Promjena planova

subota , 11.07.2015.

Prema izvornom planu, prvog sam dana u Lanzhouu trebao ići na izlet u Bingling Si, a drugi dan u Linxiu. No kako sam prvi dan bio zauzet produživanjem vize i odlučio sam razgledati detaljnije Lanzhou, Bingling Si je otpao za taj prvi dan. Dvojio sam da li da uopće idem, opet su posrijedi budističke pećine, ali kako je i Chris rekao da ga zanima, ali više radi pejzaža nego radi samih spilja, odlučio sam to ukomponirati u izlet u Linxiu, usput mi je. On nije htio ići u Linxiu, a nakon pomnije inspekcije, zaključio sam i ja da ću Linxiu vidjeti na putu u Xiahe, tako da je onda i meni odgovaralo da odem samo u Bingling Si. Nije vam ništa jasno? Ukratko, sve se pomaknulo za jedan dan.
Večer prije nam je tip na recepciji objasnio odakle polazi autobus za Bingling Si, no čini mi se da je on spominjao južni autobusni kolodvor, a naša je informacija govorila da busevi idu sa zapadnog. A moj vodič je pak tvrdio da je zapadni kolodvor malo zapadnije od našeg hostela. Odlazimo u tom pravcu, ali tamo se niže jedno gradilište za drugim, ništa slično hostelu. Pitamo jednog portira, on nam kaže da se moramo vratiti natrag. Zaključujemo da je to onda negdje uvučeno, pa skrećemo u jednu pokrajnju ulicu. Tamo nema ničega sličnoga, pa pitamo jednu ženu koja nam pak pokazuje opet natrag u smjeru u kojem smo prvo išli. Vraćamo se, prolazimo kraj onog portira kao pokraj turskog groblja, razmišljajući da li da mu kažemo da je pogriješio. Chris ima teoriju da bolje ne, možda je ona žena u krivu, pa ćemo i treći puta morati proći kraj njega. U nastavku i dalje nema ničega, a onda ugledamo KFC. Zaključujem da možda tamo znaju engleski, pa će nam znati objasniti. A možemo i doručkovati. Ne znaju engleski, ali Chris na svom rudimentarnom kineskom uspijeva stupiti u kontakt s jednom ženskom koja je prometnica na obližnjem križanju, a svratila je ovamo na gablec. Pokazat će nam kamo moramo ići. Odvodi nas na drugu stranu križanja i pokazuje nam da moramo na autobus, a kaže vozačici da nas upozori kada moramo sići. Autobus ide natrag na istok, prolazi pored hostela (dakle, onaj portir je bio u pravu) i nekih 200-tinjak metara istočnije je kolodvor. Vodič je očito opet pogriješio, ništa čudno. Kartu kupujemo bez problema, bus kreće za kojih 10-ak minuta, a sjedala u busu su postavljena toliko blizu da ne mogu uvući koljena. Čuo sam da su takvi busevi u Indoneziji, pa mi ovo dobro dođe kao vježba.
Vožnja traje oko sat i pol, prilikom čega sam zadrijemao. Budim se u gradiću Liujiaxiazhen, gdje bismo trebali sići za Bingling Si. Mi smo bili uvjereni da je to odmah pored, možda kojih desetak minuta, no onda nas spopadaju taksisti koji nas traže 300 juana po osobi. Molim? To je za brod (Bingling Si se naime nalazi uz akumulacijsko jezero Liujiaxia i navodno je jedini pristup brodom). Ali mi možda i ne bismo u spilje, mi bismo samo htjeli vidjeti jezero i okolnu prirodu. Onda ovaj spominje taksi i 200 juana po osobi. Ma o čemu on priča? I onda nam kažu da do Bingling Sija ima 30 km… Dakle, mi NISMO na drugoj obali jezera i nije dovoljno da preplovimo – mi prvo moramo taksijem do jezera. Chris uspijeva sniziti cijenu na 150 juana po osobi i potom krećemo.
