Budistička speleologija

petak , 03.07.2015.

Ustajem u pola 8 kako bih sve stigao na vrijeme. Oko 8.15 dolazim na recepciju kako bih još jednom uglavio gdje me točno čeka autobus. Ali sada ovdje nema one cure od prethodne večeri, nego su dvije njene kolegice koje slabije govore engleski. Razumiju što mi treba, ali to ne znaju točno objasniti. „Pa to je tamo, pored tržnice.“ Da, ali gdje je tržnica? „Pa kad se prijeđe cesta.“ Na koju stranu? E sad to ni one ne znaju. Orijentacija im je problem, očito. Mrdaju, zovu nekoga, onda mi kažu da je već prekasno i da bih trebao uzeti taksi (a tek je pola 9, stignem još…), i onda jednoj od njih napokon izleti Silk Road Hotel. Pa to! To imam na planu, sad znam kamo moram ići, aleluja. Ona mi još ispisuje na kineskom lokaciju koju trebam, kako bih, ako slučajno zalutam, mogao nekoga pitati. Jurim na autobus koji se srećom odmah pojavljuje, i za 10 minuta sam u gradu. Treba mi još neke 3 minute do rečenog mjesta, a onda shvaćam da je to mjesto gdje me dan ranije iskrcao minibus iz Liuyuana. I tamo doista stoje zeleni minibusevi za Mogao, kako mi je bilo rečeno. Jedan je upravo otišao, čekamo da se idući napuni, već je i prošlo 9, kada napokon krećemo. Za manje od 10 minuta vožnje stižemo do centra za posjetitelje spilja Mogao, koji se ne nalazi kod samih spilja, već nekih 10-ak km udaljen od njih, na rubu Dunhuanga. Na blagajni pokazujem SMS i dobivam kartu. Dobivam i pratnju, jednog tipa iz osoblja koji mi kaže da sam zakasnio na film u 9 i da sada prvo odem pogledati spilje, pa se onda vratim na film. Dakle ipak se tih 9 odnosilo na početak programa u Mogau, a ne na autobus. O kakvom filmu je riječ? O filmiću koji daje povijesni kontekst priči o spiljama, govoreći o Putu svile, o kineskom osvajanju ovih područja (tj. o „sjedinjenju s maticom zemljom“)… Ali uostalom, film ću tek pogledati. Sad idem prvo do autobusa koji vozi od centra za posjetitelje do samoga kompleksa spilja, kroz pustinjski krajolik kakav vlada svuda uokolo Dunhuanga. Nakon 15-ak minuta vožnje stižemo i do spilja.
Spilje Mogao najvrijednije su od mnogobrojnih sustava spiljskih hramova koji su se gradili u Kini, posebice duž Puta svile, koji je bio os po kojoj se širio budizam. Riječ je o sustavu koji danas ima preko 700 spilja (svojedobno ih je bilo i preko 1000), od kojih su njih 492 sagrađene kao hramovi, dok su ostale služile tek za meditaciju ili život redovnika. Kad kažem „sagrađene“ treba dakle napomenuti da je riječ o umjetno iskopanim spiljama, koje su se duble u stijeni. Najstarije datiraju iz polovice 4. st., a gradile su se sve negdje do 14. st., kada je u vrijeme dinastije Ming Put svile ukinut, a čitavo područje Dunhuanga izgubilo na važnosti. Interes za Put svile oživljen je tek u 19. st., kada su spilje ponovno otkrivene. Danas su pod zaštitom UNESCO-a.
