Izuzev Vana, sva preostala tri mjesta u kojima sam čekao prelazak granice pokazala su se kao savršeno nezanimljiva, pa tako i dvoipolmilijunski Nanning. Ujutro sam prvo otišao na recepciju obaviti prijavu i pitati za vizu. Jedna od cura na recepciji jedva da razumije engleski, druga ga govori tek nešto bolje, no još uvijek prilično loše, pogotovo ima problema s razumijevanjem. Inače, meni se i nesvjesno događa da kada govorim engleski s osobom koja ga ne razumije, i sâm pidžiniziram svoj engleski, ali s Kinezima jednostavno ne znam u kojem bih smjeru išao. No uspjeli smo se dogovoriti: dvije fotografije, putovnica (koja je ionako kod njih na recepciji) i to je to. Ako danas predam, vizu ću dobiti sutra popodne. Iako kartu za bus mogu kupiti i bez vize, ipak ću pričekati, da slučajno nešto ne pođe po krivu, rekao sam da mi je činjenica da ne traže ispunjeni formular za vizu čudna, a kako još slika koju sam predao ne liči na sliku iz putovnice, spreman sam na svašta.
Nakon rješavanja vize vraćam se u sobu i malo razgovaram s Nizozemcem. Kasnije ću doznati da se zove Pieter, da je iz mjestašca Rosendaal u Brabantu, a putuje slično meni, samo malo brže – ide od Nizozemske do Australije, točnije do mjesta Rosedale negdje na samom jugu Australije, što bi trebao biti simbolični kraj, s obzirom na sličnost imena dvaju mjesta. Inače je iz Nizozemske krenuo preko Njemačke, Poljske, Bjelorusije, pa Transmongolskom željeznicom do Pekinga, bio je u Kini oko mjesec dana, planirao je i u Hong Kong, ali onda je shvatio da bi mu za to trebala viza s dvostrukim ulaskom, a to nema. Također ne želi letjeti, planira da će mu za put trebati oko 5 mjeseci, a iz Vijetnama ide u Laos, pa u Tajland, zato što je Kambodžu već vidio. Inače je iskusan svjetski putnik, trenutno je posjetio 75 zemalja (meni će Vijetnam biti 41. – ne računajući Pridnjestrovlje, ali računajući Kosovo). Na više mjesta će mu se pridružiti prijatelji s kojima će proći dio puta, kroz Indoneziju će ga pratiti cura, a u Australiju mu dolaze i roditelji. Isto ga muči prijelaz iz Istočnog Timora u Australiju. Nažalost, s obzirom da je brži od mene, teško da ćemo se susresti u nastavku puta, nakon Hanoija.
U jednom času kažem kako bi trebalo otići nešto pojesti, on se slaže, odlazi u kupaonicu obaviti jutarnju higijenu, ja čekam vani, radim nešto svoje, a potom on odlazi iz sobe. Nezgodna situacija – ja sam nekako podrazumijevao da odemo zajedno nešto pojesti, ali on očito nije. Ili je došlo do buke u komunikacijskom kanalu. A malo mi je neugodno nametati mu se, možda čovjek želi biti sâm. Odlazim ubrzo i ja u šetnju gradom, ali me Nanning poprilično razočarava. Nije ružan, koliko je bezvezan, nema ništa osobito vrijedno za vidjeti, samo stambene zgrade. U muzej mi se ne ide, u botanički vrt također… Još je usto klima poprilično neugodna – jako je vlažno i kiša pada svakih dva sata. Je li to početak monsuna ili tek prolazna faza, ne znam. No razlika od ovih pljuskova i onih tipičnih tropskih jest da ovi traju dulje, a svejedno su jako intenzivni. Kiša nemilice sipi. Kupujem sok od marakuje i šećem pedestrijaniziranim centrom grada, uz mnoge ekskluzivne prodavaonice odjeće. Upućujem se do obale rijeke Yong, ali tamošnji prizor ne oduševljava. Tražim neko od mjesta gdje bih mogao pojesti išta, imam neke restorane u vodiču, ali kada napokon i nađem ulicu s jeftinim prčvarnicama, većina