Krajolik iza Liujiaxiazhena me iz nekog razloga podsjeća na Mediteran. Da nema sveprisutnih terasa na obroncima brda, kojima se stvaraju ravne obradive površine na neravnom terenu, dojam bi bio još potpuniji. Pogotovo kako cesta mjestimice prolazi hrptom brda, podsjeća na neke otočne ceste u Hrvatskoj. S lijeve nam strane ostaje jezero, a nama nije jasno – ako ga moramo prijeći, zašto se penjemo visoko iznad njega. U jednom trenutku stajemo na jednom vidikovcu, gdje slikamo nekoliko lijepih klanaca ispod nas, a potom se makadamskom cestom spuštamo u jedan od njih. Ispostavit će se da se do Bingling Sija ipak može i kopnenim putem, da je cesta očito izgrađena nedavno (budući da nije ni asfaltirana, a nema je ni u jednom vodiču) i da je zato to jeftinije. Nakon desetak minuta vožnje kroz klance s impresivnim prizorima stižemo do Bingling Sija. Na samom se ulazu nalazi ogromni kip Maitreje, budističkog ekvivalenta Mahdija, tj. budućeg Buddhe koji će naslijediti Siddhartu Gauthamu i propovijedajući dharmu označiti dolazak novog doba (ne smaka svijeta, takva koncepcija u budizmu ne postoji, već doba univerzalnog prihvaćanja dharme). Kip je visok 27 metara i podsjeća na poznate Bamijanske Buddhe u Afganistanu koje su talibani razorili. Spilje su nastajale u razdoblju duljem od tisućljeća, najranija potječe iz 420. po Kr. Danas ih ima 183, sa 694 kamena i 82 glinena kipa koji su sačuvani. Za razliku od dosadašnjih budističkih spilja koje smo vidjeli, ove su sve vrlo male i u njih nije moguće ući, više su kao neke niše u kojima su napravljeni hramovi. Na drugoj strani kanjona nalazi se maleni hram s kipom ležećeg Buddhe, dugačkim oko 5 metara. Na kraju kanjona nalazi se još jedan turistički ulaz i zaključujemo da je posrijedi ulaz za turiste koji dolaze brodom.
Budući da nas naš vodič ganja, jer mu se očito žuri (a nama zadnji bus za Lanzhou ide u pola 7, tako da imamo vremena, osim ako ovaj nema u vidu još kakav program), ulazimo opet u auto i vraćamo se kojih kilometar kroz kanjon do tzv. Gornjeg hrama Binling Sija, aktivnog budističkog hrama. Pozdravlja nas jedan redovnik, odjeven u grimiznu halju koju inače nosi većina tibetanskih budističkih redovnika, uključivo i Dalaj lamu. Redovnik zna nešto malo engleskoga, ali se pogubi kada treba nešto detaljnije ili naprednije objašnjavati, te prelazi u jezik za koji je nejasno je li vrlo loš engleski, tibetanski ili kineski. Uvodi nas u hram te nam pojašnjava neke stvari, no od njegovog objašnjavanja nema neke fajde. Većinom se uspijevamo sami snaći, na temelju opće kulture i poznavanja budizma. Uspjeli smo doznati da hram, ili barem neki njegovi dijelovi, ima oko 500 godina. Daje nam zakratko slobodno, a onda nas poziva da svratimo na čaj. Mi se još malo vrzmamo uokolo, no kad smo spremni da odemo na taj čaj, njega nigdje nema. Je li poziv bio kurtoazan ili ga je nešto stvarno spriječilo, ne znam. Vozač nas opet sprema u auto i krećemo dalje. Radimo još nekoliko foto-pauzi uz cestu, fotografirajući terase, pa i jezero (na koje na kraju nismo otišli) i komentiramo kako su nam digitalni fotoaparati promijenili percepciju fotografije. Nastaje hiperprodukcija. Ljudi žele zabilježiti SVE. „Joj vidi, ovo je zgodno – klik! Joj, pazi ono tamo drvo – klik! Daj još jednom, ušao mi je netko u kadar – klik!...“ A glavno je pitanje – tko kasnije uopće gleda 95% tih slika? Čak ni mi – strpamo ih negdje u neku particiju na hard disku i zaboravimo na njih. Ali ona stijena je bila tako privlačna kad sam ju vidio, jednostavno sam ju MORAO slikati, iako već imam 15 drugih. Razumijem kad je netko profesionalni fotograf ili zaljubljenik u umjetničku fotografiju (iako ni tada ne bi smjelo biti hiperprodukcije, osim ako se ne želi učiti na greškama), ali danas svaka šuša nemilosrdno pegla memorijsku karticu.