Ulaz u spilje se strogo kontrolira, ne možeš vršljati na svoju ruku, već samo s vodičem, a nema ni fotografiranja u spiljama, samo izvana. Dopustili su mi da unesem svoj fotoaparat, očito nije dovoljno opasan ili profesionalan. Moram čekati svog vodiča na engleskom, budući da su svi ostali oko mene Kinezi očito ću imati vlastitog vodiča. Nakon desetak minuta dolazi vodičica, žena možda mojih godina (sad sam već u dobi u kojoj teško procjenjujem je li netko mlađi ili stariji od mene). Govori engleski koji je možda stručno dobro potkovan, ali joj je izgovor prilično nerazumljiv, još priča brzo i koristi dosta stručne budističke terminologije, koju ja donekle znam, ali ona ne zna da znam. Istovremeno i ona ima problema s razumijevanjem engleskoga na jednostavnoj razini – nešto je pričala o tome kako je ovo sada udarna sezona jer studenti imaju praznike, pa sam ja spomenuo da sam još prošli tjedan vidio klince u školi, i onda ju pitam „Until when does the schoolyear last?“, a ona na to samo kaže „Yes.“ Mislim si jesam li fulao intonaciju, pa ne kuži da je to pitanje… Ma ne, pa naglasio sam još „when“. Očito joj ne ide baš engleski izvan kunsthistoričarsko-budističke tematike.
Iako svaki obilazak uključuje samo 10 spilja, ja sam ih vidio 7. No i to je bilo dovoljno, budući da nisam toliko potkovan u kunsthistoričarskim finesama da bih provodio sate buljeći u murale. Inače, kako su stoljeća prolazila, vidi se promjena u prikazima Buddhina lika u pojedinim spiljama, od najranijih, gdje još ima izrazito indijsku fizionomiju, prema onom karakterističnom kineskom debeljuškastom liku, a čak mu i oči postaju kose. U većini spilja na sredini se nalazi oltar (ako je uz stražnju stijenu spilje) ili pilon koji simbolizira stupu (ako je u sredini, kako bi hodočasnici mogli oko njega obilaziti), koji prikazuje Buddhu i razne bodhisatve ili Buddhine učenike. Zidovi su obično bogato ukrašeni muralima koji prikazuju određene budističke priče ili postavke, kako bi se tada mnogobrojnima nepismenima slikovito predočila učenja budizma. Prve spilje gradili su, kako sam rekao, redovnici, i to prvenstveno kao mjesta za život i meditaciju, eventualno i za pokapanje. Kasnije su počeli graditi i hramove, a tradiciju su nastavili brojni zavjetni hramovi koje su sponzorirali razni bogataši, ali i obični ljudi (npr. trgovci koji su prolazili Putem svile, vojnici, udruge građana…), čiji su likovi obično negdje diskretno ukomponirani na neki od murala, ili čak izrađeni u skulpturi i smješteni među Buddhine učenike. Najimpresivniji kipovi su tri velika kipa Buddhe, dva sjedeća (visoka 35,5 i 27 metara) i jedan ležeći (dugačak 15,6 metara). Ukupno se u spiljama danas nalazi oko 2400 skulptura.
Posebno je zanimljiva priča o Spilji knjižnici. Naime, riječ je o malenoj spilji koja je isprva bila hram posvećen jednom redovniku iz 9. st. U 11. st. spilja je dupkom napunjena raznim spisima na mnogobrojnim srednjeazijskim jezicima, kao i slikama, te je zapečaćena. Točan se razlog ne zna – je li spisima prijetila neka opasnost, jesu li htjeli napraviti svojevrsnu vremensku kapsulu ili nešto treće, nije poznato. Potkraj 19. st., taoistički redovnik Wang Yuanlu preuzeo je na svoju ruku brigu o spiljama i trudio se održavati ih. Prilikom čišćenja pijeska u jednoj spilji otkrio je tajni prolaz koji je vodio do zapečaćene prostorije, te je potom našao neprocjenjivo blago – oko 50 000 spisa i slika. Pokazao je dio spisa nekim službenicima, koji su pokazali različit stupanj interesa, no onda mu je rečeno da spilju ponovno zatvori. No u međuvremenu se vijest proširila do nekih zapadnih arheologa koji su u pregovorima s Wangom uspjeli u više navrata otkupiti velik broj spisa (i to za bagatelnu cijenu – riječ je bila o kojih 220 funti) i otpremiti ih na Zapad. Kada su Kinezi vidjeli da je vrag odnio šalu i da će ostati bez svih spisa, odlučeno je da ministarstvo prosvjete otkupi preostale spise i otpremi ih u Peking. Mnogi nisu došli do Pekinga, a neki su i ukradeni. Danas se u Kini nalazi svega oko 8000 dokumenata iz Spilje knjižnice. S druge strane, kada znamo kako su se u Kulturnoj revoluciji uništavala umjetnička djela, možda je krađa i odnošenje ovih spisa (ali i nekih murala) na Zapad zapravo spasila te dokumente od propasti. Kineska kulturna revolucija bila je po mnogo čemu slična ISIL-u danas u pogledu brige o kulturnoj tradiciji.