njih je još zatvorena. Hod po ovakvom vremenu jako umara. Hodao sam na Kubi po vrućini i vlazi, ali čini se da tlak nije bio takav. Osjećam se kao da me netko izudarao. I dalje ne nalazim nikakvo mjesto gdje bih mogao pojesti makar pristojne rezance. Ulazim u jednu podzemnu šoping-ulicu (u nekoliko gradova sam to vidio – cijelom dužinom neke ulice u podzemlju su sagrađeni šoping centri), ali ni tamo nema osobite hrane, osim naravno hrenovki na štapiću. Napokon prolazim pored jednog restorana u stilu onoga što se nekada u Zagrebu zvalo „mlečnjak“, svojevrsne kombinacije restorana i menze, gdje u izlogu primjećujem reklamu za nešto što mi izgleda ukusno i lako za naručiti. Riječ je o rezancima s govedinom, kineskim gljivama (jelenje uho) i nekakvim sitnim bobicama koje izgledaju kao patuljaste trešnje. Lako je naručiti (samo pokažem). Usto još i nekakav šejk od kokosa, takvo što. Dok čekam hranu pored kuhinjskog prozora, na zidu primjećujem certifikat sanitarne inspekcije o kvaliteti hrane, prostora pripreme iste, takvo što. Postoje tri ranga, označena emoticonima: jedan koji se smiješi, jedan indiferentan i jedan koji je namrgođen. Na ovom su certifikatu sva tri namrgođena. Ukratko, upao sam u štakornjak. Tješim se da bi mnogi štandovi po kojima sam jeo dobili i znatno goru ocjenu. Ali opet, zanimljivo je da su to stavili pored kuhinjskog prozora, tako da to zapravo ne primijetite dok ne naručite hranu i već ju platite. I onda gledate kako polako klizite prema vodopadu. Ili probavnim problemima.
Jelo je sasvim prosječno, osim što govedina naravno ima kosti. Ipak, napokon sam utažio glad za (do)ručak, a kako je vrijeme vani ubitačno, vraćam se u hostel i pišem dnevnik. U jednom času primjećujem da mi je stigao mejl iz vijetnamskog konzulata, u kojem se dotična osoba (mislim da se nije ni potpisala) ispričava, jer zadnjih dana nije bila u uredu i pita jesam li sredio situaciju. Klasičan jugoistočnoazijski „lako ćemo“. Čuo sam da to zna biti problem, srećom da kambodžansku vizu mogu izvaditi preko interneta. Pojašnjavam da bi im danas trebao stići moj pasoš i da će to onda valjda biti u redu.
Pisanje mi oduzima veći dio popodneva, tako da se već spušta sumrak dok sam završio. Odlazim malo u sobu, gdje su cimeri nafrljili klimu na 18 stupnjeva, što mi uzrokuje pothlađenost. Tu je i neki Kinez koji cijelo popodne i večer priča s nekim na Skype ili neki od tih komunikacijskih programa. Dobro, možda ne priča s istom osobom, ali kako mu se da, zašto ne izađe malo i prošeće gradom…a ne, čekaj…
U večernjim se satima otpućujem na večernju tržnicu (ona je odmah na uglu pored hostela, sjećate se). Uzimam pržene jiaozije, a zatim još i rižine rezance koje mi žena miješa s jajem, mesom, povrćem i vrlo malo čilija (dovoljno da se ipak osjeti). Očekivao sam da su ti lokalni rižini rezanci nešto posebno, ali zapravo se ne razlikuju od onih koje sam jeo po kineskim restoranima na zapadu. Kad su sirovi, onda su snježnobijeli, no termičkom obradom, pomiješani s uljem i ostalim sokovima, postaju žućkasti. I da, ovo što mi je ova žena napravila je poprilično masno. Ne mogu to u cijelosti pojesti. Usto su me, dok sam to jeo, nekoliko puta selili sa stolića pored kojih sam sjeo, zato što svaki štand zapravo ima svoj štekat i ne dopuštaju vam da tamo jedete hranu od konkurencije. A naravno, ja sam upiknuo baš onaj štand bez štekata.