U Liujiaxiazhen stižemo oko 4 sata. Upravo je na odlasku bus za Lanzhou. Mašemo mu da nas čeka, ali oni kažu da nema mjesta. Onda da ipak ima. Prelazimo cestu i ukrcavamo se, da bismo u busu utvrdili da mjesta ipak nema. Kako stajaći putnici, ili oni koji sjede po podu, nisu dozvoljeni, to moramo na idući bus, koji polazi s kolodvora, možda 150 metara niže niz ulicu. Taj također ubrzo polazi, ovaj puta vrijeme puta koristim za pisanje, tako da po povratku u hostel imam gotov zapis. No po povratku u hostel moram čekati da se osposobi Freegate, moj proxy program bez kojega ne mogu na Facebook. To traje, pa onda upload slika… Chris se u međuvremenu u predvorju zapričao s nekom Kineskinjom iz Hunnana, koja studira umjetnost u Pekingu, a kako ju zanima tibetanska umjetnost sada putuje u Lhasu, ali očito u etapama. Moja kalvarija s fotografijama i dovršavanjem teksta potrajala je koja tri sata, a potom Chris i ja odlazimo na večeru, a s nama ide i Kineskinja (čije ime nisam ni čuo, mislim da mi se nije predstavila), kako bi nam prevodila jelovnik. Naravno, isključivo radi toga. :D Nakon podosta krzmanja, odabiremo jedan restoran koji servira hotpot (koristim anglizam, budući da je kineski naziv irelevantan, a hrvatski ne znam). Uvijek sam mislio da je hotpot karakterističan po tome da je ljut, ali tu se ipak cilja na izvorno značenje toga pridjeva. Dakle riječ je o varivu kod kojega se sastojci - razno povrće, meso (meni je to bila piletina, a povrće su bili bok choi i neke alge, te još ponešto), rezanci od rižina tijesta (tzv. stakleni rezanci, jer su prozirni), tofu i sl. – na početku stave sirovi u glinenu zdjelu. To se potom prelije kipućim bujonom, te se u tome kuha. Dakle, umjesto da zagrijavate sastojke u vodi, vi ovdje već imate zagrijanu vodu kojom prelijete sirove sastojke, te ih ona tako skuha. Alternativno se na stol stavlja zdjela kipuće vode na kuhalu, te sirovi sastojci, koje potom svatko sâm stavlja kuhati u zdjelu. Jelo je izuzetno vruće i obično se jede u zimskim mjesecima. Uz to dobro paše mrzla piva…
Nakon večere odlazimo još nabaviti hranu i piće u obližnji dućan, ja bih neke kekse, pa molim Kineskinju da mi prevede o čemu je riječ, koji su slani, a koji slatki. Ona me upućuje na neke slatke, za koje ću kasnije utvrditi da su od valjda rižinog tijesta, imaju okus kao onaj stiropor za dijabetičare, ali su izvana posuti šećerom. Bizarno. I jako lošeg okusa. Ali dobro, pojest će se.
Uz pomoć te iste Kineskinje dogovorio sam se s tipom iz hostela (koji me inače vjerojatno ne bi razumio prije nego što se pretrgnem od objašnjavanja) da svoj veliki ruksak ostavim u Lanzhouu tijekom tih dva dana koliko će trajati moj izlet u Xiahe. Nema problema, ionako nije navala u hostelu preko vikenda, neće valjda baš tu noć…
Idem dakle odraditi tu treću noć u Lanzhouu, pa treći razlaz s Chrisom. Izmijenili smo kontakte, čut ćemo se drugi vikend kada dođem u Chengdu…