Kina je selo

petak , 10.07.2015.

Došao je dan kada ću morati produžiti kinesku vizu. Iako mi traje do 18. srpnja, odabrao sam Lanzhou kao mjesto produljivanja jer sam čuo da ne gnjave previše, za razliku od Xi'ana, gdje osim što moraš pokazati potvrdu o adekvatnoj količini sredstava za putovanje, taj novac mora biti na kineskom bankovnom računu. A Lanzhou je dovoljno velik grad da je moguće da će znati engleski i neće biti toliko okapanja kao što bi bilo da to radim u npr. Tianshuiju. Stoga tražim tipa na recepciji da mi dadne potvrdu o smještaju, jer s time moram onda na policiju. On prvo ne kuži što to meni točno treba, engleski mu je užasan (a ovaj sam hostel odabrao jer je pisalo da se u njemu govori bolji engleski nego u onom drugom – Lanzhou ima samo dva hostela), onda ja napokon na internetu doznam kako se zove to što mi treba. Ispada da je to uobičajeni odrezak kakav dobijete u svakom ho(s)telu prilikom prijave i morate ga vratiti radi depozita na odlasku. Oboružan time i putovnicom krećem na rečenu adresu u ulici Wudu. Po mojoj informaciji rade dvokratno, s tim da ujutro rade do pola 12, a sada je već prošlo pola 11. Odlučujem uzeti taksi, ali budući da su svi dijeljeni, a ne znam tko ide u kojem smjeru, ipak odustajem i idem na autobus. Koji i opet zapinje u gužvi, pa tako odlazi još 20-ak minuta, dok napokon ne dođem do dijela grada koji mi treba. Nalazim Ured za javnu sigurnost, kako se zapravo zove mjesto gdje se produljuju vize, dolazim u ured na prvom katu, tamo su ispred mene još neki tipovi koji govore arapski, a po fizionomijama bih rekao da su iz Alžira ili tako negdje. Ujedno vidim da rade do podneva, ne do pola 12. U busu sam se sjetio da nisam ponio torbicu u kojoj su mi dolari, tako da ne znam što ću ako me budu tražili potvrdu o sredstvima. Imam USB na kojem je stanje otprije mjesec dana, kada sam vadio vizu u Islamabadu. Stanje je više-manje isto, ali oni bi se mogli uhvatiti za datum. Tip koji radi u uredu zna engleski, veli da se prvo moram registrirati, za to mi služi onaj odrezak od hostela. Potom me šalje da se odem fotografirati – moje fotografije iz Zagreba nisu dobre, treba biti digitalna. Šalje me u prizemlje, gdje plaćam 35 juana za fotografiju i onda inzistiraju da skinem naočale, počešljam kosu i obučem odijelo, ipak je ovo Kina, tu se ne možeš ni slučajno slikati u majici. Nakon što je to obavljeno vraćam se gore, gdje čekam da Arapi završe svoje. U međuvremenu su mi ovi donijeli fotografiju na papiru, sad još moram napisati itinerer za preostale dane u Kini (računam do 30. ili 31. srpnja), srećom ovoga puta bez inzistiranja oko toga gdje ću odsjesti. I taman kad sam trebao dobiti zahtjev da ga ispunim, pada im sistem. Kažu mi da mogu pričekati ili otići na ručak, možda se oporavi za jedan sat, možda za pola sata. U međuvremenu je već prošlo podne i računam da im je sad pauza, te sam spreman čekati do 1, kada će opet početi raditi, ali negdje iza pola 1 onaj tip se vraća i javlja mi da je sistem proradio. Ispunjavam papir, ništa me ne pita za lovu, uzima putovnicu i veli da će biti gotova u ponedjeljak, ali da nazovem sutra popodne, možda će biti gotova već dotada. Bojim se da ću se sutra vratiti u Lanzhou nakon zatvaranja, stoga ću ju pokupiti u ponedjeljak. Dobivam i zamjenski papir koji će mi ovih par dana služiti kao osobni identifikacijski dokument, kao i za prijavu smještaja, budući da za vikend idem u Xiahe. OK, ovo je bilo lakše nego sam mislio, nadam se da će u ponedjeljak pokupiti putovnicu biti puka formalnost.