Pred kraj večere počinje novi prolom oblaka. Ostavljam dio rezanaca, potom uzimam još jedan sok od manga i naposljetku jednu tangzazu, koju mi ovaj puta cura koja mi ju je prodala ne garnira medom, sirom ili ičim drugim, samo mi tutne zamotuljak u ruku. Kada otvorim zamotuljak, shvaćam i zašto. Dok je u tangzazama koje sam jeo u Xinjiangu uglavnom bio jedan plod višnje ili šljive, ovaj put je čitava tangzaza punjena nekom masom čokoladno-orašastog teka, za što nakon okusne analize zaključujem da je taro. Da, mnogo je ukusnije, iako jedenje tangzaze rukama iste ostavlja prilično ljepljivima uslijed ljepljivosti riže.
Po povratku u hostel šaljem mejl Chrisu, kako bih razjasnio je li on ikad dobio ijednu od mojih dviju poruka koje sam mu slao, a potom me Pieter zove da mu se pridružim na pivi s jednim Kinezom iz osoblja hostela. On je inače proveo popodne igrajući nogomet s tim Kinezom i još nekim njegovim društvom, naravno na otvorenom, na kiši. Odlazim po pivu, dotični Kinez govori prilično dobar engleski, čak ima i britanski izgovor, pa sam mislio nije li možda iz Hong Konga, ali je zapravo iz provincije Guizhou i pripada nekoj od brojnih tamošnjih nacionalnih manjina (nisam zapamtio kojoj). Tu je i jedan drugi Kinez, koji očito ne razumije baš engleski, budući da ne sudjeluje u razgovoru, samo tipka po mobitelu i povremeno se kucne s nama ostalima. Pivo je opet onaj Liq, Luq, tako se nekako zove, boca od 560 ml – zapravo ironično, Kinezi imaju veće pivske boce od nas, ali piju pivu iz čašica kao žesticu. Inače, ranije toga popodneva probao sam nešto za što sam mislio da ne postoji u Kini – pivu s postotkom alkohola većim od 3,3%. Riječ je bila o pivi Tiger, s 4,6%. Objašnjenje je jednostavno – piva je singapurska.
Nakon jedne boce pive s ekipom meni je taman, pa se ja povlačim na počinak, kao i Pieter. Noć će biti osobito zanimljiva – naime, onaj Kinez koji je pola dana skajpao, kada je konačno otišao spavati počeo je proizvoditi jako uznemirujuće zvukove koji su ličili na gušenje. Zamislite si nekoga s vrlo začepljenim nosom tko se bori za zrak dok se utapa, te se usto još i glasa mrmljanjem. Ne znam je li to apneja, moj kolega iz ureda ima apneju, ali nisam nikad spavao s njim u istoj sobi, pa ne znam zvuči li tako. Znam da sam se ja probudio (i sâm začepljena nosa) i pitao se trebam li zvati hitnu pomoć, mrtvozornika ili se okrenuti na drugu stranu i nabiti si jastuk na glavu nadajući se da je sve pod kontrolom. Izgleda da tipu ipak nije bilo ništa, jer je iduće jutro otišao. Barem je krevet bio prazan, a nisam baš sklon vjerovanju da je sobu napustio s nogama prema naprijed. Ali uvijek se zapitam, ako ljudi znaju da imaju takav problem, zašto idu u dormitorije? Da, žele uštedjeti, naravno, ali zato cimerima priušte noć nespavanja.
Kakogod, stiže dakle Dan D za vizu…
Post je objavljen 31.07.2015. u 16:58 sati.