivu. Dobio sam šalicu za čaj (i to plastičnu, ne onu kinesku porculansku), kao i čašicu za žesticu. Znam da oni baš ne podnose alkohol i da su im sve pive oko 3,3% alkohola, ali ne možeš pivu piti iz štamprla. Ako ništa drugo, koliko bih ju puta morao pretakati?
Zhangye navodno ima i spomenik Marku Polu, kao i ulicu s imitacijama mletačke arhitekture (ili barem onoga što Kinezi misle da je mletačka arhitektura), ali detaljnog pojašnjenja gdje se to nalazi – osim maglovitog „u zapadnom dijelu grada“ – nisam pronašao. Ali sam zato nabasao. Nalazi se jednu ili dvije ulice zapadnije od one sa štandovima s odjećom. Mletačka arhitektura nije ni blizu palača uz Canal Grande, kao i nijedne druge. Vjerojatno postoje neke kuće tamo negdje kod kolodvora Santa Lucia koje podsjećaju na ovo ovdje, ali Kinezi misle da su jonski stupovi i štukature na fasadi dovoljne za venecijanstvo neke kuće. U ulici se nalazi i neka slastičarnica-pekarnica, pa tako uzimam jedan donut s čokoladom, a onda šećem do kraja ulice, gdje se nalazi kip Marka Pola, taman na raskrižju dviju ulica. Odlučujem malo upiti život Zhangyea, pa se odlučujem do hostela vratiti pješice. Trebat će mi kojih sat vremena, s tim da je veći dio puta kroz prilično siromašni (ali nipošto i nesigurni) dio grada. Kuće su prizemnice, neuređene, ljudi uglavnom žive pred njima, popravljaju stvari, kroz veže se katkad vide zapuštena dvorišta… U daljini niču novi neboderi koji će jednoga dana istisnuti i ove kuće, zamijenivši ih nečim ljepšim i većim, ali neautentičnim.
Dok hodam prema hostelu vidim da se u daljini naoblačilo i da bi moglo doći do oluje. Vjetar nosi i dosta pijeska. Čini mi se da Shaun baš neće imati priliku vidjeti zalaz sunca u Zhangye Danxii…
Vraćam se u hostel, još prije nego sam otišao u grad u sobu mi je došao jedan cimer Kinez, a sada dolazi drugi. Koji je iz nekog razloga fasciniran time što sam ja stranac. Kaže da je to prvi puta da spava sa strancem u istoj sobi. Ne znam kako bih to trebao shvatiti. Ja mu spominjem da mi to uporno etiketiranje strancem i fascinacija tom banalnom činjenicom ide jako na živce, no kako mu je engleski vrlo loš, pitanje je koliko me razumio. Pita me želim li možda kasnije na večeru s njim. Možda, ako ogladnim. Ali sad prvo trebam napisati dnevnik za prethodni dan. Odlazim u predvorje, jer je u sobi počeo muving, ova dvojica su se međusobno raspričali, pa se nadam da ću vani imati mira. Tamo su međutim Edward i Javier s Francuskinjama koji me pitaju hoću li im se pridružiti na večeri. Taman sam počeo pisati, pa im jednostavno kažem „Ne, moram ovo prvo završiti.“ Njima je smiješna moja direktnost, dakle to što nisam odgovorio nešto poput „Joj, rado bih, ali imam posla…“, nego odmah u glavu „ne“. No oni su se također muvali po predvorju kojih sat vremena prije nego su konačno otišli. Mogao sam čak teoretski i stići s njima na večeru da se u međuvremenu nije vratio Shaun, što je značilo još razgovora o koječemu, budući da se on nikako nije uspijevao spojiti na net, pa je razgovarao sa mnom, a ja stoga nisam mogao dovršiti pisanje. Kaže kako se naoblačilo prije zalaska sunca, pa tako nisu mogli vidjeti glavni dio. Točno ono što sam spomenuo.
Naposljetku sam tekst dovršio tek kad je Shaun otišao na noćni vlak prema Dunhuangu, a prije toga smo još obavili financijsku razmjenu – naime, njemu je ostalo dosta vijetnamskih donga koji se ne mogu promijeniti nigdje izvan Vijetnama. Stoga mi daje 672 000 donga, što je 191 juan. Meni će dobro doći za prvu ruku u Vijetnamu, a njemu pak trebaju juani. Ima i nešto sitno kambodžanskih riela, ali to čuva za uspomenu, a osim toga, Kambodža ionako koristi riele uglavnom za vrlo sitne iznose, inače rabe dolare. Ujedno mi je rekao da ga je Kambodža razočarala, da ima posve drugačije ozračje od ostatka jugoistočne Azije, da ga siromaštvo podsjeća više na Indiju, te da je čak i priroda drugačija nego drugdje u Indokini. Vidjet ću…
Odlazim zakratko u sobu, a tamo su sad trojica Kineza, te onaj tip s recepcije koji mi je dao upute za krojača. Iz nekog razloga pomiču krevete u sobi. Nije mi jasno, ali nije ni da me nešto pretjerano zanima. Vraćam se u predvorje, dovršavam zapis, u međuvremenu su se Amerikanci i Francuskinje vratili s večere, onda su Francuskinje također otišle u isto vrijeme kad i Shaun, a i ova su se dvojica nakon nekoliko piva pokupila na spavanje. Obraća mi se neka Australka, rekao bih mlađa od mene, koja me pita idem li možda sutra na izlet u Mati Si. Ja još uvijek odvagujem, ne znam isplati li se ili ne, hoće li to biti još jedno od mjesta nakon kojih se osjećaš kao da si platio novac za nešto što si već vidio u nekoj sličnoj varijanti… Gledao sam slike na netu, izgleda fora. Ma što, idem, ionako izlet košta samo 50 juana, a ako ide i Australka barem će biti netko s kim mogu razgovarati na putu. Ona inače živi u Kini, a sad putuje uokolo i to rutom sličnom mojoj – krenula je iz Ürümqija i sada Putem svile ide na istok. Živi u provinciji Shandong i tamo predaje engleski.
OK, već je kasno, trebao bih se dignuti za koja 4,5 sata, pa se i ja povlačim u krpe. Ujutro ću se spakirati i ostaviti prtljagu na recepciji do povratka s izleta.
Post je objavljen 07.07.2015. u 15:02 sati.