Izlazim na ulicu i krećem u šetnju. Treba mi WC, a taman vidim strelicu „Public toilet“. Ne nalazim rečeni objekt, ali se zatičem u ulici s dosta restorana, a kako je već 1 sat, a nisam ni doručkovao, vrijeme je hranjenja. No problem – svi ti restorani su tipa kantine, gdje se unaprijed naruči na blagajni, potom se s narudžbenim listićem ide do kuhinjskog prozora gdje se podiže hrana. Naručuje se iz jelovnika, koji je naravno isključivo na kineskom. I to u svakom od njih. Stajem na blagajnu jednoga, koji mi se po izboru hrane koji vidim na stolovima, čini najboljim. Trudim se izgledati očajno i nadati se da žena s druge strane ima neko rješenje, makar u vidu jelovnika s fotografijama. Srećom, nailazi neki tip koji zna nešto malo engleskoga i on odabire za mene 4 stvari. Koje su sve dobre, bilo je samo važno da odaberem koliko-toliko ravnomjerne stavke s menija. Dakle, dobivam hladne četvrtaste rezance s dosta čilija (a kad jedem nešto crveno onda redovito imam bijelu majicu, koja nakon toga više nije bijela), zatim nešto što liči na varivo od graha (gusto je i tamno, no unutra nije grah, već neko povrće s okruglim bobicama okusom sličnim grahu, možda je to onaj mungo grah), zatim slatka juha od ječma (barem je najsličnije ječmu, iako je zrnje žućkasto i manje), te naposljetku jedan stari znanac – tangzaza. Tu se sad pokazuje ona muka s kineskom hranom – uglavnom ne možete promašiti s narudžbom, samo morate znati koju vrstu jela naručujete. Mogao bih naručivati i posve nasumično, ali bojim se da ne naručim dvije vrste kruha i salatu, ili takvo što.
Nakon ručka odlazim u obližnju slastičarnu, gdje uzimam kuglice od riže s mangom, te palačinku s durianom. O durianu ću detaljnije pisati kada dođem do jugoistočne Azije, riječ je o voću nelošeg okusa i prilično neugodnog mirisa. Ta me dva jela koštaju triput više nego cijeli ručak – 48 juana naspram 17.
Izlazim u šetnju. Danas je ogranulo sunce i Lanzhou ne izgleda više toliko jezivo kao sinoć. Krećem šetalištem uz Žutu rijeku (koja je zapravo smeđa), natkrivenim drvoredom s bujnim zelenilom. Iako neboderi i dalje nagrđuju panoramu, s druge strane rijeke nalazi se Brdo Bijele pagode s nekoliko lijepih građevina koje tvore zelenu oazu u betonskoj džungli.
Lanzhou je glavni grad provincije Gansu i jedno od važnih prometnih čvorišta Kine, gdje se račvaju putevi na zapad prema koridoru Hexi, na istok prema središnjoj Kini, na jug prema Sečuanu i na jugozapad prema Tibetu. Ima oko 3 milijuna stanovnika i smješten je u uskoj dolini Žute rijeke, što je uzrokovalo njegovo uzdužno širenje, mnogobrojne nebodere kao i veliku zagađenost. U povijesti je bio poznat kao Zlatni grad, a zbog njegove strateške važnosti često je prelazio iz ruku u ruke, pa su tako njime, osim raznih kineskih dinastija, vladali i Tibetanci i Mongoli. Bio je centar prosovjetske aktivnosti u Kini, a tijekom japanskog napada u Drugom svjetskom ratu otpor lokalnog stanovništva, posebice muslimanskih Huija, bio je dovoljan da Japanci nikad ne osvoje grad, unatoč teškim bombardiranjima.
Grad je ozloglašen kao jedan od najzagađenijih u svijetu (zapravo, od 10 najzagađenijih gradova svijeta čak ih je 7 u Kini, a ja ću posjetiti dva), uslijed toga što uska dolina blokira protok zraka, a svojedobno je bilo prijedloga da se brdo Lianshan s južne strane grada sravni sa zemljom, kako bi se otvorio protok zraku. U gradu se nalazi petrokemijska industrija, a česte su i pješčane oluje koje dolaze iz Gobija. Voda naravno nije pitka, jer sadrži 20 puta veću razinu benzena od one dopuštene. Navodno se situacija zadnjih godina popravlja, ali trebat će još dosta vremena da Lanzhou postane zdravi grad. Osim toga, grad je relativno često meta potresa, premda prilično slabih (utješna činjenica kad znate da ste na 25. katu nebodera).
U Lanzhouu živi velik broj Huija, nacionalne manjine koja je značajna po tome da ju ne definira jezik nego vjera. Huiji su naime sinofoni, ali su muslimani. Iako imaju svoju autonomnu oblast (Ningxia) većina Huija živi izvan nje, a čak i u samoj Ningxii su manjina (slično kao npr. narodi u ruskim republikama). Od ostatka Han Kineza razlikuju se isključivo vjerom i običajima koji iz nje proizlaze (hrana, odijevanje), premda danas postoji i određen broj Huija koji prakticiraju druge religije. Porijeklo Huija vezano je za Put svile, točnije za arapske i perzijske trgovce koji su njime putovali te se ženili Kineskinjama, a djeca iz tih brakova bila su islamske vjeroispovijesti. I dan-danas Huiji tijekom obrazovanja uče arapski zbog čega ih često arapske kompanije koje otvaraju poslove u Kini angažiraju kao prevoditelje. Inače, kineske vlasti dosta blagonaklono gledaju na Huije i dopuštaju im prakticiranje njihovih vjerskih običaja, što ih stavlja u povlašteniji položaj od ostalih manjina. Recimo, u Xinjiangu postoji netrpeljivost između Huija i Ujgura, te oni imaju čak i odvojene džamije, upravo zato što Ujguri Huije doživljavaju kao drukere središnje vlasti, a Huiji Ujgure kao separatiste. Inače, huijske žene, ako ne nose marame, nose karakteristične kape slične fesovima, dok muškarci nose bijele niske kapice.