Nakon Spilje knjižnice se pozdravljam s vodičicom, odlazim još u mali muzej posvećen Spilji knjižnici, a potom i u veći muzej posvećen čitavom kompleksu uz opis svih detalja, od izgradnje spilja, preko njihova oslikavanja i izrade kipova, potom konzervacije tijekom vremena, sve do opisa različitih atipičnijih nalaza, poput nalaza kršćanske tematike. Naposljetku se vidi i kako su se obavljala arheološka istraživanja na terenu, od 19. st. naovamo. U sklopu muzeja vjerno je replicirano 8 spilja iz kompleksa. Ovdje je kontrola blaža, pa ću to uspjeti krišom i pofotkati.
Nakon toga krećem natrag autobusom prema centru za posjetitelje, kako bih pogledao film. Moram se vratiti na glavni ulaz, iako mi je karta već poništena i sad ću morati objašnjavati. Ženska na ulazu razumije o čemu se radi, ali me onda pita „sjećam li se s kim sam razgovarao i s kim sam se tako dogovorio“. Otkud da znam, nije mi se predstavio. U tom času vidim rečenog lika kako prelazi preko glavnog predvorja, pa ga pokazujem ženski na ulazu. Sve je u redu, mogu ući, imam predstavu u pola 2. O filmiću sam već rekao, kao neki kratkometražni povijesni spektakl o Putu svile i borbama na njemu i oko njega, a potom slijedi još jedan, prikazan na 3D kupoli, koji se bavi zanimljivostima arhitekture i unutrašnjeg uređenja spilja Mogao. Sve u svemu, tehnički zanimljivo, ali sadržajno ne previše novog.
Vraćam se u grad. Danas sam se namjerio probati magarca. Odlazim prvo na tržnicu, nalazim gomilu restorančića, ali ni za jedan ne bih rekao da služi magareće meso. Srećom, dan ranije sam fotografirao jedan restoran na glavnoj ulici koji je, prema natpisu na izlogu, nudio „yellow donkey meat“, pa odlazim tamo. Zatvoreno. Pamtim kineski znak za „magarca“, a potom skrećem u pokrajnju ulicu i tražim ima li negdje nekakvi restorančić gdje mogu vidjeti dotični znak. Ima, već prvi na redu. Ulazim unutra, kažem da želim lüruo (magareće meso), po mogućnosti s rezancima. Ovaj mi nešto objašnjava, pokazuje razliku u dvije cijene pored imena jela, pa opet nešto priča…nije mi jasno, vidi da sam stranac, da ne znam kineski…pa čemu onda jalovo objašnjavanje koje ionako neću razumjeti? Donesi ono što sam ti pokazao i gotovo. Dolazi porcija magarećeg mesa s nekim umakom u posebnoj zdjelici i češnjakom u drugoj zdjelici. Meso je narezano na tanke šnitice, kao špek, a okus je dobar, sličan konjetini prvenstveno po boji, ali ne i po okusu. Čini mi se i masnije od konja. I onda, kad sam već prionuo na magarca, ovaj još donosi i rezance s nekakvim mesom koje nije magareće. možda je janjeće. Bit će to obilat ručak…