Nakon što sam u šetnji stigao do plaže (da, i to postoji!) udaljavam se od obale i vraćam se do glavne gradske ulice. Prvenstvena stvar koju želim vidjeti jest Provincijalni muzej Gansua, koji se nalazi malo dalje od mog hostela. Uzimam autobus i promašujem stanicu, a kako je to valjda brza linija, iskrcavam se tek kojih dva kilometra niže. Prelazim na drugu stranu, ali kako je tamo cijela kolona autobusa, zbog zastoja uzrokovanog radovima, vraćam se dio puta pješke, ući ću na nekoj od usputnih stanica. No kako iste nisu baš označene, na kraju sam otpješačio čitav dio puta do muzeja. Ulaz u muzej je besplatan, samo trebate pokazati ispravu. Ja pokazujem onaj blesavi papir, ali nema problema. No muzej radi do 5, a sada je već prošlo 4. Srećom, u prizemlju su svi izlošci samo na kineskom, to preskačem, na prvom i drugom katu iznad toga je paleontologija, pa onda prolazim kroz dio s budističkom umjetnošću, gdje se srećem s rekonstrukcijama spilja iz Mogaa i Mati Sija, na katu ispod je dio nazvan „Crveni Gansu“, posvećen djelovanju KP Kine na području provincije, a onda konačno nalazim dio posvećen Putu svile i krećem tamo s ciljem da vidim onog konja iz Wuweija. No kako je već 15 do 5, oni lagano zatvaraju i tako ostajem uskraćen za detaljniji pregled toga dijela muzeja. Srećom da je ulaz besplatan pa nisam bacio novce, a mogu teoretski doći i neki drugi dan. Teoretski. U praksi nemam kad. U ponedjeljak, kad bih još mogao trknuti onamo, bit će zatvoreni. Ništa, nije mi suđen taj konj…
Na povratku u hostel kupujem još neke okrugle kruščiće punjene nečim što mi se čini kao da je krema od graha, s tim da dolazi u dvije boje – smeđoj i žutoj. Uzimam cijelu kutiju toga, 11 komada, ali su prilično vrući i dosta zasitni. Vraćam se u hostel i krećem s uploadom slika i pisanjem dnevnog zapisa, ali u međuvremenu rikava internet. Dok čekam da se oporavi, čujem još nekog stranca, američkog naglaska, koji je stigao u hostel i sada razgovara u predvorju. Nakon nekog vremena ulazi u sobu – Chris, Kanađanin iz Kašgara i Turpana. Dakle stvarno…u dva dana u istom hostelu srećem poznate face. On je došao na dvije noći, a onda leti u Chengdu na dva tjedna. Znači srest ćemo se i četvrti put.
Iako nisam baš gladan, prihvaćam Chrisov poziv na večeru. Ako ništa drugo, popit ću pivu. Odlazimo u ulicu preko puta hostela, gdje ima nekoliko uličnih restorana. Ja bih eventualno uzeo valjuške, ali toga izgleda nemaju, pa tako unatoč narudžbi za baozi dobivamo janjeće ražnjiće. Chris uzima još i nekakvu juhu sa širokim rezancima i mesom, a premda je restoran muslimanski, dobivamo svaki po bačvicu od litre i pol pive. Uspješno smo riješili većinu toga, a onda Chris odlazi na WC i vraća se s nekim Kinezom, vidljivo pijanim, koji sjeda s nama za stol, iako ne zna baš dobro engleski ni kad je trijezan, a kamoli sada. Ali svi su mu „my brother“. Ima brata koji bolje zna engleski od njega, ali on sad nije tu. Nazvat će ga kasnije i dati nam ga da pričamo s njim. Ima i još nekog frenda koji je također sjeo s nama za stol, a koji je malo trijezniji i mrvicu bolje zna engleski. Ovaj prvi naručuje još jednu pivu za sve, a onda, nakon nekih sat vremena suludog razgovora o ničemu, prekidanog zdravicama, inzistira da on plati sve, uključujući i našu hranu. Unatoč našim protestima, on to na kraju i čini. Kakogod okreneš, loše je. Nećeš se prepirati s pijanim čovjekom, ali nije u redu ni iskoristiti pijanog čovjeka i njegovu nerazumnu velikodušnost.
Oboružani vodom protiv mamurluka vraćamo se u hostel, gdje Chris još u predvorju razgovara s recepcionarom, a ja s nekom Kineskinjom koja je živjela u Londonu pa zna engleski. Ona pak ide u Tibet skupljati smeće, tako nešto. Ekološka aktivistica, čini se. Ona prva odlazi spavati, potom i mi ostali, piva je uzela danak…