Nakon ručka odlazim se dogovoriti za izlet idući dan u nacionalni park Yadan i do Žadovih vrata. To se nalazi kojih 180 km zapadno od Dunhuanga i do tamo uglavnom postoje samo organizirane ture (a taksi bi bio i preskup). Postoji agencija u sklopu jednog hotela, ali tu je i John's Caffé, gdje nalazim tipa koji se čak i zove John (ali je Kinez), s kojim ugovaram idući dan u pola 8 polazak na izlet, koji traje kojih 7-8 sati i košta 120 juana. Eto, i to sam dakle sredio po planu, a u međuvremenu se tmurno vrijeme razvedrava i imat ću sunčano predvečerje, što će mi omogućiti odlazak na Mingshashan. Dok šećem gradom primjećujem još jednu zanimljivu stvar koju sam dosada viđao samo periodično u Xinjiangu, no prelaskom u Kinu u užem smislu frekvencija raste – velik broj ljudi s maskama na licu. Kao, protiv smoga. Uglavnom žene. Ali zar u Dunhuangu, koji je prilično čisto mjesto? Jedino ako nije zbog pijeska. Neki od njih ne samo da imaju maske na licu, nego i rukavice. Je li to alergija, ili paranoja? Zanima me kako će biti kada stignem do STVARNO zagađenih gradova, poput Lanzhoua. Tamo će ljudi valjda hodati u skafanderima.
Slijedi mi kraći odmor u hotelu, pa oko pola 8 krećem na Mingshashan. Prvo se mislim provući nekamo sa strane, navodno postoji negdje neka rupa u ogradi, ali na kraju odustajem i ulazim u kompleks na velika vrata. Ulaznica – 120 juana. Nije baš ni jeftino. Istina je da su oni od nekoliko visokih dina i jednog jezerca napravili tvornicu love. Nudi se svašta – jahanje na devama, let motornim zmajem, let helikopterom, čak i sanjkanje po dinama. Čitav je predio svojevrstan geomorfološki rezervat – naime, iako je riječ o dinama, one nisu pomične i nisu sipke. Da, pijesak je vrlo ugodan za hodati (skinuo sam sandale i penjao se bos), navodno pomaže i kod reumatoidnog artritisa (bolesti koju sam svojedobno prebolio), a tu je i fenomen „pjevajućeg pijeska“ (po čemu se čitava planina zove). Naime (a ja to nisam čuo, možda je to na nekom drugom dijelu) pijesak dok se trusi stvara vibracije koje liče na zviždanje ili čak lajanje. Za to je nužno da je pijesak malo vlažan i sadrži silicijev dioksid. Taj se fenomen pojavljuje na više mjesta u svijetu, a i Marko Polo opisuje kako se u pustinji Taklamakan, ako netko zaluta, mogu čuti sablasni zvukovi glazbe koji čovjeka navode da ih krene tražiti i tako se izgubi od svoje pratnje. Danas je međutim ovdje toliko ljudi da to nije moguće iskusiti. No ugodno je i samo šetati po pijesku (ne i penjati se – naime, zbog izuzetne sipkosti svakim korakom propadnete za još bar pola unazad, što penjanje čini zamornim). No nije moguće otklizati se – možete se spuštati pješice po izuzetno velikoj strmini bez bojazni da ćete se otklizati u provaliju, jer vam noga tone u pijesak i to amortizira pad. S vrha prve dine na koju sam se uspeo otvara se pogled na Polumjesečasto jezero – maleno, ni po čemu posebno jezerce (osim što je posve okruženo brdima pijeska). Pored njega je tipični kineski paviljon sa šiljatim višeetažnim krovom, kao i mjesto za okrijepiti se, s tipičnim deračkim turističkim cijenama (mala boca vode 10 juana – inače košta negdje 3-4).
U suton se vraćam u hostel, gdje i opet muku mučim s uploadom slika, zbog spore veze i cenzure, potom odrađujem ovomjesečni Hot 100, redovno mjesečno kviz natjecanje (spominjao sam to već), a potom još pišem dnevni zapis. Ustajem u pola 7. Spavat ću malo više od 3 sata…